Upravo je završila sedmodnevna posjeta pape Franje ( 15-22. siječnja ) Čileu i Peruu. Latinska Amerika je svakako jedna od utvrda suvremenog katoličanstva kojeg u Europi i drugim razvijenim dijelovima svijeta sve više ugrožavaju sekularizacija i suvremeni način života. Latinska Amerika je, osim toga, uvijek i politički veoma trusno podneblje u kojem Crkva igra vrlo značajnu ulogu. Tako samo ove godine Latinsku Ameriku čekaju izbori u čak 6 zemalja od kojih dvije, Meksiko i Brazil, u svakom smislu predstavjaju dvije megaznačajne zemlje. Zato je posjet svakog pape području Latinske Amerika uvijek izazivao veliku pažnju svjetske javnosti jer te posjete objektivno i imaju iuzuzetno važno značenje.
Zašto je papa ovaj put odabrao Čile i Peru za zemlje svog posjeta ? U ovoj priči Čile izaziva daleko veću pažnju od Perua. Zašto ? Pa dovoljno je kazati kako Čile u zadnjih 30 godina ima najnegativnija kretanja i tendencije u odnosu na interese katoličke crkve u cjeloj Latinskoj Americi. Tako je Čile, između ostalog, danas latinskoamerička zemlja s najmanjim udjelom vjernika katolika u ukupnom stanovništvu. Prema rezultatima istraživanja najrespektabilije latinskoameričke istraživačke agencije javnog mnijenja , Latinobarómetra, u Čileu se 1917. godine katoličkim vjernicima izjasnilo samo 44% stanovništva ( dok se recimo u Paragvaju katolicima izjašnjava 89% stanovništva, u Meksiku 80%, u Kolumbiji i Peruu 73%, Argemntini 66% itd ). Za Crkvu je svakako alarmantan i podatak kako je u samo 30 godina u Čileu “nestalo” čak 30% katolika ( period 1985-2017.). To je radikalno drugačija situacija od one u kojoj se čileanska Crkva nalazila 1987. kada je tu zemlju posjetio pokojni pape Ivan Pavle II. Tada se 74% čileanaca deklariralo katolicima. Još jedan podatak iz ovog istraživanja alarmirao je Vatikan i samog papu Franju. Naime, prema Lainobarómetru i u ocjenama pape Franje ( od 1-10 ) papa je najlošije prošao upravo u Čileu. S ovim ocjenama latinskoamerički stanovnici su ocjenili papu Franju : Paragvaj 8.3, Brazil 8.0, Ekvador 7.5, Kolumbija 7.5, Kostarika 7.1, Panama 7.0, Peru 6.9, Venezuela 6.8, Bolivija 6,8 Argentina 6.6, Meksiko 6.5, Nikaragva 6.3, Salvador 6.3, Gvatemala 6.2, Honduras 6.0, Dominikanska Republika 6.0, Urugvaj 5.9 i Čile %.5.3. Da stvar bude gora, Čile danas tresu strašne afere vezane za seksualno zlostavljanje djece u crkvi i zataškavanje svega toga od strane nekih najviše pozicioniranih crkvenih “velikodostojnika”. Zbog svega toga za mnoge nema nikakve sumnje kako je papa odletio u Čile pokušavajući spasiti Crkvu u toj zemlji. Tako španjolski “El Pais” od 16.01. ove godine, uoči papinog oslaska u svoju misiju u Čile, piše kako papa Franja odlazi u Čile s misijom “spašavanja Crkve od teških problema, opterečenu različitim aferama seksualnog zlostavljanja” ističući činjenicu da danas Čile, pored Urugvaja, ima najviše ateista u Latinskoj Americi. “The New York Times” piše uoči papinog odlaska u Čile kako bi “ Papa (..) mogao na ovom putu pomoći da se istjeraju duhovi i ublaže rane u Čileu”. Sada, nakon završetka njegove posjete, ostaje pitanje : Je li papa Franjo uspio u svojoj “čileanskoj misiji” ?
Papa je, naravno, znao da odlazak u najateističkiju zemlju Latinske Amerike koja strmoglavo gubi vjernike i koju teške afere vezane za seksualno zlostavljanje ozbiljno potresaju već desetak godina a u kojoj postoje problem i s položajem autohtonog čileanskog naroda Mapuche nosi određene rizike. Sam kardinal i nadbiskup Santiaga Ricardo Ezatti ga je uoči dolaska javno upozoravo kako će u Čileu “nači jednu Crkvu koja je u krizi” i kako on “ne negira da je to posljedica konkretne situacije zadnjih godina kada su se ( u Crkvi ) desili slučajevi zlostacvljanja”. Po riječima samog kardinala riječ je o “preteškim slkučajevima”. Naravno, kardinal Ezatti nije zaboravio dodati riječi ohrabrenja : “Ali kriza je uvijek šansa da se stvari poboljšaju.” Naime, radi se o oko 80 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece od strane poznatog čileanskog svećenika Frnanda Karadime koji je, doduše “izbačen iz crkve” ( “suspediran doživotno” 2011. godine i proglašen krivim za zlostavljanje djece od strane same Crkve i smješten u jedan samostan u Santiagu. ) ali koji je cijelo vrijeme uživa neupitnu zaštitu biskupa Juana Barrosa ( kojem je upravo papa Franjo dodojelio biskupsku čast 2015. godine ). Nakon postavljanja Barossa, zaštitnika svečenika-zlostavjaća Karadime, za biskupa dijeceze Osorno - dolazi do prosvjeda vjernika i udruga civinog društva koje papa Franja tada, neoprezno, naziva “glupanima” štiteć Barrosa. Već tada papa izaziva sumnju kod dijela čileanskih vjernika zbog svog odnosa prema tom čileanskom visokom prelatu i zaštitniku “seksulanog zlostavljača” iz redova Crkve pa papu dio društva optužuje za ničim opravdanu “neograničenu toleranciju” prema takvom ponašanju. Pokazat će se kako je nepromjenjen papin odnos prema biskupu Barrosu na kraju rezultirao krahom njegove misije spašavanja Crkve u Čileu.
Osim toga, čileanska Crkva je u period vladavine diktatora Pinocheta ( za razliku od odnosa argentinske Crkve prema argentinskoj diktaturi ) bila izrazito u opoziciji naspram vojnim pučistima pa je takvim svojim stavom zaslužila veliki ugled u društvu. Seksualni zlostavljač iz redova Crkve, svećenik Karadima, tada je pripadao prorežimskom dijelu Crkve koja je podržavala Pinocheta. Oni su bili u manjini ali su djelovali. Karadima je upravljao Crkvom u El Bosque u elitnoj četvrti Providencia. Riječ je o elitnoj četvrti Santiaga u kojoj su tada živili najviši slojevi čileanskog društva tako da je upravo ta četvrt bila Pinochetovo uporište pa svećenik Karadima ostvaruje veze s najvišim krugovima ljudi iz diktatorovog okruženja pa ga vjernici ne doživljavaju kao “cura del pueblo” ( “narodnog popa” ) nego elitističkog, “režimskog svećenika”. Danas u čileanskoj Crkvi, za razliku od tadašnjeg vremena, dominiraju vrlo konzervativne snage - pa sve ovo neizbježno poprima i političku dimenziju.
Uoči papinog dolaska u Čile došlo je i do slučajeva napada i paleža nekih Crkava. Dio čileanskih svećenika tražio je uoči papinog dolaska da biskupa Barros smijeni. To traže jezuiti Pablo Walker i Felipe Berrios. Osim toga mnogi uglednici kao i dio klera traže da biskupa Barrosa isključi iz službenog protokola i sa misa. Papa, na veliko iznenađenje, uzima u punu zaštitu svog biskupa Barrosa tvrdeći kako “protiv njega nema nikakvih dokaza”. Postojao je i određen strah od mogućih izazivanja nereda ali vlada izjavljuje kako se radi o “ malim skupinama ograničene sposobnosti djelovanja”. I iako papa Franjo odmah po dolasku u Čile, na primanju kod predsjednice Michelle Bachelet ( u prisustvu budućeg predsjednika Čilea Sebastiána Pinere ) u predsjedničkoj palači La Moneda ( u kojoj je, braneći je, ubijen Savador Allende ) izjavljuje kako “ne može prestati izražavati svoju bol i sramotu radi nepopravljive štete koja je nanesena djeci od djela službenika vjere” – njegova odluka da biskup Barros prisustvuje svim njegovim misama u Čileu rezultirala je velikim revoltom čileanaca. Tako Marta Larraechea, supruga bivšeg predsjednika Fernanda Freia ( 1994-2000 ) izjavljuje nakon što je biskup Barros sudjelvao na velikoj misi u Parque O’Higgins u Santiagu kako je to “velika sramota” pa traži javnu “ispriku pape”. Jezuit Felipe Berrios, koji je jedan od najutjecajnijih svećenika u narodu ali i veliki kritičar ovakvih papinih poteza, izjavljuje kako je nakon svega došlo “do otpora naroda papi” jer se Crkva odjelila od naroda. Najveće iznenađenje je tek usljedilo kada je papa Franjo, koji je inače poslovićno smiren i odmjeren čovjek, očito izgubio živce iziritiran pitanjima o njegovoj zaštiti biskupa Barrosa na konferenciji za tisak - izjavio kako “nema niti jednog dokaza” protiv biskupa Barrosa tvrdeći da su sve to samo “glasine” i da “će govoriti onog dana kjada mi pokažete dokaze protiv biskupa”. Ta izjava izazvala je lanac negativnih eakcija. Tom izjavom posebno je ogorčio žrtve seksualnog zlostavljanja uključujući biskupa Seana O’Malleya iz Bostona kojeg je sam papa Franjo zadužio da vodi Komisiju koja se bavi istraživanjima pedofilije, seksualnog zlostavljanja u redovima Crkve. Zato biskup O’Maally ogorčeno izjavljuje kako je “deprimirajuće” da komentari pape Franje iz Čilea “postaju izvor velike boli onih koji su doživjeli seksualna zlostavljanja od strane klera ili bilo koga drugog”. Ujedno izjavljuje kako je njegova Komisija nemoćna da u takvim uvjetima i takvoj klimi koju proizvode takve izjave uspješno radi. Žrtva seksualnog nasilja koje je kao dijete doživio od strane svećenika Karadime, poznati čileanski gastroenterology dr. James Hamilton, nakon papinih riječi, izjavljuje kako nam papa kaže : “Da bi ste vjerovali u nas morate imati vjeru , ali da bi mi vjerovali vama morate imati dokaze”.
Zato mnogi komentatori smatraju da je papa Franjo nakon svog posjeta ostavio čileansku Crkvu u gorem stanju nego onom u kojem je zatekao prilikom svog dolaska - a tada je bila u vrlo lošem stanju. U svojim razgovorima s predstavnicima naroda Mapuche govorio je o ekološkim problemima i problemima autohtonih naroda. U Peruu je potencirao temu nasilja nad ženama, ubojstvima žena ( “femicidio” ) jer se polovina od 25 zemalja s najvećom stopom ubojstava žena nalazi u Latinskoj Americi a u peruanskom gradu Trujillo u kojem je držao misu na 100 000 stanovnika dolazi 19,5 ubijenih žena. Govorio je i o problem korupcije kao najvećem zlu Latinske Amerike a u Peruu se upravo ovih dana dešavaju veliki neredi zbog puštanja na slobodu osuđenog korumpiranog ex-predsjednika Fujimorija ( čija je stranka prije toga spasila opstanak na vlasti aktualnog predsjednika Pedra Pabla Kuczynskog prilikom glasanja o poverenju u parlamentu ), u Argentini je veliko nezadovoljstvo zbog toga što je papa posjetio sve zemlje u njenom okruženju a nju stalno zaobilazi izjavljujući kako tamo neće doći sve dok u noj “ne bude izazivao jedinstvo a ne podjele” jer papu mnogi smatraju “peronistom” koji je u sukobu s aktualnim predsjednikom Macrijem. Ali sve je to ostalo u sjeni njegove čileanske posjete nakon koje madridski “El Pais” ( od 21. 01. ) ponešto kataklizmički zaključuje kako bi papa nakon ove posjete mogao razoriti svoj do sada “neuništivi autoritet”.
A što bi se tek desilo da papa dođe u Hrvatsku i progovorio problemima hrvatske Crkve, problema seksulanog zlostavljanja, klerikalizma, sekularne države, laicizma, problema politiziranja Crkve, hrvatskih svećenika i biskupa, problema bahatog ponašanja u osiromašenom društvu, problemima načina predavanja vjeronauka i njegove uloge u hrvatskom školskom sustavu, rastrošnosti i zakonskim procesuiranjima onih koji se ponekad stavljaju iznad zakona itd - ne možemo niti pretpostaviti, jer i ne znamo što bi on rekao. Slučaj Čilea nas ipak upozorava na onu staru narodnu poslovivu kako “nije zlato sve što sija” !
Post je objavljen 03.02.2018. u 09:08 sati.