LIJEVO, DESNO, NIGDJE MOGA STANA
1900.g. u gradovima je živjelo samo 13% stanovništva. A već 2007.g. urbano stanovništvo premašilo je ruralno. U Aziji i Africi urbano stanovništvo naraslo je za 90%. Predviđa se kako će (prema straživanju „London School of Economics“ ) 2050.g. čak 2/3 svjetske populacije (66%) živjeti u gradovima (El Pais, 10.05.2019). Samo u 5 godina (2010-2015) urbano je stanovništvo naraslo za 77 milijuna (cijela jedna Francuska). Istovremeno, gradovi zauzimaju samo 0.5% prostorana Zemlji. Nismo li svi mi zajedno u istoj mišolovci ?
Gradovi su postali neudobni i pretjesni za najbogatije pa su odlučili izgraditi svoje „privatne gradove“. U međuvremenu se izoliraju u rezidencijalnim, dobro čuvanim elitnim bogataškim četvrtima grada. U Hondurasu na otoku Roatán upravo raste „čarter grad“ Próspera kao posebna gospodarska zona. Taj projekt financira tzv „rizični kapitali“ (Balaji Srinivasan, Peter Thiel i Marc Andreessen preko tvrtke rizičnog kapitala Pronomos Capital), Bitcoin je zakonsko sredstvo plaćanja. Istovremeno u Kaliforniji snovi bogatih pretvaraju urbane prostore u ekskluzivna privatna područja (projekt „California Frever“ u Rio Visti). Lova iz bogataških džepova usmjerena je na jačanje njihovih ekskluzivnih privilegija i udobnosti. Izvještaj (2024.g.) „Fight Inequality Aliance, Institute for Policy Studios i Oxford Committie for Famine Relief -OXFAM“ uzalud pokušava alarmirati njihovu savjest. Naime, kada bi se uveo porez od samo 5% na sve svjetske miljunaše i miljardere, sakupilo bi se 1.7 trilijuna dolara što bi bilo dovoljno da se dvije miljarde svjetske populacije izvuće iz siromaštva i spriječi glad. Bogatstvo superbogatih se u zadnje dvije godine udvostručilo. Iako se zbog straha od socijalne eksplozivnosti tog opasnog naboja socijalne nejednakosti uzbudila i „davoska gospoda“ uzalud je kucati na ta vrata „gluhih elita“. Oni kao da ne vide kako se klatno nezadovoljstva okrenulo udesno baš kao i u Njemačkoj 1933.g. Ili se sve to, što je najgore, događa uz svjesnu podršku „lunarnih kapitalista“ iz Trumpove ergele.
Utopijska ideologija neoliberalizma i globalnog kapitalizma pokazala se kao velika prevara jer se svjetsko bogatstvo ne raspoređuje ravnomjerno nego je usmjereno „prema gore“ u ruke grabežljive oligarhijske elite potičući najgoru vrstu „ekonomije nejednakosti“. Naravno da otpori postoje ali ljevica se više pokušala uklopiti u dominantne trendove (pokušavajući ih ublažiti, „uljuditi“) nego što im se efikasno, radikalno suprostavila. Trenutna najveća zvijezda „ljevice“ Sahra Wagenknecht (bivši „Die Linke“) danas definira sebe i svoj „Savez Za Razum i Pravdu – BSW“ (pa ma što to bilo) kao „lijevi konzervatizam“ braneći savez između konzervatizma u društvenim pitanjima i općenito „lijeve“ politike. Ljevica još nije potpuno svjesna kako joj je desnica ukrala Gramscija koji je inzistirao na „svijetu kulture“ kao „zavičajnom mjestu“ ljevice kojeg je desnica danas prisvojila. Ratovi za „prostor kulture i civilnog društva“ danas se vodi na svim razinama dok je sveobuhvatnim globalnim internetskim prostorom (koji je zamijenio „javni trg“, agoru) zavladala desnica koja raspolaže s vojskom influencera i „tvornicama trolova i botova“ koji su u rukama novih tehnoloških feudalaca koji usput podržavaju neofašiste (Musk - AfD) pa ma gdje oni bili.
Veliki Ludwig Wittgeinstei je mislio da „etika mora biti uvjet svijeta, poput logike“. O, kako bi se razočarao promatrajući današnji svijet („Svijet je sve što se događa“, „Svijet je ukupnost činjenica a ne stvari“, Činjenice su „postojanje stanja stvari“). Bez obzira na to ne moramo biti „zatvoreni u sadašnjosti“ i ne mora „smrt“ biti naša jedina budućnost a pravi život ostati „na čekanju“. Uostalom, po Wittgensteinu „smrt nije događaj u životu“ a beskonoćnost možemo smjestiti u sadašnjost ukoliko je shvatimo kao „bezvremenost“ pa tako i budućnost može postojati već u sadašnjosti.Nadu u to da život više nije na čekanju bude aktualni studentski prosvjedi u Srbiji kao praktička (a ne populistički lažna) negacija i pobuna kontra vladavine manipulatorske kulture domaćih kvazielita i provincijskog kvaziestablišmenta. Iako se studenti politički ne definiraju bit njihova prosvjeda je „antiplemenska“ jer stoje nasuprot uvjerenja desnice da su jedini ljudi s kojima ikada treba imate stvarne veze i obveze samo članovi njihovog vlastitog plemena. Univerzalizam je prvi princip koji razlikuje ljevicu i antikonzervativce od desnice. Po Marcu Blochu povijest su „ljudska bića u vremenu“. Ideologija „nulte godine“ nameće društvu moralni vakuum zagovarajući zaborav (odvojenst) od prošlosti dok nam istovremeno nedostaju moralni i intelektualni resursi potrebni za razvoj „pogleda uprtog u budućnost“. Greška je pokušavati zaboraviti prošlost iako nas jedna ruska poslovica ustalno pozorava kako je „prošlost nepredvidljva“. Baš zato treba „imati želuca“ pogledati otvorenim očima u svoju prošlost poput Njemačke koja se suprostavila „kolektivnom zaboravu“ njegujući „kolektivno pamćenje“ pa ma kako traumatično ono bilo. Nijemci za te potrebe maju jednu gotovo neprevedivu riječ: „vergangenheitsaufarbeitun“ koja najbliže znači „rad na prošlosti“. Ta je riječ postala simbol njihovog napora propitivanja vlastite nacističke prošlosti. Stvari je moguće mijenjati praksom i stoga se aktivizmom nužno suprostaviti „tezi o uzaludnosti“ (Albert Hirschman) kao i tezi da su svi revolucionari „prometejski kriminalci“. Biti aktivan na promjeni nepodnošljivog stanja znači prevladati zamku propovijedanja „lažnih Solona“ o Redu (Eunomiae) i Neredu (Dysnomiae) pošto nisu Bogovi nego ljudi „krivi za bijedno stanje polisa“. Uostalom naši današnji živi domaći Bogovi nemaju ama baš ništa zajedničko sa starogrčkim panteonom.
POTRAŽI ME U PREDGRAĐU
Grad i njegove ulice danas postaju pozornica i poluga građanskog aktivizma i snažnih promjena. Sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća radio sam na Colegio de México u Ciudad de Méxicu kao gost istraživač. Tada sam prvi put čuo za Iztapalapu, dvomilijunski kvart na istoku ovog megalopolisa - slavan po tome što su Azteci na vrhu „Cerro de Estrella“ svake 52 godine obavljali ceremoniju noćnog paljenja „nove vatre“ koja je gasila „sve stare vatre“ kako bi Sunce ponovo izišlo započinjući novi ciklus života od 52 godine po Aztečkom Kalendaru. Upravo iz Iztapalape (Culhuacana) 1519.g. ujahao je u Aztečku prijestolnicu Tenochtitlan (današnji CDMX) španjolski osvajač Hernán Cortés. Počev od 1883.g. svake se godine na Uskrs u Iztapalapi doslovno ponavlja Kristovo raspeće. Najveća je čast biti razapet. Sretnik („Krist“) se odabire među dragovoljacima iz Iztapalape. Emiliano Zapata je 1914.g. (čija parola „Tierra y Libertad“ – „Zemlja i Sloboda“ nikada nije bila aktualnija) sa svojim konjem sudjelovao u Pasiji. Danas je Iztapalapa postala svjetski poznata po aktivizmu svojih žitelja (506 familija) koji su kao članovi „Organización Popular Francisco Villa de Izquierda Independiente“ („Narodna Organizacija Nezavisne Ljevice Francisco Villa“) zvane „Los Panchos“ na 543 907 metara kvadratnih osnovali 12 „Utopija“ („Unidades de Transformación y Organización Para la Inclusive y la Autonomía Social“ – „Jedinice transformacije i organizacije za inkluziju i društvenu harmoniju“) inspiriranih „Utopijom“ Thomasa Morea. Te Utopije djeluju na principu „zadruga“ koje obnavljaju javni prostor za promicanje kvaliteta života. Ti su prostori dizajnirani za uživanje u umjetnosti, sportu, kulturi, prirodi, proizvodnji ekološke hrane, pitke vode, solarne energije itd. U njima se može zajedno živjeti, educirati i učestvovati u debatama o građanskim pravima i pravu na grad. Odlučuje se na Skupštini koja trajno zasjeda. Glavni cilj Utopija osiguranje je izravne demokracije, vlasti „odozdo“ i autonomije života u svim aspektima. Povijest „Los Panchos“ seže još od 80-tih godina a posebno nakon potresa 1985.g.
Pokret-Akcija „Antimonumentos de la Ciudad de México: Antigloriosos y Antiherocos, Recuerdo Permanente De Las Heridas Abiertas Que No Pueden Sanar“ („Antispomenici Ciudad de Méxica: Antislavni i Antiherojski, Trajni Podsjetnik Na Otvorene Rane Koje Ne Mogu Zacijeliti“). Ovi su se Antispomenici (instalacije) pretvorili u novi mehanizam prosvjednih grupa. Pokret Antispomenika pojavio se 2015.g. s prvim instalacijama posvećena 34 „nestalih“ studenta Učiteljskog Fakulteta u Ayontzinapi. Pravda se počela tražiti stalnim prosvjedima u javnom prostoru s ciljem „održavanja sjećanja na nestale“ ali i održavanjem „budnim“ društvene zahtjeve. U tom se smislu ove „antislavne i antiherojske“ akcije permanentno održavaju sve dok su nanesene rane otvorene i nezacijeljene. Poput studentskih prosvjeda u Beogradu bitno je odžati „interakciju s prsutnom javnošću“ kako bi se utjecalo na građane i stekla svijesti o dubini problema. Ove akcije traju neprestano već desetu godine i uglavnm su vezena za centralnu, najvažniju i najsimboličniju aveniju Ciudad de Méxica, petnaestkilometarski „Paseo de la Reforma“.
Prije skoro dvije godine Mateo Rivera i Jennifer Villegas pokrenuli su i treči pokret u javnom prostoru Ciudad de Méxica nazvan „Del Otro Lado de la Calle“ („S Druge Strane Ulice“). Po njima potrebno je razmišljati o ulici kao prostoru integracije, rekreacije, druženja, življenja i koegzistencije. Rade u različitim djelovima ovog meksičkog megalopolisa a posebno s beskućnicima. Mnogi upravo u zagovoru „južnjačkog duha“ vide šansu prevladavanja katastrofe postneoliberalizma. Neoliberalni model je (u režiji djaboličnog dua Nixon-Kissinger +Friedmaova Čikaška ekonomska škola) instaliran krvavim vojnim pučem u Čileu 1973.g. Danas se postneoliberalni Frankenstein u liku Mileia porodio u Argentini. Ekonomski liberalizam i politička diktatura uvijek su se jako ljubili. Sve je akcelerirano. Vremena više nema. Čeka li nas „užasna godina“ ? Možda je krajnji čas da se Neman zaustavi dok još svi zlikovci nisu pobjegli u svojim kapsulama s Zemlje u Svemir.
Oznake: palma peraje vjetar
|
