Sve kategorije po listama

Nisam snen....

taango.blog.hr

Je n'ai que mon âme

modrinaneba.blog.hr

Život kao val: stalni ciklus balansa i disbalansa

liviodinspiracija.blog.hr

Život je plovidba kroz faze balansa i disbalansa.

Naučio sam život doživljavati kao val. Tijekom života stalno nam se izmjenjuju trenuci kada smo dobro, kada osjećamo mir, jasnoću i svoj prirodni ritam. To su faze balansa.

A onda dolaze trenuci kada se tok života promijeni — u nama ili oko nas — i izvede nas iz trenutnog ritma. To su faze disbalansa.

Te dvije faze stalno se smjenjuju. Nijedna nije “bolja” niti “lošija” — obje nam nešto pokazuju. Zato mislim da je jako važno da budemo svjesni ovog ciklusa.

Kada osvijestimo da je disbalans jednako normalan kao i balans, ne doživljavamo ga kao prijetnju. Ne iznenadi nas i ne zatekne nespremne.

Pripremljenost na disbalans ne znači kontrolu nad valovima, nego prihvaćanje činjenice da oni postoje i znanje da se uvijek možemo vratiti u balans.

Izgorio

andrea-bosak.blog.hr

Izbio požar jučer u Zagrebu
Žalosno i tužno
Čini mi se da je namjerno.

Nije vama loše

bez-obzira-109.blog.hr

Mladost je bila patrijarhalna
teško se bilo otimati vladavini "testosteronalnih" muškića
a žensko k'o žensko
opet gleda muške uz izuzetke
kad si ti u pitanju dala sam ti sva prava
a za sve ti treba potpis s pečatom
neću brojiti sva carstva koja si preuzeo
sve je tvoje
freza i kosilica
motiku baš ne ljubiš ali i ona je tvoja
tvoj je volan i daljinski
tvoj je zadnji tać na ručku
dobro je vama muškima
u tim vašim carstvima
većina nas žena stare garde samo smo paževi
a što bi paž bez svoga cara
a car sam ni čarape ne zna sparit
sretan vam vaš dan iako su svi vaši
a bez vas bi život bio k'o jaje bez soli
Živjeli vi svojim podupiračicama

Crveni se mrak

nachtfresser.blog.hr

Vrt je dovoljno velik, da te uvijek, nakon što je sve kao probrano, nešto razveseli. Što se to tamo crveni, a nije berlinska komuna?



Šetnja kroz mrak prošlih vremena.

Ja, ja ću biti kralj
A ti, ti ćeš biti kraljica
Iako ih ništa potjerati neće
Možemo ih poraziti samo na jedan dan
Možemo biti heroji samo na jedan dan

MUŠKARCIMA na znanje

komentatoricamicaa.blog.hr

Sretan Međunarodni dan muškaraca!

kakvi god da jeste, a ima vas svakakvih, život bez vas bio bi suh kao pustinjska dina
Neka svima koji misle da je sve jednostavno bude i lako i jednostavno pronaći...recimo daljinski na udubljenju kauča na kojem sjedi.
Bez vas bi život bio teorijski moguć a praktički neostvariv.
Divni ste zapravo : neozbiljni, prevrtljivi ali, uvijek ste tu kad i gdje trebate biti.
Sve žene koje vidite su vam interesantne (uglavnom ) ali samo jedna, jedina je samo vaša.

( oni koji kleče nikad ne kleče zbog svoje, nego zbog drugih i drugačijih a ponekad i drugotnih )

“Muškarci su kao tipke na daljinskom — najvažnije su uvijek one koje misteriozno nestanu.”

I na kraju : volimo vas kad vas volimo i kad to voljenje nije omča oko vrata.

Zapravo....divni ste visoki, širokih ramena , pivskog šlaufa , šutljivi , namrgođeni s manama ili bez puno mana barem , glasno i jasno potpisujem svaku riječ




foto: T-portal, autor nepoznat , model sjajan

Zen i umijeće stvaranja ugode

usputne-biljeske.blog.hr

Sjednemo povremeno moj mlađi sinovac i ja tek tako u auto i vozimo se. Prakticiramo to još od vremena kad je on bivao vrtićanac. Bez nekog posebnog razloga prevalimo pokoji kilometar tek toliko da nam guzica vidi puta odnosno da makar za stupanj promijenimo klimu. Lokacije koje pritom posjećujemo nisu daleke niti spektakularne. Obično se radi o dnevnim izletima i mjestima koja kolokvijalno možemo svesti pod onaj starinski pojam širi zavičaj. Zadamo pritom sebi neki cilj puta odnosno isplaniramo rutu, ali ne držimo se slijepo iste. Ako nas okolnosti ili sklonosti povedu u nekom drugom smjeru dovoljno smo fleksibilni da je promijenimo. Krajnja mjesta odnosno ciljeve putovanja biramo nasumično ili, jezikom današnjih klinaca rečeno, random. Igrom riječi skovali smo zajedno glagol rendomirati. Često izbor pada na one gradove ili lokacije na kojima prije još nismo bili, ali ne uvijek. Međutim ti zadani targeti nisu jedina poanta poduzimanja puta. Djelomično se držimo one: Putovati je nekad bolje nego stići.

Ovog utorka neradni dan odnosno državni praznik iskoristili smo kako bi posjetili Požešku kotlinu. I jednom i drugom bio je to prvi odlazak u taj dio naše Domaje. Krećemo oko osam i kroz brojna sela, Popovaču i Kutinu stižemo u Lipik. Tamo u centru nalazimo otvoren kafić i stajemo na kratku kavu. Onog trena kad smo kročili unutra svi lokalci pogledali su u našem smjeru i prekinuli razgovore kao u kaubojskim filmovima. Međutim to nas nije omelo u namjeri komodanja i ispijanja kave u njihovom salonu. Dok pijuckamo istu na tv-u se vrte kadrovi direktnog prijenosa ceremonije iz Vukovara. Svi povremeno pogledavamo u tom smjeru, ali nitko ništa na komentira. Vozimo dalje kroz pusti Pakrac nakon kojeg se nižu uglavnom prazna sela obrubljena šumom i lijepim, brežuljkastim krajolikom. Dok se na radiju redaju domoljubne pjesme komentiram kako bi u nekim boljim okolnostima ovo bila hrvatska Toscana. Na tu moju opasku nadovezuje se J. tinejdžerski brutalnim komentarom: Da, samo da mi Hrvati nismo toliko glupi i lijeni.

Kad nam se pred očima konačno rasprostre iščekivana Požeška kotlina skoro je podne. Na ulazu u grad vidimo jumbo plakat na kojem stoji: Požega grad dobre pizze! To nas podsjeća kako smo neodgovorno preskočili doručak. Parkiramo blizu centra i krećemo u kratki obilazak glavnog trga nad kojim dominira visoka katedrala i okolne zgrade. Našu pažnju međutim privlači stablo Ginka usred trga. Na njemu jesenji sjeverac treperi kroz preostalo žuto lišće kojeg se glavnina proteklih dana rasula uokolo kao sag. I okolne ulice u centru ostavljaju na nas ugodan i pitom dojam. Šalimo se da smo kao Đuro iz pjesme slavonskog repera Kandžije koja ide otprilike ovako: Znaju me u općini / Na moru i u Požegi. Zastajemo kod izloga trenutno zatvorenog gift shopa Zvečevo. Tražim od J. da me slika na ulazu. Dok poziram kraj velikog Mikada ljudi iz kafića preko puta smješkaju se toj mojoj navadi. Probuđeno sjećanje na okus baš te čokolade učinio je da se u gradu iz kojeg je potekla ćutim kao doma. Jednako ugodno i počašćeno osjećamo se nešto kasnije u pizzeriji Bolta. Tamo punih usta zadovoljno mumlamo i komentiramo kako onaj jumbo plakat na ulazu u grad uopće nije pretjeran.

Nakon ručka većina ljudi bi za povratak doma odabrala neku kraću, manje zahtjevnu rutu, ali mi nismo većina. Barem kad su ovakvi izleti u pitanju. Mi rano popodne presjecamo kotlinu u smjeru sjevera i napadamo Papuk. (za neupućene, obližnja gora visoka iznad šesto metara) Na izlazu iz Velike kod kamenoloma počinje zavojiti uspon i da bude zanimljivije prestaje asfalt. Zaustavljamo jedan auto iz suprotnog smjera i pitamo možemo li preko Jankovca izbiti na podravsku magistralu. Ljubazni bračni par govori nam da je izvedivo, ali nije blizu ni jednostavno kako se čini na karti. Osokoljeni donekle njihovim potvrdnim odgovorom tjeramo dalje uzbrdo. Početno solidan makadam na višim dijelovima pretvara se u razlokanu, šumsku kaldrmu na kojoj naša Fabia nervozno poskakuje. Priznajemo oprezno sebi da smo možda zagrizli ambiciozan komad brda, ali povratak nije bio opcija. Na vrhu prijevoja dočekuje nas snijeg i zimski, planinski ugođaj. Kad kratko izađem kako bi ga slikao uvidim koliko smo visoko i duboko u šumi kroz koju fijuče hladan sjeverac. Bojim se zamisliti scenarij u kojem bi nam auto na tom mjestu otkazao poslušnost. Na naše olakšanje brzo nakon toga kreće spust na drugu stranu i to u vidu novo-asfaltirane ceste. S olakšanjem pratimo brojne serpentine i dugo se kroz šumu, livade i sela spuštamo do Slatine. Rasterećeni i već malo umorni od prethodne dionice izbijamo na Podravsku magistralu. Kad usput ugledamo natpis Put paprika opet se sjetimo Kandžije koji repa: Kruva, masti, paprike / Nema bolje taktike!

Plovimo popodne dalje podravskom ravnicom do Virovitice. Stajemo u centru kako bi se počastili provjereno dobrim palačinkama u jednoj slastičarni. Po izlasku iz auta stojimo i smijemo se u kakvom je stanju nakon Papuka. Pošprican i blatan do stakala. Nema veze, vrijedilo je probati i taj bajpas. Međutim naši nesuđeni slatičari odlučili su praznikovati ovaj utorak do tri, a nama curi vrijeme pa smo prisiljeni voziti dalje. Kroz Pitomaču i manja mjesta dolazimo u prohladni Đurđevac. Parkiramo podno zidina starog grada iz kojeg su (tako kaže legenda) mudri Picoki ispalili pijetla na Turke i tako ih zavarali. Kroz akustični atrij ulazimo u skladno uređenu pivnicu u kojoj poslužuju i deserte. Naručujemo kavu i palačinke. Iako fine nisu na tragu onih virovitičkih koje su nam ovaj put zamalo izmakle. Za kraj puta preostaje nam magistralom preko Bjelovara i Čazme doći doma. Negdje oko Narte lovi nas mrak, a na potezu Štefanja primjećujem kako J. spava. Ja uprežem svu preostalu energiju i koncentraciju kako bi održao budnost i sigurno nas dovezao doma. U Graberju dugo stojimo na privremenom semaforu zbog neoprostivo dugotrajnih radova na kanalizaciji. Razmišljam čekajući kako smo dotad vozili oko tristo pedeset kilometara i nigdje nismo čekali duže od pola minute. A tu pred kućom praktički čubimo deset minuta u koloni kako bi konačno ugledali prva svjetla Ivanića.


Pišući ovaj mini-putopis prisjetio sam se knjige Zen i umjetnost održavanja motocikala američkog pisca Roberta M. Pirsiga. Davno sam je čitao i već djelomično zaboravio. Međutim sjećam se dobro da suprotno mojim početnim očekivanjima to nije knjiga o mehanici i popravcima iako ima i toga. Radi se o zanimljivom putopisu i još boljoj priči o ocu i sinu. Zapravo vozeći se po Americi njih dvojica grade i produbljuju odnos. U tom smislu mogu nam biti uzori. Ono dobro što poduzimamo nadograđuje se u društvu bliskih ljudi. I ugoda puta je veća ako je dijelimo s nekim koga u emotivnom pogledu posvajamo. Kad se na kraju dana ugasi i ohladi motor ostaje nam zajednički doživljaj viđenog i iz tog proizašle emocije.

Zahladilo

mcind.blog.hr

Eto najzad zahlađenja i snijega na planinama. Učka se prvi put zabijelila nakon zime.

Jučer ujutro je bilo baš hladno s burom.



Tuhobić vidim kroz prozor na suprotnu stranu.


A u gradu je sve više otpalog lišća.


Vukovarska ulica u Rijeci.


Jednostavni rižoto, integr. riža, grašak, kukuruz, paprika, sušena rajčica, maslin. ulje, začini...

Od glazirane, bijele riže i pšenice nema puno koristi.

U ovo doba dobro dođe i voće.

Križaljkica 9x7 sa 2 sakrivena crna polja i sličicom i dva pojma bez opisa..
Vodoravno
1. ? 2. Nastavnica, odgojiteljica. 3. Lik iz video igre 'Mimic'. // Nehotični pokret mišića, trzaj. 4. Vrst žitarice, zob. // Hrv. nogometaš, Domagoj. 5. Žitelj otoka kod Zadra. 6. Crkveno izopćenje, kletva. 7. Deklamator, narator.

Okomito
1. ? 2. Naslijeđe od roditelja, baština. (mn.) 3. Stanovnik dinarskog krša. 4. Obraditi tesanjem. 5. Teodor od milja. // Mreža u tenisu, skr. internet. 6. Dvadeset prvo. i sedamnaesto slovo hrv. abecede. // Mliječna zlijezda kod domaćih sisavaca. 7. Odrpanac, siromah u ritama. 8. Kiselina. 9. Glasanje magarca, reva.

Pomicaljka sa dva stradala naselja u Hrvatskoj.

Tek nastajuća priča...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Nad prozorom kiši predvečerje.
Sunce šuti. šutim i ja, pišem.
U zatonu svijesti kovitlac
dnevnih nedoumica. krhotine želja,
suština postojanja, mogućnosti
apstraktnog razmišljanja. jeka
davnog razgovora.

Odakle dolazi voda?
Iz zemlje.
Kuda odlazi?
U nebo.
Vraća li se ista?
Drugačija, a uvijek ista.
U tome je njena moć!



Ispire navike, brani od zabluda,
daruje kraj jednoj tek nastajućoj priči.

Dijana Jelčić

Međunarodni dan muškaraca

dusakojaluta.blog.hr

Danas je Međunarodni dan muškaraca i, iskreno, to je savršena prilika da posvetim post muškarcu u svom životu...
O čovjeku koji je ušao u naš dom kao da ulazi u minsko polje, s hrabrošću, ljubavlju i malo upitnim smislom za humor.

Ne samo da je prihvatio moju djecu iz prvog braka kao da su njegova, nego je od prvog dana odbio raditi razliku između “moje djece” i našeg zajedničkog djeteta. Sve su to njegova djeca. To nikad nije morao reći, jednostavno je živio tako.
I možda je baš to njegova najveća kvaliteta: ljubav ne pokazuje riječima, nego svakodnevnim sitnicama koje ne vidi nitko osim mene. Tihi zagrljaj kada je najpotrebnije, tišina kada riječi nisu potrebne, pretvaranje sebe u klauna kada su djeca tužna i još mnogo toga.

Bio je uz mene kada su mi svi drugi okrenuli leđa.
Bio je uz mene čak i kad sam ja bila protiv svih, pa i protiv njega.
I nikada, ali baš nikada, nije ni pomislio odustati od mene, ni od naše kaotične male obitelji koja ponekad funkcionira kao loše organizirani cirkus.

Ne kažem da je savršen. Nitko nije.
Ali njegove kvalitete toliko nadmašuju njegove mane da ih ponekad i zaboravim. (Dobro, osim onog lošeg humora. To je teško zaboravit.)

Kad je srce krhko

agava505.blog.hr

Kad bih mogla utihnuti buku stijena
što se u meni talože godinama,
možda bih čula
kako zapravo zvuče moje vlastite želje,
kako šaptom traže put iz sjene u svjetlo dana...

Kad bih mogla obgrliti onu sebe
što se uplašila vlastite tišine,
možda bih prepoznala odakle dolazi
taj osjećaj praznine kad dan uvene
i kad uz nezaustavljive misli ostanem sama...

Ponekad, dok gledam prozor zamrljan kapima
i slutim dolazak još jednog sutra,
pitam se jesam li naučila živjeti
u nepoznatim dubinama sebe,
ili samo prikrivam pukotine
nježnim riječima i neizgovorenim snovima....

Kad bih mogla,
zagrlila bih svaku slabost koja mi pod kožom drhti,
prihvatila bih nemir kao dio puta,
i dozvolila srcu da bude krhko,
da voli, da pogriješi, da pronađe mir
u vlastitom lomljenju....

Jer kad bih mogla,
htjela bih samo naučiti biti
bez težine prošlosti i straha od budućnosti,
samo tu,
u trenutku što pulsira tiho,
s ravnodušnim svjetlom zore
i nježnošću prema svemu što jesam,
i svemu što tek pokušavam postati....

MOLIM POMOĆ

starrynight2022.blog.hr

Iako uredno na imgbox servisu za fotografije biram opciju Family Safe Content, opciju Sadržaj siguran za obitelj, odjednom su mi galerije pune pornjave, negdje čak eksplicitne. Vrlo, vrlo neugodna stvar, cijeli blog mi je pretvoren u reklamu za pornjavu, kako to riješiti?



Zahvaljujem.

Balkan.she

stella.blog.hr

Slušala sam neobičan koncert u udobnom enterijeru
u prostoru Kvake 22..

Andriana Takić, Nataša Popović & Maja Jovanovska ...
kao @balkan.she - tri umetnice iz Srbije i
Makedonije koje kroz svoj projekat "Čije je ono devojče"
predstavljaju muziku i priče žena sa naših prostora.

U tri ženska glasa, uz gitaru i violončelo, Andriana,
Nataša i Maja oživljavaju repertoar koji putuje preko
geografskih i jezičkih granica: od srpskih, bosanskih
i hrvatskih pesama, preko bugarskih i makedonskih,
do grčkih i dalje.

Kroz ovaj projekat, one istražuju emotivni i simbolički
svet balkanskih žena – donoseći na površinu narodne
pesme o ćerkama, majkama i partnerkama; o neželjenim
brakovima, nemogućim vezama i tužnim sudbinama.

1000002021

sewen.blog.hr

Milijardu i neke godine, zemlja više neće bit za živit,
Neš pričat o plavom planetu kome se triba divit.
Sad smo dvi iljade i dvajspeta, ima još do tega...
Ma isto mi je dobar izgovor da sam iz boce potega.

Nestat će sve naše riči i slike i kultura ajmo reć,
Eto s ovim ću teškim mislima večeras otić leć.
A i ja svašta čitam pa mi se i pričinja svašta,
To more samo ludi čovik i nečista mašta...

Al ajmo virovat da ćemo samo duše priselit svoje,
I na nekoj drugoj će zemlji nebo bit plave boje,
Možda plavije, možda bliđe, al će nam se sviđat.
Svega se ovoga ionako niko neće sićat!