Šesto čulo

Julie Soskin
Izdavač: Dušević & Kršovnik 2003.

Jedan od najboljih načina da razvijete svoje psihičke sposobnosti jest bilježenje spoznaja, zamisli, snova i opažanja u posebnu bilježnicu. Vođenje dnevnika pomoći će vam produbiti samosvijest, a tako ćete stvoriti i iskustvene temelje za lakše praćenje vlastitoga napretka i poteškoća.

Probudite svoja osjetila – pet osjetilnih dana – dan za promatranje, dan za osjećanje mirisa, dan za pažljivo slušanje, dan za taktilno opažanje, dan za kušanje okusa.

Želite li se upustiti u bilo koju vrstu rada na svojim psihičkim sposobnostima, najvažnija vještina koju morate usavršiti jest sposobnost poniranja u unutarnji mir. Meditacija izoštrava i usredotočuje vašu mentalnu aktivnost, te odražava vašu pozornost na radnome mjestu, i drugdje, ona ujedno razvija kreativnosti i samospoznaju.

Ako vas neko pitanje neprestano muči, pomoći će vam jasnoća koju ćete postići tijekom meditacije. Ne očekujte trenutačan odgovor jer on često dolazi kada ga najmanje očekujete. U međuvremenu će meditativna energija vaše pitanje podvrgnuti drugim načinima opažanja.

Osluškujte unutarnji glas – svjetlost, dah, glazba i mantre različite su žarišne točke koje možete upotrebljavati u meditaciji.

Čakre: Korijenska/imam/crvena, sakralna/osjećam/narančasta, želim; solarnog pleksusa/mogu/žuta, srčana/volim/zelena, grlena/govorim/plava, čeona/vidim/indigo, krunska/znam/ljubičasta.

Misli i emocije su oblici energije, a energija slijedi misao. Usmjerena misao moćno je oruđe duhovnog rada i iscjeljivanja.

Promatranje aure
Crvena – Žarkocrvena otkriva tjelesnu energiju ili gnjev. Intenzivno grimizna boja može značiti snažan seksualni nagon, a svijetlocrvena označava ego. Čista, žarkocrvena može nadoknaditi nedostatak tjelesne energije.
Ružičasta – Ružičasta je znak nesebične ljubavi i osjetljivosti. To je boja osobe koja se bavi iscjeljivanjem, no može govoriti i o tome da je u tijeku duhovno iscjeljivanje.
Narančasta – Svijetla narančasta boja znak je zdrave seksualnosti. Mutne nijanse govore o prepuštanju zadovoljstvima. Crvenkasto narančasta upućuje na podmuklost. Ako 'plamti' oko tijela govori o seksualnoj razuzdanosti.
Žuta – Čista svijetložuta označava intelekt, toplinu i suosjećanje. Mutna ili tamna nijansa govori o plašljivoj, ogorčenoj i lijenoj osobi koja smatra da joj svijet nešto duguje.
Zlatna – Ova istinski duhovna boja rijetko se kad opaža u auri, ona je znak svetaca i božanskih bića koja se na umjetničkim djelima prikazuju sa zlatnom aureolom. Ako se primjenjuje za iscjeljivanje, zlatna je boja sjajno univerzalno sredstvo liječenja i zaštite.
Srebrna – Osoba koja je obavijena ovom bojom, posjeduje neobuzdanu mentalnu energiju. Ona živi u iluziji, a postoji i mogućnost umobolnosti. Srebrna koja ima svojstvo zaštite – vizualizirajte je oko svojeg automobila.
Zelena – čista, svježa zelena otkriva ravnotežu i rast, pastelna nijansa govori o duhovnosti. Tamnozelena upućuje na zavist i sebičnost. Mutna maslinastozelena otkriva gramzivost, prijetvornost ili potištenost.
Plava – Ova boja može imati snažno iscjeljujuće svojstvo, a otkriva osobu neovisna duha. Tamnoplava područja u auri govore o tvrdoglavosti ili dogmatizmu – no intenzivna tamnomodra boja pruža snažnu zaštitu.
Indigo/ljubičasta – Indigo je vječna boja svećenika i svećenica, a isijava je onaj tko traga za istinom. Čista ljubičasta govori o vrlo duhovnoj osobi.
Siva/Crna – prsten sive ili crne boje oko glave otkriva da osoba pati od mračnih misli. Crna ili siva boja na području solarnog pleksusa ili na donjem dijelu tijela upućuje na negativne emocije.
Smeđa – ova boja otkriva materijalistički usmjerenu osobu izraženih poslovnih sposobnosti i organizacijskih vještina. Mutna smeđa govori o potrebi da se željeno dobije odmah.
Bijela – Poput zlatne bijela se boja malokad opaža u ljudskoj auri. Ta boja uvijek otkriva visokorazvijena, božanska duhovna bića – kao što su sveci i sveti mistici.

Uspostavite li aktivan psihički odnos s prirodom, vaša će se osjetila probuditi za sve što vas okružuje pa ćete biti sposobni stjecati saznanja koja drugima izmiču.

Jung je smatrao da arhetipovi izranjaju iz goleme 'baze podataka' ljudskog znanja koju je nazvao 'kolektivnim nesvjesnim'. Kolektivno nesvjesno vrlo je moćan izvor jer služi povezivanju svih ljudi.

Svakodnevno primjenjujete neki oblik iscjeljujuće energije. Uputite osmjeh strancu, odvojite vrijeme da biste saslušali kolegu, pošaljete dobronamjernu misao rođaku koji je daleko od vas, suosjećate s osobom o kojoj čitate ili nazovete prijatelja jer osjećate da je tužan. Kad ozlijedite ruku, instiktivno je protrljate kako biste ublažili bol. Kada god iskažete te uobičajene izraze ljubavi i brižnosti, odašiljete sijeljujuću energiju.

Svi mi u sebi posjedujemo iscjeljujuću energiju. Količina te energije može se povećati (meditacija, pozitivne afirmacije, uravnoteženje čakri). Prana protječe kroz sve, no čini se da je osobito snažna u vodi i u zemlji (jedrite, plivajte i vrtlarite).

Sjednite u opuštenom položaju i položite obje ruke na solarni pleksus. Zatvorite oči i potpuno se usredotočite na svoje ruke. Osjetit ćete kako se postupno ugrijavaju prana energijom pohranjenom u vašem solarnom pleksusu. Prste blago položite na čelo. Osjetit ćete da u njima struji pobuđena energija. Pustite da struja životne energije poteče u vašu glavu, budite svjesni snažnih osjeta koje će izazvati. Kad strujanje prestane, odmaknite prste i nekoliko trenutaka snažno tresite šakama. Naposljetku vratite ruke na solarni pleksus. Držite ih tako nekoliko trenutaka. Trebali biste osjećati da su prepuni energije i da 'blistaju'.

Iscjeljivanje bojama
Udobno se smjestite u ležeći položaj ruku opuštenih uz tijelo i opušteno dišite. Vizualizirajte da vas obavija blistavi krug odabrane boje i udišite boju kroz srčanu čakru i osjetite kako kruži vašom aurom.
Ili
U stolnu svjetiljku umetnite žarulju odgovarajuće boje i smjestite je 45 cm udaljenu od jednog stopala (to je prirodan put kojim energija boje ulazi u vaše tijelo. Usmjerite je kasnije i u drugi taban.

Crvena/7 minuta – pojačava energiju, cirkulaciju, podiže krvni tlak, bolove išijasa.
Narančasta/10 minuta – pomaže kod probave i poboljšava metabolizam, blagotvorna kod reume, grčeva, napadaja kašlja i astme.
Žuta/12 minuta – potiče rad živčanog sustava, jetre, gušterače, bubrega, ublažuje zatvor i artritis.
Zelena/15 minuta – uspostavlja mentalnu i tjelesnu ravnotežu pa je djelotvorna za stres, pretjerano izlaganje može izazvati prejako stimuliranje srca.
Tirkizna (svijetlo plava)/15 minuta – okrepljuje, smiruje te jača imunološki i živčani sustav, smiruje upale i ekceme.
Plava/15 minuta – izvrsna svenamjenska iscjeljujuća boja, snižava krvni tlak te potiče zdrav rast stanica i tkiva.
Ljubičasta/15 minuta – jača mentalnu stabilnost, pomaže pročistiti tijelo, podiže samopouzdanje. Vrlo je djelotvorna u slučaju šoka.

U razgovoru s uzrujanim prijateljem mogli biste otkriti da ste sve više iscrpljeni, dok se on iz minute u minutu očito osjeća sve bolje. To je lako popraviti: jednostavno prekrižite ruke preko svojega solarnog pleksusa – taj položaj sprječava istjecanje psihičke energije.
Ako se iznenada nađete u opasnoj situaciji, npr dok se noću sami pješice vraćate kući, vizualizirajte kako vas obavija jaka zlatna svjetlost. Takav vas postupak za druge često čini nevidljivima.
Ako vas netko prilično uzruja, vizualizirajte da se nalazite u prozirnom mjehuru od bijele svjetlosti. Nekoliko trenutka uživajte u njemu, tu osobu zamislite u njenom zasebnom mjehuru, a potom oko mjehura vizualizirajte osmicu i mentalno prekinite vezu između dva mjehura promatrajući kako se mjehuri odvajaju jedan od drugog.

Oznake: duhovno

11.04.2016. u 15:47 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ponovno rođena

Anita Moorjani
Izdavač: VBZ 2015

Mom ocu: hvala ti što si mi pružio mogućnost da doživim tvoju vječnu prisutnost i bezuvjetnu ljubav u drugoj dimenziji i što si me uvjerio da si ovdje, ondje i svugdje.

Anita je govorila o osjećaju da smo svi mi čista ljubav. Ne samo da smo povezani sa svima drugima i s Bogom nego svi mi jesmo Bog. Dopustili smo strahu i egu da korak po korak izguraju Boga iz naših života, što je uvelike povezano s bolešću ne samo u našim tijelima nego i u svijetu. Govorila je o tome kako da naučimo cijeniti svoju veličanstvenost i život kao bića svjetlosti i ljubavi i kako takav način razmišljanja u sebi nosi moć ozdravljenja.

Nakon što je pročitala izvještaj o Anitinu iskustvu blizu smrti moja majka je rekla da ju je preplavio val mira koji je zamijenio strah, tjeskobu i stres povezane s ovom velikom nepoznanicom. Ustvari, svatko tko je čitao o Anitinu iskustvu blizu smrti, uključujući i moju djecu, osjetio je kako je na neki način ponovno dobio svoj život i zavjetovao mi se kako će uvijek, iznad svega, voljeti sebe, cijeniti svoju veličanstvenost i tjerati iz svoga života svaku misao koja bi eventualno mogla uzrokovati bolest.

Zemlja se prepunila nebom, a svaki grm zapalio se Bogom. Doista, pripadaju vam ozdravljenje i nebo na Zemlji, volite ih.

***
Osjećala sam se da ne trebam poduzimati ništa da bi se to dogodilo, samo trebam biti svoja i uživati u životu, te si dopustiti da budem oruđe u rukama nečeg puno većeg te da će se to ostvariti.

Onda sam shvatila da, čak i ako je moje tijelo otkazalo, u velikom scenariju života i dalje je sve savršeno jer mi zapravo nikad ne umiremo.

Potom sam imala osjećaj kao da me je okružilo nešto što mogu opisati samo kao čistu, bezuvjetnu ljubav, ali čak ni riječ ljubav to ne opisuje dovoljno dobro. Bio je to najdublji osjećaj ljubavi koji nikad prije nisam osjetila. Bio je više od bilo kojeg fizičkog oblika privrženosti koji možemo zamisliti i bio je bezuvjetan – to je pripadalo meni, bez obzira na sve što sam ikad učinila. Nisam morala učiniti ništa, niti se ponašati na određen način da bih to zaslužila. Ta je ljubav bila namijenjena meni, bez obzira na sve!
Bila sam potpuno obnovljena i uronjena u tu energiju zbog koje sam se osjećala kao da pripadam, kao da sam se napokon vratila nakon svih godina borbe, bola, tjeskobe i straha.
Napokon sam došla kući.

To su radili (opa. Roditelji meditirali) da podignu svoju svijest i dobiju unutarnju snagu za suočavanje s danom koji je bio pred njima.

Crveni znak koji mahraj napravi na čelu svake osobe ukazuje na otvaranje trećeg oka.

Većina istočnjačkih religija temelji se na tim zakonima i vjerovanju da je svrha života podignuti svoju svijest i duhovno evoluirati kroz svaki krug rođenja i smrti do trenutka kada postignemo prosvjetljenje. U tom trenutku raskidamo krug rođenja i smrti i više se ne moramo inkarnirati u tijelu. To se stanje zove nirvana.

Meditacija nam pomaže da razvijemo svijest o tome da smo mnogo više od naših tijela.

Nitko zapravo ne zna istinu. Religija je samo put do istine: religija nije istina. Ona je samo put. A različiti ljudi slijede različite puteve.

Kad su nam se pogledi sreli i u meni i u njemu javio se osjećaj prepoznavanja. Bilo je kao da se oduvijek znamo, a od tog sam se osjećaja ježila. Bila sam vrlo dobro svjesna da se i on točno tako osjeća i počeli smo razgovarati.

Bila sam ljuta zbog te okrutne šale koju nazivamo životom. Nisam mogla razumjeti čemu sve to. Činilo mi se da živimo svega nekoliko godina, učimo iz svoje patnje i onda, kad sve shvatimo, završimo u vatri u drvenom lijesu. A to se ne treba dogoditi tako brzo. Sve mi se činilo beznačajnim i besmislenim.

U potrazi za spasom: ljutnja, užas, frustracija, strah, očaj.

Rak je samo riječ koja stvara strah. Zaboravi na tu riječ i jednostavno se fokusiraj na to da izbalansiraš svoje tijelo. Sve su bolesti samo simptomi neravnoteže. Nijedna bolest ne može opstati ako je cijeli tvoj sustav uravnotežen.

Odjednom sam mogla obuhvatiti sve odsječke vremena i prostora koji imaju veze sa mnom.

A onda me preplavila spoznaja da Bog nije biće, nego stanje bivanja.

Vidi, moj životni put! Zašto sam oduvijek bila tako stroga prema sebi? Zašto sam bila tako kritična prema sebi? Zašto sam uvijek odustajala od sebe? Zašto se nikad nisam zauzela za sebe i svijetu pokazala ljepotu svoje duše?
Zašto sam uvijek obuzdavala svoju inteligenciju i kreativnost kako bih udovoljila drugima? Izdala sam samu sebe svaki put kad sam rekla da, a mislila ne! Zašto sam povređivala samu sebe uvijek tražeći odobrenje od drugih da bih bila ja? Zašto nisam slijedila svoje divno srce i bila iskrena?
Zašto ovo ne shvaćamo dok smo u svojim tijelima? Kako to da nikad nisam shvatila da ne bismo trebali biti tako strogi prema sebi?

Zamislite da se nalazite u tamnom, mračnom skladištu. Živite ondje i imate samo jednu džepnu svjetiljku. Znate da se to golemom prostoru nalazi samo ono što možete vidjeti pod svjetlošću te male džepne svjetiljke. Kad nešto poželite pronaći, možda će vam uspjeti, a možda i neće. Ali to ne znači da to ne postoji. Ondje je, samo što još nije osvijetljeno vašom svjetiljkom. Možda o tome imate neku predodžbu, ali često jednostavno tapkate u mraku. Možete vidjeti samo ono na što usmjerite svjetiljku i možete prepoznati samo ono što vam je već poznato.
Tako je i sa životom. Svjesni smo samo onoga na što usmjerimo svoja osjetila u određenom trenutku, a razumjeti možemo samo ono što nam je već poznato.

Potpuno vas obuzima osjećaj strahopoštovanja prema svemu što ste iskusili u tim zasljepljujuće lucidnim trenucima. Život je dobio jedno sasvim drugačije značenje, a iz svijesti o tome počela su se razvijati vaša nova iskustva.

U tom sam trenutku shvatila da je moje tijelo samo odraz mog unutarnjeg stanja. Ako je moje unutarnja ja svjesno svoje veličine i povezanosti sa svime što jest, moje tijelo će to ubrzo odraziti i nevjerojatno brzo ozdraviti.

I tako sam bila ondje i gledala gotovo isti prizor kao dok sam bila dijete. Mogla sam vidjeti hipodrom ispred bolničke zgrade i tramvajsku prugu kojom sam se vozila s Ah Fong. Dok sam se suznih očiju prisjećala slika svojeg djetinjstva, osjećala sam kao da sam prešla puni krug.
O, Bože, ne mogu vjerovati, mislila sam u čudu. Vidi ove tramvaje, park, zgrade mog djetinjstva. Kakva poruka: dobila sam drugu priliku. Mogu početi sve iznova.

Osjećala sam da sam na neki način pobijedila. Toliko sam nadvladala svoj strah od svega – od smrti od raka do kemoterapije – da mi je to dokazalo da me uništavao upravo strah.

Kada bih razmišljala o tome da ponovno počnem raditi, nisam mogla smisliti što bih željela raditi. Ništa mi se više nije činilo dovoljno dobrim. Kao da se više nisam uklapala među ljude na ovom planetu i njihove vrijednosti. Moji prioriteti su se promijenili.

Moje područje pozornosti se smanjilo, a misli bi mi odlutale u različitim pravcima čak i dok bih razgovarala s prijateljima. Potpuno sam izgubila zanimanje za to što se događa u svijetu, kao i za to čime se bave moji prijatelji. S druge strane, bila sam potpuno obuzeta zalaskom sunca na horizontu, dok bih sjedila na plaži i uživala u sladoledu.

U svemu sam vidjela odraz božanskog – u svakoj životinji i kukcu.

Primijetila sam da postajem nemirna i nestrpljiva u društvu. Nisam mogla dugo sjediti ili sudjelovati u razgovorima o svjetovnim stvarima.
Smatrala sam da su ljudi izgubili mogućnost da vide čaroliju života. Nisu dijelili moje čuđenje i entuzijazam prema onome što me okružuje kao ni prema činjenici da sam jednostavno živa. Kao da su zapeli u rutini, misli su im bile usmjerene samo na sljedeće što trebaju napraviti. Upravo tako sam i ja živjela prije iskustva blizu smrti. Svi su bili toliko obuzeti time što rade da su zaboravili kako jednostavno biti u trenutku.

Samo sam trebala biti svoja, bez straha!

Užitak je biti u društvu ljudi koji cijene sebe, a oni svoju ljubav daju bezuvjetno.

Svi smo mi Jedno, proizvodi onoga što smo stvorili, svih naših misli, djela i uvjerenja. Čak su i zločinci žrtve vlastite mržnje prema sebi i boli.

Ni smrt više nisam promatrala na isti način kao drugi, pa mi je bilo vrlo teško oplakivati ikoga. Naravno, kad bi umrla neka meni bliska osoba, bila sam tužna jer mi je nedostajala. Ali više nisam tugovala za preminulima jer sam znala da su transcendirali u drugi svijet i da su sretni. A zbog toga je nemoguće biti tužan. Istodobno sam znala da je čak i njihova smrt bila savršena i da se sve odvilo onako kako je trebalo biti prema velikom planu.

Kad sam počela pisati, nisam mogla stati. Kretala sam se prema novom svijetu, a pisanje na forumima i blogovima za mene je bilo ljekovito.

Nisam se više ničeg bojala. Nisam se bojala bolesti, starenja, smrti, gubitka novca, bilo čega. Kad vas pomisao na smrt više ne ispunjava užasom, nemate se više čega bojati, smrt se oduvijek smatrala najgorim mogućim ishodom. A ako vas ono najgore ne uznemirava, što onda preostaje?
Bilo mi je također pomalo teško vratiti se u normalan život jer mi ovaj svijet nije izgledao stvarno. Onaj svijet mi se činio autentičnijim. I, kao što sam već opisala, čudila sam se kako ljudi sve shvaćaju jako ozbiljno, primjerice koliko se živciraju zbog novca čak i kada imaju mnogo drugih divnih stvari u kojima mogu uživati i na kojima mogu biti zahvalni. Nisam mogla razumjeti ni kako ljudi mogu zanemarivati sve ostalo – ljubav, odnose, talent, kreativnost, individualnost i drugo, zbog novca, i koliko vremena su u stanju provoditi na poslovima u kojima ne uživaju. Pogled na život svih drugih činio mi se potpuno pogrešan. Prioriteti i vrijednosti bili su potpuno pogrešno postavljeni i sve mi se činilo naopakim. Bilo mi je jasno da sam vjerojatno i ja prije tako razmišljala, ali nisam mogla ni zamisliti da bude više tako.

No kako su mi se riječi Vrati se i živi život bez straha! Stalno vrtjele u glavi, znala sam da će sve biti dobro. Između brojnih poruka koje sam dobila tijekom svog iskustva – da smo svi jedno, da smo zapravo ljubav, da smo veličanstveni – ova je bila najjača i stalno odjekivala u meni.

Zbog svog iskustva blizu smrti, stvarnost više nisam promatrala izvana prema unutra, nego iznutra prema van. To znači da sam prije mislila da je vanjski svijet stvaran i da moram djelovati unutar njegovih granica. Tako manje – više svi razmišljaju. Time sam vanjskom svijetu dala svoju moć i vanjski događaji mogli su me kontrolirati – moje ponašanje, raspoloženja i razmišljanja. Emocionalne reakcije i osjećaje nisam smatrala stvarnima jer nisu bili opipljivi. Bile su uvježbani da budu puke reakcije na vanjske događaje. Prema tom modelu, bila sam više žrtva okolnosti nego kreator vlastita života. Čak je i bolest bila vanjski događaj koji mi se slučajno 'dogodio'.

No nakon što sam iskusila blizinu smrti počela sam se promatrati kao božansko biće koje je cjeloviti dio veće Cjeline. To znači da je sve u cijelom univerzumu – sve što je postojalo i što će ikad postojati – međusobno povezano. Shvatila sam da sam središte tog univerzuma i znala da se svi mi izražavamo iz vlastite perspektive jer je svatko od nas u središtu te kozmičke mreže.

Kad postanem nečega svjesna, to postaje dio moje slike.
To postaje dio mog sustava uvjerenja, moja istina.

Pokušavam rastegnuti granice onoga što se smatra mogućim u svim područjima u kojima sam prije osjećala ograničenja.

Svi smo mi duhovna bića, bez obzira na to što radimo i u što vjerujemo. Samo što toga nismo uvijek svjesni.
Shvatila sam da pravu radost i sreću mogu pronaći jedino tako da volim sebe, uđem u sebe, slijedim svoje srce i radim ono što me veseli. Otkrila sam da kad mi se čini da se moj život odvija bez nekog smjera i kad se osjećam izgubljeno to zapravo znači da sam izgubila sebe. Da nisam povezana s onim što uistinu jesam i zbog čega sam došla na ovaj svijet. To se obično događalo kad bih prestala slušati vlastiti unutarnji glas i svoju moć predavala vanjskim izvorima, kao što su televizijske reklame, novine, velike farmaceutske tvrtke, moje društvo, kulturna i društvena uvjerenja i slično.
Prije, kad bih se osjećala izgubljeno, jedna od prvih stvari koje bih učinila bila je odgovore potražiti izvan sebe. Okretala bih se knjigama, učiteljima i guruima u nadi da će mi oni dati rješenje koje mi uvijek izmiče. Upravo to sam učinila i kad su mi dijagnosticirali karcinom. Ali na kraju sam samo bila još više izgubljena jer sam se ponovno odricala vlastite moći.
Shvatila sam da promatrati stvari iznutra prema van znači moći potpuno vjerovati svom unutarnjem vodstvu. Kao da ono što osjećam ima utjecaj na cijeli moj univerzum. Drugim riječima, kako sam ja središte svoje kozmičke mreže utječem na Cjelinu. Pa tako, što se mene tiče, ako sam sretna ja, sretan je i univerzum. Ako volim sebe, i svi drugi će me voljeti. Ako sam mirna, sve što postoji bit će mirno, i tako dalje.

Ako sam pod stresom, uznemirena, nesretna ili nešto slično, povučem se u sebe i pokušam to učiniti. Sjedim u miru, šećem prirodom ili slušam glazbu dok se ne centriram i postanem mirna i sabrana. Primijetila sam da se, kad to učinim, mijenja i moj vanjski svijet, mnoge prepreke jednostavno nestanu, a da zapravo nisam učinila ništa.

Zapletemo se u iluziju odvojenosti i ne možemo vidjeti da sreća i tuga idu ruku pod ruku – kao svjetlost i tama, yin i yang. Naš osjećaj odvojenosti jednostavno je dio iluzije dualnosti zbog koje nam je teško vidjeti jedinstvo koje čine dijelovi koje vidimo. Ali postati centriran znači to prozreti i opet osjećati svoju beskonačnost u centru svega … u centru jedinstva.

Shvatila sam da se trenutačno povezujem sa stanjem u kojem sam bila tijekom iskustva blizu smrti dok bih gledala valove i slušala ocean.

Zbog svog iskustva apsolutno vjerujem da svi mi imamo sposobnost iscijeliti se kao i omogućiti ozdravljenje drugih. Kad dođemo u kontakt s tim beskonačnim mjestom u sebi gdje smo Cjelina, bolest ne može ostati u tijelu. A zato što smo svi povezani, nema razloga zašto zdravlje jedne osobe ne bi mogao potaknuti druge, podižući ih i potičući njihov oporavak. A kad liječimo druge, liječimo i sebe i planet. Nema odvojenosti, osim u našim glavama.

Dok sam promatrala reakcije ljudi i transformaciju koja se odvijala, odjednom sam shvatila kako su i to što sam se razboljela od karcinoma i moje ozdravljenje zapravo bili važni za planet. Ako smo svi mi Jedno, ono što se događa meni, događa se svima. A ono što se zbiva za mene, zbiva se za cijeli svijet. Bilo mi je jasno da je razlog što sam se uopće razboljela, a onda odlučila vratiti, bio da poslužim kao oruđe izlječenja u drugima.

Mi konstantno utječemo jedni na druge onime što činimo i govorimo, čak i kada toga nismo svjesni. Važno je da imamo zaista dobar pozitivan stav u svakom trenutku života, iako u početku i ne vidimo razlog zbog čega nešto radimo.

Ja sam ta koja dopušta koliko će onoga što želim da dođe doći u moj život.. ili neće!

Sve se događa kad smo spremni da se dogodi.

Čini se kao da se cijela drama vašeg sna odvija oko tog krajnjeg trenutka života. Takav postaje život uistinu kad shvatite da ste jedno sa svime. Vrijeme i prostor izgube svaku važnost.

Najčešće pitanje koje mi ljudi postavljaju je zašto sam se, po mom mišljenju, razboljela od karcinoma? Odgovor mogu sažeti u samo jednu riječ: strah.
Čega sam se bojala? Pa, otprilike svega: neuspjeha, toga da se neću svidjeti drugim ljudima, da ću ih iznevjeriti i da nisam dovoljno dobra. Bojala sam se i bolesti, posebno karcinoma i liječenje. A bojala sam se života, a smrti sam se užasavala.
Strah djeluje vrlo suptilno, može se postupno uvući u nas, a da ga i ne primijetimo. Kad se osvrnem unatrag, vidim da je većina nas od malih nogu odgajana da se boji, no ne vjerujem da smo takvi bili kad smo se rodili.
Jedna od stvari u koje vjerujem je da mi već jesmo ono što cijeloga života želimo postići, samo to ne shvaćamo! Na ovaj svijet dolazimo svjesni svoje veličanstvenosti. Ne znam zašto, ali kad počnemo odrastati okolina nam polako urušava tu svijest.

Ne zastupam ideju da ćemo ako 'vjerujemo' na određen način eliminirati bolest ili kreirati savršen život. Ovo se ponekad previše pojednostavljuje. Umjesto toga, više se fokusiram na svijest o sebi, što je nešto drugo. Ako se grčevito držimo uvjerenja koja na više ne koriste, možemo se zatočiti u stanju dualnosti i stalnog prosuđivanja. Ono što odobravamo smatra se dobrim ili pozitivnim, a ono u što ne vjerujemo – ne.

U trenutku kad sam potpuno odustala od svoje snažne želje da preživim, doživjela sam smrt. A dok sam umirala, shvatila sam da još nije došlo moje vrijeme. Kad sam bila spremna odustati od onoga što sam željela, dobila sam ono što mi zaista pripada. Shvatila sam da prave darove vrijedi čekati.

Najveća tajna današnjice – održavati duboku ljubavnu vezu sa sobom.

Ne sjećam se da su me ikad poticali da volim sebe – zapravo to mi nikad ne bi ni palo na pamet. To se obično smatra sebičnošću. Ali u svojem iskustvu blizu smrti shvatila sam da je to ključ moga ozdravljenja.

U tkanju života svi smo mi povezani. Svatko od nas dar je za one oko sebe, pomažemo jedni drugima da budemo ono što jesmo, zajedno stvarajući savršenu sliku.

Za iskustva blizu smrti shvatila sam da je cijeli univerzum sačinjen od bezuvjetne ljubavi, a ja sam izraz toga. Svaki atom, molekula, kvark i tetrakvark sačinjeni su od ljubavi. Ni ja ne mogu biti išta drugo jer je to moja bit i priroda cijeloga univerzuma. Čak su i stvari koje izgledaju negativno dio beskonačnog, bezuvjetnog spektra ljubavi. Ustvari, univerzalna životna energija je ljubav, a ja sam sačinjena od univerzalne energije. Kad sam to shvatila, spoznala sam i to da ne moram pokušavati biti netko drugi da bih bila dovoljno vrijedna. Ja već jesam sve ono što pokušavam biti.

U dimenziji jedinstva imala sam osjećaj da je cijeli univerzum produžetak mene.

Mi razmišljamo u okvirima 'protoka vremena', ali u iskustvu blizu smrti izgledalo mi je da vrijeme jednostavno jest, a mi se krećemo u njemu. To znači da u drugoj dimenziji ne samo da simultano jesmo u svakom trenutku vremena, nego da možemo putovati kroz vrijeme brže, sporije, pa čak unatrag i postrance.

Mislimo da je istina negdje izvan, još uvijek neuhvatljiva. Ali time postajemo samo još izgubljeniji i čini se da se udaljujemo od onoga što uistinu jesmo. Cijeli univerzum nalazi se u nama.

Um se više bavi time kako raditi, a duša time kako biti.

Intelekt je samo oruđe za plovidbu kroz život. On se bavi time kako zaraditi dovoljno novca da imao što jesti i možemo platiti stanarinu, dok naša duša želi samo izraziti sebe.

Kad blokiramo svoje osjećaje, također narušavamo svoju svijest o vlastitoj veličanstvenosti jer su naši osjećaji predvorje naše duše.

Biti ne znači ne raditi ništa. Ono što poduzimamo proizlazi iz toga što slijedimo svoje emocije i osjećaje ostajući prisutni u trenutku. Raditi, s druge strane znači biti orijentiran na budućnost, pri čemu um stvara niz zadataka koji nas vode od sadašnje pozicije do ostvarenja određenog ishoda, bez obzira na naše trenutačno emocionalno stanje.
Otkrila sam da, kako bih odredila proizlazi li ono što činim iz 'raditi' ili 'biti', trebam samo pogledati koja emocija stoji u pozadini mojih svakodnevnih odluka. Je li to strah ili strast? Ako je pokretač svega što radim svakoga dana strast ili životni polet, onda sam u stanju 'biti', ali kao su moja djela rezultat straha, onda sam u stanju 'raditi'.

Ja nekako mislim da bismo, da nas potiču da izražavamo ono što doista jesmo, svi bili bića puna ljubavi i svatko od nas donosio bi u svijest svoju jedinstvenost.

Slijedi da problemi koje vidimo u svijetu ne dolaze od osuđivanja ili mržnje prema drugima, nego prema sebi. Baš kao što je ključ mog ozdravljenja bila bezuvjetna ljubav koja eliminira strah, ključ za stvaranje boljeg svijeta je u tome da se svatko brine za sebe na isti način, uviđajući svoju pravu vrijednost. Ako prestanemo osuđivati sebe, automatski ćemo imati sve manju potrebu koriti druge. Počet ćemo uviđati njihovu istinsku savršenost. Univerzum je u nama, a ono što doživljavamo izvana samo je odraz.

Svatko od nas je poput jednog čvora na velikoj tapiseriji složenog i šarenog uzorka. Mi smo možda samo jedna strana, ali svi smo cjeloviti dio gotove slike. Na živote drugih ljudi utječemo time što biramo hoćemo li ili ne biti vjerni sebi. Naša je jedina obveza prema drugima, naša jedina svrha, izraziti svoju jedinstvenost i dopustiti drugima da učine isto.

Prije sam, a da to nisam ni primjećivala, sve što sam radila, radila da izbjegnem bol ili udovoljim drugim ljudima. Stalno sam nešto radila, obavljala, tražila i postizala.

Nakon iskustva blizu smrti ne osjećam da sam se vratila da bih bilo što postigla. Vratila sam se samo da bih bila.

Mislim da je sam moj život molitva. Smatram da mi meditacija uvelike pomaže jer stišava moj um i pomaže mi usredotočiti se do središnje točke svjesnosti, u kojoj osjećam svoju povezanost s Cjelinom.

Ako i kad primijetim da se u mene ušuljavaju negativne misli, čini mi se najboljim dopustiti im da prođu kroz mene s prihvaćanjem i bez prosuđivanja. Kad ih osjetim pokušam potisnuti ili se prisiliti promijeniti svoje osjećaje, što ih više odgurujem od sebe, to se one upornije vraćaju. Stoga jednostavno dopustim svemu da teče kroz mene, bez prosuđivanja, i shvatim da će te misli i emocije proći.

Svaki vremenski odsječak potpuno je jedinstven. Svaki trenutak, jednom kad je prošao, više se ne može ponoviti na fizičkom planu. Naučila sam sto prihvaćati i živjeti u trenutku. Koliko god mogu, pokušavam ne vući emocionalnu prtljagu za sobom. Umjesto toga pokušavam na svaki trenutak gledati kao na praznu ploču koja sa sobom nosi nove mogućnosti.

O vidim – nije mi se dogodilo jer, zapravo, ja nikad nisam žrtva. Karcinom je tek moja vlastita neizražena snaga i energija! Ona se okrenula prema unutra, protiv mog tijela, umjesto van.
Znam da to nije bila kazna ili bilo što takvo. Bila je to samo moja životna sila koja se izrazila kroz karcinom jer joj nisam dopustila da se izrazi kao veličanstvena, moćna sila Anite.

Osloboditi se svake prijašnje vezanosti znači prigrliti slobodu i pokazuje vjeru u vlastitu božanstvenost i veličanstvenost. I to je također oblik ozdravljenja. Kad otpustim potrebu da tjelesno ozdravim, život postaje slobodniji, cjelovitiji i s više uživanja.

Svi se rađamo s egom – to je prirodni dio onoga što jesmo na ovom svijetu. Samo smo u smrti potpuno bez ega. Boriti se protiv ega tijekom života samo će donijeti još više samoosuđivanja. Osim toga, jedino kad bezuvjetno volimo svoj ego možemo prihvatiti i one tuđe. U tom trenutku to prestaje biti problem, a vaša poniznost i veličanstvenost mogu zasjati u punom sjaju.

Bitno je što mislite o sebi, ovdje i sada, jer to je ono što određuje kako ćete živjeti svoj život ovdje. Ne postoji nikakvo drugo vrijeme osim sadašnjeg trenutka, tako da je važno biti svoj i živjeti vlastitu istinu. Strastveni znanstvenici koji žive svoju veličanstvenost vrijede čovječanstvu jednako kao puna soba svetaca.

Mislim da je sadašnji trenutak jedini odsječak vremena u kojemu možemo oblikovati svoju stvarnost.
Sve bolesti počinju na razini energije, a onda se manifestiraju u tijelu.

Vjerujem da je moj rak bio povezan s mojim osjećajem identiteta i čini mi se da je to bio način mog tijela da mi kaže kako moja duša tuguje zbog gubitka vlastite vrijednosti – svog identiteta. Da sam znala istinu o tome tko uistinu jesam, ne bih ni dobila rak.

Sve može biti upotrijebljeno u dobru ili lošu svrhu, no samo po sebi je neutralno. Mi izabiremo dati mu moć. Mi stvaramo prosudbe (i negativne i pozitivne) o novcu, religiji, rasi i drugome. Mi stvaramo određena uvjerenja o tome, dajemo im emocionalni naboj i stvaramo presiju. I mi stvaramo situacije u kojima ljudi ili postaju jači ili reagiraju obrambeno.

Živimo u svijetu prividne dualnosti, u kojem uvijek odlučujemo što je dobro ili loše, što je negativno ili pozitivno. Imamo emocije i ulažemo ih u svoja uvjerenja, uključujući i ona o novcu. Taj isti emocionalni naboj mogli bismo dati nečemu drugom, nekoj drugoj robi ili sustavu razmjene i onda bi to imalo istu moć kakvu danas ima novac.

Preporučujem da se na bolest i simptome ne gleda kao na 'nešto čega se treba riješiti' poput neprijatelja. To je reakcija utemeljena na strahu. Za mene je pojava tih simptoma u mome tijelu način mog tijela da se iscijeli. Znam da ću pokušam li ukloniti bolest sa suprostavljenim stavom, na kraju samo učiniti suprotno, sve se više ukopavajući u mentalno stanje bolesti. Ovo ne znači nužno da ne trebate ići liječniku.
Ne treba biti opsesivan i da vam se život vrti isključivo oko toga da se riješite bolesti. Zapravo je puno produktivnije odvratiti svoju pozornost i okupirati se aktivnostima koje stimuliraju na pozitivan, kreativan način.

Živjeti u sadašnjosti znači ne nositi sa sobom ikakvu emocionalnu prtljagu iz jednog trenutka u drugi. Svaki je trenutak jedinstven i ne može se ponoviti. Naš je izbor hoćemo li sa sobom nositi svoje strahove, koji nas drže zarobljenima u bolesti.

Danas jedem sve što poželim. S vremena na vrijeme uživam i u čokoladi i dobrom vinu ili šampanjcu. Samo pazim da mi bude zabavno, i s hranom i u životu općenito! Mislim da je mnogo važnije biti sretabn nego bilo što drugo.

Biti u strahu uzrokuje niz problema. Naša su tijela zapravo mnogo otpornija nego što mislimo, posebno ako smo sretni i nismo pod stresom.
Čak i kad odlučim zdravo jesti, to činim iz ljubavi, a ne iz straha. To je moja metoda u svakom aspektu života, a i vas pozivam da živite na taj način.

Jedino trebate naučiti da već jeste ono što želite ostvariti. Samo izražavajte svoju jedinstvenost bez straha, prepuštajući se! To je razlog zašto ste stvoreni upravo takvima kakvi jeste i to je ono zbog čega ste ovdje, u ovom fizičkom svijetu!

Uvijek imajte na umu da se nikad ne odričete svoje moći – umjesto toga, stupite u kontakt sa svojom veličanstvenošću. Volite se bezuvjetno i budite svoji, bez straha!
Ako bih morala stvoriti pravila za duhovni put do ozdravljenja, na prvo bih mjesto stavila smijeh. Smijati se kad god je moguće. I tako baš svakog dana i to ponajprije – samima sebi.

Oznake: Zdravlje

11.04.2016. u 15:46 | 0 Komentara | Print | # | ^

Mentalist

Lior Suchard
Izdavač: Planetopija 2012.

Kad stojite u strahu za vlastiti život, a neobične misli vam divljaju umom, svedeni ste na svoju bit.
Svaka osoba ponovno postaje dijete kada iskusi taj osjećaj čuda.
Koristim pet čula kako bih stvorio 'šesto čulo'.
Usredotočivanje uma zapravo je proces pročišćavanja uma od smetnji tako da možemo jasno misliti.
Čitanje misli, uvjeravanje i chi energija su elementi koje koristim kao mentalist.
Naš mozak pravi smisao od besmislica. Voli učiniti stvari logičnima.
Iako mi se čini da um može često krivo razumjeti stvari, činjenica je da postoji suluda količina procesa koji se događaju u našemu mozgu, stoga se moramo osloniti na prečace. Nemamo vremena analizirati i provjeravati svaki pojedini komadić informacije koji se pojavi. Većinu vremena ovi prečaci funkcioniraju. Međutim, ponekad trebamo biti promišljeniji, svjesniji onoga što se događa, a manje se oslanjati na autopilot u životu. Moramo pokazati našem umu tko je glavni.
Jedan od najvažnijih elemenata uvjeravanja je stvaranje emocionalne veze s drugom osobom. Ako stvorimo takav odnos, tada će nas druga osoba puno lakše primijetiti, slušati – i lakše ćemo je uvjeriti.
Emocionalne veze dovode do boljeg komuniciranja među ljudima, a zrcaljenje je jedan od načina na koji to postižemo.
Moje mentalne sposobnosti neke ljude uznemiruju. Nisu sigurni što mogu očekivati i osjećaju se ranjivima i u nepovoljnom položaju u mom društvu. Zato pričam šale. Smijem se. Opuštam ljude.
Ako se dogodi da morate napisati govor pun uvjeravanja, često koristite riječ 'zato'. Ujedinjuje ideje u lijepi tok koji slušatelji vole, jer su misli povezane, klize u slušateljevu podsvijest i ne nailaze na otpor. Očekujemo riječ 'zato' kako bi sve bilo logično, tako da ne odvajamo vrijeme kako bismo otkrili je li ono što je rečeno uopće istina.
Nikad nemojte osobi s kojom razgovarate dati mogućnost da kaže 'ne' osim ako to ne želite.
Pokušate da-skalu: najprije postavite seriju pitanja koja daju odgovor da, zatim postavite pitanja na koje stvarno želite pozitivan odgovor i često ćete ga dobiti, budući da je obrazac uspostavljen.
Kad god razgovaram s nekim za vrijeme svoje predstave ili ga pozovem na pozornicu, pitam za ime. To stvara onu emocionalnu vezu kojoj težim.
Umjesto zurenja u oči, zurim u korijen nosa. I dalje izgleda kao da zurite u nečije oči, ali neće vam oči vrludati i moći ćete dugo zadržati pogled. Ovo stvara dubok, ozbiljan izgled koji je krajnje impresivan i uvjerljiv.
Chi, ki, chai ili praa riječi su za energiju ili životnu silu. To je prirodna energija svemira od koje je sve sačinjeno. Volim misliti o njoj kao o pozitivnoj energiji i koristim je u predstavama i u životu izvan pozornice. Postoji u našim tijelima i izvan naših tijela, a što je više možemo kanalizirati i privući u sebe, to smo snažniji i vitalniji.
Kad usmjerim um, energija teče u tom smjeru. Što sam usmjereniji, teče više energije.
Iako je prijenos energije za mene iscrpljujući, i mentalno i fizički, proizvodi pozitivnu energiju u publici, što mi, zauzvrat, vraća snagu. Energija kruži po dvorani od mene do publike i nazad. Što više publika uživa u zabavi, to je više pozitivne energije.
Dan bez smijeha je izgubljen dan. Charli Chaplin
Sve što jesmo posljedica je onoga što mislimo. Um je sve. Što mislimo, postajemo. Buddha
O čemu mislimo danas bit će naša realnost u budućnosti, pa, dakle, ima smisla misliti pozitivno.
Ako sam negativan i malodušan, takva će biti i publika.
Misao o neuspjehu nije mi nikad prošla kroz glavu.
Čak i nakon samo desetominutne meditacije, otkrivam da se moj pogled na svijet radikalno pomaknuo. Osjećam se puno pozitivnije, puno energičnije, pod kontrolom. Misli su manje manične, više uređene, kao da sam pronašao rješenje problema za koje čak i ne znam.
Intuitivni um je sveti dar, a racionalni um je vjerni sluga. Stvorili smo društvo koje slavi slugu, a zaboravili na sveti dar. A.Einstein
Moć uma me nikad ne prestaje impresionirati. Dokaz leži u njegovoj sposobnosti da obradi i dostavi informaciju na toliko mnogo načina da toga čak nismo ni svjesni. Neke načine možemo racionalizirati, a neke ne možemo. Vjerujem da ključ za korištenje intuicije leži u njezinu korištenju kao dodatka, a ne umjesto drugih pet osnovnih čula.
Mislim da smo svi rođeni s intuicijom i svi je imamo u različitim stupnjevima – čak i ako je nikad ne slušamo. Trebamo je samo postati svjesni i naučiti kako je koristiti. Što je više priznajemo, jača je i mnogo točnija.
Budite otvoreni za svijet oko sebe. Budite otvoreni za ponavljajuće situacije i obrasce s brojevima.
Bilježite slučajnosti. Kao što uvijek kažem, ne postoje slučajnosti – stvari se događaju s razlogom.
Prepoznajte značenje svoje razine energije. Ako je visoka razina energije povezana s nekim izborom, a vrlo niska povezana s nekim drugim izborom, povedite računa o tome.
Čim sam donio odluku slušajući intuiciju, postao sam sretan. Znao sam da je to prava stvar.
Ne bi vam trebalo biti teško ponekad zastati i pogledati mrlju na zidu, ili pepeo u vatri, ili oblake na nebu, ili čak blato, u kojima ćete pronaći zaista čarobne ideje. Leonardo da Vinci
Jedan i jedan nije uvijek dva, možda je jedanaest. Stvari nisu tako očite kakvima se čine.
Svi imamo urođene sposobnosti zbog kojih možemo činiti puno više nego što mislimo da možemo. Izađimo iz kutije uskog, ograničenog razmišljanja i pogledajmo što možemo postići. Budimo kreativni.
U početku ništa posebno nije izniklo iz mog uma, ali znao sam da će sad, kad sam započeo proces aktivnog traženja, moj um nastaviti generirati ideje dok ja radim druge stvari.
Drugi jednostavan način da vaše sinapse zabljesnu jest da perete zube lijevom rukom, učite strani jezi, započnete s novim sportom ili hobijem, stavite povez preko očiju i krećete se služeći se dodirom. Za sve ovo je dokazano da jača mozak. Trebali biste pokušati. Znate li da je strah da ne ispadnu smiješni, glavni razlog zašto odrasli ne pokušavaju nove stvari.
Nisam podbacio, samo sam pronašao deset tisuća načina koji ne valjaju. Thomas Edison

Oznake: mentalist

11.04.2016. u 15:45 | 0 Komentara | Print | # | ^

Knjiga moga tijela

Camron Diaz
Izdavač: Profil 2014.

Hrana koju konzumiramo u jednom danu utječe na to kakav će nam biti dan. Jer ono što jedemo prenosi bit života – naše živote.

Danas živimo u kulturi viška, a ne odricanja. A zbog toga VIŠKA imamo MANJAK nečeg drugog: nutrijenata. Živimo u tijelima koja previše jedu, ali su nedovoljno hranjena. Brza hrana ustvari i nije hrana.

Jedite čim se probudite da pokrenete organizam.
Treba jesti što možete prepoznati.
Bjelančevine su snaga.

Otkud dolazi energija? Dolazi iz sunca. Jedite sve što je još živo (i ne prerađeno) i puno energije.

Voda nema kalorija, ali je možda naš najvažniji nutrijent jer je ključni dio svih kemijskih reakcija koje vam daju život. Voda pomaže regulirati vašu tjelesnu temperaturu, prenosi nutrijenete u vaše stanice, odnosi otpadne proizvode, pretvara ugljikohidrate, bjelančevine i masnoće u iskoristivu energiju.

Kako se možete zaštiti od upale? Dignite se s kauča, jedite više voća i povrća, jedite više omega-3 masnih kiselina, dovoljno spavajte, izbjegavajte višak tjelesne težine, prilagodite vježbanje stresnim trenucima, ostanite pozitivni.

Ako namirnica nema prirodne šećere iz voća ili mlijeka, spomenuti šećeri vjerojatno su dodani.

Bez dobrobiti korisnih vlakana da uspore stvari, šećer brzinski ulijeće u krv, a tada vaše tijelo mora u pomoć poslati hrpu inzulina, što nakon nekog vremena može dovesti do otpornosti na inzulin ili dijabetes. Vjerojatno ste doživjeli da se osjećate omamljeno nakon što pojedete hrpu slatkiša – da bi nakon toga uslijedio nagli pad energije od čega vam se spava, te promjene raspoloženja od kojih počnete preispitivati vlastiti život kao i bol u trbuhu zbog kojeg sve požalite.

Kad jedete bjelančevine, vaše ih tijelo razgrađuje u najmanje sastavne dijelove, aminokiseline. To su molekule koje grade i popravljaju sve stanice u vašem tijelu, uključujući i vaš DNK. Aminokiselina ima dvadeset i dvije.

Najbolje je bjelančevine ne jesti tako da se navečer smaže ogroman komad mesa, nego jesti male porcije bjelančevina tijekom dana. Tako su vašem tijelu uvijek dostupne aminokiseline.

Šaka badema nekoliko sati nakon ručka znači dodatnih sedam grama bjelančevina.

Jela prepuna bjelančevina biljnog porijekla:
TACOS meksičko jelo, kombinacija kukuruznih tortilja i graha.
SUCCOTASH američki Indijanci kombinirali su kukuruz i grah.
SUSHI Japanci kombiniraju rižu i soju.
CAJUNSKI CRVENI GRAH I RIŽA službeno jelo ponedjeljkom u restoranima u New Orleansu.
DAL indijska leća s rižom.
CHANA MASALA indijsko jelo od slanutka s rižom.
MUJADARA sirijski gulaš od leće i riže.
GALLO PINTO na Kostarici se za doručak jede riža s grahom.

Masnoće su nužne. Prava količina masnoća nužan je sastavni dio vaše prehrane. Daje vam energiju, također i esencijalne nutrijente, poput vitamina A, D i E.

Kad jedemo vitamine iz biljaka i životinja, naše ih tijelo upija i koristi na različite načine. Neki vitamini su topljivi u vodi, te ih tijelo ne zadržava dugo. Vitamini B kompleksa i C vitamin primjeri su vitamina topljivih u vodi.
Drugi vitamini su topljivi u masnoći, što znači da ih tijelo može razgraditi i upiti samo u prisustvu masnoća. Primjerice maslinovo ulje na rikoli, ili svježa mozzarella s rajčicama. Vitamini topljivi u masnoći mogu biti uskladišteni tjednima ili mjesecima. Vitamini A, D i E topljivi su u masnoći.

Budući da su masnoće bogatije energijom od bjelančevina i ugljikohidrata, dovoljno ih je uzeti malo.

Mljeveno laneno sjeme, orasi, soja, sojino ulje, ulje kanole i morske alge primjeri su biljnih izvora omega-3 masnih kiselina.

Kokosovo ulje ima zasićene masnoće, no djeluje pozitivno na razinu kolesterola i rad štitnjače.

Margarin i biljna mast sadrže transmasnoće, a oboje se koristi u jelima brze i prerađene hrane.

Želite li imati meku, glatku kožu? Jasno razmišljati i jasno vidjeti? Jedite voće i povrće!

Manjak nijacina utječe na izgled kože, a i na mozak, pa može uslijediti smrt.

Ključno je unositi nutrijente za zdrave kosti: kalcij, vitamin D, fosfor i magnezij.

Tamnozeleno lisnato povrće: brokula, kelj, kineski kupus i repa mogu biti odlična zamjena za mlijeko i potreban kalcij.

Vitamini B proizvode energiju.

Natrij je važan za zdravlje, ali previše ga izaziva probleme sa povišenim krvnim tlakom, i potiče srce da radi mnogo više nego što treba. Ako jedete dovoljno kalija, u bananama na primjer, možete se zaštiti od hipertenzije. Ravnoteža, ravnoteža.

Likopen koji rajčicama daje boju koristan je za zdravlje srca. Alicin koji se nalazi u češnjaku, ima antimikrobna svojstva.






Blijedožuta boja mokraće znači da ste dobro hidratizirani, tamnožuta i neredovito mokrenje upućuju na dehidraciju.
Jedan od prvih znakova početne dehidracije je teška glavobolja, ona od koje vam je teško razmišljati.

Kad u stanicama gori glikogen uz pomoć kisika, razgrađuje se na ugljikov dioksid i vodu, a u tom procesu stvara se nešto što se zove ATP, adenozin trifosfat. To je krajnji cilj cjelokupnog procesa jedenja i probavljanja, to je poput vrućine koju otpušta vatra, to je energija koja vas drži na životu. Kad nema ugljikohidrata, stanice također mogu metabolizirati kad se nasmijete, kad vam kuca srce, svaka vaša misao, svaki pokret mišića, kopiranje vašeg DNK.. sve to je pokrenuo ATP.

Smrdljivi znoj ispod vaših pazusa i prepona, potječe iz vaših apokrilnih žlijezda, i pun je masnih bjelančevina koje bakterije iz tih područja vole matabolirati.

Znate li što još ubija zdrave bakterije? Prerađena hrana puna konzervansa. Svrha konzervansa je ubiti bakterije od kojih se hrana kvari. No kad ti konzervansi završe u probavnom sustavu, tamo ubijaju i zdrave bakterije u našim crijevima koje nas održavaju na životu. Konzervansi su nepotrebni ako jedemo cjelovitu, svježu hranu.

Kad se krećete, srce radi ubrzano.. osjećate se raspoloženo… uzbuđeni ste… kao da ste zaista živi. I kad te gotovi, osjećate onu nevjerojatnu bol koja vam kazuje da ste stvarno koristili tijelo. Mozak je izoštreniji. Osjeti su vam budniji. To su te stvari zbog kojih se svakodnevno osjećate dobro. Osjećate se dobro sa sobom. Sa svojim životom.
To je moć napora. Čini vaše tijelo snažnim. Čini vaše srce snažnim. I čini vaš um snažnim i sposobnim za rješavanje problema, danas, upravo sada, svaki put kad jednostavno ustanete i pokrenete se.

Sjetite se kakav je život bio kad ste instinktivno znali da je igra najbolji način da iskoristite svu svoju nakupljenu energiju.

Bez obzira na to koliko vam se ne da ustati s kauča i otići u teretanu ili se upustiti u sljedećih 5 kilometara trčanja, ili hodati doma s posla, bez obzira na to koliko vas bole mišići na kraju tjelovježbe: uvijek ćete se osjećati zaista dobro kad završite. A ti dobri osjećaji vezani su uz to kako vaše tijelo funkcionira na razini stanica, jer kako se osjećamo izvana odraz je onog što se događa iznutra i obratno.

Glavna zadaća srca je dostaviti ostatku tijela krv bogatu kisikom iz pluća, i ono napravi svoj posao više od 1000 puta u jednom danu.
Tijekom vašeg života srce napravi otprilike 300 milijardi otkucaja.

Svijetla krv koja curi na površinu kože kada se porežete kod brijanja ili kad oderete koljeno samo je kapljica u moru ove tekućine života koja svaki dan prijeđe put od gotovo 20 tisuća kilometara, što je jednako kao četiri putovanja autom preko SAD-a kroza sve te arterije, vene i kapilare kako bi vas opskrbila onim od čega živite, kisikom, aminokiselinama, hormonima.

Ljudsko tijelo se uvijek mijenja. Svakog dana vaše tijelo proizvede 2 bilijuna novih stanica, a 50-70 milijardi stanica umire.

U svakoj vašoj ruci nalazi se 27 kostiju, a u svakoj nozi po 26. u licu ima 14 kostiju. U kralješnici 33. najduža kost u tijelu je femur, bedrena kost, a najmanja je stremen koja se nalazi u uhu.
Po svemu sudeći, odrasla osoba ima 206 kostiju u tijelu. Kažem odrasla jer novorođenčad ima približno 300 kostiju. Tijekom godina kosti očvrsnu i spoje se dok ne nastane kostur kakav imate danas.

Istezanje je povezano s disanjem tako da, kad duboko udahnete i izdahnete, dajete tijelu kisik te ispuštate toksine u krvotok (uključujući i mliječnu kiselinu), tako da ih se tijelo može riješiti.

Ljudska jajna stanica može se nakon ispuštanja oploditi za otprilike 12-24 sata, no po nekim istraživanjima i do 36 sati. Sperma može preživjeti u ženskom spolnom traktu i potencijalno oploditi jajašce oko 48-72 sata. Što znači da samo zato što ne ovulirate u trenutku spolnog odnosa ne znači da ne možete zatrudnjeti. Jajna stanica može biti ispuštena nakon odnosa i sresti se sa spermijem koji je već tamo oko 2-3 dana i čeka da se jajna stanica spusti.

Kod mladih žena koje naglo izgube mnogo kilograma ili koje mnogo vježbaju, a ne hrane se dovoljno zdravim namirnicama, izostanak mjesečnice događa se zbog manjka energije: potrošeno je mnogo više energije, nego što e uneseno i tijelo nema izvore iz kojih bi crpilo energiju potrebnu za redoviti ciklus.

Sisavci koji trebaju određene bakterije kako bi probavili mlijeko imaju majke u čijim vaginalnim kanalima se nalaze bakterije koje će djeca trebati kako bi došla do hrane potrebne za život. To je jedan od razloga što se upozorava da carski rez i prirodan porođaj nisu jednaki, jer kod carskog reza pomanjkanje zdravih kolonija bakterija dovodi do povećanja rizika od alergija, astme, dijabetesa tipa 1 i dječje pretilosti.

Ljudi spavaju oko 1/3 svog života. Kad uistinu spavate, smanji se svijest, osjetilna aktivnost je manje-više na pauzi, a svi vaši voljni mišići prestanu raditi. Autonomni mišići još uvijek rade svoj posao – još uvijek dišete, naravno, i srce vam kuca – no sve drugo stane. Kad spavate, u anaboličkom ste stanju, stanju rasta metaboličkog sustava i to dobro utječe na sve vaše sustave, imunosni, živčani, mišićni i sustav kostiju.

Naša su tijela analogna, a mi pokušavamo živjeti digitalne živote. Biološki još nismo dostigli svu tu tehnologiju.

Posvetite večer samoj sebi i svojoj njezi. To je trenutak i da se pogledate u ogledalo i kažete: Dobro je bilo danas! Radila si naporno, napravila si najbolje što si mogla. Ili: Sutra možemo malo bolje, vjerujem u tebe! Odajte si priznanje, javite se samoj sebi.

Veza uma i tijela presudni je dio samosvijesti koja nam pomaže da znanje pretočimo u radnju.
Povezanost je riječ koju često koristim. Jer, sve je povezano.

Povezati um i tijelo znači učiti slušati. Učiti razumijevati poruke koje vam vaše tijelo šalje, i davati tijelu ono što mu je potrebno.

Izbjegavanje iskušenja:
Prestanite kupovati nezdravu hranu.
Ne odlazite u goste gladni, prezalogajite nešto zdrav.

Navike su način na koji naš mozak nesvjesno izvodi poznate aktivnosti tako da sačuvamo energiju za druge zadatke.

Odmaknite se korak dalje od svojih navika i prihvatite ih kao IZBOR. Zatim se zapitajte sviđa li vam se taj izbor. Ako ne, nemojte paničariti, jer dobra je vijest da jednom kad postanete svjesni svojih ukorijenjenih navika, imate MOĆ DA IH PROMIJENITE.

Ljudi mnogo govore o 'tajni' uspjeha. No tajna uspjeha nije uopće tajna. U biti svake uspješne osobe postoji jedna zajednička stvar: disciplina. Što je za vas uspjeh? Kad razmišljam o tome kako definiram uspjeh u svom životu, znam da mi je važna snaga, sposobnost i važno mi je da se osjećam dobro. Ne bih postigla niti jedno od navedenog bez discipline.

Disciplina znači da se odričete povlastica i nerealnih očekivanja. Disciplina znači imati snažnu svijest o tome da vaše odluke imaju utjecaj, i da je ono što vi radite od presudnog značaja.

Oboje mojih roditelja u mene su usadili to da, koji god posao trebam raditi, ja sam odgovorna za rezultat – nitko drugi.

Disciplina je uvijek dobitak u odbrojavanju života.
Disciplina gradi disciplinu. Ona je poput mišića: što je se više držite, to je snažnija i može vas dalje odvesti.

Zadržite zdravu težinu (ljudi koji preskoče doručak često se prejedu kod drugih obroka).

Započinjanje dana pokretom, donošenje čvrste odluke svaki dan, odmah ujutro, također jača vašu disciplinu. To vam pokazuje da vi to možete. Da to trebate činiti, da morate.

Oduvijek mislim daje slogan za Nike genijalan: Just do it. Genijalan je koliko je jednostavan… primjenjiv je za sve protiv čega vas vaš mozak pokuša odgovoriti.

Za većinu ljudi je snaga volje jača ujutro – dakle zašto ne biste planirali kretanje u ono vrijeme kad je najveća vjerojatnost da nećete odustati!


Oznake: Zdravlje

11.04.2016. u 15:44 | 0 Komentara | Print | # | ^

Što I kako jedemo – sve je pod kontrolom?

Dr. sc. Ignac Kulier
Izdavač: Uliks 2013.

Ljudsko je tijelo ‘kemikalija’ sastavljena od 1kg kalcija, 720 g fosfora, 140 g sumpora, 100g natrija, 95 g klora ili prosječno 65% kisika, 18% ugljika, 10% vodika, 3 % dušika, 1,5% kalcija, 1% fosfora I ostalih elemenata među kojima ima I arsena.

Čovjek može bez mesa, ali teško samo na mesu. Najveći broj Amerikanaca I Europljana, osobito u visoko urbaniziranim sredinama, konzumira nepotrebno velike količine mesnih proteina, kojim unose u organizam višak dušika, osobito višak nespecifičnog dušika. Takav se dušik u čovjekovu organizmu vrlo jednostavno može pretvoriti u amonijak koji je vrlo toksičan za tjelesne stanice I crijevnu mikrofloru. Urea, taj manje toksičan finalni produkt razgradnje proteina, izlučuje se mokraćom. Arginim, aminokiselina neophodna za detoksikaciju amonijaka, brzo se utroši ako je povećan unos nespecifičnog dušika u organizam. Budući da je tada poremećen normalni mehanizam detoksikacije amonijaka, on slobodno oštećuje stanice, enzimski sistem, metabolizam ugljikohidrata.
Veliki potrošači mesa zapravo sebi čine medvjeđu uslugu, truju se više no što ih drugi truju. Istovremeno oni misle da dobro I sigurno jedu, jer je meso ‘prirodna I nepatvorena’ hrana.

Jelo je očito najintimnije emocionalno čovjekovo iskustvo tijekom kojeg on dio svog okoliša stavlja u svoj organizam.

Hrana (latinski alimentum) se prije svega dijeli na osnovne Ili jednostavne namirnice (voda I sol) koji se apsorbiraju u organizmu bez prethodne modifikacije, zatim ugljikohidrate I masti (koji se sastoje od ugljika, vodika I kisika) I moraju se prije apsorpcije razgraditi te proteina što pored spomenutih elemenata sadrže sumpor I dušik, I od mineral I vitamin. Ove se tvari prije apsorpcije moraju modificirati pod utjecajem enzima iz probavnih sokova.

Minerali se svakodnevno gube mokraćom I znojenjem pa ih treba nadomjestiti. Tako na primjer čovjek dnevno gubi u prosjeku: 7 g natrija, 4,75 g kalija, 1,25 g kalcija, 1,63 fosfora, 0,5 g magnezija, 0,05 g željeza, 0,05 g sumpora, itd. I tzv. Minerali u tragovima (bakar, cink, mangan I fluor) imaju važnu ulogu u biokemijskim reakcijama organizma pa se neprestano moraju unositi.

Prosječna težina jednog obroka za muškarce iznosi 800-1000 g, a za žene 600-800 g. obično se osjećaj sitosti postigne prije što se dosegnu ove granice volumena I težine.

Brazilski kakao, dobiva se mljevenjem sjemenja biljke Sapindacea Paullinia. Najbogatiji je prirodni izvor kofeina (2,7-6,5%), dakle znatno više nego kava.

Prosječnim konzumiranjem 60 kg krumpira godišnje, u organizam unosimo 9700 mg solanina, što bi bilo sasvim dovoljno da ubije konja, naravno pod uvjetom da tu dozu dobije u jednom danu.

Histamine je toksičan za čovjeka, bez obzira je li unesen hranom ili putem krvi. Pod utjecajem mikroorganizama oslobađa se tijekom kvarenja, osobito opasno kod ribe. Riba može biti besprijekornog okusa I mirisa, a histamine ostaje neoštećen čak I pri vrlo visokim temperaturama kod konzerviranja (200°C).

Školjkaši, ribe I žabe imaju najjače otrove.
Poznata su trovanja stanovnika na ušću Neretve sušenom jeguljom.

Mikroorganizam stafilokok može se naći u hrani koja se dira rukama. U nekim australijskim bolnicama su ga uklonili iz kirurški dvorana tek kad su skidali slojeve zidova I sve zalili klornim preparatima.

Prehrana sirovim zrnom soje ili nedovoljno obrađenom sojom može izazvati gušavost.

Svaki čovjek planete godišnje pojede oko 2,5 kg raznih kemikalija sa hranom i pićem. Pravo je čudo kako tijelo, tj. jetra to uspije detoksicirati.

Žučna vrećica je mjesto gdje salmonele mogu vegetirati godinama, prije nego što izazovu otrovanje, što znači da je čovjek stalni potencijalni izvor, a da toga uopće nije svjestan.

Goveđe i riblje meso, koje je površinski spaljeno (nagoreno), sadrži mutagene tvari, koje izazivaju mutaciju živih stanica. Sva ta saznanja nisu mnogo promijenila ljudske navike kada je u pitanju način pripreme hrane.

Selen je otkriven tek 1817. godine. Nedostatak tog elementa može izazvati mišićnu distrofiju. Malo više selena u hrani dovoljno je za otrovanje. Neke ga biljke mogu akumulirati, a ako se njima hrani stoka, akumulira se u mesu. Prvi znak otrovanja čovjeka selenom je lomljenje dlaka kose.

Ljuštenjem kore voća problem pesticida nije riješen. Ni pranje pod mlazom tople vode ne pomaže jer su pesticidi emulzije što se lako prepoznaje po tome što su prsti nakon pranja ljepljivi.
Kemijski gledano pesticidi su spojevi žive, arsena, fosfora i drugih toksičnih elemenata. Budući da postoji fenomen navikavanja štetočina, stalno se traže nove i efikasnije forme.
Potpuno je razumljivo da ih ima svugdje, pa i u majčinom lijeku koje služi kao indikator zagađenosti hrane pesticidima.

Svjetska zdravstvena organizacija WHO procjenjuje da godišnje od pesticida umire 200.000 ljudi, a kutnu intoksikaciju doživi oko 3 milijuna ljudi.
Otrovanje metil-živom ostavlja za sobom trajna oštećenja vida, sluha, organa kretanja, govorenja i ponašanja.

Vjetar se pobrine da aluminij, barij, stroncij, titan, željezo, krom, mangan i drugi elementi iz zagađenja okoliša budu razbacani na velike udaljenosti.
Rijeke ispiru masu tih elemenata iz Zemlje i odnose ih u more, gdje se talože. Putem riba i druge hrane iz mora vraćaju se – čovjeku na tanjur.

Najveći dio olova se taloži u kostima, a kada je tijelo pod utjecajem nekakvog stresa, olovo izlazi i vjerojatno izaziva dodatno otrovanje. Olovo je protoplazmatski otrov koji djeluje polagano, ali sigurno. Olovo je jedan od najviše korištenih metala u industriji.

Laboratorijske analize pokazuju da se najviše olova može naći u kvascu, rakovima (jer se zadržavaju na morskom dnu), rižinim pahuljicama, zelenoj salati i kelju, čaju i octu.
Olovni metak u tijelu dovoljan je da izazove otrovanje nakon mnogo godina.

Velike ribe proždiru manje i tako akumuliraju živu u masnom tkivu.
Zbog žive i njenog sadržaja u ribama izbila je sedamdesetih godina velika panika u SAD.
Iz vrlo male količine žive u moru, ribe su u stanju vremenom koncentrirati značajne količine.
Živa ulazi u lanac prehrane jedino kad je otopljena u vodi. Metil-živa je 50 puta otrovnija nego sama živa, a u masnom tkivu zadržava se 14 puta duže.

Kadmij je prilično rijedak element, a po otrovnosti vrlo je blizu živi. Kadmij je korišten za prekrivanje i zaštitu metalnih površina umjesto cinka (galvaniziranje). Ispiranje takvih površina obavlja se vodom koja odlazi u kanalizaciju, pa onda u rijeke, jezera i more. Tako dođe i do riba, gdje se akumulira. U čovjekovu organizmu se kadmij taloži u bubrezima i praktički ostaje cijelog života.

Ako ste u čašicama našli da se jogurt ili kiselo mlijeko nisu uobičajeno zgrušali, posrijedi je prisustvo antibiotika.

Tov stoke za klanje pomoću hormona najkraći je put do brze zarade i nezaustavljivi trend koji je sve prisutniji.
Ako se pilići tove uz pomoć hormona, popravlja im se prirast i raspored mesnih dijelova, ali se mogu pojaviti promjene ponašanja karakterističnih za spol. Jedna od posljedica takvih 'hormonskih jaja' mogu biti prijevremeno rođena djeca, prerano dozrele djevojčice i spontani pobačaji.

Nitko ne razmišlja o soli, premda je sol standardni konzervans, iznad dopuštene granice sol je vrlo štetna pa i otrovna.
Nitriti i nitrati su nažalost još uvijek standardni konzervansi za meso i mesne prerađevine, premda su godinama na crnoj listi kritičara kao toksične i potencijalno karcinogene tvari.
Nagli porast količine nitrata u bilju i vodama je poznata pojava. Posljedica je otrovanje domaćih životinja i ljudi, a osobito djece.

Opća je zabluda da otvoreni žar ne može naškoditi ni jednoj namirnici jer se sve 'ispeče'. Utvrđeno je da samo nagorijevanje nije opasno, već mast koja kaplje na žar, naglo gori i u obliku gustog dima se taloži na donju stranu odrezaka. Taj kondenzat je pun karcinogenih tvari.
Precizna mjerenja su pokazala da se na površini odrezaka težine 1 kg može nataložiti toliko prirodnog dimnog kondenzata (a u njemu i benzpirena) kao da ste popušili 600 cigareta.

Izlaganje hrane, bogate nitratima, kuhanju u pari izaziva redukciju nitrata u nitrite, zbog čega, recimo, juha od mrkve, nakon uzastopnog prekuhavanja sadrži sve više nitrita. Iz toga proizlazi pravilo: juha se priprema samo za jedan obrok. Vjerovanje da će prekuhavanje sve 'srediti' i ovaj put je ozbiljna zabluda, upravo onako kao što je zabluda da se voda od prokuhanih, suhih (odimljenih) rebara, koja su tijekom prerade salamurena, treba iskoristiti za kuhanje graha.

Dopušteni dnevni unos nitrata je 3,65 mg/kg tjelesne mase. Nitrati najčešće dolaze s špinatom, zelenom salatom i korjenastim biljem (mrkva, celer).

Stupanj pretilosti i stupanj smrtnosti od raka kod žena direktno su povezani. Na primjer, rak sluznice maternice je 5-6 puta veći od prosjeka, ako je tjelesna težina žene 40% veća od prosjeka.

Pravila prehrane svode se na slijedeće:
Reducirati unos crvenog mesa (zasićenih, ali i nezasićenih masti) za 30%.
Uključiti u dnevnu prehranu što više voća, povrća, bogatog karotenima i proizvoda na bazi cjelovitih žitarica.
Svesti na minimum potrošnju salamurenih i odimljenih prehrambenih proizvoda.
Smanjiti upotrebu pregorenih i klasično roštiljanih namirnica (mesa, ribe).

Istraživanje neovisnih stručnjaka je pokazalo da plastične boce bez obzira na svoju stabilnost, mogu u određenim uvjetima likati (otapati) kemikalije u sadržaj. To se osobito potencira u ljetnom periodu i vrućem tropskom pojasu gdje temperature u skladištima daleko prelaze temperature od 30°C. Što takva plastična boca dulje stoji, likanje je jače. Ako boca stoji u hladnjaku likanja nema ili je usporeno.

Panel stručnjaka The National Toxicology preporučuje da se hrana u plastičnim kontejnerima iz šoping centara ne podgrijava u mikrovalkama jer je u pitanju direktan kontakt plastike i hrane uz asistenciju mikrovalova koji mijenjaju molekularnu strukturu.

Ftalati su druga skupina plastisajzera čiji se ostaci mogu naći u hrani (opa. prvi je Bisfenol A).
Ftalati se otapaju i akumuliraju masnoći pa postoji vrlo jednostavna jednadžba, što više volite masno, to ćete više dobiti ftalata na tanjuru. Kontaminacija može biti direktna i indirektna, a budući su svugdje oko nas (deterdžent, omekšivači, ljepila, fasadne boje, voskovi, plastelin i male igračkice) uopće ne morate brinuti oko toga jeste li došli u kontakt ili ne. U kontaktu smo svakodnevno na svakom mjestu, zavjese, raspršivač za tuš, zavjese za tuširanje, parfemi, crnilo za oči, tekući sapuni, sjajilo za nokte i lak za kosu sadrže ftalate. Da ne zaboravim i tube za kreme i tekuei pudere.

Ftalati su dobili zvučni naziv 'endocrine disruptors' što bi se moglo prevesti kao 'rušitelji endokrine ravnoteže'. Neki ftalati izazivaju porođajne defekte dojenčadi, a sama činjenica da žena u svojoj torbici nosi otrove s kojima se svakodnevno maže, dovoljni su za zabrinutost.
U svijetu je evidentirana činjenica da se porastom dnevnog unosa nitrata, povećava i smrtnost od malignih tumora želuca.
Kontaminacije hrane dioksinom potvrdile su sva saznanja da po svemu sudeći liči na duha koji je pobjegao iz boce, zapravo iz pogona kemijske industrije.
Dioksin nastaje kod svakog sagorijevanja plastike na bazi PVC-a, koja u molekuli sadrži klor (polivinil korid). Isto tako, dioksin nastaje kada se spaljuje papir (jer je u tehnološkom procesu obrađen izbjeljivačima).
Nakon spaljivanja PVC plastike dioksin se digne u atmosferu i poslije toga dugo pada na lišće, na travu, stoku i naravno na ljude. Budući da je vrlo stabilan i da se topi u masnoćama, relativno lako ulazi u lanac prehrane, a mi ga dobivamo natrag na tanjur putem mesa i mesnih prerađevina te mlijeka i mliječnih prerađevina.
Što namirnica ima veći stupanj masnoće, mogućnost za dobivanje određenih doza dioksina se povećava.

Tada se kod nas mogla dobiti šunka u limenci i za 50% niže cijene od regularne. Jesu li građani koji su zbog nužde (jeftinoće) kupovali takvo meso znali što jedu? Naravno da nisu jer roba se mora prodati, a skladišta se moraju isprazniti. Ljudi se mogu otrovati, ali biznis ne smije propasti (opa. Slučaj Belgijske piletine i svinjetine u 1999. godine).

Puštanje dioksina u promet kao sredstva protiv korova najveća je greška koju je čovjek ikada učinio jer će od njega biti više pojave raka nego od bilo kojeg drugog uzroka na zemlji.

Ako ljudima otvoreno kažete da svako dijete rođeno u SAD-u sadrži u uzorcima masnog tkiva dioksin koji tamo stoji deponiran i kuca kao vremenska bomba, ako im pokažete listu s opasnim zdravstvenim posljedicama njegova djelovanja, onda otvarate golemi problem (opa. Koji bi pokrenuo veliku lavinu).

Od ukupno 4034 inspekcijskih pregleda utvrđeno je 897 prekršaja, bilo je davanja steroida radi postizanja bolje težine stoke za klanje, kortizona radi boljeg zadržavanja vode u mišićima, beta-agonista za razvitak mišićne mase, somatotropina za povećavanje produkcije mlijeka i više vrsta antibiotika kako bi se prevenirale infekcije osobito proljevi teladi. Sve su to nedopuštena sredstva čiji se ostaci lako mogu utvrditi u namirnicama animalnog podrijetla.

Losos kao masna riba koja se nalazi na kraju prehrambenog lanca akumulira u svojoj masnoći sve toksične tvari koje tijekom života pokupi u zagađenom moru.
Međutim, farmski uzgoj te ribe prolazi još lošije jer pokupi sve karcinogene tvari od raznih otpadaka koji se 'prerađuju' da bi se njima nahranile ribe. Među njima su mrtve ribe, otpaci od industrije prerade mesa, industrije kvasca, otpaci od mlijeka, sira, jogurta itd. čovjek postupa kao da su ribe 'kanta za otpad' kod čega zaboravlja da će mu već sutra ta riba biti na stolu. Proizvodnja lososa donosi vlasnicima farmi goleme profite, dovoljno je spomenuti da se posljednjih 20 godina takav uzgoj u kavezu povećao 40 puta.
Riba je velik posao, a kada se stvara profit onda se ne biraju sredstva.

Nedavno je objavljena znanstvena studija (Southampton University) iz koje je vidljivo da je u uzorcima lososa na najvećim škotskim tržnicama utvrđena radioaktivnost. Sada se utvrđuje odakle je došlo do kontaminacije i što uraditi s golemim zalihama kontaminirane ribe. Odmah se postavlja pitanje što je s raznim prerađevinama kao primjerice s kapsulama Omega-3 masnih kiselina koje se dobivaju upravo iz lososova masnog tkiva odnosno ulja?

Kod radionuklida postoji tendencija koncentriranja u pojedinim organima i tkivima. Čini se da je radioaktivni otpad manje opasan ako se unosi direktno u organizam, a ne indirektno preko mesa, mlijeka i hrane iz vode (ribe, rakovi, školjkaši). Zašto? Organizmi nekih životinja prikupljaju ove tvari s hranom (akumuliraju), npr. krava jedući velike količine kontaminirane vode, dok ih čovjek dobiva putem mlijeka, odnosno mesa u gotovom (koncentriranom) obliku. Iskustva s radioaktivnim jodom kod havarije britanske nuklearne elektrane Windscale, 1957. godine pokazale su upravo veliku sposobnost krava da koncentriraju te tvari u mlijeku, naime kada se opasna radioaktivnost nije više mogla utvrditi ni na povrću ni u vodi ni na mesu, bila je registrirana u mlijeku. Ista je stvar sa štitnjačom krava gdje količina radioaktivnog joda može biti i do 1000 puta veća nego u ostalim dijelovima tijela. Zbog toga su ti organi odmah poslije klanja bili uklonjeni, a preko milijun litara mlijeka bačeno u more. Ako kontaminaciju trave jodom 131 označimo sa 100, onda mlijeko krava može biti označeno i sa 1000.

Male ribe nađene u želucima velikih, bile su radioaktivne isto kao i plankton kojim su se hranile. I male i veće ribe, kao i plankton, bile su radioaktivnije 1000-50.000 puta više od morske vode. Velike grabljivice su svakako koncentrirale najviše radionuklida.
Životinje, dakle, koncentriraju radioaktivne tvari iz morske vode i nakupljaju ih u tijelu pa zato mogu biti opasne čak i ribe ulovljene u vodi niske radioaktivnosti. Ako radioaktivnost morske vode označimo sa 1,0 onda radioaktivnost u ribljoj jetri iznosi 295.000, u spolnim žlijezdama 120.000, u planktonu 58.000 itd.

Za desetak godina klonirane životinje biti će glavni izvor mesa (opa. predviđanja ViaGen-a i TransOva Gentics-a – proizvođača kloniranih životinja).
Klonovi već dosta dugo postoje u lancu prehrane – Larry Colleman.
Kako na tržištu razlikovati meso i mlijeko klonova od normalnih animalnih proizvoda?
Službeno kloniranog mesa nema, a neslužbeno se nalazi na tržištu.
Odavno se pokazalo da FDA nije u službi zdravlja građana već u službi industrijskog lobija.
Slijedeći uvijek američku praksu, EU odobrava meso i mlijeko kloniranih životinja na tlu Europe pa će ulaskom u EU takvo meso i mlijeko zasigurno doći i na naše stolove. Stručnjaci za kloniranje kažu da se podiže kvaliteta mesa i mlijeka na višu razinu. Navodno se kloniranjem mogu postići životinje s ojačanim imunitetom što smanjuje unos antibiotika, a time su i manji ostaci veterinarskih lijekova u mesu i mlijeku. Lijepo zvuči kao što je lijepo zvučalo obrazloženje za GMO, ali na žalost praksa pokazuje drugačije. Povijest nam pokazuje da čovjek uvijek uči preko vlastitih grešaka i za to plaća visoku cijenu.

Krivotvoreno piće koje se prodavalo širom Velike Britanije (po barovima i prodavaonicama) početkom travnja 2012. godine zaprepastilo je kako građane tako i kontrolore kvalitete. Od takvog pića se moglo oslijepiti jer je sadržavalo toksični metanol. Naime, alkoholna pića su bila patvorena špiritom koji se koristi u industrijske svrhe što znači da je namjerno kontaminiran metilnim alkoholom i raznim sredstvima za ispiranje, pa i antifrizom.
Talijanski slučaj ubrizgavanja tekućeg loja u goveđe polovice za izvoz, antifriz u vinu, voda i melamin u mlijeku, tehničko ulje u jestivo ulje, škrob u kobasice, fruktozni sirup u prirodni med, olemargarin u maslac, riblja ikra u kavijar, itd, sve su falsifikati, tj. običan kriminal. Beskrajna paleta prevara i podvala samo s jednom svrhom da se jeftinije sirovine gurnu u skupe proizvode i tako ostvari profit. Što veća količina isporučenih namirnica s falsificiranim sadržajem, to veća zarada.
Od melamina se prave jeftine pepeljare koje možemo vidjeti u birtijama, razni predmeti, pa i jeftine igračke.
Skandal s dječjom hranom u Kini 2008. godine, primjer je bez presedana da grupice nesavjesnih ljudi ne prežu ni od najgoreg samo da bi odstvarile svoje niske ciljeve, tj. profit.
Kontaminaciju su izvršili stručni ljudi koji su htjeli 'popraviti' kvalitetu proteina povećanjem sadržaja dušika. Poznato je da kineske krave imaju relativno nizak sadržaj proteina u mlijeku koji se standardno u laboratorijima utvrđuje metodom po Kjeldahu. Netko je tragajući za spasonosnim sredstvima naletio na melamin koji u strukturi ima preko 50% dušika. Melamon dolazi kao bijeli prah koji nema nikakve veze s prehrambenom tehnologijom, nego s plastičnim masama.
Do kraja godine oboljelo je 300.000 beba svih uzrasta koje su dobile teška oštećenja bubrega i bubrežne kamence. Od tog broja 54.000 beba je hospitalizirano, a 6 ih je umrlo u mukama.

Med je također često patvorena namirnica. Medu se dodaju škrobni sirup, sirovi šećer, melasa, voda i drugo. Najčešći su slučajevi dodavanja otopine šećera jer se tako dolazi do najviše dobiti s obzirom na razliku u cijeni između šećera i meda.
U medu su utvrđene najrazličitije tvari: dekstrin, tragakant, gumiarabika, škrob, glicerin, umjetna sladila i umjetne azo-boje.

Kobasice su dosta često patvorene, jer se u usitnjenoj masi prevara teško otkriva. Sve one kobasice koje ne odgovaraju propisanoj kvaliteti ili su netočno deklarirane, smatraju se patvorenima.
U pitanju je zamjena vrste i kategorije mesa, dodavanje vode, barenog, dimljenog, salamurenog i već prerađenog mesa, dodavanje drugih životinjskih tkiva i iznutrica, škroba i salitre, bojenje mesa itd. potrbušina (flam) se prodaje kao plećka ili meso obrazine, kožice i jednjak s plućima i vimenom kao meso lošije kvalitete. Govedina se melje i prodaje kao junetina. Sve je to zabranjeno s vrlo preciznim propisom. Budući da je tako mljevena masa svjetlije i neprirodne boje, dodaje se krvavo meso i vrata ili pluća natopljena krvlju. Učešće masti i slanine (loja) u mljevenom mesu dostiže i 50%. ako se loša struktura materijala vidi, obavlja se dvostruko mljevenje. Ako ni to nije dobro, preko noći se masi dodaje salitra koja osvježava boju, a prakticira se i dodavanje namočenog kruha ili škroba radi bolje vezivosti.

Rizik od kravljeg ludila
1986. godine zabilježen je prvi slučaj.
1999. kriza je bila evidentirana u cijeloj EU.
Britanija je istražila bolest do kraja i utvrdila da su privatni farmeri koji imaju svoje mješaonice stočne hrane imali devedesetih godina pomor ovaca od bolesti 'scarpie' koja je vrlo slična BSE.
No oni nisu leševe uginulih ovaca neškodljivo uništili kako savjest i struka nalažu već su leševe dali u kafilereiju i pretvorili u proteinski koncentrat za krave muzare računajući da će svi uzročnici na visokim temperaturama biti 'uništeni'.
'Prioni', tj. uzročnici BSE mogu izdržati temperaturu i do 300°C što znači da klasična sterilizacija za njih nije dovoljna.

Motivacija za mršavljenje
Problem odluke o mršavljenju je u našoj glavi.
Potvrđena je činjenica kako je za uspješno mršavljenje neophodno dobro spavanje I obrnuto – deprivacija spavanja izaziva debljanje.
Sve radite korak po korak.
Problem nije u pohlepnom želucu već u glavi, a tako ga treba I sanirati.

Ako niste spremni prepoloviti obroke I tako tjerati godinu dana ili stručnije spustiti dnevni unos kalorija na 1250, nećete uspjeti smršavjeti.

Hrvati tijekom blagdana nabacuju prosječni višak od 2-3 kg i neće ga lako skinuti sve do ljeta. To je cijena za nedostatak kontrole i manijakalno šopingiranje krajem prosinca.

Kruh sam po sebi nije opasan već cjelokupni dnevni kalorijski unos i njegova konačna struktura (koliko masti, ugljikohidrata, proteina).

Mlijeko bez masti je vodenasto, sladoled bez masti je prazan, a pečenje bez masnoće suho. Jesu li masti ili ugljikohidrati najveći neprijatelji zdravlja? Ništa od toga već je u pitanju jednostavno pretjerivanje s dnevnim kalorijskim unosom.

Pretili ljudi imaju dvostruko više kroničnih zdravstvenih problema u odnosu na osobe normalne težine, pa čak i u odnosu na pušače i alkoholičare. Ali, izgleda to pretile ljude previše ne zabrinjava.

Nema ekspresnih dijeta i kad naglo mršavite to nije gubitak masnog tkiva (sala), već tjelesne tekućine.

Gladovanje doslovno znači smrt brojnih stanica.
Gladovanje u najoštrijem obliku (kruh i voda) ostavlja tijelo potpuno bez energije i temeljnih hranjivih tvari, a tada se ne troši salo već čista tjelesna supstanca, odnosno mišićno tkivo, što nije poželjno ni zdravo.

Potčinjavanje mikroba je za prehranu ljudi isto što i potčinjavanje pare za industrijsku revoluciju 19. stoljeća.

Bjelančevine iz sirutke po svojoj biološkoj vrijednosti nadmašuju životinjske bjelančevine, pa čak i bjelančevine jaja koje se uvijek uzimaju kao standard za usporedbu.

Alge – hrana budućnosti (osušena sadrži do 70% sirovog proteina, koji se lako asimilira u organizam.

Žetva spiruline je toliko jednostavna da se može obaviti i u najprimitivnijim uvjetima. Prinos spiruline je 10 puta veći nego pšenice u odnosu na ukupnu težinu po hektaru, i mnogo više puta kada se radi o sadržaju sirovog proteina. Nakon žetve se obavlja sušenje u prirodnim uvjetima na suncu, i potom aromatiziranje prema lokalnim željama i navikama.

Priča o margarinu je tipična za simuliranu hranu.
Proizvodnja margarina počela je bazi lojnog ulja, koje je po fizikalnim svojstvima nalikovalo maslacu, da bi nakon 1924. godine došlo do uvođenja palminog, pamukovog, sojinog i arašidovog ulja. Neko vrijeme ko koristila kitova, pa i svinjska mast.
Tvrdi margarin sadrži transmasne kiseline koje organizam jednostavno ne može prepoznati i koje djeluju vrlo nepovoljno i toksično na zdravlje.

Stanovnici Japanskog sela poznatog po velikom broju dugovječnih ljudi preporučuju: male obroke i hranu općenito, vrlo malo mesa i masti, malo kalorija i soli, dovoljno ribe i žitarica.
Od 2589 osoba iz sela u kojem su izvršena ispitivanja, više od 8% bilo je iznad 70 godina i to vrlo aktivnih seljana. Ljudi od 60 godina aktivni su kao europski 40-godišnjaci. Sol u njihovoj hrani manja je za oko 50% od prosječne američke dnevne hrane, i oko 30% europske hrane. Učešće žitarica enormno je veliko, učešće algi dvostruko je veće od japanskog prosjeka.

I Afrikanci i Azijati smatraju mlijeko 'nečistom' tekućinom, kao što je i mokraća. Oni ne mogu razumjeti odnos Europljana i drugih naroda prema mlijeku, toj 'smrdljivoj' tekućini. Oni smatraju da će, ako ga popiju, trajno zadobiti miris pomužene životinje. Ako pak Zapadnjaci prisile domoroca da mlijeko popije ili ga prevare, zasigurno će povratiti, dobiti koprivnjaču ili čak proljev. Vjerovanje očito ima veliku moć.

Gdje god da je mlijeko kao hrana iščezlo, izgubila se i mogućnost njegova probavljanja, tj. izgubio se enzim laktaza, koji razlaže mliječni šećer (laktozu). Tako je laktoza, koja za Europljane predstavlja izvanrednu hranu, postala pravim baukom za crnce plemena Yoruba, Masai, Fulani i druge etničke skupine širom svijeta. Nepodnošljivost laktoze je danas krupan prehrambeni problem čovječanstva, djeca mnogih ugroženih krajeva ne mogu konzumirati mlijeko jer naprosto nemaju odgovarajući enzim da ga probave.

Oznake: hrana

11.04.2016. u 15:43 | 0 Komentara | Print | # | ^

Start-up nacija

Saul Singer i Dan Senor
Izdavač: Profil 2014.

Za Peresa i Agassija hibridna vozila bila su slična saniranju prostrijelne rane flasterom.

Petminutno punjenje bilo bi dovoljno da brzinski automobil prevali petstotinjak kilometara. Kako bi električni automobil tome uopće mogao konkurirati, pitao se Ghosn?
Agassijevo rješenje bilo je u infrastrukturi: povezati tisuće parkirnih točaka, izgraditi stanice za zamjenu baterija i sve to koordinirati kao jednu novu „pametnu mrežu“. U većini slučajeva punjenje automobila kod kućei uredu bilo bi dovljno za dnevne udaljenosti. Na dužim putovanjima ušli biste na stanicu za zamjenu i bili bispremni nastaviti svoje putovanje s potpuno napunjenom baterijom i to u vremenu koje vam je obično potrebno da napunite benzinski spremnik.

Tehnološke kompanije i globalni investitori probijaju svoj put prema Izraelu i pronalaze jedinstvenu kombinaciju odvažnosti, kreativnosti i nastojanja kamo god usmjerili svoj pogled. Upravo to, uz činjenicu da se mogu pohvaliti najvećom gustoćom start-up tvrtki na svijetu (ukupno 3850, po jedna na 1844 Izraelaca).

Kako je zajednica izbjeglica, bez novčića u džepu, transformirala zemlju koju je Mark Twain opisao kao „opustošeno...tiho, prostranstvo puno bola“, u jednu od najdinamičnijih poduzetničkih ekonomija na svijetu?
Jedno od objašnjena jest to da nesreća, poput nužnosti, potiče inovativnost.

Izrael je suprotnost jednodimenzionalne, židovske države... to je monoteistički melting pot za dijasporu koja je sobom donijela svoju kulturu, jezik i običaje s četiri strane svijeta.

U ovoj knjizi pokazat ćemo da je to priča ne samo o talentu, već i o upornosti, stalnom propitivanju autoriteta, odlučnoj neformalnosti, udruženoj s jedinstvenim odnosom prema neuspjehu, timskim radom, misijom, rizikom i multidisciplinarnom kreativnošću. Izrael je prepun takvih priča.

U svijetu koji traži ključ za inovativnost, Izrael se nametnuo kao mjesto gdje ga se može pronaći. Zapad treba promjenu, u Izraelu se ona ostvaruje.

Naša ideja je jednostavna. Uvjereni smo da je svijet podijeljen na dobre ljude i loše ljude, a trik za otkrivanje prijevare je znati uočiti razliku između njih na internetu.
Dobri ljudi iza sebe na internetu ostavljaju tragove – digitalne otiske, jer nemaju što kriti. Loši ljudi to ne rade, zbog toga što se nastoje pritajiti. Sve što radimo je traženje otisaka. Ako ih pronađeš, možeš minimalizirati rizik na prihvatljivu razinu i to potpišeš. Doista je jednostavno.

Prva generacija tehnološke sigurnosti bila je usmjerena na zaštitu protiv virusa koji napadaju vaše osobno računalo.
Drugom generacijom stvarala se zaštita od hakera.
Treća generacija sigurnosti odnosi se na zaštitu od hakiranja elektroničke komercijalne aktivnosti.

Bez imalo krzmanja propitivali su (opa. Zaposlenici investitora) logiku na temelju koje je PayPal godinama poslovao. Nikada ranije nisam vidio tako neuljepšan, izravan i nepokolebljiv pristup. Pomislio sam – tko ovdje radi za koga?
Chutzpah znači zajedljivost, čelični živci, bezobrzirnost, nevjerojatna hrabrost, drskost plus arogancija koju se ne može izraziti nijednom drugom riječju iz bilo kojeg drugog jezika.

Oni koji su tek stigli u Izrael njegove stanovnike često smatraju grubima. Izraelci će bez ustručavanja upitati ljude koje uopće ne poznaju koliko imaju godina ili koliko su platili stan ili auto, mladim će roditeljima katkada potpunim strancima na pločniku ili trogovini namirnicama, bez imalo okolišanja reći kako nisu obukli svoju djecu u skladu s vremenskim okolnostima. Stara židovska izreka – dva Židova, tri mišljenja – doista vrijedi u Izraelu. Ljudima koji ne vole tu vrstu otvorenosti Izrael može biti odbojan, za neke druge to će biti osvježenje i čestitost.

Cilj lidera trebao bi biti da maksimalizira otpor – u smislu da potiče razmimoilaženja i mišljenje manjine. Kad je organizacija u krizi, izostanak otpora samo po sebi može biti problem. To može značiti da promjena koju nastojite provesti nije dovoljno radikalna… ili se oporba preselila u ilegalu. Ako niste svjesni činjenice da se ljudi u organizaciji s vama ne slažu, nastradali ste.

Mora postojati spremnost suprotstavljanja višim razinama vlasti, a ne tek slijepo ispunjavanje uputa koje dolaze s vrha. Odakle ta drskost?

Izraelci uopće nisu disciplinirani. Od trenutka rođenja nas se educira da propitujemo očigledno, da postavljamo pitanja, raspravljamo o svemu, da budemo inovativni, naglašava Mooly Eden koji vodi navedene seminare.
Zbog toga je, dodaje, mnogo teže upravljati s pet Izraelaca nego s pedeset Amerikanaca, jer će vas Izraelci stalno izazivati, započevši s: Zašto si ti moj šef, zašto ja nisam tvoj šef?

U Izraelskim obrambenim snagama namjerno nema mnogo časnika na višim razinama. Manji je broj viših časnika koji izdaju zapovijedi. Manje viših časnika znači i to da je više pojedinačnih inicijativa u nižim redovima: kaže Luttwak.

Sjedili bismo uokrug skupa s izraelskim generalima i svi smo htjeli kavu. Pripremio bi je onaj tko je bio najbliži loncu s kavom. Nije bilo bitno tko će to učiniti – bilo je uobičajeno da generali poslužuju kavu svojim vojnicima ili obrnuto. Oko toga nije bilo protokola. No ako ste ušli s američkim kapetanom ili bojnikom, svi bi poskočili na pozdrav. A kada bi ušao pukovnik bojnik bi poskočio. U SAD to je izuzetno rigidno i hijerarhijski. Čin je veoma, veoma važan. Kao što kažu u američkoj vojsci, salutiraš činu, a ne osobi.

Idi daleko, ostani dugo, dobro gledaj. – Magazin Outside

Na milijun konferencija o razvijenim tehnologija, na brojnim kontinentima, Alex Vieux zamijetio bi da dok drugi uvijek hvale svoje pojedinačne kompanije, Izraelci uvijek hvale Izrael.

Jedno od pitanja koje se postavlja u svakom razgovoru za posao jest – gdje ste odslužili vojsku?, kaže Gil Kerbs bivši pripadnik obavještajne postrojbe koji – nakon što je istražio sve što je navedeno u Bilježnici, danas radi u industriji investiranja u poduzetništvo, sa specijalizacijom za kinesko tehnološko tržište. Na internetu postoje poslovne ponude i oglasi o zapošljavanju u kojima izričito stoji – traže se bivši pripadnici Postrojbe 8200. udruga Alumni 8200 obilježava svoje godišnjice na nacionalnom nivou, no umjesto da vrijeme iskoriste za prisjećanje na prošle bitke i vojnu nostalgiju, okreću se budućnosti. Alumni je usredotočen na poslovno umrežavanje. Na svojim godišnjicama uspješni poduzetnici iz Alumni 8200 drže prezentacije o svojim kompanijama i industrijama.
Talpioti možda reprezentiraju elitu elite u izraelskoj vosci, ali je strategija koja se nalazi u osnovi razvijanja ovog programa – pružiti opsežnu i detaljnu obuku kojom će se stvoriti inovativno, prilagodljivo rješavanje problema – evidentna u svim redovima vojske i čini se da je dio izraelskog etosa: naučiti ljude kako da budu vrlo uspješni u mnogim stvarima umjesto da budu vrlo uspješni u mnogim stvarima umjesto da budu izvrsni u samo jednoj.

45% Izraelaca ima sveučilišno obrazovanje, što je jedan od najviših postotaka na svijetu.

Ako izraelski mladić želi hodati s nekom djevojkom on će to djevojku pitati iste večeri. Ako izraelski poduzetnik ima poslovnu ideju, on će to pokrenuti isti tjedan.

Sumnjati i raspravljati – to je sindrom židovske civilizacije, a to je i sindrom današnjeg Izraela. Amos Oz

Stručnjak za poljoprivredu predložio je doseljenicima da posade stabla eukaliptusa na mjestima na kojima je izlijevanje rijeke stvorilo močvaru, korijenje ovog drveća brzo isušuje močvarna tla. Time je značajno smanjena i pojava oboljelih od malarije i povećao se broj obitelji koje su pristizale da bi živjele u zajednici.

Izrael je u dvadesetak godina (od 1950. do 1970.) gotovo udvostručio životni standard stanovništva u odnosu na SAD.

Mnoge države u razvoju koje su se angažirale u velikim infrastrukturnim projektima izgubile su golema sredstva iz državnih fondova zbog korupcije i neučinkovitosti vlada. Izrael nije bio iznimka.

Danas McDonald's ima oko 150 restorana u Izraelu, što je dvostruko više po stanovniku od Španjolske, Italije ili Južne Koreje.

Emigranti nisu neskloni započeti ispočetka. Oni su, po definiciji, spremni preuzeti rizik. Nacija doseljenika je nacija poduzetnika. Gidi Grinstein

Do kraja desetljeća Izrael je prihvatio oko 40.000 etiopskih doseljenika.

Danas u Izraelu građani rođeni u inozemstvu čine jednu trećinu ukupnog stanovništva države, u odnosu na SAD udio stranaca gotovo je trostruko veći. Devet od deset židovskih su Izraelaca ili emigranti ili pripadnici prve ili druge generacije potomaka emigranata.

Mi u Sovjetskom Savezu primili smo preko majčinog mlijeka spoznaju da moramo biti izvanredni u svojoj profesiji, bez obzira na to je li se radilo o šahu, muzici, matematici, medicini, ili baletu samo zato što smo Židovi – što za nas tada nije imalo pozitivan smisao, samo to da smo žrtve antisemitizma… To je bio jedini način da se nekako zaštitimo, jer smo oduvijek trebali započeti sa zaostatkom od nekoliko koraka.

Ne vidite ono što biste mogli izgubiti već vidite ono što biste mogli dobiti.

Pitanje je, prema Buffettu, kako se odnosite prema riziku.

U Qiryat Gatu, gradu na jugu Izraela, Intel je sagradio postrojenje vrijedno 3,5 milijarde američkih dolara u kojem su Izraelci dizajnirali čip koji je toliko malen da na vrh pribadače stane njih 30 milijuna.

Dva su stvarna tvorca izraelske visoke tehnologije arapski bojkot i Charles de Gaulle, zato što su nas natjerali da nastavimo i razvijemo industriju. Yossi Vardi

Postoje start-up tvrtke koje su nastale na istraživanju pilula koje mogu emitirati slike iz unutrašnjosti vaših crijeva koristeći se optičkom tehnologijom koja je preuzeta iz uređaja za navođenje bojevih glava s vrha rakete.

Danas najnovija generacija PillCamova, iz tjelesne šupljine pacijenta bezbolno emitira osamnaest slika u sekundi i to satima može činiti. Sliku koja je tako stvorena doktori mogu gledati u stvarnom vremenu, u istoj sobi s pacijentom ili s druge strane globusa.

Prvi proizvedeni uređaji dozirat će hormon ljudskog rasta i lijekove za osteoporozu, flasteri za unošenje inzulina i drugih lijekova, hormona ili molekula – koji se danas uglavnom dobivaju uporabom injekcija – upravo s izrađuju.

Uza sve svoje probleme, Izrael ima jednu presudnu prednost: osjećaj svrhe. Izraelci možda neće steći bogatstvo... ili miran život. No oni posjeduju ono što bogatstvo često puta zasjeni: motiv.

Broj knjiga koje se godišnje prevedu na arapski u svim arapskim državama zajedno tek je jedna petina knjiga što se godišnje u Grčkoj prevede na grčki jezik. Broj patenata registriranih u razdoblju između 1980. i 2000. godine u Saudijskoj Arabiji bio je 171, u Egiptu 77, Kuvajtu 52, Ujedinjenim Arapskim Emiratima 32, Siriji 20, u Jordanu 15 – za razliku od 7652 u Izraelu.

Usmjerenost na broj učitelja imao je posebno štetne posljedice po dječake u arapskom svijetu. Velik broj javnih škola provodni rodnu segregaciju: dječake podučavaju muškarci, a djevojčice žene. S obzirom na to da su učiteljska mjesta tradicionalno manje privlačna za muškarce, postoji manjak učitelja za dječake. Manji broj muškaraca koji se obrazuje za učitelje ima za posljedicu i to da škole za dječake zapošljavaju učitelje slabije kvalitete. Ustvari, rodne razlike u uspješnosti studenata u zemljama iz Vijeća za suradnju država Perzijskog zaljeva najveće su na svijetu.

U Izraelu nikada nije oživjela praksa hipoteke, kao ni sekundarnog hipotekarnog tržišta.

Najvažnije je pokušati. Shimon Peres

Što Izrael čini toliko inovativnim i poduzetnim?
Objašnjenje se sastoji od čvrste povezanosti velikih sveučilišta, ogromnih kompanija, start-up tvrtki i ekosustava koji ih okružuje – uključujući sve ono što dobavljači, rezervoar talentiranih inženjera i rizični kapital mogu dati. Dio vidljivijeg dijela u ovom klasteru jest vojska sa svojom ulogom financijskog održavanja fondova za istraživanje i razvoj najsuvremenijih sustava i elitnih tehnoloških postrojbi, te prelijevanje tih sveobuhvatnih investicija u tehnologiju i u ljudske resurse, na civilno gospodarstvo.

Bernard Shaw napisao je da 'ako imate jabuku, a i ja imam jabuku i ako mi zamijenimo jabuke, onda ćemo i vi i ja opet imati po jednu jabuku. No ako imate ideju a i ja imam ideju i ako međusobno razmijenimo te ideje, tada će svatko od nas imati dvije ideje.

U budućnosti će biti pet novih industrija. Od iznimne važnosti – novi oblici energije, voda, biotehnologija, obrazovna sredstva – nema dovoljno učitelja – i domovinske sigurnosti za obranu protiv terorizma. Predviđa se da će se nanotehnološka istraživanja, u osnivanju čijih fondova je Peres također bio ključan, usjeći u sve te nove, kao i druge industrije.

Fleksibilnost, inicijativa, inovacija. U tome je Hrvatska prikraćena jer nema takvih ni sličnih specijalnosti koje bi se mogle iskoristiti u pokretanju start-up tvrtki.

Nakon osnivana Izraela 1948. godine izraelski su političari umirali siromašni, dočim je u Hrvatskoj i po tom pitanju praksa dijametralno suprotna. U Hrvatskoj političari u politiku ulaze siromašni da bi se tek u Remetincu vidio sav lažni sjaj njihova bogatstva. Nažalost, Hrvatska ni preostala vojna struktura nije imuna od izazova vrtoglavog nezakonitog bogaćenja. Od zasluga u ratu duža je imovinska kartica.

Hrvatska danas predstavlja negaciju pojma start-up države i već duže je paradigma shut-down zemlje u kojoj se sve zatvara i uništava sustavnom nesposobnošću novopečenih vlasnika političke elite koja nije dorasla vremenu ni izazovima početka 21. stoljeća. Hrvatska sa svojom sustavnom deindustrijalizacijom klizi iz 21. u 19. stoljeće. A to se nije dogodilo slučajno već namjerno kako bi se filozofijom „ot'raj-dot'raj“ obogatio uzak sloj odabranih, dok su stotine tisuća ostale bez radnih mjesta i bez ikakve nade da bi mogli naći nova. Pavle Kalinić









Oznake: izrael

11.04.2016. u 15:39 | 0 Komentara | Print | # | ^

I ching – Knjiga promjena

Donatella Bergamino
Izdavač: Marjan tisak 2003.

I Ching smatra da svaki trenutak u sebi sadrži cjelokupnu situaciju, sve do najsitnieg detalja. Taj trenutak predstavlja ukupnost svega što čini opću situaciju u danom momentu. To znači, ako u ovom momentu bacimo neke kovanice, njihov će rezultat biti nedjeljivi dio opće situacije, kako u vremenskom tako i u kvalitativnom smislu. Dakle, rezultat predstavlja uzorak ukupnog momenta budući da mu pripada na isti način, kao što i kamenčić koji odlomimo od stijene pripada toj stijeni.
Osim toga, zato što postoji uska povezanost između događaja i osobe koja ih promatra, svatko je dio tog trenutka, a ne samo promatrač koji promatra izvana. U ukupnom svijetu, u danom momentu i promatrač je dio svega.
Prema i Chingu čovjek može utjecati na stvaranje svoje sudbine, stvari se mogu mijenjati dok su još u fazi događanja. Ostaje realna nada koja proizlazi iz mogućnosti utjecanja, a ne samo nepoduzetnog i neplodnog čekanja.
Sve ono što poznajemo sadržano je u ovih osam elemenata. Naše kosti su planine, naša krv je rijeka. Naše strasti gore, sa suncem, a naša mašta leti na krilima vjetra. Univerzala i duhovna svojstva ujedinjuju prirodne sile u ljudskom svijetu. Vanjski svijet i unutarnje kraljevstvo srca i uma čine jednu i jedinstvenu stvar.
Heksagrami se uvijek postavljaju i čitaju odzdo prema gore, tj od Zemlje prema Nebu, od ljudskog prema božanskom, od akcije prema reakciji, odnosno od onoga što nam se dogodilo prema razlogu zbog čega nam se dogodilo.

Oznake: gatanje

11.04.2016. u 15:37 | 0 Komentara | Print | # | ^

Visual reading

Christian Gruning
Izdavač: Znanje 2010.

Dobar čitač opaža smislenu cjelinu „jedna mala zelena jabuka“ jednim jedinim skokom oka.

Lijeva je polutka odgovorna za analitičke djelatnosti i osjeća se dobro kad prerađuje linearne nizove. U toj e polutki informacije prerađuju digitalno, tj jedna nakon druge. Zbog toga za nju vrijeme ima važnu ulogu. I izvor se jezika nalazi u lijevo polutki mozga. Akademska umijeća na koja se mnogo polaže u školi i izobrazbi najviše potiču razvoj, ponajprije razmišljanje lijevom polutkom mozga. No, zbog usmjeravanja pozornosti na pojedine dijelove, lijeva polutka mozga povremeno ne može prepoznati šumu od stabala.
Desnoj strani mozga, naprotiv, vrijeme, linearnost i jezik ne znače ništa. Ovdje je sjedište prostornog mišljenja. Razmišljanje desnom polutkom određuje mašta, kreativnost i slike. Informacije se obrađuju analogno. Odlučujuća je opća slika, a ne pojedini detalj. Ali desna strana mozga povremeno ne vidi pojedina stabla od šume.
Međutim, ta pojednostavljena podjela mišljenja na dvije polutke nije potpuno odživa. Dapače, naš se mozak sastoji od mnogo centara. Ne postoje samodva pola mišljenja, nego bezbroj međustupnjeva.

Lijeva polutka mozga odnosi se na analitičko, sekvencijalno mišljenje. Desna polutka je odgovorna za stvaralačko, maštovito, prostorno mišljenje i mišljenje u slikama. A za izvrsno čitanje i učenje potrebno je združivati vještine obiju polutka. Samo ćete tako moći iskoristiti svoju punu sposobnost u razumijevanju podataka.

Ako je čovjek došao do raznije na kojoj shvaća smislene cjeline, a ne pojedine riječi, redoslijed više nije odlučujući čimbenik. Štoviše, autorov stil odlučuje kako će cjeline biti poredane. Primjerice, za razumijevanje nije važno kojim ćete redoslijedom pročitati dvije smislene cjeline „čitam knjigu“ i „u našem vrtu“ – Čitam knjigu – u našem vrtu. Ili U našem vrtu – čitam knjigu.

Čitanje riječ po riječ ograničava vašu brzinu čitanja. Ono otežava razumijevanje i usredotočenost pri čitanju.
Dobar čitač čita po smislenim cjelinama. Izvrsni čitači čitaju čak nekoliko redova istodobno i služe se skokovima oka unatrag.

Uporaba ruke kao pomagalo uvelike ubrzava čitanje.

Odsada morate razlikovati čitanje za vježbu i normalno čitanje. Kad čitate normalno čitajte samo brzinom koja će vam omogućiti najbolje razumijevanje onoga što čitate. Kad vježbate naprotiv, morate čitati mnogo brže od te brzine. Zato ćete u početku jedva razmijeti što čitate.
Morate napustiti svoje područje ugode kako biste naučili nešto novo.

Vježba 3-2-1 u kojoj tri puta čitate isti tekst najprije 3 minute, pa 2, pa 1 minutu. Cilj je dostići pročitano u 3, potom 2 minute, u finalu u 1 minuti.

Ako se trenutačno osjećate ugodno čitajući brzinom od možda 250 riječi u minuti i počnete čitati 500 riječi u minuti, imat ćete osjećaj da jurite preko teksta. Takvo čitanje ne čini se baš opuštenim. Uvjeravam vas da će se to uskoro promijeniti. Čim dostignete brzinu od 600 riječi u minuti, a da se pritom osjećate ugodno, imat ćete isti osjećaj kao sada kad čitate, primjerice 200 riječi u minuti. Vaše će oko svaki skokom svladati smislene cjeline od nekoliko riječi. Nećete više ni izgovarati tekst u sebi, tako da će vaše čitanje postati nešto opuštenije. Čitanje velikom brzinom činit će vam se tako normalnim da nećete primijetiti razliku otprije.

Više informacija dobit ćete iz gornje polovice retka. Zato se, dok čitate usredotočite na gornji dio retka, kao da prelazite očima preko riječi. Bit će vam lakše osloboditi se čitanja riječ po riječ i razumjeti skupine riječi.

Tri tjedna trebali biste rezervirati barem 30 minuta dnevno za vježbanje brzog čitanja.

Morate znati da su ti platoi (opa. Kada vam se čini da stojite na mjestu i ne napredujete a ustvari ste došli do platoa kojem slijedi viši stupanj napredovanja) u fiziologiji učenja najvažniji trenuci. Za njihova trajanja u mozgu nastaju nove veze, no ne možete se njima poslužiti odmah, nego se najprije moraju obaviti zaštitnim slojem, slično kao što se električna žica obavija zaštitnim omotačem. Nove veze se između stanica u našem mozgu omataju zaštitnim slojem nazvanim mijelin. Proces se zove mijelinizacija. Tek kad se taj proces završi, na raspolaganju su nam novi načini razmišljanja, a time i načini ponašanja. Preskačemo plato.
Kad odjednom usprkos vježbanju, ne napredujete, možete biti sretni što upravo nastaju nove veze. Važno je samo jedno – da ste napustili područje ugode. Ako nastavite stalno vježbati sigurno će nastupiti i sljedeći skok. Naučite voljeti plato. Samo ćete tako imati uspjeha u onome što radite.

Kako biste odredili brzinu svojega čitanja, najprije morate izračunati prosječan broj riječi po retku u svojoj knjizi za vježbu. Izbrojite riječi u 10 punih redova i podijelite rezultat sa 10. sada imate prosječan broj riječi u retku. Zatim izbrojite broj redaka koje ste pročitali u minuti. Pomnožite broj pročitanih redaka s prosječnim brojem riječi po retku ako je prosječan broj riječi po retku npr 8, a vi ste prošli 40 redaka, čitali ste brzinom od 320 riječi u minuti.

Vaš mozak nalikuje tvornici kemijskih tvari koja proizvodi psihoaktivne droge. Ti kemijski spojevi koje tijelo samo proizvodi imaju izravan utjecaj na vašu oštroumnost, pamćenje i raspoloženje. Sirovina iz koje u mozgu nastaju te tvari potječe iz hrane koju uzimate.
Ako manjkaju važne hranjive tvari, usporava se prijenos živčanih impulsa u mozgu i razmjena tvari u stanicama mozga. Nedostaju važne tvari potrebne za obnovu sivih stanica. Za trajanja procesa mišljenja u svakoj se stanici koja u njemu sudjeluje u sekundi preradi oko 15000 molekula bjelančevina. Da bi se to moglo odviti, na raspolaganju moraju biti prave stvari, a njih dobivamo samo uravnoteženom prehranom.

Tri tjedna jedenja jedino fast fooda uslijede depresivna raspoloženja i problemi s pamćenjem i usredotočenošću. Takva jednolična prehrana nema za posljedice samo umne sposobnosti nego i tjelesne. U tri tjedna dobije se 15 kg. Postane se trom, a pretrage u krvi pokazuju ozbiljan problem s jetrom.

Vitamini važni za mišljenje su npr vitamin C koji ima odlučujuću ulogu u stvaranju neurotransmitera dopamina, vitamin E koji pomaže prijenosu kisika u stanice i podmazuje sive stanice, te vitamini B-kompleksa (ponajprije vitamin B1, B6, B12, folna kiselina) pri čijem nedostatku dolazi do gubitka pamćenja i duševnih poremećaja. Za sposobnost mišljenja važni su minerali željezo, cink, kalij, magnezij i krom.
Masne kiseline su važne hranjive tvari za najbolju umnu sposobnost jer se od njih sastoji velik dio mozga. I sve membrane milijarda neurona sastoje se od masnih kiselina. Preduvijet učinkovitog povezivanja živaca je prava vrsta i količina masnih kiselina odlučujućih za odrćavanje stavilnosti i i funkcionalnosti stanične membrane. Najviše pozornosti obratite a unos važnih omega-3 masnih kiselina koje najčešće nedostaju. U hrani je najbolji izvor takvih kiselina riba koja živi u ladnoj vodi – primjerice losos, skuša, sleđ, srdela i tuna.
Sav se ljudski život bazira na vrlo malom broju sastavnih elemenata, aminokiselina. U našoj bi prehrani trebalo biti dovoljno ponajprije aminokiselina fenilalanina, triptofana i tirozina jer su one preduvjet za stvaranje dopamina i serotonina. Ako se osoba uravnoteženo hrani voćem i povrćem, a mlijeko, mliječne proizvode, jaja, meso ili ribu uzima u granicama normale, osigurat će dovoljnu kočinu aminokiselina.

Vježba 2-2-2 podrazumijeva čitanje teksta za vježbanje uz što bolje razumijevanje. Nakon dvije minute označite pročitano, u naredne 2 minute zadatak je pročitati duplo veći tekst, a opet u slijedeće 2 minute pokušati pročitati duplo veći tekst od pročitanog u posljednje 2 minute.

Vježba troskok – naučite se na ravnomjeran troskok tako da cijeli redak pređete u tri pregleda okom, tri skoka.

Some book are to be tasted, other to be swallowed, and some few to be chewed and digested.
Neke knjige valja kušati, druge progutati, a samo nekolicinu valja prožvakati i probaviti.

Ako se, dok čitate, usredotočite na točku na zatiljku, dovodite se u stanje opuštene budnosti. Vaše se vidno polje širi, pa vam je lakše zapažati smislene cjeline. Pokreti su očiju brži. Povećana sposobnost opažaja i bolja usredotočenost razlog su boljem pamćenju teksta.

Naš mozak uima samo 2 posto težine tijela, ali treba više od 20 posto unesenog kisika.

Što imate više andrenalina u krvi, to teže razmišljate i zapažate. Pobrinite se da ste dovoljno opušteni dok čitate.

Za izradu mentalih mapa koristite tiskana slova. Za razliku od pisanih, tiskana mogu pokrenuti obje polutke mozga. Tako vizualna karta uvijek više nalikuje slici. Važno je da vizualnu kartu nakon jednoga dva ponavljanja u budućnosti možete obuhvatiti jednim pogledom. To je jedna od velikih prednosti. Dovoljan je jedan pogled da opet u svijest prizovete informacije. S linearnim bilješkama to nije moguće.

Svejedno je koliko vremena za čitanje imate. Uvijek je bolje dio vremena sačuvati za ponavljanje teksta vlastitim ključnim riječima.
I ovaj korak morate pravilnim vježbama učiniti prirodnim. Tada će se ponavljanje automatski odvijati i tijekom čitanja, tako da ne morate svjesno izdvajati vrijeme za njega.

Vježba orla – izvedite vježbu na za vas idealnom mjestu. Vježbajte u svojoj najdražoj knjižari. Potražite zanimljive knjige i preletite ih u najviše 10 minuta. U to vrijeme pokušajte iz knjige „izvući“ što više informacija. Kad prolazite kroz knjigu, morate naći mjesta koja sadrže najviše informacija.

Čitanje se može usporediti sa slagalicom.
Počnite s jasnim ciljem čitanja. Uz njegovu ćete pripomoć lakše primijetiti važne sadržaje u knjizi.
Najprije steknite uvid u knjigu kkao ne biste izgubili cjelokupnu sliku. Podijelite knjigu na etape čitanja.
Prođite knjigu etapu za etapom. Prije nego što pročitate odlomak, preletite ga očima. Stalno provjeravajte jeste li ispunili svoj cilj.
Važna mjesta označite crtom na rubu stranice.
Teška mjesta najprije preskočite, da biste im poslije pristupili sa spoznajama s obje strane.
Pogled unatrag pomaže u raspoznavanju poveznica unutar knjige.





Oznake: čitanje

11.04.2016. u 15:30 | 0 Komentara | Print | # | ^

Sretan Vam kraj svijeta… kakvog ste poznavali

Krešimir Mišak
Izdavač: Teledisk 2010.

Živimo u kavezu ideja i predodžbi. To je nevidljivi kavez kojega nismo niti svjesni – jer se ne nalazi oko nas nego u nama.

Sviješću možemo putovati kamo i kad želimo.

Sve je tek djelić prirode svijeta u kojemu živimo, iza kojega se pojavljuje nova perspektiva - Svijet bez rešetaka, svijet bez granica. Jer granice onoga što znamo su granice onoga što možemo.

Svijet je ionako slika u našoj glavi, zašto mu ne bismo dopustili sve mogućnosti?

ŠAMANI I UNIVERZALNA MREŽA ŽIVOTA Jeremy Narby
Toliko je bila dobra (opa. Knjiga o šamanima) da sam je nakon svakog poglavlja morao odložiti, da što duže potraje i da bih uživao u veličanstvenom osjećaju koji me obuzimao.

Izmjena stanja svijesti omogućava šamanima da komuniciraju s prirodom na mikroskopskoj razini DNK. Takav metafizički laboratorij odaje skrivenu smislenost prirode i njenu univerzalnu inteligenciju. Univerzalna mreža života povezuje svaku zasebnu stanicu u inteligentnu cjelinu.

Kao antropolog bio sam antropocentričan, u središtu mi je bio čovjek. Upravo mi je redoslijed lista i ruke pomogao shvatiti kako je čovjek dio šire mreže i kako sam povezan s biljkom – vene na mojim dlanovima i građa poput biljkine – kao da sam hodajuća biljka. To sam naučio na 'šumskoj televiziji'.

Usporedite li zapadnjačku kulturu i povijesne odnose s ostalim svjetskim narodima, Zapadnjaci su do sada bili predatori.

Nevjerojatno je da ayahuasca baca u svijet intenzivne vizualne halucinacije gdje stvari doživljavate deset do stotinu puta intenzivnije i uvjerljivije nego u stvarnosti.

Kada zavirite ispod površine i uđete u bakteriju, mrkvu ili ljudsko biće – ondje se nalaze stanice. U središtu stanice pohranjene su informacije, a ono ima oblik poput dviju isprepletenih zmija. Taj oblik omogućuje umnožavanje. Creek i Watson su 1953. otkrili da struktura molekule DNK objašnjava njezinu funkciju. Sastoji se od dviju zavijenih komplementarnih niti, zbog čega se može odmotati i umnožiti. Taj joj oblik omogućuje pohranjivanje podataka i način umnožavanja. To je svojstvo koje omogućuje stvaranje dviju stanica od jedne. To je na pametan način udvostručavanja informacija. To je ključ života. Šamani su do tog zaključka došli prije zapadnjačke znanosti, pomoću intuicije i vizije.

Ima mnogo različitih mitova. Na primjer, blizanci. Začudo se u vezu dovode blizanci, tu su i Adam i Eva. Postoji patrijarhalna inverzija: kod Adama i Eve po prvi puta se događa da od muškarca nastaje žena, obično je u biologiji i većini mitova postanka obrnuto. Otuda naziv 'patrijarhalna inverzija'. Još jedna inverzija u toj priči je kada se zmija pretvara u posrednika zla, a ne u posrednika života. U priči imamo blizance, ponovno jedna univerzalna stavka. Univerzalni dio je i stablo. Drveće se nalazi u središtu svjetske kozmologije. Dakle, imamo zmije, blizance, drveće. Jednako tako u mitovima stalno nailazimo na sposobnost transformacije. Život se stvara kroz transformaciju, često kroz melodiju ta bića, bila riječ o zmijama ili blizancima, pretvaraju se u sve ostale vrste. Šamani u središte svoje vizije života stavljaju sposobnost transformacije koju priroda posjeduje. Stvaralačka sposobnost transformacije. Znanost sada i to potvrđuje. Proučavanjem evolucije znamo da se upravo to dogodilo.

Mitovi su sredstva, priče s neobičnim likovima, koja prenose znanje.

Naš mozak stvara golemu količinu električne struje. Mi smo mokri električno - biološki organizmi.

Stanice čovjeka upotrebljavaju jedanaest tisuća različitih molekularnih signala za stalnu komunikaciju. Jezik vašeg tijela ima 11.000 riječi i neprestano razgovara, da nije tako bili bismo mrtvi. Otkrili smo da smo dio goleme građevine inteligentnog biološkog života koji se razvija.

DNA je informacijska molekula koja se nalazi u srcu svake stanice, zajednička svim živim bićima i točno u obliku uvijenih ljestava. A taj oblik objašnjava funkciju molekule. Zbog toga što je oblikovana kao dva komplementarna vlakna omotana jedan oko drugog može se odmatati i napraviti precizne kopije same sebe. Ovaj oblik dvostruke zavojnice omogućuje DNK da bude skladište informacija i naprava za dupliciranje. A DNA molekula u ljudskoj stanici je deset atoma široka i dva metra duga. To znači da je milijardu puta duža od vlastite širine. To je kao da imate mali prst koji bi se protezao od Zagreba do Los Angelesa. Kad biste mogli izvaditi sva vlakna DNK iz tijela i poredati ih, protezala bi se 200 milijardi kilometara, što je ekvivalent 70 povratnih putovanja od Saturna do Sunca. Ili dovoljno da omota Zemlju 5 milijuna puta.

Pitajte amazonske šamane zašto biljke ljudima daju sve informacije o liječenju i ostalom. Šamani odgovaraju da su biljke starije do nas, dulje su ovdje. One su nam poput djeda i bake. Kada im se obratimo i pitamo za uslugu ili savjet, to je kao da unuci baku i djeda dolaze pitati za uslugu. Oni ne znaju reći 'ne'. Biljke će nam rado pomoći.

Priroda komunicira putem znakova.

Sva svijest o objektivnom svijetu zapravo je subjektivno iskustvo.

Šamani smatraju da svijet nije onakav kakvim se čini. Oči nam pokazuju ono što nam pokazuju, ali ispod površine vidljivog svijeta nalazi se skriveni svijet pun inteligencije, informacija i komunikacije. U njega možete ući samo kroz izmijenjenu svijest.

HARMONIJE BILJAKA Camaleonte Oleandro
Biljke su osjetljive na prekid života. Kad staviš kuhati jaje biljka to zamjećuje i prestaje odašiljati znakove, kao da se onesvijestila. Isto se događa ako se ubije insekt ili se unište druge biljke. Prepoznaju nasilan događaj koji primaju kao šok, prestaju odašiljati ikakve znakove na pola sata, sat vremena. Kasnije se polako oporave.

Biljke su jako osjetljive na emocionalni aspekt. Glazba je univerzalan jezik. Svako ju živo biće razumije i na nju reagira. Biljke jednako tako razumiju taj emocionalni jezik i komuniciraju pomoću osjećaja.

NAMJERU SMO POSLALI POŠTOM William Tiller
Imate 2 AB pomnoženo s kosinusom razlike faznoga kuta, plus 2 AC pomnoženo s kosinusom razlike toga faznog kuta, plus 2 BC pomnoženo s kosinusom razlike toga faznog kuta. To je spregnutost informacija. To znači da je efekt placeba uvijek proporcionalan efektu liječenja i može doći vrlo blizu. Ako dođe do velikog sprezanja deltrona, učinak placeba sličan je učinku liječenja. To znači da je placebo postao važan element u spregnutosti između liječnika i tretmana. Placebo se uključuje u interakciju između liječnikova uma i tretmana i placebo prestaje biti pasivan element te postaje aktivan sudionik liječenja.

KROZ BIJELI ŠUM DO GLOBALNE SVIJESTI Roger Nelson
Svakodnevno kršenje zakona prirode od stane velikog broja pojedinaca uzrokuje nakupljanje stresova u individualnoj i kolektivnoj svijesti, zbog čega u konačnici nastaju i ratovi.

ISKUSTVA BLISKA SMRTI Pim Van Lommel
Moguće je dokazati da postoji stanje pojačane svijesti koje uključuje sjećanja, identitet, sjećanja iz ranog djetinjstva i izvantjelesne percepcije beživotnog tijela gledanog s visine. Moguće je dokazati da za to vrijeme u kori mozga nije bilo nikakve aktivnosti. To bi značilo da svijest nije vezana uz tijelo i liječenje pacijenata u komi ili na samrti, o pobačaju ili vađenju organa, uvijek moramo imati na umu da uz tijelo postoji i svijest. Ljudi mogu biti svjesni iako je njihovo tijelo bez svijesti.

Svake nam sekunde u tijelu odumre 5000 stanica, svakoga dana odumre ih 50 milijardi, a na njihovo mjesto dolaze druge. To znači da svaki dan imamo novo tijelo, ali osjećamo se isto iako nam se tijelo mijenja. Kako je onda uz takve promjene moguće da osjećamo kontinuitet između tijela i svijesti? To znači da naše tijelo kao i svaka njegova stanica imaju sposobnost prihvaćanja. Od začeća do smrti svakoj je stanici našega tijela na raspolaganju DNK koja je identična u svakoj stanici iako su funkcije stanice različite.

Smrt je kraj našega fizičkog tijela, ali ne i kraj naše biti, onoga što jesmo. Naša bit je svijest, a ona je uvijek tu. Nije vezana za neko mjesto. Svijest je u nekoj višoj dimenziji gdje su joj naša prošlost i budućnost uvijek dostupne. U budnom stanju svijesti, na javi, možemo iskusiti samo dio naše velike svijesti. Takvu svijest možemo osjetiti kad naše tijelo i mozak prestanu funkcionirati. To stanje zovemo iskustvo na rubu smrti.

Povezani smo sa razinama svijesti i u posebnim okolnostima imamo pristup toj svijesti, bilo da se radi o trideset godina meditacije, prometnoj nesreći, utapanju ili depresiji. Imamo pristup tim informacijama.

AVANTURE IZVAN TIJELA – U LABORATORIJU Nanci Trivellato i Wagner Allegreti
Ako učinite nešto što nije baš dobro odmah vidite posljedice. Vaša se energija mijenja. Izgubite vezu s ljudima oko vas koji su dobri, a oni koji nisu tako dobri mogu vam se lakše približiti. U životu je ta ravnoteža vrlo važna. Kozmoetika je osnova za ono što neki ljudi nazivaju karma. To je teška tema.

PUTOVANJE ASTRONAUTA APOLLA MISTIČNIM SVJETOVIMA Edgar Mitchell
Gledajući pri povratku kroz prozor svoga svemirskog broda, Ed je doživio osjećaj potpune povezanosti, kao da su svi ljudi i planeti u svakom trenutku povezani nekom nevidljivom mrežom. Osjećao je prisutnost ogromnog polja svijesti koje od početka vremena povezuje sve žive i nežive oblike materije, sve ljude, njihove namjere i misli. Svaka misao utjecala je na ostatak svemira, a svaki događaj u svemiru istovremeno je utjecao na misli. Vrijeme je predstavljalo običnu umjetnu tvorevinu. Mitchell je spoznao da ne postoji slučajnost niti individualna ljudska namjera. Sveobuhvatna inteligencija bila je odgovorna za sve okolnosti. To nije bilo samo usputno intelektualno promišljanje. Bio je to izuzetno dubok osjećaj koji se proširio do najudaljenijih dijelova svemira. Bilo je to otkriće višeg smisla. Nakon povratka na Zemlju shvatio je da se njegova perspektiva u potpunosti promijenila.

Dobro je što naše misli mogu promijeniti stvari. Možemo kontrolirati svoje zdravlje iznutra, kao i sreću. Mir, za kojim svi čeznemo, mora početi u nama samima. Kao pojedinci, mnogo smo snažniji mentalno, zahvaljujući našem obrazovanju i unutarnjoj disciplini, nego što to možemo zamisliti. Kad uspijemo ostvariti svoj puni potencijal neće biti granice našim postignućima.

HOLOGRAMSKI MOZAK U HOLOGRAMSKOM SVEMIRU Karl Pribram
Statistika se bavi događanjima i stvarima. Ne bavi se poljima. Polja su odnosi, stvari su stvari. Postoje matematičke transformacije pomoću kojih možemo prelaziti iz jednoga u drugo, no ljudi u 20. stoljeću misle u obliku stvari. Stvari i stvari. Ljudi vide gravitaciju kao stvar. Ne postoji neka stvar koja se zove gravitacija! Pokvarilo nas je stoljeće u kojem je preveliki naglasak stavljen na stvari, umjesto na polja. Polja su odnosi, a polja postoje i u mozgu. Taj način razmišljanja postoji već dugo, ali u 20. smo se stoljeću fokusirali na materijalno i dobili iskrivljenu sliku u kojoj je sve odvojeno. Naravno, stvorili smo demokraciju i mnogo drugih dobrih stvari, ali naše je shvaćanje svijeta previše jednostrano.

ŽIVOT U POLJU NULTE TOČKE Lynne McTaggart
Radi se o kvantnom energetskom polju koje ujedinjuje sve, poput neke nevidljive mreže. To je energija u praznome prostoru, ali u isto vrijeme i energija koja se nalazi u našem tijelu i u svemu što postoji na ovome svijetu.

Energija nulte točke je energija u praznome prostoru.

Ako sve izmjenjuje energiju s tim poljem, a to je kvantno polje valova koje sadrži informacije, to onda znači da je to 'svemir u sjeni' koji ima informacije o svim stvarima koje su ikad postojale na svijetu. To je obuhvaćalo i dubokoumnu zamisao o tome da smo svi mi povezani.

Popp je otkrio svjetlo koje izvire iz našeg tijela. To su sitne čestice svjetla. On je shvatio da mi cijelo vrijeme zračimo i primamo, šaljemo i primamo informacije.

Sve stanice i molekule imaju karakterističnu frekvenciju. One imaju vlastitu frekvenciju u dometu zvuka koju mi ne možemo čuti. Snimio ju je pomoću posebne opreme za snimanje. Snimljeni je materijal pustio drugim molekulama i na taj način mogao pokrenuti kemijsku reakciju kao da je originalna molekula doista prisutna.
Ti su eksperimenti demonstrirali da se stanična komunikacija odvija u frekvencijama a ne kemijski, kao što se do sada uvijek tvrdilo.

Karl Pribram je počeo vjerovati da se više sjećanje i više kognitivne funkcije ne nalaze u mozgu nego vani, u polju.

Gdje završavam ja, a gdje počinje ostatak svijeta? Ako smo mi svi jedno, postoji li onda uopće ono 'vani'?

Naša svijest nema vremensku liniju. Misao može trajati zauvijek i može se u isto vrijeme kretati unaprijed i unazad.

Molitva je bez ikakve sumnje u velikoj mjeri utjecala na zdravstveno stanje pacijenata, bez obzira što pacijenti nisu znali da se za njih moli.

PSIHOKINETIČKA KIRURGIJA I IZMIJENJENA STANJA SVIJESTI Ger Lyons
U sebi nosimo mnogo boli. Kad je netko silno bijesan jer se, na primjer, posvađao sa susjedom, pun je bijesa, taj bijes ostaje u tijelu. Ako se taj bijes ne izliječi ili ne izbaci iz tijela, bilo oprostom ili na neki drugi način, ostaje u vašem tijelu i počinje vas izjedati tijelo vam iznutra počinje propadati. Ako me udarite u glavu i ja pobjesnim na vas, ali vam ništa ne kažem, taj bijes u meni može kuhati godinama. Ako se vidimo za četrdeset godina, ja ću i dalje biti bijesan. Proveo sam četrdeset godina života bjesneći na vas. Vi uživate u svom životu i nemate pojma da ja bjesnim. Moje tijelo bijesni jer vam nisam oprostio. Ako vas izbacim iz jednadžbe, ostaje mi činjenica da sam bijesan. Moje je tijelo puno bijesa umjesto ljubavi. Taj se bijes godinama taloži truje stanice moga tijela. U četrdeset ili pedeset godina taj bijes može izazvati rak, tumor na mozgu, može pokvariti vid, zgrčiti mi stanice. Cijelo mi je tijelo u grču. To je poput trovanja. Vrlo je važno otpustiti taj bijes i vratiti se ljubavi, čime se približavamo Bogu, a to je najviše stanje izmijenjene svijesti. Jedan od prvih koraka je izliječiti bilo što u nama što uzrokuje bolesti i što nas sprječava da osjetimo ljubav i da doživimo Boga. Mislim da je to jedan od prvih najvažnijih koraka u izlječenju. Nekim je ljudima život prepun boli. Ta bol može biti najsnažniji motor koji pokreće potragu za izlječenjem, ljubavlju i normalnim životom, za božanskim, za Bogom, za milošću, za mirom. Bol postaje snažna istraživačka sila koja nas tjera da iskusimo razne stvari kako bismo na kraju stigli do najviše razine svijesti, božanske razine, razine našeg Stvoritelja.

Disanje je vrlo važno. Ako ne dišemo, umrijet ćemo. Kod izlječenja, kod stanja izmijenjene svijesti dah je vrlo važan, osim što nas održava na životu, dakako. Ako više dišemo dobit ćemo više života, energije, proširit ćemo našu svijest jer više kisika ulazi u naša pluća, odnosno, u našu krv i osjećamo se živima. Disanje može biti vrlo korisno u nekim situacijama i pomaže u postizanju drugih stanja svijesti. Zapravo se samo radi o većoj količini kisika koji nam daje više života. Kisik nam daje više svega: više vidimo, više čujemo, više osjećamo. Zato odlazimo na šetnje prirodom. Kad šećete šumom, više dišete i više toga doživljavate. Također nam pomaže da iz naših stanica izvučemo stara sjećanja i stare dojmove. Postoje mnoge tehnike disanja kojima se postiže regresija u prošle živote ili kako bi se pobudila sjećanja iz tijela koja stvaraju bolest. Svakim udahom kisik ulazi u tijelo i širi stanice kako bi se vratila stara sjećanja, stari utisci, stare bolesti. I pomaže u izlječenju.

LJUDSKA DEVOLUCIJA Michael Cremo
Otkrića iz rudnika zlata u Kaliforniji vrlo su zanimljiva. Zlato je u Kaliforniji otkriveno u devetnaestome stoljeću. Rudari su krenuli u potragu, kroz planine su iskopali tunele kako bi pronašli zlato. Duboko u tunelima u punoj stijeni, rudari su pronašli ljudske kosti i uporabne predmete. Pronašli su ih u slojevima stijena koje su prema procjeni modernih geologa stari otprilike pedeset milijuna godina. Ta je otkrića znanstvenicima obznanio dr. Whitney, glavni vladin geolog u Kaliforniji. Njegovo je izviješće objavilo sveučilište Harvard, no o tim otkrićima danas se ne govori mnogo. Smatram kako se to događa radi filtriranja znanja. Arheološki dokazi koji potvrđuju teoriju o evoluciji čovjeka s kojom smo upoznati podaci su o kojima čitamo u udžbenicima i slušamo od znanstvenika na televiziji. Odemo li u muzej vidjet ćemo artefakte. No, ta otkrića koja osporavaju postojeću evolucijsku teoriju nisu dovoljno poznata. Filtrira ih se i odstranjuje.

U prastarim puranama stoji da je vrijeme kružni proces, da se odvija u ciklusima. Nije linearno. Osnovna jedinica cikličkoga vremena u puranama jest dan Brahme koji traje otprilike četiri milijarde godina. Poslije toga dolazi noć Brahme koja traje otprilike četiri milijarde godina. Tako se izmjenjuju dani i noći, a taj ciklus vječno se ponavlja. Tijekom dana život se u svemiru manifestira, a tijekom noći ne. Prema vedskom kozmološkom kalendaru, tekući dan Brahme, u kojemu se sada nalazimo, započeo je prije dvije milijarde godina. Prema puranama, na početak dana Brahme svi su se oblici života manifestirali, uključujući ljudska bića, biljke i životinje. To je vrlo zanimljiva tvrdnja. Većina današnjih znanstvenika rekla bi kako je ljudska vrsta nastala tek prije dvjesto tisuća godina, no u svojim sam istraživanima pronašao dokaze o postojanju ljudi u tim drevnim vremenima, na početku povijesti života na Zemlji.

U SVIJETU (MASOVNE) HIPNOZE Stephen Russell Poplin
Supersvijest nadahnjuje glazbenike, umjetnike ili kreativce. Ona je poput žaruljice koja nam se upali u glavi.

Mašta automatski čovjeka povezuje sa supersviješću. Svaki od tih načina pomaže čovjeku da se makne od svakodnevne svijesti: ili će posegnuti duboko za svojim osjećajima i instinktima ili za divnim uzorom i idealom.

Neprestano primamo utiske i sugestije, posebno kad smo mladi, a kad smo u stanju transa te sugestije i dojmovi zaobilaze našu svijest i usađuju se u našu podsvijest. Nakon toliko godina više ne razmišljamo o tome, slažemo se sa svime…

Mi smo ljudi jedinstven i složen oblik života, sa sposobnošću stvaranja raja ili pakla ovdje na Zemlji. Da smo doista slobodni i neovisni, ja bih izabrao život, harmoniju, poštovanje i duhovnost kao neke od vodećih principa.

Između života odlazimo na razna mjesta. Primjerice, mnogo sam puta vidio međuvrijeme, neposredno poslije smrti, u kojem osobe ostaju na mjestu za odmor i oporavljanje, nešto poput tibetanskog barda ili kršćanskog limba i koncepta čistilišta. Težina Zemlje i njenih emocija treba se maknuti i očistiti.
Da bismo lakše shvatili sadašnje okolnosti i brige moramo ići do korijena, u prošlost. Te zajedničke točke prisjećanja često objašnjavaju zašto smo se inkarnirali s članovima naše obitelji ili zašto nas privlače odnosno odbijaju određene kulture, ljudi ili poslovi.

Naši odnosi ne završavaju smrću. Povezujemo se s našom skupinom duša i potom se s njima reinkarniramo, svladavamo životne lekcije, pohađamo 'satove' koje vode viša bića i imamo brižne učitelje koji nas vode.

Karma nije kažnjavanje nego dobrovoljno ujednačavanje djelovanja, djela i misli. Postoji pozitivna i negativna karma, međutim češće čujemo za negativnu 'plati dug' verziju. Kad drugima činimo dobro, ili volimo druge i pomažemo im, skupljamo pozitivnu karmu. Kasnije u nekom sljedećem životu osjećamo se blagoslovljenima i sretnima. To može biti nagrada ili pozitivna reakcija na naša davno učinjena djela.

Naša zapadna kultura sklona je ignorirati reinkarnaciju dok je u Indiji reinkarnacija dio tradicije i ustvari ju se ne propituje. Dakle, dio naše 'amnezije' je ustvari to što nam naše društvo govori da ignoriramo dojmove, intuiciju i osjećaje koje mnogi od nas posjeduju, a koje bi se moglo interpretirati kao reinkarnaciju. To znači da mnogi među nama dožive spontana sjećanja prošlih života u snovima kroz iskustva deja vu-a.

Meni najbliže uvjerenje je da se duše rađaju na istim mjestima gdje i zvijezde. Svaki astronom može vam reći gdje su ta rodilišta, a jedno je otkriveno u Orionovom pojasu. Proći će cijeli niz zemaljskih godina prije nego se te bebe duše inkarniraju na Zemlji. Duša koja odluči doći kroz nekog roditelja vrlo je vjerojatno dijelila prošli život s tom osobom. Postoji karma koju treba naučiti i mora se odraditi osjetljiva ravnoteža dva ili tri odvojena života. Na temelju lekcija naših prošlih života, naše opće svrhe i namjere, i naše balansirajuće karme (i također potrebe i sličnih želja naših duša suputnika, naših obitelji), dobivamo savjet od velikog Savjeta Staraca ili Mudraca, a zatim odlazimo na mjesto za izbor tijela i života u duhovnom svijetu. Često nam je na raspolaganju nekoliko opcija koje odgovaraju našim potrebama i onda izaberemo jednu koja nam najbolje odgovara i koja će nam pomoći da učimo i rastemo. Čudesan je to proces.

PRIRODA STVARNOSTI David Icke
Danas u cijelom svijetu imamo udžbenike i školske knjige za koje se može dokazati da su netočni i pogrešni u usporedbi sa spoznajama kojima barata čak i klasična znanost, ali iz njih se i dalje predaje mladim ljudima, zato da bismo i sljedećem pokoljenju ostavili istu netočnu verziju stvarnosti koju smo mi naslijedili od prethodnih generacija.

Kad chi – ili energija – presporo prolazi meridijanima, kroz tu našu matičnu ploču, ljudi prestaju biti zdravi. Zašto? Zato što se naše tjelesno računalo oslanja na informacije. Ta je energija koja kruži našim tijelom informacija.

Tijelo je fantastičan biološki kompjuter, ali ne samo to. Tijelo je kristalni primopredajnik. Znamo da se kristali u svakodnevnom životu koriste kao primopredajnici. DNK koje u našem tijelu ima vrlo mnogo, opna svake stanice u našem tijelu, a imamo trilijune tjelesnih stanica, sve su to kristalne tvorevine. Naše je tijelo, na neki način, tekući kristal. Došao sam do zaključka da je tijelo primopredajnik kroz koji prolaze informacije. A stvarnost koju poznajemo, koja nam se čini stvarnim materijalnim svijetom, zapravo je mnogo naprednija verzija, ali u načelu gotovo identična bežičnom internetu. Ako u ovoj prostoriji postoji bežični Internet, onda je on svuda oko mene i vas, u atmosferi, ali u frekvencijskom rasponu koji je izvan dosega našega vida, pa ga ne možemo vidjeti. Ali tu je, samo nevidljiv. Da sada otvorim računalo i uključim ga u Internet, iz tog ničega čime smo okruženi u ovoj prostoriji na zaslonu računala pojavit će se internetske stranice, grafika i slično. I ako u tom trenutku netko u Kini, u Londonu, ili u Americi, Južnoj Americi ili Africi – bilo gdje na Planetu – uključi svoj kompjuter na isto mjesto na internetu, svi mi uključeni smo u tom trenutku u istu kolektivnu stvarnost. Uključujemo se u matricu. Treba reći da su filmovi Matrix simbolički vrlo točno prikazali iluziju stvarnosti koju mi dekodiramo, a ta je matrica energetska informacija, energetska konstrukcija u koju se mi uključujemo.
Sama matrica, odnosno raspon mogućnosti matrice u koju se možemo uključiti, mnogo je šira od onog dijela u koji smo se uključili. Mi se uključujemo samo u onaj dio te energetske konstrukcije u koju se naše računalo, naš primopredajnik – odnosno naše tijelo – može uključiti. To nas upućuje na još jedan aspekt pitanja što je stvarnost. Da upitate ljude: Kad gledate očima, što vidite? Vidite li sve što je u prostoru koji gledate? Većina bi ljudi odgovorila, da naravno. Ali to nije točno. Čak i klasična znanost, na toj razini informacije, kaže da elektromagnetski spektar čini 0,005 posto mase materije koja postoji u svemiru, a u stvari postoji i mnogo više od onoga što oni u ovom trenutku znaju. Vidljivo svjetlo – kako to oni zovu, jedini raspon dostupan našim očima – djelić je tih 0,005 posto. Mi osjetilima zahvaćamo tek vrlo malen dio postojećih frekvencija, a onda to dekodiramo i shvaćamo kao da je to sve što postoji u prostoru. Životinje, posebno mačke, u istoj ovoj prostoriji reagirale bi na nešto što je nama prazan prostor. Onda kažemo maci: Što radiš, nema tu ničega! Ali za njih ima jer mačka vidom može zahvatiti bitno širi raspon.

U svoje primarnom stanju – bez obzira govorimo li o našem fizičkom tijelu, ovoj fotelji, sobi ili bilo čemu drugom – sve je tvorevina jedne vibrirajuće energije koja vibrira u mnogo širem rasponu od onog koji je dostupan vidu.

Sve u toj prostoriji, pa tako i Tom, na fizičkoj je razini energetska konstrukcija koja vibrira i izvan raspona vidljivog svjetla, odnosno frekvencije dostupne osjetilu vida. Ako u toj prostoriji postoji nešto što promatrač ne dekodira u holografsku, naizgled materijalnu stvarnost, u sklopu svojeg sustava dekodiranja, onda on to u ovom svijetu ne može vidjeti. Što se dogodilo Tomu? On je kćer pogledom tražio po sobi, a njego je mozak pritom dekodirao u ovu formu stvarnosti sve što je u tom trenutku bilo u sobi, kao što i inače radimo – osim vlastite kćeri. A zašto? Zato što je hipnotizer njegov mozak programirao tako da ne pročita energetsko polje njegove kćeri i dekodira je u raspon vidljive svjetlosti. Zbog toga on nju u rasponu vidljive svjetlosti nije vidio. A kako se ona na taj način nije manifestirala, vidio je ono što je stajalo iza nje, jer u tom rasponu frekvencije nje ondje nije bilo.

Mozak ima dvije polutke, povezane svojevrsnim mostom koji se zove corpus collosum. I u klasičnoj je znanosti prihvaćeno da dvije polutke mozga imaju vrlo različite funkcije. Ono što nije prihvaćeno jest da nas ta razlika u funkciji dviju polutki vodi ili u mnogo bogatiji doživljaj stvarnosti ili u vrlo skučenu, zatvorski skučenu stvarnost. Desna strana mozga je ona koja se povezuje sa širom sviješću, širokom, beskrajnom svjesnom stvarnošću koje smo dio. Desna strana mozga je naša kreativnost, jer u beskrajnom prostranstvu svijeta postoje beskrajne mogućnosti, beskrajna spoznaja i beskrajna mudrost. Beskrajna raznolikost percepcije. Desna strana mozga, a to je strana koja nas s takvom stvarnošću povezuje, daje nam našu kreativnost. Lijeva strana mozga, koja je jednako važna za život u ovoj stvarnosti, povezuje nas s ovim svijetom. To je strana strukture, jezika, svega što vidimo u društvu. Strana intelekta, obrazovanja, politike, znanosti, medicine – sve je to povezano s lijevom stranom mozga. Budući da nas lijeva strana mozga povezuje s ovim svijetom koji se najviše zasniva na podjeli, razdvajanju – poput ovog prostora koji naizgled odvaja vas i mene, premda to nije prazan prostor nego vibrirajuća energija izvan raspona vidljivog svjetla – lijeva strana mozga sve spoznaje kao odvojeno. Pogledamo li medicinu, znanost, obrazovanje, politiku – u svim tim disciplinama svije se promatra kao niz dijelova, a ne kao cjelina. Desna strana mozga vidi i doživljava jedinstvo svega. Idealno je ono što ja zovem 'ljudima cjelovitog mozga'.
Kad su aktivne i jedna i druga strana mozga i kad one međusobno komuniciraju pomoću mosta koji ih povezuje. Tako da možete istovremeno i biti nadahnuti i kreativni i spoznati da smo svi dio jedne velike svijesti, beskrajne svijesti koja je sve. Sve to zajedno možete uobličiti na način koji vam omogućava da funkcionirate u ovoj stvarnosti. Ako postoji neravnoteža u funkcioniranju dviju polutki mozga, neravnoteža se jasno pokazuje, obično na jedan od dva načina. Osoba koja ima snažan stimulans u desnoj strani mozga ali ne i u lijevoj, vrlo je kreativna, i da tako kažem, živi u carstvu vilenjaka. To su jako kreativni ljudi koji ne znaju živjeti u osom svijetu jer ih ta lijeva strana ne povezuje dovoljno čvrsto sa stvarnim svijetom. Takvih je u našem društvu malo. Neravnoteža koja preteže u svijetu dominacija je lijeve strane mozga. Ako vašim osjećajem stvarnosti upravlja lijeva strana mozga svijet promatrate kao izdvojene dijelove, kao niz razdvojenosti, kao niz struktura, ali niste u stanju pojmiti jedinstvo i povezanost u cjelini beskrajnosti koje smo svi dio.

Oni koji su danas u institucijama su osobe kod kojih je već prenaglašena lijeva strana mozga na štetu desne. To su ljudi koji upravljaju institucijama društva, određuju što je društvu potrebno i usmjeravaju ga.
Zato živimo u društvu u kojem gotovo isključivo prevladava lijeva strana mozga koje sve doživljava kao odijeljeno i odvojeno, što strašno dobro dođe kad treba poticati podijele, sukobe i ratove, i shvaća samo ono što je strukturirano – jer ne može pojmiti da bi svijet moga opstojati bez bezbroj pravila i struktura – s obzirom da ta strana mozga samo to razumije i nimalo ne razumije desnu stranu mozga koja život vidi drukčije.

Početkom ove godine u Veliko Britaniji vlasti su najavile da će uvesti pet stotina obrazovnih ciljeva za predškolski uzrast. Čak su i pedagozi – koji ne znaju ovo što vam sada govorim i vezu između toga i kontrole – podigli glas i pitali: pa kad že se ta djeca igrati? To i jest glavna zamisao, da im se ostavi što manje vremena za igru. Jer – što je igra? Igra je improvizacija i poticanje mašte. Nema strukturu. Dijete se jednostavno igra i koristi maštu. A mašta je izraz beskrajne mogućnosti desne strane mozga. Dakle, od najranije dobi nastoje, prikriveno, poticati lijevu stranu mozga na račun desne, uvući ljude u ovu lažnu stvarnost koju će doživljavati kao jedinu stvarnost i neće moći shvatiti ništa izvan strukture, pravila, propisa i slično. Sve to na račun desne strane mozga.

U tom trenutku, kaže ona, osoba koja je znanstvenica: Ja sam bila sve što postoji. U toj stvarnosti nije bilo granice između mene i ostatka svijeta. Sve je bilo jedna cjelina. Ne samo to, kaže ona, nego sam osjetila duboku i potpunu sreću kakvu nikad u životu nisam osjetila. Radost, ljubav, sklad, osjećaj duboke sreće. To su osjećaji koji ljudi ne mogu naći u svijetu kojim upravlja lijeva strana mozga. Ne nalaze ih zato što lijeva strana mozga jednostavno ne dekodira tu razinu svijesti. (opa. Priča znanstvenice u trenutku kada je doživjela moždani udar).

Ako znamo naći ravnotežu između dvije strane mozga, to je savršeno. Tada možemo shvatiti svoju povezanost s beskrajnim, znati da je ovo tijelo samo privremeni oblik koji nam omogućava da doživimo ovu stvarnost, pa tako i osjećaj odvojenosti od ostaloga, što je samo jedno od mnogih iskustava, ali znajući da je to samo to, jedno naše iskustvo, no da to nismo mi. Kad nam se ta mogućnost oduzme, a društvo sustavno čini sve da onemogući tu svijest o povezanosti, ljudi ostaju zarobljeni u lijevoj strani mozga i vide isključivo podvojenost, podjelu, potrebu za strukturom, potrebu za pravilima i propisima i vertikalnu strukturu moći. Jer tako u ekstremnom obliku funkcionira lijeva strana našeg mozga. I zato nas društvo nastoji zarobiti u lijevoj strani mozga.

Ako se nešto ponavlja beskrajno mnogo puta, mozak će to prihvatiti kao istinu. Jednom kada je određeno uvjerenje usađeno u um, um nastavlja dekodirati i tumačiti stvarnost na način koji se uklapa u to uvjerenje te pritom odbacuje, a ponekad uopće i ne čuje, sve informacije koje bi to uvjerenje mogle dovesti u pitanje.

Riječi koje netko izgovara pomoću sluha dospijevaju u mozak, gdje ih već formirana ideja dekodira na način koji toj ideji odgovara. Zato se događa da ljudi čuju određene riječi i uvjereni su da ih je druga osoba izgovorila, čak i u način na koji ih je izgovorila, a da ta osoba to uopće nije rekla ili to nije rekla na takav način.

Ne budi čavao čija glava viri iznad ostalih, jer to je čavao na koji će pasti čekić. Kad se izdvajate iz svoje okoline zato što iznosite neki drugi sadržaj, doživjet ćete samo napade sa svih strana, napadat će vas i obitelj, i prijatelji, i svi će vam govoriti da ste ludi, što ne znači da jeste ludi nego da je ono što govorite jako daleko od onoga za što su oni programirani vjerovati.

Iznimno je važno razumjeti važnost subliminalnih poruka. One su put do ljudske psihe koji ljudima ostaje nevidljiv, pa ne znaju što se događa. Riječ 'subliminalan' zapravo znači 'ispod granične vrijednosti', ispod razine svijesti. Zaboravio sam točne brojke, ali prema nekim znanstvenim istraživanjima, naš je um u svakom trenutku svjestan otprilike dvije tisuće informacija. Međutim, istovremeno u našoj su podsvijesti milijuni i milijuni informacija. Podsvijest opaža sve, svijest samo dio. Budući da se podsvjesno filtrira u svjesno, ako vam uspiju usaditi određene misli i predodžbe u podsvijest – pri čemu svjestan um tog procesa uopće nije svjestan – u trenutku kada te misli i predodžbe filtrirane dospijevaju u svijest vi vjerujete da su to vaše misli, vaše predodžbe i odluke, premda se svo vrijeme radi o mislima usađenim u nesvjesno koje su do tog trenutka postale dio vaše svijesti.

Kad se događaju promjene energije, promjene oblika na energetskoj razini koja nije dostupna našem vidu, ono što doživljava promjenu je energija, a ne materija. Mijenja se oblik energije. Time se mijenja i sadržaj koji ćete dekodirati.

MISTIČNI EGIPAT I TAJNA SFINGE John Anthony West
Sve u univerzumu je organsko. I mi smo univerzum u malom. Cilj našeg postojanja na Zemlji jest povratiti tu povezanost sa svemirom koju smo izgubili.

Naša znanost nema načela, štoviše poriče postojanje načela. Mi smo slučajna pojava u besmislenom univerzumu. Pozadina, odnosno uporišna točka te predrasude jest darvinistička teorija evolucije. Ništa nema značenje jer u slučajnom svemiru ništa ne može imati značenje. Egipćani su pomoću simbola – ne samo Egipćani, nego i Indijci, hindusi i budisti, koji isto koriste simbole, kao i Maje – i oni su unatoč razlikama povezani – jer ih povezuje temeljno razumijevanje naše povezanosti s kozmosom, u kojem je nama namijenjena određena uloga, a zbog toga što ne igramo tu ulogu, i dugo to već ne činimo, okruženi smo kaosom u kojem živimo. I ne radi se o sofisteriji učenih ljudi nego o praksi, bez prakse to nema smisla. Praksa je mogućnost da izađemo iz kao sa u kojem smo se našli, ako je moguće prije nego se sve raspadne u ništavilu.
Neki kažu da simboli aktiviraju drugu stranu mozga, onaj dio koji se bavi apstraktnim odnosima, intuicijom, podsvjesnim razmišljanjima.

Najveći zločin tehnologije nije čak ni to što uništavamo Planet neto to što tehnologija većini oduzima mogućnost korištenja nama urođenog kreativnog dara – djelatnosti kojima se ljudi bave u jednostavnom društvu, to su poslovi kojima se ljudi vole baviti. Upitate li danas stotinu ljudi koliko njih voli raditi svoj posao, od njih sto naći ćete jedva troje.

Sjeme može stotinama godina čamiti negdje u vašem podrumu, ali kad dođe pravi trenutak, kad dođe proljeće, ili trenutak za koji znate da je pravi trenutak da ga posadite, ako tada posadite sjeme iz njega će izrasti biljka. Mislim da je nešto slično bilo i s Egiptom. Postojalo je jedno međurazdoblje, koje je danas manje zagonetno i manje prazno, kakvim se činilo još prije desetak godina, ali zašto je to sjeme posijano upravo tri i pol tisuće godina prije naše ere – i to ne samo u Egiptu, nego i u Asiriji i Kini – odgovor je zagonetka, ali zagonetka koja nas može nagnati da iznova razmislimo o povijesti kao cikličkom kretanju, koja nas upućuje na vedski ciklus Kali juga ili Platonove eone – zlatno doba, srebrno doba, brončano doba i željezno doba.

PUTOVANJA ZEMLJOM OZIRISOVOM Stephen S.Mehler
Temelji svih starosjedilaca i Čuvara mudrosti širom svijeta zagovaraju ideju da se stvari kreću u ciklusima, a ne pravocrtno. Ljudi su prije 10.000 godina bili mnogo napredniji od današnjih ljudi. A tek danas sustižemo drevne narode kad je riječ o poznavanju upotrebe vode.

Graditelji Velike piramide, koje nazivamo drevnim Kemićanima, posjedovali su znanja iz fizike, kemije, geologije i strojarstva koje mi tek sada sustižemo. Bili su upoznati sa svim tim naukama. Znali su za teoriju atoma, subatomske čestice i energiju u cijelome svemiru i svim dimenzijama, te su upotrebljavali Veliku piramidu kako bi iskoristili tu energiju.

Postoji samo sada, sve što se dogodilo u prošlosti i što će se dogoditi u budućnosti sadržano je u ovom trenutku u kozmičkom sada.

ORAO I KONDOR Piltzintekuhtli Kwauhtlinxan
Kad smo radi snimanja trebali ući u krug plesača, postojalo je jedno određeno mjesto na kojem se ulazilo unutar kruga da ne bismo prekinuli magnetski krug. Zanimljivo, kako to da u svim drevnim civilizacijama uvijek nailazimo na taj neobičan spoj umjetnosti, znanosti i filozofije, u kojem znanost nije samo prikupljanje činjenica, a ples nije tek zabava.

ISUS JE SUNCE Acharya s.
Kad pogledamo solarnu mitologiju možemo vidjeti da su mnoge karakteristike već postojale. Na primjer, što znači pomazati? To u solarnoj mitologiji znači uranjanje u vodu, a odnosi se na sunčeve zrake koje prodiru u vodu koja tako postaje pomazana. Sunce pretvara vodu u vino kad grožđe sazrijeva, a također i pokreće fermentaciju.

POTOPLJENI GRADOVI I MEGALITSKE GRAĐEVINE David Hatcher Childress
Proučavanjem drevnih civilizacija možemo naučiti da povijest ide u ciklusima i da se ono što se događa danas već dogodilo u prošlosti. Civilizacije idu gore-dolje. Današnja civilizacija samo je nekoliko stotina godina stara, a već imamo naprednu tehnologiju, odlazimo na Mjesec. Nismo mi bili samo pećinski ljudi. Civilizacija je mnogo starija. U prošlosti je bilo ratova, katastrofa, važno je da shvatimo tko smo, odakle dolazimo i koliko je zapravo civilizacija stara. Tako ćemo razumjeti budućnost i kamo idemo.

'ORME' – OTKRIVANJE TAJNE KAMENA MUDRACA Laurence Gardner
ORME je skraćenica od pojma 'orbitalno preraspoređeni monoatomski elementi', a to su elementi u monoatomskoj formi. Ovdje govorimo o metalima koji su u periodnom sustavu elemenata označeni kao metali iz prijelazne grupe elemenata – zlato, platina, paladij, iridij, osmij, rodij i rutenij. Sedamdesetih je godina otkriveno da metalni sadržaj nije atom nego tvar između atoma. Atomi su bili jedinstveni oblik silikata. Tijekom postupka razdvajanja atoma, gorenjem metala, atomi su se rasipali, metal je nestajao, težina se promijenila, smanjivši se za četrdeset i četiri posto, a ostao je fini bijeli prah koji možete izgubiti među prstima. Ta tvar ima posebne karakteristike. Jedna je od ključnih karakteristika da je jak vodič, što ga čini korisnim za različite stvari, od agrikulture, preko medicinskih i bolničkih istraživanja vezanih uz bolesti poput raka i AIDS-a. do energetskih ćelija za čistu energiju.

Amerikanac Hal Puthoff, ravnatelj Instituta za napredne studije, 1989. godine izračunao je, istražujući energiju nulte točke, da čim element prijeđe u drugu dimenziju, dimenziju koja nije naša, izgubi četiri devetine težine. To je nevjerojatno jer su četiri devetine zapravo 44% težine. Priznalo se da gubitak težine nije povezan sa stvarnim gubitkom, nego s činjenicom da je tvar počela rezonirati na drugoj dimenziji. Što je temperatura viša, to je tvar lakša, a kada potpuno nestane znači da je otišla u neku drugu sferu.

U Aleksandrijskim dokumentima 300. godine prije Krista spominje se tvar koja će težiti više od zlata, ali će biti i lakša od pera. Sada znamo da je to moguće, da može biti teže od zlata, ali ako se zagrije bit će lakše od pera.

INTELIGENCIJA SRCA Rollin McCraty
Signali koje srce šalje mozgu dubinski utječu na njega. Mozak sluša te signale, baš kao što i srce sluša signale koje mu šalje mozak. To je dinamična komunikacija koja se odvija u oba smjera.

Zašto ljudi srce povezuju s intuicijom? Aspekt intuicije, činjenica sa su nam neke stvari poznate, a da ni ne znamo odakle ih znamo, sve to dolazi iz srca. I to mislim doslovno, jer je to pristupanje posve drukčijoj domeni obrade podataka.

Srce je osjetilni organ. U srcu postoji 40000 osjetilnih neurona. Srce poruke šalje u mozak, koji ih onda tumači na isti način kao i poruke iz očiju i ušiju. Srce je prilagođeno magnetskom okolišu. No prilagođeno je i onome što bismo mogli nazvati duhovnom stranom. Kada razgovaramo sami sa sobom, to je zapravo razgovor sa srcem. Naš unutarnji glas dolazi iz srca.

SVIJETLOST – LIJEK BUDUĆNOSTI Jacob Liberman
Znanstvenici su dokazali da svjetlost ulazi u onaj dio mozga koji regulira sve fiziološke radnje tijela.

Svaka tjelesna funkcija ovisi o svjetlosti i ako ne dobijete dnevnu dozu svjetlosti razboljet ćete se, fizički i duhovno. Nećete se osjećati dobro.
To je bilo vrlo važno otkriće jer je postalo jasno da je jedna od glavnih uloga svjetlosti da kaže našoj unutrašnjosti i našoj svijesti, našem mentalnom i duhovnom tijelu, što se događa vani. Vanjski i unutrašnji okoliš usko su povezani. Moramo biti povezani sa životom. Ako nismo povezani, razboljet ćemo se i radit ćemo stvari koje nisu prirodne.

Djeca u učionici koja uče pod umjetnim flourescentnim svjetlom, ne mogu učiti s lakoćom.
Stanice se neće dijeliti kako treba ako uklonite UV zračenje iz svjetlosti koja obasjava stanice pod mikroskopom.
Kad je obična svjetlost zamijenjena fluorescentnim cijevima punog spektra koje su bliže dnevnoj svjetlosti hiperativnost djece uvelike smanjila.
I broj karijesa znatno se smanjio.
UV zračenje koristi se za liječenje jednog oblika tuberkuloze kože. Znamo da se koristio i kao antibakterijsko sredstvo u bolnicama. UV zračenje ima snažan učinak na tijelo jer kroz kožu potiče sintezu i proizvodnju vitamina D, a to je izravno povezano s apsorpcijom kalcija u tijelu i s čvrstim kostima. UV svjetlost snižava krvni tlak, poboljšava rad srca. Znamo da je fizička aktivnost na otvorenom dvostruko zdravija upravo zbog prirodne svjetlosti. UV zračenje značajno smanjuje kolesterol. Ako pojedete jaje kokoši koja je uzgojena na zatvorenom, ono ima 25-30% više kolesterola od jajeta kokoši koja je trčkarala pod prirodnom svjetlosti. UV zračenje potiče reproduktivni sustav i seksualne funkcije. UV zračenje ima nebrojeno mnogo pozitivnih učinaka.

Kao što auto treba određenu vrstu goriva da biste ga mogli voziti, ista je stvar i s ljudskim tijelom. To 'gorivo' čine Sunčeva svjetlost, zrak i voda. Ako kroz oko ne ulazi prava vrsta Sunčeve svjetlosti nećete se dobro osjećati niti ćete pravilno funkcionirati.
Krema za sunčanje može vam naškoditi. Kad je koža izložena suncu, odeblja kako bi se zaštitila.

Naše vidno polje smanjuje se kad smo pod stresom. Primjenom svjetlosti kroz oči, vidno polje se može proširiti i dijete će, kud god pogleda, primiti više informacija i tako že se povećati njegova sposobnost učenja.

Boje spektra nevidljiva su energija koja čini iskustveni dio našeg života kojeg možemo vidjeti.

Znamo da crvena boja utječe na jedan dio autonomnog živčanog sustava, a plava na drugi dio. Korištenjem naprave koja pali naizmjenično crvenu pa plavu boju dolazi do širenja i skupljanja. To je poput disanja, najosnovnijeg tjelesnog pokreta. Kad oko gleda u crvenu lampicu, mora se prefokusirati kako bi je jasno vidjelo. No to čini pasivno. Drugim riječima, to čini bez ikakva napora. Kad oko gleda u plavu lampicu, mora opustiti fokus. Dakle, kad oko naizmjenice gleda u plavu pa u crvenu lampicu, vježba se na isti način kao da gledate okolo po prirodi.

ČOVJEK KOJI JEDE SUNCE Hira Ratan Manek
Znanstveno je prihvaćena činjenica da je 80 posto našeg tijela voda. Dakle, 80 posto našeg organizma treba smo vodu. Jedemo radi onih preostali 20%. a i čvrsta hrana koju jedemo sastoji se velikim dijelom od vode, čak do 50-60%. Tijelo dakle traži najviše vodu. Voda je vrlo moćan izvor energije potrebne našem tijelu.
Masaro Emoto dokazao je značajnu ulogu vode u energiji tijela.

Utvrđeno je da sve dijete, gimnasticiranje i druge metode mršavljenja donose duševne probleme. Najlakši način mršavljenja je gledanje u Sunce. Prije svega, stječete emotivnu ravnotežu. Nakon tri mjeseca, kad postanete emotivno uravnoteženi, ne jedete hranu ako vam nije potrebna. Većina nas nije emotivno uravnotežena i zato jedemo mnogo više nego što je potrebno.

Hodate li bosonogi, pospješit ćete rezultate, jer tlo je puno Sunčeve energije. Ali ako ne možete hodati bosi, bit će dovoljno i samo gledanje u Sunce. Hodanje bosonogim nogama nije uvjet, ali može pomoći. Zašto kažemo da ne treba stajati bosonogim tabanima na travi? Trava raste uvis crpeći energiju iz tla, tako uzima energiju iz čovjeka. Kad hodate po travi, oči se hlade, tijelo se hladi, osjećate da ste se rashladili i gubite energiju. Gledanje u zelenu travu jako je dobro za vid, ali hodanje po travi nije.
Najbolje je stajati na dobro toplom pijesku, posebno na morskoj plaži.

Da bismo potakli lučenje melatonina u pinealnoj žlijezdi, u tijelu se tijekom dana mora stvarati seratonin. Seratonin se stvara na blagom sunčevom svjetlu tijekom danja, ako se danju stvara seratonin, noću se luči melatonin.
Velik broj ljudi u svijetu pati od poremećaja spavanja.
Najjednostavnije rješenje za to je da tijelo danju bude na blagom suncu i stvara seratonin, a noću će pinelana žlijezda lučiti melatonin.

Točka pinealne žlijezde na nožnom je palcu. To znači da je na palcu i jedan određeni postotak pinealne žlijezde. Hodate li svaki dan bosi dodirujući golu zemlju, pinealna žlijezda se energizira, postaje jača i veća, dulje ćete ostati mladi, proces starenja usporit će se, a smrt odgoditi za više godina.

GLEDANJEM U Sunce upijamo kozmičku energiju u tijelo i svi tjelesni sustavi dobro funkcioniraju.

Političari ne donose mir nego sukobe s drugim političkim liderima.

Hrane u svijetu sve više nedostaje – gledanjem u Sunce i to bi se riješilo. Mi jedemo sve više i zbog toga naše tijelo pati. Našem tijelu nije potrebna sva ta hrana koju jedemo.

ISCJELJIVANJE, NAMJERA I ZNANOST Melinda Conner
Što ljudi trebaju raditi da dovedu do promjena?
U našoj profesiji to se naziva protokom energije. Proces započinje slanjem namjere. Započinjete dubokim udahom, nastojeći osjetiti vlastitu prisutnost u svome tijelu, a onda se povezujete sa svojim srcem i iz svog duha izbacujete sav 'šum' poput misli o tome što trebate kupiti, ili o nečemu što trebate nekome reći, ili o nečemu što ste jutros trebali obaviti. Nastojite postati svjesni tog 'šuma'. Kad udišete i usredotočite se na udisaj, počinjete odbacivati taj 'šum', poput lišća koje je palo u potok i sada ga voda nosi daleko od vas. Kad se to počne događati, postajete sve sabraniji i misli su vam sve jasnije. Kod slanja namjere, počinjete s misli. U samom središtu glave počnete misliti na ono što želite učiniti ili pokrenuti. Kad se ta misao posve razbistri, dodajete joj naboj. To možete učiniti odlučnošću, sabranošću, samim udisajem, jer je udisaj zapravo vatra, riječ je o izgaranju kisika. Postoje brojne druge metode sabiranja koje susrećemo u ezoteričnoj literaturi. Kad pošaljete namjeru, imate jasnu misao i silu koja je tjera, a od tog trenutka pa nadalje mogu se opažati učinci. Kad imate jasnu misao, ona u vašem mozgu stvara električni naboj. Kad u mozgu nastane električni naboj, dolazi do lučenja kemijskih tvari koje se nazivaju neurotransmiterima i koje izazivaju daljnje promjene. U mozgu dolazi do različitih reakcija, a zatim se one spuštaju u leđnu moždinu, dovodeći do reakcija u cijelom tijelu. Za to vrijeme u vašem mozgu nastaje električni naboj. Iz sustava vaših tjelesnih organa izbija električni naboj, a iz kože plinovi, dok se magnetsko polje širi iz različitih tjelesnih organa. Sve te promjene djeluju na vaše okruženje. Sve to dovodi do promjena u valovima koji su svuda oko vas. Zamislite da ste u moru. Sve se oko vas giba i valja, a voda se odjednom odvaja od vašeg tijela i val kreće u drugom smjeru.

KEMOTERAPIJA LIJEČI RAK, A ZEMLJA JE RAVNA PLOČA Lothar Hairneise
Možda nije rak taj kojeg bit trebalo zvati bolešću? Možda je on tek simptom neravnoteže, pogrešnih misli, štetnih postupaka, svakodnevnih emocionalnih stanja.

Sva moja iskustva u liječenju, logike i rezultati vraćali su odgovornost za naše zdravlje tamo gdje mu je i mjesto – nama samima.
Kažu da je bolest tek znak upozorenja da nešto pogrešno radimo.
Upozorenje ćemo možda uz veliku cijenu ukupnog zdravlja našeg organizma maknuti, ali problem će ostati. Prije ili kasnije javit će se novim upozorenjem. No, što učiniti? Ovo je točka kod koje treba spomenuti mudru misao: zdravlje je obrazovanje. Ne ono školsko, već obrazovanje o nama samima, osvještavanje svojih misli i postupaka, sagledavanje cjeline i uočavanje uzroka i posljedica između raznih njenih elemenata.

Što je rak? U početku je to više stvari. Normalna napetost stanične opne iznosi 70-90 milivolta, no ta napetost pada. Tu su i mitohondrije, dijelovi stanice vrlo malih dimenzija, pomalo nalik bakterijama. U tim stanicama naše tijelo proizvodi energiju. Danas znamo da su i mitohondrije problem. No glavno je pitanje tko je započeo cijeli taj proces, a znamo da proces nije počeo mutacijama (op. Raka ili tumora). Mutacije su došle kasnije.

Ako imate loše prehrambene navike, ako ste pretili, jedete nezdravu hranu i pijete nezdrava pića, stanice vašeg organizma izložene su velikom stresu. I tako se može dobiti rak. No, po mojem iskustvu, rak najčešće uopće ne počinje na tjelesnoj razini. Rak najčešće nastaje na razini uma, psihe. Najviše stresa ne dolazi toliko od nezdrave hrane, od svega što trpamo u sebe, nego najčešće ljudima stvara problem to što, na primjer, moraju raditi posao koji ne vole, ili nemaju dovoljno ljubavi u obitelji, i tako dalje.

Kada liječnik kaže pacijentu Morate odmah na operaciju inače ćete umrijeti. Moje mi iskustvo kaže da to nije istina. Razmislite. Recimo da imate rak pluća, tumor veličine jednog kubičnog centimetra. Tom je tumoru trebalo desetak godina da dosegne veličinu od jednog kubičnog centimetra. Dakle, vi rak imate već deset godina, stoga možete pričekati još tjedan da na miru razmislite što ćete dalje učiniti.

USPJEŠNO IZVEDEN TESLIN BEŽIČNI PRIJENOS ENERGIJE Davor Jadrijević-Emard

Poznato je da Tesla do otkrića nije dolazi eksperimentirajući na klasični način, metodom pokušaja i pogreške, već je cjelokupno 'eksperimentiranje' odradio u glavi, što je mogao učiniti zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj moći vizualizacije i intuicije. Kad je mentalno bio gotov s izumom, samo ga je proizveo i on je radio.

TRAGOVIMA WILHELMA REICHA I ORGONSKE ENERGIJE James Demeo
Osobe s emocionalnim teškoćama odlaze na terapiju i terapeut im pomaže da iz sebe izbace suze i bijes, čime se oslobađaju blokada u tijelu i napokon mogu prodisati, osjetiti se bolje i početi govoriti o svojim problemima.

Osobe u fazi visoke emocionalne ili seksualne uzbuđenosti na površini kože pokazuju vrhunac bio-električnih potencijala.

ZNANSTVENA POTVRDA POSTOJANJA VITALNE ENERGIJE Klaus Volkamer
Spoznaja da se ispod površine sve na neki način dodiruje sa svime pruža neslućene mogućnosti (od zdravlja, do komunikacije, čak i manipuliranja vremenom i materijom) i da našom sviješću imamo pristup toj matrici, duboko su oslobađajuće. Jer to je ovaj svijet u kojem živimo. Možda smo to nekako pomalo zaboravili, ali to baš nije dobro jer – ta stvar radi čak i ako ne znamo da postoji.

Ta je energija oblik neelektromagnetskog zračenja.

U vedskoj literaturi i kod velikog filozofa Demokrita, piše da postoji i druga vrsta materije koju ne možemo vidjeti golim okom. Također se zove atomos. Atomi te materije koju ne možemo vidjeti golim okom čine temelj svijesti. Prema tom shvaćanju, svijest nije nusproizvod neurološke aktivnosti mozga, već postoji samostalno.

Prema drevnim predviđanjima nevidljiva materija ima unutrašnje svojstvo kojim razlikuje različite oblike.

Iz kozmoloških modela zna se da tamna materija ima pozitivni predznak i gravitacijsku privlačnost, dok tamna energija ima gravitacijsku odbojnost. Na temelju kozmoloških modela, znamo da tamna materija čini 23% ukupne mase u svemiru, tamna energija čini 73% ukupne mase u svemiru, a normalna, vidljiva materija, uključujući organski univerzum, čini samo 4%. tih 73% tamne energije s antigravitacijskim učinkom uzrok je ubrzanog širenja svemira, što su zadnjih godina izmjerili stručnjaci SAD-a. to znači da tamna energija i tamna materija nisu ništa drugo nego suptilna materija koju ljudi već stotinama godina poznaju kao chi, psi, ochos, od, uključujući i vis vitalis.

Prema predviđanju Maharishija iz vedske znanosti ta vrsta suptilne materije, tzv. Elementarnih živih bića, koja se mogu povezati s većim poljima i većim bićima, nije samo temelj svijesti već i prostora-vremena. Ideja da je prostor-vrijeme skup malih živih bića predstavljao mi je, kao znanstveniku, veliki izazov. Iz toga proistječe da su kvantovi pozitivne i negativne mase povezani putem posebne nove sile koja se javlja, Planckove sile, koja je vrlo snažna u usporedbi s poznatim silama. Kvantovi su na razini Planckove mase, a ako o tome govorimo, onda smo na Planckovoj skali jedinica na kojoj se Planckova masa pojavljuje kao sila između tih kvantova. Ti kvantovi, zbog Planckove mase, mogu stvoriti ravnomjernu mrežu u svemiru u višim dimenzijama. Lako je stvoriti takav eter za kojim se tragalo stoljećima. Zahvaljujući kvantovima pozitivne i negativne mase, dobijete geometrijski stvoreni eter. To znači da je ukupna masa svemira nula zato što se pozitivni i negativni kvantovi kompenziraju. Iako je masa nula, energetska vrijednost postaje vrlo visoka. To u principu znači da je prema tom shvaćanju, prostor-vrijeme izrazito kubično centrirana geometrijska konstrukcija bez mase s vrlo visokom energetskom vrijednošću. To je prvi zaključak na submikroskopskoj razini.
Zatim, u višoj dimenzionalnoj prostorno-vremenskoj geometriji, na mikroskopskoj razini s lakoćom možemo formulirati elementarne čestice, ali ne čestice koje vidimo kao elektrone, neutrone i protone, već čestice koje u višim dimenzijama čine pozadinsku strukturu suptilne materije. To znači da čestica nije samo mala četverodimenzionalna vrijednosna točka s nekim kvantnim vrijednostima, poput električnog naboja, spina i mase već uz te tri vrijednosti, (električni naboj, spin i masu), obična čestica, poput elektrona, ima i nevidljivu pozadinsku strukturu suptilne materije na razini mreže u eteru. To znači da su čestice entiteti iz viših dimenzija, a suvremena znanost vidi samo vrh tih entiteta iz viših dimenzija koji se pojavljuju u našem prostor-vremenu na vrlo visokim frekvencijama. To su dvije razine suptilne energije, submikroskopska i mikroskopska, koje možemo lako konstruirati.
No čak i na makroskopskoj razini u kojoj živimo, u kojoj se krećemo, u kojoj možemo vidjeti i dotaknuti, povezani smo s tom materijom putem polja koja se preklapaju s našim tijelima. Mi živimo i kao dvanestodimenzionalna bića. Vi, ja, svi ljudi na svijetu, svaka životinja, svaka biljka, svaki mineral i metal uvijek su dvanaestodimenzionalni enetiteti iz kojih se vide četiri dimenzije, a ostalih osam dimenzija temelji se na pozadinskoj geometrijskoj strukturi suptilne materije. Ta je pozadinska građa razlog zbog kojeg ste živo biće. Kad bi to polje s makroskopske razine skrenulo od vašeg tijela, vaše bi tijelo bilo mrtvo, a polje koje svima daje život i stoji pored vašeg tijela, nevidljivo i dalje bi postojalo. Posljedica toga je da, ako neki čovjek, biljka ili životinja umre, vidljivo tijelo biva uništeno, pretvara se u prah, ali nevidljivo tijelo, sazdano od suptilne materije, zadržava sve informacije koje ste prikupili za života i nastavlja postojati. Preživjet ćete smrt. Svi ćemo preživjeti smrt, ali nitko to neće shvatiti jer ne postoji tradicija da istražimo ta druga područja.

Legli bi pacijenta na vagu nekoliko dana prije smrti. Liječnik zna kad pacijent umre: glava padne na stranu, prestane disati, srce prestane kucati. Vidio je da je svaki pacijent, kad bi umro, izgubio između 20-40 grama. No znanost to nikada nije prihvatila.

Ta polja imaju prirođenu mogućnost da se reproduciraju kroz strukturu. Prema pokusima, čini se da ta polja vode i oblikuju tijela životinja, biljaka i ljudi.

Iz očiju odašiljemo svjetlosnu zraku suptilne materije koja se odbija od tijela, ali samo ako se elektromagnetski odraz tijela odbija od svjetlosne zrake koju odašiljete oko, tj. ako oba oblika aktivnog zračenja dolaze do oka, moći ćemo nešto vidjeti. Ako nedostaje jedna od te dvije zrake, bit ćemo slijepi.
To se može potvrditi eksperimentima. Sve što gledate u životu, ovisi o zraci svjetlosti koju vaše oko odašilje. Ista je stvar sa sluhom. Ako ste na bučnoj zabavi, možete usmjeriti sluh na osobu s kojom razgovarate. No, iscrpit će vas ako to radite pola sata. Za fokusiranje pozornosti, bilo okom ili uhom, potrebna je energija, no to možete činiti neko vrijeme. Dok gledate ili slušate možete usmjeriti pozornost, što pokazuje da neprestano odašiljete zrake sluha ili svjetla, kroz uho ili oko, dokle god ste živi.

Znam da se mišići oka pomiču frekvencijom od 50Hz. To su otkrili u NASA-i kad su jednom astronautu ubrizgali narkozu oko mišića oka zbog posebnih testova. Ubrzo nije mogao ništa vidjeti. Bio je potpuno slijep. Znači, možemo vidjeti samo ako se mišići oka pomiču na točno određenoj frekvenciji. Tu frekvenciju može prenijeti mali snop geometrijskih oblika na veliki snop i tako ćete dobiti stalnu emisiju smjeru u kojem gledate.

Sunce neprestano vibrira na određenoj frekvenciji, no istodobno i privlači taj oblik materije. S jedne strane je privlači, no s druge strane, zbog unutrašnjih vibracija, također je odašilje. To znači da je svaka zvijezda odašiljač ta dva oblika energije, s pozitivnim i negativnim predznakom.

Mjesec je u savršenoj geometrijskoj liniji u odnosu na promatrača i na središte Sunca, Mjesec također gravitacijom veže polja suptilne materije. Ta Mjesečeva polja suptilne materije poput gravitacijske leće fokusiraju suptilnu materiju koja dolazi sa Sunca i savijaju je da se prelomi do promatrača koji nekoliko sekunda ili minuta vidi pomrčinu Sunca, dokle god pomrčina traje.
Sunce odašilje taj oblik materije, a Mjesec je skuplja.

Jesu li vaši eksperimenti pokazali da, osim Mjeseca i Sunca, i udaljene zvijezde utječu na nas u trenutku kad ih Mjesec prekrije? Odnosno, dolazi li do nekakvih promjena u vašim mjerenjima kad Mjesec prekrije određena sazviježđa? I znači li to da ta energija putuje brže od svjetlosti?
Čini se da putuje nadsvjetlosnom brzinom, ali to je druga priča. Vrlo je zanimljivo da kad je Mjesec prekrio Sunce, nije došlo do samo jedne amplitude, već ih se pojavilo nekoliko.
Ne odašilje samo Sunce nešto što dolazi do nas za vrijeme pomrčine, nego Mjesec također usmjerava na moju opremu i neelektromagnetsko zračenje zvijezda koje dolazi do nas za vrijeme pomrčine. Taj oblik materije može prenositi bioaktivne informacije.
Bioaktivne informacije dolaze s tim oblikom materije i za vrijeme pomrčine dolaze do našeg tijela. Ne samo za vrijeme pomrčine, nego stalno.
To znači da pozadinsko zračenje svemira dolazi u prvi plan planeta našeg Sunčevog sustava. Ponovno se javlja fokusiranje tog oblika materije u svakom trenutku na Zemlji. Dom mi ovdje razgovaramo, pozadinsko zračenje s Venere, Jupitera, Saturna, Sunca i Mjeseca fokusira se na vas, na mene, na sve ljude na Zemlji. To zračenje nosi bioaktivne, psihosomatski aktivne informacije. Vi, ja i svi ostali stalno smo pod utjecajem toga, i na tome se temelji astrologija.

Svaka elementarna čestica nije samo četverodimenzionalna strukturna točka već se iza te strukture krije i struktura polja koja je prošireni val i koja pulsira na višim dimenzijama. Kao što znate, na toj strukturi polja, koja se krije iza vidljive strukture elektrona ove čaše, papira i ostaloga, nalaze se pozadinske strukture u koje se mogu pohraniti biološki aktivne informacije. To je temelj homeopatije. Homeopatija se ne temelji na vidljivoj razini i zbog toga ju je nemoguće objasniti. Ako otopite nešto u vodi u homeopatskom pokusu i otopite to u deset koraka, i ako to ponovite dvadesetak puta, nećete pronaći molekule koje su postojale na početku zato što te molekule više ne postoje. No ta se informacija može pohraniti u pozadinskoj strukturi vode i prenijeti s jednog koraka na drugi i psihosomatski se iskazati kao homeopatsko sredstvo.

Što mislite, u tih 96% nevidljive pozadine postojanja oko nas, postoje li živa bića neke vrste, neki paralelni svemiri, s obzirom na to da bi se moglo očekivati da u takvim količinama prostora i energije možda još netko životari?
Kod teoretskog opisa tog oblika suptilne materije morate uvesti pojam viših dimenzija. Prema mom istraživanju, više dimenzije nisu samo nagađanja i plod znanstveno-fantastičnih priča, nego doista postoje. Više dimenzije postoje. S druge strane, taj oblik suptilne materije preplavio je cijeli svemir. Taj oblik materije prisutan je na svim planetima u svemiru, ima određenu gravitacijsku interakciju i može se pokazati na anomalijama NASA-inih satelita i letjelica. Te anomalije odlično objašnjavaju polja koja se nalaze oko Zemlje i Sunca. Nadalje, polja s negativnim predznakom koja se nalaze oko planeta, održavaju život. Uvode nešto što nije poznato u suvremenoj fizici, a zove se NEC-entropija.

Ta je materija uključena, ona potiče stvaranje visoko uređenih sustava iz kaosa, stabilizira poredak uređenog sustava okruženog neredom i pokreće evoluciju tog uređenog sustava na više razine evolucije. Prema tom shvaćanju, moramo prilagoditi Darwinovu teoriju koja proces nastanka života shvaća kao proces stohastičnih mutacija i odabira. To doista može utjecati na nastanak života, ali mora se uzeti u obzir i princip NEC-entropije. Taj oblik materije može povezati atome na inteligentan način da stvore proteine i DNK kako bi se mogli zajedno spojiti i surađivati jer je vrlo teško objasniti kako su, recimo, tisuće različitih tipova proteina i pet stotina tipova DNK počeli djelovati da bi stvorili stanicu koja će se reproducirati. To je vrlo složen sustav.

Telepatija se koristi tom suptilnom materijom. Pomoću nje može se komunicirati s tim drugim planetima. Komunikacija pomoću telepatije odvija se nadsvjetlosnom brzinom, tako da niste ograničeni Einsteinovim teorijama relativnosti koje ograničavaju brzinu prijenosa informacija u usporedbi s brzinom svjetlosti. Ako je nešto udaljeno tisuću svjetlosnih godina i pošaljete signal do tamo, morat ćete čekati dvije tisuće godina da primite povratni signal. No, ako možete komunicirati nadsvjetlosnom brzinom, možete komunicirati trenutno, kao što mi komuniciramo, bez vremenskog otklona. Tako biste mogli komunicirati ako pronađete točnu frekvenciju i rezonanciju mozga. To je problem. Treba vam prava frekvencija i rezonancija.
No ako u tome uspijete, u višim stanjima svijesti ne samo da možete komunicirati s drugim ljudima, životinjama, biljkama ili čak mineralima, budući da svi imaju takva polja, već i sa živim bićima na drugim planetima. Bilo bi vrlo zanimljivo kad bi se to dogodilo. Siguran sam da ćemo za deset, dvadeset godina, ako suvremena znanost i sveučilišta prihvate takva istraživanja, sigurno pronaći ljude i obučiti ih da budu prijemčivi na telepatsku komunikaciju. Tada će nam se životi promijeniti.

Kad bismo mogli akumulirati tu suptilnu materiju s negativnim predznakom, naša bi tijela postala sve lakša. Osobi koja ima takvu sposobnost nije nikakav problem hodat po vodi.

ELEKTRIČNI SVEMIR Wallace Thornhill
Sve su tvari u svemiru u osnovi električne prirode, postoji pozitivan i negativan naboj. Ideja je nastala nakon knjige 'Svjetovi u sudaru? Velikovsky 1950. on u njoj piše da električni magnetizam igra ulogu u kretanju planeta oko Sunca.

Zašto je sila gravitacije tako slaba?
Svaka se stvar sastoji od malih nabijenih čestica, niti elektron nije temeljna čestica, već se sastoji od manjih čestica. Ako je to tako, dolazite do mogućnosti da se svaka čestica može iskriviti u električnom polju kako bi formirala dipol, što znači da možete imati vrlo slabu električnu silu, a to je gravitacija. Stručnjaci nebeske dinamike znaju da, ako imate više od dva tijela u orbiti u gravitacijskom sustavu, on postaje kaotičan. Jedno će tijelo biti izbačeno iz sustava. Postavlja se pitanje: što u stvari stabilizira planetarne sustave? Jer mi sada ne vidimo nestabilnost. Ako je planetarni sustav, prema ljudskom sjećanju, nestabilan, nešto ga je moralo stabilizirati. Tako sam došao do ideje da, ako su Sunce i svi planeti nabijena tijela i djeluju u okolini ispražnjene plazme, tada postoji druga sila koja može stabilizirati gravitacijske smetnje. To smo otkrili. Otkrili smo, primjerice, da Venera ima rep poput komete, koji dotakne Zemlju svaki put kad se jedna drugoj približe. Taj rep je, u stvari, električna struja. Planeti izmjenjuju elektricitet da bi očuvali stabilnost.

Vezano za mitologiju, neke su se priče izmijenile u različitim kulturama. Vi trebate spojiti različite priče i to one najstarije, jer je priče koje su nastale kasnije teže razumjeti, i u njima trebate tražiti neobične stvari. Nakon toga idete od zemlje do zemlje, od kontinenta do kontinenta i tražite iste takve priče. Ako se one pojavljuju po cijelome svijetu, znači da se ono što ste pronašli uistinu dogodilo.

Čini se da svemir ima inteligenciju i da mi na neki način odgovaramo na tu inteligenciju. Možda su pamćenje i svijest izvan tijela. Naša interakcija sa svemirom mnogo je intimnija nego što se ranije smatralo.

Grand Canyon je električni ožiljak. Ima sve značajke koje očekujete: nastao je na velikoj visini, a električno se pražnjenje, kao i munje, češće javljaju na velikim visinama. Ima sve značajke električnog ožiljka. Ne znamo gdje je materijal koji je otkinut, što je tipično. Električno pražnjenje među planetima tako je snažno da otkida sve s površine. Nešto od toga ponovno će pasti na Zemlju, nešto će ostati u svemiru, a nešto prijeći na druga tijela. Činjenica da na Zemlji nalazimo stijene s Marsa uopće nije iznenađujuća. Drevni su nam narodi rekli da je s Marsa otkinuto dva milijuna kubičnih kilometara smeća.

Koliko je po vašem mišljenju star Sunčev sustav kakvog danas znamo?
Sunčev sustav koji vidimo danas star je oko deset tisuća godina. Svi dokazi upućuju na to da prije toga Zemlja nije bila dio Sunčeva sustava. Bili smo dio drugog zvjezdanog sustava koji je dolutao u Sunčevu električnu okolinu. Kad su dvije zvijezde blizu, one jedna drugu poremete. Manja zvijezda, koje smo dio bili mi, bila je poremećena. Na temelju te teorije ja sam jedini na svijetu predvidio što će biti pronađeno na Titanu, Saturnovom mjesecu, kad se dođe ispod oblaka. Rekao sam da će naći vijugave dijelove, poput onih na Mjesecu, Marsu ili Veneri. Saturn je prije uništenja bio naša zvijezda. Mi smo bili dio patuljastog zvjezdanog sustava koji je, po mom mišljenju, najgostoljubivije mjesto za život na svijetu.

PRIČA O DRUŽBI BILDERBERG Daniel Estulin
Engleska kraljica daleko je bogatija od Rockefellerovih i Rothshildovih. Iako znamo čuti da kraljica ima tri milijarde dolara, mislim da žele reći da toliko uvijek nosi sa sobom u torbici.
Engleska kraljica Elizabeta II ima njemačko, ali i venecijansko podrijetlo. Otkrio sam da potječe od vrlo moćne obitelji Venecijanskog crnog plemstva, od makriza Este od Venecije. Oni su bili plemići čije se podrijetlo može slijediti do osamsto godina unatrag. Ona je jedna od najmoćnijih žena, ne žena već osoba na svijetu i najbogatija od onih za koje znamo.

KREDITNA KRIZA David Icke
Kakva je razlika između gospodarskog rasta i gospodarske krize?
Razlika je u količini novca i njegovoj percipiranoj vrijednosti, novca koji je u tom trenutku u opticaju. To bankarski sustav neprestano radi, a danas smo svjedoci jedne krajnosti. U prvoj fazi želite potaknuti gospodarski rast. Kako se to radi? Izdajete mnogo zajmova jer na taj način novac ulazi u opticaj. Ljudi misle da vlade šalju novac u opticaj, no to zapravo čine privatne banke koje izdaju zajmove. Što više kredita izdaju, to je više novca u opticaju. U prvoj fazi izdaju mnogo zajmova, a kriteriji za izdavanje zajmova sve se više spuštaju kako bi ih što više ljudi moglo dobiti. Tako velika količina novca ulazi u opticaj i kupovna moć ljudi raste. Uslijed toga, tvrtke moraju više toga proizvoditi kako bi zadovoljile potražnju, otvaraju se nova radna mjesta, narudžbe rastu, a ljudi pomisle da se nalaze u razdoblju gospodarskog rasta. Tada, budući da je ljudima naraslo samopouzdanje jer tvrtka odlično posluje, imaju siguran posao i prihod, barem tako misle, ljudi se sve više zadužuju.
Posuđuju novac kako b kupili veću kuću, veći auto, možda odu na dva godišnja odmora umjesto samo na jedan, a sve to zahvaljujući posuđenom novcu koji je nastao ni iz čega. Time se na posljetku, stvara gospodarski rast u kojemu je mnogo ljudi silno zaduženo. Tada, u odgovarajuće vrijeme i kako bi postigli ono što žele, bankarski sustav, što se odnosi na sve banke (jer zapravo djeluju kao jedna cjelina, iako mi stvaraju situaciju kojom opravdavaju uklanjanje novca iz opticaja. Drugim riječima, podižu kriterije za dobivanje zajmova, a to se događa danas. Zapravo, uklanjanju novac iz opticaja. Uz to, mogu zatražiti naplatu već odobrenih zajmova.
To znači da više nam toliko novca u opticaju i ljudi više ne mogu toliko kupovati, tvrtke smanjuju proizvodnju, ljudi ostaju bez posla, a tvrtke bankrotiraju. Banke se mogu slikovito opisati kao ribič koji u prvoj fazi baca udicu, a zatim u drugoj fazi, za vrijeme krize, povlači udicu. Ljudi su zaduženi, a ako ne otplate dugove, a zapravo duguju izmišljeni novac, banka ima moć oduzeti vam prave vrijednosti: kuću, auto, zemljište. Ljudi ne mogu otplatiti zajmove zato što više nema toliko novca u opticaju, a banke počinju zgrtati sve više pravo bogatstvo: kuće, zemljišta i slično, a sve to zamjenu za nepostojeći novac, zatim dolazi do krize u kojoj se danas nalazimo. Ljudi su u teškoj financijskoj situaciji, kao naizgled i banke.
No, govorim o bankarskom sustavu koji ta mreža bankarskih obitelji kontrolira. Ako neka banka i propadne, nema veze, sustav i dalje postoji. To je kao da ste vlasnih UEFA-ine Lige prvaka. Nije vas briga hoće li Manchester United pobijediti Barcelonu ili neće. Tako vas nije briga hoće li poneka banka propasti jer vi stojite iza cijele te igre. S te se razine manipulira gospodarskim rastom i gospodarskom krizom. Onaj tko kontrolira novac u opticaju, kontrolira društvo. Kontrolira tko će jesti, tko će imati dom itd. s te kontrolne točke možete kontrolirati sve ovo što nam se danas događa.

Većina ljudi nije mogla otplatiti zajmove, nisu to mogli realizirati jer od početka nisu imali uvjete za zajam. Tada su se banke našle u nevolji jer je pao opticaj novca i tako su se našle u krizi koja se pojavila krajem Busheva mandata prošle godine. Tada su u vladu pozvali predstavnike banaka da odluče kako će vlada reagirati na taj problem. To je kao da policija pozove provalnika da odluči kako riješiti problem provala. Smiješno!

Američka je vlada bacila trilijune dolara pozajmljenog novca koje će nebrojene generacije poreznih obveznika morati otplaćivati istom bankarskom sustavu koji je uzrokovao problem.

Barack Obama dolazi iz najkorumpiranijeg političkog sustava na svijetu, iz Chicaga. U saveznoj državi Illionis. Ako niste potpuno korumpirani i ako nemate stav da ćete učiniti sve što treba kako biste se dokopali moći, u Chicagu i u državi Illionios ne možete politički preživjeti, a kamoli napredovati. Ovaj je čovjek imao meteorski uspjeh. Kad pogledate njegove suradnike i ljude koji su ga financirali, svi su, jedan do drugoga, čikaški kriminalci.

POZADINA EUROPSKE UNIJE David Icke
Ključna stvar za razumijevanje pozadine Europske unije jest jedna organizacija, Paneruopski pokret. Ta organizacija potječe barem od 1930-ih godina. Paneruopski pokret kontrolira dinastija Habsburg. On postoji još i dana, a na njegovom je čelu Otto von Habsburg. Ta je organizacija iz pozadine potakla stvaranje zone slobodne trgovine, a zatim, u kasnijim desetljećima, stvaranje današnje centralizirane superdržave.

Prije mnogo godina otkrio sam trag babilonskog božanskog trojstva kroz povijest: boćice Mjeseca Semiramide, boga Sunca Nimroda, koji se u drevno doba zvao Bel ili Baal, i njihovog sina rođenog bezgrešnim začećem. To je sve bilo tisućama godina prije Krista, puno prije pojave kršćanstva. Taj se sin zvao Tamuz. Babilonsko su trojstvo preuzeli Rimljani za vrijeme Rimskog Carstva i tako je nastao svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. Sin je postao Isus, umjesto Tamuza. Duha Svetoga simbolizira golubica, koja također simbolizira i babilonsku božicu iz babilonskog trojstva. Sve značajke koje su Babilonci pripisivali svojoj božici Semiramidi: majka djevica, kraljica nebesa itd, dodijeljeni su Djevici Mariji kad su Rimljani preuzeli babilonska božanstva i vjeru i preimenovali ih. Zbog toga su sveti dani u kršćanstvu jednaki svetim danima iz Babilona prije nekoliko tisuća godina, samo što imaju druga imena, koriste druge junake i smješteni su u druge kontekste.
Obitelji koje stoje iza Europske unije i centralizacije svjetske vlasti, zapravo potječu iz današnjeg Iraka, nekadašnjeg Babilona, odnosno SUmera u Mezopotamiji, zemlje između dviju rijeka. Kako su se te obitelji preselile iz Mezopotamije u sjevernu Europu i postale ugledne vladajuće europske obitelji, ušle u politiku i bankarsvo, odnosno institucije koje danas upravljaju svijetom, sa sobom su ponijele svoju vjeru i svoje obrede. U srcu toga je babilonsko trojstvo, a božica Semiramida je tu ključna.
Kao su te obitelji otišle u sjevernu Europu današnju Francusku, ponijele su te stvari sa sobom. Kad su u vrijeme širenja francuskog i britanskog carstva te obitelji došle u Ameriku, sa sobom su dovele i svoje obrede i božanstva. Kad pogledate kako su kraljicu Semiramidu prikazivali na novčićima antike, vidjet ćete da izgled apotpuno isto kao Kip slobode. Zašto? Kip slobode u New Yorku bio je da francuskih masona, aoni čine dio mreže tajnih društava pomoću kojih te obitelji upravljaju svijetom. Francuski masoni iz Pariza darovali su Kip slobode New Yorku jer su zanli što predstavlja. Taj kip ne predstavlja slobodu, već babilonsku božicu. U ruci drži baklju, a to je u Babilonu bio simbol Nimroda, babilonskog boga Sunca. U Parizu još i danas na jednom otoku na rijeci Seini postoji kopija Kipa slobode. Simbol božice sa šiljcima oko glave pojavljuje se diljem svijeta: božica Francuske Republike je Semiramida, božica okruga Columbia, u kojem je smešten Washington, također je Semiramida.
Diljem Europe i svijeta pojavljuju se bogovi i božice različitih imena, no to su babilonski bogovi, samo imaju drukčija imena. Jedna od njih je božica Europa. Po njoj je Europa dobila ime.
Jedan od ključnih simbola te babilonske božice bio je krug od dvanaest zvijezda. Što je, eto i simbol Europske unije. Tko je odlučio da će to biti simbol Europske unije? Isti oni koji su prvo osnovali Europsku ekonomsku zajednicu, koja je kasnije postala Europska unija.
2005. godine Europska unija je izdala prigodni novčić na kojemu je prikazana Europa kako jaše na biku, a to su zapravo Semiramida i Nimrod iz Babilona. Ljudi koji su to osmislili dobro su znali što to simbolizira.
Danas imamo situaciju u kojoj organizacija koju su stvorile te obitelji, prvenstveno Hasburgovci, koji su dalje povezani s obitelji Rotshild, baca svoju paukovu mrežu i čeka. Kad neka zemlja dođe, uhvati se u mrežu. Kad se jednom uhvati u mrežu, zakoni, odredbe i propisi te države istog se trena počinju dramatično mijenjati i potpadaju pod nadležnost europskog prava.

Hrvatska je proživjela strahovito iskustvo ratnih sukoba i borbe da bi postala današnja nezavisna država. Nije li ironično da vlada danas sve to namjerava predati Europskoj uniji, i to jednim potezom pera.

INDIGO DJECA Johannes Matthiessen
Kažu da naša djeca nisu naša djeca. Da dolaze kroz nas, ali ne od nas. S nama su, ali nam ne pripadaju. Možemo im dati ljubav, ali ne i misli, jer ona imaju vlastite misli. Njihove duše borave u sutrašnjoj kući, koju ne možemo posjetiti niti u našim snovima. Možemo se truditi da budemo poput njih, ali ne možemo od njih tražiti da budu poput nas, jer život ne ide unatrag niti se zaustavlja na prekjučerašnjici.

Indigo djeca nisu potpuno utjelovljena u svoje tijelo i stoga njihovo sjećanje obuhvaća i njihov život prije nego što su došla na Zemlju. To također znači da oni izvješćuju o svom postojanju prije života. Sjećaju se kako su se osjećali dok su živjeli kao svjetlost okružena različitim bojama. Mogu govoriti o putovanju na kojem su se spuštali prema planetu. Mogu opisati i kako su tražili svoje majke i očeve.

Najjasnije obilježje indigo djece to što se ponašaju prema vama kao prema partneru. Njihova poruka je Mi smo duhovna bića.

Njihova osobina je visoka inteligencija i zanimanje za tehniku.
Otpornija su na loše učinke brze hrane.
Rekao bih da ih ima petnaesto do dvadeset milijuna.

Ta djeca ne prihvaćaju disciplinu i pravila jer su veoma inteligentna, promatraju svijet iz drukčije perspektive i vide da se situacija stalno mijenja. Zato moramo pronaći drukčija pravila to će biti velika promjena. Radi se na primjer, o onome čemu velike tvrtke pokušavaju uvježbati svoje radnike: postavljaju im pravila koja ovise o situaciji.

Zanimljiva knjiga Dolazim izravno sa Sunca.

Ona ne doživljavaju svijet samo očima i uz pomoć pet osjetila, nego cijelim svojim eteričnim i energijskim tijelom. Ono je veoma otvoreno i povezano je s cijelim svijetom to se naziva univerzalnom inteligencijom. Ne razmišljaju samo mozgom.

Struktura mozga mijenja im se sve više i veoma brzo. To vrijedi i za druge ljude, ne samo indigo djecu. Znanstvenici kažu da će za otprilike pedeset godina promjene strukture našeg mozga doseći razinu na kojoj ćemo potpuno drukčije razmišljati o materijalnim stvarima, o društvu i slično. Indigo djeca brže su doživjela tu promjenu.

Brza hrana nije hrana indigo djece. To bi trebala biti lagana hrana visoke frekvencije, a ne teška hrana. To ima veze sa njihovim drugačijim tijelom.

Sve dugine boje postoje i u našoj auri. Tu su različita središta energije, čakre. Normalne boje naše aure započinju na vrhu glave sa žarko ljubičastom, zatim slijedi tamno plava. Osobito u području mozga nalazi se tamnoplava, sivoplava boja ili indigo. Boja zatim, kako se ide prema dolje, postaje zelena, žuta, narančasta, crvenkasta, tamnocvena, pa smeđa. Te boje usklađene su s različitim frekvencijama. Tamnosmeđa i crvena aura usporena je aura, topla i spora. Najviša frekvencija je gore. Veoma je žarka, ljubičasta. Područje oko čela također ima indigo boju u cijeloj auri. To znači da cijelim tijelom žive na visokoj frekvenciji. Zato je i njihovo ponašanje ubrzano. Žele sve učiniti brzo. Također osjećaju kao nemaju mnogo vremena na ovom planetu, a moraju mnogo toga učiniti. Ta visoka frekvencija vidi se po toj indigo plavoj boji.

Čim ozbiljnije shvatimo to partnerstvo u obrazovanju, imat ćemo potpuno drukčije sustave i metode obrazovanja. Na primjer, grupno obrazovanje, slobodan rad, istraživanje, terenski rad, dijalog umjesto naredbi…

Četiri su tipa indigo djece. Jedan je humanistički. Oni su veoma sposobni i znaju se nositi s ljudima. Mogli bismo reći da oni osjećaju kako su svi ljudi u svijetu jedna obitelj. Oni se obraćaju svim ljudima. Razgovaraju s majkom i ocem, s ljudima na ulici. Imaju odličnu sposobnost komunikacije, ali nemaju dobre fizičke sposobnosti. Katkad se prevrću i posrću, ali njihova duša i društveni osjećaji su snažni. Drugi tip su mislioci, djeca koja su orijentirana na zamisli. To su djeca- mislioci. Ona rano počinju sa znanstvenim istraživanjima. Ona će vjerojatno biti novi znanstvenici, inženjeri, arhitekti. Veoma su sposobna u tehničkom smislu. Postoje i djeca više orijentirana prema umjetnosti. Ona rade crteže, skulpture, stvaraju glazbu… Imaju mnoge umjetničke vještine koje mogu iskoristiti veoma rano. Ona imaju naglašeniju sposobnost izražavanja, umjetnici su. Posljednji tip su djeca koja se bave znanstvenim istraživanjem kako bi saznali kamo nova kultura ljudske rase ide. Filozofi su, uvode religiju, duševne sposobnosti, duhovnost. Osjećaju kako moraju obnoviti umnu dimenziju kulture.

Kod indigo djece je zanimljivo što oni ovu indigo boju koju mi obično imamo u području razmišljanja, imaju u cijeloj auri, u skladu s tom bojom imaju visoku frekvenciju posvuda po tijelu.

Flavio (jedan od indigo djece) kaže da je došao u trenutku kada se planet Zemlja mora promijeniti u velikoj mjeri. On kaže da je sam planet Zemlja živo biće koje ima fizičko tijelo, energijsko tijelo, osjećaje i duhovno tijelo. Mi živimo u vrijeme brzih promjena tog živućeg planeta Zemlje. Kako te promjene ne bi bile previše nagle i katastrofalne, ta su djeca došla kako bi donijela što je više moguće pozitivne energije, kako ta promjena ne bi bila previše naporna za svijet. Ona te promjene vide i na fizičkoj razini. Ona kažu kako će za nekoliko godina dijelovi Europe, zapadna i sjeverna Europa biti pod vodom. Tehnologija će doživjeti slom. Mrežni sustav doživjet će slom. Kako ta katastrofa ne bi bila toliko teška, ova djeca dolaze i donose pozitivnu energiju.

U srednjovjekovnim zborovima u crkvama uvijek se pjevalo visokim glasom jer su željeli dosegnuti nebesa. Tu se radi o različitim frekvencijama glazbenih tonova koji odgovaraju različitim bojama. Indigo djeca imaju ovu indigo boju više-manje u cijeloj auri. Zato im je teško jer život na Zemlji predstavlja usporenu energiju zemlje. To im škodi. Ona žive na visokoj i ubrzanoj frekvenciji, a moraju podnositi nisku i usporenu frekvenciju Zemlje. To je veoma bolno. To je zanimljivo, ali kao što su opisali neki ljudi, ta zemaljska frekvencija mijenja se postaje sve viša. Te dvije stvari zajedno rastu. Visoka frekvencija aure indigo djece sve viša frekvencija Zemlje. Zajedno rastu, ali to je veoma bolna promjena, osobito za djecu.

VEDSKA MATEMATIKA I SVETA GEOMETRIJA Jain
Vjerujemo da su nakon pada Atlantide ljudi koji su prežijeli otišli na vrh Himalaje i na vrh Anda u Južnoj Americi. Ako je došlo do velikog potopa i 95 posto svijeta se utopilo, na Himalaji je nastao novi život. Odatle su indijski jogiji.

Deset tisuća godina prije Krista postojao je kralj Zaratrustra. U to su vrijeme gradili velike četverostrane stepenaste piramice koje su zvali zigurati. Zigurate se smatralo astronomskim tornjevima. Zbroj stepenica na četiri strane bio je 364, a na vrhu je bila 365. stepenica, što je broj dana u godini.

Mozak čini devedeset posto vode i kada meditiramo na suncu, sunce dolazi do vode u mozgu i dobivamo inspiraciju i velike zamisli.

TRANSURFING Petar Petrovič Lisovski
Obično veći dio pažnje obraćamo na vanjske stvari i više smo orijentirani prema van, na uspjeh, na ono što je u modi, na mišljenje drugih ljudi... I često nam ostaje vrlo malo pažnje. Zato što nam nedostaje pažnje za sebe same i za svoj unutarnji svijet, mi nemamo dovoljno energije. Tako trošimo puno energije.

Svatko od nas ima vlastita vrata i vlastiti ključ. Transurfing govori o tome da čovjek počne slušati svoju dušu, jer je osnovna zadaća razuma saznati što želi duša, a osnovna je zadača duše pratiti što govori razum. Proizlazi da se radi o neprestanom sjedinjenju emocija, duše i mišljenja ili razuma. Vrlo je interesantna stvar da u našem razumu, naravno, postoje stvari koje smo naslijedili, nešto što je tuđe, što nije naše. U našem razumu, naravno, postoje i stvari koje su ispravne, koje proizlaze iz naše duđe, od kojih se osjećamo dobro. Naša je zadaća odvojiti lažno od realnog i držati se onog realnog koje odgovara našem društvenom traženju i željama naše duše.

TKO SAM JA David Icke
Narušen uzročno-posljedični slijed koji ima neko značenje za onoga koji ga doživljava jest sinkronicitet.
Ograničenja naše mašte ograničenja su našeg svijeta.

MUDROST ŠAMANA I NA ZAPADU Tony Samara
Da su svi reagirali kao ja u tom trenutku kroz strah i smetenost, ta osoba više nebi bila živa. Što su oni učinili? Oni su se oslonili na prorodne sile imajućipovjerenja u taj doživljaj, imajući povjerenja u to da će priroda ispraviti svaku situaciju, pa i ovo iskustvo koje su doživjeli. Time što nisu osjećali strah i smetenost koje sam ja osjećao, oni su toj osobi pomogli da izađe iz te situacije, jer da smo svi reagirali strahom, naša bi reakcija u tom čovjeku možda izazvala šo, i on možda nebi ostao živ.

Simboli nikad ne nestaju. I kad jedna kultura nestane, njezina znanja ostaju sačuvana u slikama koje svi mi dobivao kao nasljeđe čovječanstva.

MAKROBIOTIKOM DO ZDRAVLJA, SREĆE I KOZMIČKOG BRATSTVA Michio Kushi
Ako bijelci otiđu u Afriku, žive u istom okolišu i jedu istu hranu, za nekoliko bi naraštaja postali crni. Isto tako put crnaca koji otiđu živjeti u Europu ili Ameriku, pa jedu istu hranu kao Europljani i Amerikanci, postaje svjetlija. Boja kože uvjetovana je okolišem i prehranom. Moramo shvatiti da svako područje ima svoje osobitosti i da promjena prehrane i okoliša utječe na različitosti.


Oznake: priče

11.04.2016. u 15:28 | 0 Komentara | Print | # | ^

HORMONSKA RAVNOTEŽA

Sara Gottfried
Izdavač: Planetopija 2014

Kako starite radni kapacitet vaših organa se smanjuje: radni kapacitet organa kod zravih mladih ljudi deset puta je veći od stvarnih potreba. Nakon tridesete godine života smanjuje se za 1% godišnje tako da u osamdeset petoj raspolažemo tek djelićem izvornog radnog kapaciteta.

Odabir namirnica, okoli, stav, starenje, stres, gnetika, čak i kemijske tvari u našoj odjeći i madracima mogu utjecati na razine hormona u našem tijelu.

Visok kortizol blokira funkcioniranje drugih ključnih hormona poput hormona štitnjače, kraljice metabolizma, i progesterona, ključnog hormona protiv nadutosti koji ujedno umiruje ženski mozak.

Hormonski su problemi ključni razlog procesa ubrzanog starenja, do čega dolazi kad razina hormona koji grade mišiće i kosti opada brže od razine hormona koji razgrađuju tvari radi opskrbe energijom. Rezultat: naše se stanice više troše, rjeđe popravljaju te se stoga osjećamo i izgledamo starije negoli uistinu jestom. Cilj je dovesti proces razgradnje u proporcionalan odnos s procesom obnove ili, još bolje, češće se obnavljati nego razgrađivati.

Čak i ako ste genetički isprogramirani da obolite od depresije ili raka, način prehrane, vaša aktivnost i unos dodataka prehrani mogupromijeniti izražaj vaših gena.

Magnezij, vitamin B6 i divlji papar u obliku biljnog lijeka dokazano pomažu u liječenju predmenstrualnog sindroma.

Nadbubrežne žlijezde proizvode kortizol, jedan od najmoćnijih hormona stresa. Kortizol pak, zauzvrat, upravlja tijelom govoreći mu kako reagirati u stresnim trenucima. Jajnici proizvode mnogobrojne hormone, uključujući estrogen, progesteron i testosteron. Gušterača izlučuje inzulin, čija je primarna funkcija prijenos glukoze u stanice, čime se snižava njezina razina u krvi. Masne stanice najveća su endokrina žlijezda u vašem tijelu: masnoća luči hormone poput leptina, koji regulira apetit, iadiponektina, koji prilagođava brzinu sagorijevanja masnoća.

Kortizol je vaš ključni izvor pozornosti i funkcioniranja pod velikim stresom. No kad ste konačno izloženi stresu, razina kortizola može naglo skakati i padati te postati previsoka ili preniska. Hormon štitnjače utječe na vaš metabolizam dajući vam energiju, održavajući toplinu tijela i prikladnu tjelesnu masu. Estrogen čini pak skupinu spolnih hormona odgovornih za žensku privlačnost, zadovoljstvo i seksualnu želju.

Progesteron je protuteža estrogenu pomažući u održavanju sluznice maternice, emocija i sna. Testosteron je hormon vitalnosti i samopouzdanja, a njegovo preveliko lučenje glavni je uzrok neplodnosti. Pregnenolon je odgovoran za održavanje jednostavnog pamćenja i vida. Leptin kontolila glad, inzulin regulira kako tijelo koristi gorivo dobiveno iz hrane i usmjerava vaše mišićne, jetrene i masne stanice na preuzimanje glukoze iz krvi i njezinu pohranu. Oksitocin je hormon i neurotransmiter, što znači da djeluje kao moždani kemijski spoj koji prenosi informacije od živca do živca, neki g anazivaju ljubavnim hormonom. Vitamin D je hormon koji se sintetizira od kolesterola, ali i izlaganjem sunčevoj svjetlosti.

Razina kortizola je najviša nakon izlaska sunca (iza 7 sati ujutro) dok se lučenje melatonina obustavlja. Suprotno tome, u 21 h razina kortizola se smanjuje, a vi udealnom slučaju proizvodite voše melatonina. Kad shvatite kako aši hormoni međudjeluju jedni s drugima, lakše ćete uspostaviti hormonski sklad.

Koliko god je moguće svaku noć odlazite na spavanje u isto vrijeme, budite se u isto vrijeme i izlazite na sunce. Time stvarate dosljedni cirkadijalni ritam i na prirodan način uspostavljate optimalnu ravnotežu hormona.

PERIMENOPAUZA: VAŠE OSOBNO GLOBALNO ZATOPLJENJE, HIPERBUDNOST I TJESNIJE TRAPERICE
Perimenopauza se odnosi na godine hormonske turbulencije koje prethode posljednjoj menstruaciji. Iako može započeti sredinom tridesetih, ili četrdesetih, nije dobna točka, nego stanje uma i tijela. Započinje s padom progesterona i završava s padom razine estrogena. Kod nekih se žena može prepoznati po nepredviljivom raspoloženju, debljanju, nedostatku energije, a najčešće se radi o istodobnoj pojavi svih triju simptoma. Druge se žene u perimenopauzi oslobađaju luđačke košulje plodnih godina i konačno progovaraju o tome što žele i što trebaju.

Puno je burnija i mučnija od same menopauze jer hormoni fluktiraju iz mjeseca u mjesec ponekad s blagim a ponekad sa dramtičnim varijacijama.

Kad žene uđu u četrdesete, često ih šokira dramtična hormonska promjena koja utječe na sve – od pamćenja do seksa. No nije se dogodila preko noći. Tako je. Vaš estrogen, testosteron i hormon rasta počeli su venuti, doduše sporo, gotovo dva desetljeća prije negolis te počeli zamjećivati zaboravljivost, pospanost i zasićenost seksom.

Žene u perimenopauzi često se osjećaju poput Jacka Bauera iz serije 24 sata – svaki dan, svaki sat, a ponekad i svaka minuta čini im se poput nemilosrdne igre opstanka.

Prema službenoj medicinskoj definiciji, vaš ulzak u menopauzu slavi se godinu dana nakon posljednje mjesečnice. To bi značilo da je to jednodnevna proslava jednogodišnje obljetnice službenog prestanka rada ženskih jajnika.

Prvo su na redu jajnici koji podliježu procesu starenja.
Ptom će vam se usporiti rad štitnjače. Usporit će se, zajedno s njom, i metabolizam. Vaša tjelesna masa nastavljat će rasti iako jedete manje, a vježbate više. Bit ćete bez energije i vaše će raspoloženje postati nepredvidljivo.
Zatim nastupaju nadbubrežne žlijezde. Izraženije ćete reagirati na stres i više se jednostavno nećete moći nositi s poteškoćama koje vam život priređuje.
Spojite li sve navedeno, dobit ćete savršenu neuroendokrinu oluju: sva trihormonska sustava – jajnici, štitnjača, nadbubrežne žlijezde – udružili su se kako bi vam podmetnuli nogu.

Prije nego sam otkrila da je problem u hormonima zapitala sam se je li problem u majčinstvu? Je li moj nedostatak energije krajem tridesetih posljedica toga što imam dvoje djece?
Činilo mi se da sam neprestano na nuli svako malo žrtvujući jedan voljeni aspekt života za neki drugi. Nikad nisam imala osjećaj da sam u potpunosti napunila baerije, što je rezulitralo padom produktivnosti i strpljenja.

U djelu The tree of Yoga majstor joge B.K.S. Iyengar opisuje četiri razvojne faze hinduističke sheme ašrama: učenik, obiteljski čovjek, šumski čovjek, pustinjak (što uvelike podsjeća na životne faze koje su opisali C.Jung i E.Erikson). iyengar kaže da spomenuti sustav omogućava sredovječnima (koji obitavaju u šumi) da se oslobode društvenih i obiteljskih stega kako bi se mogli posvetiti meditaciji i jogi. Drugim riječima, čovjek će procvasti akos e oko četrdeset druge postupno povuče iz vanjskog svijeta, oslobodi nametnutih sprega i okrene prema sebi.

Perimenopauza je prirodna životna faza, a ne bolest i ima svojih prednosti: naime kad prođete godine skućivanja, postajete manje zainteresirane za tuđa mišljenja. Manje vam je stalo do odjeće i šminke, do majčinog mišljenja o vašoj frizuri, do toga hoćete li uvrijediti nekoga ili ne. Zašto? Vaši jajnici proizvode manje estrogena, aupravo vas on navodi da želite imati djecu, da želite biti lijepi i udovoljavati drugima. Manjak estrogena znači da više bespogovorno ne udvoljavate drugima i da možda konačno uspijevate izustiti što ste htjeli reći još od dvadeset pete.
Kineski simbol za krizu ima dva značenja: opasnost i prilika. Žene u perimenopauzi opasne su jer prestaju nasjedati na nesebičnu priču da su svima sve. Počinju govoriti: TO je u redu, ali s dužnim štovanjem, ne tiče me se. Više nas ne tlačihromnoski veo dvadesetih i tridesetih nalažući nam da svakome udovoljavamo već se vrlo lako znamo razjariti mudrije smo i kreativnije. U potpunosti preuzimamo moć nad sobom.

KORTIZOL

Visoka razina kortizola odgovorna je za niz bolesti koje se dovode u vezu s prevelikom količinom navedenog hormona. Kako starimo stanice ne upijaju kortizol kako su to činile u dvadesetima i tridesetima, a visoka razina sama po sebi ubrzava starenje. Kako starimo, više je kortizola u krvi, a manje u stanicama. Upravo te dvije neravnoteže kortizola, u krvi i stanicama, razlog su zaštos e o+idtodobno osjećamo umorno (niska razina kortizola) i nabrijano (visoka razina kortizola).

Kad proizvodite previše kortizola, uvelike povećavate količinu šećera u krvi, što može dovesti do preddijabetesa (100 i 125 mg/dL) ili dijabetesa (125mg/dL).

Većina osoba sa simptomima izloženosti prevelikomstresu ima nisku razinu jutarnjeg kortizola i povišenu razinu većčernjeg, ot je suprotno od onog kako bi trebalo biti. Ovakav obrat nikako nije poželjan. Ono što želite jest dnevna varijacija: strmi pad razine kortizola.

Orgazam smanjuje razinu kortizola i stanje budnosti.

Kava je slična pozajmici uz visoku kamatu, koju dižete na račun vaše HHA osi s isplatom značajne zarade negdje u budućnosti.

Pjevušenje pokreće određene regije mozga poput hipokampusa, deaktivira centre za budnost poput amigdale i povećava protok krvi u mozak.

Riblje ulje smanjuje razinu kortizola povećanu mentalnim stresom, jednako veća doza vitamina C, pa tako i vitamin B5.

Također ćete kortizol regulirati i disanjem dijafragmom (uvođenje zraka duboko u gornji i donji dio leđa), opuštajućom relaksacijom (sjedenje deset do dvadeset minuta i fokusiranje na vlastito disanje), progresivnim opuštanje mišića ( usredotočiti se na dio tijela i pokušati ga opustiti), jogom aum, svjesno se usredotočiti na nadolazeće misli, identificirati ih i lagano opustiti ne usredočujući se na njih i ne izjedajući se s njima.

Disanje naizmjenice na lijevu i desnu nosnicu ima četiri predivna ishoda: usporava vaš puls, snižava vaš krvni tlak, povećava učinkovitost vašeg disanja, i povećava vašu sposobnost rješavanja problema.

Jedna od najvećih prednosti meditacije jest uvid. Kad god sam bila preopterećena obvezama, vanjske okolnosti se nisu mijenjale, aj a sam imal aosjećaj da se to događa. Tako sam bila uvjerena da je suprug kritičnji i naporniji te da su djeca zajtjevnija. To se zove zrcaljenje. Drugim riječima, moja je obitelj odražavla moje unutarnje stanje. Shvatila sam da moram pronaći prikladnu dozu meditacije kako bi se domogla uvida, dvadeset minuta je moja zlatna sredina. Također naučila sam da stres stvaramo u sebi. Iako se često čini da čimbenici stresa postoje izvan nas, s vremenom i mudrošću utvrdila sam da je centar kontole upravo u nama što se tiče reakcije na stres.

Najveće otkriće svake generacije jest da ljudsko biće može promijeniti svoj život promjenom vlastita stava.

Sok od grejpa i gospino bilje ili slatki korjen (glyxyrrhiza) dokazano uzrokuju porast razine kortizola.

PROGESTERON

Glavnina spomenutog kaosa potječe od problema s progesteronom, od PMS-a do mučno nemirna sna.
Međutim, nemoguće ga je razmatrati ne uzimajući u obzir estrogen. U pravilnom omjeru, ta dva hormona funkcioniraju poput suprotnih strana klackalice ritmički se izmjenjujući tijekom mentrualnog cilusa.

Estrogen i progesteron ključni su za mentruaciju i reprodukciju.

Nekontrolirane fluktuacije estrogena u kombinaciji s niskom razinom progesterona mogu dovesti do pojave migrena i razražljivosti, a u nekim slučajevima i do otvorenih ispada bijesa. Vaše se mentruacije mogu javljati prije, mogu biti obilnije ili jedno i drugo. Isto tako, ne mora doći do potpunog ljuštenja maternice, što znači da tijekom jednog ciklusa manje krvarite, a tijekom sljedećeg više. Navedeni se simptomi mogu javljati periodički, a kod nekih žena i češće. Uzimajući u obzir povišenu razinu estrogena i smanjenu razinu progesterona, povećava se mogućnost pojave cisti na grudima i problema s endometrijem.

Imate li nisku razinu progesterona? Evo nekih simptoma: endometrioza, prekancerozno stanje, ansioznost (dok visoka razina može izazvati smirenost, male doze mogu izazvati anksioznost), poremećaj sna (godine 2011. apoteke su zaprimile 60 milijuna recepata za tablete za spavanje, dok je 2006. ta brojka iznosila 47 milijuna, što je ogroman porast).

Uzrok niske razine progesterona može biti starenje, stres, rjeđa pojava ovulacije ili njezin izostanak, smanjen rad štitnjače, povišen prolaktin.

Rješenja za nisku razinu progesterona: Vitamin C, više druženja, manje kave i pića, divlji papar (vitex agnus-castus) dokazano smanjuje simptome PMS-a i neplodnost podižući razinu progesterona, mjehurasti ili atlantski bračić (fucus vesiculosus) ali samo ako nemate problema sa štitnjačom, šafran (iako je manje učinkovit od divljeg papra, bezopasno je rješenje za depresiju, bolne menstruacije i PMS).

Magnezij u dnevnoj dozi od 200mg pomaće kod uklanjanja nadutosti, kao i vitamin b6 u dozi od 50-100 mg dnevno.
Prevelike količine rafiniranih ugljikohidrata uzrokuju gubitak magnezija kroz urin.
Savjetujem da eliminirate šećer i kofein iz svoje prehrane 90 dana imate li PMS.

VIŠAK ESTROGENA: DEPRESIJA I DEBLJANJE?

Preveliko lučenje estrogena može dovesti do niza mučnih tegoba: zadržavanje vode i osjetljivosti grudi, bolnih mjesečnica, možda čak i do endometrioze, promjena raspoloženja ili posve obične razražljivosti. Dalje slijede pojava anksioznosti ili depresije. Možete se osjećati smušeno, nenaspavano i plačljivo. Možda zamjetite češće glavobolje ili crvenije lice. Sve su to znaci povišenog lučenja estrogena.
Kad je razina estrogena visoka u odnosu na razinu progesterona, žene pred menstruaciju često imaju užasne oscilacije emocija.

Studije provedene na štakorima pokazale su da povišena razina estrogena može interferirati sa sposobnošću učenja i obraćanja pozornosti. Sve u svemu, osjećate se, najblaže rečeno, jadno.

Ksenoestrogeni su djelomično odgovorni za ranu pojavu menstruacije i puberteta.
Ksenoestrogeni ne narušavaju samo hormonsku ravnotežu žena već ujedno uzrokuju kaos u broju muških spermija i učetaliju pojavu raka prostate, a pojava muških cica znak su dominacije estrogena neuravnoteženog estrogena s testosteronom, što dovodi do smanjene muškosti i povećanog općeg taloženja masnoća, pa tako i na području grudi i bokova.

Smanjite konzumaciju konzervirane hrane, jedite iz staklenih keramičkih i posuda od nehrđajućeg čelika (ne pijte i ne jedite iz plastičnih posuda koje sadržavaju PVC, protivno moraju imati oznaku da nemaju BPA), ako morate jesti hranu iz plastike nemojte je zagrijavati u mikrovalnoj, potražite prirodne alternative kozmetičkim proizvodima, proizvodima za nokte i kosu, dezodoransima i losionima koji obiluju endokrilnim disruptorima i estrogenima (izbjegavajte natrij lauril sulfate, parabene, formaldehid, miomirise i hidrokinon), kad ulaite u svoj dom skinite cipele da ne unosite bakterije, cipele i odjeću, te posteljinu i madrace zamjenite ekološkim materijalima.

Opasnosti za zdravlje koje prijete pretilim ženama su: apneja u snu, astma, dijabetes, bolesti srca, rak dojke i maternice, debelog crijeva i žuči, te preuranjena smrt. Žene koje se udebljaju više od 10 kg od osamnaeste godine ćivota do srednje dobi izložene su dvostruko većem riziku od razvoja dojke nakon menopauze.

Prehrana bogata crvenim mesom iz komercijalnog uzgoja i rafiniranih ugljikohidratima često uzrokuje prevelikolučenje estrogena. Do toga možda dolazi zbog hormona u mesu ili tipa bakterija u crijevima kod ljudi koji jedu puno mesa. Tijekom metabolizma estrogen napušta vaše tijelo kroz urin i izmet. No ako nemate određenu vrstu bakterija u crijevima kako biste ga obradili, zadržat će se u vašem tijelu

Užasavam se bijelog kruha, bijelog šećera i bijele riže jer snižavaju razinu progesterona i ojačavaju dominaciju estrogena.

Fizički posao sprečava da gen za pretilost izazove pretilost.

Nova preporuka je da žene nakon 50 godina svako druge godine rade mamografiju, jer velik broj mamografija tijekom godina može dovesti do povećanog broja nepotrebnih biopsija i do češćeg oštećenja tkiva dojke radijacijom.

Gottfried metoda za višak estrogena: smanjite alkohol, izbacite kofein, izbjegavajte ksenoestrogene kojih je najviše u plastici i konzerviranoj hrani, jedite manje mesa i mliječnih proizvoda, konzumirajte više suhih šljiva, uvrstite što više vlakana, smršavite, vježbajte, u krevet prije 22h, jedite što više kupusnjače, jedite kurkumu koja je jedan od najmoćnijih protuupalnih agensa, hmelj je djelotvoran prtiv stanica raka dojek te debelog crijeva i jajnika, melatonin djeluje na razinu estragona.

NISKA RAZINA ESTROGENA: SUHOĆA I ĆUDLJIVOST?

Niska razina estrogena može utjecati na ono najbliskije i najdraže ženskom srcu: apetit, tjelesnu masu, san, seks i plodnost.

Uzročnici mogu biti: perimenopauza i menopauza, hipogonadizam, hipopituitarizam, defekt hipotalamusa, neiznošenje trudnoće do kraja, izbacivanje posteljice nakon poroda, dojenje, anoreksija nevoza bulimija i drugi poremećaji prehrane, ekstremna tjelovježba, netolerancija glutena

Rješenja: izbjegavajte kavu, izbacite gluten, jedite više cjelovite soje, uvrstite laneno sjeme, više seksa, ne pretjerujte s vježbanjem, akumpuktura, nar, više vitamina e, više magnezija, biljka maca, kantarion, ginseng, hmelj, varijana.

Znaci oštećenja jetre su mučnina, povraćanje, tamni urin i žutica.

VIŠAK ANDROGENIH HORMONA: PRIŠTIĆI, CISTE NA JAJNICIMA I POJAČANA DLAKAVOST?

Uzroci: genetika, kronični stres, suvišna tjelesna masnoća.
Simptomi policističnih jajnika: otežano mršavljenje, pojačana dlakavost, upalni procesi. Gledajući kroz različitu dob odražava se: pretpubertet – debljanje, prve stidne dlake, akne, visok šećer u krvi, adolescencija – neredovite mjesečnice, pretilost, akne, hirzutizam, reproduktivna dob – neplodnost, gestacijski dijabetes, preeklampsija, perimenopauza – dijabetes, pretilost, moždani udar, bolesti srca, rak.

Opasnosti kojima ste izloženi: bolesti srca, rak, broblemi s raspoloženjem, izrazito visoka razina jetrenih enzima.

Metode za višak androgenih hormona: smršavite i vježbajte, promjenite prezranu (prehrana namirnicama niskog GI smanjuje razinu androgenih hormona za 20%), prehrana bogata vlaknima, jedite namirnice koje sarže cink (mahune, sezam, bundevine sjemenke – posebno ako imate problema s aknama), izbjegavajte mlijeko i mliječne proizvode, jedite više proteina, izbacite šećer, koristite zdrava ulja, uvrstite jogu u vaš život.

Krom je mineral koji djeluje kao stabilizator inzulina, što znači da pomaže u poništavanju otpornosti na inzuin i smanjuje povišenu razinu inzulina i glukoze mjerene u serumu.
Inozitol je prirodni vitamin B-kompleksa koji dokazano poboljšava osjetljivost na inzulin.
Vitamin D ćete naći u jajima i ribi, također pomaže kod policističnih jajnika.
Cimet je prirodni stabilizator inzulina, djeluje tako da stimulira unos glukoze u masne stanice, čime dolazi do pada razine glukoze i inzulina. Usto snižava krvni tlak, pomaže u korekciji nenormalne razine kolesterola i povećava nemasnu tjelesnu masu. Najučinkovitija dnevna doza iznosi pola žličice.

SMANJENI RAD ŠTITNJAČE: DEBLJANJE, ISCRPLJENOST I PROMJENE RASPOLOŽENJA?

Što uzrokuje smanjeni rad: Hashimotova bolest (imuni sustav vašeg tijela napada štitnu žlijezdu, uzrokujući upalu i pretjerano lučenje hormona štitnjače, nakon čega slijedi njihovo nedostatno lučenje), gušavost (smanjen unos joda uzrok – morski rakovi i morska trava dobri su izvori joda, ali smanjenih količina, npr. 114 gr račića sadrži do 37 mikrograma joda, apreporučena doza za odrasle iznosi 150 mikrograma dnevno), stres, okoliš, genetika, goitrogeni (soja, proso, brokula, prokulica), liječenje raka, nedostatak vitamina D, netolerancija na gluten.

Rješenja: Bakar (štitna žlijezda vrlo osjetljiva na bakar i cink koji moraju biti uravnoteženi, a njihova neravnoteža može rezultirati pojavom hipotireoze – različite vrste mesa, perad i jaja najbolji su izvori bakra, ako ste vegan morate prehranu upotpuniti orašastim plodovima, sjemenkama i žitaricama koji su također kvalitetan izvor bakra), cink (ako je prevelik unos može ometati apsorpciju bakra), selen (mnogi multivitamini sadrže njegovu preporučenu dnevnu dozu), vitamin A (pileća jetra, sirova mrkva, listovi maslačka), željezo (niska razina dovodi se u vezu s gubitkom kose i hipotireozom), kupusnjače kuhajte čime se smanjuje učinak koji djeluje na usporavanje rada štitnjače, unosite više vitamina D kojeg ima u jetri i ribi – najbolje haringa, sardina i bakalar sa najmanje žive, sunce je ipak i dalje najbolji izvor.

ŽENE U PERIMENOPAUZI I RANOJ MENOPAUZI
Kad vam je četrdeset pet, kroničan i opetovan stres povećava razinu vašeg kortizola, sve dok ga nadbubrežne žlijezde više ne mogu proizvoditi u traženoj količini, tad se rad vaše štitnjače usporava, vaši zglobovi postaju nepouzdani, i posljedično tome javlja se takva bol u koljenu da se više ne možete baviti jogom. Kad ste pod stresom, vaša štitnjača naglo usporava proizvodnju ključnih hormona i odjednom vam postaje hladno, osjećate bol i počinjete gubiti kosu. Potom možete razviti eksremni oblik PMS-a jer visoka razina kortizola uzrokovana stresom blokira vaše receptore za progesteron, a može se pojaviti i otpornost na progesteron. Bijesnite i zahtijevate razvod. Sljedeći mjesec ne ovulirate jer su vaši jajnici napola iscrpljeni i dolazi do pada razine estrogena. Zajedno s tim, pada i razina serotonina, a kako on upravlja snom, apetitom i raspoloženje, počinje vas mučiti nesanica, što ojačava vašu depremiranost i potiče apetit.
Drugim riječima, jedna hormonska neravnoteža (kronični stres i pomahnitali kortizol, isprva visok a onda nizak) uzokuje postupni porast drugih hormonskih neravnoteža.

Svima nam je jasno da se trebamo kloniit stresa, da se trebamo prestati opterećivati uslužnošću drugima i da trebamo prestati stremiti prema perfekcionizumu. Ako ste poput ene, treba vam netko tko će vas svaka dva sata podsjetiti da duboko dišete. Pritom bi bilo lijepo da mi ujedno pomogne da se distanciram od roditeljstva, možda čak da me podsjeti da se smijem i da težim prema jednostavnim stvarima, bar dok uđem u pedesete i prestanem zadovoljavati tuđe potrebe.

Moja prabaka Mud je prije pedeset godia znala da je svaki oblik hrane informacija za naše tijelo, da nije emocionalni lijek za naše probleme, a nikako tek zbor kalorija.

Oznake: zdavlje

11.04.2016. u 15:27 | 0 Komentara | Print | # | ^

Poniznost Put prema Bogu

Papa Franjo
Izdavač: Verbum 2014.

'Naniješe mi nepravdu!' izvor je mnogih zala u redovničkom životu.
Redovnik koji je u tome napastovan s vremenom postaje kolekcionar nepravda: živi popisujući sve nepravde koje su mu počinili ili za koje vjeruje da su mu drugi počinili. To ga nerijetko vodi do određene duhovnosti žrtve urote.

Na kraju biva zapleten u riječi koje ga utamničuju, slijedom onoga da su riječi koje se rađaju iz uma zid, a one koje se rađaju iz srca most.

Poniziti se znači, na neki način, privući pozornost đavla, boriti se, izložiti se napasti, ali na kraju – pobijediti.

Neka svi što brižljivije nastoje očuvati vrata svojih osjetila, osobito očiju, ušiju i jezika, od svake neurednosti te se održa u miru i pravoj nutarnjoj poniznosti i pokažu u šutnji kada je šutjeti, a kada treba govoriti, u promišljenim i u pobudnim riječima, u čednosti lica, ozbiljnosti hoda i svih kretnja, bez ikakva znaka nestrpljivosti ili oholosti.

U mjeri u kojoj duša raste ona postaje sve jačom i sposobnijom da podnosi sve što joj se događa. Ona je poput tegleće životinje: ako je snažna, veselo nosi težak teret kojim je natovarena. Ako se spotakne, odmah ustaje i uopće ne osjeća da se spotakla. Ali ako je slaba, i lak teret je pritješnjava i kada padne, potrebna joj je velika pomoć da bi se ponovno pridigla.
Tako je i sa dušom. Oslabljuje svaki put kada čini grijeh jer grijeh iscrpljuje i muči grješnika. I neznatna poteškoća dovodi je do iznemoglosti.

Ja te ubih abba, i ti si na mene svalio grijeh jer si prešutio.

Bezbrižnost (apsifiston) nije lako prevesti jer sažima cijelo blago analiza i iskustva. Može značiti potpunu nenavezanost koja se očituje u navici ili barem u odlučnosti da se ne želi niti dati sebi niti prihvatiti od drugoga nijednu vrstu nadmoći.

Vjeruj da sve što nam se događa, do najsitnijih detalja, dolazi od Božje providnosti i bez nestrpljivosti ćeš podnositi sve što ti dođe. Vjeruj da su prijezir i uvreda lijek za ponos tvoje duše i moli za one koji se loše odnose prema tebi, smatrajući ih istinskim liječnicima. Uvjeri se da onaj tko prezire poniženje prezire poniznost i da svatko tko izbjegava neugodne osobe bježi od blagosti.
Ne traži zlo u bližnjemu i ne gaji sumnje u njega. I ako ih naša zloba rađa, pokušaj ih pretvoriti u dobre misli.

Uistinu ništa nije vrjednije od poniznosti, ništa nije od nje značajnije. Ako se poniznome dogodi nešto loše, on se odmah okreće sebi i isto tako prosuđuje da je to zaslužio. I ne dopušta si osuđivati nikoga niti na drugoga svaljivati krivnju. Jednostavno podnosi, bez uznemiravanja, bez nezadovoljstva i potpuno mirno. Poniznost se ne razdražuje niti razdražuje ikoga. Dobro je svetac rekao: prije svega drugoga trebamo poniznost.

Ako se čovjek odrekne svoje volje, može s pravo reći: S Bogom svojim preskačem zidine. Savršeni su puti Gospodnji. Kakve divne riječi! Jer kada se čovjek odrekne vlastite volje, hodi Božjim putem bez ikakvih prigovora. I ako mu je nedvojbeno poslušan, uviđa da je put Božji savršen.

Moli Boga da ti udijeli budan i bistar duh kako bi spoznao 'ono što je dobro, Bogu milo, savršeno', sa snagom da budeš spreman za svako dobro djelo.

Nemoguće je da se netko razgnjevi na bližnjega ako se prije toga nije u svojemu srcu uzvisio nad njim, ako ga nije ponizio i ako se ne smatra boljim od njega.


Oznake: duhovno

11.04.2016. u 15:25 | 0 Komentara | Print | # | ^

Peta strana svijeta

Jasen Boko
Izdavač: VBZ 2006

Mariji, koja je ostajala da bih ja mogao odlaziti….

Kuba
Ono što održava današnji kubanski komunizam američki je embargo i zabrana ulaska Amerikancima na Kubu. Amerikanac za kojeg se utvrdi da je posjetio Kubu može zaraditi zatvor, a onaj koji je doputovao ovamo kako bi poslovao s Kubancima izlaže se opasnosti da mu američka vlast konfiscira svu imovinu.

Venezuela
Svi s kojima sam razgovarao potvrdili su priče: nije među njima bilo nikoga tko nije jednom ili više puta opljačkan, a što se tiče načina, prevladava onaj kad vam u automobil zaustavljen na semaforu uđu dva muškarca naoružana pištoljima da vas opljačkaju, i ako ste sretnik, izbace iz automobila. Nije slučajno da prolazak automobilom kroz crveno svjetlo na semaforu noću savjetuje baš lokalna policija – svako zaustavljanje u mraku može biti fatalno. Ne savjetuje se nikakva šetnja, čak ni danju, taksi je uvijek jedino rješenje koje se savjetuje strancima za prebacivanje s mjesta na mjesto, ali i to samo danju. Noću ostajte u sobi zaključani!

Čak i pogrebni uredi koriste usluge zaštitara jer je klasika orobiti rodbinu u koroti. Uostalom, kriminal u prijestolnici Venezuele i nije sasvim nova stvar: tamo je policija još prije dvadeset godina zabranila vožnju dvojice muškaraca na istom motociklu, jer je onaj drugi otimao torbice prolaznicima.

Za razliku od obližnje Kolumbije, u Venezueli nema kokainskih kartela i velikih opasnosti od gerile – osim u graničnim područjima, gdje rado zalaze kolumbijske bande – ali dio siromašnih stanovnika Caracasa taj nedostatak nadoknađuje oružjem. Ljudi s kojima sam razgovarao tvrde da svakog vikenda u glavnom gradu Venezuele biva ubijeno 50-60 ljudi što u obračunima lokalnih bandi, što u pljačkaškim pohodima. Policija te podatke ne objavljuje, ali kriminal su iskusili svi.

Osim s demokratski izabranom vlašću i nasiljem, Venezuelanci očito imaju problema i s matematikom, što primjećujete baš u svakom dućanu ili restoranu. Jednostavno, nema šanse da dobijete točan račun ili da isti artikl (kava, hrana, cipele) u istoj prodavaonici dva puta ima istu cijenu. Ali, gle čuda, svaki put je pogreška na vašu štetu. I konobarima uopće ne smeta što im se nakon toga ne ispričate za uznemiravanje i traženje ostatka novca. APP, kažu uz osmijeh, ako prođe – prođe! U svakom slučaju, poštenije nego da vam novac uzimaju pištoljem.

Venezuela je poznata i po svojim ljepoticama koje su godinama pretplaćene na titule misica svijeta ili barem njihovih prvih pratilja – na lokalnim izborima često su pobjeđivale i Hrvatice (Hrvata je u Venezueli oko 5000).

Kolumbija
Cartagena kao možda najljepši južnoamerički grad ima i svoju znamenitost, barem za nas iz ovih krajeva. U njoj, naime, postoji kavana koja se zove Dalmacija! Stari vlasnik bio je iz tih krajeva, rekao mi je simpatični novi vlasnik koji je zadržao ime kavane.

Meksiko
Kako su Meksikanci obiteljski ljudi i teško podnose dugu odvojenost, u logici ilegalnih migracija pojavila se neobična pojava. Kad jednom konačno uspiju ući u Ameriku, Meksikanci ne ostaju tamo dovijeka. Svaka velika fešta u svom selu razlog je da se ponovno prijeđe granica prema jugu, koja se onda, nekoliko dana kasnije, opet prelazi ilegalno kako bi se ušlo natrag u Ameriku.

Meksičke autoceste su valjda jedine u svijetu na kojima se može okretati i vraćati drugom stranom, na posebno za to predviđenim spojevima.

Španjolska
Dva su razloga zašto Španjolci spavaju manje. Iako je, opet po službenim statistikama, nezaposlenost možda i najveća u razvijenoj Europi, stanovnici Pirinejskog poluotoka rade po cijeli dan, praktično od devet do sedam. Za takvo samoubilačko radno vrijeme kriv je dobrim dijelom i fenomen 'sieste', obveznog rituala koji uključuje zatvaranje radnih mjesta u vrijeme ručka, kako bi se malo okrijepilo i nakon toga 'ubilo oko'. U takvom neobičnom radnom vremenu sasvim je obična pojava prometna gužva u devet navečer, jer je to vrijeme kad Španjolci završavaju s poslom.
Prosječni Španjolac, spavati će taj poslijepodnevni sat da bi nakon posla krenuo u neki od barova i kući se vratio pred jutro, kako bi još prije posla stigao odspavati dva-tri sata. Zato je u svakom velikom španjolskom gradu prometna gužva i u tri ili četiri ujutro, čak i radnim danom sasvim normalna pojava. Tako bi se dva razloga španjolskog nespavanja, a na zavist ostatka Europe, mogla bez velike dvojbe rezimirati kao – siesta i fiesta.

Mongolija
I taman kad pomislite da vas mobitel više ne može iznenaditi, dogodi vam se da za vrijeme posjeta budističkom samostanu odjekne zvonjava (jingle bells) a budistički svećenik koji pored vas meditira uredno ispod svoje narančaste toge izvuče svoju nokiu i krene u žučnu raspravu.

U Mongoliji djeca nauče jahati kad prohodaju, a veći dio života, u širokim stepama bez ograda u potrjeri za stokom, ljudi provedu na konjima.

Nepal
Nepal spada među najsiromašnije zemlje svijeta, ali siromaštvo kompenzira velikim srcem.

Nepal je mjesto na kojem se Himalaja dijeli i na kojem se prožimaju dvije grupe naroda – Azijati, mongoloidi sa sjevera, i Arijci s juga.

Jeftina kineska roba, koja tjednima putuje preko Himalaja pod okriljem noći, hladnoće i ekstremne visine na kojoj carinici i policija ne mogu egzistirati, preplavila je i Nepal. Ne postoji na poludivljim tržnicama u Katmanduu nešto što ne možete kupiti. Od majica Lacoste i ruksaka Millet do vreće za spavanje Northface i cipela Timberland. Po cijeni koja je 90 posto niža od one u Europi. Poznate marke su, naravno lažne, ali koga briga.

Tibet
Nakon što se slegla prašina nastala od kulturne revolucije (opa. 1966-1969.) izbrojano je milijun i dvjesto tisuća ubijenih i mrtvih, više od šest tisuća uništenih samostana i preko sto tisuća Tibetanaca u radnim logorima.

Zahodi su često nepoznata činjenica na zapadu Tibeta, a i kad naiđete na njih, teško da ćete ih upotrijebiti. Restoranski zahodi su posebna priča. Na nekoj pustopoljini na kojoj staju rijetki turistički džipovi i klijentela u restoranu gotovo je isključivo zapadna, osobno me vlasnik restorana odveo u zahod. Otvorio je stražnja vrata restorana i širokim pokretom ruke po ledini iza kuće pokazao najveći prirodni zahod na svijetu.

Pljucanje na javnome mjestu posebna je priča i u tome Tibetanci slijede najbolje kineske tradicije. Što se pljuca na ulici, hajde, tom se lijepom običaju svjedoči i kod nas. Nešto je nezgodnije kad usred vrlo pristojno sređenog Internet caffea netko iza vas ustrajno negdje iz dubine duše uz popratne zvukove izvlači impozantne količine nečeg i smjesta ih istovaruje na pod. Ne osvrćete se, ali noge instinktivno povlačite bliže sebi, ili ih čak dižete na stolicu.

Indija
Širok je spektar sitnih prevara kojima ste u Indiji izloženi kao bogati turist – a čim ste tamo doputovali jeste bogati, jer milijuni Indijaca žive s manje od desetak dolara mjesečno.

Indiju ili ne podnosite ili je obožavate, ravnodušnih nema! Ona je bučna i zagađena, i ponekad imate dojam da će vas, ne uguši li vas prije toga prašina, dokrajčiti ispušni plinovi od nepoznate smjese koju troše indijska prometala, a ne ugrize li vas neki od uličnih pasa ili ne zarazi gubavac prosjak, ispaštat ćete zbog zagađene vode..

Šareni indijski panteon sadrži više bogova nego sve ostale religije zajedno, a ti bogovi čini se više vremena provode u zabavi nego u određivanju po kojima se treba živjeti, pa su priče o njihovim pustolovinama, posebno ljubavnima, dojmljivije od meksičkih sapunica.

Indijske željeznice, još jedan ostatak britanske kolonijalne vlasti danas su po broju zaposlenih najveća svjetska tvrtka, čak 1,6 milijuna Indijaca zaposleno je na željeznicama, a svaki se dan vlakovima preveze gotovo dvanaest milijuna ljudi.

Zagađenje i siromaštvo dva su ključna indijska problema danas, i ti su očiti na svakom koraku. Pesticidi su redovna pojava u pitkoj vodi, a konačno je utvrđeno i zašto izumire indijski lešinar. Nije razlog nepoznati virus nego nazočnost golemih količina antibiotika i sličnih lijekova u stoci, čijim se odbačenim ostacima hrane lešinari.

Amerika
1996. godine objavljeno je kako je u New Yorku bilo manje od tisuću ubojstava, rekord nezabilježen još od 1968. godine. Samo 983 ubijena za osmomilijunski grad u cijeloj godini prava su blagodat, posebno kad se uzme da se prije 4 godine taj broj vrtio oko 2000, čak i preko toga. Zato je pravi užitak prošetati gradom koji je, eto, smanjio kriminal. Lani (opa. Pisano 1997.) se dogodilo svega oko 80.000 pljački, tek nešto više od stotinjak tisuća krađi automobila i niti sto tisuća provala.

Na kraju milenija sve više rođenih Njujorčana s obiteljima napušta svoj grad koji je pretežak za običan obiteljski život, a njihova mjesta zauzimaju doseljenici. I ovdje ćete kao i u Kaliforniji jednako dobro proći ako govorite španjolski umjesto engleskoga. Štoviše, izvan samoga Manhattana poželjnije je znati španjolski nego engleski, koji je jezik cijelih gradskih četvrti.

Njujorčani su slični stanovnicima drugoga najluđega grada na svitu – Splita. I jedni i drugi vječito su nezadovoljni svojim gradom, a umiru od nostalgije čim se iz njega maknu.

Finska
Među finske rekorde svakako spada i potrošnja alkohola, osobito naglašena vikendom, kad šutljivost na 48 sati biva zamijenjena konfuznom brbljavošću.

U Finskoj se po glavi stanovnika ispija devet šalica kave dnevno, ne zna se da li zbog razbijanja mamurluka, ili pak iz čistog užitka.

Agresiju, ako do nje od silne depresije ikad stignu, radije usmjeravaju prema sebi nego drugima, samoubojstva su češća od ubojstava. Jedan od čestih razloga neprirodne smrti u Finskoj je poledica, više od 200 ljudi godišnje umire od lupanja glavom u pločnik zbog leda.

Škotska
Najpoznatiji Škot koji se već dugo zalaže za tisućljetnu borbu za samostalnost je sam Sean Connery, glumac koji u svojoj domovini ima status žive legende…i koji bi za života mogao lako doživjeti da postane prvi predsjednik neovisne Republike Škotske.

Njemačka
Berlin je grad s čak tri žive Opere i više od stotinjak kazališnih prostora, u svojoj ponudi ima baš sve, od Wagnera pa do najnovijih alternativnih performance umjetnika. Možda je baš zbog svoje dugogodišnje izoliranosti Berlin danas uz Amsterdam najotvoreniji europski grad.

Japan
Žena je u Japanu u apsolutno podređenom položaju. Od nje se očekuje da do 25.godine bude djevojka koja kuha čaj u velikoj korporaciji i zabavlja poslovne partnere svojim osmjehom i stalnim klanjanjem, a nakon toga slijedi udaja i život u stanu od 25 kvadrata gdje će podizati jedno, u rjeđem slučaju dva djeteta, nadajući se da će muž neku od noći u tjednu stići prespavati kući

Koja korist Japancima što su krasni ljudi i što na ovom našem svijetu žive najduže, kad u njemu najmanje uživaju.

Kina
U sezoni proljeće – ljeto 2003. u Aziji najpopularniji odjevni predmet je – maska (opa. Zbog SARS-a).

Sjeverna Koreja
Tajvan je posljednjih mjeseci postao jedan od rijetkih prijatelja režimu Pjongjangu iz razumljivih razloga: 200 tisuća tona radiokativnog otpada iz Tajvana je preselilo u Sjevernu Koreju, a na poziv drugima, uz skromnu nadoknadu, mnogi se tome rado odazivaju, recimo Njemci…

U normalnim okolnostima Sjeverna Koreja bila bi zaboravljena zemlja u slijepom crijevu svijeta, koja bi se ugasila sama u sebi. Međutim, s vojnim kapacitetom, i uz intenzivni rad na nuklearnim postrojenjima, Sjeverna Koreja postaje velika svjetska opasnost. Hoće li Dragi vođa pokazati osmjeh prema svijetu koji ga okružuje, kao što ga rado pokazuje na brojnim reklamnim panoima Pjongjanga ili će se odlučiti za neku drugu, bolniju opciju pokazivanja zubi? Čekamo…

Rusija
Moskva je grad od 10 milijuna stanovnika u zemlji u kojoj živi više od 150 milijuna ljudi (opa. Pisano 1999.)

Ukrajina
Suvremena Ukrajina nudi različite slike putniku, riječ je o zemlji od gotovo 50 milijuna ljudi u kojoj paralelno i sasvim skladno žive prošlost i sadašnjost, još uvijek preživjeli spomenik Lenjinu (ali samo jedan u cijelom Kijevu, pravda se prijatelj) mirno zaviruje u Max Mara dućan, a umjesto srpa i čekića vedru budućnost sad bi trebao jamčiti onaj nasmiješeni McDonaldsov klaun.
Ukrajina je u nekim svojim dijelovima još uvijek mitsko mjesto, ona je ona geografska pozicija iza Karpata koju još uvijek u školama učimo kao prapostojbinu Hrvata odakle su se Buga i društvo uputili na jug dok ih nije zaustavio Jadran. A ta pradomovina (osim ukoliko niste pristalice iranske teze po kojoj su Hrvati nastali malo prije ameba na području današnjeg Irana) nudi zanimljive slike.

Litva
Litva spada u zemlje koje imaju muzej genocida, ali on ne govori o njemačkoj okupaciji već o godinama pod Sovjetima koje su glavom platile tisuće ljudi, a prisilna deportacija u Sibir brojila se u stotinama tisuća.

Poljska
Poštivanje Boga je toliko da nedjeljom dok traju mise na ulici gotovo da nema nikoga, a nedjeljom ne izlaze čak ni dnevne novine.

U današnjem Auschwitzu valjda je posljednje mjesto na svijetu gdje još postoji nekadašnja Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Paviljon te države u logoraškoj baraci, kojega uređenje potpisuje beogradski Muzej za očuvanje tekovina revolucije naroda i narodnosti SFRJ, ili neka slična odavno nepostojeća institucija, idealno je mjesto za jugonostalgičare.

Rumunjska
Tranzicija ti je, kad već pitaš, za mene put iz lošega u gore - Nicolae, ulični prodavač (opa. nekad inženjer u stabilnoj tvornici).

Bugarska
Sofija, grad veličine Zagreba konačno je dobio i podzemnu željeznicu. U toj istoj Sofiji nitko se neće okrenuti za ciganskom konjskom zapregom koja po centru grada skuplja metalne ostatke za otpad. Nitko, međutim, neće reagirati ni na novi, luksuzni BMW koji je pretječe glasno trubeći.

Da je Sofija multi-kulti kazan pokazat će i džamija, sinagoga i pravoslavna crkva koje dijele isti trg.

Nasilje je na ulicama Sofije gotovo nepoznat pojam, premda je bilo tipično balkanskih slučajeva da cijele četvrti ostanu bez telefonske linije jer su vješti lopovi pokrali podzemne žice. Bakar je i tamo cijenjena roba.

Pogovor
Uvjeren sam da je čovjeku neki bog ili sudbina, svejedno, u genetskom paket aranžmanu uz ostalu životnu opremu dao i jednu potrebu, poriv, nešto što nas podsvjesno kopka i što moramo realizirati da bismo kao ljudsko biće bili zadovoljni. Taj poriv različit je kod svakoga od nas, jedni gore od želje za BMW-om s aluminijskim felgama, drugi skupljaju salvete, treće sretnima čini dnevna soba u vlastitom domu s plazma ekranom i kućnim kinom, knjiga, jutarnja kava, bogat ručak, boca dobrog vina, Playboy, ali ma kako se manifestirala, ta potreba stalno tinja, traži realizaciju, biva ono zrno graška pod bogato naslaganim perinama koje ne da mira. Ponekad mi se čini da ono temeljno nezadovoljstvo koje ljudski rod osjeća izlazi upravo iz nemogućnosti da se prepozna taj osnovni poriv, potreba, strast, i da onaj koji je zapravo trebao BMW greškom skuplja salvete i razmišlja zašto je tako nesretan u životu premda njegova zbirka papirnatih ubrusa izaziva divljenje onih koji dijele njegovu strast.
Dugo sam bio uvjeren da je moj poriv pisanje, a onda sam u jednom lucidnom trenutku, ne tako davno, ispijajući čaj na vrhu srednjovjekovne tvrđave u rajastanskom Jailsalmeru, nekadašnjem – danas napuštenom – raskrižju karavanskih putova, prepoznao svoj pravi poriv: putovanje. Samo mi je tako došlo, s toplim vjetrom iz pustinje.
Od tada mi je bitno lakše, ne pokušavam više sebi i drugima potrebu za putovanje pravdati poslovnim i inim razlozima, jednostavno to je strast koja me čini nezadovoljnim kad nije realizirana. Znam, mogao sam na genetskoj lutriji izvući nešto što bi mi više usrećilo obitelj, recimo mogao sam biti uredan, patiti od toga da prljave čarape odlažem umjesto na stolicu u korpu za prljavo rublje, mogao sam sretan biti nakon pobjede Hajduka ili uživati u subotnjem pranju vlastitog automobila, mogle su me duhovno ispunjavati priče kako smo Mate, Stipe i ja sami požderali janjca, kil i po kapulice, i popili demejanu vina… Mogao sam, ali nisam i što je tu je, sad se ne bih mijenjao.
Ljudi su oduvijek putovali, ono što ih bitno razlikuje od životinja jest ta potreba da se ode iza sljedećeg brijega, da se otkrije što krije udaljena vatra, nepoznati horizont, more kojem se ne nazire druga obala…
… Svijet je, barem meni, i dalje pun nepoznatih i čudesnih mjesta na koja treba otići i ljudi koje tek treba sresti i preda mnom je još dug put kući, prema petoj strani svijeta: onoj koja čuva srce Zemlje. A srce je, to znam, u Centralnoj Aziji odakle smo zapravo svi došli, jer sve velike migracije, pokreti, civilizacije pa i rijeke, sve je došlo iz zemljinog središta čiji su centar Tibet i pustinja Taklamakan.
Rekao bi Ujević: U slutnji, u čežnji, daljine, daljine…
Eto, tamo ću putovati.

Oznake: putovanje

11.04.2016. u 15:24 | 0 Komentara | Print | # | ^

Sve piše u novinama (…a ponešto i ne)

Krešimir Mišak
Izdavač: Teledisk d.o.o. 2010.

Plan Elite nadilazi dnevnu politiku, pa i mjesečnu i godišnju. Iz te je perspektive poprilično nevidljiv, kako je i zamišljen da bude. Njegove dvije glavne taktike odlično je sažeo David Icke. Prva je 'problem-reakcija-rješenje'. Stvori neki problem, kako bi uslijedila reakcija ljudi da se nešto mora učiniti po tom pitanju, i onda, na njihov zahtjev, uvedi rješenje koje već otprije čeka u ladici, a koje ti daje veću moć, zbog čega ga nitko ne bi prihvatio u normalnim okolnostima. Druga taktika je 'metoda malih koraka'. Ako želiš stići od točke A do točke B, zadrži to za sebe i neprekidno radi sićušne korake u tom smjeru. Svaki od tih malih koraka podrži nekim objašnjenjem koje zvuči logično i kao da je usmjereno na dobrobit ljudi. I tako stvori povijest po svom ukusu.

Nakon što sam se za ovu knjigu inspirirao novinama, mogu savjetovati sljedeće: nemojte ih čitati, ako ne možete iz njih iščitavati što se doista zbiva i što od nas žele ti reklamni bilteni zvani dnevni tisak. Samo ćete se dezinformirati i živcirati, a one će vam zarobiti misli i uvući vas tamo gdje uopće ne želite biti. Do točnijih zaključaka možda ćete doći intuicijom, jasnija slika neke situacije ukazat će vam se ispred očiju pogledom izdaleka, a ne izbliza.

(opa. dnevne novine uopće nije čitao) Pa sam ih počeo čitati, i bilo je zabavno. Kad novine čitaš svaki dan, postaje napeto, kao da čekaš novi nastavak nekog krimića. Uđeš u priču, poistovjećuješ se s likovima i uživljavaš u fabulu. Sad kad razmišljam, shvaćam da se događa i sljedeće: počneš živjeti tuđe misli i situacije. To znam jer se sjećam onog vremena kad nisam imao pojma što se zbiva po novinama, niti sam ikada osjetio ikakve posljedice toga u svom svakodnevnom životu, imajući neke svoje prioritete i interese.
A ovako, kad sam se svaki dan izlagao vijestima, one su na mene počele imati emocionalni učinak. Novinski naslovi bi me razljutili, razveselili, rastužili… najčešće bi me ipak ispunili nekim strahom ili nemoćnom ljutnjom, a bez ikakvog stvarnog razloga. A od svega toga ničeg korisnog za mene. Ako se i zbivalo išta vrijedno ikakvog pamćenja, zbivalo bi se i bez mojeg živciranja zbog toga. O onom nebitnom da i ne pričam.

Općeprihvaćeni pogled na povijest i događaje oko nas, kao i prirodu svijeta u kojem živimo, isto je samo teorija. On nije stvarnost, već samo nečija stvarnost, možda i nametnuta stvarnost – koja ne predstavlja pravo stanje stvari, već samo predstavljeno stanje stvari.

Slaganje cjelovite slike o uroti baš je poput slaganja puzzlea. Na svakom djelići slagalice nalazi se nacrtano nešto što jasno vidite. Ali u isto vrijeme svaki djelić puzzlea izrezan je tako da pruža pipke u raznim smjerovima, pipke za koje postoje točno određeni djelić slagalice u koji savršeno liježu.

Novine su zapravo odličan izvor informacija. Sve piše u njima, kad stavite prave naočale.

Ne slušaj što govore, slušaj što zapravo žele.

Kad je 2008 'iznenada' buknula svjetska kriza katastrofičnih učinaka za mnoge američke građane, kod nas se o njoj pisalo i pisalo, i pisalo: evo je za koji tjedan ili mjesec i kod nas, svijet je danas globalno selo, sve je povezano, ako netko prdne u Japanu, smrdit će i nama.

Na ovim prostorima kriza je folklor, uvijek je bila kriza, sjećate se?

Svake je statistika točna za svoju polazišnu točku, ali niti jedna ne daje istinitu sliku. Takva vam je statistika, obično daje sliku koju naručitelj želi postići. Istina je, kao i obično, znatno slojevitija.

Prof. Siegfrid Tischler protivnik je trenutno priznate teorije o fosilnom podrijetlu nafte.
Možda je jedan od razloga za pokretanje rata 'bio taj što je Amco 1992. godine u Bosni i Hercegovini pronašao znatne količine nafte, no to u medijima nije objavljeno'. Rekao je da ima podatke da je 'Amco izbušio rupe u blizini Drenice u Bosni i Hercegovini, nedaleko od Tuzle' i da je 'nađeno dvije i pol milijarde barela nafte, što je nekoliko postotaka od ukupne količine nafte koju je čovječanstvo ikada proizvelo' te da bi 's tom naftom Jugoslavija dobila autonomiju za sljedećih stotinu godina'.

Danas su svi članovi grupe Ekatarina velika mrtvi, kao i mnogi drugi napredni ljudi njihove generacije, a u filmu (opa. BBC-ijev Propast Jugoslavije) nekoliko sugovornika neovisno jedan o drugome opisuju kako se u to vrijeme na beogradskim ulicama nalazila ogromna količina besplatnog heroina. Jedan od njih čak opisuje kako je na tulumu sreo jednog mladića koji mu je rekao da radi za CIA-u i kako su oni ti koji su zaslužni za provalu heroina. Taj je čovjek čak zaključio da je ta tehnika slabljenja i obezglavljivanja napredne inteligencije glavnog grada heroinom možda neka uobičajena taktika CIA-e. Možda je to bio jedan od poteza koji je trebao počistiti teren za lakše uvođenje rata manje od deset godina kasnije. U tom slučaju imamo još jedan pokazatelj kako se mnoge stvari dugo planiraju.

Neke krupne stvari već su šaptom prošle. Prije koju godinu u meni je tinjala nada da će biti bar nekakav mali referendumčić prije nego što na dvadeset godina pristanemo na reket svjetske vojske (NATO). Nada se nije ostvarila, što sad, morat ćemo valjda pobacati svo naše željezo (koje nam obavilo posao kad je trebalo i dobro poslužilo u našim regionalnim sukobima, gdje su i susjedi s kojima smo ratovali bili na istom tehničkom nivou) i kupiti od reketara sve novo, mada nije izgledno da nam uopće treba. I da, hrvatski će vojnici ponosno sudjelovati u akcijama diljem svijeta s kojima nemamo nikakve veze i čiji politički ciljevi također služe agendi.

Šokreov zakon obratnosti:
Čempres je danas sinonim za groblja i smrt. A u mnogim narodima to je sveto stablo te se zbog duga vijeka i trajnog zelenila naziva – stablom života.
Bijela golubica koju koristimo kao simbol mira, drevni je znak za sumersku božicu razaranja Semiramidu.

Mnogo toga oko nas ne bi se dogodilo kao što se dogodilo, samo da su povijesni udžbenici drugačije napisani.

Edgar Mitchell, fizičar i astronaut (šesti čovjek koji je hodao po Mjesecu), u intervjuu koji sam s njim radio spomenuo je njemačkog znanstvenika dr. Schemppa koji je prije petnaest godina otkrio tzv. Kvantni hologram, nelokalnu kvantrnu strukturu za koju se čini da služi kao prijenosnik informacija, a može se naći posvuda, za koju je rekao da se 'temelji na fenomenu emisije i apsorpcije na kvantnoj razini prirode, i čini se da je to mehanizam pomoću kojega priroda uči. Razmjena informacija između materijalnog objekta i njegova okoliša dokazuje da je evolucija sustav koji uči, a ne da se nasumično razvija. Taj pristup daje sasvim novi pogled na biologiju i evoluciju'.

Ljudska bića su veličanstveno složeni strojevi. Pojedinačni čovjek postaje etičkom osobom dvama primarnim mehanizmima: nasljeđivanjem i utjecajima okoliša.

U to sam vrijeme pokušavao dokučiti koji je bio cilj konstruiranja ondašnjih napetosti vezanih uz Sloveniju i EU, u koje uopće ne vjerujem da su tek niz slučajnih događaja. Prvo sam razmišljao kako je riječ o tome da EU baš nije popularna kod Hrvata pa da je potrebno stvoriti 'neprijatelja' koji se tome protivi (Sloveniju) pa da 'pobjeda' nad njima bude naš sretni ulazak u EU – jer smo mi tako tražili. Osobno bih zahvalio svakom Slovencu koji je učinio napor da se spriječi ulazak Hrvatske u EU, ali nažalost znam da ni sam nije znao zašto to radi.

Ima i dobrih vijesti u novinama, to jest kako za koga. U Americi, zbog krize, sve više ljudi želi postati vojnicima. Od 1973. kad je ukinuta vojna obaveza američka je vojska prvi put uspjela ostvariti svoje regrutacijske ciljeve.

O nuklearnom ratu se tih godina pričalo posvuda, filmovi su se snimali na tu temu. Danas ih više nema. Danas su druge teme na tapetu, ali osjećaj je isti. Prevladavaju neizvjesnost i strah. U svijetu koji ja pamtim kriza nikad ne prestaje. Pa kako to može biti? Ne vidim oko sebe ljude koji bi to htjeli niti koji to stvaraju.

Tablete od kokaina za zubobolju bile su vrlo tražen proizvod koji su roditelji također davali i djeci. Kako kaže tadašnji reklamni slogan: nisu samo oslobađale od bola, činile su djecu veselijom. Hoće li se jednog dana naši potomci ovako smijati današnjim napitcima na kojima piše 'light' a sadrže otrov (zaslađivač) aspartam?

EU nije zastupnička demokracija.
Premijeri zemalja – članica kojim a su njihove stranke dale vlast čine Vijeće EU, a Vijeće EU odabire predsjednika Europske komisije. Predsjednik Europske komisije sam odabire članove Europske komisije, koja je zapravo Vlada Europske unije.
Jedino Europska komisija predlaže i provodi zakone u Europskoj uniji. Zakone za Komisiju stvara 3000 radnih grupa birokrata za koje nitko ne glasa i nitko ne zna tko su.
U Europskoj uniji možete glasati samo kako bi izabrali zastupnika pri Europskom parlamentu. Zakone odobrava vijeće ministara, a Europski parlament nema pravo veta na zakone i nema pravo donositi ni predlagati zakone u Europskoj uniji. Zastupnici mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i davati svoje mišljenje o njima.

Kakogod. Uopće nije važno.
To treba ignorirati i vratiti svoj sadašnji trenutak pod svoju vlast. U svakodnevnom životu, ako isključimo ekstremne situacije, u naš sadašnji trenutak može ući samo onaj koga sami tamo pustimo.

Zastrašujuća je spoznaja s kojom se lakoćom može isprogramirati ili preporogramirati ljudski um, u kojega se toliko pouzdajemo. Očito je riječ o krajnje nepouzdanom alatu, koji je stalno pod utjecajem hormona i kemikalija koje luči tijelo, koji je stalno pod utjecajem hormona i kemikalija koje luči tijelo, pa električnih impulsa kojima je mozak premrežen, pa onda i duboko ugrađenih programa kojih osoba niti je svjesna, a jedan od njih sigurno je i uvijek gladan ego. Ono naše pravo 'ja' toga je cijelo vrijeme svjesno, čak i onda kad ne može doći do izražaja od silne buke koju cijelo vrijeme stvara um.

S obzirom da je slika vanjskog svijeta doslovce sama tvorevina naših umova, uvjetovanih da ga vide baš onako kako ga vidimo, kad bi naš um dekodirao i neke druge frekvencije možda bi nam i svijet izgledao nešto drugačije. Uvijek mi padaju na pamet mačke koje se ponekad ponašaju kao da na nekom mjestu vide nešto što mi ne vidimo. Drugim riječima, nije riječ o pravom mijenjanju oblika, već o mijenjanju slike u našem umu.

Svijet je, kaže knjiga Donositelji novog svitanja, pun znakova, tragova i artefakata o tome tko su zapravo ti bogovi bili, ali su radi manipuliranja ljudima izmislili priče da kreiraju obrasce koji će kontrolirati ljude. Ti 'bogovi' koji vladaju ovim svijetom imaju sposobnost da postanu fizički u ovoj dimenziji, ali većinu vremena oni postoje u drugim dimenzijama i drže Zemlju na jednoj određenoj vibracijskoj frekvenciji kako bi kreirali emocionalne traume jer se prehranjuju emocijama straha. Kontroliranjem i usmjeravanjem ljudi da manifestiraju ludilo i uništavanje, stvara se vibracijska frekvencija koja ih održava na životu, a ljudska je prijemna frekvencija jednostavno isključena preslagivanjem DNK, tako da ljudi više nisu mogli birati stanice na skali vlastitog 'radio-prijemnika' koje bi ih povezale s drugim kozmičkim frekvencijama.

Ti drevni 'bogovi stvaratelji' se, dakle, hrane ljudskim emocijama, a jedna od najvećih tajni koje su se skrivale od ljudske vrste bila je spoznaja kakvo je bogatstvo i izobilje skriveno u emocijama. Zato se ljudi drže podalje od toga da istražuju emocije, jer bi kroz emocije mogli razotkriti stvari. Emocije povezuju ljude s duhovnim tijelom, koje nije fizičko i koje egzistira u multidimenzionalnoj sferi. No, modulacija frekvencije sada je uspostavljena i energije izvana rade na promjeni planeta, kaže knjiga. Ali planet se ne može promijeniti izvana, već mora biti promijenjen iznutra. Te energije donose kreativne kozmičke zrake koje ulaze u tijela i stvaraju evolucijski skok. Jednom kad shvate kako ispravno koristiti emocije i kad počnu kontrolirati vlastitu frekvenciju, ljudi više neće hraniti frekvenciju straha na ovoj razini postojanja. No, čim se frekvencija straha smanji, gmazovi će poduzeti mnoge mjere da povećaju strah, koji im je hrana. Zato se 'bogovi-stvaratelji' opet nastoje ubaciti unutra, a to rade kroz razne portale.
Jedan od najvećih portala oko kojeg se trenutno vode bitke, kaže knjiga, je portal na Bliskom istoku. Tijekom povijesti puno je religija i civilizacija stvoreno upravo tamo. To je ogroman portal promjera oko 1500 kilometara i razlog silnim događajima na Bliskom istoku. Tako gmazovska stvarnost opet prodire i spaja se s ljudskom. 'Bogovi stvaratelji' vraćaju se kako bi opet pokorili ljude, jer ne žele umrijeti od gladi. Oni shvaćaju da je 'bombardiranje' sustava u tijeku, i to kroz ljude. Kako im je ovaj izvor hrane važan, a gube kontrolu nad planetom, vraćaju se svom glavnom portalu a Bliskom istoku gdje je njihovo gnijezdo ispod zemlje, da kreiraju još više straha, kaosa i nemira. Kradu ljudsku psihičku energiju i daju krivu sliku o stvarnosti 'na svaki mogući način' na koji si to uopće možete zamisliti, pisalo e u knjizi. Po volji se priključuju na ljudske sustave vjerovanja i ispumpavaju velike količine žive energije, jer 'sve ljudske misli stvaraju svijet', a na ovaj način sve one idu na isto mjesto. Šest milijardi ljudi koji misle predstavljaju ogromnu količinu žive energije, a prevladavajući osjećaj u toj energiji je strah, koji se gaji kroz uvjerenja.

Šefovi Europe počeli su pripremati hitni paket spasa za Španjolsku, čija se visina još ne zna, ali svakako će biti stotine milijardi. Naravno, kredita – da se ne bismo zavaravali novoorvelovskim govorom poput 'hitni paket spasa'.

…Istodobno se na razini EU dogovaraju nova pravila kontrole nacionalnih budžeta i kazne za zemlje koje prekrše europska fiskalna pravila.
Čisto i jednostavno. Eto ključa zagonetke i odgovora na pitanje zbog čega je kriza stvorena i koji je njen cilj. Jačanje kontrole nad nacijama. U prijevodu – oduzimanje slobode svakome od nas. Doista, ništa jako pametno.

David Icke rekao je da se na granicama Hrvatske, umjesto vojske, gomilaju hrpe besmislenih zakona koje će se, kad nas pripoje, samo preliti unutra.

Možda se rak kože ne širi zbog Sunca, kad se ljudi već sve uspješnije kriju od njega, nego od tih otrova koji se unose u kožu kao zaštita od sunca? To mi se čini logičnim zaključkom. Uostalom, staro je pravilo: Nemojte stavljati na kožu ono što ne biste u usta. Tko je za čašicu mlijeka za sunčanje?

Subliminalne su poruke one koje percipiramo ispod praga svjesnosti. Dakle, naša svevideća percepcija ih uoči, ali mi toga nismo svjesni. Tu se krije opasnost, jer tako upijamo namještene ideje ili osjećaje a da toga nismo ni svjesni. Te ideje i osjećaje doživljavamo kao da su naši, mada oni to nisu. Riječ je o sofisticiranoj metodi manipulacije, jer ima li uspješnije manipulacije nego kad manipulirani misli da radi po svojoj volji?


Nameće se pitanje zašto bi nekome bilo toliko važno obasuti nas sa svih strana subliminalnim porukama o seksu? Kažu neki da to ima veze s čakrama i s velikom kreativnom snagom seksualne/stvaralačke energije. Ako ona nesmetano struji od najniže, prve čakre, prema gornjima, može nas napajati kreativnošću, idejama i svim drugim stvarima koje nas mogu nadahnjivati, oslobađati ili činiti boljima. Osim što ta energija ima stvaralačke osobine, ona je i energija 'klasičnog' seksa, u onoj instinktivno/hormonalnom obliku pa ako je se usmjeri i 'zatoči' u prvoj čakri, ona ostaje samo to – nagon u nekom vrlo niskom obliku, i u isto vrijeme neostvareni potencijal one njene kreativne strane. Kad ne struji prema gore, ona drži ljude na nekoj, recimo to tako, niskoj frekvenciji, kako se ne bi otvarale frekvencije koje sadrže više čakre. To bi bio razlog zašto se toliko inzistira na stimuliranju temeljnog seksualnog nagona, to bi bio uzrok svakojakih seksualnih devijacija kojih ima sve više.

Nikad mi neće biti jasno zašto se, nakon otkrića placeba (i njegove stalne upotrebe kod kontrolnih skupina za testiranje lijekova), ne stavi ključ u bravu nekim tvornicama lijekova i energija usmjeri u istraživanje uzroka i mehanizama placebo-efekta, kao i efekata kad um nadvlada tvar.

GDV-kamera je svakako pribavila dokaze da naše misli nisu tek neka zbrka električnih impulsa u našoj glavi već stvari koje izravno i trenutačno utječu na materijalni svijet i druge ljude.

Svoje stvari inače ne bacamo besciljno po kući, niti dopuštamo drugima da to rade. Ako su i misli stvari, možda bismo na njih mogli primijeniti bar kriterij koji koristimo za stvari po kući.

Poznato je da je stvarnost ono što se izvještava, a ne kako stvari zaista stoje.

Hrvatski su brodovi u 50-ak godina koliko se dodjeljuje nagrada (opa. Nagrada za brod godine), 27 puta dobili nagradu za najbolji brod na svijetu, što je više od 50%, od čega zadnju 2009. godine kad je 'Stena progress' Brodosplita proglašen najboljim brodom te godine.

Već je postignut dogovor (opa. S Europskom komisijom) po kojem se naša Vlada odriče kapitala od 2,5 milijarde dolara (toliki je stalan iznos knjiga narudžbi hrvatskih brodogradilišta i 13-15% (oko 780 milijuna dolara) ukupnog godišnjeg izvoza države, pa prodaje granu hrvatske industrije koja još i danas izaziva veliko poštovanje u brodograđevnoj struci širom svijeta. Brodogradilište 3. maj, Brodosplit, BSO, Kraljevica, Brodotrogir, Uljanik i Viktor Lenac su od 1991. do danas ukupno proizveli 283 broda u vrijednosti od 8 milijardi dolara.

Situacija se na svjetskom tržištu stalno mijenja. Otkako Kina, koja nema svoje čeličane, kupuje ogromne količine čelika po svijetu, ne pitajući koliko košta, cijena mu je značajno porasla (u zadnjih 5 godina gotovo 500%), a samim time i cijena gotovog proizvoda.

Profesor Markovina (FESB Split) rekao je: Brodogradnja je tradicija, ponos, znanje, bogatstvo, izvozni 'brand', kruh i sol ove zemlje, pogotovu gradova i županija gdje su velika brodogradilišta. Nije bez osnove, u najžešćem vremenu hajke na gašenje brodogradilišta u Splitu, osvanuo grafit po ulicama: 'Ode li nam škver – doći će vam Grčka'.

Što se medija tiče: Odavno uspjesi hrvatske brodogradnje – poput spektakularnih porinuća, primopredaja plovnih objekata čije je pojedinačna vrijednost nerijetko preko pedeset milijuna dolara, ugovaranja novih brodova s vrhunskim rješenjima, nagrade svjetskih brodograđevnih organizacija za 'brodove godine' – nisu u ovoj zemlji udarne vijesti. Pišu se uglavnom loše vijesti, često neprovjerene, upravljene ka stvaranju negativnog javnog mijenja, isto koliko i sramna floskula da je brodograđevna industrija 'na grbači radnog naroda'. To jednostavno nije istina. Mi smo računom dokazali da je u slučaju najvećih subvencija davanih od strane države, brodograđevna industrija još uvijek ostavlja u proračunu ove zemlje oko 300 milijuna kuna.

Zemlje Europske unije imaju značajan kapital uložen u azijsku brodogradnju, poput korejske, a neke od njih imaju svoju brodogradnju koju itekako štite. Mi, danas, još uvijek u ovoj zemlji imamo pravu industriju, koja gradi prepoznatljiv i visokokvalitetan proizvod – brod – i imamo, još uvijek, čitav i kruh, makar on bio i crni! Svojoj djeci moramo ostaviti u zadužbinu barem ono što smo u zadužbinu i dobili od naših starih. Ako sve prodamo, od čega ćemo živjeti?

U ovom naopakom svijetu jednostavno sve treba razmotriti ispočetka jer ništa nije kako se čini – 'promjene' su status quo, a status quo možda predstavlja promjenu trenda, napredno je možda nazadno, nazadno je možda napredno, desno je lijevo, lijevo je desno. Jedino smo svi mi stalno u sredini.
Jedina prava promjena će biti kad masovno prestanemo surađivati sa sustavom.

Jedan je od njihovih ciljeva (opa. Grupe Bilderberg) i načina uspostavljanja nadnacionalne strukture to da svijetom vlada nulta stopa rasta – dakle, besparica i stalna kriza, ali ne tolika da se pretvori u revoluciju.

Nobelovac Edward Prescott rekao je da je danas jedina zadaća Svjetske banke i MMF-a odobravanje sve većeg zaduživanja zemalja u krizi, što uspoređuje s davanjem droge osobi koja je ovisna o kokainu. Drugim riječima, MMF i Svjetska banka stvaraju novovjeko dužničko ropstvo.

Nakon insceniranja bijega kapitala, MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemlje-dužnika da odmah drastično poveća kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseći 30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog državnog kapitala. Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv, kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju preostalu industrijsku proizvodnju i isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.
Nakon toga Međunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je već posve iscrpljena, uvlači u treći korak – takozvano 'tržišno određivanje cijena'. To je samo uljepšan izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunikacijskih usluga, što ima za posljedicu multiplikaciju svih ostalih cijena. To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i penzije (mirovine) koje se istovremeno nastoji što je više moguće ograničiti i smanjiti. Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard već gotovo posve osiromašenog i raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje konkurentnost u već dobrano posustaloj i prorijeđenoj privredi zemlje-žrtve.
Zahtjeve za smanjenje proračunskih izdataka Palast objašnjava na primjeru Argentine u kojoj je petina stanovništva nezaposlena, a MMF i Svjetska Banka traže drastično smanjenje izdataka za nezaposlene, umirovljenike, zdravstvene fondove i obrazovanje. Sve to dovodi do nestanka domaće ekonomije, a država sve mora kupovati na svjetskim tržištima. Naravno, po visokim cijenama. Stiglitz to otvaranje granica za trgovinu naziva novim opijumskim ratovima. Kada je nacionalna ekonomija na koljenima, sve se može kupiti za stoti dio prave vrijednosti. Drugim riječima, cijela je država na prodaju u bescjenje.
Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak – MMF-ov prosvjed. Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena na koljena i nalazi se pred posvemašnjim gospodarskim kolapsom. U tim dramatičnim okolnostima MMF isisava i posljednje kapi krvi. Programirano podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli gospodarski kotao zemlje-žrtve ne eksplodira. Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri. U tom pogledu je također veoma poučan primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog drastičnog povećanja cijene vode nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeća.
Precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi uzrokuju novi masovni bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade koja više nije u mogućnosti kontrolirati ta dramatična gospodarska kretanja. U takvoj bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, strani kapital može po smiješno niskim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve, koja ju panično rasprodaje. Po tom pljačkaškom obrascu, u posljednjim je desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo posve osiromašenih zemalja-gubitnica čije stanovništvo živi ispod, ili u najboljem slučaju, na samom rubu bijede.
Nadalje, Stigltz tvrdi kao u takvim urušavanjima država aktivno sudjeluje i CIA.
Posljednja faza jest rušenje vlade, tj. državni udar. Palast kao primjer navodi slučaj Venezuele. Naime, MMF je objavio da će poduprijeti tranzicijsku vladu ako predsjednik Hugo Chavez bude uklonjen. Tako su nagovijestili da će platiti vojni udar ako vojska svrgne predsjednika koji je nepodoban jer je predsjedniku MMF-a odbio ispuniti zahtjeve. Bila je riječ o nafti i smanjenju poreza naftnim kompanijama, a Chavez se oglušio o te želje i povećao poreze kako bi financirao socijalne programe.
Slično je i s kreditima Svjetske Banke. Oni se dodjeljuju pojedinoj zemlji za određene projekte pod izgovorom razvitka privrede, sustava obrazovanja itd. no, zemlja korisnik nikada ne dobije ni centa, već kredit u cijelosti mora potrošiti u inozemstvu, tj. kupujući inozemnu opremu od firme koju odabere Svjetska banka.

Radarske i satelitske snimke jasno pokazuju ove anomalije (opa. Chemtrailovi) 'plazma atmosfere' koja je nevidljiva i dovedena u stanje vodiča poput elektromagnetnog polja, pa se tako može djelovati na prirodu svakog čovjeka jer čestice prenose niske frekvencije, a metali dopiru u organizam i on postaje veliki provodnik niskih frekvencija koje naše uho ne može registrirati. 'Plazma atmosfera' koju ne mogu probiti sunčevi zraci dovodi do pada krvnog tlaka, lupanja srca, premora, depresije…

Građani mogu razlikovati kemijske tragove po tome što u atmosferi opstaju sat-dva i prave zavjesu u vidu plazme, dok se za putničkim avionima gubi trag nakon dvadesetak sekundi do jedne minute.

Al Qaeda, tajanstvena je organizacija čije ime zapravo u prijevodu znači 'baza podataka' jer se pod tim imenom nalazila u američkim kompjuterima u ono vrijeme dok su je Amerikanci stvarali, navodno da bi se u Afganistanu tijekom hladnog rata borili protiv Rusa.

Eliti koja stoji iz Europske unije nije glavni cilj bio potjerati kumice s placa (opa. Od kojih se po novom zakonu tražila rashladna vitrina za prodaju sireva), dio je to šire strategije kojoj je glavni cilj odvojiti čovječanstvo od zdrave i svježe hrane prepune životne snage i osuditi ga na praznu hranu koja će obavezno morati biti špricana, zračena i točno određenih veličina kad je riječ o povrću (čitaj GMO). Sve je to objedinjeno u mističnom Codexu Alimentariusu.

John D. Rockefeller je u Portoriku započeo prvi masovni eksperiment sterilizacije žena u fertilnoj dobi. Oni su Portoriko tretirali kao laboratorij s pokusnim kunićima i testirali i provodili sve vrste neljudskih metoda sterilizacije nad ženama. To su bile siromašne, neuke zemlje i nisu imale pojma što oni rade s njima. Uslijedili su Nikaragva, Meksiko, Filipini. Možda za sve to nikad ne bismo saznali da grupa koja se zvala Comite Pro Vida de Mexico (Meksički odbor za život), katolička organizacija koju podupire Katolička crkva, nije postala sumnjičava kada je Svjetska zdravstvena organizacija rekla da želi provesti masovno cijepljenje protiv tetanusa, jer to je bolest do koje dolazi kad se inficirate zahrđalim čavlom, a nije masovna epidemija. U Nikaragvi i Meksiku oni su odabrali samo žene u fertilnoj dobi između 14 i 55 godina, dakle žene koje mogu rađati djecu. To je pobudilo sumnju. Zašto ne cijepiti i muškarce i dječake, i oni se mogu ubosti na čavao? Uzeli su uzorke iz laboratorija i vratili se s analizama koje su pokazale da su cjepiva sadržala nepoznatu kemijsku supstancu koja je uzrokovala da žene u drugom stanju spontano pobace. Žene koje su cijepljene tim cjepivom protiv tetanusa ne bi mogle imati djecu.

Rockefellerova organizacija financirala je rad Svjetske zdravstvene organizacije isključivo kako bi se razvilo cjepivo protiv tetanusa, koje bi prouzrokovalo pobačaj fetusa kod trudnica. Rockefellerova je organizacija smatrala da je to vrlo dobar način da se zaustavi porast stanovništva.

Na sastanku FAO-a u Rimu u srpnju 2005., komisija Prehrambenog kodeksa usvojila je niz direktiva o vitaminima i mineralnim solima kao dodacima prehrani. Tim se direktivama definiraju maksimalne razine vitamina i mineralnih soli koje se mogu nalaziti u proizvodu, a te su razine smiješne! Prema istim se direktivama zabranjuje svako spominjanje (na ambalaži) da vitamini i mineralne soli mogu spriječiti, ublažiti ili zaliječiti određenu bolest.

Dakle, stručnjaci FAO-a su ili neznalice ili su korumpirani, jer ocjenjuju da aspartam nema nikakav utjecaj na ljudsko zdravlje, čak ni kada ga se sustavno uzima cijeli život.

Prehrambeno-agrokemijska industrija zalaže se da se mi hranimo upravo onako kako je ona odlučila, i nikako drugačije. Zbog toga se treba pobrinuti da proizvodi koji nisu došli iz velikih multinacionalnih tvornica agro biznisa nestanu s našeg jelovnika.

Robert Tinlot kaže: Na zemlje članice UN-a vrši se pritisak. Pozvane su sudjelovati u radu nadležnih međunarodnih ustanova na način da poslije nitko ne može reći da za neki potez ili odluku nije znao. I konačno, zemlje članice pozivaju se uvesti norme u svoje zakonodavstvo i primjenjivati ih. To je doslovno napisano u Sporazumu o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (SPS) i Sporazumu o tehničkim preprekama trgovanju (OTC). Tako je Svjetska trgovinska organizacija od svog osnivanja predvidjela da će svojim zemljama članicama nametnuti Prehrambeni kodeks.

Fritz Ter Meer, menadžer kartela IG Farben, ratni zločinac osuđen za genocid, nakon odsluženja kazne 1951. postaje predsjednik nadzornog odbora Bayera, a potom UN-u predlaže osnivanje tijela za standarde na području hrane.

Mislim da je to svrha Codexa Alimentariusa – spustiti željeznu zavjesu između nas i životne energije.

Izrael je, zaključio je David Icke na temelju dostupnih podataka, stvorio Rotschild, o čemu govori čak i to da je šestokraka Davidova zvijezda zapravo simbol obitelji Rothschild, a ne neki drevni židovski simbol. Židovski pisci poput Arthura Koestlera, kojega citira Icke, na temelju istraživanja zaključili su da pripadnici židovskog naroda nisu biblijski Hebreji, niti Semiti, već da podrijetlo vuku od Hazara iz područja današnje južne Rusije i Kavkaskog gorja.

Greg Felton, kanadski pisac i stručnjak za pitanja Bliskog istoka, kojegacitira David Icke u knjizi Vodič kroz svjetsku zavjeru napisao je:… Ono što poznajemo kao 'židovsku državu' Izrael, ustvari je etnocentrična garnizon-država koju su utemeljili ne-Semiti s deklariranim ciljem da Semite-civile (Arape) ugnjetavaju i liše ih vlasništva.

Cohn-Bendit optužio je Francusku i Njemačku da su svoje velike doprinose MMF-ovom paketu za spašavanje dugovima opterećene grčke ekonomije uvjetovali time da Atena ispoštuje ogromne ugovore o kupnji oružja koje je potpisao Papandreouv prethodnik. Takva je sudbina većine financijskih 'pomoći'. Novac se uvijek vrati onima koji su ga 'dali'.

Scenarij MMF-a: povuče se novac s tržišta, stvori se kriza, izdaju se krediti da se premosti kriza, a onda se na temelju toga zemlju ucjenjuje da ukine svaku zaštitu svojih građana i rasproda sve što posjeduje, do gaća. S vremenom će i one otići.

Posebno dobar spin upao mi je u oči u novinskoj vijesti s kraja listopada 2010. u kojoj se raspravljalo (sa zabrinutošću, koju ne dijelim) hoće li nam opet netko ili nešto odgoditi toliko priželjkivani ulazak u EU. Ali predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso jednostavno nije htio biti precizan. No, pisalo je, 'svojim je opreznim, ali kategoričnim izjavama da nema datuma Hrvatskoj htio poslati poruku da nije do kraja odradila posao' u ispunjavanju mjerila. A glavne prepreke su pravosuđe i brodogradilišta, 's kojima hrvatska strana odugovlači iako točno zna što treba napraviti, smatraju u EU'.
Točno zna, rekli su – da se ne bismo zavaravali.
Slijedi verbalna gimnastika. Pisalo je. 'U EU nisu zadovoljni što se kao razlog za likvidaciju brodogradilišta koristi izgovor da to traži Bruxelles, a ne činjenica da financiranjem brodogradilišta Hrvatska već krši sporazum s EU, pa i svoje zakone o tržišnom natjecanju'.

Iluminatska ekspozitura zvana Europska unija na porezu na nekretnine inzistira iz svih drugih razloga od onih koji se predstavljaju, a to je širenje straha i nesigurnosti.

Oldfield je rekao da mi predstavljamo stanje svijesti. Ako smo u dobrom, pozitivnom stanju svijesti, tad se nalazimo u ravnoteži kao cjelovita ljudska bića (opa. Snimanje PIP-kamerom koja prikazuje subatomsku energetsku matricu od koje su sastavljene fizikalne molekule, pa smo mi ustvari prikaz koji se odašilje iz nekih drugih, multidimenzionalnih područja stvarnosti.

Obrazovanje i mediji su nas isprogramirali generalno i predstavili nam više nego manjkavu sliku stvarnosti, a onda se ljude još dodatno programira za potrebe raznih situacija.

Ljudska priroda je ljubav, a ne mržnja. Ne poznajem nikoga tko želi doživljavati užas i bol ili ubijati druge ljude. Poznajete li vi? To je zato jer ljudi imaju empatiju. Kao što je prikazano u Blade Runneru, to je temeljna ljudska osobina i svojstvo.

Ljudska priroda je mir, a ne rat. Suradnja, a ne konkurencija. Ljubav, a ne strah (i, posljedično, mržnja).

Oznake: duhovnost

11.04.2016. u 15:21 | 0 Komentara | Print | # | ^

ISCJELJIVANJE

David Elliott
Izdavač: WI.ZAR.D. d.o.o. 2010.

Iscjeljivanje je povratak u naše prirodno stanje ravnoteže i sklada koje nazivamo
ljubav. Iscjeljivanje postaje potrebno kad izgubite kontakt s tim prirodnim
stanjem, kada postoji poremećaj u Univerzalnom toku. Iscjeljivanje se može
dogoditi na mnogo načina, a svaki je jedinstven i poseban kao i vi. Ono što je
konstantno za vas je povezanost sa samim sobom. Sokrat je rekao: “Spoznaj
sebe”. Kada ste voljni prihvatiti odgovornost za sve što stvarate u svom životu,
možete se iscijeliti.

Ljubav vas proširuje i uzdiže kada ju osjećate i
izražavate. Kada osjećate ljubav, osjećate se povezani sa svime kroz vaše srce.
Kako budete dalje čitali, otkrit ćete da je ljubav prema sebi ključ za iscjeljenje.
Pokazat ću vam kako nedostatak ljubavi prema sebi stvara bolest kroz negativnost,
dok pozitivna energija ljubavi prema sebi stvara zdravlje i dobrostanje.
Primijetio sam da će prava količina ljubavi iscijeliti svaku bol. To nije ljubav
koju možete dobiti od mene ili od bilo koga drugog, to je ljubav koju generirate
unutar sebe. Jednostavno, protuotrov za sve je da volite sebe.

Čakra je pojam iz istočnjačke filozofije za kotač, koja je energetski centar
duhovne moći koja se okreće u tijelu. Energija ljubavi se kreće unutra i van iz
srčane čakre u spirali. Kada se povežete sa svojim srcem, sa ljubavlju unutar
sebe, uvijek ćete pamtiti moć ljubavi. Jednom kada je srce otvoreno privlači
unutra bit ili dušu (koristim ove dvije riječi naizmjenično) iz Svemira kroz
krunsku čakru i bit se spaja s ljubavlju u srcu.
Kada se vaša bit ulije u vas osjeća se kao ljubav. Ljubav je jezik duše. Zajedno
ljubav i bit stvaraju, hrane i njeguju jedna drugu dok se spajaju u srcu. Oduzmite
ljubav i bit ne može rasti u vama, oduzmite bit i ljubav ne može rasti u vama.
Bez ljubavi, bez biti, završite sa – Ljubavi prema Moći, koja je vođena egom, i
to isprazno stanje postojanja označeno je na slici 2. kao Ne-ljubav prema sebi.
Ovo isprazno stanje uzrokovat će da osoba uvijek traži ljubav iz vanjskih izvora
i biti će motivirana egom koji gura negativne emocije — ljutnju, strah i tugu
— u drugu čakru.

Sve je tako jednostavno kada se predate Moći
Ljubavi unutar vas, sjećanjima unutar vas, izvoru unutar vas.

Jedina osoba koja ima ključ ste vi. Kada ju pronađete, shvatit ćete
da je sve isti tok energije – rođenje, život, smrt, ljubav, mir, vjera i povjerenje.
Ljubav je tako lako primiti, kao i dati. Tok nikad ne prestaje, čak i bez
fi zičkog oblika naša bit uvijek teče kao duh kroz svijest Svemira.

Opišite sve načine na koje volite sebe.
Zahvaljujem mu za njegovo služenje (op. biciklu). U istom tom trenutku volim sebe, jer sam se
pomaknuo u mjesto zahvalnosti u svom srcu. To me je omekšalo.
Tada sam se povezao sa svojim tijelom, osjetio sam srce. Ono se otvorilo.
Nasmijao sam se. Ljubav je dobar osjećaj!
Gdje usmjeravamo svoju pažnju — na
negativno ili na pozitivno? Odbojnost mi nema smisla, zašto gubiti vrijeme?
Vozim se uz planinu s velikim osmjehom na licu! Osjetio sam
ljubav, osjetio sam razmjenu i ptice na drveću su pjevale glasnije, ili točnije, mogao
sam ih čuti jer sam postao usklađen s njihovom pjesmom i njihovom ljubavlju.
Priroda je ljubav.
Nastavljam... ljubav teče i pisanje je moje izražavanje.

Prirodni tok energije, primjerice u Zemlji,
Suncu, Mjesecu, nebu, zvijezdama, vodopadima, oceanima, rijekama,
izvorima, pustinjama, ledenjacima, zraku, vjetru, olujama, šumama, drveću,
prašumama, divljim životinjama i dugama. Ljudi mogu pristupiti toku
Univerzalne energije kada su u položaju ljubavi. On može utjecati u njih i s
njim mogu razmjenjivati.

Razmjena – Vježba 2
1. Napišite svoju definiciju razmjene.
2. Zapišite svaki odnos u vašem životu u kojem ne osjećate da vas
dovoljno poštuju i cijene.
3. Zapišite područja u životu u kojima osjećate da vas u velikoj mjeri
poštuju i cijene.
4. Usporedite to dvoje – poštovan i nepoštovan.
5. Preispitajte se sada, živite li u nedostatku razmjene ili u obilju?
Kako se osjećate u ovom trenutku – uzdignuto ili prazno? Osjećaj
kojeg imate točno će vam reći u kakvom ste stanju s razmjenom.

• Oprostite onima koji su uzeli od vas ili vas gazili. Oni su vaši najveći
učitelji. Uzmite natrag svoju moć od njih i s ljubavlju ih oslobodite.
Oslobodite ih, oslobađajući se potrebe za njihovom ljubavlju. Volite sebe
umjesto toga!
• Vratite se i pročitajte naglas načine na koje volite sebe, koje ste naveli
u prethodnom poglavlju. Činite to sve dok ne osjetite vibraciju ljubavi.
• Razvijte disciplinu ispunjavanja sebe s ljubavlju. Dajte sebi i razmjenjujte
ljubav sa sobom, jer sve dok to ne budete mogli učiniti, prizivat
ćete samo one koji uzimaju, zlostavljače i prevarante da vam daju lekcije
o ljubavi prema sebi i samopoštovanju. Budite svoj vlastiti učitelj!

Tok Univerzalne energije je beskonačan, i prirodno je bogatstvo koje
postoji izvan ljudskih razina i ne kontroliraju ga ljudi. Ako se s njim
povežemo, što se događa u razmjeni, ima sposobnost dati nam ogromne
količine energije.

Ako govorite životinjama, one će govoriti vama i upoznat ćete jedni druge.
Ako im ne govorite, nećete ih poznavati. Što ne poznajete, toga se bojite. Čega se
netko boji to uništava. – Poglavica Dan George

Kada ste
se spremni maknuti s puta i dopustiti nečemu većem od vas da prolazi kroz
vas, tada Svemir postaje vaš poslodavac, i to kakav, poslodavac ravnopravnih
mogućnosti! Kada kažete, “Da!” i stupite u duhovnu vezu sa Svemirom, sve
ima smisla. Na primjer, pisanje knjige:
• Imate intuiciju o pisanju
• Osjećate energiju (trnce na tijelu) kada imate intuiciju
• Razmišljajte o tome što vam je upravo došlo, možda ste vidjeli
korice knjige
• Sjećate se kako vam ljudi govore da biste trebali pisati
• Dobivate trnce (vibracija postaje jača)
• Počinjete pisati knjigu
• Ljudi vas pitaju pišete li knjigu
• Postajete vrlo uzbuđeni dok pišete
• Otkrivate da imate beskrajnu energiju
• Mnogi sinkroniciteti se nastavljaju dešavati
• Osjećate se sretniji no ikad u životu
• Pisanje knjige donosi iscjeljenje u vaš život

Kad prihvatite Svemir kao svog poslodavca čarobne stvari se događaju
svaki dan. Život postaje avantura. Ostavljate iza sebe svjetovne drame, brige i
negativnosti.
Postajete puni entuzijazma. Kada sve teče i funkcionira, život vam
postaje kristalno jasan. Možete iskusiti sebe na duhovnoj razini, iako ste još u
ljudskom tijelu! Jeste li spremni razmisliti o tome i pokušati?

Priroda – VJEŽBA 3
1. Opišite jedno od vaših najčarobnijih iskustava u prirodi.
2. Što se dogodilo?
3. Sjetite se što se događalo s vama netom prije nego što ste
percipirali prirodu.
4. Je li vam srce bilo otvoreno? Je li ljubav protjecala kroz vas?
5. Je li vam srce bilo zatvoreno? Je li vam ga priroda pomogla otvoriti?
6. Što se dogodilo u vama nakon te interakcije s prirodom?
7. Jeste li se osjećali uzbuđenima, nadahnutima, otvorenima?
8. Spojite točkice – ljubav, razmjena, tok Univerzalne energije,
priroda, milost i vi.
9. Ako osjećate da je koji korak nedostajao u doživljaju, dodajte ga
sada.
10. Dozovite doživljaj natrag u sjećanje. Otvorite se prema ljubavi i razmjeni
s prirodom, primite u sebe tok Univerzalne energije i dopustite
da milost teče prema vama.
11. Učinite nešto dobro s ovime.

Niti jedna osoba ne kontrolira vašu ljubav, razmjenu, energiju ili duh. Vi ste
slobodni! Slobodni živjeti, izraziti se, slaviti, voljeti i razmjenjivati sa svime
što postoji.

Ljubav prema sebi kao krug – VJEŽBA 4
Meditirajte nad ovom slikom „Razmjena ljubavi“, koji ocrtava zatvoreni
krug ljubavi prema sebi i toka Univerzalne energije.

Kako vaš duhovni apetit raste, imate više ljubavi
za dati sebi; to se stvara više razmjene i daje vam još više energije, poštovanja,
zahvalnosti, vrijednosti i novca. Razina vašeg entuzijazma izražena kroz
vašu ljubav, razmjenu i milost bit će zarazna. Ostali će se skupljati oko vas i
pitati vas za pomoć i vodstvo.

“Novo je bolje, zabavnije je, ima veći potencijal nego staro, to je najbolje!”
Naučeni ste biti potrošač radije nego naporno raditi na upoznavanju sebe.
Većina ljudi traži lakši način.
Duhovni rad zahtijeva disciplinu; ponekad se možete osjećati kao da kopate
po nečistoći. Odradite posao, u procesu će narasti vaša ljubav prema sebi.

Većina je ljudi duhovno nerazvijena; nerazvijena, jer
većina ima malo svijesti ili duhovne discipline u svom životu. Mali je postotak
ljudi voljan povezati stvari i vidjeti kako X na duhovnom nivou utječe na
stvari stvorene na fizičkom, emocionalnom i mentalnom nivou. To je ono o
čemu je ovdje riječ; sve promatramo kroz uzrok i posljedicu s duhovne razine.

Da biste bilo gdje stigli, važno je znati gdje se u životu nalazite. Ako ste zapeli,
važno je kao prvo znati da ste zapeli. Potom je važno znati gdje ste zapeli i
što bi se otvorilo da niste. Važno je da poznajete svoje slijepe točke, predrasude
i osude, jer često su one te koje ograničavaju vaše iskustvo u životu.
Ako se želite osjećati zadovoljno i istinski sretno, pružite ruku i pomozite
nekome, bilo da je to rođak, susjed, stranac ili neprijatelj. Kad pomažemo drugima
da se iscijele, upotpunjavamo nešto unutar sebe. Posezanje za mirom i
skladom će uvijek imati veću težinu nego koristi stečene borbom.

Što više imate apetita za duhovnom evolucijom, više ćete biti
prisiljeni naučiti o sebi kao ljudskom biću i što je još važnije, kao biću duha.
Morat ćete naučiti o odvajanju od ljudskih drama i rastrojenosti.

Kada postupate iz stanja u kojem ste povezani sa sobom i vjerujte u tok
Univerzalne energije, nemate potrebu za pretjerivanjem. Tada imate osjećaj
obilja i lako je razmjenjivati i igrati igru života. Ukoliko to nije slučaj, dobro je
to prepoznati i pozabaviti se time da biste pronašli zašto. Priliku za rast dobijemo
onda kada definiramo i razumijemo ponašanje.

Najveća lekcija iscjeljenja koju sam naučio o žurbi je da se ona događa kada
se nisam u potpunosti pozabavio nečim u svom životu. Bilo koja situacija koju
sam ignorirao ili gurnuo pod tepih crpi moju svijest i energiju. Jednom kad
se zaustavim i suočim sa situacijom, vrijeme se širi i više nemam potrebe žuriti.
Kada se to desi, otkrivam da nisam toliko sklon da budem ometen ili da
pretjerujem. Kada sam prisutan i usporen osjećam kako se događaji odvijaju u
savršenom trenutku i osjećam se spokojno. Čemu žurba?

Naučio sam rješavati stvari koje ometaju moju energiju čim se pojave.

S televizijom i računalima, kao besplatnim babysitterima, vidim kako puno
mladih ljudi biva izolirano u elektroničkom dobu.

Žrtva je vrlo dobra u privlačenju energije, iako često negativne
energije, te na neki uvrnuti način povezat će ovu energiju s ljubavlju, jer
prikuplja pažnju. To je razlog zbog kojeg će žrtva ostati u vezi s nasilnikom,
jer je jednostavnije dobiti poznatu energiju iz poznatih izvora, čak i ako se ti
izvori pokažu nasilnim. Ali tko zlostavlja koga? Žrtva je majstor u privlačenju
neodobravanja (tako dobivajući energiju) od partnera, prijatelja ili člana obitelji.
Obratite pažnju, spominjem bliske odnose. Zašto bi se to događalo tako
blizu kuće? Zato što žrtva treba nekoga koga će kriviti, nekoga tko će preuzeti
odgovornost za njihovu bol, nekoga tko će ih potkrijepiti – a tko je bolji od
onoga koga vole, ili kažu da vole, ili kažu da voli njih?

Ako vaš odnos uključuje odgoj djece, vaša uloga kod kuće može biti
upućivanje vlastite djecu poštivanju duboko polarizirajućih karmičkih odnosa,
poznatih kao obitelj. Zar ne bi bilo zadivljujuće učiti svoju djecu kako se
osloboditi? Kako da odaju priznanje učiteljima koje privlače u svoj život te
tako da razviju svoju bit u potpuni izražaj ljubavi? Da biste došli do ovih viših
razina stvarnosti, morate biti u stanju nadići ograničavajući utjecaj ega.

Tvrdoglavost – VJEŽBA 11
1. Samo preispitajte dvije osobe – majku i oca.
2. Zapišite sve što trebate oprostiti, zaboraviti, pustiti i iscijeliti u vezi
s njima. Zatim to učinite.
3. Ako ovo ne možete napraviti, znači da ih držite odgovornima za
nešto što trebate razriješiti u sebi. Vrlo je vjerojatno da ste u ovome
slučaju tvrdoglavi. Pustite to. Kada ih oslobodite s ljubavlju, pred
vama će se otvoriti nova razina intimnih veza oko vas ili koje čekaju
na vas. Došlo je vrijeme.

Ponovno razmjena – VJEŽBA 12
Ako ste bilo gdje u sebi osjetili da ste:
1. Skloni pretjerivanju
2. Agresivni
3. Ovisni
4. Vođeni egom,
5. Tvrdoglavi
Vratite se na vježbu razmjene.

Onda kada pronađete ravnotežu u svojoj razmjeni s drugima, iscijelit ćete
se. Kako se budete iscjeljivali, postajat ćete svjesniji. Vaš život će postati jasan,
ljudima će biti oprošteno, pogreške će biti zaboravljene i oslobođene. Ljubav
će cvjetati onako kako ste to priželjkivali.
Napravite to. Sada.

Svi mi trebamo ljubav da bismo živjeli; svi trebamo ljubav da bismo evoluirali.
Ljubav je gorivo koje nas povezuje s našom biti. Izdvaja nas kao jedne od
viših oblika života svjesnih bića na zemlji. Bilo to dobro ili loše, mi smo
centar vlastitog Svemira, međutim, kada smo povezani s ljubavlju širimo
se izvan ljudskih očekivanja. Postoji nešto stvarno jedinstveno u Moći
Ljubavi. Moć Ljubavi je istinski tvorac čuda. Ljubav transcendira fizičke linearne
razine, jer ljubav nije mjerljiva, ne može se kontrolirati ili predvidjeti logikom
ili znanošću. Ljubav je ulaz na duhovnom putu prema božanskom.

Dopustite da ovo ponovno kažem, ljubav je frekvencija koja nas povezuje sa
Svemirom. Ljubav je istinski čudotvorac kada joj dopustite da iz božanskog
uđe u vas.
Prava ljubav je univerzalna, ne temelji se na drugom ljudskom biću.
Ljubav koja protječe kroz nas od jednog prema drugome to nismo vi i ja,
to je dopuštenje, izbor da pustimo i dopustimo Svemiru da protječe kroz nas.
Ponavljam to niste vi, to nisam ja, već prije izbor da dopustimo nečemu
većem od bilo koga od nas da protječe kroz svakog od nas prema drugome.
Ono što mi možemo kontrolirati je izbor da pustimo da protječe, izbor da
prepoznamo tok Univerzalne energije jedno u drugome, a ljepota je u
prepoznavanju izražaja. Način na koji biramo blistati i vibrirati s tom
energijom, koja je jednako dostupna svima, je naš izbor.

Ako dopustite Moći ljubavi da vas
podigne i donese živost i sjaj u vaš život — samo pratite što će se dogoditi!

Onda kad volite sebe
možete se učinkovito okrenuti prema van, u svijet, i voljeti druge. Ljubav vas
čini univerzalnima. To je temelj za razumijevanje života. Povezuje vas s velikim
učiteljima koji su hodali po zemlji. Poruka “Voli bližnjega svoga kao samoga
sebe” počet će dobivati smisao nakon što naučite voljeti sebe; to se ne može
dogoditi ako se ne volite. Da bi ljubav postojala oko vas, mora se prvo dogoditi
u vama, onda se može širiti 360 stupnjeva oko vas. Vi postajete krug, Svemir
ljubavi.

Uvijek kažem:
“Svemir ima svoj vlastiti nastavni plan za mene, isto kao i
za vas. Ja sam uvijek u učionici.” Dok god sam svjestan toga, u
stalnoj sam razmjeni sa Svemirom.

Kada ste zaljubljeni,
stvari teku lagano, tu su svi oni sinkroniciteti koji vas uvjeravaju da je
život magično savršen. Što je još važnije kada se srce otvori, u mogućnosti ste
donositi odluke iz stanja ljubavi, umjesto iz straha.

Intuicija je nešto s čim se većina od nas mora ponovno spojiti. Imali smo
ju kad smo bili mladi i moramo ju probuditi i razviti. To se postiže tako što
se koristi, a ne samo razmišlja o tome. Intuiciji se može pristupiti na mnogo
jedinstvenih načina, a svaki od njih je individualan i jedinstven baš kao što
ste i vi. Intuicija zahtjeva otvorenost, maštu, volju, povjerenje, ekspanziju,
vjeru, slušanje, osjećanje, viđenje i mirisanje. Možda ćete reći: “Zašto maštu?
Ako koristimo maštu onda samo izmišljamo.” Mašta je sredstvo za uravnoteženje,
koje je potrebno kako bi se zaobišla krutost mozga. Mašta je spremnik
kreativnosti za novo, za promjenu i konačno za tok Univerzalne energije.
Mašta vas otvara.

Vjerujem da stalno vibriramo i pulsiramo energijom
kroz živčani sustav. Međutim, mozak i ego dominiraju svjesnim stanjem pa se
ta povezanost ne percipira ili ne razvija na fizičkom nivou. Meditacija disanjem
istančava povezanost između tijela i frekvencije duše; kada to počnete dosljedno
osjećati u dovoljnoj mjeri onda to postaje vaš glavni sustav za komunikaciju.

Ta svijest postaje temelj intuicije, koja zatim postaje vlastiti jezik povezanosti
sa Svemirom i svijetom duha. To je iskustvo koje postaje produžen osjećaj
trnaca, mjera istine koja u stvari dopušta mozgu da uzme pošteno zasluženi odmor.
Kad je veza s vašom biti uspostavljena i kad joj je dopušteno da se spoji s
fizičkim tijelom, sva vaša životna iskustva dobit će posve novo značenje. Iskusit
ćete ih kao osjećanja, kao energiju, kao zvuk, kao svjetlost, kao miris i konačno
kao ljubav. Kad se pomaknete u taj svijet postaje jasno kako je sve povezano i
teče zajedno u skladu kao Univerzalni izraz ljubavi.

Dah je ključ za pokretanje ove veze i fino usklađivanje svijesti
s dušom. Kad se razvijete u ovoj areni i počnete shvaćati Moć Ljubavi, na svom
ste putu. Vaša je duša univerzalna vibracija ljubavi. Kao što sam rekao na početku
knjige, većina ljudi ne uspije razviti disciplinu za upoznavanje vlastite biti.
To je previše truda. Ipak, ako odradite ovaj posao riješit ćete karmu u ovom
životu i usput možete pomoći mnogima drugima, što će vas učiniti sretnim.

Ako bih nešto rekao i osjetio, ruke bi mi se naježile.
Ako sam nešto čuo ili osjetio dok je netko drugi govorio, ramena bi mi se ježila.
Ako je to bila istina s dubokom emocionalnom energijom osjetio bih energiju kako
mi se kreće od druge čakre uz kralježnicu.
U trenutku kada bi osjetio trnce, crvenorepi sokol bi preletio i zakriještao. To se
počelo događati svaki put i postalo je vanjska neljudska potvrda ‘intuicije’.
Počeo sam shvaćati da intuicija dolazi od nekud drugdje. Bio sam
samo receptor i provodnik. To stvarno nije bilo moje, ali u svrhu komuniciranja u
ovom poglavlju nastaviti ću je zvati svojom. Shvatio sam poruku Svemira i prepustio
vlasništvo! Tada sam mogao dopustiti crvenorepom sokolu da postane moćan
saveznik koji mi pomaže vjerovati toku Univerzalne energije dok se kreće kroz
mene u obliku trnaca. To je uvijek pratilo osjećaj najveće istine.

INTUICIJA: 2. DIO – VJEŽBA 16
Počnite raditi na svojoj svijesti kako biste razvili slijedeće vještine.
1. Svaki put kada pomislite na nekoga zapitajte se: “Je li ovo moja
misao ili njegova/njena? Stvaram li je ja? Ili on/ona?”
Ako vam netko stalno tu i tamo dolazi u misli, onda su to
obično misli koje dolaze od te osobe. Ovdje morate imati jasnoću!
Nećete to uvijek znati iz prve, ali idite lagano. Ako se posvetite
ovome, intuicija će vam rasti.
2. Ako je misao/energija vaša, onda se zapitajte: “Što želim od njega/
nje?” Krenite odavde. Trebate se pozabaviti sobom i preuzeti
odgovornost za svoje misli i osjećaje. Počistite ih po potrebi.
3. Ako je misao/energija od druge osobe, zapitajte se: “Osjećam li tu
ljubav? Inspirira li me? Da li se vibracija širi?”
4. Ako se osjeća ljubav, pustite je da uđe unutra i uzvratite ljubav.
Ovo je krug. Dat će vam energiju i učiniti vas sretnima.
Ovo dodaje energiju Svemiru i prema vama se vraća kao milost.
5. Ako se ne osjeća ljubav, onda treba primijeniti određeni rad i
postavljanje granica. U ovom slučaju jasnoća vaše intuicije postaje
imperativ! U ovom slučaju kažete “Ne!” tim mislima/energiji.
Nisu dobrodošle. Ne morate ulaziti u rat. Možete biti nježni, ali
čvrsti. Većina ljudi ne očekuje da ih se tretira na psihičkoj/
duhovnoj razini. Većina ih i nije svjesna da se njihove misli i
osjećaji mogu osjetiti na toj razini.
6. Kada izustite energetsko ‘ne’ primijetite koliko ga još puta morate
izgovoriti. Ovo će vas naučiti koliko još morate raditi na jačanju
svojih granica, a i s kakvim ste se sve energijama povezivali da biste
naučili svoje lekcije.
7. Kada jedno ‘ne’ do kraja drži ovakve situacije, tada ste došli do
stanja svijesti u kojem se možete početi baviti svojom biti i
istinskom životnom svrhom. Drugim riječima, dovoljno će se
otvoriti kanali i vi ćete biti u dodiru sa svojom intuicijom koja će
vas voditi da se sjetite tko ste. Tada praćenje duha i njegovog
božanskog plana vašeg postojanja postaje potraga za blagom.
Aleluja! To je ono za čim većina nas traga.

Morate razviti odgovornost za sebe i
vaše veze sa Svemirom. Vi ste vođeni u svakom trenutku.

Ako želite slobodu u svom životu, uključujući i slobodu od stresa, tjeskobe
i brige, razvijte svoju intuiciju. Konačni rezultat je spajanje vaše intuicije sa
Svemirom i Svemir će postati vaš vodič i poslodavac. Osjećat ćete ohrabrenje i
podršku raditi bez stresa iz stanja svjetla i inspiracije. Dok god vam je intuicija
povezana s tokom Univerzalne energije ništa vas neće trošiti niti iscrpiti. To je
obnovljivi izvor energije i besplatan je! Jedino ulaganje koje se zahtijeva od vas
je vaša svijest i disciplina da ju njegujete.

Radite, obratite pozornost na znakove – oni su posvuda! Nakon što razvijete
samopouzdanje sa svojom intuicijom, ništa je ne može oduzeti.

Kreativnost je još jedan način na koji se može
pristupiti toku Univerzalne energije. Kreativnost uzima osobu koja se odluči
izraziti, te ju dovodi u vezu sa Svemirom. Ona joj omogućuje iscjeljenje
te da kroz svoj izričaj pokušaju pomoći i drugima. To je izravan put do
ozdravljenja, ljubavi, razmjene, milosti, toka Univerzalne energije i slobode.

Potičem da riskirate, dijelite i pustite ljude u
svoj proces. Upravo stvar oko koje se osjećate najranjivijim i nesigurnim završiti će
kao vaša najveća prednost i učiniti će vas ljudskijim u očima drugih.

Dok ponovite priču tri puta Svemir će vas čuti. Obratite pažnju na vašu
energiju kada počnete osjećati uzbuđenje. Zabavite se usput.

Postaje jasno da duhovna sloboda
dolazi pružanjem ruke za pomoć drugima na putu prema miru, skladu i blagostanju.

Ljubav – energija srca i duše. Kada je osjećate i izražavate, uzdiže vas i širi.
To je ljudska emocija koju svi najviše žele. Kada osjećate ljubav iznutra, ona se
širi prema van u obliku spirale i povezuje vas sa svim što postoji kroz otvaranje
srca.

Yogija Bhajana:
Ako želite naučiti nešto, čitajte o tome. Ako želite razumjeti nešto, pišite o tome.
Ako želite nečim ovladati, podučavajte to.

Ako ste zaglavljeni u bilo kojem od ovih područja, onda
je vaša razmjena isključena. Tok svijesti koji se daje i prima kao energija, poštovanje,
vrijednost, zahvalnost i ljubav je isključen; zaboravite robu, usluge i
novac. Riječ je uvijek o duhovnoj strani jednadžbe! Popravite duhovnu stranu
oko razmjene i novac će početi teći.

Novac – VJEŽBA 30
1. Opišite svoj odnos prema novcu? Odvojite vremena koliko god
vam treba.
2. Opišite sličnosti vaših stavova prema novcu i stavova vaše obitelji.
3. Osjećate li da nema dovoljno novca?
4. Osjećate li izobilje bez obzira koliko novca imate?
5. Posjeduje li vas novac?
6. Jeste li voljni vjerovati novcu da teče prema vama, oko vas i kroz vas?
7. Jeste li otvoreni prema novcu?

Disanje je snažan način da se otvorite, pokrenete blokiranu energiju i približite
se svome duhu. Doslovce, dok dišete, s povećanim protokom kisika u
tijelo dovodite životnu energiju. Kisik iz pluća dospijeva u krvotok i dolazi do
mozga. Neće se desiti hiperventilacija, jer dišemo sporije i kontrolirano. Kisik
stimulira hipotalamus u mozgu, koji ispušta endorfine, koji zatim aktiviraju
i druge endokrine žlijezde, tj. čakre kako se uobičajeno nazivaju u jogi i drugim
duhovnim praksama. Kisik je važan jer, ne samo što alkalizira (smanjuje
kiselost u krvi) tijelo, nego i stimulira mozak na opuštanje. Samo po sebi to je
neprocjenjivo za nas zapadnjake. Bilo što, što opušta mozak!
Što osoba više radi s disanjem, to će se njena energija brže otvarati. Što više
osjeća svoju energiju, brže će otpustiti blokade i iscijeliti se. Tko to ne bi želio?
Naravno, disanje je suočavanje. Zahtijeva disciplinu kako bi se prošlo kroz najveće
blokade, koje sadrže najviše otpora u sebi. Međutim, kako osoba sve više
razvija svoju energiju i više otvara srce, brže će se iscijeliti i biti u mogućnosti
pomoći drugima.

Disanje je gorivo koje pokreće
energiju. Kada ju pokrene, dolazi do vrha u trenutku kada se vibracija poklopi
s frekvencijom duše. Kad se ovo dogodi duša se spaja s fizičkim tijelom u
srcu i počnete osjećati ljubav i tok Univerzalne energije na nezaboravan način.
To je nešto što većina ljudi iščekuje na svome duhovnom putu prema
iscjeljenju i prosvjetljenju.

Za razliku od većine meditativnih disanja, u početku se disanje u cijelosti
radi kroz usta, a ne kroz nos. Jasno, tako je teže i manje ugodno, ali se isplati.
Naš mozak želi ugodne stvari, kako bi uvijek imao kontrolu. Ako mozak/ego
ima kontrolu, nastavit će stvarati jedna te ista iskustva zbog kojih ste blokirani.
Dišete kroz usta tako da prvi udah ide duboko u trbuh gdje je blokirana većina
energije. Bez izdisanja, udišete drugi put gornjim dijelom grudnog koša. Na
ovaj način se dovodi energija iz donjeg dijela trbuha prema gore kroz srce do
gornjeg dijela pluća. Zatim izdišete kroz usta i nastavljate tako ujednačenim
ritmom.

Tamo gdje se svijest kreće, energija teče. Dok ćete ovo
raditi i kako će vaš duh ulaziti u vas, naći ćete mir i zadovoljstvo. To je kao
povratak kući.

Začuđuje me da kada postane teško,
ljudi prestanu disati, meditirati i raditi na sebi. Upravo tada je vrijeme kada
treba najviše raditi!

Zahvalnost – VJEŽBA 31
Sjetite se da je zahvalnost prečac, a ovo je jedan o nekoliko puta kada ću
vam ga dati.
1. Ako odlučite raditi samo jednu stvar, vježbajte zahvalnost
svakodnevno i imat ćete divnu vježbu za srce.
2. Koliko toga imate za što možete biti zahvalni?
3. Započnite svaki dan s rečenicom: “Zahvalan sam za…”
Ovo možete raditi dok se tuširate, gledate se u ogledalo, pravite kavu ili
dok izlazite iz kuće. Vratit će vam se s kamatama. Pokušajte i zadržite ovu
praksu u svom životu. Možete ovome podučiti i druge i na taj način ćete
razmjenjivati prakticiranjem zahvalnosti. Ja sam zahvalan na vama!

Pomogle su mi da usporim, da ništa ne uzimam zdravo za gotovo, te da
se istinski otvorim i prihvatim sve blagoslove Svemira.
Prakticirajući zahvalnost, postajao sam bolji slušač, pisac, iscjelitelj, otac i
čuvar zemlje.

Sveto prinošenje darova – VJEŽBA 32
U ovoj vježbi nema nikakve tajne. Sve što je potrebno je trenutak svjesne
odluke da osjetite zahvalnost i ponudite nešto u zamjenu za sve što vam
Svemir priskrbljuje. Prinos može biti nešto jednostavno kao par latica
cvijeta, domaći kolačić ili voda za biljku ili drvo koje vas raduje. Poanta je
u odvajanju trenutka za zahvalnost i uzvraćanju ljubavi nečemu što vama
daje.
1. Odaberite nešto što vas čini sretnima u životu – to može biti vaša
kuća, osoba, kućni ljubimac ili čak automobil.
2. Odlučite se na zaista jednostavan način razmjene s tom osobom
ili predmetom, npr. možete oprati prozore na svojoj kući, počešati
osobu po leđima, počešljati ljubimca ili provjeriti ulje u autu. Sve
ove stvari možda već radite, pa je jedina prilagodba koju trebate
svijest da pružate zahvalnost drugome za radost koju vam donosi.
Tako jednostavno.

Prema mitu indijanskog plemena Huron, u davna vremena, kada je zemlja
bila jalova i ljudi su umirali od gladi, Veliki Duh je poslao po ženu kako bi spasila
ljudski rod. Dok je putovala svijetom, gdje god bi takla tlo desnom rukom nikao
bi krumpir, a gdje god bi takla tlo lijevom rukom nikao bi kukuruz. Tamo gdje je
svijet bio bogat i plodan, sjela bi i odmorila se. Kada se ustala, nikao je duhan…

Kadulja je još jedna sveta biljka koju koristim i s kojom sam povezan. Kadulja
komunicira sa mnom, kao i duhan. Meni je ona saveznik u iscjeliteljskom
radu. Olakšava mi posao, te me podržava u radu sa samim sobom i s drugima.
Kadulja to postiže tako što potpomaže uklanjanje negativne energije.
Volim miris svježe kadulje, čaja od kadulje, kao i dima zapaljenog lista
kadulje. Svaki put kada radim s kaduljom zahvalim joj na pomoći. Imam
poseban odnos s planinskom matičnom kaduljom. Već skoro dvadeset godina
komunicira sa mnom. Daje mi lišće kadulje koje koristim u iscjeljivanju.

Zahvalnost i darovanje prečaci do srca, ljubavi
i iscjeljenja. Oni otvaraju kanale prema toku Univerzalne energije.
• Svi smo jednaki
• Svi smo jedno
• Ljubav je najveća sila u Svemiru
• Priznajemo Višu Silu
• Svima nam je dostupna Viša Sila za iscjeljivanje
• Svi smo iscjelitelji na ovaj ili onaj način

Život u ovom Svemiru je jedna čudesna avantura. Tko uistinu poznaje
sve putove Svemira? Na temelju prijašnjih iskustava i prikupljenih
podataka (mudrosti), čini se da postoji neki red i dosljednost. Neki ga nazivaju
Prirodnim zakonom. Ali onda se zapitam tko vodi računa o izmjenama kako
se mijenjamo mi i kako se Svemir mijenja. Bilježi li se to negdje, tako da se
može potvrditi, verificirati i pozvati na to? Postoji li uistinu arhiva zvana Akaša
zapisi?
Akaša zapisi je naziv kojim se označava skup mističnog znanja upisanog u
ne-fizičkoj razini postojanja. Cijeli koncept je nastao unutar teozofskih pokreta
u 19. stoljeću te ostaje dominantan u New Age predajama. Kaže se da ovi
zapisi sadržavaju cjelokupno ljudsko znanje i povijest svemira. Metaforički su
opisani kao knjižnica, te se još spominju kao kozmički um, Univerzalni um,
kolektivno nesvjesno i ‘Božji Um’.

Oznake: duhovno putovanje

11.04.2016. u 15:18 | 0 Komentara | Print | # | ^

Doručak s Buddhom


Roland Merullo
Izdavač: Naknada Ljevak 2013

Iznenada osjetim kao da me presijeca neka bol pod kožom, kao da me uhvatila nekakva egzistencijalna groznica. Dogodi se to u tren, i traje vrlo kratko, ali imam dojam da je ta blistava ljuštura moga života već načeta. Kao kad mač uspije probiti čvrsti oklop na nekom slabom spoju.

Njihovi poslovi (op. Njegove djece) vrlo vjerojatno će ih odvesti tisućama kilometara daleko, a Jeannie i ja ćemo ostati ovdje gdje jesmo i ostarjeti baš kao što se to dogodilo s mojim roditeljima. Čut ćemo se telefonom jednom ili dva puta tjedno, slat će svijeće na majčin dan i povremeno nas nakratko posjećivati. Ne znam zašto smo svi toliko oduševljeni ovim načinom života u kojem se obitelj raspadne poput sasušenog drveta.

Ti si idealist po prirodi, ljubavi. Ja se prepuštam i nastojim prihvatiti ono što se događa.

Kada nekoga poznajete cijeli život, ne treba vam mnogo ugrijavanja da dođe do ozbiljne svađe. Svi ti uvodi odrađeni su još davnih godina, tako da sljedeća svađa čeka kao što plinska peć čeka svoju šibicu. Samo jedna kriva riječ, nepažljiva aluzija i stara vatra se začas rasplamsa.

Zanimljivo mi je kako se ovakve stvari prenose na sljedeću generaciju – kako grijesi otaca ili majki prežive godine i postanu dio života njihove djece ili unuka. Ponekad me to proganja kad razmišljam o svojoj djeci, proganja me strah da bih, a da toga nisam ni svjestan, nešto od toga mogao prenijeti na njih – neku ružnu naviku, kapric ili manu.

Meni se činilo da se moji roditelji nisu ni trudili da to ikako pokažu (op. Nježnost i osjećaje). Možda stoga što ni njima njihovi roditelji to nisu pokazali vlastitim primjerom. Ili zato što su mislili da je ta ljubav nešto što se samo po sebi podrazumijeva i da to ne treba posebno isticati. Ili pak stoga što je težak život i rad u polju i sa životinjama iz njih iscrpio svu energiju. Sjećam se da smo jednom – u jednoj od rijetkih prilika kad smo bili negdje vani na ručku kao obitelj – vidjelu jednu sličnu obitelj kako sjedi za susjednim stolom. Ta djeca su bila otprilike istih godina kao Seese i ja, dakle oko deset, jedanaest godina. No sjećam se kako su njih i otac i majka stalno dodirivali, grlili ih i držali za ruku. Sjećam se da me to rastužilo, ali i da mi se tuga učinila nemuževnom, pa to nisam nikome spominjao.

Ako želite doista vidjeti život kakav jest, onda voda mora biti stalno jako čista, prozirna. To nije lako postići u ovom našem svijetu, ali moramo se potruditi. Ne smijete mutiti vlastiti um.

Ljubav prema obitelji je najbolji lijek protiv umiranja. Da bi se shvatilo da smo samo dijelovi nečega puno većeg, a ne samo jedno, pojedinačno tijelo.

Iz svega što činite možete nešto naučiti. Sve vas može produhoviti i utjecati na vas poput gurua, i bolest i neuspjeh i tuga i uspjeh. Nije nužno da se u životu krećete nekim osobitim duhovnim putem da biste nešto učinili. Nije nužno imati gurua, jesti na ovaj ili onaj način, govoriti ovako ili onako. Duh će se u vama svakako djelomice razvijati tijekom života. Tako je to sa svakom dušom.

Ne znači da ste vi bolja osoba od nekog drugog tko sve to ne radi. Nemojte to misliti. Takvo razmišljanje vam neće pomoći. Morate iscijediti sav sok iz ovoga života koji se može iscijediti. Nemojte gubiti vrijeme dok ste ovdje, ovo vrijeme koje vam je dano i koje je toliko dragocjeno, no to često shvatimo tek kad nam dođe vrijeme da umremo.

Koja je svrha sveg tog učenja?
Svrha je sam život. Živimo zato da bismo razvijali duh koji je u nama. Život je tu da bismo učili, da bismo napredovali, krenuli prema….

Nakon uspješnih nastupa koji traju sat ili dva gotovo uvijek bi im trebalo neko vrijeme da se ponovno priberu i da se 'spuste'. Trebalo bi im još barem nekoliko sati – a kod posebno taštih pojedinaca i po nekoliko dana – da se vrate na svoju uobičajenu razinu postojanja, da shvate da su samo obični ljudi usprkos tome što su ih povremeno tražili autograme ili mišljenja oko neke posebne kulinarske tehnike.

Malo seksa. Ne previše. Rinpoche ni u čemu ne pretjeruje. Ni hrane, ni seksa, ni posla, ni predavanja, ni sreće, ni tuge…ničega previše.
Ali, zašto? Zašto samo malo seksa? Zašto ne puno seksa ako u tome nema ništa loše?
U sebi uvijek osjetite radite li nešto ispravno ili ne, zar nije tako?
Da, svakako.
Ja osjećam iznutra kad uspijem postići ravnotežu.
Znači, previše seksa bi vas izbacilo iz ravnoteže.
Previše bilo čega. I previše meditacije i previše razgovora.

Vjerojatno je lakše kad se rodiš u izobilju, nego kad moraš naučiti kako se u izobilju živi.

Umiranjem gubite sve. I svoje tijelo i obitelj i kuću i posao i auto i hranu i svaki užitak, sve. Kako ljudi mogu biti mirni u takvome trenutku?

Zašto nastojite biti dobri ako ne znate što se događa poslije smrti, ako ne vjerujete da to utječe na ono što će se dogoditi nakon što umrete?
Ja činim ono zbog čega se osjećam zadovoljno, kad me nešto ne čini zadovoljnim onda to ne radim.
Ono što vas pokreće je traganje za zadovoljstvom, zar ne? I nastojanje da izbjegnete bol.

Stoga sam ustao i isključio televizor, osjetivši se nekako bez snage, bez volje, sasvim lišen nade (op. Nakon dva sata vrćenja televizijskih kanala).

Vrijeme… reče pokazujući mi pletenicu od vlati. Pokazao mi je prvo na jedan njezin kraj, a onda i na drugi. Možda tisuću godina. Nakon toga je pažljivo dodirnuo svaku pojedinu vlat. Duše, vidite? Vi, vaš otac, majka, sestra, žena, djeca, vidite? Vaša je duša tijesno isprepletena s njihovima, baš poput ove vlati. Izvukao je jednu vlat iz pletenice i podignuo je prema suncu. Možda netko od tih ljudi i ne ostane toliko blizak sa ostalima nakon ovoga života, ali oni ljudi koje doista volite, ako su njihove duše doista bliske s vašom dušom, one ostanu s vama i u narednim životima.
Vi te duše vidite, nastavio je. Vi živite s njima, susrećete ih, kao kćer i sina, kao majku ili oca, kao nekog prijatelja, neki puta čak i neprijatelja, s njima se zajedno krećete kroz vrijeme.

Sjetio sam se kako mi tada nije bila važna ni prodaja knjige, ni reklama, ni publicitet, nego samo kako da što duže zadržim tu nevinu radost u njezinu glasu.

Okupljenima, među kojima je bilo i svećenika i opatica, rekla je da je on čovjek koji je svoj život i svoje učenje posvetio uklanjanju prepreka između ljudi različitih vjera i različitih tradicija.

Ali, ja osobno mislim, nastavio je, da nema potrebe da Bog svoje postojanje dokazuje time da ustaje iz mrtvih ili čini neka druga čuda. Ja dokaz o njegovu postojanju vidim u vama, u svima vama koji ste ovdje, vaša srca kucaju dok sjedimo ovdje i razmišljamo, razgovaramo i postavljamo jedni drugima pitanja. Krv kola našim žilama. Vani stabla upijaju sokove na suncu i rastu. Daleko gore iznad njih vrte se planeti. To su činjenice. To nitko ne može osporiti, zar ne? Kakvi nam još dokazi trebaju o postojanju Boga?

Jest, svakako, on je Bog (op. Isus Krist). Ali i vi ste Bog. Mislim da je i Isus Krist rekao da ste vi Bog. On je rekao da je njegov otac i vaš otac, zar ne? To znači da ste mu vi sestra, zar ne? Mislim da Isus Krist nije toliko želio da ga vi štujete, već da se ponašate onako kako se on ponašao, da iznutra budete onakvi kakav je on bio. Mislim da je on ovamo došao da nas spasi, pokazujući nam kakvi bismo mogli biti iznutra. On je rekao, Kraljevstvo nebesko je u vama, pa bismo se trebali upitati što to doista znači.

Ja ne znam što to poništenje zapravo jest, ali možda ono znači odsutnost svake promjene. Kraj. Ja ne mislim da smrt znači i kraj. Ne vjerujem ni da prosvjetljenje znači kraj. Kako bi moglo biti kraja? Što bi to bio kraj? Što bi bog činio poslije kraja, bi li mu bilo dosadno? Morao bi sve početi ispočetka i ponovo stvoriti svijet. Ne, mislim da nema kraja. Kraj bi značio da više nikome ne kuca srce. Dobro, neka bude tako. Ali, da ne bude više sunca, da drveće prestane rasti? Možda i toga ne mora biti. Ali da više nemamo univerzum? Da nema više prašine, da nema svjetla, da više nema atomskih čestica? Kako bi to bilo moguće? Tek to bi onda bilo poništenje, tako se meni čini. Zar ne?
Mi smo ljudska bića, nastavio je, i mi razmišljamo kao ljudi i kao takvi pokušavamo shvatiti ono što je van našega domašaja. Kao da pokušavamo plivati poput riba pod vodom bez disanja, ili da pokušavamo letjeti poput ptica mašući rukama. Ili da pokušavamo gledati u mraku bez baterijske svjetiljke. Ili…
Ili da pokušavamo oboriti sve čunjeve u kuglani sasvim malom kuglicom. Ne, za mene prosvjetljenje znači veliku promjenu u načinu gledanja, razliku u načinu razmišljanja, da bi se barijem dijelom pojmilo Boga, ili Isusa. Ali, možda tu nije dovoljan jedan pomak, nego puno takvih pomaka. Naše duhovno stanje mijenjamo molitvom, meditacijom, načinom kako živimo, načinom kako mislimo, lekcijama koje naučimo živeći ovaj život s dobrim namjerama… i onda, kad se taj pomak dogodi, nakon dužeg ili kraćeg razdoblja, počne se mijenjati način na koji promatramo svijet. Fizički se promijeni. Ako ste loša osoba, recimo lopov, svijet gledate misleći šta ja tu mogu ukrasti. Vidite samo ono što biste mogli ukrasti. A to mijenja način na koji vaš um funkcionira i čini vas slijepima za sve drugo oko vas, za sve ono lijepo što se ne može ukrasti – sunce, srce i tko zna što još.
A ako ste osoba kojoj se dogodilo puno loših stvari i ako ste zbog toga bijesni, nastavio je Rinpoche gledajući u redovnicu, onda ćete stalno u svijetu oko sebe nalaziti razloge da budete zbog nečega bijesni. Bijesni ste čak i na sebe, jer shvaćate da niste savršeni.
Ali ako uspijete načas očistiti svoj um, izbaciti iz njega tu opsesivnu potrebu – da jedino želite krasti, da stalno želite seks, da stalno želite puno jesti, da želite puno spavati, da želite pobijediti u verbalnom nadmetanju kako biste dokazali da ste u pravu, ili da ste stalno bijesni zato jer mislite da su drugi u krivu, ili da ste uvjereni kako ste loša osoba jer niste savršeni – dakle, kad očistite svoj um od takvih opsesija, on se počinje bistriti i postaje poput kristalno čiste vode. Kada se to dogodi, doživjet ćete neku vrstu buđenja. Počet ćete gledati svijet onakvim kakav on doista jest. I nakon mnogo takvih malih buđenja počet ćete malo po malo svijet sagledavati onako kako ga je vidio Isus. To znači kraljevstvo nebesko. To je ono što je on želio i radi toga je on došao k nama na zemlju, da bi nas tome poučio.

On je doista (op. Stari svećenik) bio sretan čovjek, pomiren sa samim sobom, s izrazom dobrodušne ironije na licu, koji je u meni gotovo izazvao zavist.

Seks, hrana, bijes, nasilje, pohlepa, reče. Sve je to prljavština koja muti vodu u čaši. Ali, ako se odreknete seksa i hrane i bijesa i pohlepe, i onda postanete odviše gordi jer ste se svega toga odrekli i pomislite da ste bolji od drugih, onda ćete u svojoj čaši naći samo još više prljavštine.
Vi govorite o zlatnoj sredini, rekoh pun nade. O srednjem putu.

Kakve veze ima to u što vjerujete? Ono što se mora dogoditi svakako će se dogoditi, bez obzira u što vi vjerovali. Važno je ono što činite.

Sve ono što jesmo samo je rezultat onoga što mislimo. Sve je sazdano na našim mislima i nastalo je iz naših misli. Ako čovjek nešto govori ili radi s lošim primislima, pratit će ga bol, baš kao što kotači prate stope vola koji vuče kola. A ako je ono što govori ili radi popraćeno dobrim namjerama i mislima, pratit će ga sreća, poput sjene koja nas nikada ne napušta.

Kad je vaš um bistar, sve možete vidjeti. Tada znate što jest, a što nije, što će biti, a što ne.

Još od vremena kad sam bio dječak, rekoh Rinpocheu, oduvijek sam bio opsjednut pitanjem kako ljudski životi mogu biti tako različiti. Hoću reći, čak i da uzmemo kao primjer samo ljude koje smo sreli u posljednjih desetak minuta, taj mali isječak iz cjelokupnog spektra dobre i loše sreće na zemaljskoj kugli, vidimo koliko je među njima razlike. Neki od njih su silno nesretni, a neki silno sretni. Nekima je na leđa natovaren golem teret od samoga rođenja, a drugi klize kroz život s lakoćom i bez ikakva problema. Oduvijek sam se pitao zašto je sve to tako postavljeno.

Ako želite znati zašto vam je život ovakav kakav jest. Onda znajte da je razlog vaš prijašnji život. A ako želite znati kakav će biti vaš budući život, onda znajte da taj ovisi o vašem sadašnjem životu.
To znači da vam je to zadano kao vježba u ovom životu.

Zašto ne biste pročistili svoj um, umjesto da mijenjate smjer života za stotinu i osamdeset stupnjeva?

Sve do sada moj se novi duhovni život nije nimalo razlikovao od starog, ali sam svejedno imao osjećaj da sam se na neki način obvezao da ću pokušati nešto novo… barem na nekoliko dana. To me na neki način činilo gotovo ponosnim.

Sve bolesti dolaze iz naše duše.

Kad vas je mučila ta bolest to je značilo da ste u sebi nastojali donijeti neku važnu odluku. Krenuti jednim ili drugim putem… u svom duhovnom životu. To je u vama stvaralo veliku napetost. A zbog te napetosti nastupila je i bolest.
Sve dolazi iz duše. Osim kada neki ljudi preuzmu na sebe neku tešku bolest da to ne bi morala neka druga duša, ili da bi ljudi našli za nju lijek. Te stvari znaju biti vrlo složene, to preuzimanje tuđe karme.

Ovo je vrlo opasno vrijeme. Nije toliko opasno po naša tijela, ne bojim se da ćemo umrijeti, ne mislim na to. Opasno je za naše duše.

Ja sam tipičan Amerikanac. Previše sam imućan i previše slab i pun mana a da bih ostavio ikakva duhovnog traga ne bilo kome drugome osim možda na svojoj djeci i svom psu… i to samo ako mi se posreći.

Žena se propela na prste, on je prignuo glavu i ona mu je stavila ogrlicu oko vrata s takvim strahopoštovanjem da sam, vjerujte mi, i sam počeo snažno drhtati.

Kleknuli smo i sjeli na pete i tako nekoliko časaka proveli u tišini, da 'smirimo um'. No moj je um bio miran otprilike koliko i peroni podzemne željeznice u popodnevnoj prometnoj špici.

Udahnite i sjetite se tog osjećaja i onda pustite da tog sjećanja nestane kad izdahnete .To je meditacija. Predočite si nešto u mislima a onda pustite tu sliku da lagano nestane. Možete i sami sebi reći: to je samo misao…

A onda sam, pet minuta prije nego što me Rinpoche potapšao po koljenu, počeo tonuti u neki vrlo ugodan mir. I dalje su mi misli dolazile i odlazile, ali me nisu odviše obuzimale. Kao da je među njima bilo dovoljno prostora – to jedino tako mogu objasniti. Misli i slike plutale su po mojem umu dovoljno razmaknute jedno od drugih. Gledao sam i kako dolaze i puštao ih da odu.
Te misli su bile poput malih jedrilica koje mirno klize po tihom zaljevu, ne više onako opsesivne nego smirene dok su plovile po mirnim vodama mog obnovljenog uma.

Jelo, seks, filmovi, kuglanje. Sve je to lijepo. Nema u tome nimalo zla. Pa ipak, te vas tvari potiču da o njima stalno razmišljate.

I to stalno razmišljanje o slijedećem užitku – u tome nema ničega lošeg. Osim što to u tom trenutku sprječava vaš um da bude miran. To se može događati na nekoj vrlo suptilnoj razini, ali i na ne tako suptilnoj razini. Ako se neko vrijeme suzdržavate od jela, ili se suzdržavate od seksa, onda ćete opaziti kao vaš um jasnije poima svijet oko sebe.
Što se postiže tim suzdržavanjem?
Postiže se da voda u čaši bude bistrija. Kada je vaš um bistriji, jasnije vidite svijet oko sebe. A kada jasno vidite svijet oko sebe, u sebi počnete osjećati mir. Eto tako stvarate svoj vlastiti svijet. I tako ga možete promijeniti, ako želite.

Kad god vas tako snažno ponesu misli, duboko udahnite, poslušajte zvuk guma ispod automobila, pogledajte okolna stabla, jezero, gledajte druge automobile, osjetite bol u mišićima. To je ono što čini joga – navodi vas na to da počnete obraćati pažnju, a ne da mislite. Nemojte puniti glavu informacijama. Vi ste dovoljno pametni i uvijek ćete biti pametni, ali ako budete previše mislili, to će vas udaljiti od Boga.

Život jako brzo prolazi.
Znam. Vidio sam to po svojoj djeci. Čini mi se kao da su nedavno bili u pelenama. A sada će još malo pa otići od kuće.
Ja vam pokušavam pokazati kako da to usporimo.

Ja sam sam gospodar svog duhovnog stanja, a ne Bog; dana nam je moć da proširimo vlastitu svijest i na nama je da odlučimo hoćemo lije iskoristiti, a ne da pasivno čekamo smrt i spasenje.

Živjeti bez zaštite znači iskusiti svijet onakav kakav doista jest. Ljudima kao oklop služi njihova pamet, ili bijes, ili mirnoća, ili strah, ili prezaposlenost, ili ljubaznost. Neki ljudi skrivaju se iza oklopa agresivnosti, a neki iza osjećaja da su jako važni. No mnogi ljudi ne izgrade taj oklop i njima se pruža mogućnost da svijet vide takvim kakav jest.

Prožela me neka zimica, neki osjećaj… ne znam kako bih to nazvao. Istu sam stvar proteklih dana osjetio već nekoliko puta. Seese bi to nazvala slutnjom ili 'energetskom porukom'.

Morate shvatiti da se ne svodite na vaše tijelo, da ste vi puno više od toga. To je vaša zadaća na ovom svijetu.

Da biste spriječili dalje ubijanje, i sami biste trebali prestati ubijati druge. Trebali biste to pokušati. To je vrlo teško, i mnogi u tome ne uspiju. No važno je pokušati. Važno je riješiti se nasilja u svojim mislima.

Vi imate posao koji vam nije mrzak, imate ženu koju volite i s kojom živite u skladnom braku i imate djecu koja su dobra.
To vam omogućuje duhovni mir, a on vam pak daje šansu da dublje sagledate ovaj svijet, ako to želite. Još jedna prilika za izbor, zar ne? Možete se odlučiti na to duble sagledavanje svijeta i ne morate. Ali kada netko jednom pođe krivim putem, i tako čini jedan loš izbor za drugim, počne sretati prema zlu i sebičnosti, i tak iz jednog života u drugi, onda njegova duša ne može imati dobru karmu, i u njoj nema mirnoga prostora.

Bog nam pruža ljubav, i pruža nam ljubav, i pruža nam ljubav… to je kao da stalno svira neka predivna glazba. Ako ljudima nanosite zlo, onda tu glazbu niste u stanju čuti, i to je sve. Nije to Božja, već vaša krivnja. Nije u pitanju Božji sud, već vaš odabir. Vi sebi ne dajete priliku da osjetite Boga, mjesec koji se uspinje, da iskusite dobrotu ili ljubav. I tako iz jednoga života u drugi sebi ne dajete tu priliku, no onda se možda u jednom od života ipak odlučite za promjenu i postanete mirniji iznutra i odjednom možete čuti tu glazbu koja je uvijek tu – i za vas i za loše ljude, stalno je tu. Čak i oni najgori ljudi, koji su birali zlo tijekom tisuću ranijih života, u jednom trenutku mogu odlučiti da krenu drugim putem. Da pođu ovim, a ne onim putem. Da izaberu dobar umjesto lošeg puta. I tako se polako počnu vraćati kući.

Kad bismo bića i predmete oko sebe gledali tek kao fragmente svete cjeline, kao nešto privremeno, kao dijelove nekog sna, možda bi onda sve oko nas postalo puno zabavnije, nalik čudesnom kaleidoskopu, komično i apsurdno.

Velika zemlja i um čini velikim.

Moj je otac govorio, a neki puta i moja majka, da im je najradosnija stvar u životu bila trenutak mog rođenja.
Tu se naše priče jako razlikuju, pomislio sam, jer to je bilo ono što mi moji roditelji ne bi rekli ni za milijun godina, iako su možda to mislili. Bili su dobri, ali suzdržani u izražavanju. Nisu gubili vrijeme na zagrljaje i poljupce, niti su nam govorili koliko su blagoslovljeni što smo njihova djeca. Usred tih sjećanja obuzeo me neki čudan osjećaj – poput lagane jeze.

Postoji materijalna žena koju volite – koju vidite i dodirujete, slušate i osjetite njezin miris. Ali postoji i onaj dio vaše žene koji nije materijalan, koji ne možete ni dodirnuti, ni vidjeti ni onjušiti. U materijalnom je tijelu i to nešto ne-materijalno, i to ne-materijalno pokreće materijalno tijelo. Pokreće njegovo srce, pokreće mozak.

Upravo ljubav tjera atome da se kreću kako se kreću. Zar se ljudi ne nasmiješe kad vide malu bebu, malog dječaka ili djevojčicu? Zašto? Zato što su duboko u sebi svjesni te činjenice. Znaju da je ljubav stvorila tu bebu, tog dječaka, tu djevojčicu. Ljudi osjete u sebi tu ljubav.
Ranije sam vam govorio o Božjoj glazbi koja se stalno čuje, koju svi mogu čuti. Ta Božja glazba je ljubav. I ta ljubav što pokreće svijet, neki puta ta ljubav… taj izvor, potiče ljude da pomažu drugima.

Snaga ljubavi u našem univerzumu iznenada ispuni neka tijela na ovom planetu, kao što strujanje zraka neki puta ojača u vjetar. Ta tijela, oni postanu sveci, veliki učitelji, a zapravo se radi o božjim utjelovljenjima, dijelovima Boga, baš kao što je vjetar dio ukupnog gibanja zraka i ne možemo ga nikada od njega sasvim odvojiti. Baš kao snop sunčeva svjetla što ulazi kroz prozor – ovo je dio sunca, ali ne i samo sunce.
Ono što pokreće svijet je taj izvor ljubavi. Neki puta, kad neka država, neko mjesto na zemlji treba pomoć, ili kada cijeloj zemaljskoj kugli treba pomoć, onda se ta ljubav utjelovi u osobama kao što su Buddha, Krišna, Muhamed, Marija, Isus, Mojsije… zašto baš tada, i zašto baš na tom mjestu, u toj kulturi?

Ali u tom trenutku, u atmosferi njemačke iseljeničke zajednice u Americi, usred svih tih mirisa i okusa koji su mi oduvijek bili poznati poput pokrivača na mom dječjem krevetiću, doslovce sam fizički osjetio da se preda mnom otvorio cijeli jedan novi svijet.

Imao sam spremno cijelo predavanje o povijesti Velike nizine, o krvavim pokoljima u kojima je počinjen genocid nad Indijancima, teškom životu i žrtvama koje počivaju ispod te mirne zemlje, poput karme u duši – nevidljive, gotovo zaboravljene, no tiho odjekujući u svakom času našega modernog vremena. Dok jedni tvrde da je to bio holokaust, drugi govore da su to tek bile žrtve povijesnih previranja i cijena općeg napretka.

Kada sam malo prije čuo Seesein glas na telefonu i postao svjestan da je putovanje praktički završilo, jer danas stižemo u Dickinson, imao sam osjećaj da me moj stvarni život čeka odmah iza vrata, da me zaskoči čim otvorim. Volim ja taj svoj život, ali gravitacijsko polje Volye Rinpochea i američkih cesta izbacilo me iz moje uobičajene orbite. Trebalo mi je još malo vremena prije povratka u zbilju svakodnevnog života.

Ono što će vas najviše dojmiti jest osjećaj širine, kako neba tako i zemlje pod tim nebom – velike, bogate, plodne zemlje što hrani dobar dio svijeta.

Na neki način mijenjamo se sa svakim dahom, svake sekunde. Najveća iluzija mladosti jest u tome da vjerujete kako nikada neće nastupiti srednje godine, a iluzija srednjih godina jest u tome da vjerujete da se život neće promijeniti. No, da, djeca će narasti. Da, mi ćemo ostarjeti i s vremenom umrijeti, ali ima toliko lijepog u čemu se do tada još može uživati.




11.04.2016. u 15:14 | 0 Komentara | Print | # | ^

Dar – kako kreativni duh transformira svijet


Lewis Hyde
Izdavač: Algoritam 2011.

Duh umjetnikova dara može pobuditi naš vlastiti. Djelo se obraća onom dijelu našeg bića koje je samo po sebi darovano, a ne stečeno.
Što god da je darovano mora se ponovno darovati, a ne zadržati.
Dar se konzumira kada prelazi iz jedne ruke u drugu bez uvjerenja da će se išta zauzvrat dobiti.
Želja za konzumacijom vrsta je žudnje. Žudimo za time da svijet prolazi kroz nas poput zraka ili hrane. Gladni smo i žedni nečega što možemo nositi samo unutar svojih tijela. Ali konzumeristička dobra samo raspiruju našu žudnju, ne zadovoljavaju je. Konzumerist je pozvan na obrok bez emocija čija mu konzumacija neće dati ni zadovoljstvo ni žar. On je stranac koje je pozvan da se hrani ostacima tuđeg vlasništva, a da pri tome ne primi dobrobiti duhovne hrane. On je gladan i kad obrok završi, tužan je i umoran, baš kao što se osjećamo kada nas žudnja odvuče iz kuće, a ne odvede nas nikamo.
Postoji sila koja zahtijeva da se dar kreće (opa Kada se vlasništvo gomila, žene bogataša počinju rađati lopove i prosjake).
Od čovjeka koji nešto posjeduje očekuje se da to dijeli s drugima, da to podijeli, da bude upravitelji djelitelj te imovine.
Kada nešto dajem nekome od koga ništa ne dobivam (a ipak dobivam s druge strane), to je dar koji mi nestaje iz vidika prije negoli se vrati. Moram darivati naslijepo. A osjećat ću i neku vrstu slijepe zahvalnosti. Manji krug podrazumijeva da, osobito ako uključite samo dvoje ljudi, što više čovjek drži stvari na oku, to je veća vjerojatnost da će početi razmišljati kao trgovac. Ali dokle god dar nestaje iz vidika, njime ne može manipulirati jedan čovjek ili jedan par partnera u darivanju. Kada se dar kreće ukrug, njegovo je kretanje izvan kontrole osobnog epa pa stoga svaki nositelj mora biti dio grupe, a svako darivanje je čin društvenog povjerenja.
Dar može kružiti na bilo kojoj razini ega.
Recipročno darivanje ega dvoje nešto je društvenije. Uglavnom pritom mislimo na ljubavnike. Svaki od tih krugova nas više ispunjava što se više širi, a mali darovi koje ljubavnici razmjenjuju dirnu nas jer svakim se od njih kroči u sve širi krug. Ali ponavljam, ako se razmjena odvija kontinuirano, isključujući druge, ona uskoro dosadi.
Ali kada izgubimo dar iz vidika i on se potom vrati, osjećamo se življima.
Živi smo samo onoliko koliko si dopuštamo da nas to dirne.
Ono što se daruje uvijek nas iznova hrani, dok ono što zadržimo nahrani nas samo jednom i mi ostajemo gladni.
Zadovoljstvo ne proizlazi iz toga da budemo ispunjeni, nego iz toga da budemo ispunjeni strujanjem koje nikad neće prestati. Kod darivanja, kao i u ljubavi, naše nam zadovoljstvo pruža olakšanje jer znamo da na neki način davanje istodobno osigurava i obilje.
U europskim narodnim pričama često se ispostavi da je prosjak zapravo Wotan, pravi 'vlasnik' zemlje, koji traži milostinju iako je sve kuda se kreće njegovo vlasništvo i koji potom ispunjava potrebe dijeleći darove. On je kum sirotinji.
Takve priče nam govore da se dar kreće od obilja prema oskudici. On traži neplodne, same, nemoćne i siromašne.
Istina je da mrtvilo napušta dušu kada primimo dar, jer dar omogućava napredovanje, on služi dobroj volji ili virtú prirode, duši i kolektivu.
Carl Kerenyi, rumunjski povjesničar regije, započinje svoj rad o Dionizu govoreći da je prvi put shvatio bit božanstva vina u vinogradu. Promatrao je lozu i to što je vidio bila je 'slika neuništivog života'.
U narodnim je pričama dar obično nešto naoko bezvrijedno – pepeo, ugljen, lišće ili slama – ali kada ga osoba kojoj je darovan zbunjena, donese do svog praga, otkriva da se pretvorio u zlato. Takve priče govore o tome da je kretanje dara iz svijeta darivanja do praga primatelja dovoljno da se taj dar pretvori iz otpadaka u zlato. Karakteristično je to da daru raste vrijednost samo dok ga se tretira kao dar. Čim sretni smrtnik počne računati kolika mu je vrijednost, ili zgrabi kantu i krene po još, zlato se pretvara natrag u slamu. Porast vrijednosti sadržan je u osjećaju, ne može se izračunati.
Razvoj je poanta dara, njegova bit.
Vrijednost počinje rasti kada dar prolazi kroz nekoga, kada se stvara krug. Ali 'profit' nije prava riječ za to. Kapital stvara profit, a prodaja robe povećava profit, ali darovi koji ostaju darovi ne stvaraju profit, oni daju veću vrijednost. Razlika leži u onome što bismo mogli nazvati vektorom povećanja vrijednosti. Tijekom razmjene darova vrijednost se mijenja i prati objekt, dok se kod trgovine ona zadržava u obliku profita. Te dvije mogućnosti također su poznate kao pozitivni i negativni reciprocitet.
Dar jednog čovjeka ne smije biti kapital drugome. Povećanje vrijednosti do kojeg dolazi razmjenom darova mora ostati dar, ne smije se zadržati kao prirast privatnom kapitalu.
Kada se vlastiti kapital ne može izdići iz mase, kada nema mogućnosti za osobnu dobit, gubimo sve poželjne dobrobiti tržišnoga društva – osobite slobode koje nam pruža, osobit način za inovaciju, njegovu individualnu i materijalnu raznolikost i tako dalje. Ali s druge strane, kada vlada samo tržište, osobito kada njegove dobrobiti proizlaze iz pretvaranja darova u robu, plodovi darivanja se gube. Tada se tržište s pravom povezuje s raspadanjem zajednice i opadanjem živosti, plodnosti i osjećaja zajedništva. Ondje gdje ne održavamo nikakve institucije pozitivnoga reciprociteta nismo u mogućnosti sudjelovati u tom 'općem duhu' o kojem sam upravo govorio. Nismo u mogućnosti dostojanstveno se stopiti s prirodom, nismo u mogućnosti od mase stvoriti zajednicu, konačno, nismo u mogućnosti primati, pridonositi i prenositi zajednička blaga koja nazivamo kulturom i tradicijom. Samo kada porast vrijednosti prati dar skupljeno blago našega duha nastavlja sr razvijati među nama tako da svatko od nas može u njemu sudjelovati i biti revitaliziran. To je vitalnost koja je izvan njegovih ili njezinih pojedinačnih mogućnosti.
Tjelesna smrt nije konačna smrt, nego promjena, prijelaz kojem pomaže razmjena darova. Velšani su vjerovali da će pokojnici koje se nije dostojno ispratilo na počinak biti osuđeni na beskonačno lutanje svijetom. Postat će duše koje ne mogu naći svoj mir, koje se ne mogu povezati s duhom čovječanstva.
Granični darovi obilježavaju trenutak, ili djeluju kao nosioci, individualne transformacije.
Darovi obilježavaju različite faze u životnom ciklusu (opa kod rođenja, kod krizme, na vjenčanju….).
Astrolozi su prorekli da kći neće preživjeti prijelaz od djevojke u suprugu, ali ona je preživjela zbog spontane velikodušnosti, ona je doista puna duha na dan svog vjenčanja. Ta priča govori isto što velški pogrebni običaj, ili sabianski obred inicijacije, a to je da darovi štite osobu u trenutku promjene. To ne znači da smrt ne postoji, niti da ne postoji promjena – inicirani svećenik i nevjesta prolaze određenu 'smrt', ali oni mogu putem nje ući u novi život pod okriljem dara (opa proročanstvom je djevojku trebala ugristi zmija na dan njena vjenčanja, ali kako je siromaha na kojeg nitko nije obraćao pažnju darivala dijelom onog što je ona dobila, iskupila je svoj novi život darom).
Većinu umjetnika privuče njihov poziv kada rad velikog majstora probudi njihov urođeni dar.
Jednom kad se dar pokrene u nama, na nama je da ga razvijemo. Tijekom sazrijevanja talenta postoji recipročni trud. Dar će nastaviti slati svoju energiju onoliko dugo koliko se o njemu brinemo.
Eckhart: TO što čovjek prima Boga u sebe dobro je i to je prihvaćanje djevičansko. Ali još je veće dobro ako Bog u njemu ostavi ploda, jer plod dobivenoga dara je zahvalnost za taj dar.
Za Eckharta mi nismo doista živi sve dok ne vratimo taj dar u Božje kraljevstvo. Što god je došlo od Boga oživljava ili počinje postojati u trenutku kada se 'okrene' Njemu. Krug se mora zatvoriti. 'Čovjek mora davati onome što od njega može primiti'. Kao što smo pročitali u drugim pričama, kada proslijedimo ono što smo primili, oživimo. Kod Eckharta taj je put isključivo duhovan. On nam kaže da ne molimo Boga za stvari, jer stvari ne vrijede ništa. Trebali bismo se moliti jednostavno za to da budemo što bliže Bogu. Konačni je plod zahvalnosti prema Bogu sjedinjenje s njime.
Krist je darovao svoje tijelo kako bi iskupio naše grijehe, kako bismo mogli postati jedno s Bogom. 'Grijeh' je ovdje udaljavanje, razdvajanje. Čovjek koji griješi postupa tako da se unutar sebe udaljava od svojih bližnjih ili od Boga. 'Iskupiti' znači ponovno se sjediniti, 'postati jedno'.
Darivanje je moć povezivanja, a trgovina odvajanja, darovi povezuju zajednicu i približavaju nas drugima, dok se trgovina povezuje s otuđenjem i slobodom.
Ono što tinejdžeri u Pekingu i Pragu žele nije samo luksuz. Svi se mladi žele osloboditi okova odgoja, žele biti sinovi razmetni. Katkad odlazimo na tržište kako bismo okusili otuđenje kao da želimo maštati o tome za što ćemo se sljedeće vezati.
Darovi nas ne vežu ako nas ne dirnu.
Razgovor je trgovina, a kad razgovaramo, postanemo dijelom onoga s kime razgovaramo.
Mladić ostaje u skupini kada se oženi, a u njoj ostaje i njegova muževnost, njegovi budući potomci. Ali mlada žena odlazi kada se uda, a darovi koji se za nju daju svjedoče o činjenici da sva njezina prava i prava njezine obitelji prelaze na klan njezina muža.
Postoji jedna specifična situacija u kojoj se muška djeca daju kao dar, ili je bar postojala. Raniji opis 'obreda žrtvovanja prvih plodova' navijestio je da je u Starom zavjetu prirodni prirast – žita, teladi, janjadi i sl. – bio smatran božjim darom, a njegovi su se prvi plodovi kao posljedica toga žrtvovali kao uzvraćanje dara. Knjiga izlaska zabilježila je jasnu Jahvinu poruku o spolu tih plodova: 'Svako prvorođenče materinjega krila meni pripada: svako muško, svaki prvenac tvoga i sitnoga i krupnoga blaga'. Muški plodovi su Božji darovi ljudima, a ljudi prve od tih plodova moraju vratiti.
Stara je laž: Slatko je i časno za domovinu mrijeti. Jer kada država zamjeni boga-kralja, muškarac više ne peče u zemljanim pećima, nego se šalje u rovove. I iako nikakav obred darivanja ne prati novačenje (ni jedan narednik ne pita: Tko daje ovoga muškarca?), u našoj je mitologiji majka (ili supruga) ta koja daje muškarca u vojsku. Kada muškarac pogine boreći se za svoju državu, novine pišu da je 'majka dala sina', i ona je ta koja preko lijesa prima zastavu svoje zemlje.
Svrha tog dvostrukog zakona (opa da se ne kamatari onaj koji je u istoj zajednici-ili od istog roda, a stranac može, a opet Isusovo da smo svi braća to sve poništava), ujedno i zabrane i dopuštenja, jest da definira dvostruku situaciju bratstva koje posluje sa strancima. Hebreji su među sobom imali ustroj razmjene darova, ali također su imali i kontakte s narodima koji nisu bili dijelom tog kruga darivanja. U krugu darivanja dar se daje bez ugovora i dogovora o uzvraćanju. Pa ipak uzvraća se. Cirkulacija je uspostavljena i na nju se može računati. Unutar tog kruga darovi se moraju održati u pokretu i to je svrha tog zakona. Nitko ne bi smio tražiti kamatu na pozajmicu bratu, jer ona pretvara velikodušnost u tržišnu razmjenu. Ta zabrana ne znači da ne bi trebala postojati zarada ili rok naplate, nego da bogatstvo mora pripasti plemenu kao cjelini, a ne pojedincima.
Zbog toga zakon protiv naplaćivanja kamate na zajam nalaže da se svoje 'ja' podredi plemenu. To je 'siromaštvo' dara, po kojemu svaki čovjek svojom velikodušnošću postaje 'siromašan' kako bi zajednica mogla biti bogatom. Potrebita osoba ne gleda se kao da ima odijeljen i osoban problem. Njezinu potrebitost osjeća cijela skupina i svoje bogatstvo usmjerava prema potrebi i ispunjava je bez promišljanja i rasprave, baš kao što voda prvo ispunjava najniže udubine. Zakon zahtijeva da ni jednom članu zajednice ne bude više ili manje na raspolaganju nužne potrepštine.
Taj zakon gotovo da tvori definiciju – trgovina je način na koji poslujete sa strancima. Kada se taj zakon poštuje, kada se bogatstvo pretvara u privatni kapital unutar plemena, zakon kaže: Jahve Bog tvoj udijelit će ti blagoslov u svakom pothvatu tvoje ruke…
Dvostruki zakon je dobro funkcionirao dugo vremena. Međutim on je postao problemom tijekom stoljeća koja su uslijedila poslije Isusa jer njegovo je učenje da su svi ljudi braća poništilo dopuštenje da se računa kamata.
Seljački rat bio je isti onaj rat koji su američki Indijanci morali voditi protiv Europljana, rat protiv trženja dotada neotuđivom zajedničkom imovinom. Dok su prije ljudi mogli pecati u bilo kojem potoku i loviti u bilo kojoj šumi, sada su se pojavili pojedinci koji su tvrdili da su vlasnici tih posjeda. Temelji vlasništva zemlje su se promijenili. Srednjovjekovni je kmet bi prava suprotnost vlasniku imanja. Zemlja je posjedovala njega. Nije s slobodno mogao kretati od mjesta do mjesta, a ipak je imao neotuđivo pravo na komad zemlje za koju je bio vezan. Sada su ljudi tvrdili da posjeduju zemlju i nudili su je u zajam. Dok se kmet nije mogao maknuti sa svog komada zemlje, zakupca se moglo izbaciti ne samo zbog neplaćanja najma, nego i zbog veleposjednikova hira.
Eckhart: Znaj tada će Bog djelovati, prelit će se u tebe čim uvidi da si spreman… Kada uvidi da si spreman, prisiljen je djelovati, preliti se u tebe, baš kao što sunce grane kada je zrak vedar i čist i ne može se suzdržati. Doista, bio bi to velik propust u Božjem djelovanju, kada bi uvidio da si prazan i jalov i kada ne bi u tebe usadio izvrsnost, niti te obdario milostivim darovima.
Ne treba ga se tražiti ovdje ili ondje, on nije dalje od vrata u tvoje srce. Ondje stoji i čeka, čeka onoga tko je spreman otvoriti ih i pustiti ga unutra… on će tobom tisuću puta više od onoga koliko ti žudiš za njim. Kada se srce otvori, on će ući.
Postoji sumnja da se dar neće vratiti, da sve neće dobro proći, da postoji takva oskudica u svijetu da će proždrijeti svaki dar koji se pojavi. Sumnja prekida kruženje darova.
Najvažniji dio umjetnikova rada nije toliko stvaranje koliko zazivanje muze.
Bio bi to velik propust u Božjem djelovanju kada bi uvidio da si prazan i jalov i kada ne bi u tebe usadio izvrsnost, niti te obdario milostivim darovima.
Osjećao sam vrlo snažno da ništa ne ovisi o mojoj volji, da sve što bih mogao postići u životu neće biti postignuto mojim trudom ,nego da će mi biti darovano.
Postoji istinsko odricanje, a to je ne biti u mogućnosti dati dar onome koga volite najviše od svega… Dar koji se usmjeri prema sebi, koji ne možete dati, postaje težak teret, katkad čak i neka vrsta otrova. To je kao da je tok života obustavljen.
Upravo talent koji se ne koristi ono je što se gubi ili atrofira, a darivanje jednog od naših djela siguran je način da se prizove sljedeće.
Obred prvih plodova utvrđuje jednostavno pravilo o plodnosti: Ne izrabljuj ono što je esencijalno. Kosti lososa, loj janjeta, simbol šumskog haua, svi se vraćaju svom izvoru i tim povratkom blagodati tih darova pošteđene su onoga što obično nazivamo eksploatacijom. Povratni dar tako postaje kompost koji osigurava plodnost izvora.
Mašta ima moć spojiti elemente našega iskustva u žive cjeline: ona je dar.
Dar se gubi zbog sebičnosti. Kada brojimo, mjerimo, procjenjujemo vrijednost ii tražimo uzrok stvari, izlazimo iz kruga darivanja, prestajemo biti 'dio cjeline' kruženja dara i umjesto toga postajemo jedan dio cjeline koji o drugome promišlja. Mi imamo moć oblikovanja dara koja je na neki način nesvjesna i koja stoga nije analitička i izraziva svijest.
U umejetnosti zaboravljamo na sebe. Čim glazbenica osjeti da je netko drugi prosuđuje, ona i sama počinje prosuđivati sebe. Umjesto da se služi darom, ona o njemu promišlja. Paučina.
Narod koji nema uporište će nestati. Baš kao što kruženje darova među plemenskim narodima pleme drži na životu, tako i umjetnost bilo kojeg naroda, ako je pravo utjelovljenje njihova duha, jamči život njegovih pripadnika.
Sva živa bića imaju jednaku vrijednost jednostavno zbog vrline svoga postojanja, bili oni predsjednici ili kukci što valjaju kuglice balege. Natjecanje i proračunavanje zbog kojega većina nas većinu vremena trpi (prema kojem je ovo ili ono dovoljno ili nedovoljno, ovaj ljubavnik, onaj ljubavnik, ovo vino, ono vino, onaj film, ove hlače – sve se to odbacuje u stranu, možete se opustiti.
Whitman u predogovru posvećenom Emersonu, napisao je 'Ja sam čovjek čija je vjera savršena'. Vjera ne propitkuje. Ili kako bismo to na pravi način prikazali, vjera je rezultat propitkivanja – ona ne predstavlja odgovore nego prestanak sumnjanja.
Doživljaj plutanja oceanom besmrtnog života umirio je moja pitanja.
Baš kao što se drvo nalazi u sjemenu, tako se sve naše boljke nalaze u tim pitanjima.
Onaj tko me drži za ruku, posve me je zadovoljio.
Entuzijast bi odgovorio da je razum taj koji nas dovodi do različitih zaključaka – da nas u duhovnim pitanjima mora voditi naše unutarnje svjetlo. Entuzijast čeka kako bi osjetio istinu.
Čini se da bogati osjećaju da bi ako osjetite kako se duh kreće fizičkim tijelom u nedjelju, bilo tim teže tržiti u ponedjeljak.
Whitmanove pjesme su kao vrsta pluća koja udišu i izdišu svijet. Gotovo sve u pjesmi nalikuje na disanje, utjelovljeno davanje i primanje, kroz koje tijelo filtrira svijet.
Da se bilo koji dio disanja prekine, on bi prestao postojati. I tko god za osminu milje prođe bez suosjećanja ide pokrovom umotan na vlastiti pogreb. Ljudsko biće je davanje i primanje suosjećanja i ponosa.
I prvi predmet koji opazi, taj predmet on postane…
Rani jorgovani postadoše dio tog djeteta, i trava i bijeli i crveni ladoleža, i bijela i crvena djetelina i pjesma muholovke…
I vodene biljke s dražesnom ravnom glavicom, svi dio njega postadoše.

Volovi… što vaš pogled izražava?
Čini mi se više od cijelog štiva što u životu pročitah.

Identitet se stvara i rastvara unutar njegova 'ja'.

Akušer je babica ili ginekolog, stoga su ta 'vrata' i ulaz u grob i izlaz iz utrobe.

Pod ponosom Whitman ne podrazumijeva umišljenost, nego nešto što je sličnije samopouzdanju.
Ponos nije suprotan suosjećanju, ali selektivan je. Odbaci ono što ti vrijeđa dušu.
Nekim stvarima ne treba dopustiti prodiranje u srž njegova bića.
Izgovorena tuga – ili očaj, ili čežnje, otkriva oblik gubitka. Govorom održavamo na životu duh onoga što nemamo. Preživljavamo, duhovno, izgovarajući imena mrtvih i nazive onoga što nam treba, ali što ne možemo naći.
Ono što ne izgovorimo, izgubit ćemo.
Od onoga što je duša ponudila pjesnik stvara djelo.
Umjetnik stvara dušu, darivanjem je čini stvarnom. Kao što Rimljanin prinosi žrtvu geniusu za svoj rođendan kako bi napredovao i postao slobodan duh, kao što smo to pojasnili opisom niza razmjena, svrha darovanja je duhovni porast vrijednosti i konačno ostvarenje duše.
Duh koji se nikad nije izrazio ne može opstati.
Seoski se lijenčina javlja kad god volja za radom poždere nužno vrijeme za odmor, kad god farmeri na Srednjem Zapadu počnu orati noću ili rušiti šumarke oko svojih kuća kako bi posadili soju sve do prozora.
Seoski lijenčina sakuplja bogatstvo koje može ponijeti sa sobom i nakon smrti svojega tijela.
Biti na mjestu gdje se djeca rađaju, ili gdje muškarci umiru, ili pate na samrti znači biti u blizini vrtloga života.
Osobito smrt usmjeruje prema životu i daje mu dublje značenje. Suočeni sa smrću možemo odijeliti ono što je važno od onoga što je nevažno.
Ljubav potkopava identitet. Ego jednoga svojevoljno je ranjen u ljubavi, lomi se kako bi primio onoga koga voli.
Drveće kao ni životinje, ne jadikuje o izgubljenoj ljubavi niti neispunjenim željama.
Slike bogova, napisao je Ezra Pound, ne potiču dušu na kontemplaciju i čuvaju tradiciju nedjeljive svjetlosti.
Civilizacija nastaje i održava se samo kad se te dvije sile, rast i red, nađu u stanju ravnoteže.
Neka znanja ne mogu preživjeti apstraktni oblik i umjetnost nam služi kako bismo sačuvali ta znanja. Tekuća svjetlost, plodnost prirode, osjećaj uspona duše – samo mašta može uobličiti naše razumijevanje tih stvari, a mašta se izražava u slikama.
Princip dobra sastoji se od uspostavljanja reda unutar sebe samoga. Ovaj harmonični red širi se, gotovo zarazno, bez posebnog truda. Princip zla sastoji se od upletanja u tuđe živote.
Bez eleuzinske energije civilizacije nikad ne bi nastajale, a bez konfucijanskog reda raspale bi se.
Za Pounda je konfucijanski red povezan s dvjema stvarima: snagom volje i dugotrajnošću. Volja djeluje kao sila reda, a dugotrajnost je posljedica njezina djelovanja.
Baš kao što čovjek nekad ne može izraziti ono što želi reći, tako i mašta zamuckuje na putu do jasnog oblikovanja svojih osjećaja. Volja ima moć da taj materijal odnese nazad mašti i zadrži ga tamo dok ga se ponovno oblikuje. Volja ne stvara klice slike nekog djela, niti djelu pridaje oblik, ali daje energiju i usmjerenu pažnju koju dijalog s maštom zahtjeva.
Predgovor knjizi Vlati trave:
Ovako ćete učiniti: volite zemlju, sunce i životinje, prezirite bogatstva, dajte milodare svakom tko iz zatraži, zauzmite se za glupe i lude… ne svađajte se zbog Boga, imajte strpljenja i popuštajte ludima…slobodno razgovarajte s neobrazovanim ljudima, i s mladima, i s majkama obitelji… odbacite što god vrijeđa vašu dušu i vaše tijelo će postati sjajnom pjesmom i tečno govoriti ne samo vlastiti riječima, već tihim boricama na svojim usnama i licu, trepavicama vaših očiju i svakim pokretom i dijelom vašega tijela…
Hemingway o Poundu:
Imamo Pounda, koji je…posvetio, recimo, petinu svojeg vremena poeziji. Ostatak vremena posvetio je napretku, umjetničkom i materijalnom, svojih prijatelja. Brani ih kad su napadnuti, dovodi ih u časopise i izvodi iz zatvora. Posuđuje im novac. Prodaje njihove slike. Organizira koncerte za njih. Piše članke o njima. Upoznaje ih s bogatim ženama. Nagovara izdavače da objave njihove knjige. Sjedi cijele noći uz njih kad oni tvrde da umiru i svjedoči u njihovim oporukama. Pokriva njihove bolničke račune i odgovara ih od samoubojstva.
Čarobnjaci, klaunovi, muškarci i žene s nadljudskim moćima privlačni su djeci djelomično i zato što djeca nemaju nikakvu moć i žele se osloboditi tog tereta pomoću mašte, a dijelom i zato što su nadljudi dio bajki i mitova.
Outsider se uvijek koristi kao katalizator koji će potaknuti nacionalizam, a kada su vremena teška, također će uvijek biti njegovom žrtvom.




02.06.2015. u 15:21 | 0 Komentara | Print | # | ^

Rak – pobijedite ga prehranom prilagođenom krvnoj grupi


Dr. Peter J.D'Adamo
Izdavač: AGM 2004.

Svi oblici života imaju individualizirane antigene koji čine dio njihova kemijskog otiska. Među mnogim antigenima u tijelu, nalazi se i onaj koji određuje krvnu grupu. Kad imuni sustav otkrije sumnjivu supstanciju, jedna od prvih stvari koje traži jest ima li takav osumnjičenik bilo kakve sličnosti s antigenom vaše krvne grupe. Antigeni krvnih grupa nisu svojstveni samo ljudima, pa čak ni životinjama s krvotokom. Oni su česti kod niza mikroorganizama, kao što su bakterije, virusi i paraziti. Kad imuni sustav otkrije mikroorganizam koji nije nalik na antigen vaše krvne grupe, on proizvodi protutijela koja će ga uništiti. Stanice imunog sustava koje proizvode protutijela sačuvat će 'sjećanje' na mikroorganizam i lakše će ga prepoznati i uništiti ako ponovno naiđu na njega.
Tip protutijela, koje proizvodimo u slučaju obične prehlade ili namirnica na koje smo alergični, jednostavne su molekule nalik na 'etikete' koje se vežu za te loše momke i obavještavaju stanice prirodne ubojice imunog sustava da bi trebale doći ondje i ubiti ih. Ta protutijela po imenu IgG ne ubijaju napasnike, nego ih samo identificiraju. Ubijaju ih leukociti.
Protutijela koja proizvodimo protiv drugih krvnih grupa zapravo nastaju rano u životu pod utjecajem bakterija i ponekad namirnica koje jedemo. Ta protutijela, koja se suprotstavljaju drugim krvnim grupama, razlikuju se od IgG protutijela o kojima smo prethodno govorili. Ona sama mogu uništiti strane mikrobe i alergene i ne traže pomoć leukocita. Zbog smrtonosne prirode tih protutijela poznatih kao izohemaglutinini, koja se suprotstavljaju drugim krvnih grupama, transfuzija pogrešne krvne grupe obično znači smrt.
Kad se ta protutijela sretnu sa stranim antigenima, nastaje reakcija poznata kao aglutinacija. To znači da se protutijelo veće za antigen i čini ga izrazito ljepljivim. Kad su stanice, virusi, paraziti i bakterije aglutinirani, drže se zajedno i 'čine nakupine' pa ih je puno lakše izbaciti iz tijela. Budući da se mikrobi moraju oslanjati na 'klizavu moć izbjegavanja' to je izrazito moćan mehanizam obrane, kao npr. Da lisičinama zajedno vežete kriminalce, oni postaju znatno manje opasni nego kad se mogu uokolo slobodno kretati.
Krvna grupa = nosi anti-A i anti-B protutijela i odbacuje sve slično A i B antigenima. Krvna grupa A nosi anti-B protutijela, a krvna grupa B nosi anti-A protutijela. Jedino krvna grupa AB nema protutijela koja se suprotstavljaju drugim krvnim grupama i zato osobe s krvnom grupom AB mogu primati krv svake krvne grupe.
Svaka osoba na krvnim stanicama ima antigen krvne grupe, ali većina ljudi (između 80 i 85% stanovništva) ima antigene krvne grupe koji neovisno plutaju u svim izlučevinama. Te ljude zovemo sekretorima jer izlučuju antigene svoje krvne grupe u sve tekućine, sve sekrete organizma, poput pljuvačke, sluzi i sperme. Ako ste sekretor, svoju krvnu grupu možete otkriti i u svi tim sekretima, ne samo u krvi. Osobe koje ne izlučuju antigene krvne grupe u tekućine u tijelu, osim u krv, zovemo nesekretorima.
Još ne znamo točno zašto su neki ljudi sekretori a neki nesekretori, ali možemo pretpostaviti da je status sekretora povezan s nastojanjem prirode da čovjeku pruži još jedan zaštiti sloj koji naši davni preci nisu imali. Ima dokaza da je status nesekretora genski stadij striji od statusa sekretora pa je stoga možda pogodniji za probavni sustav lovca-sakupljača.
Gledano imuno, čini se da nesekretori imaju vrstu strategije 'smrtonosne zamke': puste da patogeni uljezi uđu u njih a onda ih u svojoj nutrini napadnu i ubiju.
Nesekretori su znatno više skloni imunim bolestima od sekretora.
Tijelo zaista ulaže velike napore da sačuva tu specijalizaciju stanica (opa svaka stanica izvršava svoju funkciju a ne da dođe do 'anarhije' pa počnu raditi posao druge stanice), jer je gubitak spomenutog nadzora zapravo početak stanične anarhije koja na kraju može uzrokovati zloćudna stanja.
Budući da se stanice raka uglavnom ponašaju kao embrionalne stanice u fetalnim organima, ova presudna embrionalna funkcija najvjerojatnije je najvažniji razlog zašto antigeni krvnih grupa nastaju i nestaju u tkivima prije nego postanu agresivno zloćudni i metastaziraju.
Budući da su antigeni krvne grupe potrebni za diferencijaciju stanica, njihov gubitak može potaknuti razvoj tumorskih stanica koje dobivaju sposobnost kretanja i cirkuliranja tijelom.
Fetus koji se razvija treba sposobnost da razvije nove organe te da proizvede dostatnu količinu krvi koja će ih podupirati, a gubitak krvne grupe dopušta migraciju embrionalnih stanica prema mjestima gdje će biti smješteni budući organi i krvne žile. No kod zloćudnih stanja, gubitak krvne grupe znači migraciju nenadzirane vrste stanica – metastazu.
Tkiva i organi koji normalno ne proizvode antigene krvnih grupa, djelovat će obrnuto. Kad postanu kancerogeni, dobit će antigene krvne grupe. Kod nekih vrsta raka, kao što je rak štitne žlijezde i debelog crijeva, promjene koje nastaju u ekspresiji antigena krvne grupe u jednom organu, utjecat će na ekspresiju antigena krvne grupe u drugom organu.
Jedna od funkcija T i Tn antigena jest da potiču prianjanje stanica raka – sposobnost stanica raka da se vežu za druge stanice, uključujući i one zdrave.
Dobra vijest je da svaki čovjek u organizmu ima već postojeća protutijela antigena T i Tn, ili već ugrađenu imunu reakciju protiv stanica s takvim biljezima. Ta anti T i anti Tn protutijela primarno nastaju u crijevnoj flori. Vaša krvna grupa često će utjecati na brojnost i aktivnost anti T i anti Tn protuijela. Ne iznenađuje da krvne grupe A i AB imaju najmanje agresivnu imunu reakciju protiv antigena T i Tn zbog njihove strukturalne sličnosti s antigenom A. napadači slični grupi A lakše će prevariti njihov imuni sustav.
Znakovi za upozorenja za rak: Promjena u radu crijeva i mokraćnog mjehura, rana koja ne zacjeljuje, neobično krvarenje ili lučenje, zadebljanje ili kvržica u dojci ili na bilo kojemu drugom mjestu, loša probava ili teškoće s gutanjem, očita promjena na bradavici ili madežu, kašalj koji ne prestaje ili promuklost. Ove pojave upozoravaju da trebate što prije otići na liječnički pregled. Zapamtite da rak počinje kao mali i širi se ako se ne nadzire. Najbolje se liječi rak u ranijem stadiju. Bolovi su poodmakli simptom – nemojte čekati da se pojave.
Rijetki slučajevi u kojima je poznato da se je krvna grupa promijenila iz jedne u drugu redovito predstavljaju krajnost u dugoj borbi protiv raka. Izgleda da organizmu još jedino preostaje pokušati se distancirati od raka 'preuzimanjem' drukčije krvne grupe. Svi zabilježeni slučajevi gdje se krvna grupa promijenila tijekom maligniteta, uključivali su preuzimanje antigena sličnog krvnoj grupi B u bolesnika s rakom koji je imao krvnu grupu A.
Krvne grupe 0 i B, zbog sposobnosti da napadaju stanice nalik na antigene A, kao što su stanice raka, imaju znatnu prednost.
Hipoteza o raku nalik grupi A je snažna, te dobro dokumentirana u literaturi. Još jedna biološka značajka krvne grupe A, koja podupire tvrdnju o većoj sklonosti prema zloćudnim bolestima, jest 'gušća' krv i njezina sklonost grušanju.
Kad počnu metastazirati stanice rakak često se prenesu na cirkulirajućim trombocitima.
Krvne grupe A i B također imaju višu razinu fibrinogena – bjelančevine odgovorne za grušanje krvi. Fibrinogen je bjelančevina 'akutne faze, važna kod upalne reakcije i zarastanja rane. Njegove su razine povišene kod bolesnika oboljelih od raka.
Metastaze su rjeđe kod bolesnika oboljelih od raka kod uzimaju lijekove za prorjeđivanje krvi. Rjeđa krv krvne grupe 0 i B može donekle zaustaviti širenje raka.
Slobodni antigeni A u krvnim krupama A i AB posebice kod sekretora, mogu pronaći put do tih suvišnih EGF receptora i djelovati tako da potiču rast stanica.
Postoji nepobitni dokaz da je rak češći kod krvnih grupa A ili AB.
Rh pozitivan faktor čini se da povećava rizik za određene vrste raka.
Žene s krvnom grupom A češće doživljavaju lošiji ishod te su sklonije bržem širenju ove vrste raka.
Kod žena s krvnom grupom A nakon što im je dijagnosticiran rak dojke, liječenjem postižu lošiji rezultati.
Kod krvne grupe 0 bilježi se nešto veća otpornost na rak dojke, također je i kod krvne grupe B rizik manji.
Ginekološki tumori češće se povezuju s lošijim prognozama kod žena s krvnom grupom A.
Najduže žive žene s krvnom grupom 0, za njima slijede žene s krvnom grupom B.
Rak mokraćnog mjehura statistički je najčešći kod krvnih grupa A, B i AB, posebice kod nesekretora.
Više ljudi s krvnom grupom A oboli od raka pluća, a manje je oboljelih s krvnom grupom 0.
A i AB više su izložene većem riziku od raka želuca, te je stopa preživljavanja kod njih manja. Izgleda da krvna grupa 0 ima zaštitni učinak tako što sprečava rast i širenje tumora i udružena je s dugim preživljavanjem. Rizik kod krvne grupe B sličan je onom kod krvne grupe 0.
Kod raka gušterače bilježi se povećan rizik kod krvnih grupa A, B i AB, dok je kod krvne grupe 0 zabilježena određena zaštita.
U svim objavljenim slučajevima to se očitovalo ekspresijom antigena B na raku gušterače u osoba s krvnom grupom A ili 0. Možda to upućuje na narav ovog raka sličnu krvnoj grupi B i djelomice objašnjava porast rizika za krvnu grupu B. Rak jetre statistički je povezan s krvnom grupom A. rak žučnog mjehura, koji se primarno javlja kod starijih osoba, pokazuje snažnu statističku povezanost s krvnom grupom B. to se može povezati s osjetljivošću krvne grupe B na spororastuće viruse i bakterijske infekcije.
Zloćudne stanice raka debelog crijeva također pokazuju nesuzbijeni T antigen koji je sličan grupi A.
Rak jednjaka češći je u krvnih grupa A i AB.
Tumor mozga i živčanog sustava povezan je s krvnom grupom A, slabije s B, a najmanje s 0.
Rak štitne žlijezde povezan s A, a najmanje s 0.
Dosad su provedena samo 2 istraživanja raka kože i krvne grupe, ovdje izrazito povezan s krvnom grupom 0, također najviše vezan za zloćudni melanom i najkraću stopu preživljavanju nakon dijagnoze. Ovdje krvna grupa A ima najvišu stopu preživljavanja.
Rak kostiju najviše je vezan za krvnu grupu B, a najmanje za A, leukemija najviše za A, a najviše zaštite imaju žene s krvnom grupom 0.
***

Krvna grupa 0
Općenito snažan imuni sustav krvne grupe 0 pruža prirodnu zaštitu od raka. Gotovo 30 godina znanstvenog istraživanja potvrđuje da su kod krvne grupe 0 puno češća hiperimuna stanja – stanja suprotna onima kod kojih je imuni sustav iscrpljen kao kod bolesnika oboljelih od raka.
Oboljela osoba s krvnom grupom 0 najvjerojatnije će doživjeti bolji ishod nego osoba s krvnom grupom A. Mudro je hraniti se prema krvnim grupama i voditi zdrav način življenja kako bi se te prednosti dodatno ojačale.
Iznimno dobre namirnice: masna riba hladnih voda (izvor omega-3 masnih kiselina), alge (imunomodulator), ulje lanenih sjemenki (alfalinolenska kiselina može pomoći u prevenciji metastaziranja stanica kod raka dojke), orah (zaustavlja djelovanje toksina), bob (leticin potiče diferencijaciju stanica), plemenita pečurka (leticin potiče diferencijaciju stanica), crveni luk (zaustavlja proizvodnju poliamina), brokula (štiti od poliamina), češnjak (zaustavlja proizvodnju poliamina), nar (snižava razinu poliamina), guava (izvor antioksidansa likopena), jackfruit (lektin aglutinira antigen T), bobice bazge, trešnja i borovnice (zaustavljaju djelovanje toksina), korov kopra, estragon i kurkuma (zaustavlja proizvodnju poliamina), zeleni čaj (zaustavlja djelovanje enzima koji potiču rast tumora, osnažuje djelovanje antioksidansa).
Osobama s krvnom grupom 0 najviše odgovara prehrana bogata bjelančevinama, koja uključuje česte obroke nemasnog, organskog crvenog mesa.
Osobe s krvnom grupom A loše probavljaju crveno meso.
Namirnice su toksične prvenstveno zato što ih ne možemo posve probaviti. Toksini su nusprodukti neapsorbirane hrane i akumuliraju se u crijevima.
Osobe s krvnom grupom 0 proizvode više solne kiseline u želucu nego pripadnici drugih krvnih grupa. Nakon obroka vi također puno brže lučite veće količine pepsina, pepsinogena i gastrina. To su nužne komponente za odgovarajuću razgradnju bjelančevina životinjskog porijekla. Osim toga, kod vas su više razine alkalne fosfataze u crijevima, enzima koji se luči u tankom crijevu. Taj enzim pomaže u probavi bjelančevina i masti životinjskog porijekla.
Status sekretora može utjecati na sposobnost da potpuno probavljate i metabolizirate određene vrste namirnica tako da su učinjene određene prilagodbe vrijednosti za nesekretore.
Ribe i morski plodovi važan su izvor bjelančevina za krvnu grupu 0. Masna riba bogata omega3 masnim kiselinama ojačat će vaš imuni sustav. Ne biste trebali konzumirati smrznutu ribu jer je razina poliamina puno viša nego kod svježe ribe.
Jaja možete umjereno trošiti. Dobar su izvor DHA. Osobe s krvnom grupom 0 trebaju izbjegavati većinu drugih mliječnih proizvoda jer oni mogu oslabljeti imuni sustav i povećati tjelesnu težinu, izazvati upalu i tumor.
Maslinovo, jednostavno nezasićeno ulje koristi krvnoj grupi 0. Ulje lanenih sjemenki je bogato alfalinolenskom kiselinom vrlo korisno u prevenciji metastaza raka dojke. Ali nikako pogodni muškarcima za rak prostate.
Orašasti plodovi su sekndarni izvor bjelančevina, izvrsni za detoksikaciju i zaustavljanje djelovanja poliamina (faktora rasta za rak). Lanene sjemenke jačaju imunitet.
Bob i brokula vrlo su važni u borbi protiv raka. Sumporni sastojci iz luka neutraliziraju kancerogene. Špinat i kelj djeluju blagotvorno. Borovnice, trešnje i bobice bazge vrlo su važne za čišćenje od toksina. Kurkuma je važna. Zeleni čaj pomaže u sprječavanju proizvodnje štetnih poliamina. Izbacite iz prehrane pšenicu i njene proizvode, te izbjegavajte grah, kikiriki, krumpir, prokulicu i cvjetaču.
Meso
Iznimno dobro: govedina, bizon, janjetina, teleća jetra.
Dobro: teleće srce, ovčetina, brizle, teletina, srnetina.
Neutralno dopušteno često: piletina, kokošje meso, patka, jaretina, guska, lještarka, biserka, konjetina, noj, jarebica, fazan, kunić, golub, puh, puretina.
Neutralno dopušteno povremeno:
Izbjegavajte: svako industrijski proizvedeno meso (šunka, slanina…), prepelica, kornjača.
Riba
Iznimno dobro: bakalar, beliki lumbrak, podlanica, kalifornijska pastrva.
Dobro: lubin, grgeč, štuka, list, jesetra, jaglun, gof, velika sjeverna ciglašica.
Neutralno dopušteno često: strljun, strijelka, glavoč, mandaljenača, šaran, kavijar, klen, crljen, ljegulja, iverak, grdnoglavi list, kirnja, koljak, oslić, svježi sleđ, skuša, lambuga, grdobina, cipal, kamenica, američka štuka, palometa, zubatac, jauk, iglokljun, losos, srdela, koljak, jakopska kapica, morski pas, škampi, glavun, vinogradarski puž, sunčanica, pastrva, tunj, pišmolj, siva morska pastrva.
Neutralno dopušteno povremeno: inćun, ladinka, rak od koće, jastog, dagnje.
Izbjegavajte: petrovo uho, pauk, žaba, sleđ, hobotnica, kolja, dimljeni losos, ikra lososa, lignja.
Mliječni proizvodi
Iznimno dobro:
Dobro: Ghee (pročišćeni maslac)
Neutralno dopušteno često: jaja (kokošja, pačja)
Neutralno dopušteno povremeno: maslac, sirevi – farmer, feta, kozji, mozzarela.
Izbjegavajte: sirevi – američki, plavi, brie, cammembert, cheddar, edamer, ementaler, gauda, parmezan, ricotta; mliječni namaz, jaja (guščja, prepeličja), sladoled, kefir, mlijeko (kravlje, kozje), kiselo vrhnje, surutka, jogurt.
Krvna grupa A
Najviše je izložena riziku. Sklona je stresu koji slabi djelovanje stanica prirodnih ubojica imunog sustava. Vrlo je važna emocionalna potpora partnera za ovu grupu. Izbjegavati meso. Zamjena bjelančevine iz bilja, ribe i morskih plodova. Izbjegavajte mliječne proizvode za vrijeme prehlada, jer proizvode dodatne količine sluzi. Osjetljiva na kolesterol.
Orašasti plodovi su bogat izvor bakra, a njegova niska razina može uzrokovati rak. Sjemenke bundeve i lana spriječavaju širenje raka dojke.
Krvna grupa B
Manje je izložena bolestima od drugih krvnih grupa, posebno ako se drži prehrane prema svojoj krvnoj grupi. Sklona stresu. Mala užina prije počinka podignut će vam razinu šećera u krvi te ćete bolje spavati.
Nemojte trošiti novac na ribe uzgojene u mrijestilištima, jer gotovo uopće ne sadržavaju dragocjena ulja.
Jogurt i kefir naročito su dobri za krvnu grupu B, imaju antikancerogeno djelovanje. Kadulja ima snažno protuupalno i antioksidansno djelovanje. Nemojte gladovati, to je veliki izvor stresa i proizvodi povišenu razinu kortizola. Održavanje redovitog ciklusa spavanja od presudne je važnosti za smanjenje stresa i očuvanje zdravlja imunog sustava.
Krvna grupa AB
U svezi s rakom imunološki je sličnija grupi A nego grupi B. Mnoge upute za ovu krvnu grupu su jačanje imunog sustava. Bolje je prilagođena životinjskim bjelančevinama nego krvna grupa A. Izbjegavajte piletinu koja sadržava imunoreaktivnu bjelančevinu za krvnu grupu B.
Izbjegavajte jesti smrznutu ribu jer sadrži visoku razinu poliamina. Zbog njihovih snažnih antikancerogenih značajki, pokušajte jesti redovito vinogradarske puževe. Ghee pročišćeni maslac je antioksidans, bogat omega-3 masnim kiselinama. Brokula i njezini izdanci sadržavaju sulforafane, snažan inhibitor karcinogena koji se mogu vezati za DNK. Dva ili više obroka špinata tjedno smanjuju rak pluća i dojke. Običan šampinjon sadržava antikancerogene lektine. Kamilica sadržava antikancerogene flavone, kao što je apigenin. Polisaharidi u čičku jačaju imuni sustav.



02.06.2015. u 15:20 | 0 Komentara | Print | # | ^

Istine i laži o hrani

Istine i laži o hrani
Anita Šupe
Dr. Price zubar koji je otkrio deformacije čeljusti i bolesti raka zbog upotrebe šećera i brašna, te ostalih prerađenih namirnica.
Vitamine A, D i K2 nalazimo samo u životinjskim masnoćama a one su neophodne za apsorpciju minerala i razgradnju bjelančevina iz hrane.
Moramo prestati koristiti namirnice bogate praznim kalorijama, šećerom i škrobom (slatkiši, kolači, sokovi i zaslađena pića, brašno, kruh, peciva i drugi proizvodi od žitarica i brašna, tjestenina, krumpir, bijela riža), jer osnovu prehrane sačinjava prava izvorna hrana: jaja, riba, meso, zdrave prirodne masnoće (maslac, vrhnje, životinjske masti i hladno prešana ulja), povrće i voće.
Paradoks prehrambene piramide je slijedeći: unoseći kalorije kroz nutritivno siromašnu hranu, kao kruh, tjestenina, krumpir, riža, kukuruz, žitarice i pahuljice, ne zadovoljavamo potrebe našeg tijela koje vapi za nutrijentima. Preokrenite piramidu prehrane naopako, znači ono čega se najviše preporučavalo jesti sada jedite najmanje, a ono što je bilo najmanje preporučeno neka bude u većim količinama.
Kolesterol – neprijatelj ili prijatelj?
Kolesterol je molekula slična molekuli masne kiseline i toliko je važna za normalan rad organizma da se stanice u tijelu imaju vlastitu sposobnost stvarati kolesterol. Potreba za kolesterolom je izuzetno velika pa kada ga stanice ne mogu proizvesti dovoljno, u proizvodnji kolesterola pomaže jetra. U našem tijelu proizvodi se tri do pet puta više kolesterola neto što ga unesemo hranom. Ako hrana sadrži premalo kolesterola, povećava se vlastita proizvodnja. Jedemo li puno kolesterola proizvodnja se u stanicama smanjuje. Tijelo treba kolesterol za razne funkcije i proizvodi ga upravo onoliko koliko mu je potrebno.
Kolesterol je važan za zdravo funkcioniranje mozga i štiti od depresije. Djeluje kao snažan antioksidans i čak nas štiti od raka. Bez kolesterola naša koža nije u stanju sintetizirati vitamin D iz sunčevog svjetla. S premalo kolesterola naše tijelo ne može stvarati nove stanice, a ne uspijeva ni dovoljno brzo obnavljati stare, što dovodi do ubrzanog starenja. Osim što je građevinski materijal za tijelo, kolesterol se u tijelu koristi za sintezu hormona potrebnih za borbu protiv stresa. Upravo je ovo objašnjenje zašto stres podiže razinu kolesterola u krvi – jer ga trebamo više da bi se tijelo nosilo s povećanim zahtjevima. Stariji ljudi imaju više kolesterola jer je za vrijeme njihovog životnog vijeka nastalo više staničnog oštećenja u odnosu na mlađe osobe, zbog toga njihov kolesterol nije pametno snižavati lijekovima. Ljudi s višom razinom kolesterola žive duže od ljudi s nižom razinom kolesterola u krvi.
Kolesterol izgrađuje i stabilizira stanične stjenke, tj. Opnu koja štiti sve stanice našeg tijela. Kolesterol je i glavni sastojak žuči koja je potrebna za probavu masnoća, ali i svih vitamina topivih u mastima. Kolesterol predstavlja predstadij potreban za proizvodnju hormona kao što su kortizol, D-vitamin, te sva tri spolna hormona, testosteron, estrogen i progesteron. Kolesterol se koristi za igradnju živčanih vlakana i prenošenje živčanih impulsa te za jačanje imunološkog sustava organizma.
Bez kolesterola čovjekov mozak ne može funkcionirati. Kemijski procesi koji stvaraju živčane impulse trebaju kontinuiranu lokalnu produkciju molekula kolesterola. Zbog toga je upravo mozak organ koji sadrži najveću količinu ove važne molekule. Kolesterol je potreban za normalnu funkciju receptora serotonina (supstance u mozgu od koje se dobro osjećamo) te se niska kolesterola povezuje s agresivnošću i nasilnim ponašanjem, depresijom i poremećajima samodestrukcije.
Kolesterol sudjeluje u popravku oštećenih stanica tijela te čisti i neutralizira toksine koji nastaju raznim upalnim procesima u organizmu, te je važan za održavanje zdravlja crijevne stjenke pa veganska prehrana može dovesti do nastanka propusnosti crijevne stjenke i drugih crijevnih problema.
Bez kolesterola nema života. Jaja koje je začetak života, namirnica je najbogatija kolesterolom. Majčino mlijeko posebno je bogato kolesterolom i enzimima koji djetetu pomažu da što bolje iskoristi ovu hranjivu tvar. Zašto? Zato što upravo novorođenčad i male bebe trebaju hranu bogatu kolesterolom radi normalnog razvoja mozga, živčanog sustava te mnogih drugih funkcija u tijelu.
Kada konzumiramo puno proizvoda od žitarica neizbježno uzimamo previše škroba. Škrob završava kao šećer u krvi, a stalno povišeni šećer u krvi i povišeni inzulin kao njegova posljedica, dovode do prekomjerne tjelesne težine, inzulinske rezistencije, dijabetesa, srčano-žilnih bolesti i drugih modernih bolesti. Žitarice ne sadrže vitamine A, C, D i B12, a neke čak suzbijaju metabolizam vitaminima, loš su izvor kalcija te sadrže relativno puno fosfora koji negativno utječe na rast kostiju, uzrokuje gubitak koštane mase i remeti metabolizam, dovode do poremećaja ravnoteže između omega-3 i omega-6 masnih kiselina jer je omjer prvih u odnosu na druge prenizak.
Kruh koji su pekli stari narodi, uvijek je bio pripremljen od kiselog tijesta koje je kvasalo nekoliko dana. Tim postupkom neturalizirali su antinutrijente iz žitarica i učinili su ih lakše probavljivima za čovjeka, čiji želudac i crijeva nisu građeni za probavljanje žita i zrnja.
Nepodnošenje glutena još je jedno objašnjenje zašto se toliki broj ljudi koji su prešli na LCHF prehranu bez žitarica odjednom osjećaju puno bolje, jer se LCHF prehranom postiže kontrola šećera i inzulina u krvi što dovodi do regulacije organizma.
Mnogi su doživjeli da se u određenim prilikama jednostavno ne mogu kontrolirati i ne mogu prestati jesti, nije riječ o lošem karakteru ili proždrljivosti nego o osjetljivoj kemiji mozga, a ovaj problem-poremećaj izazvan je krivim izborom namirnica, jer određene vrste hrane stvaraju opijatske aktivnosti u mozgu (kao prvo šećer – on izaziva pretjeranu potrebu za jelom, posebno za još slatkog). Novija istraživanja pokazuju da i hrana poznata kao junk food stvara gotovo isto tako jaku ovisnost kao heroin. Glutaminati (pojačivači okusa E621-E625) također potiču apetit i želju za više hrane nego što nam je potrebno. Zbog kombinacije slanog i masnog kao kod tvrdih sireva konzumacijom stvaramo jaku želju za jelom koja traje čak i nekoliko narednih dana.
Šećer crpi hranjive tvari iz našeg tijela. Nagle promjene razine šećera u krvi do kojih dolazi stalnom konzumacijom šećera dovode između ostalog i do problema s koncentracijom umorom i povećanim stresom. Šećer podiže razinu hormona stresa, a snižava razinu smirujućih hormona i minerala u tijelu. Muškarci postaju umorni, iritirani i agresivni, žene postaju potištene, depresivne i bezvoljne, a djeca postaju hiperaktivna, nemirna i razdražljiva.
Potreba za slatkim stvar je navike. Ono što tijelo dobiva, to tijelo i traži, a kad se odviknemo od slatkog okusa, tijelo ga više neće ni tražiti. Najučinkovitiji način za oslobađanje o ovisnosti o šećeru je radikalna promjena prehrane i izbacivanje svega što može poticati želju za slatkim ili općenito pretjeranu potrebu za jelom. Pri takvoj odluci može nam pomoći Zelena kura koju je osmislila Bitten Jonsson koja će nas dovesti do normalnog odnosa prema jelu: jedemo onda kad smo gladni i u količinama koje su tijelu dovoljne.
Margarin izbjegavati pod svaku cijenu.
Steknite naviku čitanja deklaracije i ne kupujte one proizvode koji imaju duge popise sastojaka i riječi koje ne razumijete.
Istraživanja tradicionalnih naroda pokazala su da su masnoće životinjskog porijekla bile osnova svake izvorne tradicionalne prehrane prije industrijalizacije. Upravo su masnoće smatrane svetom hranom kod naroda koji su imali potpuni izostanak civilizacijskih degenerativnih bolesti. I mi se danas možemo voditi ovim principima i uključiti u prehranu: ribu i plodove mora, ulje riblje jetre, iznutrice divljih ili pašnih životinja, masnoću organskih ili domaćih svinja, žumanjke kokoši iz organskog uzgoja, svježe neobrađeno ili fermentirano mlijeko, vrhnje, sir i maslac od mlijeka pašnih životinja, kokosovo ulje, srž i hrskavice u juhama od kosti.
Majčino mlijeko puno je kolesterola i sadrži preko 50% kalorija iz mliječne masti. Prehrana s niskim udjelom masnoće povezuje se sa slabim napredovanjem djece, a svjedoci smo da se takva prehrana preporučuje mladima. Za optimalan rast i razvoj djeca upravo trebaju mnoge tvari koje se nalaze u maslacu i drugim životinjskim masnoćama.
Kokosovo ulje ima snažno antivirusno i antibakterijsko djelovanje, brzo daje energiju i potiče samoiscjeljujuću sposobnost organizma jačajući imunološki sustav.
Mlijeku se tijekom pasterizacije uništavaju sva prirodna antibakterijska svojstva, kao i svojstva jačanja imuniteta (mlijeko postaje lako prijemčivo za loše bakterije). Ako imate mogućnosti nabavljati domaće sirovo mlijeko, to je nešto najbolje što možete učiniti za zdravlje svoje obitelji. Jedan moderan i praktičan način za distribuciju svježeg mlijeka su mljekomati, koji se sa evropskog polako probijaju i na naše tržište.
Loš sastav crijevne flore nije samo posljedica krive prehrane nego se može naslijediti već prilikom rođenja, budući da beba koja se rađa dobiva svoje prve crijevne bakterije od majke. Također stresni način života i često korištenje antibiotika i hormonalnih kontracepcijskih sredstava narušava sastav crijevne flore. Zdrava crijeva s normalnom crijevnom florom znači manju osjetljivost na toksine i kemikalije iz hrane. Najbolja namirnica koja nam osigurava obilje dobrih probiotičkih kultura i izgradnju normalne crijevne flore je domaći kefir koji se dobiva uz pomoć kefirnih zrnaca, tzv. Tibetanska gljiva.
Voće i povrće prije upotrebe možete potopiti u mlaku vodu s malo octa što će iz njega djelomično izvući ostatke pesticida. Povrće lagano ofurite i što manje kuhajte, a voće uvijek nastojte da je što svježije i sirovo.
U sveprisutnoj priči o unosu kalorija i utrošku kalorija stručnjaci zaboravljaju reći da hormoni imaju veliki utjecaj na promjenu tjelesne težine. Nedostatak hormona štitnjače – usporeni metabolizam, može dovesti do povećanja tjelesne težine, kao i višak istog hormona može dovesti do mršavljenja. Poznato je i da hormon kortizol dovodi do debljanja, bilo da ga primamo kao terapiju ili ga sami proizvodimo previše kod stresa ili nedovoljno sna. Žene koje upotrebljavaju kontracepcijske tablete ili slične hormonske preparate, često dobivaju na težini. Dobra vijest je da čovjek sam može utjecati na količinu inzulina u krvi. Potrebno je samo pozorno birati hranu koju unosimo u organizam. Šećer i drugi ugljikohidrati izazivaju izlučivanje inzulina, dok masnoća i proteini ne dovode do iste stimulacije ovog hormona. Upravo ovo je razlog zbog kojeg prehrana s dovoljno niskom količinom ugljikohidrata kod osoba sa prekomjernom tjelesnom težinom gotovo bez greške dovodi do mršavljenja, a budući da se istovremeno može jesti ostala hrana (osim ugljikohidrata), kod ovakvog načina mršavljenja nema gladi.
Dok god ima dostupne ugljikohidrate, tijelo kao 'pogonsko gorivo' bira i koristi glukozu a ne nakupljene masne naslage, pa ako nastavimo s niskokaloričnom 'uravnoteženom' prehranom, temeljenom na ugljikohidratima i ograničenom unosu masnoće, prisiljavamo naše tijelo da proizvodi masnoću, jer je inzulin anabolni (izgrađujući) hormon, koji čak i u niskoj koncentraciji aktivira sintezu masnih kiselina – stvaranje masnih naslaga. Inzulin također onemogućuje lipozu, trošenje masnoće, jer sprječava proizvodnju lipaze, enzima potrebnog za sagorijevanje masnoće. Time sprječava tijelo da troši spremljenu masnoću, što mršavljenje čini nemogućim.
Grčevi u nogama mogu nastati zbog obilnog mokrenja gdje se dio mineralnih tvari gubi. Tada može pomoći uzimanje tableta magnezija i juhe od kostiju. Do zatvora može doći ako se ne uzima dovoljno masnoće i dovoljno tekućine.
Napunite svoj tanjur umjerenom količinom hrane, jedite polako i osluškujte kada će se pojaviti osjećaj sitosti, a tada je dosta.
Ako ste već neko vrijeme na LCHF prehrani, sigurno ste primijetili da je osjećaj sitosti dugotrajan. Nakon obroka trebali biste osjećati sitost najmanje 4-5 sati, a ako ogladnite već nakon 2-3 sata to je znak da u zadnjem obroku niste unijeli dovoljno masnoće ili ste pak unijeli previše ugljikohidrata, zato to popravite u slijedećim obrocima. Osjećate li glad pojedite obrok, ali ne grickajte između obroka.
Bez osjećaja grižnje savjesti možemo koristiti prirodne masnoće, to nam omogućava da budemo siti s manjom količinom hrane nego ranije. Osim toga poboljšava se ten i kosa, pamćenje i san, dobiva se više energije i vitalnosti.
Dokle god je crijevna stjenka oštećena, nećemo nigdje stići budemo li samo izbacivali namirnice za koje mislimo da ih ne podnosimo i imamo alergiju. Jedini pravi način za rješavanje problema sa alergijama je izlječenje crijevne stjenke. Hipokrat je davno smatrao da sve bolesti počinju u crijevima i danas se sve više liječnika funkcionalne medicine slaže s tim. Nezdrava crijevna flora, slaba probava i toksične kemikalije nastale od neprobavljene hrane mogu ozbiljno ugroziti kemiju mozga.
Kad kuhate juhe dodajte malo octa da iz kostiju bolje izađu minerali i ostale hranjive tvari.
I za kraj:
Znanstveni dokazi o štetnosti masnoće i kolesterola ne postoje.
Kampanja protiv kolesterola najveća je prijevara 20.stoljeća.
Zasićene masnoće iz hrane životinjskog porijekla ne uzrokuju ni debljinu, ni srčane bolesti, niti druge kronične civilizacijske bolesti.
Debljina je bolest pretjeranog nakupljanja masnoće i ne ovisi o prekomjernom jelu ni o premalo tjelesne aktivnosti, već o neravnoteži u hormonalnom reguliranju masnog tkiva i metabolizma masti.
Inzulin je primarni regulator nakupljanja masnoće, a ugljikohidrati koji potiču izlučivanje inzulina izravni su uzročnik debljine.
Bolesti srca i krvnih žila nemaju veze s unosom zasićene masnoće iz hrane. Pravi uzrok srčano-žilnih bolesti su kronične upale u arterijama koje nastaju zbog pretjeranog unosa šećera, škroba i biljnih ulja bogatih omega-6.
Što više industrijski prerađene hrane konzumiramo, to više potičemo stvaranje upala, iz dana u dan. Ljudsko tijelo nije stvoreno da prerađuje hranu krcatu šećerom, škrobom i omega-6 uljima.
Postoji samo jedan način za suzbijanje ovih upalnih stanja, a to je povratak a hranu u njenom izvornom obliku.
Hrana se ne proizvodi u tvornicama (nutritivno osiromašena, kemijom pretrpane kemijske prerađevine), nego u prirodi, to je prava prirodna hrana u izvornom obliku.
Dobro došli u novo doba – gdje čovjek shvaća utjecaj prehrane i okoliša na svoje zdravlje i svoju povezanost s prirodom, čovjek više ne želi biti manipuliran od medija i industrije, čovjek koji u svoje ruke preuzima odgovornost za vlastito zdravlje i koji odlučuje biti svjestan potrošač a ne žrtva.

02.06.2015. u 15:19 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ozdravljenje


Dr. David Servan Schreiber
Izdavač: Planetopija 2009.

Svaki život je jedinstven. I svaki život je težak. Često smo i sami iznenađeni koliko zavidimo nekom drugom.
Kad bismo postali netko drugi, ne bismo imali naše uobičajene probleme, to je istina. Ali bismo imali druge - njihove.

Pretjerivanje u jelu je vrlo česta pojava i vrlo ju je teško kontrolirati. Većina stručnjaka za prehranu i pretilost slažu se slažu se u ovome: slabo vladanje emocijama jedan je od glavnih uzroka pretilosti u društvu gdje je stres čest, a hrana se obilato koristi za njegovo ublažavanje. Ljudi koji su naučili vladati stresom uglavnom nemaju problema s težinom. Naučili su kako slušati svoje tijelo, prepoznati svoje osjećaje i inteligentno reagirati.

Razdvajanje kognitivnog i emocionalnog mozga dovodi do neuobičajene sposobnosti da se oglušimo na male znakove uzbune koji se oglašavaju iz našeg limbičkog mozga. Npr možemo pronaći mnogo dobrih razloga da ustrajemo u braku ili profesiji koja u stvari vrijeđa naše najtemeljitije vrijednosti i zbog koje smo svakog dana nesretni. Ali to što smo se oglušili na skriveni problem ne znači da će on nestati. Budući da naš emocionalni mozak prvenstveno komunicira s tijelom, ova mrtva točka može se izraziti kroz fizičke probleme, čiji su simptomi klasične tegobe zbog stresa: neobjašnjiv umor, visoki krvni tlak, kronične prehlade i druge infekcije, srčana oboljenja, crijevne tegobe i kožni problemi.
Potiskivanje negativnih emocija koje vrši kognitivni mozak, više od samih negativnih emocija, opterećuje srce i arterije.

Kako bismo u ljudskom društvu živjeli u skladu, moramo pronaći i održati ravnotežu. To je ravnoteža između naših neposrednih instiktivnih emocionalnih reakcija i racionalnih odgovora koji na dugi rok čuvaju naše društvene veze. Emocionalna inteligencija najbolje se izražava kad dva sustava, kortikalni i limbički mozak stalno surađuju. U ovom stanju naše misli, odluke i potezi spajaju se i protječu prirodno i ne trebamo se posebno osvrtati na njih. U svakom trenu znamo što trebamo izabrati. Bez napora idemo ka svojim ciljevima, s prirodnom koncentracijom, zato jer je naše djelovanje skladu s našim vrijednostima. Ovo stanje dobrobiti ono je čemu stalno težimo. To je znak savršenog sklada između emocionalnog mozga, koji nam daje energiju i vodstvo, te kognitivnog mozga koji to provodi u djelo.

Emocije osjećamo u tijelu, a ne u glavi.

Odnos između emocionalnog mozga i malog mozga u srcu, jedan je od ključeva za ovladavanje emocijama. Naučivši doslovno kako ćemo kontrolirati svoje srce, učimo kako ovladati emocionalnim mozgom, i obrnuto. Najsnažnija veza između srca i emocionalnog mozga je difuzna dvosmjerna komunikacijska mreža poznata kao autonomni periferni živčani sustav. To je dio živčanog sustava koji izvan naše svjesne kontrole regulira funkcioniranje naših organa.

Polunezavisna mreža neurona koja čini mali mozak u srcu, blisko je povezana sa samim mozgom. Zajedno čine pravi srčano-moždani sustav. Unutar tog sustava ova dva organa stalno utječu jedan na drugog. Među mehanizmima koji povezuju srce i mozak, autonomni živčani sustav igra naročito važnu ulogu. Ima dvije grane, simpatička grana ubrzava srce i aktivira emocionalni mozak, parasimpatička grana djeluje na njih kao kočnica.
Ovo uzajamno djelovanje emocionalnog mozga i srca možemo primijeniti u stalnoj varijabilnosti normalnog srčanog ritma, neprekidnim ubrzavanjem ili usporavanjem rada srca.
Kad srce kuca kao metronom bez ikakve varijabilnosti, potpuno pravilno znači samo jedno - približavanje smrti.

Srce će zakucati 10 otkucaja u minuti više kada ide izračunati matematičku operaciju. Kakav gutač energije taj mozak.

Metoda treniranja koherencije
Svoju pažnju usmjerimo prema unutra. Moramo imati volju da svoje probleme na kratko ostavimo na čekanju te damo srcu i mozgu vrijeme potrebno da povrate ravnotežu i uzajamnu povezanost.
Najbolje je započeti s dva duboka polagana udaha. To će odmah stimulirati parasimpatički sustav i počet će primjenjivati djelić fiziološke kočnice. Da bi djelovanje bilo maksimalno, moramo zadržati pažnju usredotočenu na disanje sve dok ne ispustimo dah, a onda nekoliko sekundi zaustavimo disanje, dok sljedeći udah ne počne sam od sebe. Smisao je u tome da nam um pluta s izdahom do točke kad postaje lagan, pun i raskošan u grudima. Koncentracija na dah što dulje omogućava da nam um ostane prazan.
Na drugom stupnju zamislimo da dišemo kroz srce (ili središte grudnog koša ako srce još ne osijećamo izravno). Vizualiziramo kako svaki udah i izdah prolaze kroz ključne dijelove tijela. Zamislite da svaki udah kisika hrani tijelo i kupa ga zrakom koji pročišćava i njeguje, a svaki izdah ga oslobađa otpada koji mu više ne treba.
Treći stupanj sastoji se od toga da postajemo svjesni osjećaja topline ili prostranosti koji se razvija u grudnom košu, mislima i dahom odrzavamo i njegujemo taj osjećaj.

Svaki put kad imamo neugodnu prepirku u uredu ili s bračnim partnerom ili čak na ulici, snaga naše obrane od infekcija bit će smanjena sljedećih šest sati. Osim ako ne uspijemo održati koherenciju.

Kad koherencija oslobodi emocionalnu energiju, često možemo pronaći odgovore kao i riječi koje mire, a ne razdvajaju. A kad to postignemo prestajemo rasipati energiju.

Utjecaj svjetla i Sunca na ponašanje i ljudske nagone zabilježen je još u biblijska vremena. To da smo veseliji u proljeće nego usred zimeu zaborav je staljena mogućnost da popravimo svoje raspoloženje i podignemo razinu energije. Svjetlo izravno utječe, čak i kontrolira ključno važne funkcije emocionalnog mozga.
Svjetlo prodire u mozak kroz oči i živčani impuls se prenosi do specijalne skupine stanica u hipotalamusu, jedne od glavnih skupina jezgri u emocionalnom mozgu. Kao hormonski kontrolni centar tijela, hipotalamus izravno utječe na apetit, seksualni poriv, cikluse spavanja, mentruacijske cikluse, regulaciju tjelesne topline i raspoloženje.
Kod nemirnog spavanja kad nam se već počela dizati razuna kortizola i tjelesna trmperatura sutradan se osjećamo izmoždeno i umorno. Međutim, većinu ovih unutarnjih ciklusa moguće je uskladiti izravno izlaganjem svjetlu.
Kad zimi dani postanu kraći, otprilike svaka treća osoba osjeti promjenu u određenim temeljnim nagonima koje kontrolira hipotalamus. Promjene izgledaju pomalo mal simptomi hibernacije: žudnja za ugljikohidratima, dulje spavanje, smanjena energije i seksualni nagon.

Nakon poroda, omega-3 masne kiseline i dalje prolaze kroz dijete putem majčinog mlijeka, u kojem su jedan od glavnih sastojaka. Dojenje tako još više osiromašuje zalihe u majčinom tijelu. Ako drugi porod uslijedi odmah nakon prvog, i ako je prehrana u tom periodu bila siromašna ribom i ljuskarima, majka je u ozbiljnoj opasnosti od depresije.

Mozak je dio tijela. Kao i stanice svih drugih organa, i moždane se stanice stalno obnavljaju. Sutrašnje stanice su dakle proizvedene od onog što pojedemo danas.
Dvije trećine mozga sastavljene su od masnih kiselina, to je ključna neurološka činjenica. Ove masnoće temeljni su sastojak membrana živčanih stanica, ovoj ica kroz koje se odvija sva komunikacija s drugim živčanim stanicama, i unutar mozga i s ostatkom tijela. Hrana koju jedemo izravno je ugrađena u te membrane i čini njihovu supstanciju. Ako konzumiramo velike količine zasićenih masnoča, kao maslac ili životinjska masnoča, koje su krute na sobnoj temperaturi, njihova krutost se odražava na krutost moždanih stanica. Ako s druge strane uzimamo većinom višestruko nezasićene masnoće, koje su tekuće na sobnoj temperaturi, ovojnice živčanih stanica su protočnije i fleksibilnije i komunikacija među njima je stabilnija.

Djeca koja su sisala barem 9 mjeseci i koja su primila veliku količinu omega 3 u prehrani, 20 ili 30 godina poslije imaju viši kvocijent inteligencije. A žene u zemkjama s najvećom konzumacijom ribe i najvećim razinama omega -3 u mlijeku kojim doje, znatno će rjeđe osjećati tegobe postporođajne depresije.

Cijeli niz depresivnih simptoma poboljšava se uz omega -3 masne kiseline: tuga, umor, anksioznost, nesanica, smanjeni libido, kao i stalno razmišljanje da život nije vrijedan postojanja.
Nadopuna prehrane omega -3 masnim kiselinama mladim ženama koje su izuzetno ćudljive, često imaju osjećaj da su izvan kontrole i odnosi s drugim ljudima su im bolni i teški pomogla su da smanje depresivne simptome, kao i agresivne stavove.

U jednom slučaju rak jetre se prvo manifestirao kroz depresiju, umjesto kroz fizičke simptome. Razne vrste raka izazivaju upalne reakcije u cijelom tijelu mnogo prije nego što tumor postane dovoljno velik da ga primjetimo. Depresija je česta kod svih fizičkih oboljenja koja imaju difuznu upalnu komponentu kao infekcije, cerebrovaskularni napadaji, infarkt miokarda i autoimune bolesti.
Stres pogoršava akne, artritis i većinu autoimunih oboljenja. Budući da dug period stresa često prethodi depresiji, moguće je da depresivne simptome izravno uzrokuju upale povezane sa stresom. Na kraju tibetska bi medicina mogla biti u pravu - depresija je možda fizičko oboljenje, jednako kao i mentalni poremećaj.

Oni koji konzumiraju hranu bogatu omega -3 masnim kiselinama su 25% vitkiji od onih koji jedu istu količinu kalorija, ali bez omega -3. Način kojim tijelo metabolizira omega-3 smanjuje nakupljanje masnig tkiva.

Jedna studija pokazala je da se većina sudionika osjećala energičnije i opuštenije nakon upotrebe sobnog bicikla.

Pravilno trčanje: krečite se vrlo malim koracima, više kaskamte nego trčite, sasvim lagano se nagnite prema naprijed i ne podižite koljena previsoko. Morate moći pričati a da ne ostanete bez daha, onda morate usporiti ako je potrebno sve do žustrog koračanja. Nikada ne smijete osjećati bol ili umor.

Ne moramo puno vježbati, važna je redovitost.
Što su teži simptomi depresije ili anksioznosti, potrebno je redovitije i intenzivnije vježbanje. Pet treninga tjedno bolje je od tri. Sat brze vožnje kućnog bicikla bit će djelotvornije od 20 min žustrog hoda.

Stanice prirodne ubojicd - stanice imunog sustava, prva su linija obrane tijelA. Kao mnoge druge fiziološke funkcije, pod kontrolom su emocionalnog mozga. Pozivime emocije, kao spokoj i dobrobit, stimuliraju ovd stanice. Stres, anksioznost i depresija onemogućavAju njihovo djelovanje.

Žene koje žive zajedno ili čak samo dijele ured, često imaju sihronizirane menstrualne cikluse, ali ovaj je fenomen još jači tamo gdje postoji prava emocionalna povezanost, kad su prijateljice, a ne samo cimerice ili kolegice.

Camus je bio u pravu, sve je to apsurd. Svi mi nasumično plutamo kroz postojanje, slučajno nalijećemo na neke ljude koji su jednako dezorijentirani, radimo stvari koje ne razumijemo, ali to onda određuje smjer našeg života i na kraju umremo ne shvativši što se dogodilo.

Ono što daje dubinu i osječaj usmjerenosti našim životima valovi su osjećaja koji se podižu iz ovih izvora smisla da ožive naše tijelo i naše emocionalne neurone. I zato, njegujući svaki od tih ključnih temeljnih aspekata naše vlastite ljudskosti možemo napokon osloboditi silu s kojom smo svi rođeni: naš instikt za iscjeljivanje.

02.06.2015. u 15:18 | 0 Komentara | Print | # | ^

Budućnost života


Edward O. Wilson
Izdavač: Profil 20014.

Kako bi se suočio s bitnim činjenicama života i vidio jesam li u stanju vidjeti čemu nas one mogu poučiti, a ne kad umrem otkriti da uopće nisam živio...živjeti potpuno i isisati svu srž života, živjeti nepopustljivo i spartanski i ostaviti po strani što nije život, mnogo toga odbaciti i izbjeći opasnosti, stjerati život u kut i svesti ga na najosnovnije.

Ljudsko biće izloženo radioaktivnom zračenju od 1000 rada, količina koju je širila atomska eksplozija nad Hirošimom i Nagasakijem, umire nakon 2 tjedna. Tisuću outa veća količina zračenja, milijun rada, usporava rast bakterije Deinococcus, ali sve one ipak prežive. Kod 1,75 milijuna rada preživi ih 37 posto, a kod 3 milijuna rada preživi ih vrlo malen broj. Tajna te superbube njena je izvanredna sposobnost za obnavljanje slomljene DNK.
Svi organizmi imaju jedan enzim koji može nadimjestiti dijelove kromosoma koji su odsječeni, bilo zbog radijacije, kemikalije ili ozljede. Poznata bakterija escheruchia coli, čest stanovnik ljudskih crijeva, može popraviti dva do tri prekida odjednom.msuperbuba može popraviti petsto prekida. Posebna molekularna tehnika koju primjenjuje ostaje nepoznata.

Superbuba je dala nive nade eksobiolozima, koji tragaju za dokazima života na drugim svjetivima. Dodatni je poticaj nedavno otkriveno postojanje slime-a, jedinstvene skupine bakterija i gljivica koje nastanjuju pore spojenih mineralnih zrnaca eruptivnih stijena ispod zemljine površine. Zive u dubini od oko tri kilometra ili više i dobivaju energiju iz anorganskih kemikalija. Budući da im ne trebaju organske tvari koje se cijede prema dolje od biljaka i životunja čija energija dolazi od Sunčevog svjetla,mslime su potpuno neovisni o životu na površini. Prema tome kad bi sav poznati život na Zemlji iščeznuo, ti mikroskopski trogloditi nastavili bi živjeti. Uz dovoljno vremena, možda milijarde godina vjerojatno bi razvili nove oblike sposobne nastaniti zemljinu površinu i obnoviti pretkatastrofični svijet pomoću fotosinteze.

Točno 12.listopada 1999. Svjetsko je stanovništvo dosegnulo brojku od šest milijardi. Nastavila se povećavati godišnjom stopom rasta od 1,4 posto, dodajući 200 tisuća ljudi svakog dana, ili stanovništvo velegrada svakog tjedna. Ta stopa, iako se počinje smanjivati, još je uvijek u osnovi eksponencijalna, što je više ljudi brži je rast, zatim uskoro još više ljudi i još brži rast i tako dalje, sve do astronomskih brojki ako se trend ne obrne i stopa rasta smanji na nulu ili manje. Ta eksponencijalnost znači da su ljudi rođeni 1950. Bili prvi koji su doživjeli da se ljudska populacija udvostruči u njihovom životnom vijeku, s 2,5 milijardi na više od 6 milijardi danas.
Uzorak rasta ljudske populacije u 20.stoljeću sličniji je bakterijama nego primati a. Kad je homo sapiens prešao broj od 6 milijardi, već smo stotinu puta premašili biološku masu bilo koje velike životinjske vrste koja je ikada živjela na kopnu. Mi i ostatak živih bića ne možemo podnijeti još stotinu takvih godina.

Sadašnja svjetska proizvidnja žitarica koje čine veći dio kalorija u ljudskoj prehrani, iznosi 2 milijarde tona godišnje. To je teoretski dovoljno za prehranu 10 milijardi Indijaca koji uglavnim jedu žitarice i vrlo malo mesa, prema zapadnim mjerilima. No ista količina može prehraniti samo oko 2,5 milijarde Amerikanaca, koji velikim dijelom svojih žitarica hrane stoku i perad. Sposobnost Indije i ostalih zemalja u razvoju da se uklope u prehrambeni lanac problematična je. Ako se erozija tla i povlačenje podzemne vode nastave sadašnjim tempom, a svjetsko stanovništvo dosegne 9-10 milijardi, nestašica hrane čini se neizbježnom. Dva su načina da do toga ne dođe: ili će se stanovništvo razvijenih zemalja više vegetarijanski hraniti, ili će se poljoprivredni prinosi s obradive zemlje u svijetu morati povećati za 50 posto.

Gubitak šume u posljednjih pola stoljeća jedna je od najdubljih i najbližih promjena u prirodnom okolišu u povijesti planeta. Njegov udar na biološku raznolikost automatski he i oštar.

Velika većina rijetkih vrsta koje nestaju sastoji se od mladih, zdravih jedinki. One samo trebaju mjesto i vrijeme za rast i razmnožavanje koje jm ljudska aktivnost onemogućuje.

02.06.2015. u 15:18 | 0 Komentara | Print | # | ^

Sašenjka


Simon Montefiore
Izdavač: Znanje 2010.

A onda su ga prethodne noći spopali snovi o iznenadno umiranju, sudarima vlakova, pucnjevima iz vatrenog oružja, razbijenim automobilima, kući u plamenu, prevrnutim saonicama, revoluciji, krvi na snijegu, o sebi samome na samrtnoj postelji kako umire od tuberkuloze crijeva i angine pectoris, dok Sašenjka jeca kraj njega, a na samim vratima Raja spoznao je da sa sobom ništa ne nosi. Oduvijek je ulagao u bogatstvo, a ne u ljubav. Bio je nag, a za njim je ostao protraćen život.
U životu ti je potrebna i ljubav, rekla mu je. Nemoj uvijek živjeti za budućnost. Može se desiti da budućnosti i ne bude. Tko zna što ti je zapisano u Knjizi života.

Desecima godina bio sam na sigurnom ali sam bio zarobljenik, mislio je. Vraćam se u život nakon dugačka zimskog sna. Opet ću pridobiti svoju kćer, pokazati koliko je volim, pokazati zanimanje za njezino učenje i daljnji studij. Nikada nije prekasno, nikada.

Prešućivanje sitnica vodi do sitnih laži.

Kako joj je trbuh čvrst, napet, uredan i pun života, pomisli. Ovo je moje, plod mojeg sjemena, no tko sam ja da usred ove životne pantomime na svijet donosim još jedno dijete? Cijeli planet izmiče nadzoru…

Kukavica sam, sramotno nepopravljiv hedonist, ali sam tako sretan! Unaprijed sam pijan od sreće! Što je loše u sreći? Sami sebi krojimo život! Pa što su ljudi? Mi smo tek životinje. Umrijet ću mlad. Neću doživjeti starost pa jednostavno činim ono što čini moja vrsta.

Volim te tata, ali mi boljševici nemamo obitelj i moja ljubav ništa ne znači pred licem povijesti.

Čeznula je za tim da zaviti u dječju sobu. Ne čini to. Slomit ćeš se, poludjeti, reče samoj sebi.

Da, voljela ga je, da, s njim je upoznala divlju sreću, ali sada, usporedbi s ljubavlju prema djeci – to je prah i pepeo.

Od svoje šesnaeste godine je komunistkinja. Komunizam joj je bio religija, ushit apsolutizma, znanost o povijesti. No, sad je, kasno u životu, vidjela da joj je ovo, to njezino posebno fantastično samoubojstvo priznanjem, posljednji zadatak. Opet je postala majkom, baš kad je to prestala biti. Bila je trudna, no u utrobi je nosila cilja.
U dvorištu za šetnju vidje pramenaste oblake što su rasplesano oblikovali vlak, lava i bradati rabinski profil. Je li to djed, turbinski rabin? A bi li ono moga obiti zec i jastučić, obasjani sunčevim zrakama, baš izvan dosega oka… možda su, na kraju krajeva, mistici ipak u pravu, život je tek himera, vatra u pustinji, grozničav trans, ali je bol stvarna.
Kad dođe vrijeme za najvišu kaznenu mjeru, obeća Sašenjka sama sebi, s dobrodošlicom ću dočekati sedam grama olova i za Snješku i Karla ostaviti izraz ljubavi na dverima vječnosti. Vrijeme je za završni čin.

02.06.2015. u 15:17 | 0 Komentara | Print | # | ^

Misliti, brzo i sporo


Daniel Kahneman
Izdavač: Mozaik 2012.

Rođeni smo spremni za opažanje svijeta oko sebe, za prepoznavanje predmeta, za usmjeravanje pozornosti, izbjegavanje gubitaka, a urođen nam je i strah od pauka. Ostale mentalne aktivnosti postaju brze i automatske tek dugom vježbom.

Sustav 1 stalno proizvodi prijedloge za Sustav 2: dojmove, intuicije, namjere, i osjećaje. Ako ih potvrdi Sustav 2, dojmovi i intuicije pretvaraju se u vjerovanja, a porivi se pretvaraju u voljna djelovanja.

Sustav 2 upravlja samokontrolom.

Sustav 2 je prespor i neučinkovit da bi mogao poslužiti kao zamjena za Sustav 1 u donošenju rutinskih odluka. Najbolje što možemo učiniti je kompromis: možemo naučiti prepoznavati situacije u kojima su pogreške vjerojatnije i više se truditi izbjegavati veće pogreške kad su ulozi visoki.

Zjenice su osjetljiv pokazatelj mentalnog napora – jako se prošire kad ljudi množe dva dvoznamenkasta broja, a prošire se još više ako je riječ o težem problemu.

Samokontrola ljudi koji se bolje osjećaju ujutro umanjena je tijekom noći, obrnuto je točno za ljude koji se smatraju noćnim pticama. Pretjerana briga o tome kako se zadaća izvodi ponekad umanjuje radni učinak jer ispunjava kratkoročno pamćenje besmislenim i tjeskobnim mislima. Zaključak je jasan: samokontrola zahtijeva pozornost i napor. Drukčije rečeno: kontrola misli i ponašanja jedna je od zadaća koje izvodi Sustav 2.

Iscrpljena ega brže se odazovu porivu da odustanu.
Popis pokazatelja iscrpljenosti isto je tako raznolik:
Odstupanje od dijete
Pretjerano trošenje na impulzivne kupovine
Agresivna reakcija na provokaciju
Kraće ustrajanje u izvedbi zadaće koja traži čvrst stisak ruke
Loša izvedba umnih zadaća i slabost u donošenju logičkih odluka.

Živčani sustav troši više glukoze od bilo kojeg drugog dijela tijela, a naporna mentalna aktivnost posebno je skupa kad se mjeri valutom glukoze.

Jedna od glavnih funkcija Sustava 2 je praćenje i nadzor misli i akcija koje 'predlaže' Sustav 1.

Sklonost održavanju postojećeg stanja posljedica je odbojnosti prema gubitku.

U intuitivnoj procjeni cijelih života, kao i kratkih epizoda, vrhunci doživljaja i način na koji je iskustvo završilo ono što je važno. Trajanje nije bitno.

Frenetično fotografiranje mnogih turista upućuje na to da je čuvanje uspomena često važan cilj koji uobličava i planiranje odmora i sam doživljaj putovanja.

N-indeks (opa. Neugodni osjećaji tijekom pojedinog događaja ili aktivnosti) se može izračunati i za razne aktivnosti. Na primjer, možemo izmjeriti dio vremena koje ljudi provode u negativnom emocionalnom stanju dok putuju na posao, rade ili komuniciraju s roditeljima, bračnim drugovima ili djecom.

Raspoloženje osobe u svakom trenutku ovisi o njezinu temperamentu i ukupnoj sreći, ali emocionalna dobrobit se znatno mijenja ovisno o dijelu dana i tijekom tjedna. Raspoloženje u jednom trenutku prije svega ovisi o trenutačnoj situaciji.

Gledano iz perspektive društva, poboljšan prijevoz radne snage, dostupnost ustanova za brigu o djeci zaposlenih žena i povećane mogućnosti druženja za starije mogu biti relativno učinkoviti načini za smanjenje N-indeksa – čak i smanjenje od samo jedan posto bilo bi značajno postignuće jer bi na kraju značilo izbjeći milijune sati patnji.

Najlakši način za povećanje sreće jest da povećate nadzor nad time kako koristite svoje vrijeme. Možete li naći više vremena za stvari koje uživate raditi?
Iznad razine zasićenja prihoda možete kupiti više ugodnih iskustava, ali gubite dio svoje sposobnosti da uživate u onima manje skupima.

Svaki aspekt života na koji se usmjeri pozornost postat će velik. To je bit privida fokusiranja, privida koji se može opisati jednom rečenicom:
Ništa u životu nije onoliko važno koliko mislite da je važno kad razmišljate o tome.

Bez obzira na to je li pojedinac stvarno sretniji nakon selidbe, reći će da je sretniji jer će ga razmišljanje o klimi navesti da vjeruje da je sretniji. Privid fokusiranja može ljude navesti na pogrešno shvaćanje sadašnjeg stanja dobrobiti, kao i na pogrešno shvaćanje toga koliko su drugi sretni pa i na pogrešnu prognozu vlastite sreće u budućnosti.

Stariji ljudi koji nisu dovoljno uštedjeli za mirovinu tek su za nijansu simpatičniji od nekog tko se žali na račun nakon što je pojeo velik obrok u restoranu.

Odluka se može promijeniti ako se problem drukčije formulira.
Više sam napredovao u prepoznavanju tuđih pogrešaka nego svojih.

02.06.2015. u 15:13 | 0 Komentara | Print | # | ^

Živi svijet

Živi svijet
Rekord u koncentraciji ugroženosti na jednom mjestu možda drži otočje Juan Fernandez, mali arhipelag od 600 kilometara od obale Čilea, poznatog zbog nastambe Alexandera Selkirka, opisanog kao Robinson Crusoe u romanu Daniela Defoea iz 1719. Na površini od 170 kilometara živi 125 vrsta biljaka kojih nema ni na jednom drugom mjestu. Zbog štete koju već stoljećima čine posjetitelji i stanovnici, te vatra, sjekira i koza koje su donijeli, 25 ili manje pojedinačnih biljaka u divljini predstavlja 20 vrsta.
Što je dalje u prošlosti došlo do prvog vala istrebljenja izazvana ljudskim aktivnostima, manja je stopa istrebljivanja danas. Primjerice, vrlo je malo vrsta danas ugroženo na Samoi, Tongi i ostalim dijelovima zapadnog Pacifika koji su prvi bili naseljeni ljudima.
Prirodoslovci su ljudi s najviše nade. Zahtijevaju svojevrstan obdukcijski nalaz, kremaciju i tri svjedoka prije nego što otpišu neku vrstu, pa čak bi i tada odlazili u potragu u skupinama ako bi mislili da postoji i najmanja nada da ugledaju kojeg njenog pripadnika.
Što je više vrsta koje nastanjuju neki ekosustav, kao što su šuma ili jezero, ekosustav je bogatiji i stabilniji.
U nekim borovim šumama podložnima čestim požarima, vrućina same vatre potiče klijanje uspavana sjemenja genetski prilagođenog da reagira na vrućinu, ubrzavajući tako još više obnovu šumske vegetacije.
Stvorenje kraj vaših stopala, neugledno kao što je buba ili korov, stvorenje je za sebe i po sebi. Ima naziv, povijest staru milijuna godina i svoje mjesto u svijetu. Njegov ga je genom prilagodio za posebnu nišu u nekom ekosustavu. Etička vrijednost, dokazana pomnim ispitivanjem njegove biologije, sastoji se u tome što su oblici života oko nas prestari, previše složeni i potencijalno previše korisni da bismo ih nemarno odbacili.
Što je divljina danas u našem naveliko humaniziranom svijetu? Ono što je uvijek i bila: prostor koji održava sam sebe, koji je postojao i prije čovjeka i u kojem, prema riječima Akta o divljini iz 1964.godine 'Zemlja i njena životna zajednica nisu ograničene čovjekom, gdje je čovjek samo posjetitelj koji ne ostaje.' Istinske su velike divljine svijeta kišne šume Amazonije, Konga i Nove Gvineje, zimzelene crnogorične šume sjevernog dijela Sjeverne Amerike i Euroazije, Zemljine stare pustinje, polarna područja i otvoreno more.
Ljudska je vrsta nalik mitskom Anteju koji je dobivao snagu iz dodira sa svojom majkom Geom, božicom Zemlje, a koristio se tom snagom za izazivanje i pobjeđivanje namjernika. Heraklo, otkrivši njegovu tajnu, podigao ga je i držao iznad tla dok div nije oslabio – tada ga je porazio. Tako su i smrtna ljudska bića oslabljena zbog odvojenosti od Zemlje, ali naš oporavak ovisi samo o nama, uz jedan obrat: naše je djelovanje oslabilo Zemlju.

02.06.2015. u 15:13 | 0 Komentara | Print | # | ^

Paradoks ljubavi


Pascal Bruckner
Izdavač: Algoritam 2010.

Ako o ljubavi sudimo po većini njezinih posljedica, onda ona više nalikuje na mržnju nego na prijateljstvo. La Rochefoucauld
Šezdesete i sedamdesete godine onima koji su ih proživjeli ostavile su uspomenu na golemu velikodušnost pomiješanu s prostodušnošću i silnom glupošću. Mislili smo da nam na dohvat ruke stoje neograničene mogućnosti: naše oduđevljenje nije sputavla nikakva zabrana, nijedna bolest. Gospodarski napredak, rušenje već dobrano trulih tabua, osjećaj da pripadamo generaciji koja ima posebnu sudbinu u jednom užanosm stoljeću, sve je to davalo povoda bezbrojnim inicijativama. Živjeli smo s idejom o potpunomprekidu, zemlja je preko noći trebala upasti u stanje nezamislivog raja na zemlji, gdje riječi više ne bi imale isto značenje. Između sebe i svojih starijih tjeli smo postaviti stoljeća udaljenosti, povratak u njihovu koletećinu nije dolazi u obzui. Seksualna sloboda postala je najobičniji način da toaknemo neobično: svaki dan smo ponovno iznalazili slastiti život, lakše smo putovali od kreveta do kreveta nego li površinom planeta, posvuda, čak i u najudaljenijim predjelima očekivali su nas naši gostoljubivi parneti. Naša sloboda, pijana od same sebe, nije poznavla granice, sav svijet bio nam je prijatelj i mi smo mu uzvraćali istom mjerom. Ta epoha mamila nas je da udesterostručimo svoje prohtjeve, a sreća se sastoala u tome da imamo više strasti i da tražimo načina kako im smjesta udovoljiti. Svatko, bio on muškarac ili žena, htio je biti pionir, nije si htio ništa uskratiti želećidoprijeti do samog vrhunca svojih fantazija. Kreativnost bez premca, nevjerojatna je umjetnička, glazbena, književna plodnost toga doba nevinosti.
Victor Hugo je na potpuno nov način povezao slobodu mišljenja sa slobodom ljubavi: Jedna odgovara srcu, a druga duhu: to su dva lica slobode svijesti.
Volite li nekog drugog čovjeka, a ne svojega muža? E, pa onda otiđite k njemu. Onome koga ne volite vi ste prostitutka, žena ste onome koga volite. U jedinstvu spolova, srce je zakon. Volite i mislite slobodno. Ostalo je Božja briga. Tako Hugo slavi preljubništvo, nedopušten ali legitiman prosvjed protiv bračnog despotizma, omogućava ženi izbavljenje iz groba neželjene zajednice.
Već dva stoljeća zapadna kultura želi uspostaviti 'radionicu za popravak čovjeka' i vratiti ljubavi njezino pravo lice, stvoriti od nje temelj društva koje će se sastojati od prijatelja i ljubavnika.
Budući da je naše tijelo naša jedina domovina, sjedinjena s kozmosom i s klimatskim kretanjima kao kod Grka, upravo u utrobama muškaraca i žena odigrava se jedna iznimno važna dionica. O nama ovisi hoćemo li od nje načiniti vrt uživataka ili pakao potiskivanja: jer bioenergija koja u grčevima prolazi kroz nas ista je ona energija koja pokreće živu materiju i gibanje zvijezda.
Srce je postalo tijelo da se može lakše rasprostrijeti.
I u tome je lukavština ljubavnog razuma: svaki naraštaj može ponijeti samo jednu ograničenu povijesnu ulogu prije nego što ugleda kako mu vlastita djela izmiču i okreću se protiv njega.
Ljubav može biti slobodna samo u društvu koje se sastoji od slobodnih pojedinaca. Prvi put masa ima pravo na plemenite osjećaje što su do tada bili rezervirani isključivo za prinčeve i pjesnike. No ovo nas dovodi do nerazrješive proturječnosti. Sloboda može značiti nezavisnost (ne biti potčinjem nikakvom autoritetu), raspoloživost (biti otvoren u svim prilikama), suverenitet (nametati drugima svoju volju), odgovornost (preuzima posljedice svojih postupaka). Od tih modaliteta tri su u suprotnosti s vrstom odnosa koji uključuje život u dvoje. Mi smo danas, i muškarci i žene, podvrgnuti jednom proturječnom zahtjevu: hoćemo strastveno voljeti i biti jednako tako i voljeni ako je moguće, a cijelo vrijeme želimo zadržati svoju samosalnost. Htjeli bismo živjeti s nekim, ali da nas to ne sputava i nadamo se da će život u paru pokazati dovoljno gipkosti da omogući takav skladan suživot.
Ja od drugoga zahtjevam da se slobodno odrekne svoje slobode i obvezujem se učiniti isto. No ja sam lukavi zarobljenik koji u svakom trenutku želi imati mogućnost da dođe k sebi. Ako se slast ljubavi sastoji od toga da čovjek više ne pripada samome sebi, mo ja nalazi slast u tome da se nikada ne prepusti. Tragikomična formula što je do iznemoglosti iskorištava suvremeni roman: formula pri kojoj muškarci i žene žele doživjeti veliku strast a ada pri tom ne izgube sebe, i pritom se boje da ne budu nasamareni.
Robert Musil je već početkom 20.stoljeća dobro primjetio važnost koju je dobila riječ 'partner' umjesto 'muž i žena', ugovorni odnos koji se uzajamnim dogovorom može razvrgnuti. Ekonomski model ima svoju težinu: sada je svatko postao vlastito maleno poduzeće, ili jednostavno rečeno, odnosi srca stvaraju poslovne odnose. Tako je s emancipacijom došao mnogo veći teret novih pristanaka, naročito ženama od kojih se traži da uspiju i na poslu, i u braku, i kao majke. Na prisne odnose preslikavamo odnose s posla: tražimo maksimalan povrat uloženoga. Upravo ovo liberalno vođenje poslova suvremenim ljubavnim pričama daje njihovu trpkost. Fino doziranje prikrivanja i žrtve. San o ljudskom odnosu koji nas nikada neće potpuno obuzeti: sviđaš mi se, uzet ću te, zamaraš me, ostavljam te. Kušamo drugoga kao neki proizvod.
Tako svaki zaljubljeni govori dva jezika, jezik fatalne vezanosti i jezik slobodnog raspolaganja sobom. Ta se dva jezika preklapaju i zato današnji odnosi imaju taj svoj ritam monotonih, a u isti mah nervoznih ljubavnih veza.
Nezavisnost nije čovjekov krajnji domet, kaže nam ljubav koja slijepo vjeruje drugom čovjeku, zato je najgora nesreća na svijetu kad nestane onih nekoliko osoba koje su nam drage i vez kojih život nema ni smisla ni okusa. Ali nije ljubav posljednja riječ ljudske sudbine ako koprcamo između ova dva zahtjeva, brkamo slobodu ljubavnog izbora, koja predstavlja golem napredak, s biranjem pojedinačne slobode. U prvom slučaju razvijamo bračno zajedništvo koje nadilazi izolirano ja svakog supružnika, u drugom slučaju ego stavljamo u prvi plan ispred mi i u opasnosti smo da tako dobijemu, jednu kraj druge, dvije usamljenosti. Ako postoji suvremeni san (star kao i sam svijet, ali je trenutačno zajednički velikom mnoštvu), on je sav sadržan u toj dvostrukoj težnji: uživati u simbiozi s drugim čovjekom, a pritom ostati gospodar nad svojim životom.
Pogledajte glasovitu izreku: Moje tijelo pripada meni. Nitko nema veće pravo na takvu izreku nego žene kojima vladajući poredak nikad nije dao da slobodno raspolažu sobom pa sada žele donositi odluke o vlastitom ljubavnom životu ili majčinstvu. No ako moje tijelo pripada samo meni, ako ga nitko drugi neće, čemu onda služi to pravo vlasništva?
I tako se nalazimo pred apsurdnom prisilom da izgubimo ljubav ako hoćemo zadržati slobodu, ili se moramo odreći svoje slobode kako bismo sačuvali ljubav.
Četrnaest milijuna 'solera' u Francuskoj i stotinu sedamdeset u Europskoj uniji, to više nije slučajnost to je poremećaj. Samački život više ne znači samoću i neimanje djece, on često znači život s bogatijim odnosnosima nego životu paru. Unatoč tome, rije je o negativnoj pobjedi, o samoj činjenici da drugi ne upravljaju nama i da nam ne naređuju.
Ljubavnik naivno sanja da će izbrisati prethodnike, gurnuti ih u položaj smutljivaca čija će savršena verzija postati upravo on sam. No ljubav ne reagira na pojam napretka, posljednji nije zboj svih ostalih, postoje ljubavne veze iz mladosti koje su po svojoj srećui u osjetilnoj punoći nalikovale na vrhunce savršenstva, a nakon njih sve ostalo bilo je samo prežvakavanje i osrednjost.
Na koncu, prema toj kohorti muškaraca i žena do kojih nam je bilo stalo, prema kojima smo se ružno ponijeli, koje smo ranili, loše ih voljeli, mi osjećamo nedokučivo prepoznavanje: oni su nas učinili takvima kakvi smo sada i malo njihove tvari do kraja će ostati u našem mesu.
Mi svoju ljubavnu karijeru započinjemo i bez ključa i bez pravila igre, tek s tu i tamo napabirčenim mrvicama informacija. Ne vladamo pravilima tog bajkovitog svijeta, a ako slučajno jednog dana njima i ovladamo, ona se smjesta mijenjaju. To razdoblje života nazivamo adolescencijom (makar ono katkad traje daleko duže), kad nas zasljepljuje ljepota drugih biča i naša vlastita nespretnost da im se približimo. Jer onome tko po prirodi nije okaljan stalnim nezadovoljstvom, njemu svijet gori od života, za njega je on mjesto beskrajne magije.
Adolescencija je također i nesposobnost biranja, proždrljivo doba u kojem u je nagon jači od razuma, kad nailazimo na ljude koji su jednako zavodljivi zato što u sebi sadrže sjaj mnoštva. Djevojke i mladići ponose se time što su zajedno, što su izmiješani: nitko nikoga ne zasjenjuje, nego ga još više uzdiže.
I kao što postoje udari groma ljuvati, tako ima i gromotivih udara mržnje, kada nas preplavi potpuna odbojnost prema nekom čovjeku čiji je jedini grijeh to što živi.
Otkad postoje Done Juanite nema više Don Juana, ali mnogi su dečki ozlojeđeni ovim obratom, umjesto da se raduju. Staro je zavođenje na scenu postavljalo tri osobe: zajednicu, konvencije i ženu. Jednim pokretom trebao je umiriti prvu, poštovati druge i namamiti treću. Trebao je reći Volim te, a misliti Želim te, prihvatiti važeča pravila da lakše dođe do svojih ciljeva. U novom zavođenju suočava se dvoje pojedinaca i oboje mnogo stavljaju na kocku. Ako se približim drugoj osobi, postat ću joj podložan, jer ona mi može nanijeti bol, a da kaćem ne i da pritom ne nanesem bol, za to treba mnogo taktičnosti.
Ništa nije toliko lijepo kao ono čega nema.
Nije važno što će se dogoditi, ili se neće dogoditi, samo očekivanje je čudesno.
Uslišane molitve postanu bljutave onda kad nam se želje zadovolje, to jest, kad su ubijene. Svaka zanosna ljubav po svom izobilju, po žaru nadilazi ono što smo od nje očekivali: tada se događa nešto drugo, a ne ono što smo htjeli, dakle, to nas doslovno guši. Izgubljene iluzije također otvaraju vrata ovom čudu: čudesno razočaranje.
Neki ljudi su od zavođenja stvorili način života. Budući da ne mogu odoljeti nijednoj prilici,oni daju prednost vezi koja se tek rađa, to su skupljači početaka.
Što je žderačica muškaraca? Ženskar? Oni su ljubitelji digresija. Više vole situacije nego ljude, lov od ulova, podražaj od osjećaja: ima romantičnih mjesta na kojima se bezuvjetno treba odigrati neka priča, sasvim je nebitno s kim. Jednako ih uzbuđuje ružna žena, debeo muškarac, malo haju za ambalažu, kad je jedino važan impuls novoga.
Ako svaki oblik odobravanja stavimo pod sumnju, onda pokazujemo da je ljudsko biće stalno zarobljeno, podjarmljeno.
Među desecima ljudi s kojima smo se viđali, voljeno lice mora se jasno isticati u gomili, kao žiletom izrezano. On i nitko drugi: drhtavica i ekstaza.
Ima bića koje toliko muči što drugi osjećaju žudnju za njima, da im popuštaju, ne toliko zato što tako žele, nego da odgovore na ukazanu čast. S godinama možemo usvojiti vrlo raznolike sklonosti, pokazati se manje osjetljivima na standardni zveket estetike i među svoje čežnje prigliti najrazličitije tipove ljudi: može nam se dražest više svidjeti nego ljepota, seksepil od ljubaznosti, zavodljiva nepravilnost od sumorne veličanstvenosti.
Odvojiti se od nekog čovjeka, to znači napustiti sve svjetove koje on utjelovljuje. I kad on ode, ti svjetovi uporno i dalje kruže oko nas poput sablasti, ti univerzumi koji su se rodili s njim.
Svako ima potrebu za drugim ljudima kako bi se maknuo od sebe samoga.
Ljubav ima snagu od koje rastemo i razvijamo se, od nje se rađa nešto što je postojalo samo u latentnom stanju, ona nas osobađa od dosadašnjeg ega, tog jadnika koji čini dno naše ličnosti. Ona nas vraća kao drukčiju osobu, puno novog zamaha, radosnu, snažnu, sposobnu za velika djela.
Ne ranjava nas ravnodušnost neznanaca, nego hladnoća bliskih osoba.
Naši parovi ne umiru od razočaranja, nego od previsoke ideje o sebi samima.
Događa se da neki ljudi toliko prodru jedno u drugo, da se isprepletu kao korijenje istoga stavla, da zapravo čine jednu osobu s dva lica i dva imena, jedinstveni mi koji se ne bi mogao deklinirati kao da odvojena ja.
Mladost je puna života, ali u starosti je plemenitost.
Mi pravimo djecu iz svih mogućih pogrešnih razloga, da bismo se smirili, da bismo produžili sebe, da bismo preko njih ostvarili ono što smo sami propustili. Ali ih volimo iz najboljih razloga: samim svojim postojanjem oni izvrću naše narcisoidne projekcije, stalno izigravaju naša očekivanja.
Obiteljska je ljubav neprijeporna: često se zaustavi pred vratima javnog bilježnika dok se čita oporuka, kad se braća i sestre s tek osušenim suzamna pograbe oko toga tko će dobiti najveći dio nasljedstva. Zato je ažno razdijeliti imovinu djeci dok su još mlada, tako da njihovi osjećajni odnosi budu očišćeni od svih financijskih smetnji.
Danas prevladavaju tate frendovi i mame frendice koje se oblače poput svojih kćeri, odbacuju svaku razliku među generacijama i svojim izdancima ne nude ništa osim načela krajnje permisivnosti: radi što hoćeš. Rođenje djece smrt je roditelja, govorio je Hegel, danas je ono prije način da roditelji ostanu djeca sve do poodmakle životne dobi.
Ljubavnici umiru zato što su previše blizu, nedostaje im dobar razmak da mogu komunicirati. Tipična slika današnjeg para: dvije osobe zagrljene na ulici ili za istim stolom, dok svaki od njih na mobitelu vodi neprekidan razgovor s nekim trećim. Uživaju biti zajedno, a odvojeni. No ako razgovor potraje nedolično dugo ravnoteža se narušava.
Jedini rat koji se računa, a to znamo još od prosvjetiteljstva, jest rat ideja, on se vodi i danju i noću na miran način, on pobjeđuje nepravde, ruši hijerarhije. Jedino on, a ne mučenje i bacanje bombi, duboko mijenja načine mišljenja, poboljšava položaj žena, djece, navodi vjernike da svoju vjeru žive na snošljiv način i da preispitaju najagresivnije zahtjeve svojih svetih knjiga. Ali taj rat ima jedan nedostatak: on traje dugo, on nadilazi vrijeme trajanja jedne vlasti, on se odvija generacijama, pa čak i stoljećima. Da bi se dobro vodio, odgojem, knjigom i raspravom, treba upotrebljavati oružje razuma, rječitosti. Treba združiti nestrpljivost za slobodom s mudršću čekanja.
U ljubavi ne škodi obilje.

02.06.2015. u 15:12 | 0 Komentara | Print | # | ^

Razbijanje Da Vincijeva koda


James L.Garlow i Peter Jones
Izdavač: Marjan tisak 2005.

Postoji zemlja u kojoj dvoje ljudi mogu živjeti i uživativati u seksualnom ispunjenu do najviše razine. Ta se zemlja zove brak. I tu ne govorimo samo o bilo kakvom braku. Ta obećana zemlja ima temelje u Bibliji, a zove se brak 'jednog tijela'.
Mi smo stvoreni s Njegovim pečatom na nama. I mi smo stvoreni s potrebom za povezanošću.
Božja je volja bila da muškarac i žena postanu 'jedno tijelo', to jest, uistinu jedno u svakom pogledu: tjelesnom, psihološkom, emocionalnom, intelektualnom i duhovnom.
Marija Magdalena je Sveti Gral, primateljica Isusova sjemena.
Gral je doslovno drevni simbol ženstvenosti, a Sveti Gral predstavlja svetu ženstvenost i boginju, koja se naravno do danas izgubila, budući da ju je Crkva doslovno izbrisala.
Sveti Gral su oni koji su primili oprost preko krvi Isusove. Prava Crkva, sastavljena od proštenih grješnika iz svake rase, spola, naroda i socioekonomske skupine, duhovni je Sveti Gral.
Vjera je univerzalna. Naše specifične metode za njezino razumijevanje su proizvoljne. Neki od nas se mole Isusu, neki idu u Meku, a neki od nas proučavaju subatomske čestice. Na kraju svi mi tražimo tek istinu, koja je veća od nas samih.
Gnostička evanđelja pričaju posve drukčiju priču od one koju možete pročitati u prihvaćenoj Bibliji. Ovo su knjig koje vas uče kako u sebi imate moć da postanete novi vi. Drugim riječima, da se doista preporodite.
Gnostički Isus dolazi s istom porukom – ne da bi nas spasio od grijeha, već da bi nas spasio od naćega neznanja. Mi u stvari ne znamo tko smo. Onb nam donosi gnosis: znanje. To znanje je slijedeće – mi smo sami božanstveni.
Neprijatelj meditacije je sam um.
Prvi cilj duhovne ekstaze je bezumnost, stanje koje se želi postići hinduističkom ili budističkom meditacijom, često ponavljanjem određene 'mantre'. Izraz mantra dolazi iz dvije sanskrtske riječi, man – razmišljati, i tra – biti oslobođen od. U slobodnom prijevodu: Najbolje je kad ne možete razmišljati. Čujete li svoju djecu kako to govore kad se žele izvući od pisanja domaće zadaće?
Hinduisti, takozvana staza do mističnog iskustva, označava spoznaju onkraj intelekta ili 'ubijanje uma'. Jedan je suvremeni New age učitelj rekao 'Neprijatelj meditacije je sami um'. Drevni su gnostici proučavali isto. Jedan gnostički spis traži 'ulaz u tišinu, u mjesto u kojem nema potrbe ni za riječima ni za shvaćčanjem'. Isus iz jednog drugog gnostičkog spisa zapovijeda svojim učenicima 'Budite ispunjeni duhom, ali neka vam nedostaje razum ili intelekt – logos'.
Zašto bijeg od uma? Odgovor je jednostavan: da bi se postigla spoznaja, gnosis, koja mijenja život.
Leonardova Mona Lisa se 'smiješi', zašto? Zato jer Mona Lisa zapravo znači Amon i L'Isa (Izida), dvospolni par, tako da slika predstavlja lik koji nije 'ni muško ni žensko', već nosi poruku dvospolnog, spoj muškog i ženskog. Mona Lisa se smiješi zato što posjeduje gnosis.
Bog je božanski bitak koji objedinjuje punoću svega što je muževno i ženstveno, bitak koji prožima sav život. Sveta ženstvenost svaku osobu vidi kao dobru po rođenju, a ne začetu iz grijeha, kako to kršćani vide. Mi vidimo našu međuovisnost s prirodom, i mi štujemo našu božansku majku kao roditeljicu svega. Mi u našem svijetu vidimo magiju na djelu, kako stvara neobjašnjiva čuda. Mi štujemo pozitivni osobni razvitak i samopoštovanje, shvaćajući vrijednost svakog pojedinca.
Mi lošu stranu pojedinca ne vidimo kao urođeno zlo, već kao 'zimski' dio života, kao cio ciklusa učenja. Mi štujemo ciklus života, uključujući i smrt. Smrt je, baš kao i život, izbor pojedinca. Sveta ženstvenost salavi smrt, u bilo kom obličju, kao samo još jedan korak u ciklusu života.
Sada je vrijeme 'kad ulazimo u razdoblje vodenjaka – vodonoše –po čijim idealima čovjek mora saznati istinu i misliti sam za sebe.

02.06.2015. u 15:11 | 0 Komentara | Print | # | ^

Stoljeće rata


F.William Engdahl
Godina izdavanja: 1993.

1816. zlato je proglašeno jedinom mjerom vrijednosti u Britanskome carstvu. Tokom više od 75 godina nakon tog datuma britanska je vanjska politika bila sve više zaokupljena punjenjem britanske riznice – trezora Engleske banke, novoiskopanim zalihama svjetskoga zlata, bilo iz Australije, Kalifornije ili Juužne Afrike. Britanija je vodila politiku 'strateškog nijekanja' vrijednosti istih takvih zaliha zlata drugih, suparničkih država, kad god je to bilo moguće.
Ali koliko god je izvana imala status vodeće sile svijeta, Britanije je iznutra propadala. Što su britanske trgovinske kuće davale više kredita za svjetsku trgovinu, a banke londonskog Cityja za gradnju željeznica u Argentini, Sjedinjenim Državama i Rusiji, to su se više urušavali domaći gospodarski temelji engleske nacionalne države. Nitko nije shvaćao koliko je okrutno pravovaljana bila povezanost između ta dva paralelna procesa toga doma.
Godine 1843. osnovan je novi propagandni tjednik tih moćnih trgovinski i financijskih interesa londonskoga Cityja, The Economist, čija je jasna zadaća bila da agitira za opoziv Zakona o žitu (sproveden 1946. kada je sve krenulo nizbrdo, ne samo u britanskoj nego i u svjetskoj historiji, opoziv je otvorio vrata poplavi jeftinih poljoprivrednih proizvoda. Izreka Kupi jeftino – prodaj skupo, podignuta je na razinu državne privredne strategije. Potrošnja je postala jedinim ciljem proizvodnje.
Izravna je posljedica te britanske politike 'slobodne trgovine' bila masovna glad i iseljavanje irskih seljaka i njihovih obitelji krajem 1840-ih godina, tokom tragične irske krumpirove gladi iz 1845/46.
Opoziv Zakona o žitu zapravo je u cijelom Britanskom Carstvu širom otvorio vrata 'politici jeftine radne snage'.
Ideja o posebnim ekonomskim odnosima s 'državama partnerima', pojam 'sfera utjecaja', kao i 'diplomacija ravnoteže moći' bili su izdanci toga složenoga tkanja britanskog 'neformalnog carstva' krajem prošloga stoljeća.
Nakon Bečkog kongresa iz 1815. godine u reorganizaciji Europe, koja je uslijedila nakon poraza Napoleona, Engleska je usavršila ciničnu diplomatsku strategiju poznatu pod nazivom 'ravnoteža moći'.
Tijekom posljednjega desetljeća 19. stoljeća engleski je kapital sve više pritjecao u pomno odabrane zemlje s pomanjkanjem kapitala, poput Argentine, gdje su se tim kapitalom financirale i gradile željeznice i infrastruktura, kojima je potom upravljala Engleska, a vlade zemalja domaćina tu su ulogu Engleske obično poticale velikodušnim koncesijama. Engleski je kapital korišten i za razvijanje parabrodskih linija i luka tih zemalja. Tako je gospodarstvo Argentine i drugih 'država partnera' učinkovito pretvarano u privredne sužnjeve, a njihove su trgovinske financijske uslove diktirale britanske trgovinske kuće i trgovačke financijske banke, iz londonskog Cityja. Tako su države partneri spoznavale da su Britancima predale kontrolu nad svojim gospodarskim suverenitetom puno učinkovitije nego da su britanske trupe okupirale Buenos Aires i provodile ubiranje poreza za Britansko Carstvo.
1882. britanske trupe okupirale su Egipat, prvenstveno s ciljem da osiguraju morske puteve za Indiju – ne smije se dopustiti da Sueski kanal padne u suparničke francuske ruke! Britanska je vojna okupacija tako uništila svu strukturu egipatske države da su britanski vojnici, nakon 1882. godine postali stalno prisutni u toj čvorišnoj tački Carstva između Londona i Indije.
Primarni je cilj britanskog imperijalizma 19. stoljeća bio osiguranje monopola za britansku kontrolu trgovine (putem jako sofisticirane suradnje između najvećih bankara i financijera londonskog Cityja, ministara u Vladi, direktora ključnih industrijskih poduzeća i direktora špijunskih organizacija. Jedan primjer toga ustroja bio je moćnik trgovačkog bankarstva londonskog Cityja, Sir Charles Jocelyn Hambro, koji je bio na položaju direktora Engleske banke od 1928, do svoje smrti 1963. tijekom Drugog svjetskog rata Hambro je bio izvršni direktor Službe za specijalne operacije britanske tajne policije u Ministarstvu gospodarskog rata britanske vlade (poslije rata CIA), koje je u vrijeme rata rukovodilo gospodarskim ratom protiv Njemačke.
Ranih 1870-ih godina, nakon financijske panike, u Engleskoj je počela duboka gospodarska kriza, kao izravna posljedica uvođenja britanske slobodne trgovine. Doktrina je slobodne trgovine bila sazidana na pretpostavci da će britanski utjecaj dovesti do toga da ta dogma postane gospodarskom politikom svih vodećih trgovinskih zemalja u svijetu. Ali takvo jedinstvo nije nikada postignuto.
Nakon velike panike u londonskom bankarskom sistemu, 1857. godine, bankarski je ustroj londonskog Cityja, uključujući direktora Engleske banke, odlučilo uvesti novu politiku radi sprječavanja daljnjeg odljeva zlata iz londonskih banaka. Ta je panika iz 1857. uslijedila zbog navale stranih zemalja na međunarodne zalihe zlata koje je držala Engleska banka. Ta je navala dovela do sloma bankovnih kredita u Cityu i u cijeloj zemlji. Kao odgovor na tu krizu engleske su vlasti osmislile politiku koja je rezultirala jednostavnom, ali opasnom, pojavom bankarske prakse – središnje banke.
Engleska je banka privatni holding, koji u to vrijeme nije bio u rukama Vlade nego financijskih interesa Cityja, shvatila da će se odljev zaustaviti ako samo povisi kamatnu stopu središnje banke na dovoljno veliku razinu, tj. Na razinu stopa suparničkih trgovinskih zemalja, koje možda odvlače britanske zalihe zlata. I, ako se kamatne stope povećaju na odgovarajuću razinu, da će zlato s vremenom početi iz Berlina, New Yorka, Pariza i Moskve pritjecati natrag u trezore banaka londonskog Cityja.
Ta je kamatna politika bila moćnim oružjem središnjeg bankarskog sistema, što je Engleskoj banci dalo odlučujuću prednost nad suparničkim bankama. Nisu se obazirali na to da lihvarski visoke kamatne stope dovode do strahotne krize u britanskoj industriji i poljoprivredi.
Ti su bankari bili spremni žrtvovati domaću industriju i ulaganja.
Kao odraz rastuće nezaposlenosti i bankrota u industriji tijekom te krize, cijene su u Britaniji od 1876. do 1896. neprekidno padale i nominalno su pale za skoro 50%. Došlo je do sveopće nezaposlenosti.
Bilo je vidljivo da je 1890-ih godina završilo razdoblje britanske premoći na drugim industrijskim zemljama u svijetu.
Zemlje kontinentalne Europe, predvođene Njemačkom, uvele su niz zaštitnih mjera za svoja nacionalna gospodarstva, što im je omogućilo najveći industrijski razvitak u posljednjih 200 godina.
To je pripremilo teren za novu raspravu među britanskom elitom o tome kako održati Carstvo i moć u svijetu koji se brzo mijenjao. U tu je raspravu 1882. godine uvedena geopolitika nafte. Sada se rasprava vodila oko toga održati britansku pomorsku nadmoć.
***
Nakon 1873. godine rastuća je razlika između uništenog gospodarstva Britanskog Carstva i novonastalih gospodarstava kontinentalne Europe, iznad svega Njemačkog Reicha, stvorila temelje za izbijanje Velikog svjetskog rata 1914. godine. Nafta je već imala središnju ulogu u tom sukobu, do te mjere da je malo tko izvan uske elite londonskih i njujorških bankara i financijera to shvaćao.
Nakon što je Engleska 1870-ih zapala u dugotrajnu krizu, Njemačka se u izgradnji nacionalne industrije i poljoprivredne proizvodnje sve više okretala jednom obliku nacionalne ekonomske strategije, a sve više se udaljavala od britanske 'slobodne trgovine'. Kao pokazatelj toga odmaka od engleskog modela, od 1850. godine do pred Prvi svjetski rat, 1913., njemačka se proizvodnja povećala pet puta. U istom razdoblju proizvodnja po glavi stanovnika povećala se za 250%. Narod je doživljavao rast životnoga standarda, jer su se plaće u industrijskoj proizvodnji realno udvostručile između 1871. i 1913.
Središte je njemačke industrijske revolucije bilo u napretku tehnološkog razvoja.
Godine 1913. Njemačka je talila skoro dvostruko više sirovog željeza nego britanske ljevaonice. Početna 'pokretačka snaga' bila je željeznička infrastruktura, koje je transportirala taj rastući tok industrijskih dobara.
Njemačka je kemijska industrija od industrije koja je bila slabija od francuske i engleske, prerasla u vodeću industriju u svijetu po proizvodnji analinskih boja, farmaceutskih proizvoda i umjetnih gnojiva. Von Liebig i drugi uvode znanstvenu kemiju u poljoprivredu pa je i to u tom razdoblju dovelo do ogromnoga porasta poljoprivredne proizvodnje u Njemačkoj.
Velika su industrijska postrojenja rasla nakon 1880-ih godina, zajedno s velikim bankama poput Deustsche bank, po modelu zajedničkog vlasništva između velikih banaka i ključnih industrijskih poduzeća.
U godinama prije 1914. sve se veći jaz između Njemačke i Engleske očitavao u pogledu dvaju posebnih vidova zadivljujućeg razvoja njemačkog gospodarstva. Iznad svega se radilo o pojavi Njemačke kao vodeće moderne brodarske zemlje, koja je u konačnici postala prijetnjom desetljećima dugoj engleskoj prevlasti na moru.
Njemačka je tijekom jednog i pol desetljeća prije 1914. godine proširila svoju brodarsku prisutnost po cijelome svijetu.
***
Godine 1882. crni teški mulj koji danas zovemo naftom nije imao nikakve tržišne vrijednosti, osim kao gorivo za nove mineralne uljne svijeće, novost koju je u Berlinu izumio njemački proizvođač svijeća Stohwasser. To se gorivo tada zvalo 'kameno ulje', jer je curilo iz stijena u nekim naftnim područjima poput Titusvillea u Pensilvaniji, Bakua u Rusiji ili u Galiciji, koja je sada dijelom Poljske. 1870. godine John D. Rockefeller osnovao je poduzeće Standard Oil Co., radi pokrivanja tog tržišta uljnih svijeća i raznih uljnih 'ljekarija' u Sjedinjenim Država. Stroj na unutarnje sagorijevanje još nije bio unio revoluciju u svjetsku industrija.
Jedini čovjek koji je shvatio vojno stratešku važnost nafte za prevlast na svjetskim morima u budućnosti. 1882. godine javnim obraćanjem britanski admiral lord Fisher nastojao je dokazati svima u britanskoj Vladi da Britanija mora u svoju mornaričku flotu umjesto pogona na ugalj uvesti pogon na naftu.
Dok je brodu na ugalj potrebno 4 do 9 sati da postigne punu brzinu, naftom je motoru trebalo samo 30 minuta, a najjaču je snagu mogao postići za 5 minuta.
Ali u to su vrijeme Fishera njegovi kolege smatrali ekscentričnim sanjarom.
U međuvremenu, 1885. godine, njemački je inženjer Gottlieb Daimler izumio prvi u svijetu motor na naftni pogon za pokretanje cestovnog vozila. Iako se na automobil sve do prijelaza stoljeća gledalo kao na igračku krajnje bogatih, mnogi su, osim admirala Fishera i njegova kruga, počeli šire shvaćati privredne potencijale naftne ere.
Do 1905. godine britanske su tajne službe i Vlada konačno shvatili stratešku važnost novoga goriva. Britanski je problem bio u tome što Britanija nije imala vlastite nafte.
Negdje 1890-ih godina novi je perzijski kralj Reza Khan Pahlavi, čovjek koji je odlučio modernizirati područje danas poznato kao Iran, posjetio D'Arcyja, inženjera koji je temeljito poznavao Iran, i zamolio ga da pomogne Perziji u gradnji željeznica i uvođenju industrije.
Godine 1901. u znak zahvalnosti za usluge koje je pružio Perziji, šah mu je za nagradu dao 'ferman', tj kraljevsku povlasticu, koja je D'Arcyju dala 'potpunu vlast i neograničenu slobodu, na rok od šezdeset godina, da po vlastitoj volji kopa, buši i ruje po perzijskom podzemlju, kao rezultat njegova rada sva podzemna dobra koja nađe, bez iznimke, bit će njegovo neotuđivo pravo'.
D'Arcy je platio iznos u vrijednosti od 20.000 dolara u gotovini i suglasio se da će plaćati šahu 16% 'tantijema' od prodaje ukupne nafte koju pronađe. Tako je taj ekscentrični Australac priskrbio jedan od najvrjednijih zakonskih dokumenata toga vremena, koji je jamčio njemu i 'svim njegovim nasljednicima' opunomoćenicima i prijateljima' isključivo pravo na eksploataciju naftnih potencijala Perzije do 1961. godine.
Ali 1905. godine Vlada Njezinog veličanstva posredstvom zloglasnog britanskog špijuna Sidnyja Reillyja iznudila je od D'Arcyja prava na eksploataciju mineralnih dobara Perzije, u trenutku kad se D'Arcy spremao, prije povratka u rodnu Australiju, potpisati zajednički projekt za istraživanje nafte s Francuzima.
Reilly je prerušen u svećenika i lukavo glumeći D'Arcyju jako pobožna čovjeka, nagovorio D'Arcyja da svoja isključiva prava na perzijske zalihe nafte prepusti, ugovorom, jednoj britanskoj kompaniji za koju je tvrdio da je dobro 'kršćansko' poduzeće, tj. Anglo-Persian Oil Company. Britanska je vlada dovela škotskog financijera Lorda Strathcona, kao glavnog dioničara kompanije Anglo-Persian, a stvarna je uloga Vlade u toj kompaniji zatajena. Tako je Reilly osigurao Britaniji prvi veliki izvor nafte.
Njemačka je odlučila izgraditi jake privredne odnose s Turskom, počevši 1890-ih godina, kao put za razvitak potencijalno velikih novih tržišta na Istoku za izvoz njemačkih industrijskih proizvoda. Željeznica Berlin-Bagdad trebala je postati okosnicom sjajne i ostvarive privredne strategije. U pozadini su se nazirala naftna bogatstva i Britanija se usprotivila tome projektu. Tragična su događanja na Bliskom Istoku 1990-ih godina izravno povezana sa sjemenom netrpeljivosti iz toga doba.
Po prvi je puta željeznica osigurala Istambulu i Otomanskom Carstvu vitalnu modernu gospodarsku povezanost s cijelom njihovom unutrašnjosti u Aziji. Kad željeznička linija dođe do Bagdada i malo dalje do Kuvajta, bit će to najjeftinija i najbrža veza između Europe i cijeloga Indijskog potkontinenta, svjetska željeznička veza prvog reda.
S engleske strane je baš u tome i bio problem.' Ako se projekt Berlin-Bagdad ostvari, ogromno će područje, koje proizvodi gospodarska bogatstva svih vrsta i koje se ne može napasti s mora, biti ujedinjeno pod njemačkom vlasti', upozorio je R.G.D. Laffan, koji je u to vrijeme bio stariji vojni savjetnik pri srpskoj vojsci. 'Ubrzo će luka Alexandretta i kontrola u Dardanelima Njemačkoj omogućiti ogromnu pomorsku moć na Mediteranu.
Samo jedan mali komad zemlje sprječava spajanje dvaju krajeva toga lanca. Srbija, mala ali prkosna, stoji na putu između Njemačke i velikih luka Istambula i Soluna i drži vrata za Istok.
Nije dakle iznenađujuće što je iza ogromnih nemira i ratova po Balkanu tijekom desetljeća prije 1914. godine, uključujući Turski rat, Bugarski rati neprestane nemire u tom području, engleska ruka vodilja aktivno poticala sukobe i ratove, s ciljem uništenja saveza između Berlina i Istambula. Ali bilo bi pogrešno na projekt izgradnje željeznice Berlin_ Bagdad gledati kao na 'njemački' udar protiv Engleske, Jer je Njemačka u više navrata tražila suradnju Engleske na tom projektu (pogotovo jer je veličina završnog dijela željeznice bila izvan mogućnosti njemačkih banaka).
Međutim, Engleska je sa svoje strane sljedećih petnaest godina nastojala na sve moguće načine usporiti i omesti izgradnju te željeznice, a u isto je vrijeme stalno podgrijavala nadu da će sporazum biti postignut i time držala Njemačku u neizvjesnosti. Ta je igra trajala doslovno do izbijanja rata 1914.
Ali, Njezino je kraljevsko britansko veličanstvo u završnoj fazi pregovora oko bagdatske željeznice držalo u rukama adut. Bila je to njezina veza sa korumpiranim kuvajtskim šeikom. Godine 1901. engleski su ratni brodovi u kuvajtskim vodama naložili turskoj Vladi da od tada zaljevsku luku smještenu malo niže od Shaat al Araba, koja je u vlasti plemena Anaza, na čelu kojega je bio šeik Mubarak al-Sabah, ima smatrati 'britanskim protektoratom'. U tom je trenutku Turska bila gospodarski i vojno preslaba učiniti bilo što osim upućivanja slabog protesta zbog de facto britanske okupacije toga dalekog dijela Osmanlijskog Carstva. Kuvajt je u britanskim rukama bio brana uspješnom završetku željeznice Berlin-Bagdad, tj. Njezinu mogućem izlasku na Perzijski zaljev i dalje. Godine 1907. šeika Mubaraka al-Sabaha, uvjerili su da zemlju na području Bander Shwaikh preda, u obliku 'vječne rente' 'cijenjenoj carskoj engleskoj Vladi'. Navodno je taj šeikov potpis začinjen velikodušnim količinama engleskog zlata i pušaka.
Britanija je stvorila mrežu tajnih savezništava (englesko-francusko-ruska trojna Atlanta) koja su okruživala Njemačku i postavila temelje za svoj nadolazeći vojni obračun.
***
Jedna od bolje čuvanih tajni o svjetskome ratu iz 1914.-1918. godine, je da su britanska riznica i ukupne financije Britanskog Carstva, uoči augusta 1914. godine, kad je Britanija objavila rat protiv Njemačkog Carstva, bile u bankrotu.
4. augusta 1914, samo osam dana nakon što je Austrija objavila rat Srbiji (zbog ubojstva Franza Ferdinanda, Austrija je dobila jamstvo da će joj Njemačka pomoći u slučaju da Rusija stane na stranu Srbije, a kako su Francuska i Rusija imale zajednički plan obrane Njemačka je odlučila da Francusku treba poraziti brzo ispravno procijenivši da će Rusiji trebati više vremena za mobilizaciju, Njemačka je vojska ušla u Belgiju na putu da napadne Francusku), Britanija je obznanila da je objavila rat Njemačkoj. Razlog koji je Britanija navela, bila je britanska odlučnost da brani neutralnu Belgiju. Stvarni je razlog bio daleko od duha susjedskog milosrđa.
Engleska je banka hitno suspendirala plaćanja u zlatu (zlatnim i srebrnim polugama), u skladu sa Zakonom o bankama iz 1844. tom su odlukom velike količine zlata dospjele u ruke Engleske banke, kako bi britanska Vlada mogla financirati kupnju hrane i ratnog materijala za novoobjavljeni rat protiv Njemačke. Umjesto zlata, britanski su građani dobivali novčanice Engleske banke, kao legalno sredstvo plaćanja za vrijeme trajanja posebnih okolnosti. Do 4. augusta britanski je financijski ustroj bio spreman za rat.
Rijetko se govori o činjenici da strateški i geopolitički ciljevi Engleske, dobrano prije 1914., nisu bili samo slomiti njezina najvećega industrijskog suparnika, Njemačku, nego, kroz pobjedu u tom ratu, osigurati neupitnu britansku kontrolu nad dragocjenim prirodnim dobrom – naftom, koja se do 1919. godine pokazala kao strateška sirovina za gospodarski razvitak u budućnosti. Bio je to dio onoga što su neki stratezi engleskog ustrojstva nazivali Velikom igrom, stvaranjem novoga britanskog carstva, čija će hegemonija biti neupitna do kraja stoljeća, tj. novog svjetskog poretka pod vodstvom Britanije.
Godine 1918. bogata su naftna polja Bakua, na Kaspijskom jezeru, bila ciljem jakih vojnih i političkih borbi sa strane Njemačke, kao i Engleske, koja je preduhitrila Nijemce, i držala ih pod okupacijom nekoliko kritičnih sedmica u augustu 1918., što je njemačkom vojnom zapovjedništvu zapriječilo put do opskrbe naftom. To je bio odlučujući zadnji udarac protiv Njemačke, koja je nekoliko sedmica kasnije zatražila mir, samo nekoliko mjeseci nakon što se činilo da je Njemačka porazila Savezničke snage. Pokazalo se da je nafta u središtu geopolitike.
S novom ulogom nafte u ratu sada ćemo slijediti tokom poslijeratne versajse reorganizacije, s posebnom pozornošću na britanske ciljeve. Liga naroda, koju je osnovala Britanija na versajskoj Mirovnoj konferenciji 1919., postala je sredstvo koje će dati oblik međunarodne legitimnosti goloj imperijalističkoj okupaciji teritorija. Za financijski je ustroj londonskoga Cityja gubitak stotina tisuća britanskih života (500 tisuća mrtvih i skoro 2,5 milijuna ranjenih, a ukupno u cijelom ratu do 20 milijuna ljudi), radi ovladavanja tijekom svjetskog gospodarskog razvitka u budućnosti, osobito u pogledu novog bogatstva – nafte, bila naizgled mala cijena.
Dok je Francuska bila zaokupljena Njemačkom u krvavom i beskorisnom pokolju duž francuske Linije Maginot, Britanija je premjestila strahotno velik broj svojih vojnika, više od 1,4 milijuna, na Istočno bojište. Javno objašnjenje koje je Britanija dala za to neobično gomilanje dragocjenog i nedostatnog ljudstva na istočnim obalama Mediterana i u Perzijskom zaljevu, bilo je da će se time osigurati učinkovitije ratne operacije Rusije protiv Centralnih sila i omogućiti prolaz ruskom žitu kroz Dardanele na putu do Zapadne Europe, kojoj je žito bilo prijeko potrebno. Međutim, u stvarnosti to nije bilo baš tako. Nakon 1918. Engleska je i dalje držala skoro milijun svojih vojnika po cijelome Srednjem istoku. Perzijski je zaljev 1919. postao 'Englesko jezero'. Ljuti su Francuzi mlako protestirali da su Britanci iskoristili pat poziciju i odnijeli pobjedu protiv slabijeg Turskog Carstva, dok su njihove snage krvarile na Zapadnom frontu. Francuska je izgubila skoro 1,5 milijuna vojnika i imala je 2,6 milijuna teških ranjenika.
Kad su 1917. boljševici u Rusiji preuzeli vlast, Lenjinovi komunisti su među carskim dokumentima otkrili jedan tajni dokument i odmah ga objavili. Bio je to plan Velikih sila kojim je zacrtano Osmanlijsko Carstvo nakon rata – raskomadano u korist pobjedničkih sila. Javnost nije imala pojma o toj tajnoj ratnoj diplomatskoj aktivnosti. Po sporazumu Sykes-Picot (nazvan po osobama koje su vodile sporazum) Britanija je trebala dobiti kontrolu nad zonom jugoistočno od francuske zone, na području današnjega Jordana, istočnog i većeg dijela ostalog područja Iraka i Kuvajta s Basrom i Bagdadom, luke Haifa i Acre i pravo na izgradnju željeznice od Haife kroz francusku zonu do Bagdada, kao i pravo da tu željeznicu može koristiti za prijevoz vojske. Italiji je obećan ogroman dio planinske obale turske Anatolije i Dodekanski otoci, a carska je Rusija trebala dobiti područja osmanlijske Armenije i Kurdistana, jugozapadno do Jerevana. Ova je Britanska proizvoljna raspodjela uglavnom prisutna do dana današnjeg.
Počevši po prilici negdje ranih 1890-ih godina, jedna je skupina engleske političke elite, uglavnom s privilegiranih fakulteta Oxforda i Cambridgea, osnovala nešto što će postati najutjecajnijom političkom mrežom u Britaniji tijekom sljedeće polovice stoljeća, a i dulje. Ta je skupina zanijekala postojanje u obliku formalne skupine, ali se njezini tragovi mogu naći oko uspostave novoga časopisa Carstva, Okrugli stol, utemeljenog 1910.
Ta je nova skupina bila okupljena oko utjecajnog londonskog Timesa.
Ideja o stvaranju Palestine pod židovskom vlasti, koje će biti zahvalna Engleskoj za svoju krhku egzistenciju i okružena balkaniziranom skupinom posvađanih arapskih zemalja, bila je dijelom zamisli novoga Britanskog Carstva koju je ta skupina stvorila.
Njihov je velebni plan bio povezati ogromne engleske kolonijalne posjede od rudnika zlata i dijamanata Cecila Rhodesa i Rothscildove kompanije Consolidated Gold Fields u Južnoj Africi prema sjeveru do Egipta i vitalnog pomoskog puta kroz Sueski kanal pa nadalje kroz Mezopotamiju, Kuvajt i Perziju do Indije na istoku.
Do svoje smrti 1902. Cecil Rhodes bio je najveći financijski potporanj te nove elitne skupine 'neformalnog carstva'.
Burski rat (1899.-1902.) bio je rezultat projekta te skupine financiran i osobno potaknut od Rhodesa, s ciljem da Engleska preuzme potpunu kontrolu nad ogromnim mineralnim bogatstvima Transvala.
U Transvalu su otkrivene najveće zalihe zlata na svijetu od vremena kalifornijske groznice iz 1848.
Tako je Britanija 1920. uspjela uspostaviti potpunu kontrolu nad cijelom južnom Afrikom, uključujući nekadašnju njemačku Jugozapadnu Afriku, kao i ogromna novootkrivena naftna bogatstva nekadašnjeg Osmanlijskog Carstva, a sve to pomoću britanske vojne prisutnosti, dvostrukih obećanja i uspostave Britanskoga protektorata nad Palestinom kao novom židovskom domovinom. Ali nisu svi računi bili još sređeni, Britansko Carstvo je izašlo iz rata jednako bankrotirano kao na početku rata, ako ne i gore.
***
Američki su štedni ulozi, koji su dosezali milijarde dolara, u organizaciji Morganove kompanije s Wall Streeta, J.P.Morgan & Co., odigrali odlučujuću ulogu u britanskoj pobjedi. U vrijeme Versajske mirovne konferencije 1919. Engleska je bila dužna Sjedinjenim Državama 4,7 milijardi dolara ratnoga duga, domaće joj je gospodarstvo bilo u dubokoj poslijeratnoj krizi, industrija u raspadu, a inflacija je podigla cijene na domaćem tržištu za 300% tijekom četiriju ratnih godina. Britanski se nacionalni dug povećao više od devet puta, za oko 924%, i dosegao u to vrijeme ogromnu brojku od 7,4 milijarde funti.
Britansko Carstvo je izašlo kao pobjednik na versajskim pregovorima, a Sjedinjene Države, ili u najmanju ruku neki moćni međunarodni bankarski i industrijski krugovi, pojavili su se s jasnim ciljem da su oni, a ne više Britanija, najmoćnija svjetska gospodarska sila svijeta početkom 1920-ih godina.
Kako ju je godinama obučavao London, ta je američka 'anglofilska' skupina odlučila da više neće biti poslušni učenici Londona. Tijekom slijedećeg desetljeća vodila se oštra bitka između zajedničkih i oprečnih ciljeva Britanije i Sjedinjenih Država. U tom je sukobu posijano sjeme Drugog svjetskog rata.
U siječnju 1915., četiri mjeseca nakon početka Velikoga rata, britanska je Vlada imenovala jednu privatnu njujoršku bankarsku kuću, J.P.Morgan&Co. Svojim ekskluzivnim zastupnikom za kupnju svega potrebnog ratnog materijala u neutralnim Sjedinjenim Državama. Morgan je također imenovan za ekskluzivnog zastupnika Britanije za sve novčane ratne kredite koje je Britanija uzimala od američkih banaka. Ubrzo je Britanija zauzvrat posala i jamcem za kupnju ukupnog ratnog materijala za sve kredite Francuske, Italije i Rusije, za potrebe rata protiv njemačko-austrijskih sila u Europi. Bila je to divovska piramida kredita, na čijem je vrhu sjedila utjecajna američka kuća Morgan. Nikada se ranije u povijesti jedna jedina bankarska kuća nije kockala na tako velike i globalno riskantne uloge.
Morgan je s povlasticom isključivog zastupnika za cijelu skupinu zemalja Antante postao stvarnim arbitrom budućeg američkog industrijskog i poljoprivrednog izvoznog gospodarstva. Morgan je odlučivao tko hoće a tko neće dobiti visoko profitabilne i pozamašne narudžbe za potrebe rata protiv Njemačke.
Kuće poput DuPont Chemichals prerasle su u multinacionalne divove zahvaljujući svojim privilegiranim vezama s Morganom, kao i proizvođači oružja Remington i Winchester.
Kao jedini predstavnik Morgan je uzimao proviziju od 2% na neto cijenu svih odaslanih dobara.
Sva je ta djelatnost strogo kršila međunarodni zakon u pogledu neutralnih zemalja, koji je zabranjivao zaraćenim stranama gradnju opskrbnih baza u neutralnim zemljama.
Do 1917. britansko je Ministarstvo rata odaslalo narudžaba u ukupnoj vrijednosti od više od 20 milijardi dolara, sve preko kuće Morgan.
Prijetnja od britanskog sloma u januaru 1917. nakon što je Rusija istupila iz rata zbog ratom izazvane privredne iscrpljenosti, bila je više nego dovoljan poticaj Morganu i njegovu njujorškom financijskom krugu da poduzme združenu propagandu i druga sredstva.
Učinili su to uz pomnu potporu najviših dužnosnika britanske tajne službe i prijateljskih američkih novina, nakon čega je postalo jasno da ništa do američkog ulaska u rat neće spriječiti opasnost koja je u Europi prijetila Morganu i njegovim europskim partnerima. Pobrinuli su se da Amerika uđe u rat na 'pravoj' strani, u obranu britanski interesa. Da nisu uspjeli, Morgan & Co., kao i Britanija, bili bi 1917. suočeni s potpunom financijskom propašću.
U februaru 1917. Njemačka je objavila neograničen podmornički rat, kao pokuša da, između ostaloga, presiječe put američkim tankerima koji su britanske saveznike u Europi opskrbljivali naftom. Potonuće američki brodova bilo je izgovorom koji je novinama povezanim s Morganom bio dovoljan da zatraže kraj američke neutralnosti.
U augustu 1917. Federalne rezerve su poduzele prodaju Kredita za slobodu (Liberty Loans) i obveznica radi financiranja ratnih troškova američke vlade, preko Morgana i vodećih investicijskih kuća. Ukupna vrijednost iznosila je zastrašujućih 21,478 milijardi dolara do juna 1919. Nikada ranije u povijesti nisu mobilizirana tako velika sredstva u tako kratkom vremenu. Morganova je provizija bila uistinu pozamašna.
Izračunato je da Britanija i druge sile Saveznice duguju Sjedinjenim državama 12,5 milijardi dolara po kamatnoj stopi od 5%. s druge stane Britaniji, Francuskoj i drugim zemljama Antante Njemačka prema odštetnim zahtjevima iz Versaillesa duguje 33 milijarde dolara. Te su brojke u to vrijeme bile izvan dometa ljudske mašte.
Tinta se na Versajskom sporazumu još nije ni osušila kad su moćni američki naftni interesi komapnija Rockefeller Standard Oil shvatili da su ih njihovi britanski saveznici lukavo istisnuli iz raspodijele ratnoga plijena. Na novozacrtanim su područjima Srednjeg Istoka, kao i na tržištima poslijeratne Europe zavladali interesi britanske Vlade preko njezina tajnog poslovanja poduzeća Royal Deutch Shell i Anglo-Persian Oil Company.
Nedugo nakon otkrića ogromnih zaliha nafte u meksičkom priobalnom gradu Tampico u Meksičkom zaljevu 1910. američki je predsjednik Wilson poslao američke trupe u Meksiko. Stvarni cilj nije bio poraziti meksički režim kao takav, nego britanske interese koji su stajali za toga režima. Godine 1912. koristeći kao izgovor jedan mali incident u kojemu su američki marinci bili pritvoreni dok su bili u luci Tampico, predsjednik je Wilson izdao zapovijed američkoj mornaričkoj floti da zauzme Vera Cruz. Američki su se marinci iskrcali pod paljbom i zauzeli meksičku carinarnicu, u okršaju u kojemu je poginulo 20 Amerikanaca i 200 Meksikanaca.
***
Do trenutačne panične reakcije francuza i britanaca dovela je objava Njemačkog ministra vanjskih poslova Rathenaua da su Njemačka i Rusija potpisale bilateralni sporazum po kojemu se Rusija suglasila oprostiti svoje ratne štete Njemačkoj u zamjenu za pristanak Njemačke d, između ostaloga, proda industrijsku tehnologiju Sovjetskom Savezu.
Četiri godine nastojanja, tajnih i otvorenih, da se sruši novi boljševički režim, nisu dale rezultata. Godine 1922. Britanci su promijenili taktiku s ciljem da presjeku ono što je London vidio kao pragmatičniju, ustvari očajničku, gospodarsku politiku koja je dolazila iz Lenjinove Moskve, preko Novog ekonomskog programa iz 1921.
Moćni su američki naftni krugovi, uključujući i Rockefellerovu grupaciju Standard, 1922. godine bili jednako odlučni, kao i Deterding i Britanci, priskrbiti monopol na eksploataciju i kontrolu ogromnih ruskih naftnih polja.
Britancima se 1922. činilo da su uslovi za zbližavanje s Rusijom savršeni.
Harding se upravo pripremao objaviti diplomatske i trgovinske odnose Sjedinjenih Država i Sovjetske Rusije kad su afera Teapot Dome i umiješanost Harrvja Sinclaira osvanuli na naslovnici novina Wall Street Journal 14. travnja 1922. Za godinu je dana i sam Harding umro u čudnim okolnostima. Predsjednik Coolidge odbacio je Sinclaira i projekt Baku, a s njima i svaku mogućnost priznavanja Rusije. Bilo je nemalih sumnji da je spretna ruka britanske tajne službe bila na djelu u sprječavanju tog američkog pokušaja da ostvari prevlast u eksploataciji ruske nafte.
U takvom okruženju se odvijala Đenoveška konferencija, sazvana s ciljem da britanski interesi odnesu pobjedu, tj. zgrabe ogromna sovjetska prirodna bogatstva nakon što su američka nastojanja u tom pravcu propala, pa ne iznenađuje ova reakcija britanaca i francuza na objavljeni sporazum o suradnji Njemačke i Rusije. U više navrata stizale su molbe da se dopusti njemačkom gospodarstvu da stane na svoje noge, kako bi zaradom od izvoza Njemačka mogla plaćati ogromne ratne štete, ali molbe su svaki puta odbijene. Kao sol na ranu, godine 1921 britanska je Vlada uvela prohibitivnu zaštitnu carinu od 26% na sav uvoz iz Njemačke i time još više onemogućila njemačka nastojanja da izradi neki realističan program otplate duga.
Savezničke su sile u Versaillesu oduzele Njemačkoj cijelu njezinu trgovačku flotu, petinu riječne, četvrtinu ribarske, 5.000 lokomotiva, 150.000 željezničkih vagona i 5.000 kamiona. Sve se to opravdavalo dijelom ubiranja još neutvrđenih njemačkih ratnih 'odšteta'.
Uskoro je ubijen potpisnik sporazuma sa Rusijom Ratheunau, Njemačka je bila uzdrmana do temelja, a njegovo ubojstvo bilo je samo početak strahota kakvima je rijetko koja nacija bila podvrgnuta.
Reichsbanka je počela dramatično povećavati količinu novca, u očajničkom pokušaju da udovolji nepodnošljivim londonskim zahtjevima za naknadu štete i da u isto vrijeme na domaćem tržištu zadrži razinu zaposlenosti i jaku izvoznu industriju koja je opsluživala nametnute troškove naknade štete. U prosincu 1922. tečaj marke je pao na zabrinjavajuću razinu do 7.592 marke za 1 dolar.
1923. francuske su snage krenule u Essen i druge gradove njemačke industrijske pokrajine Ruhr da je silom zauzmu. Njemačka je Vlada pozvala svoje građane da poduzmu sveopći pasivan otpor okupaciji.
Francuska je okupacija dovela industrijsku proizvodnju Njemačke do skoro potpunog zastoja. Tek su krajem 1923. francuske trupe i inženjeri uspjeli vratiti proizvodnju Ruhra na razinu od jedne trećine proizvodnje iz 1922. Više od 150.000 Njemaca je bilo deportirano, 400 ubijeno, a više od 2.000 ranjeno.
Gospodarska je šteta njemačkog otpora bila neprocjenjiva. Francuske su okupacijske snage gospodarski odsjekle Ruhr od ostatka Njemačke. Zaplijenjena su sredstva podružnica banaka Deutsche Bank i Reichsbanka i oprema tvornica i rudnika. Njemačka je obustavila sva plaćanja na ime naknade štete Francuskoj, Belgiji i Italiji za vrijeme trajanja otpora, ali je savjesno nastavila s isplatama i isporukama u naturi Britaniji. Nakon okupacije marka je pala na 18.000 za 1 dolar. Pokušaji Reichstaga da po svaku cijenu obrane valutu bili su bezuspješni, ona je vrtoglavo tonula tako da je 15. studenog dosegnula 4.200.000.000.000 za jedan dolar. Do toga vremena nešto slično tome nije se pojavilo u ekonomskoj povijesti ni jedne nacije. Uništena je ušteđevina cijelog stanovništva, životni standard se urušio. Državne obveznice, bankovni ulozi, sve je postalo bezvrijedno.
1924. godine pokretač francuske okupacije nad Njemačkom izgubio je na izborima, London je shvatio da treba udružiti i zbiti redove sa Amerikom i da je bolje da Amerikanci zauzmu središte pozornice, a oni će zadržati svoj snažan utjecaj na američku politiku iza kulisa.
Njemačka je po Dawesovu planu plaćala ratne štete pet godina, do 1929., tada je bila dužna više nego prije početka otplate. Bio je to plan organizirane pljačke od strane međunarodne bankarske zajednice, koju su predvodili London i New York. U Njemačkoj su osnovani specijalni fondovi za jamstvo isplate ratnih šteta.
U Berlinu je postavljen glavni zastupnik za ratne štete, S.Parker Gilbert, partner J.P. Morgana i štićenik Owena D.Younga, sa zadaćom da prikuplja uplate za anglo-američke banke. U toj situaciji skoro nultog rizika londonske su i njujorške banke počele davati Njemačkoj jako unosne kredite, od novca koji se u obliku ratnih šteta reciklirao i s provizijom i kamatama vraćao natrag u njujorške i londonske banke. Bila je to golema međunarodna kreditna piramida, na čijem su vrhu sjedile londonske, i u konačnici, njujorške banke.
Između 1924. i 1931. Njemačka je platila 10.5 milijardi maraka ratnih šteta, a pozajmila 18.6 milijardi maraka iz inozemstva.
Britanski su se i američki magnati dogovorili prihvatiti postojeću podjelu tržišta i udjela, tajno utvrđivati svjetsku kartelsku cijenu nafte i okončati destruktivnu konkurenciju i rat cijena posljednjega desetljeća. Njihov tajni savez u službenom obliku izgledao je kao 'Sporazum članica iz 1928.' ili 'Sporazum iz Achnacarrvja'.
Godine 1927. Britanija i oslabljena Francuska pristale su pripustiti Amerikance na Srednji istok i u tom su smislu revidirale svoje tajne sporazume iz vremena rata. Kartel je osmislio strategiju svojega odnosa prema kompanijama koje nisu u kartelu, takozvanim 'autsajderima' i bio je pripravan obračunati se sa onima manje poslušnima, što će dalje izaći na vidjelo.
Britanci su podupirali i tzv. Projekt Hitler, posebno engleski kralj Edward VIII, kasnije vojvoda od Windsora poslije abdiciranja, a sve u nadi što su mislili da mogu nahuškati Njemačko Carstvo protiv Ruskog da međusobno iskrvare.
Već od rane faze u taj projekt bili su uključeni i vodeći krugovi Wall Streeta i američkog Ministarstva vanjskih poslova.
Londonski dnevnik Times također je kasne jeseni 1931. dao Hitlerovu pokretu neprocjenjiv pozitivan publicitet. Tako je i H.Deterding, direktor Royal Dutch Shella, najutjecajniji poslovni čovjek u svijetu, prema pouzdanim britanskim izvješćima iz toga vremena, dao znatnu financijsku potporu za Projekt Hitler u njegovoj kritičnoj ranoj fazi.
Dok je Engleska banka čvrsto odbijala dati phening kredita Njemačkoj u kritičnom razdoblju 1931. i na taj način ubrzala bankarsku krizu i krizu nezaposlenosti koja je vodećim krugovima u Njemačkoj učinila očajne alternative poput Hitlera čak zamislivima, čim je Hitler učvrstio vlast, početkom 1933., M. Norman, guverner Engleske banke, pohitao je nepristojnom brzinom nagraditi Hitlerovu Vladu po život važnim kreditom Engleske banke.
***
1919. godine nakon Mirovne konferencije u Versaillesu, Britansko Carstvo je dostiglo svoje najšire granice i prekrivalo jednu četvrtinu ukupne površine zemaljske kugle (carstvo na kojemu sunce nikad ne zalazi). Samo trideset godina kasnije, 1949. to se carstvo raspadalo jer su kolonije zahtijevale neovisnost od ugnjetavačke matične zemlje. Šest godina rata 1945. koji je zahvatio cijelu kuglu zemaljsku i za sobom ostavio 55 miliona mrtvih, a Britansko je carstvo i dalje prolazilo kroz muke pobuna kakve nitko nije doživio.
Britanija je poslije rata bila u potpunosti ovisna o pomoći Sjedinjenih Država.
Iz starih ratnih veza Amerike s Britanijom, izravno poslije rata izrasla je američka Središnja obavještajna služba, i cijela lepeza tajnih institucija američke Vlade.
Američka se obrambena politika temeljila na zajedničkim tajnama američkih i britanskih tajnih i vojnih službi. Predsjednik Truman je počeo iz svojih ureda čistiti sve antibritanske elemente, osobito ministra za poljoprivredu, a američke su i britanske tajne službe ponovno uspostavile bliske odnose na svim područjima.
U završnim je dogovorima oko poslijeratnog novog svjetskog poretka u monetarnim i gospodarskim odnosima, koji su 1944. skovali britanski i američki pregovarači u Bretton Woodsu, anglo-američka hegemonija na svjetskom tržištu nafte igrala je središnju ulogu u razmišljanjima.
Sistem iz Bretton Woodsa trebao je biti izgrađen na 'trima stupovima'. Prvi je stup bio Međunarodni monetarni fond, u kojemu će zemlje članice svojim sredstvima ustanoviti fond za hitne potrebe u slučajevima problema platne bilance; drugi je stup bila Svjetska banka, koja će zemljama članicama davati kredite za velike javne radove; treći je stup bio Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT), sa zadaćom da podešava program 'slobodne trgovine'.
Usprkos nekim istragama provedenim u američkom Kongresu i protestima službenika srednjega ranga zbog očite zlouporabe sredstava Marshallova plana, američki su naftni magnati prisiljavali Europu da plaća vrlo skupu cijenu nafte. Između 1945. i 1948. skoro su udvostručili cijenu europskih kupcima, koja je od 1,05 dolara po barelu narasla na 2,22 dolara po barelu. Iako se nafta opskrbljivala iz jeftinih izvora sa Srednjeg istoka, koji su pripadali američkim kompanijama, troškovi su prijevoza izračunavani proizvoljnim složenim formulama, utvrđenim na temelju troškova prijevoza s Karipskih otoka u Europu, što je daleko skuplje.
Nafta je postala najvažnijom potrepštinom koja je pokretala privredu.
Od već spomenutih britanskih nastojanja, iz vremena W. Knoxa D'Arcyja od 1901.-1902. da stekne monopol nad perzijskom naftom, Britanija se borila kao lav da zavlada iranskim naftnim bogatstvima. Britanija je tijekom Drugog svjetskog rata odigrala vrlo perfidnu ulogu, jer je pridobila Staljina da joj se pridruži u invaziji na Iran pod slabim izgovorom da prisutnost šačice njemačkih inženjera na neutralnom iranskom terenu predstavlja povod za rat. Mjesec dana nakon što su britanske i ruske snage okupirale Iran, 1941. šah je abdicirao i predao vlast svom sinu, koji je u tim okolnostima bio sklon prilagoditi se englesko-ruskoj okupaciji.
Iranski je nacionalistički vođa, dr. Mohammed Mossadegh, u decembru 1944. predložio Iranskom parlamentu zakon koji bi zabranjivao pregovore o nafti sa stranim zemljama.
1948. godine nakon jakih borbi, tijekom kojih je iranski slučaj iznesen i novoosnovanim Ujedinjenim narodima Iran je ipak uspio iznuditi povlačenje stranih trupa sa svoga tla.
15.03.1951. iranski je parlament Majlis prihvatio prijedlog Mossadeghova Odbora da se, uz poštenu odštetu, nacionalizira kompanija Anglo-Iranian Oil. Majlis je odobrio konačni plan nacionalizacije dan prije nego što je Mossadegh postao premijerom, 28.04.1951. U britanskim je očima Iran počinio neoprostiv grijeh. Djelovao je radi zaštite svojih nacionalnih interesa, a ne britanskih. Britanije je hitno zaprijetila odmazdom i u roku od nekoliko dana britanske su pomorske snage stigle blizu Abadana. Tu je izašla na vidjelo britanska hipokrizija. Ranije je britansko Ministarstvo vanjskih poslova odbilo posredovati u pregovorima između te kompanije Irana, izjavljujući da se neće miješati u poslove privatne kompanije, usprkos činjenici da je Vlada britanskog Veličanstva držala 53% dionica Anglo-iranian Oila. Kad je Iran nacionalizirao Anglo-Iranian Oil, 'britanska Vlada nije samo ušla u pregovore nego je i svoje zahtjeve poduprla slanje flote Kraljevske mornarice u iranske vode i zaprijetila da će padobranci okupirati Abadan radi navodne zaštite britanskih interesa'. Abadan je bio sjedište najveće rafinerije nafte na svijetu, koja je pripadala kompaniji Anglo-Iranian Oil.
Britanija je objavila potpune privredne sankcije protiv Irana, a embargu su se pridružile sve veće anglo-američke naftne kompanije.
Kad je slučaj na inzistiranje Britanaca došao na Svjetski sud, Mossadegh, koji je i sam bio stekao obrazovanje na području prava, u Belgiji i Švicarskoj, uspješno je branio svoju zemlju pa je Sud osporio nadležnost Britanije i 22.06.1952. predmet vratio u nadležnost iranskog sudstva.
Ali uz pomoć rojalističkih elemenata u iranskim vojnim snagama, britanska i američka tajna služba inscenirale su vojni udar i Mossadeghovo uhićenje. CIA je u potpunosti surađivala sa britanskom tajnom službom SIS u njegovom rušenju pod tajnim nazivom Operacija AJAX. Mladi je šah Reza Pavlahi naslijedio Mossadegha i privredne su sankcije bile ukinute. Angloamerički naftni interesi su pobijedili i pokazali što su u poslijeratnom vremenu bili u stanju učiniti bilo kome tko bi se usudio dovesti u pitanje njihovu moć. Da ironija bude veća, ti isti interesi će srušiti i šaha oko 25 godina kasnije.
***
Mnoge su knjige napisane o razlozima i uzrocima odluke Washingtona da uđe u rat sa Vijetnamom, ali ni jedna ne sadrži temu da je porast vojne industrije pružao prihvatljiv izgovor na ponovno veliko usmjeravanje američke industrije na proizvodnju ratnih proizvoda. Hladni rat protiv komunističke opasnosti koristio se za opravdavanje trošenja desetaka milijardi dolara. Vojni su troškovi postali zaleđe za ostvarenja globalnih ekonomskih interesa njujorških financijskih i naftnih krugova. Ministar obrane McNamara i ostali planeri iz Pentagona od samog su početka strategiju Vijetnamskog rata osmislili tako da to bude 'rat bez pobjenika', s ciljem osiguranja što dugotrajnije proizvodnje u ratnom dijelu gospodarstva.
Po pravilima sistema iz Bretton Woodsa, putem smanjivanja vrijednosti dolara preko ogromnoga deficita domaće potrošnje, Washington je u stvari bio u mogućnosti prisiliti Europu i druge trgovinske partnere da 'progutaju' te američke ratne troškove u obliku pojeftinjenja dolara. Sve dok su Sjedinjene Države odbijale devalvirati dolar u odnosu na zlato, što bi odrazilo opadanje američke ekonomske moći od 1944., Europa je morala plaćati cijenu, jer je prihvaćala dolar po istom omjeru u odnosu na zlato, kao i dvadesetak godina ranije. Da bi financirao ogromne deficite svoga Velikog društva i proizvodnje ratne opreme za Vijetnam iz 1960-ih godina, Johnson je u strahu da ne izgubi glasove ako povisi poreze, jednostavno tiskao dolare tako što je prodavao više obveznica američkog Ministarstva financija kojima se financirao taj deficit.
Europske su središnje banke zarađivale kamate na zadržane dolare tako što su ih ulagale u obveznice američke Vlade. Krajnji učinak bio je taj da su europske središnje banke na taj način financirale ogroman američki deficit vijetnamskog kraha iz 1960-ih.
Razlozi ubojstva J.F.Kennedyja i danas su predmeti nagađanja (osim da ga je organizirala CIA), očito je da je Kennedy povlačio poteze na više strateški fronta radi uspostave svoga kalupa američke politike, a ti su se potezi, od jednog problema do drugog, počeli sukobljavati sa moćnim financijskim i političkim interesnim krugovima.
Suočen s potrebom rješavanja problema rastućega propadanja američkih gradova, predsjednik je Johnson 1964. potpisao Zakon o odsutnosti svake diskriminacije. Njime je htio iskorijeniti siromaštvo u svom narodu, što se nije ni izdaleka desilo. Taj je program pružio još jedan izgovor za jedno od najvećih povećanja troškova deficita i financijske pljačke u modernoj povijesti, koji su bili dobrano financirani europskim dolarima.
Polovicom 1960-ih milijuni su mladih ljudi odaslani na fakultete. Bio je to jedan oblik 'prikrivene nezaposlenosti'. Sveučilišta su povećale brojke sa 4 miliona na 10 miliona studenata. Bio je to izgovor kojim su moćnici s Wall Streeta prelili daljnje milijarde dolara u javne obveznice za granju univerziteta, za koje je jamčila država. Sredstva koja je trebalo uložiti u razvitak stvarne industrijske privrede preusmjerena su u tu 'post-industrijsku' ili 'uslužnu privredu'.
Svemirski je program NASA 1966. dosegnuo vrhunac potrošnje od 6 milijardi dolara.
S Vijetnamskim ratom i pokretanjem izvrnute kulture droge, slobodnog seksa, 'snage cvijeća' pod znanstvenim projektom CIA-e koji je bio vrhunska tajna pod imenom MK-Ultra, britanski su i američki znanstvenici počeli provoditi eksperimente halucinatnih i drugih droga koje mijenjaju um. Polovicom 1960-ih posljedica toga projekta je bio pokret Hippie, koji se katkada spominje kao lansiranje 'Razmišljanja novoga doba' ili 'Doba akvarijusa.
S ciljem mijenjanja načina razmišljanja u američkim korporacijama i industriji, direktori su također prolazili jedan novi oblik obuke – sesije u T skupinama, koje su vodili vanjskih psiholozi iz Državnih laboratorija za vježbanje, ili 'vježbanje osjetljivosti', radi otupljivanja mozga i pripreme naroda da prihvati nadolazeće šokove. Ljudi su bili toliko zaokupljeni time da budu osjetljiviji i razumniji na nedostatke drugih da im je promakla činjenica da država gubi svoj smisao postojanja.
Velike su se tvornice premjestile na područja jeftine radne snage na američkome Jugu, gdje nije bilo organiziranih sindikata, ili u zemlje u razvoju, sirotinjske četvrti, ovisnost o drogi i nezaposlenost poprimali su epidemijske razmjere u sjevernim industrijskim gradovima. Radnici su većinom bili ustrašeni i zbunjeni gledajući kako se čitava potka njihova društva slama kao posljedica politike neulaganja moćnih banaka.
Sjedinjene Države pretvorene su u 'novi Vijetnam', crnci su nahuškani na bijelce, zaposleni na nezaposlene, dok su bankari na Wall Streetu profitirali na kresanju plaća i ulaganju u infrastrukturu ili usmjeravali investicije u prekomorske zemlje – utočišta jeftine radne snage u Aziji i Južnoj Americi.
***
1969. pri isteku prve godine predsjedničkog mandata Richarda Nixona, američka je privreda opet ušla u recesiju. Da bi se pobijedila kriza, kamate su u Sjedinjenim Državama jako snižene 1970-ih. Opet je špekulativni 'vrući novac' počeo napuštati dolar u rekordnim količinama, zbog sniženja kamata. Visoke su se kratkoročne zarade pobirale u Europi i drugdje.
1970. R.Nixon se na domaćem američkom tržištu okrenuo ekspanzionističkoj monetarnoj politici. Stoga je dotok kapitala iz ranije godine obrnuo smjer i SAD su se izložile otjecanju kapitala u neto iznosu od 6,5 milijardi dolara. A recesija se nastavila.
U 1971. odljev kapitala dosegao je 20 milijardi dolara. Zabilježen je i prvi mjesečni trgovinski deficit. To je potaknulo paničnu prodaju dolara u praktički međunarodnim razmjerima. Stanje je uistinu postalo očajno.
Obustava mogućnosti pretvaranja dolara u zlato i međunarodni 'fluktuirajući tečajevi' iz ranih 1970-ih nisu riješili ništa. Samo su poslužili za dobivanje na vremenu.
Logika moćnika s Wall Streeeta bila je da moć njihove financijske prevlasti mora ostati netaknuta, čak i ako je to na štetu privredne proizvodnje i nacionalnog napretka Amerike.
Pod vodstvom savjetnika za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući H.A. Kissingera glavna značajka američke politike bila je da kontrolira a ne da razvija gospodarstva po cijelome svijetu. Glavnim je prioritetom postalo smanjenje stanovništva u zemljama u razvoju, umjesto transfera tehnologije i strategija industrijskog razvitka, što je bilo još jedno vraćanje natrag.
Tek nakon dvije godine 1973. planirana politika je izašla na vidjelo. Financijski moćnici tajno su se sastali kod švedske bankarske obitelji Wallenberg. Cilj sastanka nije bio spriječiti očekivani šok od visoke cijene nafte, nego isplanirati i rukovoditi poplavom naftnih dolara koja se uskoro trebala kreirati, proces koji je američki ministar vanjskih poslova Kissinger kasnije nazvao 'recikliranjem tokova petrodolara'.
1973. godine moćni su ljudi okupljeni oko Bilderberga odlučili lansirati velebni napad na industrijski razvitak u svijetu, s ciljem da povrate ravnotežu moći u korist anglo-američkih financijskih interesa. U namjeri da to učine, odlučili su upotrijebiti svoje najdragocjenije oružje: kontrolu nad svjetskim tokovima nafte. Trebali su potaknuti globalni embargo na naftu radi iznuđivanja drastičnog porasta cijene nafte u svijetu.
Oštro i naglo povećanje svjetske cijene nafte, značilo bi potom jednako drastično povećanje potražnje za američkim dolarima kojima se plaćala nafta.
Kissinger je učinkovito kontrolirao poteze izraelske politike putem svojih bliskih odnosa s izraelskim ambasadorom u Washingtonu Simchom Dintzem. Osim toga, Kissinger je održavao veze s egipatskom i sirijskom stranom. Njegova je metoda bila da jednostavno svakoj strani krivo prikaže ključne elemente druge strane, što je rezultiralo ratom, a potom i arapskim naftnim embargom.
Kissinger je potakao rat između arapskih zemalja što je trebalo rezultirati embargom nafte. Arapske su zemlje izvoznice nafte trebale biti žrtvenim jarcem za nadolazeću bjesomučnu reakciju svijeta, dok su anglo-američki interesni krugovi koji su je kreirali, stajali mirno u pozadini.
Zemlje članice OPEC-a podigle su svoje cijene za zastrašujućih 70%, također proglasile embargo na prodaju nafte SAD-u zbog njihove podrške Izraelu u ratu.
U siječnju 1974. porast je bio od 400%.
Jedna od glavnih briga tvoraca porasta cijene nafte od 400% bila je kako spriječiti da njihov drastični potez ne navede svijet na ubrzanje već jakoga trenda izgradnje daleko učinkovitijega i u konačnici jeftinijeg izvora energije – nuklearnih elektrana.
Počevši 1970-ih godina lansirana je strahovita propagandna ofenziva iz odabranih anglo-američki trustova mozgova i časopisa, s namjerom da oblikuju novi pristup 'granica razvitka', koji će osigurati uspjeh drastične strategije naftnog šoka.
Rimski klub 1972. prikazao je kompjutersku simulaciju s porukom da će svijet uskoro nestati zbog nedostatka odgovarajućih izvora energije, hrane i drugih potrepština. Oni su namjerno zanemarili značaj tehnološkog napretka za poboljšanje uslova čovjekova života.
***
Cijelu situaciju još čudnijom čini činjenica da su se ministri zemalja OPEC-a na jednom sastanku 1975. suglasili da ne prihvate ni jednu drugu valutu osim američkog dolara kao sredstvo plaćanja za svoju naftu, čak ni britansku funtu.
Svijet je bio prisiljen skoro neprestano kupovati ogromne količine dolara radi plaćanja energetskih zaliha bez kojih se nije moglo. I što je još neobičnije, taj je OPEC-ov dogovor o dolarskoj cijeni nafte ostao na snazi usprkos kasnijim ogromni gubicima koje su pretrpjele zemlje OPEC-a kako je vrijednost dolara išla gore-dolje tijekom sljedećega desetljeća pa i dulje.
Anglo-američki je spoj nafte i bankarstva tako prerastao omjere uobičajenog poduzetništva da su njihova moć i utjecaj izgledali nedodirljivi.
Dvije su rezervne valute iz Bretton Woodsa, britanska funta i američki dolar, zadržale središnji položaj u novom petrodolarskom poretku iz 1970-ih godina. Funta se obogatila od eksploatacije ogromnih količina nafte iz Sjevernog mora, koja je bila spremna za tržište u pravom trenutku da iskoristi porast cijene nafte od 400%, kao što je ranije navedeno. Britanska je funta postala poznata kao 'petrovaluta' (naftna valuta).
Isti oni anglo-američki krugovi moći koji su izmanipulirali političke događaje kako bi doveli do poskupljenja nafte od 400%, nakon toga su se okomili na one zemlje koje su bile žrtvom njihova naftnoga udara i 'ponudile' im petrodolarske kredite za kupnju skupe nafte i drugih vitalnih uvoznih proizvoda, naravno sve po jako visokim kamatama.
Postojao je pokušaj organiziranja zemalja Trećeg svijeta za stvaranjem nove kreditne institucije, jedne međunarodne kreditne banke koja bi zamijenila nemoralni neokolonijalizam MMF-a. Bezuspješno.
Prijetnja Trećeg svijeta anglo-američkom poretku i njihovu režimu globalnog oporezivanja preko petrodolara očito je bila poražena. Vodeće su eurodolarske banke iz Londona i New Yorka širom otvorile vrata davanju sve većih kredita odabranim zemljama Trećeg svijeta koje su pristale na drakonske uslove MMF-a, kako bi mogle refinancirati svoje deficite prouzročene naftnim šokom.
Kissinger je opstruirao i pokušaje Pakistana i Irana da se povežu s Njemačkom i da pokrenu gradnju nuklearnih elektrana. CIA je srušila iranskog šaha, kojeg je sama prije 25 godina dovela na vlast.
Predsjednik Carter je već ranije bezuspješno nastojao nagovoriti Njemačku vladu da prema Zakonu o neširenju nuklearne energije, koji je donijela Carterova Vlada, obustavi izvoz praktički sve nuklearne energije u zemlje u razvoju. Njegov je sofistički argument kao i obično bio da mirnodopska tehnologija nuklearnih elektrana predstavlja prijetnju za širenje nuklearnog oružja, a ustvari je jedini cilj takvoga argumenta bio jačanje strateškog položaja anglo-američkog financijskog ustroja koji se temeljio na petrodolarima.
CIA-in se plan temeljio na pomnom proučavanju fenomena islamskog fundamentalizma prema prikazu britanskog stručnjaka za islam dr. Bernarda Lewisa, koji je tada bio predavač na Sveučilištu Princeton u SAD-u. lewisov je plan, predstavljen na nastanku Bilderberške skupine u Austriji u svibnju 1979. zagovarao radikalni pokret Muslimanskog bratstva koje je stajalo iza Homeinija, kao sredstvo za balkaniziranje čitavog muslimanskog Bliskog Istoka po plemenskim i vjerskim linijama. Lewis je podržavao tezu da Zapad treba potaknuti autonomne skupine poput Kurda, Armenaca, libanonskih Maronita, etiopskih Kopta, azerbejdžanskih Turaka itd. Haos će se proširiti na način koji je on nazvao 'luk krize', koji će se preliti u muslimanske predjele Sovjetskog Saveza.
BBC je pružio ajatolahu Homeiniju propagandnu platformu unutar Irana, a šahovoj je Vladi odbio dati priliku da odgovori. Anglo-američka tajna služba odlučila je srušiti šaha. Šah je pobjegao u siječnju 1979., Hoomeini je u veljači zrakoplovom dopremljen u Teheran i odmah je objavio uspostavu svoje represivne teokratske države koja je zamijenila šahovu Vladu.
Padom šaha i dolaskom na vlast fanatičnih pristalica Homeinija u Iranu je nastao haos. U svibnju 1979. novi je Homeinijev režim izdvojio iranske planove za razvoj nuklearne energije i Homeini je objavio da se otkazuje cijeli program izgradnje nuklearnih reaktora, koji su trebale provesti Francuska i Njemačka.
Odsječen je iranski izvoz nafte, a i Saudijska Arabija smanjila je proizvodnju. Uslijedio je drugi naftni šok.
Volckerova su oba cilja uspjela. Američke su kamate na eurodolarskom tržištu otišle nebu pod oblake, s 10% na 16%, a za samo nekoliko sedmica dosegle razinu od 20%. svijet nije mogao vjerovati svojim očima. Inflacija je uistinu 'iscijeđena', a svjetsko je gospodarstvo gurnuto u najdublju depresiju od 1930-ih. Dolar je započeo svoj nevjerojatan petogodišnji uspon.
1979. godine započet je pritisak na sve moguće načine da se umanji primamljivost nuklearne energije u zamjenu za dosadašnju upotrebu nafte, čak je izvršena diverzija na nuklearku u Three-Mile Islandu čime bi se još više zastrašilo stanovništvo, nastojeći zadržati dominantne pozicije na nafti.
***
Ukupne posljedice dvaju strahovitih naftnih šokova iz 1970-ih godina i hiperinflacije koju su ti šokovi pokrenuli, stvorile su ustvari jednu novu američku 'posjedničku aristokraciju' u kojoj su oni koji su posjedovali nekretnine odjednom sebe vidjeli preko noći kako postaju milijuneri, što nije bio rezultat poduzetništva ni uspješne proizvodnje ni znanstvenog izuma, nego jednostavno posljedica posjedovanja zemlje – nekretnina, neplodne prašine.
Ali, ako je naftni šok aktivirao tu polarizaciju društva na manjinu sve bogatijih naspram velike većine čiji je životni standard polako tonuo, monetarna šok terapija koju ne nametnuo Paul Volcker nakon 1979. privela je zadatak kraju.
Uz regulatorne promjene u izgradnji nuklearnih elektrana u SAD-u nakon antinuklearne histerije u Three-Mile Islandu koja je rezultirala daljnjim godinama kašnjenja završetka izgradnje postojećih elektrana, nuklearna energija postala je neprihvatljivo skupo ulaganje za američke električne kompanije pod Vockerovim režimom visokih kamatnih stopa. Nakon 1979. nije naručen ni jedan novi nuklearni reaktor.
Jedna od najnaprednijih sektora proizvodnog gospodarstva bio je prepušten odumiranju.
Politička je ofenziva Margaret Thattcher u ENgleskoj i Volckera u Americi iz ranih 1980-ih godina uništila moguća dugogodišnja ulaganja države u infrastrukturu i kapitalnu izgradnju, poput izgradnje željeznica, autoputova, mostova, kanalizacija i elektrana.
Bilo bi pogrešno misliti da je monetarna šok terapija koju je Paul Volcker nametnuo SAD-u bila njegov izum. Ta je politika razrađena i već primijenjena nekoliko mjeseci ranije, U Britaniji. Nakon pobjede na izborima 1979. godine M. Thattcher krenula je s kampanjom 'iscjeđivanja inflacije iz gospodarstva'. Promicala je prijevaru potrošača tvrdeći da je vladin deficit a ne poskupljenje cijene nafte od 140% od pada iranskog šaha glavni 'uzrok' povećanja cijena od 18% u Britaniji. Prema njoj povišene cijene se mogu ponovno sniziti jednostavnim smanjenjem količine novca u gospodarstvu, akako je glavni izvor 'viška novca' po njenoj tvrdnji proizlazio iz kroničnog deficita vladinog proračuna, vladini se troškovi moraju jako smanjiti kako bi se smanjila 'inflacija novca'. Engleska je banka u isto vrijeme ograničila kredite za gospodarstvo politikom visokih kamatnih stopa, što je bio njezin prilog liječenju inflacije, posljedica je bila gospodarska kriza. Kamata je porasla na zastrašujućih 17% u 3 mjeseca, to je dosegnulo nezapamćen porast troškova zajmova za industriju i kućanstva od 42%. nikad u modernoj povijesti nije neka zemlja pretrpjela takav šok u tako kratkom vremenu, s izuzetkom ratnih ekonomskih nedaća.
'Ekonomska revolucija' M. Tatcher primijenila je krivi lijek za 'liječenje' krive bolesti.
Za Reganove vlade 1982. krenuo je juriš na zemlje dužnike iz sektora zemalja u razvoju. Prvi je presudan korak bio kad su privatne banke krenule 'podruštvavati' svoju krizu duga.
Došlo je npr. u Latinskoj Americi do ogromnih dodatnih opterećenja prouzročenih uslovima 'refinanciranja' neplativog starog duga.
Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostatka najosnovnijih lijekova iz uvoza.
MMF je potom naložio niz devalvacija meksičkog pesosa radi 'poticanja' izvoza. Početkom 1982. prije prve devalvacije od 30% vrijednost pesosa bila je na razini od 12 pesosa za jedan američki dolar. 1986. bilo je potrebno 862 pesosa da bi se kupio jedan dolar, a 1989., taj se iznos popeo na 2.300 pesosa za jedan dolar.
U Americi za vrijeme Reaganove vladavine 1980-ih godina od Washingtona i New Yorka do Kalifornije propovijedala se nova dogma o 'postindustrijskom društvu'. Gospodarski napredak Amerike nije više bio povezan s ulaganjem u najmodernije industrijske kapacitete. Čelik je proglašen 'zahrđalim pojasom industrije'. Čelična su postrojenja prepuštena propadanju, a ljevaonice rušene dinamitom. Trgovački centri, svjetleće reklame nove kockarnice Atlantic Cityja i luksuzna hotelska naselja postali su 'stjecištima novca'.
U vrijeme spekulativnog procvata koji je trajao tijekom najvećega dijelom Reaganova predsjedničkog mandata, novac je i dalje pritjecao iz inozemstva za financiranje toga novog svjetskog buma. Nitko se izgleda nije obazirao na činjenicu da su SAD u tom procesu za samo 5 godina, do sredine 1980-ih, od najvećeg svjetskog kreditora postale zemlja dužnik po prvi put od 1914. Bilo je 'jeftino' imati dug, a on je rastao geometrijski.
Proračunski je deficit pod Reaganovim 'oporavkom' otkrio pravo stanje zdravlja američkog gospodarstva. Američko je gospodarstvo bilo bolesno.
Ako kompanije bankrotira, te su obveznice postajale otpadnim papirom ('junk bonds'). Ali 1980-ih godina cijene dionica i nekretnina su rasle pa nitko nije obraćao pozornost na taj rizik. Reaganove su porezne reforme dovele do toga da je kompanijama bilo 'profitabilnije' opteretiti se velikim kreditima nego izdavati 'dionička prava', tj. obične dionice.
Kamatne stope na te 'otpadne dionice bile su vrlo visoke kako bi se privukli kupci. 'Morski psi', a to je bio naziv za te napadače – preuzimatelje, ubrzo bi 'operušali' sredstva preuzete kompanije, rasprodali njezinu imovinu radi brze zarade i odjurili do sljedeće žrtve kompanije, poput jata pirana. Tijekom druge polovice 1980-ih godina takvi su potezi preplavili Wall Streeet, dali zamaha kompaniji Dow i doveli korporacije do najviših razina zaduženosti od krize iz 1930-ih godina.
Novi Zakon Garn-St.Germain, predsjednik Reagan otvorio je vrata štednim i kreditnim bankama za ogromne financijske zloporabe i divlje spekulativne rizika kao nikada ranije. Također je pretvorio te banke u idealno sredstvo organiziranog kriminala za pranje milijardi dolara od rastućeg posla kokaina i narkotika u Americi tijekom 1980-ih. Rijetki su ljudi opazili da je tvrtka Merrill Lynch, odnosno njezin ured u Luganu, bila optužena za pranje milijardi dolara mafijaškog profita od heroina, u tzv. Operaciji Pizza Connection.
Dug je poprimio zastrašujuće razmjere. Kad je Reagan pobijedio na izborima krajem 1980., ukupni privatni i javni dug U SAD iznosio je 3,8 milijarde dolara. Krajem toga desetljeća popeo se na 10.000 milijardi dolara.
Za Bushova mandata invazija na Panamu, kolikogod je bila nevjerojatna, rezultirala je kamenom šutnjom moralne savjesti civiliziranog svijeta. Smatrali su je američkim 'poslom' (u božićnim danima prve godine njegova mandata 1989. više od 6.000 Panamaca većinom siromašnih civila, ubijeno je kad su specijalne snage i bombarderi SAD napali tu malu zemlju, pod izgovorom uhićenja generala Manuela Noreige kojeg su teretili da je bio kralj kartela droge).
Irak, država sa 16 milijuna stanovnika, izašao je iz osmogodišnjeg uzaludnog rata protiv Irana, koji je postigao samo to da je zapadnim proizvođačima oružja poslužio kao ogromno smetlište kako bi održali ogromnu prodaju oružja Srednjem istoku. Washington je 1980. potajno potaknuo Saddama Husseina da napadne Iran tako što je dostavljao Iraku lažne informacije koje su pokazale brz uspjeh rata. Do 1989. iračko je gospodarstvo bilo u ruševinama, a ulaganja u industriju i poljoprivredu bila su uvelike zaustavljena tijekom toga skupog rata, čiji su procijenjeni troškovi iznosili preko milijun ljudskih života na obje strane.
Ali Irak je, za razliku od Homeinijeva Irana, izašao iz rata s ogromnim teretom ratnog duga. 1988. raznim kreditorima bio je dužan 65 milijardi dolara.
Anglo američki plan je bio da uvuku iračkog predsjednika Saddama Husseina u klopku kojoj neće moći odoljeti, kako bi se stvorio izgovor za vonju intervenciju SAD i Britanije, s navodnim ciljem osiguranja svjetskih zaliha nafte.
Od Saddama se tražilo da mora najprije restrukturirati svoj vanjski dug i kao protuuslugu pristati privatizirati iračke zalihe nafte ili njihov najveći dio. Saddam je, što se moglo predvidjeti, odbio američku 'ponudu' da preda suverenitet nad iračkom naftom u zamjenu za nejasna obećanja budućih zajmova.
Iraku je obustavljen kredit, na što je on pozvao Arapske zemlje na ujedninjene posebno što se SAD ne isplovljava iz Zaljev iako prijetnji ratu više nema.
Ali prema uputi SAD Kuvajt je snizio cijenu nafte ispod 10 dolara, preplavio tržište jeftinijom naftom, Saddam Hussein uskoro je okupirao Kuvajt nakon verbalnih sukoba. Engleska i Američka vlada zamrznule su sve kuvajtske financije. Ono što je uslijedilo slijedećih 6 mjeseci spada među najciničnije sračunate poteze novije povijesti. Irak je bio bombardiran, iako je svima bilo jasno da se rat mogao izbjeći. Gđa Tacher bila je tada izjavila da se stvari ne ograničavaju na povlačenje iračkih snaga iz Kuvajta, nego da je Iraku potrebno zadati razoran udarac, da se slomi vrat Saddamu i uništi ukupan vojni, a možda i industrijski potencijal te zemlje. A Bush je 1991. u izvješću o stanju nacije rekao američkome Kongresu: Svijet dakle može iskoristiti priliku sadašnje krize u perzijskom zaljevu za ostvarenje dugogodišnjeg sna o novom svjetskom poretku.
Preko kanala koji su bili izravno povezani s britanskom i američkom tajnom službom, hamburški list Der Spiel i utjecajn republikanski senatori otpočeli su otvorenu ofenzivu protiv Njemačke, optužujući Njemačku da je njezin izvoz tehnologije koja se popularno zvala tehnologijom 'dvojne primjene' omogućio Sadamovoj vojsci da ispaljuje sovjetske rakete Scud na izraelske ciljeve.
Američki ministar vanjkih poslova James Baker otišao je u misiju prikupljanja financijskih sredstava, koja je bila obilježena jednim od najvećih pritisaka u povijesti, kako bi izvukao obećanja Njemačke, Japana, Kuvajta i Saudijske Arabije koja će jamčiti ukupan iznos od 54,5 milijardi dolara za praćenje troškova onoga što je dobilo ime Operacija pustinjska oluja.
Neki su upućeni ljudi procijenili da su SAD izašle iz cijele afere oko Zaljevskog rata s neto 'profitom' od mogućih 19 milijardi dolara, kad se uračunaju svi prilozi saveznika.
Osim toga, prije završetka Zaljevskog rata počeli su se potpisivati veliki ugovori SAD-a sa zemljama Srednjeg istoka o prodaji američkog oružja, uz veliku ljutnju europskih tržišta oružja.
Operacija pustinjska oluja i Zaljevski rat predsjednika Busha i premijerke Thacher učinili su neprocjenjivu štetu Iraku i njegovu narodu, Kuvajtu i svjetskom gospodarstvu, ali je bilo znakova da nisu ispunili primarni cilj – vraćanje kontinentalne Europe u novi svjetski poredak Geogea Busha i Margaret Thatcher.
***
Ova knjiga pisana u vrijeme Zaljevskog rata 1991. tek u pogovoru spominje zaključak da je daljnim nemirima u istočnim ruskim zemljama i na balkanu značilo eliminiranje svake uloge Rusije iz kaspijske nafte u konačnici dopustilo nastavak britanske politike kaosa i ekonomske nestabilnosti u Centralnoj Aziji i na Balkanu.
Sve dok su zemlje Istočne Europe i Rusija u haosu, gospodarski bi bila oslabljena Njemačka i druge zemlje europskoga kontinenta, što bi samoj Britaniji osiguralo mogući ulazaku Europsku monetarnu uniju s pozicije moći, a ne slabosti.
Potpisom sporazuma o ulasku Njemačke u Europsku uniju njemački je kancelar Kohl potpisao uništenje moćne njemačke marke, kao i uspostavu nadnacionalne Europske središnje banke, a sv eje to bila cijena za dobivanje nevoljke francuske suglasnosti za ratificiranje sporazuma 4+2, kojim je dopušteno ujedinjenje dviju njemačkih država.
Kako se približavao krajnji rok 1997. za osnivanje te nove Europske središnje banke, Francuska je čini se potisnula svoja razilaženja s Njemačkom u interesu stvaranja nove valute – eura. Međutim, iza kulisa Francuska i francuske banke igrale su daleko mračniju ulogu u stvaranju eura. Bila je to francuska parodija britanske geopolitike.
Kako se približavao kraj stoljeća, svijet je bio u previranju. Balkan je nakon kosovske krize postao preplavljen mogućnostima novih geopolitičkih eksplozija. Kavkaz je sve ubrzanije postao šireća ratna zona. Pakistan je proživljavao vojni režim čija politika velikom dijelu svijeta nije bila nimalo jasna. Kina, koja je samo dvije godine ranije bila središtem zapadnih ulagača, očito se počela okretati prema unutra, što je bila reakcija na ekonomske poteškoće izazvane azijskom krizom i na prestanak dotoka prijeko potrebnih financijskih sredstava iz prekomorskih zemalja.
SAD su bile predmetom ljutnje i ogorčenja velikog dijela ostatka svijeta. Trjezniji promatrači shvatili su da nije realno očekivati od Washingtona da bude svjetski policajac ni sredstvo za rješavanje svjetskih problema. Ali, kako se sin Georgea Busha počeo krajem 1999. natjecati za predsjednika, isto je tako bilo jasno da geopolitičke postavke koje su pokretale minulo stoljeća rata još nisu ni izdaleka prevladane.





02.06.2015. u 15:10 | 0 Komentara | Print | # | ^

Uništite Kinu


F. William Engdahl
Izdavač: Profil 2014.

Za američke političke krugove sastankom Mao i Nixona 1972. otvaranje Kine SAD-u bilo je dijelom geopolitičke strategije da se Kina pridobije za saveznicu protiv Sovjetskog Saveza tijekom hladnog rata.
Američka je urota protiv Sovjetskog Saveza u pokušaju stvaranja političkog kaosa u Kini CIA-inim insceniranjem niza događaja poznatih pod nazivom Pokolj na trgu Tiananmen – propala, ali uz visoku cijenu političke i gospodarske izolacije Kine u svijetu.
***
Nakon 1989. Kina se otvorila inozemnim ulaganjima, i u zadnjih dvadesetak godina rezultirala kao najveća zemlja izvoznica u dolarskoj vrijednosti i druga najveća, nakon SAD-a, uvoznica nafte.
Kina se iz korisnog izvora jeftine radne snage za američke međunarodne tvrtke polagano pretvarala u potencijalnu prijetnju budućoj američkoj hegemoniji, osobito u Africi te na naftom bogatom Bliskom istoku i u Aziji.
No združene vojne manevre – Mirovnu misiju 2005. – prvu zajedničku kinesko-rusku vojnu vježbu nakon besprijerne brzine kineskog gospodarskog rasta stvorili su zvona za uzbunu u Washingtonu i na Wall Streetu. S druge strane, bestidna američka vojna okupacija Iraka dvije godine ranije, u ožujku 2003. godine šokirala je svijet. Peking je valjano ocijenio kako je u temelju vašingtonske strategije zapravo gruba sila.
Prvi korak Amerike bio je izvršiti napad na kinesku valutu, pa su vršili pritisak da se revalvira renminbi, što je Kina ispočetka odbijala jer bi to izazvalo drastičan pad kineske dobiti od dolarskog izvoza. 2005. godine Kina je vrlo oprezno i sporo započela politiku polagane revalvacije renminbija u odnosu na dolar, a potom okončala fiksni odnos RMB-dolar i usmjerila se na više valuta. Do 2008. vrijednost RMB porasla je za oko 20% što je bio velik ustupak nominalnim američkim zahtjevima. No stvarna nakon SAD-a nije bila samo oslabiti kineski izvoz već stalnim pritiskom oslabiti cjelokupno kinesko gospodarstvo, vašingtonskim valutnim ratovima nie se naziralo kraja.
Kako druge države moraju imati velike dolarske pričuve da bi obranile vlastitu valutu od potencijalne financijske krize, u većoj ili manjoj mjeri su primorane kupovati dug državne blagajne SAD, što će reći da američke državne manjkove pokriva Narodna banka Kine. Busheva je administracija svoje velikodušno sniženje poreza bogatim građanima te svoj globalni rat protiv terorizma praktički financirala zahvaljujući tome što je Kina kupovala goleme količine američkih kratkoročnih državnih obveznica.
Slijedom niza događaja nije bilo iznenađujuće što je 2009. premijer Wen Jiabao otvoreno preko medija, iskazao zebnju zbog jednobilijunskog kineskog uloga u američke državne obveznice te izravno navijestio kinesku namjeru udaljavanja od dolara i priklanjanja euru i drugim valutama. Sprega Washington – Wall Street hitro je odgovorila pokretanjem euro krize u Grčkoj ne bi li time oslabila euro i ojačala dolar – opet primjer prikrivenog valutnog manipuliranja.
2012. Kina je primorana na još jednu revalvaciju renminbija u odnosu na dolar i to u vrijeme kada je kineski izvoz dramatično opao.
Kina i njezini azijski trgovinski partneri uspjeli su utemeljiti bilateralnu trgovinu putem zajedničkih deviznih računa i time premostiti dolar kao medij nagodbe.
Poput mnogih sličnih vašingtonskih taktika geopolitičkog tlačnja, stvarna svrha pritisaka oko revalvacije renminbija nije bila da se poveća njegova vrijednost. Bila je to zapravo poluga da se prisili Kinu da učini renminbi posve slobodnom, konvertibilnom valutom na međunarodnom deviznom tržištu poput dolara i eura. A k tome i poluda da se Kinu primora na potpuno otvaranje financijskih tržišta kapitala divovskim bankama Wall Streeta 'božicama novca'. Da je Peking izašao ususret američkom Ministarstvu financija, postala bi izložena špekulativnim napadima, kao što je to 1997. godine bio Tajland.
***
1994. godine Kina je od izvoznice nafte postala njezinom sveopćom svjetskom uvoznicom.
Kako je Kina bila otkrila velika, nova naftna polja i golem potencijal u južnosudanskoj pokrajini Darduf, bilo je vrijeme za početak stezanja omče oko vrata Sudana.
Gotovo smjesta paravnojne su bande, naoružane zahvaljujući zapadnim obavještajnim službama iz Čada, pročešljale neobiljećenu pustinjsku granicu ubijajući, silujući i stvarajući kaos u toj oblasti. Washington je započeo svoju operaciju 'dardufskog geonocida'. Krajnji cilj bio je osigurati izliku za dovođenje NATO-ovih postrojbi u novo, Kini najperspektivnije naftno područje.
Washington je potpalio sukob koji je prouzročuo na desetke tisuća mrtvih i nekoliko milijuna ljudi pretvorio u izbjeglice.
Preko Dardufa u sukob su uvučeni Čad, Srednjoafrička Republika, Egipat i Libija.
Kina je počela uvoziti naftu iz Sudana i Čada.
Sudanska je vlada optužila zapovjednika UN-a u Dardufu, Britanca Tonyja Prenu i njegove 'mirotvorce' za sustavnu zloporabu 'humanitarnih' konvoja u darfurskoj oblasti nazvavši ih glavnim izvorištem opskrbe i oružja za pobunjeničke skupine proiv središnje vlade u Khartoumu.
Sva previranja i ratovi na Afričkom kontinentu proteklih godina rezultat su borbe vašingtona protiv kine i njenih interesa, a stvaranjem AFRICOM-a Pekinškim su vlastima stvari postale jasne.
Slijedeća domino kocka koja je trebala pasti u ratu protiv rezervi kineske nafte bio je Libijac Gadafi, i to, ironije li, uz pomoć odluke kineske vlade da u Vijeću sigurnosti UN-a odustane od veta na zahtjev NATO-a da se nad Libijom uspostavi 'područje zabrane leta' što je rezultiralo bombardiranjem Tripolija i cijele Libije.
Pentagon i američke obavještajne službe započele su militarizaciju stratešlog uskog grla svjetskih naftnih tokova, tjesnaca Bab el Mandab. Rabeći somalijske piratske incidente skupa s tvrdnjama o novoj prijetnji Al Qaide što niče u Jemenu, militarilizirali su jedan od svjetskih najvažnijih puteva za prijevoz nafte. Također i Neiskorištene nafte zalihe na teriotriju između Jemena i Saudijske Arabije navodno su među najvećima na planetu.
Imućnog Saudijca imenom Osama bin Laden uvježbala je CIA prema nekim komentatorima, a stvarna središnjica Al Qaide zapravo je CIA-jino sjedište u Langleyju, u državi Virginiji, SAD.
Pentagon je tvrdio da su napadima 17. i 24. prosinca 20098. ubijena 3 ključna Al Quaidina čelnika, ali dosad o tomu nema dokaza.
Od 2009. broj otetih brodica popeo se na 174, a broj otetih članova posade 587, pa je otvoreno pitanje ostalo tko somalijskim piratima priskrbljuje oružje i logistiku dovoljnu za izbjegavanje brojnih međunarodnih patrola.
S obzirom da značajna količina saudijske nafte prolazi kroz tjesnac Bab el Manbdab, američka vojna kontrola može ondje lako poslućiti zastrašivanju Kraljevine Saudijske Arabije glde njezine ozbiljne nakane vezane uz ugovaranje potencijalne 'nedolarske' naftne trgovine s Kinom ili drugim zemljama.
Mjanmar u Burmi je sastavni dio onoga što Pentagon naziva kineskom Bisernom ogrlicom, njezine strategije uspostave vojnih baza u Mjanmaru, na Tajlandu i u Kambodži kako bi parirala američkoj kontroli uskoga grla, to jest Malajskog prolaza. K tomu, u Mjanmaru ima dosta energenata kako na kopnu, tako i u podmorju.
Otkada je Busheva administracija 2005. godine odlučila pridobiti Indiju za Pentagonov Novi okvir američko-indijskih vojnoobrambenih odnosa, Indija je gurnuta u strateški savez s Washintonom ne bi li se tako pariralo Kini u Aziji.
Busheva je administracija ponudila Indiji skidanje tridesetogodišnjih sankcija na prodaju napredne američke nuklearne tehnologije i time otvoreno legitimizirala indijsko kršenje Sporazuma o smanjenju nuklearnoga naoružanja. Zamijetimo samo da je Washington optužio Iran za kršenje toga sporazuma što je krasan primjer političkoga licemjerstva.
K tomu, baš kada su se u crvene halje odjeveni redovnici pojavili na ulicama Mjanmara, Pentagoj je započeo američko-indijske mornaričke vježbe, skupa sa oružanim snagama Australije, Japana i Singapura.
Washington se očito odlučio na krajnje rizičnu geopolitičku igru s Pekingom raspirivanjem plamena nasilja unutar same Kine, u Tibetu početkom 2008. dakle za njihovih međusobno vrlo nestabilnih odnosa pred Olimpijske igre u Pekingu.
***
Najviše uznemiruje činjenica što brza hrana s visokim postotkom masnoća i šećera dokazamo izaziva ovisnost, nalik heroinskoj (osim što je odgovorna za sadašnju epidemiju gojaznosti i dijabetesa, te po nekim studijama može oštetiti mozak). U praksi širenje McDonald'sa i/ili KFC-a te sličnih lanaca brze prehrane po Kini novi je opijumski rat podjednako ili čak razorniji od Opijumskog rata iz 1840. godine.
Studija Američkog istražnog instituta Scripps iz Floride utvrdila je da sastojci u uobičajenoj brzoj hrani, posebno visokofruktozni kukuruzni sirup ili drugi šećeri 'prže' središte mozga baš kao i ovisnost o teškim drogama poput opijuma ili kokaina.
Uprava za hranu i lijekove FDA prikriva ili ignorira uporabu pojačivača okusa poput mononatrijeva glutamata (MSG) koji izaziva demenciju.
Umjetno sladilo aspartam na tržištu poznato pod ienom NutraSweet, promican kao 'dijetna tvar niskoga šećera' (nalazimo ga u dijetnoj Coca-coli i Coca- coli Zero) zapravo inducira debljanje. Među patološkim učincima redovite konzumacije asparama simptomi poput epileptičnih napadaja i konvulzija, vrtoglavice, migrene, gubitka pamćenja, kroničnog umora, depresije i napadaja panike. Preplavljivanje kineske prehrane lošim namirnicama samo je dio svjesno orkestirane kampanje Washingtona za oslabljivanje samovoljnosti i borbenosti kineskog duha. Kina je bila preplavljena privlačnim uvezenim američkim namirnicama, čiji loš učinak je veći kada organizam nije naviknut na njegove efekte, kao kod kineza.
Zastrašujuće je i uvođenje GMO namirnica i veliki napori Zaklade Rockefeller koja ga financira. Javnosti je priopćeno kako je njihov silni znanstveno – izučavateljski napor pokušaj borbeprotiv gladi u svijetu koja se očekuje u sljedećim desetljećima, jer će tvrdili su, predviđeni rast populacije dodati nove milijarde gladnih usta.
Ruska istraživanja 2010. utvrdila su da životinje koje jedu GMO hranu gube sposobnost razmnožavanja.
U današnje vrijeme Kina uvozi više od 60% sojinog zrna, od čega je 100% sve GMO. Takva je zasigurno i riža. S obzirom na rezultate ruskih istraživanja, logično je očekivati da će za tri sljedeća naraštaja većina kineske populacije postati sterilnom.
Poslije 1992. GMO je postao srž američke poljoprivredne strategije vezane uz izvoz sjemena koja se služila novostvorenom Svjetskom trgovinskom organizacijom WTO-m, za unapređivanje američkih interesa poljoprivrednoga poduzetništva.
Prema internetskoj stranici Sustava brzog uzbunjivanja za hranu i hranće.u za životinje Europske zajednice, europske su zemlje u razdoblju od 2006.-2011. godine 115 puta pronašle GMO rižu u prehrambenim proizvodima iz Kine.
Ovaj opći smijer prikazuje možda najopasniju pogrešku koju su kineski dužnosnici načinili. GMO je trojanski konj za koji Washington i američke elite procjenjuju da bi mogao unutar sljedećih dvaju desetljeća uništiti sigurnost kineske prehrane budu li kineski dužnosnici to neodgovorno dopustili.
Ministar poljoprivrede već je dopustio GMO pamuk, papriku, rajčicu i papaju, te odobrio uvoz GMO soje i kukuruza za prehrambenu industriju.
Promicanje GMO-a službeni je dio USAID-ove zadaće.
Od pedesetih godina prošlog stoljeća američki poljoprivredni izvoz bio je strateški nacionalni prioritet povezan s geopolitikom hladnoga rata.
***
Julian Huxley, mahniti eugeničar i zagovaratelj smanjenja populacije, bio je prvi predsjednik UNESCO-a nakon Drugog svjetskog rata. Njegov brat, Aldous Huxley još je 1961. godine ustvrdio: Već možda za slijedećeg naraštaja postojat će farmakološka metoda stvaranja ljudi zaljubljenih u svoje robovanje ili proizvodnje diktature bez sza, metoda uspostave vrste bezbolnog koncetracijskog logora za cjelokupna društva gdje će ljudima zapravo biti oduzeta sloboda, ali im to neće smetati jer će im s pomoću propagande, tj. ispiranja mozga, ili još točnije, ispiranja mozga poduprtog farmakološkim metodama svaka želja za pobunom biti pometena. Čini se da će ovo biti posljednja revolucija. Treba napomenuti da Huxley nije bio tek pisac, bio je povezan s CIA-om, Rockefellerom na strogo povjerljivom projektu kontrole uma nazvanome MK-Ultra pod pokroviteljstvom privatne Fordove zaklade koji je stvorio LSD-ovsku, drogerašku, 'hipi-revoluciju' šezdesetih prošlog stoljeća u SAD-u kao pokusni potvat postizanja sveopće društvene kontrole.
CIA-jine tehnike uporabe raznovrsnih droga kako bi se kontrolirao ljudski um i tijelo tiho su prebačene u danas već udomaćene 'antidepresivne' lijekove, u pravilu daven djeci s dijagnozom poremećaja pozornosti i hiperaktivnosti (ADD i ADHD).
Smanjiti svjetsku populaciju raznim cjepivima koji na kraju proizvedu paralizu djece, u Indiji zemlji bez dječje paralize odjednom je ta bolest uzela maha, AIDS,...uspješno se sprovodi.
Clintonova administracija nije pokrenula 'anti-AIDS' kampanju kako bi pomogla bolesnim Afrikancima ili komu drugome. Brojne studije, uključujući nekoliko onih koje je financirala američka vlada, utvrdile su kako HIV ne prouzrokuje AIDS. Zapravo HIV je relativno bezopasan.
Kako bi usmrtila bezopasni HIV, vlada SAD, Svjetska banka i druga tijela potrošili su milijarde američkih dolara na kupnju i raspačavanje opasnih lijekova protiv HIV-a ljudima diljem svijeta, nekih 36-50 milijuna, za koje se pretpostavilo da su HIV pozitivni. Ali lijekovi poput GlaxoSmithKlineova Zidovudina (AZT) Retrovira nisu izliječili nikoga komu je dijagnosticiran AIDS. Niti su proizvođači lijekova ikada tvrdili da jesu.
Krajnje toksične kemikalije teško da su ikada izliječile koju osobu. Ili komu spasile život. Istraživanja su pokazala kako doista svi koji uzimaju te lijekove umiru, i što najviše uznemiruje, većina od 22 milijuna ljudi za koje se mislilo da su umrli od AIDS-a zapravo je umrla od nuspojava lijekova protiv HIV-a. Prema brojnim studijama, imunosna definicija oboljelih od AIDS-a rezultat je kemikalija koje oštećuju imunosni sustav ubrojimo li k njima rekreativne droge, kao kokain, nitratne inhalante, heroin, potom zlouporabu alkohola, pesticide, prekomjerno uzimanje lijekova, kao antibiotika, industrijske zagađivače, druge toksine iz okoliša te lijekove protiv HIV-a, kao ATP. U Africi su navodne žrtve AIDS-a zapravo žrtve kronične malnutricije – glavnog tamošnjeg uzročnika AIDS-a – te uzastopnih infekcija, kroničnog stresa i nedostatka sna.
Lijekovi za bol koji se dobivaju na recept štetniji su ili čak smrtonosniji od mnogih nedopuštenih droga, primjerice heroina. Godine 2008. više Amerikanaca umrlo je od analgetika nego od nedopuštenih droga poput kokaina i heroina zajedno. U SAD broj smrti od propisanih lijekova nadilazi broj prometnih nesreća s fatalnim ishodom. Više od 12 milijuna ljudi u SAD ustvrdilo je da uzima analgetike zbog njihova 'podižućeg' učinka, a ne zbog učinka kojemu su namijenjeni – neutraliziranja bola.
***
Nakon gotovo dva desetljeća zanemarivanja interesa u istočnoj Aziji, 2011. godine Obamina administracija objavila je da će SAD načiniti 'strateški zaokret' u vanjskoj politici pa vojnu i političku pozornost usredotočiti na pacifičku Aziju, posebno na jugoistočnu Aziju, tj. Kinu.
Kako bi u opaskama europskim zemljama, svojim kolegicama u NATO-u srpnja 2012. u Washingtonu 'pojasnio stvar', Phillip Hammond, britanski ministar obrane, otvoreno je priopćio kako je najnovija promjena u američkoj obrani glede azijsko-pacifičke regije usmjerena na Kinu. Hammond je rekao da jačanje strateške važnosti azijsko-pacifičke regije zahtijeva od svih zemalja, a posebno od SAD, da razmisle o vlastitome strateškom stavu prema Kini koja postaje globalnom silom.
Ključni čimbeik Pentagonove strategije čija je implementacija već tiho započela jest američka mornarička i zračna nazočnost u Japanu, na Tajvanu, Filipinima, Vijetnamu, u Južnome kineskom moru i Indijskome oceanu. Američko raspoređivanje vojnih i mornaričkih snaga u Australiji ima za cilj kontrolu kineskoga dijela Južnoga kineskog mora kao i Indijskoga oceana. Utvrđeni je motiv 'zaštita navigacijske slobode' u Malajskome prolazu i Južnome kineskom moru.
Cilj bitke zrak-more jest pomoć američkim snagama da se odupru početnom napadu i izvedu protunapad za uništenje sofisticiranih kineskih radarskih i raketnih sustava izgrađenih za zaštitu kineskoga priobalja od američkih brodova.
Kineska vojna prijetnja Tajvanu implicitna je prijetnja SAD kao posljedica izravnog i prešutnog jamstva koje Tajvanu od 1949. pa ovamo iskazuje svaka američka administracija.
Prema jednom vojnome analitičaru za Aziju, Kina pomaže Mjanmaru osuvremeniti nekoliko mornaričkih baza zbog proširivanja svoje moći u regiji. Povrh toga, indijske vlasti tvrde kako je Kina ondje pomogla izgraditi radar te popraviti i napuniti gorivom tamošnja postrojenja kako bi poduprla svoje buduće, nove mornaričke pothvate u regiji.
Marshall, ravnatelj Ureda za mrežnu procjenu, podnio je tajno izvješće koje je cijelo procurilo u vašingtonske novine, i osmislio naziv strategije 'Biserna ogrlica' kako bi opisao ono što se naziva sve većom kineskom vojnom prijetnjom strateškim interesima SAD u 'azijskom prostoru'.
Od toga izvješća iz 2005. najvažniji Pentagonovi i američki pothvati bili su usmjereni kontrolirati naporima Kine u obrani svoje energetske sigurnosti pomoću Kine u obrani svoje energetske sigurnosti s pomoću 'Biserne ogrlice'. Američke intervencije od 2008. godine u Mjanmaru/Burmi odvile su se u dvjema fazama. Prva je bila tzv. Šafranska revolucija 2007. godine pothvat destabilizacije koji su orkestrirali Ministarstvo vanjskih poslova SAD i CIA zbog usmjeravanja međunarodne pozornosti na odnos mjanmarske vojne diktature spram ljudskih prava. Cilj je bila daljnja međunarodna izolacija Burme od gospodarskih veza s drugim zemljama osim Kine, a napose ugrožavanje kinesko-mjanmarskih nafotovoda i plinovoda. Druga faza bila je postavljanje za premijerku Tajlanda sestre korumpiranog bivšeg premijera, američko tajlandski odnosi znatno su se poboljšali. Sam Thaksin uživa u lagodnu položaju u SAD od ljeta 2012. naovamo, otkako vuče konce iz inozemstva.
Američka će mornarica ubrzo smjestiti svoja četiri najnovija ratana broda – priobalne borbene brodove – kod Singapura i periodički će ih razmještati u Tajlandu i drugim južnoazijskim državama. Mornarica razmatra mogućnosti združenih misija zračne prismotre iz Tajlanda.
Prije nekoliko godina, za Busheve administracije, Washington je napravio značajan potez uključivanja Indije među svoje vojne saveznike protiv rastuće kineske nazočnosti u Aziji.
Pentagonova strategija 'Biserna ogrlica' protiv Kine zapravo ne sadržava prekrasne perle, već krvničku omču oko oboda Kine osmišljenu da, u slučaju velikog sukoba, Kini totalno onemogući pristup vitalnim sirovinama, posebice nafti iz Perzijskog zaljeva i Afrike.
S ciljem jačanja glavnoga središta američke vojne moći usmjerene na Kinu ponovo se gradi američka vojna baza na japanskom otoku Okinawi.
Pod krinkom američkoga rata protiv terorizma, Sjedinjene Države potpisale su velike vojne sporazume s oružanim snagama Filipina i Indonezije.
Kako Kina ne bi postala glavnom gospodarskom suparnicom SAD na svjetskoj razini, Washington je krajem 2010. inicirao takozvano Arapsko proljeće. Iako su težnje milijuna običnih Arapa u Tunisu, Libiji, Egiptu i drugdje za slobodom i demokracijom bile stvarne, uporabljene su kao otporac za puštanje s lanca američke strategije kaosa diljem cjelokupnoga, naftom bogatog islamskog svijeta od Libije u sjevernoj Africi, preko Sirije do Irana na Bliskome istoku.
***
Moćne osobe američkih financijskih krugova i bankarske elite oko Davida Rockefellera i Henryja Kissingera ranih su sedamdesetih prošloga stoljeća potiho pripravljale Nixonov pothvat za otvaranje Kine i odškrinule vrata američkim poduzećima kako bi se od Kine načinila 'svjetska radionica'.
Mnogi su proizvodi načinjeni u Kini, a malo ih je tamo projektirano, stvoreno ili osmišljeno.
Diljem južne Kine vlada je počela graditi puteve, luke i ostalu infrastrukturu. 1994. devalvirala je kinesku valutu s oko 5 na 8 juana za dolar razgorijevajući tako daljnji, brzi razvoj zemlje.
Kina, odjednom najjeftinija radionica u Aziji, privukla je ogromna ulaganja. Milijuni migrantskih radnika preplavili su industrijska središta. Oštroumni poduzetnici selili su se iz Hong Konga i s Tajvana, žudeći za svojim dijelom kolača. Mnogi su zatvorili svoje pogone kod kuće kako bi izgradili nove tvornice i unajmili kineske radnike 'kontinentalce'.
Ono što je Wal-Martu i drugim američkim i europskim međunarodnim tvrtkama omogućilo tako dramatično ulaganje u proizvodnju u Kini bilo je kinesko pristupanje novostvorenoj Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO).
Cijena ulaska u ono što je nazvano klubom 'bogatih nacija' bila je visoka. Kina je morala smekšati 7000 pristojbi, kvota i drugih trgovinskih zapreka. Njezin ulazak je iskorijenio kineske seljake jer je WTO nametnuo sankcije za uvoz soje i drugih proizvoda.
Prema planu Washintona i Wall Streeta, 'ulovi' li se Kina u globalizirani trgovinski sustav kojim dirigira SAD preko WTO-a, čim započne razvijati vlastitu proizvodnju za izvoz, WTO će se okrenuti protiv nje ne bi li je učinio gospodarski ovisnim područjem izručenom na milost i nemilost tiranskoj vlasti američkog globaliziranog sustava.
Kako bi još više zamutio odnose između dvaju zemalja, Washington je iskoristio čak i Googleovu odluku da se povuče iz Kine zbog 'nesuglasica oko cenzure i problema sigurnosti'.
Hillary Clinton umiješala se 2010. godine zahtijevajući odgovor od kineske vlade na Googleove tvrdnje da Kina provodi 'politički motiviranu cenzuru'.
Njen napad je pao u vodu kada je bivši dužnosnik američke obavještajne službe javnosti otkrio CIA-jinu povezanost s Googleom, ime osobe iz CIA-e koja je Googleu osigurala inicijalna novčana sredstva te tko je Googleova veza s CIA-jom.
Jedno od najvećih trgovinskih nesuglasja između Kine i Washingtona jest kineski tehnološki proboj u izgradnji solarne energije, to jest njezin fotovoltažni sustav puno učinkovitiji i puno jeftiniji od sustava bilo koje zapadnjačke tvrtke uključujući američko poduzeće usko povezano s predsjednikom Obamom koje je bankrotiralo zbog nadmoći kineskih sustava.
U ožujku 2010. na internetu su procurili dokumenti vezani za novi Trgovinski sporazum protiv krivotvorenja ACTA, iz vašingtonskog ureda tvrdili su da mu je cilj uspostavljanje međunarodnog zakonskog okvira za krivotvorenu robu, generičke lijekove i kršenje autorskih prava na internetu i kako će njime biti uspostavljeno novo upravljačko tijelo izvan postojećih foruma kao što su WTO, Svjetska organizacija za intelektualni posjed i Ujedinjeni narodi.
Zapravo, kako su otkrile istrage nekoliko vlada, parlamentarnih tijela i drugih organizacija, ACTA je bila pokušaj svojevrsnog državnog prevrata čak i mimo WTO-a i drugih postojećih međunarodnih arbitražnih tijela te pokušaj stvaranja lažnog povoda ne bi li se ščepali kineski i indijski proizvodi kao i proizvodi drugih zemalja u razvoju bez obzira na to postoje li utemeljeni dokazi o krivotvorenju.
Dotični je ugovor o ACTA-i bio posljedica pritiska američkih sindikata, američke farmaceutske industrije i Američke filme udruge.
Poslije objavljeni dokumenti razotkrili su kako su suučesnice tajnih dogovora bile pomno odabrane najmoćnije američke tvrtke: Googgle. E-Bay, Intel, Dell, News Corporation, Sony Pictures, Time Warner i Verizon, te Wal-Mart, Citigroup, Boeing Corporation, Divovske GMO tvrtke Monsanto, Dow Chemical i DuPont, Eli Lilly, Abbort Labs, Merck&Co, Johnson&Johnson, General Motors, Cisco Systems, Sun Microsystem, IBM, US Semiconductor Industry Association. Sporazum je na razne načine kršio temeljna ljudska prava kao što su sloboda govora i privatnost. ACTA-u su kritizirali i Liječnici bez granica jer ugrožava dostupnost lijekova u zemljama u razvoju.
Ulični prosvjedi protiv ACTA-e zbili su se diljem Europske unije.
***
Početkom 2012. kineska vlada i kineske državne naftne tvrtke pridružile su se američkom cirkusu oko plina iz škriljevca. Počele su rabiti vrlo sporne metode kako bi doslovce rastvorile džepove ugrađenog prirodnog plina, to jest oslobodile ga iz formacija škriljevca, stijena bogatih glinom koje su okružene drugim mineralima.
Manje je poznato da se plinu iz škriljevca iz dobrih razloga oštro protive poljoprivrednici, građanstvo, skupine od javnog interesa i lokalne vlade. Vrlo sporna tehnologija oslobađanja plina iz škriljastih stijena zahtijeva uporabu ogromnih količina vode i ubrizgavanje nekih od najotrovnijih kemikalija koje ljudski rod poznaje. One se cijede u podzemne vode i zagađuju vodene zalihe.
Štoviše, visokoeksplozivno 'fraktiranje' ili hidrauliko fraktiranje škriljastih stijena, obično na dubini od nekoliko kilometara, dokazano pobuđuje nove potrese u seizmički aktivnim područjima.
Zato se uvođenje američkih i britanskih interesa povezanih s plinom iz škriljevca u pokrajine Sečuan i Xinjiang moraju shvatiti kao prikriveni oblik ekološkoga ratovanja, koje po svoj prilici uopće ne shvaćaju čak ni zaposlenici umiješanih američkih tvrtki.
Škriljčana stijena u kojoj je plin zarobljen jako je napregnuta pa se mora rascijepiti kako bi se plin mogao osloboditi. Tu nastaju ozbiljni problemi. Spoj pijeska i vode skupa s kemikalijama – uključujući benzen – utiskuje se pod visokim tlakom u bušotinu, drobi stijenu i otvara milijune sitnih napuklina te omogućuje plinu iz škriljevca ulazak u cjevovod. Tim se postupkom škriljčana formacija preplavljuje milijunima galona vrlo toksičnih fluida. Identificirano je 65 kemikalija koje su vjerojatne sastavnice fluida za fraktiranje rabljenih pri bušenju škriljevca, gdje se ubrajaju benzen, glikolni eteri, toluen, 2-(2-metoksietoksi) etanol i nonilfenol. Sve te kemikalije imaju štetan učinak na ljudsko zdravlje ako je izloženost previsoka. Kemikalije mogu zagaditi vodu, fraktiranje može propustiti kemikalije čak do površine unutar samo nekoliko godina.
Studija britanske vlade o potresima, objavljena u travnju 2012. zaključila je da su dva potresa te i prethodne godine u Velikoj Britaniji bili posljedica tih bušenja.
***
Njemačka skupina testirala je i pronašla tragove glifosata u uzorcima ljudskog urina. U okviru potrage za uzorcima ozbiljnih bolesti čitavih krda životinja u sjevernoj Njemačkoj, posebice goveda, glifosat je nađen u urinu, izmetu, mlijeku i hrani bolesnih životinja. Još alarmatnije, glifosat je otkriven u urinu poljodjelaca. Po prilici polovina od 800.000 tona glifosata diljem svijeta proizvodi se u Kini otkada je ondje istekao Monsantov patent za Roundup, najprodavaniji herbicid – sredstvo protiv korova.
Njegovi su se loši učinci pokazali na bubrege i jetra – detoksicirajuće probavne organe – kao i štetne omjere oštećenja srca, nadbubrežne žlijezde, žući, te hematopoetskog sustava.
U Argentini i Paragvaju liječnici i stanovnici koji žive u područjima gdje se uzgaja genetski modificirana soja prijavili su znatne posljedice na zdravlje prouzročene posipanje usjeva glifosofatima, kao visoke stope urođenih mana i neplodnosti, mrtvorođenčadi, pobačaja i raka.
***
Uz tijesnu povezanost Googlea, Facebooka, Twittera i YouTubea s američkim obavještajnim krugovima, glavni režimski američki mediji stvorili su i ogroman informacijski kartel u kojemu je sloboda govora postala prošlost iz razdoblja okončana 11. rujna 2001. godine.
Američki mediji postali su ključnim suučesnicima u stvaranju 'države stalnog rata', to jest vašingtonske doktrine o 'preventivnim ratovima' s 'ciljem širenja demokracije'.
Sve dok se bude manipuliralo shvaćanjem zbilje prosječnih Amerikanaca zbog promicanja globalnoga plana establišmenta, američka će populacija biti nehotična izvršiteljica toga Novog svjetskog poretka otpravljajući svoje sinove i kćeri da umiru u surovim i besmislenim pokoljima na mjestima poput Iraka i Afganistana. Američki medijski propagandni stroj koji kontroliraju moćni krugovi sada se okreće protiv Kine, nove 'protivnice', kako ju je nazvao predsjednik obama u predsjedničkoj raspravi u listopadu 2012. godine.
Uočljiva činjenica vezana uz koncentraciju medijske moći u Americi jest što sve najjače tvrtke kontroliraju članovi Vijeća za inozemne odnose CRF, od Disneya preko AOL-TimeWarnera, pa do Fox Newsa i Viacoma. Nedvojbeno je da su današnji američki mediji koncentriraniji no ikad i da konce povlače članovi CRF-a. stoga ne čudi što većina Amerikanaca ima iskrivljen pogled na događaje u svijetu pa tako i na rat u Iraku. Naime, baš i nemaju mogućnosti čuti i vidjeti objektivnije, to jest neutralnije informacije.
***
Mnogima je na svijetu 2007. godine postalo jasnije kako američka Vlada potiče ratove ili sukobe s narodima diljem svijeta, ne samo zato da bi imala kontrolu nad naftom, iako strateško nadziranje tijeka nafte čini srž "Američkoga stoljeća" još od dvadesetih godina prošloga stoljeća. Krajnji cilj različitih sukoba i američkoga vojnog djelovanja jest nadzirati gospodarstvo svih potencijalnih suparnika, aspira-nata za moć, bilo kojega naroda ili skupine naroda koji bi mogli odlučiti i pokušati ugroziti neospornu primarnu ulogu Amerike kao gospodara u svjetskim razmjerima.
Sa gradnjom Američkih baza svugdje gdje su bliske granice sa Rusijom i Kinom, došlo je do njihove prirodne povezanosti sa Iranom u čemu SAD vide skoru prijetnju.
***
Ekonomski sve problematičnija europska gospodarstva sve više – radi li se o njihovoj gospodarskoj budućnosti – pogledavaju k istoku, a sve manje preko Atlantika, k zapadu.
***
Ahilejeva peta, to jest vrtoglav iznos američkog duga, pokazat će se na puno razina jer će uštede ići ka kupnji državnog duga, a ne prema ulaganju u proizvodnju velikih, stvarnih vrijednosti, primjerice tvornica i računala, što će ponovno dovesti do smanje proizvodnje i prihoda. A podizanje kamatnih stopa zbog prodaje duga svijetu prouzročit će rezanja vladinih programa.
Najveći rizik za američko gospodarstvo jest svjetski bojkot potencijalne prodaje američkog duga što će prouzročiti dramatična povišenja američkih kamatnih stopa. To će zatim prouzročiti ozbiljnu nemogućnost otplate dugovanja i krizu u krhkom bankovnom sustavu SAD-a. Ameriku često nazivaju 'najbogatijom nacijom svijeta', ali američki puk zapravo živi na posuđenom novcu. Unutar američke ekonomije, dugovi vlade, korporacija i potrošača na rekordnoj su razini. Već privatni dug, to jest dug pojedinačnoga tijela, primjerice banke, u zadnja je tri desetljeća dosegao svemirske visine.

02.06.2015. u 15:09 | 0 Komentara | Print | # | ^

SJEME UNIŠTENJA


F. William Engdahl
Izdavač: Detecta 2005.

Najzanimljiviji aspekt krajnje zanimljive svibanjske tiskovne konferencije 2003. bila je Bushova izjava da je dugotrajna glad u afričkim zemljama izravna posljedica odluke Europske unije o zabrani uzgoja GM namirnica u Europi. Ne samo da je ta Bushova izjava imala čudnu logiku, nego je i dala na znanje kako je za njegovu Vladu pitanje širenja GM usjeva jednako važno kao i okupacija Iraka i njegova golemoga naftnoga bogatstva.
Projekt smanjenja broja stanovnika u nekim zemljama
Trećega svijeta, bogatim nekim sirovinama, koji je, po riječima
njegova autora Henryja Kissingera, bio prioritet od najveće
važnosti za "nacionalnu sigurnost" Amerike, bio je najstrože
čuvana zavjera američke Vlade i njezine službene politike. I
ostao je tajnom sve dok FOIA, početkom 1990-tih godina, nije
prisilila vlasti da s tih dokumenata skinu oznaku "stroga tajna".
Kissinger je u jednoj izvanrednoj izjavi sažeo
svoju filozofiju politike moći: "Kontroliraj naftu i kontrolirat
ćeš zemlju. Kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude".
IRAK DOBIVA AMERIČKO
"SJEME DEMOKRACIJE"
Kada je George W. Bush govorio o sijanju "sjemena demokracije"
rijetki su ljudi shvatili da pod time misli na sjeme kompanije
Monsanto.
Poslije američke okupacije Iraka u ožujku 2003. gospodarski
i politički život te zemlje korjenito se promijenio. Ne samo
da je Irak okupiran sa 130.000 američkih vojnika i malom
vojskom privatnih plaćenika, nego je okupacijska sila - Sjedinjene
Američke Države - preuzela potpunu vlast nad gospodarstvom
te zemlje.
Bremer je od pentagonskih planera oko Rumsfelda imao
mandat nametnuti Iraku "šok terapiju" goru od svih koje su
MMF i vlade zapadnih zemalja do tada nametnule bilo kojoj
drugoj zemlji. Za samo mjesec dana nametnuo je gospodarske
promjene drastičnije od onih koje je MMF uspio nametnuti u
Latinskoj Americi za trideset godina. Bivši glavni ekonomist
Svjetske banke i dobitnik Nobelove nagrade Joseph Stiglitz za
Bremerove je reforme rekao da su "još radikalniji oblik šok terapije
od onoga koji je nametnut bivšim zemljama Sovjetskoga
Saveza".
Prvi Bremerov potez bio je otpuštanje 500.000 radnika iz
državnih služba, većinom vojnih dužnosnika i službenika, ali i
liječnika, medicinskih sestara, nastavnika i profesora te zaposlenika
nakladničkih i tiskarskih kuća. Zatim je otvorio granice
Iraka za neograničen uvoz - bez carina, bez poreza, bez inspekcije.
Dva tjedna nakon dolaska u Bagdad, u svibnju 2003., cinički
je izjavio da je Irak "otvoren za biznis". Nije rekao čiji
biznis, ali je to bivalo sve jasnije. Imperijalnu nazočnost čvršće
ruke teško bi bilo zamisliti. Bio je to početak vlasti sile koja za
sebe govori kako joj je glavni cilj uspostava demokracije.
Kako bi Irak učinio privlačnim za strana ulaganja, uveo je već
spomenuti niz od 100 dekreta, tj. zakona kojima su stranim
multinacionalnim korporacijama dane sve ovlasti nad iračkim
gospodarstvom.
Dekretom broj 37 porez poduzeća, koji je do tada iznosio
oko 40%, smanjen je na 15% za sve gospodarstvene grane. Tako
država, bez prihoda od poreza, neće ni u čemu moći imati značajnu
ulogu. Dekretom broj 39 stranim je kompanijama omogućeno
stjecanje 100-postotnog vlasništva nad svime osim nad sirovinama.
Time im je osigurano neograničeno poslovanje u
cijeloj zemlji, bez obveze ulaganja dobiti u Iraku i bez obveze
plaćanja poreza. Jasno je da ti dekreti nisu pisani radi dobrobiti
iračkoga naroda ni iračkoga gospodarstva.
Kao što i priliči takvom stranom preuzimanju gospodarstva,
jedini zakoni koji su ostavljeni netaknutima jesu zakoni Sadama
Huseina kojima je ograničeno djelovanje radničkih sindikata
i kolektivnih dogovora.
Irak se preko noći iz najizoliranije zemlje na svijetu pretvorio
u, na papiru, zemlju s najslobodnijim i najotvorenijim tržištem
na svijetu. Nakon što su iračko gospodarstvo i bankarstvo
opustošeni ratom i ekonomskim embargom, koji su Iraku nametnule
Sjedinjene Američke Države i koji je trajao više od
deset godina, u toj nametnutoj privatizaciji Iračani nisu imali
sredstava kupiti svoja državna poduzeća. Tako su strane multinacionalne
kompanije bile jedini akteri koji su se mogli okoristiti
Bremerovim velebnim planom gospodarskoga oporavka te
zemlje.
Irački će farmeri postati vazali, ne Sadama Huseina,
nego divovskih multinacionalnih kompanija - proizvođača GM
sjemenja.
U srži Dekreta broj 81 ugrađena je odredba zvana "Zaštita
biljnih sorta" (Plant Variety Protection, tj. PVP). Po toj odredbi
ostavljanje sjemena i njegova uporaba za sljedeću sjetvu postala
je nezakonitom. Poljoprivrednici koji se na taj način budu
koristili patentiranim ili čak "sličnim" sjemenom bit će podvrgnuti
strogim novčanim ili još gorim kaznama. No, zaštita biljnih
sorta nije bila rezultat deset tisuća godina starog iračkog
križanja i razvoja biljnih sorta.
Irak je povijesno dio Mezopotamije, zvane kolijevkom civilizacije,
gdje su plodne doline između rijeka Eufrata i Tigrisa
stvorile idealne uvjete za poljoprivredu. Poljoprivrednici su u
Iraku postojali od prije 8.000 godina prije Krista i razvili su
bogatstvo sjemenskih sorta za gotovo svaku vrstu pšenice koja
danas na svijetu postoji. To su postigli tako što su dio ljetine
ostavljali za sljedeću sjetvu i novim sjetvama razvijali nove prirodno
otporne sorte.
Irak je godinama čuvao uzorke sjemena tih dragocjenih prirodnih
sorta u državnoj sjemenskoj banci, smještenoj u Abu
Hraibu, gradu koji je 2004. godine došao na zao glas kao američki
zatvor - mučilište iračkih zatočenika. Nakon američke
okupacije Iraka i višekratnih bombardiranja toga grada, povijesna
i neprocjenjivo vrijedna banka sjemena iz Abu Hraiba je
nestala, kao još jedna žrtva rata u Iraku.
Ako neka velika multinacionalna kompanija razvije neku
sortu otpornu na nekog iračkog nametnika i ako neki irački
poljoprivrednik posije neku drugu sortu jednako otpornu na
22
toga nametnika, po Bremerovu Dekretu broj 81 irački poljoprivrednik
ne smije više sjeme te svoje sorte koristiti za sljedeću
sjetvu, nego mora platiti nekoj kompaniji, primjerice Monsantu,
autorska prava, kao da sije Monsantovo GM sjeme*.
Irak
je tim zakonom pretvoren u golemi laboratorij za razvoj
prehrambenih proizvoda pod kontrolom divovskih proizvođača
GM sjemenja i hrane - kemijskih kompanija, a najveći među
njima jesu Monsanto, DuPont i Dow.
Iraku je namijenjena sudbina golemog pokusnog
živog laboratorija za ispitivanje GM pšenice, a Iračanima sudbina
pokusnih kunića u tome eksperimentu.
Prema kompaniji WWWC, svaki "klijent", tj.
farmer, kako ih se nekada zvalo, koji želi sijati neko sjeme te
kompanije, "plaća licencu za svaku sortu".
Ono što je još zanimljivije, prema članku iz časopisa The
Business Journal, "...za taj pothvat u Iraku proizvedeno je sjeme
šest sorta pšenice. Tri sorte za farmere koji će uzgajati pšenicu
za proizvodnju tjestenine, a tri za one koji će uzgajati pšenicu
za proizvodnju kruha". To znači da je 50% pšenice koja će se
nakon 2004. uzgojiti u Iraku, po američkome receptu, namijenjeno
izvozu. Tjestenina je namirnica potpuno strana
iračkome načinu prehrane, što pokazuje da Bremerov Dekret
broj 81 nema cilj nahraniti 25 milijuna gladnih i ratom osiromašenih
Iračana, nego stvoriti industrijalizirani agrobiznis, koji
će koristiti GM sjeme i uzgajati pšenicu za izvoz na svjetsko
tržište.
Pod krilaticom o uvođenju "slobodnog tržišta" irački
poljoprivrednici postaju robovi multinacionalnih kompanija -
dobavljača sjemena.
kasnih osamdesetih
godina prošloga stoljeća, dok je trajao Iračko-iranski rat,
Reaganova Vlada, a zatim i Bushova, iračkome predsjedniku
Sadamu Huseinu potajno prodavala oružje, uključujući i kemijsko,
i to pod krinkom izvoznoga programa institucije zvane
Robno-kreditna korporacija (Commodity Credit Corporation),
koja je sastavni dio američkoga Ministarstva poljoprivrede.
Dana 21. studenoga 2004. vodeći predstavnik Pariškoga kluba
zemalja kreditora dao je izjavu o tome kako će te zemlje
rješiti oko 39 milijarda dolara iračkoga duga industrijskim zemljama,
što je bio samo dio ukupnoga duga Sadama Huseina,
koji je po tadašnjim procjenama iznosio 120 milijarda dolara.
Američka je Vlada od zemalja članica Pariškoga kluba spremno
zatražila otpis velikoga dijela iračkoga duga jednostavno zato
što su glavninu toga duga činili krediti koje su Iraku dali Rusija,
Francuska, Japan, Njemačka i neke druge zemlje. Udio
američkih potraživanja u ukupnome iračkome dugu iznosio je
bijedne dvije milijarde i dvjesto tisuća dolara.
Međunarodni monetarni fond danas možemo nazvati "policajcem
globalizacije". Od dužničke krize iz 1980-tih godina ta
se institucija koristi kao utjerivač okrutnih programa otplate
duga u nerazvijenim zemljama. Uvjeti MMF-a primjenjuju se
kao prisila pomoću koje razne zemlje svoja najveća prirodna
bogatstva i dobra praktički predaju u ruke stranim pljačkašima
kako bi vratile dug koji se stalno povećava.
U pravilu, iza uvjeta MMF-a stoje interesi velikih privatnih
korporacija i banaka. Oni neizbježno nameću privatizaciju
državnih poduzeća, ukidanje državnih dotacija za hranu, zdravstvo
i energiju te smanjenje državnih izdataka za obrazovanje.
MMF i Bremerovi dekreti provest će u djelo svaku politiku koja
je u korist multinacionalnih kompanija kako bi te kompanije
ušle u poslijeratni Irak i njime zavladale: slabljenje države, fleksibilna
radna snaga, otvorene granice, minimalni porezi, ukidanje
kontrole nad odljevom kapitala iz Iraka, ukidanje carina
te ukidanje ograničenja privatnog vlasništva.
Irački narod ostat će bez stotina tisuća, čak milijuna radnih
mjesta, a uvozni proizvodi istisnut će s tržišta domaće iračke
33
proizvode. Jedna od glavnih privrednih grana bit će proizvodnja
hrane. Domaća poduzeća i obiteljski posjedi neće se moći
natjecati u uvjetima nametnutih pravila i konkurencije stranih
kompanija.
Irak je čekala jednaka sudbina. Irački izbori pod kontrolom
SAD-a imali su svrhu uspostaviti legalno stanje u kojemu će se
iračka Vlada obvezati na poštivanje rigoroznih uvjeta MMF-a.
Time će MMF, zapravo, postati "neutralna" agencija koja će
nadzirati poštivanje onih 100 Bremerovih "zakona". MMF će
biti taj koji će prisiliti Irak da se priključi američkoj globalnoj
viziji "slobodnoga tržišta".
Rezolucijom broj 1483 Vijeća sigurnosti UN-a Bremeru su
dane ovlasti upravljati okupiranim Irakom, ali unutar odrednica
međunarodnoga prava. No Bremer je svakim od svojih 100
dekreta i ekonomskom "šok terapijom" koju je uveo prekršio
odredbe međunarodnoga prava.
Želeći prikriti tu neugodnu činjenicu, u situaciji kada su se
počeli širiti prosvjedi protiv iračke privatizacije i žestoki napadi
na američke kompanije, Bremer je odletio u Washington kako
bi s predsjednikom Bushom dogovorio novu shemu preuzimanja
iračkoga gospodarstva. To je rezultiralo prijelaznom Vladom
Ijada Alavija i najavom novih izbora koji će se održati u siječnju
2005. Alavija je odabrao Washington kao svoga štićenika koji
je godinama radio za CIA-u, sa zadaćom da "na legalan način"
provede nelegalne Bremerove dekrete.
Jamstvo takve politike osigurano je američkim vojnim snagama
od 132.000 vojnika raspoređenih diljem Iraka, čvrsto usidrenih
u 14 novih američkih vojnih baza sagrađenih od 2003.
godine diljem te zemlje. Potkraj 2004. godine većini Iračana
postalo je jasno stoje Washington mislio kada je izgovarao svoje
plemenite riječi o "sijanju sjemena demokracije". To sjeme nije
imalo nikakve veze s mogućnosti da obični građani Iraka
odlučuju o vlastitoj sudbini.
ARGETINA:
POČINJE REVOLUCIJA
U SVJETSKOJ PROIZVODNU
HRANE
Godine 2004. genetski modificiranim usjevima bilo je zasijano
čak 67 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, što je
bilo gotovo četiri puta više nego samo osam godina ranije, tj.
1996. Te su površine obuhvaćale čak jednu četvrtinu ukupnog
svjetskog poljoprivrednog zemljišta. To pokazuje kako su genetski
modificirani usjevi već dobrano bili na putu da, za desetak
godina ili čak ranije, zavladaju svjetskom poljoprivrednom
proizvodnjom, barem na području osnovnih usjeva.
Više od dvije trećine tih površina, tj. 42 milijuna hektara,
posijao je vodeći svjetski zagovornik genetski modificiranih
usjeva - Sjedinjene Američke Države. Ta činjenica, tvrdili su
njezini pobornici, dokazuje kako postoji visok stupanj povjerenja
američke Vlade, potrošača i poljoprivrednika u to da genetski
modificirani usjevi imaju znatne prednosti u odnosu na konvencionalne
usjeve. Pokazat će se da je to okrutna prijevara.
Godine 2004. druga zemlja na svijetu po količini obradivih
površina zasijanih GM usjevima, odmah iza Sjedinjenih Američkih
Država, bila je Argentina, s 14 milijuna hektara. Brazil je
tada imao znatno manje takvih površina, iako im se količina
ubrzano povećavala. U toj je zemlji 2005. ukinut zakon kojim
je bilo zabranjeno sijati i uzgajati GMO usjeve, uz obrazloženje
da su se ti usjevi već toliko proširili da ih više nije moguće
kontrolirati. Značajne programe uzgoja takvih usjeva tada su
već imale i Kanada, Južna Afrika i Kina.
Odmah iza tih zemalja, ali s tako ubrzanim programima da
će ih ubrzo dostignuti, bile su Rumunjska, Bugarska i Poljskasve
tri bivši sovjetski sateliti s plodnom obradivom zemljom i
labavim pravnim sustavima. Vijest o znatnim količinama takvih
usjeva stigla je i iz Indonezije, s Filipina, iz Indije, Kolumbije,
Hondurasa i Španjolske. I mnoge druge siromašnije zemlje, tj.
one za koje postoje dostupni podaci, postale su, prema podacima
koje je prikupila Zaklada Pew iz SAD-a, metama kompanija
koje promiču uzgoj genetski modificiranih usjeva te primjenu
specijalnih herbicida.
Važno je uočiti da je 2004., prema jednoj studiji Zaklade
Pew, od svih poljoprivrednika koji su tada uzgajali GM usjeve,
85% bilo onih koje se drži "siromašnima", i to većinom iz zemalja
u razvoju, tj. upravo onih zemalja koje stenju pod uvjetima
Međunarodnoga monetarnoga fonda i velikim inozemnim
kreditima.1
Ali, glede temeljne strukture poljoprivrednoga zemljišta,
nijedna zemlja na svijetu nije tako temeljito transformirana kao
Argentina. Njezina povijest uzgoja genetski modificiranih usjeva
i njezina "revolucija soje" jest primjer za proučavanje načina na
koji neka zemlja, u ime "napretka", prestaje proizvoditi dostatne
količine hrane za vlastite potrebe, tj. postaje ovisna o uvozu.
Upravo u trenutku najtežega udara naftnoga šoka na gospodarstvo,
kao uvrnuta i zla kob, istodobno s naftnim šokom iz
1974/75. svijet je pogodila i strašna suša kakva desetljećima
prije toga nije zapamćena. To je dovelo do slabih uroda, osobito
u Africi, Južnoj Americi i nekim dijelovima Azije. Zbog očajničke
potrebe za uvozom golemih količina žita i drugih namirnica
iz Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Zapadne Europe,
većina zemalja u razvoju bila je sučeljena s gladi, nesposobna
financirati tako velike količine uvozne hrane, a o financiranju
naftnoga šoka da i ne govorimo.
Dinamika nastala nakon što su Engleska i Amerika, u kolovozu
1971., ukinule zlato kao pokriće dolara, poslije čega je
uslijedilo povećanje cijene nafte od 400%, dovela je većinu
svjetskoga stanovništva, tj. onoga u zemljama u razvoju, u katastrofalno stanje.

Američke i engleske banke, koje posluju na eurodolarskome
tržištu, plivale su u dolarima iz naftom bogatih zemalja
OPEC-a. Zemljama poput Argentine te su banke bile spremne
dati milijarde dolara kredita iz zaliha koje su zgrnule golemim
povećanjem cijene nafte. A zemlje OPEC-a, pod pritiskom
Amerike, odbile su prodavati naftu za druge valute, što je još
više povećalo potražnju za dolarima. Iz tih "petrodolara", kako
ih je nazvao Henry Kissinger nakon 400-postotnog povećanja
cijene nafte, banke su davale kredite zemljama u razvoju.
Zbog opasnosti da bi mogle ostati bez daljnjih kredita od
Svjetske banke i od privatnih banaka iz industrijskih zemalja,
te nerazvijene zemlje bile su prisiljene svoja dragocjena sredstva
namijenjena razvoju industrije i poljoprivrede preusmjeravan
u svrhu smanjenja deficita "platne bilance". Morale su
plaćati naftu, i to u dolarima, a cijene njihovih sirovina, u situaciji
globalne recesije iz 1974/75., već su se bile znatno
smanjile. Bile su prisiljene uzimati kratkoročne kredite i izdvajati
goleme svote za uvoz nafte. A jedine velike banke koje su im
bile spremne davati kredite bile su američke i britanske "eurodolarske"
banke, koje su na taj način reciklirale svoje goleme
"petrodolarske" profite.
Zemljama poput Argentine banke su, pod vodstvom banke
obitelji Rockefeller Chase Manhattan, kao i banaka Citibank,
Chemical Bank, Bank of Boston, Barclays i drugih, u početku
davale kredite po vrlo povoljnim uvjetima. Krediti su ubrzo
pokazali svoju moć stvaranja ovisnika pa se dolarski dug tih
zemalja stalno povećavao. Dok su kamate londonskih banaka
bile nepromijenjene, zemlje dužnice mogle su te kredite servisirati
iz svojih redovitih prihoda.
U listopadu 1979. sve se preko noći promijenilo. Tada je
američka Središnja banka iz Washingtona prouzročila drastičan
monetarni šok. Tu monetarnu politiku, kojom su kamatne stope
za samo nekoliko tjedana probile sve granice, ta je banka
objasnila kao pokušaj "istiskivanja inflacije iz sustava". Tom
ciljanom promjenom monetarne politike kamate na dolare dosegnule
su nezapamćene razine. Kamate na američke eurodolare
povećane su s 10% na 16%, a i ta je stopa trajala samo
nekoliko tjedana, kao prolazna postaja na putu za 20%. Svijet
je bio zapanjen.
Zemlje poput Argentine najednom su morale negdje pronaći
dolare kako bi newyorškim i londonskim eurodolarskim
bankama servisirale godišnje obroke duga, povećane za oko
300%. Argentina je upala u kreditnu zamku sličnu onoj koju je
Velika Britanija 1880-tih godina postavila Egiptu kako bi preuzela
kontrolu nad Sueskim kanalom. Newyorški bankari, pod
vodstvom Rockefellera, dobro su naučili lekciju od svojih učitelja
iz Londona.
Tih je godina američko "neformalno carstvo" ulazilo u svoju
novu, veliku fazu, koja će doživjeti vrhunac 1990-tih godina,
pod krilaticom "globalizacije". U stvarnosti, bio je to osvajački
pohod dolara, jer je kontrolom inozemnoga duga preuzeta kontrola
nad ukupnim gospodarstvima mnogih zemalja. U srži te
nove strategije preuzimanja svjetskoga gospodarstva bili su
newyorške banke i Međunarodni monetarni fond, koji je pod
kontrolom Washingtona. Rijetki su ljudi u to vrijeme prozreli
činjenicu da je cijeli taj proces bio unaprijed sračunat. Prljavi
posao za velike banke obavit će korumpirane osobe u ciljanim
državama, poput generala Videle u Argentini i Pinocheta u Čileu,
a oni koji doista vuku konce, poput Davida Rockefellera i
velikih banaka, ostat će duboko u pozadini.
Vladavina predsjednika Perona krvavo je okončano vojnim
udarom iz 1976., iza kojega je stajao Washington. Washington
je taj vojni udar opravdavao kao borbu protiv rastućega terorizma
i komunizma u Argentini. Kasnije je u istragama otkriveno
daje opasnost od gerilaca Narodne revolucionarne vojske (ERPa)
i skupina Montoneros fabricirala Argentinska vojska, čiju je
većinu visokih časnika školovao američki Pentagon u zloglasnim
američkim vojnim školama u Sjevernoj i Južnoj Americi,
gdje su naučili sve tehnike borbe protiv pobunjenika. Uvedena
je vojna diktatura, na čelu s predsjednikom Jorgeom Videlom,
koja je bila daleko jezovitija i destruktivnija glede ljudskih prava,
iako je dovedena na vlast tobože radi poboljšanja tih prava.
Prije vojnoga udara, u listopadu 1976., tadašnji argentinski
ministar vanjskih poslova admiral Cesar Guzzetti sastao se u
Washingtonu s tadašnjim američkim ministrom vanjskih poslova
Henryjem Kissingerom i tadašnjim američkim potpredsjednikom
Nelsonom Rockefellerom.
Tema toga sastanka bio je prijedlog argentinske vojne hunte
o poduzimanju masovnih "represija" protiv argentinske oporbe.
Prema dokumentima američkoga Ministarstva vanjskih poslova,
s kojih je samo nekoliko godina poslije toga sastanka
skinuta oznaka državne tajne, s tim su se prijedlogom suglasili
i Kissinger i Rockefeller, a Rockefeller je čak naveo ključne osobe
koje treba ukloniti. Uslijedio je takozvani "prljavi rat", u
kojemu je nestalo 15.000 intelektualaca, sindikalnih vođa i drugih
osoba iz redova oporbe.
razlog Rockefellerove tajne potpore vojnoj hunti bila je ekonomija.
Vojni udar privatno je financiran golemim količinama
novca iz Rockefellerove banke.
David Rockefeller bio je potpuno zadovoljan
svojom novom Vladom u Argentini. Kasnije je, u jednom javnom
govoru na Sveučilištu Princeton, duboko pohvalio Martineza
de Hoza i rekao: "de Hoz je stari prijatelj..."
U situaciji u kojoj je Argentinska vojska vrvjela skandalima,
a nezadovoljstvo naroda raslo, newyorški bankari i washingtonski
moćnici zaključili su kako je došlo vrijeme zaigrati na novu
kartu kako bi i dalje mogli pljačkati gospodarstvo te zemlje i
preuzimati njezina poduzeća. Menem je bio peronist samo po
tome stoje pripadao istoj stranci. Kao predsjednik, uveo je ekonomsku
šok terapiju drastičniju i od revolucije slobodnoga
tržišta koju je Margaret Thatcher 1980-tih godina uvela u Velikoj
Britaniji. Kao peronist, uspio je razoružati otpor unutar
stranke i otpor sindikata.
Menem je iskoristio umjetno proizvedenu hiperinflaciju,
stvorenu posljednjih godina vladavine hunte, za uvođenje ekonomskih
promjena koje su bile toliko radikalne da ih se ni vojna
diktatura nije usudila uvesti. Ministar Cavallo poslušno je
nametnuo tražene ekonomske šokove i odmah dobio kredit od
2,4 milijarde dolara, popraćen hvalospjevima Međunarodnoga
monetarnoga fonda. Uslijedio je val privatizacije, od državnoga
poduzeća za telekomunikacije do državnoga monopola na naftu,
čak i državnih mirovina stečenih temeljem socijalnog osiguranja.
Korupcija je procvjetala. Menemovi ortaci i suradnici
postali su milijarderi na račun poreznih obveznika.
Menem je tvrdio kako je transformacija tradicionalnoga načina
uzgoja poljoprivrednih kultura u industrijski uzgoj genetski
modificirane soje Argentini prijeko potrebna želi li ta zemlja
podmirivati svoje rastuće vanjske dugove. To je bila laž, ali je
njome uspio argentinsku poljoprivredu transformirati po želji
sjevernoameričkih ulagača poput Davida Rockefellera te kompanija
Monsanto i Cargill Inc.
Argentinska zemlja bit
će pretvorena u golemu tvornicu za proizvodnju industrijskoga
sjemena. Za strane ulagače, ljepota toga projekta bila je u tome
što je za uzgoj genetski modificirane soje, u usporedbi s tradicionalnom
poljoprivredom, bilo potrebno vrlo malo ljudskoga
rada.
Zbog nedaća prouzročenih ekonomskom krizom, banke su
stavile na dražbu milijune hektara prvorazredne obradive zemlje.
Dolare za kupnju te zemlje imale su samo strane kompanije
i strane privatne osobe. Seljacima sitnim poljoprivrednicima,
koji su još uspijevali preživljavati, nuđen je bijedan sitniš
za njihovu zemlju. One koji su odbijali zemlju prodati često su
terorom ili policijskom silom tjerali sa zemlje. A bilo je na desetke
tisuća onih seljaka koji nisu mogli vratiti dugove. Oni su
sa zemlje potjerani poplavom jeftinih poljoprivrednih proizvoda
iz uvoza, uvezenih uglavnom nakon ukidanja mjera zaštite
tržišta slijedom zahtjeva MMF-a za uvođenjem slobodnoga
tržišta.
Do 2004. površine zasijane
takvom sojom povećale su se na 14 milijuna hektara. Golemim
strojevima posječene su šume, uključujući i dragocjene prašume
Amazone u Brazilu te na područjima na kojima su tradicionalno
živjeli Indijanci, kako bi površine za uzgoj GM soje bile
što veće.
Kako su seljačke obitelji pretvarane u sirotinju bez posjeda i
istjerivane sa zemlje, preživljavanje su tražile u sirotinjskim
četvrtima na rubovima velikih gradova, koje su bile neljudski
prenapučene i u kojima su vladali neredi, samoubojstva, zločini
i bolesti. Za samo nekoliko godina više od 300.000 seljaka i
malih zemljoposjednika istjerano je sa zemlje kako bi se oslobodio
prostor za velike uzgajivače genetski modificirane soje.
Sirotinjski višak stanovništva pobjegao je u gradove, osobito u
Buenos Aires, u očajničkoj potrazi za preživljavanjem.
No, ubiranje prihoda od prava, takozvane "pristojbe za tehnološku
licencu", bilo je srž Monsantova marketinškoga projekta.
Farmeri u Sjedinjenim Američkim Državama i u drugim
zemljama moraju potpisati ugovor s kompanijom Monsanto,
kojim se obvezuju da neće ostavljati sjeme za iduću sjetvu i da
će svake godine Monsantu plaćati autorska prava. To je sotonski
oblik ropstva.
Zbog monokulturnog sustava poljoprivrede argentinsko
je stanovništvo, kad je nastupila sveopća kriza nacionalne
ekonomije, zapalo u očajnu neimaštinu. Glad se proširila
po cijeloj zemlji. U strahu od nemira zbog nestašice hrane,
Vlada je reagirala, ali uz pomoć kompanije Monsanto i drugih
velikih otkupljivača soje, poput Cargilla, Nestlea i Kraft
Foodsa. Gladnom su narodu dijelili besplatne obroke soje, nastojeći
time ujedno potaknuti konzumiranje soje među narodnim
masama.
Pokrenuli su kampanju na razini države, u kojoj su argentinski
narod nagovarali da umjesto zdrave prehrane, koja se
sastojala od svježeg povrća, mesa, mlijeka, jaja i drugih namirnica,
jede soju. Kompanija DuPont AgriSciences osnovala ja u
Argentini organizaciju pod nazivom "Protein for Life" (Proteini
za život) radi promicanja konzumiranja soje među ljudima,
iako se soja uzgaja kao krma. Kompanija DuPont je, kao dio te
kampanje, tisućama siromašnih stanovnika Buenos Airesa dijelila
obroke pojačane sojom. Bio je to prvi slučaj na svijetu da je
stanovništvo neke zemlje konzumiralo tako velike količine soje.
Argentinci su bili pokusni kunići na toliko načina da ih čovjek
ne može sve ni zamisliti.
Sirova i prerađena
soja sadrže cijeli niz otrovnih sastojaka, koji su, u velikim koncentracijama,
kad je soja glavna namirnica, štetni po zdravlje i
koje se povezuje s pojavom raka. Nisu rekli ni to da soja sadrži
inhibitor tripsin, koji se u znanstvenim studijama u Sjedinjenim
Američkim Državama povezuje s rakom želuca.
Jedna studija iz 2003. pokazuje kako to zaprašivanje nije
uništilo samo usjeve. Uginule su i kokoši i druge domaće životinje,
a osobito su snažno bili pogođeni konji. Ljudi su od toga
herbicida dobivali jake mučnine, proljeve, povraćanja i kožne
bolesti. Bilo je izvješća o deformiranoj mladunčadi životinja u
naseljima u blizini polja soje, o deformiranim bananama i slatkom
krumpiru, o jezerima koja su najednom bila puna uginulih
riba. Obitelji s ruralnih područja izvijestile su javnost o tome
kako im djeca, poslije zaprašivanja obližnjih polja soje, dobivaju
groteskne prišteve po tijelu.
Kako bi oprezne argentinske farmere privoljela na sijanje
sojina sjemena koji je sama proizvela, godine 1996. kompanija
Monsanto obećavala je čuda od uroda i tvrdila kako je njezino
sjeme tako modificirano da je otporno na štetno djelovanje njezina
herbicida Roundup. Uvjeravala je farmere da su im zbog
toga za tretiranje genetski modificirane soje potrebne manje
količine herbicida i kemijskih proizvoda nego za tretiranje obične
soje. Pesticid RR ubija praktički sve što raste, samo ne genetski
modificiranu Monsantovu soju pa im je stoga potreban samo
jedan pesticid, a ne više njih. Velebna obećanja davana su i glede
većega uroda, uz manje troškove. Time su se očajnim farme-
rima pothranjivali snovi o boljem ekonomskom stanju. Ta je
taktika rezultirala odazivom golemog broja farmera.
Pokazalo se da su ta obećanja bila čista laž. Genetski modificirana
soja prosječno je davala 5 do 15% manji urod od tradicionalne
soje. Osim toga, nije bilo ni govora o tome da je za
njezin uzgoj potrebno manje pesticida. Naprotiv, pojavili su se
novi otporni korovi pa su farmeri shvatili da im je potrebno tri
puta više pesticida nego kod prve sjetve. Ta povećana primjena
herbicida dovela je do većih troškova nego kod uzgoja prirodne
soje. Ali, bilo je prekasno. Genetski modificirana soja do 2004.
je godine preuzela sve površine za uzgoj soje. Sjeme se moralo
kupovati od kompanije Monsanto, jer je bilo ovisno o herbicidu
Roundup, koji proizvodi isključivo kompanija Monsanto.
Teško bi bilo pronaći savršeniji plan porobljavanja ljudi.

"LISICA ČUVA KOKOŠINJAC"
I škotska Vlada i Institut Rowett i dr. Pusztai očekivali su da
će tim projektom samo potvrditi taj vrlo značajan proboj u znanosti
o biljkama, koji će biti od goleme dobrobiti za proizvodnju
hrane i isključiti potrebu za dodatnim pesticidima kod
uzgoja krumpira. Potkraj 1997. kod dr. Pasztaija pojavile su se
prve dvojbe. Njegova su ispitivanja pokazivala potpuno neočekivane
i zabrinjavajuće rezultate.
Štakori hranjeni genetski modificiranim krumpirom tijekom
više od 110 dana pokazivali su uočljive promjene u razvoju.
Bili su znatno manji i lakši od onih koji su u tome pokusu
hranjeni običnim krumpirom. No, još je više zabrinjavala činjenica
da su u štakora hranjenih genetski modificiranim krumpirom
i jetra i srce bili znatno manji, a imunosni sustav slabiji.
Ipak, promjena koja je najviše zabrinjavala, a proveo je više
uzastopnih pokusa na različitim skupinama štakora, bila je
činjenica da im je, u usporedbi sa štakorima hranjenim običnim
krumpirom, mozak bio znatno manji. Ovo posljednje tako
je zabrinulo dr. Pusztaija da je, kad su ga 1998. zamolili da
rezultate svoje studije prezentira na jednoj neovisnoj engleskoj
televiziji, odlučio tu promjenu ne spominjati. Kasnije je izjavio
da se bojao kako bi iznošenjem toga podatka prouzročio paniku
među ljudima.
Jednostavno je izjavio sljedeće: "...rezultati (prehrane genetski
modificiranim krumpirom, W.E.) bili su donekle usporen
rast i posljedice po imunosni sustav. Jedna vrsta genetski
modificirana krumpira, nakon što smo štakore njime hranili
110 dana, smanjila je imunitet štakora". Zatim je dodao jednu
osobnu napomenu: "Kad bih imao izbora, zasigurno ne bih jeo
takav krumpir barem dok ne bih vidio usporedne znanstvene
dokaze koje upravo stvaramo za naš genetski modificirani krumpir".
Svijet je najednom vrvio komentarima o senzacionalnim izjavama
dr. Pusztaija. Oštećenje organa i imunosnog sustava bilo
je samo po sebi dovoljno opasno. Ali, taj vodeći britanski znanstvenik
rekao je i to da ne bi jeo genetski modificiranu hranu
kad bi imao izbora.
Prva reakcija njegova šefa, profesora Philipajamesa, bila je
ta da mu je čestitao na načinu na koji je toga dana predstavio
svoj rad. Slijedom odluke profesora Jamesa, Institut je čak izdao
priopćenje za tisak temeljeno na nalazima dr. Pusztaija. U tome
je priopćenju istaknuto kako postoji "niz brižljivo kontroliranih
studija koje potkrjepljuju temeljne razloge zabrinutosti dr.
Pusztaija".
Ta potpora direktora ubrzo će se promijeniti, i to radikalno.
U roku od 48 sati, 68-godišnjemu znanstveniku dr. Pusztaiju
priopćeno je kako mu ugovor neće biti produljen. Zapravo, dobio
je otkaz, zajedno sa svojom suprugom, također znanstvenicom,
koja je do tada 13 godina bila cijenjena znanstvenica Instituta
Rowett. Štoviše, pod prijetnjom da će ostati bez mirovine, zabranjeno
mu je više ikada davati izjave medijima o rezultatima
svoga znanstvenoga rada. Oduzeti su mu pisani znanstveni radovi
i stavljeni pod ključ. Zabranjeno mu je razgovarati s članovima
njegova znanstvenoga tima, pod prijetnjom sudskog
progona, a znanstveni je tim raspušten. Otkazani su mu telefon i e-mail adresa.
Njegovi kolege počeli su blatiti njegov znanstveni ugled.
Nakon nekoliko različitih izjava za tisak, od kojih je svaka bila
proturječna prethodnoj, Institut Rowett konačno je usvojio priču
o tome kako je dr. Pusztai jednostavno "pobrkao" uzorke štakora
hranjenih genetski modificiranim krumpirom s onima
hranjenim običnim krumpirom, kojima je tobože davan krumpir
za koji se znalo da je otrovan.
Kasnije je iz britanskih državnih dokumenata otkriveno da
je i sama Blairova Vlada bila podijeljena glede štetnosti GM
namirnica i da su neki ministri savjetovali daljnje istraživanje
opasnosti GM namirnica po zdravlje. Bili su ušutkani.
Profesor James, iz straha da Institut ne ostane bez državnih
sredstava ili da se ne bi dogodilo nešto još gore, odlučio je uništiti
svoga kolegu dr. Pusztaija. Ali, priča se nije zaustavila na
Blairu. Dr. Pusztai saznao je i to kako je premijera Blaira uznemireno
nazvao nitko drugi nego američki predsjednik Bili Clinton.
Clintonova je Vlada u to vrijeme trošila milijarde dolara na
promicanje GM kultura kao tehnologije buduće biotehnološke
revolucije. Jedan visoki dužnosnik njegova tima iz Bijele kuće
tada je ustvrdio da je cilj njihove Vlade devedesete godine 20.
stoljeća učiniti "desetljećem uspješne komercijalizacije biotehnoloških
poljoprivrednih proizvoda". Potkraj toga desetljeća na
burzama Wall Streeta vrijednost dionica kompanija za proizvodnju
GM hrane naglo je rasla, kao i dionica internetskih kompanija.
Clinton nije imao namjeru dopustiti da mu neki znanstvenik
iz Škotske osujeti taj program, a, jasno, ni njegov prijatelj
Blair. U Velikoj Britaniji bilo je dobro znano da je Clinton
već bio pridobio Blaira za projekte genetskog modificiranja kao
buduću novu industrijsku revoluciju.
Novinari istražitelji iz lista Guardian otkrili su kako je
Kraljevsko društvo osnovalo specijalnu "jedinicu za pobijanje
otkrića" radi promicanja politike GMO-a i diskreditiranja ili
odbijanja znanstvenika i organizacija koje imaju drukčije mišljenje.
Na čelu te jedinice bila je dr. Rebecca Bowden, bivša
ministrica okoliša u Blairovoj Vladi, koja je otvoreno zastupala
politiku GMO-a.
dr. Mae-Wan
Ho, starija profesorica i znanstvenica na Otvorenom sveučilištu,
a kasnije direktorica Instituta za znanost i društvo Upozorila je da je genetsko modificiranje nešto potpuno
drukčije od normalnoga uzgoja biljaka i životinja. Rekla je ovo:
"Suprotno onome što vam govore pobornici znanosti genetskog
modificiranja, taj proces nije uopće precizan. Nemoguće ga je
kontrolirati i nije pouzdan te obično završava tako što oštećuje
i narušava genom biljke ili životinje, s potpuno nepredvidivim
posljedicama". To je za lobby genetskog modificiranja bilo više
nego dostatno da napravi pritisak u svrhu njezin "umirovljenja".
Kako bi u teoriju o sigurnosti genetski modificiranih usjeva
u hrane što lakše ugradila integriteta znanstvenoga rada, i to
na račun države, Blairova je Vlada objavila i "kodeks ponašanja".
Po tome kodeksu Vladina Znanstvenoga vijeća za istraživanje
biotehnologije i biologije (Biotechnological and Biological Science
Research Council, skraćeno BBSRC), svaki djelatnik bilo
kojega znanstvenoga instituta koji financira država, koji se usudi
javno progovoriti o rezultatima istraživanja GM biljaka, može
ostati bez posla, protiv njega može biti pokrenuta tužba za kršenje
ugovora ili mu se sudskim putem može zabraniti davati
izjave.
WASHINGTON BACA
KOCKU ZA GMO:
PIRIJEVARA ZVANA
"BITNO EKVIVALENTNE"
BILJKE

Vladu Reagana i Busha
pokretao je projekt ukidanja svih regulatornih zakona i mjera,
smanjenja državnoga nadzora nad svim područjima života.
Proizvodnja sigurne hrane nije bila nikakav izuzetak, nego upravo
obrnuto, čak i ako je to značilo da će narod postati ljudska
masa pokusnih kunića.
Kompanija Monsanto
imala je iza sebe dugu povijest suradnje s američkom Vladom,
čak i s Bushovom CIA-om. Tijekom 1960-tih godina ta je kompanija
proizvodila smrtonosni herbicid Agent Orange za uništavanje
vegetacije u Vijetnamu.
Istodobno se, glede vanjskoga
svijeta, većini Amerikanaca činilo da se ti novi GM proizvodi,
koji su se tek počeli pojavljivati, budno nadziru. Ljudi su, naravno,
mislili kako je Upravi za hranu i lijekove ili Nacionalnome
institutu za zdravstvo stalo do njihove dobrobiti. Nisu imali
pojma što se događa.
Unatoč ozbiljnim upozorenjima znanstvenika o opasnostima
od rekombinantne DNK i istraživanja s virusima, američka
se Vlada odlučila za sustav u kojemu će kompanije "dragovoljno"
same sebe kontrolirati. U toj ranoj fazi rijetki su ljudi obraćali
pozornost na golemu važnost masovnog genetskog
inženjerstva. S tim je procesom bio upoznat samo meli krug
znanstvenika koje je financirala šačica širokogrudnih zaklada,
osobito Zaklada Rockefeller iz New Yorka.
Godine 1992. predsjednik George H. W. Bush otvorio je
Pandorinu kutiju GMO-a. Jednom izvršnom uredbom utvrdio
je da su genetski modificirani usjevi i hrana "bitno ekvivalentni"
tradicionalno uzgajanim usjevima iste sorte, primjerice
kukuruza, soje i riže.
Prva genetski modificirana namirnica koja se počela masovno
prodavati na tržištu bilo je kravlje mlijeko koje sadrži genetski
modificirani ili rekombinantni goveđi hormon rasta,
odnosno rBGH. Naime, rBGH, koji je proizvela i patentirala
kompanija Monsanto, davao se kravama kako bi davale više
mlijeka. Uprava za hranu i lijekove proglasila je to mlijeko bezopasnim
za ljusku prehranu prije negoli su bile dostupne informacije
o tome na koji način to genetski manipulirano mlijeko
može utjecati na ljudsko zdravlje.
Jedan državni povjerenik za poljoprivredu nazvao je rBGH
"crackom za krave", zbog njegova nevjerojatno stimulirajućeg
djelovanja na količinu mlijeka koje krave daju.
Ali, Monsantov rBGH, tj. Posilac, nije samo stimulirao krave
da daju 30% više mlijeka. Istodobno je stimulirao i proizvodnju
još jednoga hormona, IGF-1, koji regulira kravlji metabolizam.
Tu se počeo pojavljivati problem.
Progovorili su razni neovisni znanstvenici i upozoravali da
Monsantov proizvod rBGH povećava razinu inzulin faktora rasta
(IGH-1) i da ga se može povezati s pojavom raka. Jedan od
najglasnijih bio je dr. Samuel Epstein, znanstvenik s Fakulteta
za javno zdravstvo (School of Public Health) Sveučilišta Illinois.
Kao priznati autoritet za kancerogene, upozorio je na rastući
broj znanstvenih dokaza o povezanosti inzulin faktora rasta
s nastankom raka u ljudi, koji se može pojaviti i nakon više
godina.
Farmeri
su počeli izjavljivati da im krave prije "sagorijevaju", za samo
dvije godine, i da mnoge imaju ozbiljne upale papaka ili vimena.
Uz ostale probleme, to je značilo da krave ne mogu hodati.
Početkom devedesetih godina jedan od visokih položaja u
Upravi za hranu i lijekove preuzela je i glavna znanstvenica
kompanije Monsanto dr. Margaret Miller. Postala je zamjenicom
direktora za sigurnost ljudske hrane. Na tome je položaju
dr. Miller osobno i proizvoljno promijenila antibiotski standard
Uprave za hranu i lijekove i dopustivu razinu antibiotika, koju
farmeri smiju stavljati u mlijeko, povećala za 100 puta. Tako je
raščistila put proizvodu rBGH, kao biznisu kompanije Monsanto
koji je počeo cvjetati.
Michael Taylor, kao dužnosnik Uprave za hranu i lijekove,
smatrao je kako na deklaracijama GM proizvoda ne treba isticati
činjenicu da su ti prozvodi genetski modificirani.
Godine 1994., nakon proteka prikladnog razdoblja, Uprava
za hranu i lijekove odobrila je prodaju mlijeka koje sadrži rBGH.
Sukladno pravilima te uprave, na deklaraciji toga mlijeka taj
podatak, naravno, nije stajao, pa potrošači nisu morali imati
nikakvih nepotrebnih briga glede toga izlažu li sebe i svoju djecu
uzročnicima raka i drugim iznenađenjima.
Nakon što su štakori kojima je davan Monsantov Prosilac
dobili leukemiju i druge vrste raka, izmijenjen je američki
Zakon o zdravoj hrani i lijekovima kako bi se omogućila prodaja
u svrhu ljudske prehrane, bez upozorenja na deklaraciji,
onih proizvoda koji prouzročuju rak u laboratorijskih životinja.
Nezadovoljna time što genetski modificiranim mlijekom
hrani samo vlastiti neoprezni narod, američka je Vlada, kao
doprinos širenju tržišta za kompaniju Monsanto i njezin rBGH,
napravila snažan pritisak na meksičku i kanadsku Vladu da i
one odobre uporabu toga proizvoda.
No, godine 1998. bandu iz Uprave za hranu i lijekove i kompanije
Monsanto snašlo je grdno iznenađenje. U siječnju 1999.
kanadska inačica Upravi za hranu i lijekove, zvana Health Canada
(Kanadsko zdravstvo), usprotivila se SAD-u i izdala službenu
"notu o neslaganju", kojom je odbila odobriti daljnju
prodaju rBGH-a u Kanadi.
I posebni odbor Europske zajednice, sastavljen od priznatih
stručnjaka, zaključio je, kao što su pokazali i kanadski nalazi,
da rBGH nema samo već spomenute štetne posljedice, nego da
postoji i velika opasnost da on izaziva rak dojke i prostate u
ljudi.
Ta je kompanija došla pod veliki pritisak, ne samo američkih
građana, zbog štetnih posljedica po zdravlje, nego i farmera,
koji su shvatili da je povećanje proizvodnje mlijeka od
30% samo još više zagušilo američko tržište, na kojemu je po-
nuda mlijeka ionako već bila znatno veća od potražnje, pa je to
novo povećanje ponude mlijeka samo dovelo do naglog
smanjenja njegove cijene. U to je vrijeme kompanija Monsanto
krenula u preuzimanje svjetskoga tržišta sjemena, i to za uzgoj
onih kultura koje čine temeljnu prehranu ljudi i životinja.
Malo pomalo, zaključak se nije mogao izbjeći: američka je
Vlada bila glavni katalizator "genetske revolucije", genetski
modificiranih kultura i njihova širenja diljem svijeta. Ona je na
taj način djelovala u suglasju s divovskim agrokemijskim kompanijama
poput Monsanta i Dowa, kao da su privatni interes,
odnosno interes privatnih kompanija i javni interes jedno te
isto.
Kako je moguće objasniti nevjerojatnu potporu čak četiriju
američkih predsjednika agrokemijskome lobbyju GMO-a? Kako
objasniti zašto je Bili Clinton stavio na kocku autoritet svoga
položaja predsjednika i od britanskoga premijera zatražio da
ušutka čovjeka koji je kritizirao genetski modificirane usjeve?
PREPREDENI DICK NIXON
I JOŠ PREPREDENIJI
ROCKEFELLERI
Kada je Richard Nixon u siječnju 1969. preuzeo ključeve
Bijele kuće, Sjedinjene Američke Države bile su u dubokoj krizi.
Vrlo mala skupina odabranih vidjela je tu krizu kao dugo
očekivanu priliku. Većina, pak, nije.
Sljedećih šest godina Nixon će biti predsjednikom prvoga
velikoga vojnoga poraza što su ga Sjedinjene Američke Države
pretrpjele - gubitka Vijetnamskoga rata. Stotine tisuća američkih
studenata marširalo je na "Washington prosvjedujući protiv
toga rata, koji se činio krajnje besmislenim. Moral mladih
vojnih obveznika pao je u Vijetnamu do najniže moguće razine,
vladala je ovisnost o drogi, a buntovni i ogorčeni vojnici na
bojištima su bombama ili na druge načine ubijali svoje suborce.
Tijela američke mladosti vraćala su se kući u vrećama.
Američke su kompanije stjecale daleko
veće profite u stranim zemljama, kupnjom stranih kompanija.
Bio je to početak stvaranja američkih multinacionalnih kompanija,
preteča globalizacije. U tradicionalnoj američkoj privredi
sve je više ljudi ostajalo bez posla. Nekada čvrsti stup američke
industrijske nadmoći velikom je brzinom nestajao.
Svi krediti zajedno, poslovni,
hipotekarni za kupnju kuća, potrošački i oni lokalnih
tijela vlasti, povećali su se do 1974. za 300%. Tijekom tih istih
15 godina dug američke Vlade povećao se za nevjerojatnih
1.000%. Početkom 1970-tih godina Sjedinjene Američke Države
bile su, po svim tradicionalnim mjerilima, u dubokoj ekonomskoj
krizi. Nije čudo stoje u drugim zemljama rastao skepticizam
u mogućnost da će dolar uspjeti održati vrijednost u
odnosu na zlato.
Proizvodnja hrane, kasnije poznata kao američki agrobiznis,
šezdesetih će godina 20. stoljeća, uz sve skuplju naftu, postati
vitalnim potpornjem nove američke ekonomske prevlasti. Neki
su to nazvali pomakom paradigme.
Rockefellerova Trilateralna komisija je elitna privatna organizacija iza zatvorenih vrata organizirana radi postavljanja temelja novoj globalnoj strategiji međunarodne
elite, čija financijska, ekonomska i politička težina
nije imala premca. Ambicija te organizacije bila je stvoriti, kako
je to njezin član George H. W. Bush kasnije nazvao, "novi svjetski
poredak", sazdan na projektima Rockefellera i njemu sličnih
bogatih interesnih skupina. Ona je postavila temelje za projekt
koji će devedesetih godina 20. stoljeća postati poznat kao "globalizacija".
Jedan od prvih projekata što ga je izdala Rockefellerova skupina
iz Trilateralne komisije izradio je profesor sa Sveučilišta
Harvard Samuel Huntington. To je ona osoba koja će kasnije,
sredinom 1990-tih, izraditi prijepornu tezu o "sukobu civilizacija",
tezu koja je postavila temelje za rat Bushove Vlade zvan
"rat protiv terora".
Huntingtonov projekt iz 1975. nosio je naslov "Kriza demokracije"
(The Crisis of Democracy). Za Huntingtona i visokopozicionirane
suradnike Davida Rockefellera iz Trilateralne
komisije, "kriza" se sastojala od činjenice da su tisuće običnih
američkih građana počele prosvjedovati protiv politike svoje
Vlade. Americi, tj. njezinoj moćnoj eliti, prijetila je opasnost,
kako je izjavio Huntington, od "viška demokracije". Za krugove
oko Huntingtona i Davida Rockefellera američki su "urođenici"
postajali previše "nemirni".
U preoblikovanju svjetske poljoprivrede tijekom sljedećih
dvadeset godina nijedna interesna skupina na svijetu nije igrala
tako veliku ulogu kao skupina Rockefeller i njihova Zaklada
Rockefeller.
Pojava svjetskog tržišta žitarica i drugih poljoprivrednih
proizvoda pod dominacijom Sjedinjenih Američkih Država bila
je dijelom dugoročne američke strategije, započete ranih 1970-
tih godina, u vrijeme predsjednika Nixona. U kolovozu 1971.
on je ukinuo zlatni standard kao temelj vrijednosti dolara utvrđen
Brettonwoodskim monetarnim sustavom iz 1944. Dopustio
je devalvaciju u obliku slobodnoga pada vrijednosti dolara, tj.
plutanja, kako su to nazvali. Bio je to dio strategije koja je
uključivala i politiku izvoza američkoga žita po cijeni koja će
biti strateški konkurentna u Europi i diljem svijeta. Ratni poklik
Nixonove Vlade bio je slobodna trgovina, a njezini ratnici
bile su kompanije Cargill, Continental Grain, Archer i Daniels
Midland.
Pearceova strategija koju je prihvatila Nixonova Vlada bila
je slabo prikriven oblik imperijalizma hrane. Europa, Japan i
druge razvijene zemlje moraju se odreći svoje dostatne poljoprivredne
proizvodnje i raščistiti put za Sjedinjene Američke
Države kao zemlju koja treba postati svjetskom žitnicom, jer je
to "najracionalniji" oblik iskorištavanja svjetskih resursa. Svaka
je druga mogućnost, očito, "neučinkovita".
Cilj mu je bio ukloniti
"višak radne snage" iz američke farmerske poljoprivrede,
stjerati u propast stotine tisuća manjih obiteljski farma i tako
osloboditi prostor za goleme farme agrodivova.
Pearce je nadalje tvrdio da siromašne zemlje Trećega svijeta
trebaju odustati od pokušaja dostatne proizvodnje namirnica
poput pšenice, riže i drugih žitarica, kao i govedine, i usredotočiti
se na proizvodnju voća, šećera i povrća. Da trebaju uvoziti
učinkovitije proizvedeno američko žito i druge poljoprivredne
proizvode, koje će im, naravno, isporučivati Cargill, po cijenama
koje će određivati Cargill, a siromašne će zemlje Cargillove
proizvode plaćati svojim voćem i povrćem. U toj će pogodbi te
zemlje, naravno, ostati bez svoje samoodržive proizvodnje hrane.
To će tijekom sljedećih trideset godina osigurati golemu stratešku prednost nad zemljama u razvoju - kontrolu nad njihovom hranom.
CAP je bio osmišljen kao zaštita europske poljoprivrede od
dampinških uvoznih proizvoda iz Amerike i drugih zemalja.
Pearce je 1974. godine uspio u Kongresu progurati Zakon o
reformi trgovine (Trade Reform Act). Po tome su zakonu američki
pregovarači u pregovorima s drugim zemljama bili ovlašteni
davati ustupke za kupnju američke industrijske robe u
zamjenu za ustupke stranih zemalja američkim poljoprivrednim
proizvodima. To je ubrzalo slabljenje mnogih industrijskih
grana u Americi, poput čelične, koja je ubrzo za sobom ostavila
pustoš u takozvanome "pojasu hrđe" na sjeveroistoku Sjedinjenih
Američkih Država. Ondje su ljudi masovno ostali bez
posla, a cijela naselja potpuno napuštena. U svakidašnjemu rječniku
iz toga vremena čeličnu industriju nazvali su industrijom
"zalaska sunca", a agrobiznis industrijom "izlaska sunca".
Predsjednik Nixon Kissingeru je povjerio i čelno
mjesto u tajnoj Vladinoj radnoj skupini za ispitivanje odnosa
između porasta broja stanovnika u zemljama u razvoju i
utjecaja toga porasta na nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih
Država.
Poticaj za osnivanje te tajne radne skupine došao je od Johna
D. Rockefellera i njegova Populacijskoga vijeća (Rockefeller
Population Council). Sržna zamisao toga projekta potekla je
od projekta Vijeća za inozemne odnose zvanog Projekt studija
o ratu i miru (War and Peace Studies Project), odnosno od čelnoga
čovjeka toga projekta Isaiaha Bowmana. Depopulacija na
globalnoj razini i kontrola hrane postat će pod vlašću Kissingera
strateškom politikom Sjedinjenih Američkih Država. Bit će
to novo "rješenje" opasnosti po globalnu prevlast Amerike i po
njezin neometani pristup jeftinim sirovinama u nerazvijenim
dijelovima svijeta.
DEPOPULACIJA SVIJETA:
STROGO TAJNI DOKUMENT
AMERIČKE NACIONALNE
SIGURNOSTI
U travnju 1974., kada je svijet zahvatila glad, a transformacija
američke poljoprivrede iz obiteljskih farma u ruke Cargilla
i drugih agrodivova bila u punom jeku, Nixonov ministar
vanjskih poslova i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry A.
Kissinger odaslao je jedan tajni dokument Vladinim dužnosnicima,
između ostalih i ministru obrane, ministru poljoprivrede,
zamjeniku ministra vanjskih poslova i direktoru CIA-e.
Naslov toga "strogo tajnog" dokumenta bio je: "Posljedice
svjetskog porasta stanovništva po sigurnost Sjedinjenih Američkih
Država i njihove interese u stranim zemljama". Njegove
teme bile su: politika hrane, porast stanovništva i strateške sirovine.
Naručio ga je Nixon, na preporuku Johna D. Rockefellera
III. Po uobičajenoj washingtonskoj birokratskoj praksi uporabe
kratica, projekt je dobio ime NSSM 200, tj. National Securitv
Studv Memorandum 200.
U prosincu 1974. svijet je proživljavao prve tjedne šokantnog
povećanja cijene nafte, koja će za šest mjeseci porasti za
400% i imati duboke posljedice po svjetski ekonomski razvitak.
Kissinger je osobno, iza scene, igrao ključnu ulogu u manipuliranju
tim naftnim šokom. On je vrlo dobro znao kakve će
posljedice taj porast cijene nafte imati po svjetsku opskrbu hranom.
To je naumio iskoristiti kao američku stratešku prednost.

Indija, Nigerija, Meksiko, Indonezija, Brazil, Turska, Kolumbija
i druge navedene zemlje... trinaest navedenih zemalja u
razvoju jesu zemlje koje po prirodnim bogatstvima i sirovinama
pripadaju najbogatijemu dijelu našega planeta. Te će zemlje tijekom sljedećih trideset godina biti i među politički najnestabilnijim
dijelovima svijeta. U programu NSSM 200 stoji da će
Sjedinjene Američke Države koristiti sirovine tih zemalja
isključivo pod uvjetom da te zemlje drastično smanje svoj broj
stanovnika.
Tako će se genocid na svjetskoj razini od tada zvati "sloboda
izbora" i "održivi razvoj".
U programu NSSM 200 stoji da će se izvoz žita za potrebe
zemalja u razvoju "znatno povećati". Zato on poziva na liberalizaciju
uvoza žita u svim zemljama svijeta kako bi se ublažio
taj problem. A to je "slobodno tržište", slično onome kakvo je
tražila Velika Britanija kada su, poslije 1946., njezini industrijski
proizvodi dominirali svijetom.
Kao i "populacijska bomba", 1970-tih je godina i kriza hrane
bila umjetno napuhana kriza, kojoj je pridonio šok cijene
nafte na gospodarstva zemalja u razvoju. Slike iz mnogih dijelova
svijeta, koje vrve "prenapučenošću", nemirima i ubojstvima,
neprestano su se vrtjele na američkim televizijskim kanalima
kako bi poruka bila jasno predočena. U stvarnosti, problem glede
zemalja u razvoju bio je uglavnom u tome što nisu dopuštale
dovoljno prostora za ulazak velikih američkih agrokompanija.
Cargill i druge velike kompanije nisu bile daleko od Kissingerovih
vrata.
Kissinger u tome programu zagovara smanjenje broja stanovnika
na svijetu za 500 milijuna do 2000. godine. A istodobno,
na drugim mjestima u tome istome programu, napominje
kako problem prevelikoga broja stanovnika već prouzročuje smrt
10 milijuna ljudi na godinu. Ukratko, on zagovara udvostručenje
smrtnosti na najmanje 20 milijuna, i to u ime rješavanja problema
smrtnosti prouzročena nedostatkom hrane. Javnost će
biti navedena da vjeruje kako je ta nova politika, barem onakva
kakva je javnosti predstavljena, pozitivna politika.
Kissinger u nastavku predlaže vrste prisilnih mjera koje je
osmislila američka politička elita. Bez uvijanja kaže kako se
pomoć u hrani mora držati "instrumentom državne moći".
Zatim, u jednoj zornoj primjedbi, kaže da Sjedinjene Američke
Države moraju smanjiti pomoć u hrani kako bi "pomogle narodima
koji ne mogu ili ne žele kontrolirati svoj porast stanovništva".
Sterilizirajte se ili umrite! Nije čudo da je taj dokument
nosio oznaku "strogo tajno".
Tajni Kissingerov program odmah se počeo provoditi. Trinaest
zemalja s popisa prioritetnih zemalja za smanjenje stanovništva
bit će tijekom sljedećih trideset godina podvrgnuto
drastičnim promjenama. Većina od njih neće ni biti svjesna što
se događa.
Brazil je bio jedan od najtemeljitije dokumentiranih primjera
u programu NSSM 200. Potkraj osamdesetih godina 20.
stoljeća, gotovo 14 godina od početka provedbe toga programa
u Brazilu, brazilsko je Ministarstvo zdravstva pokrenulo istra-
gu slijedom novinskih napisa o masovnoj sterilizaciji brazilskih
žena. Ta Vladina istraga bila je rezultat službene kongresne
istrage, koju je pokrenulo više od 165 članova brazilskoga
Kongresa iz svih političkih stranaka koje su u njemu imale zastupnike.
Istraga je potaknuta nakon što je u novinama/orna/ de Brasilia,
Hova do Povo (Rio de Janeiro), Jornal do Brasil i drugim velikim
brazilskim novinama, u svibnju 1991., objavljena informacija
o postojanju tajnog dokumenta američkoga Vijeća za
nacionalnu sigurnost u kojemu su utvrđeni američki ciljevi
kontroliranja porasta stanovništva u zemljama u razvoju.6
Brazilska je Vlada bila šokirana spoznajom da je oko 44%
svih brazilskih žena u dobi između 14 i 55 godina trajno sterilizirano.
Većina starijih žena sterilizirana je sredinom 1970-tih
godina, kada se taj program počeo primjenjivati. Vlada je utvrdila
da su sterilizaciju provodile mnoge organizacije i agencije,
od kojih su neke bile brazilske. Među tim organizacijama bile
su: International Planned Parenthood Federation (Međunarodna
federacija za planiranje roditeljstva), US Pathfinder Fund
(Američka zaklada Pathfinder), Association for Voluntary Surgical
Contraception (Udruženje za dragovoljnu kiruršku kontracepciju),
Family Health International (Međunarodno obiteljsko
zdravlje), a gotovo svi programi provodili su se pod okriljem
i vodstvom organizacije američkoga Ministarstva vanjskih
poslova USAID (United States Agency for International Development,
Američka agencija za međunarodni razvoj).
Godine 1989. brazilska je Vlada, koju su u početku uvjerili
kako treba surađivati u interesu ekonomskog razvoja i smanjenja
siromaštva, uložila prosvjed organizaciji USAID, navodeći kako
su programi sterilizacije bili "sveopći i nepotrebni". Prema
nekim izvješćima, po tome je programu sterilizirano čak 90%
žena afričkoga podrijetla. Time će biti eliminirani budući naraštaji
te rase u zemlji koja je po broju crnačkoga stanovništva
druga na svijetu, odmah iza Nigerije. Gotovo polovicu brazilskoga
stanovništva, koje je osamdesetih godina brojilo 154
milijuna, držalo se stanovnicima afričkoga podrijetla.
Kissinger je u svome programu NSSM 200 posebno naveo
ulogu Brazila. Ta je zemlja bila na popisu trinaest ciljnih zemalja
zato što "ona demografski jasno dominira tim kontinentom",
tj. Južnom Amerikom, pa je predvidio da će se njezin
broj stanovnika do 2000. godine izjednačiti s onim Sjedinjenih
Američkih Država. Takav rast Brazila, upozorio je Kissinger,
podrazumijeva "sve veću moć Brazila u Latinskoj Americi i na
svjetskoj razini tijekom sljedećih 25 godina".
Ono što je uslijedilo s programom
NSSM 200 bilo je moguće razumjeti samo s točke gledišta pozadine
zbog koje je John D. Rockefeller bio opsjednut porastom
stanovništva.
JOHN D. III., NELSON, DAVID
I SMRTONOSNO BRATSTVO
John D. Rockefeller III. već je pedesetih godina 20. stoljeća
pretvorio Portoriko u golem laboratorij za testiranje svojih zamisli
o masovnoj kontroli porasta stanovništva. Prema jednoj
studiji koju je 1965. godine izradilo portorikansko Ministarstvo
zdravstva, do te je godine oko 35% portorikanskih žena u
dobi plodnosti već bilo trajno sterilizirano. Tu kampanju sterilizacije
upakirali su Populacijsko vijeće i američko Ministarstvo
zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi, u kojemu je
početkom pedesetih godina prvi doministar bio sveprisutni
Nelson Rockefeller. Taj su projekt proveli služeći se lažnom
tvrdnjom da će se sterilizacijom zaštititi zdravlje žena i stabilizirati
prihode, jer će biti manje usta koja će trebati hraniti.
Siromašne portorikanske seljanke poticalo se da rađaju u
besprijekorno čistim bolnicama koje je izgradila Amerika. Liječnici
u tim bolnicama imali su nalog sterilizirati žene nakon
drugoga poroda što su činili podvezivanjem jajovoda, obično
bez znanja žena na kojima su taj zahvat provodili. Godine 1965.
Portoriko je, barem po jednoj kategoriji, bio vodeća zemlja na
svijetu - imao je najveći postotak steriliziranih žena. Indija je
znatno zaostajala, jer je imala samo 3% steriliziranih žena. Kad
je Rockefeller imao priliku izravno kontrolirati taj proces, bez
upletanja vlasti, bila je to, kao što pokazuje Portoriko, sasvim
drukčija priča.
Prisilna sterilizacija koju je uveo John D. III. nije bila nikakva
radikalna novina u njegovoj obitelji. Članovi te obitelji već su
dugo Portoriko držali pogodnim ljudskim laboratorijem. Godine
1931. Rockefellerov institut za medicinska istraživanja (Rockefeller
Institute for Medical Research), koji je kasnije postao
Sveučilište Rockefeller (Rockefeller University), financirao je
pokuse u istraživanju bolesti raka koje je provodio dr. Cornelius
Rhoads. Dr. Rhoads nije bio običan znanstvenik. Kasnije je
izbilo na vidjelo kako je svoje pacijente namjerno inficirao stanicama
raka kako bi pratio što će se dogoditi. Trinaest takvih
njegovih pacijenata je umrlo. Ti su gnusni pokusi na ljudima
otkriveni, a dr. Rhoads svoje je radnje opravdavao tako što je
napisao da je portorikansko stanovništvo inferiornije i da ga
treba iskorijeniti. Umjesto da bude osuđen za ubojstvo, toga
znanstvenika Rockefellerova instituta zamolili su da osnuje
ustanovu Biološko ratovanje Američke vojske (US Army Biological
Warfare) u Marvlandu u saveznoj državi Utah, a potom
i u Panami, koja je kasnije nazvana Američkom komisijom za
atomsku energiju (US Atomic Energy Commission). U njoj su
se na zatvorenicima, bolničkim pacijentima i američkim vojnicima
provodili tajni pokusi zračenja.
Rijetki su ljudi shvaćali da su obitelji s imenima poput Rockefeller,
Harriman, bankar J. P. Morgan mlađi, Mary Duke Biddle
iz duhanske obitelji, Cleveland Dodge, bogati proizvođač
kukuruznih pahuljica John Harvev Kellogg i Clarence Gamble
iz kompanije Proctor & Gamble, već tijekom Prvoga svjetskoga
rata listom potajno financirali eugeniku, većinom kao članovi
Američkoga eugeničkoga društva (American Eugenics Society),
preko kojega su financirali pokuse prisilnog steriliziranja "inferiornih
osoba" i razne oblike kontrole stanovništva. Njihove
inačice u Engleskom eugeničkom društvu (English Eugenics
Society) u to su vrijeme bili, među ostalima, britanski ministar
financija Winston Churchill, ekonomist John Maynard Keynes,
lord Arthur Balfour i Julian Huxley, koji je kasnije, poslije Drugoga
svjetskoga rata, postao prvim direktorom UNESCO-a.
Jedan čovjek bio je više od 34 godine direktor Medicinskoga
odjela Zaklade Rockefeller. Zvao se Allan Gregg. Taj je čovjek,
gotovo nepoznat vanjskome svijetu, tijekom svoje 34 godine
na čelu toga odjela, imao možda veći utjecaj na život i smrt
ljudi nego Jozef Staljin i Adolf Hitler zajedno. U vrijeme odlaska
u mirovinu, 1956., bio je potpredsjednik Zaklade. Njegova
ideologija prožimala je tu zakladu još desetljećima poslije
njegova odlaska. Bila je to ideologija maltuzijanske okrutnosti
i rasističke konačnosti.
veliki projekt Zaklade Rockefeller, također iz
1920-tih godina, bilo je financiranje institucije gospođe Margaret
Sanger zvane Američka federacija za planiranje roditeljstva
(Planned Parenthood Federation of America), koja se u
početku zvala Američka liga za kontrolu rađanja (American Birth
Control League). Bilo je to rasističko udruženje koje je, pod
krinkom racionalnog "planiranja obitelji", promicalo eugeniku
u obliku kontrole porasta stanovništva i prisilne sterilizacije.
Prikazivana kao nesebična žena puna milosrđa, gospođa
Sanger bila je predana eugeničarka, otvorena pobornica postojanja
nadmoćne rase i sve do svoje smrti intimna prijateljica
obitelji Rockefeller. Izrugivala se "inferiornim klasama" i bila
je opsjednuta pitanjem o tome "kako ograničiti i osujetiti
prekomjernu plodnost umno i tjelesno oštećenih osoba".
Suprotno uvriježenome mišljenju, ideja o superiornoj nordijskoj
rasi nije bila fantazija samo nacističke Njemačke. Niknula
je u Sjedinjenim Američkim Državama na samome početku
dvadesetoga stoljeća.
U jednoj
umobolnici u saveznoj državi Illinois pacijentima su davali
mlijeko krava za koje se znalo da boluju od tuberkuloze, u
uvjerenju da će genetski snažne osobe biti na to mlijeko imune.
Savezna država Kalifornija sterilizirala je 9.782 osobe, od
kojih su većina bile žene koje se držalo "lošim ženama". Mnoge
od njih život je bio nagnao u prostituciju.
Zanos obitelji Rockefeller eugenikom iz 1920-tih godina nije
se zaustavio na američkim obalama. Novac Zaklade Rockefeller
igrao je tijekom 1920-tih godina presudnu ulogu u financiranju
njemačke eugenike.
Kao što su američki znanstvenik Edwin Black i drugi već
dokumentirali, vodeći psihijatar u Institutu za psihijatriju Kaiser
Wilhelm u to je vrijeme bio Ernst Rudin, čovjek koji je napravio
blistavu karijeru kao arhitekt sustavnoga eugeničkoga
programa Adolfa Hitlera. Godine 1932., Rudin, kojega je financirala
obitelj Rockefeller, imenovan je predsjednikom Svjetskoga
udruženja eugeničara. Platforma toga udruženja otvoreno je
zagovarala ubijanje ili steriliziranje ljudi koji su, zbog svoga
nasljeđa, "teret za državu".
Višestruko nadareni gospodin Rudin bio je u to vrijeme i
direktor istraživanja mozga u tome institutu, u kojemu je radio
i američki eugeničar Hermann J. Muller, također financiran
Rockefellerovim novcem. Kasnije je otkriveno da je taj institut
dobivao "po 150 do 200 mozgova" žrtava nacističkoga programa
eutanazije iz Brandenburga. Istraživanje mozga bilo je
dijelom nacističkih pokusa na Židovima, ciganima, umno retardiranima
i na drugi način "defektnima".
Rudin je ujedno bio i čelni čovjek nacističkoga programa
prisilne eugeničke sterilizacije i glavni arhitekt nacističkoga
Zakona o sterilizaciji iz 1933. Od ,,der Führera", tj. Adolfa Hi-
tlera, dobio je dva odličja za svoj doprinos njemačkoj eugenici,
tj. čišćenju njemačke rase. Po Zakonu o sterilizaciji, oko 400.000
Njemica i Nijemaca s dijagnozom manične depresije ili shizofrenije
prisilno je sterilizirano, a mnoga hendikepirana djeca
jednostavno su ubijena. Rudin je od svojih kolega dobio prikladan
nadimak - Reichführer za sterilizaciju.
Do 1940. godine tisuće njemačkih građana - stanovnika
domova za starije osobe i mentalnih institucija - sustavno je
ubijeno plinom.
Godine 1931. John D. Rockefeller III. postao je i članom
Odbora Zaklade Rockefeller. U tome tijelu, eugeničari poput
Raymonda Fosdicka i Fredericka Osborna poticali su njegovo
zanimanje za kontrolu nataliteta, tj. rasta stanovništva.
Godine 1952. bio je spreman dati svoj veliki životni doprinos,
kako je to sam nazvao, "jednome od svjetskih problema".
Iznosom od 1.400.000 dolara vlastita novca i novca Zaklade
Rockefeller osnovao je u New Yorku Populacijsko vijeće sa
svrhom promicanja istraživanja opasnosti od "prenapučenosti"
i s njome povezanih pitanja. Tijekom sljedećih 25 godina
to će vijeće potrošiti vrtoglava 173 milijuna dolara na smanjenje
broja stanovnika diljem svijeta. Tako će postati daleko najmoćnijom
organizacijom za promicanje eugeničkih projekata na
svijetu. Među omiljenim projektima toga vijeća bilo je financiranje
istraživanja i razvoja kontracepcijskoga sredstva IUD u
Norplantu i francuske tablete za pobačaj RU-486.
Tako je Rockefeller svoju obeščašćenu ideologiju o eugenici
rasa i klasa lukavo zapakirao u "kontrolu stanovništva". Nije
se usredotočio na siromašne američke doseljenike ni na američku
mentalno retardiranu populaciju. Svoje je projekte usmjerio
prema stanovnicima svih zemalja u razvoju, tom nepreglednom
moru ljudskoga roda koji je stajao između obitelji
Rockefeller i ostvarenja njihovih ambicioznih poslijeratnih
projekata* o stvaranju "novoga američkoga stoljeća".
Masovni marketing
za eugeniku mora se provoditi pod novom i drukčijom krinkom.
Umjesto govora o eliminiranju "inferiornih" ljudi prisilnom
sterilizacijom ili kontrolom nataliteta, za brojnost i kvalitetu
obitelji primjenjivat će se izraz "slobodan izbor". Već početkom
1952., pridruživši se johnu D. Rockefelleru u Populacijskome
vijeću, Osborn je u kontracepciji i masovnoj edukaciji vidio
golem potencijal za eugeniku, koju je svesrdno promicao u
obliku "slobodnoga izbora".
Opet u časopisu Eugenics Review, Osborn je napisao:
"Zasjenjujući budući rad Populacijskoga vijeća i Zaklade Rockefeller
na kontroli stanovništva, postoji, jamačno, mogućnost
da se... pritiscima dade bolji smjer (za kontrolu nataliteta, nap.
aut.) i da se postignu rezultati kod većine stanovništva, umjesto
kod manjine". A kada ti pritisci budu davali rezultate, dodao je
Osborn, ljudi će vjerovati kako sami odlučuju o tome da nemaju
djece "ako se planiranje obitelji proširi na sve pripadnike
stanovništva i ako učinkovita kontracepcijska sredstva budu
svima dostupna". Ovo je napisao 13 godina prije uvođenja široke
primjene pilula za kontracepciju.
Kao nagovještaj kasnije rasprave o kloniranju ljudi i naširoko
reklamirane ovce Dolly, Osborn je uvelike hvalio Hermanna
J. Mullera i kolegu Ernsta Rubina iz Njemačke, koji je tijekom
tridesetih godina 20. stoljeća primao Rockefellerov novac za
svoja eugenička istraživanja. Citirajući Mullera napisao je: "Bilo
bi, uostalom, daleko lakše i razumnije proizvesti potpuno de
novo novog čovjeka, iz dobro odabranih sirovina, nego sve bijedne
smrtnike pokušavati pretvoriti u ljudski oblik". Hvalio je i
Mullerov prijedlog za osnivanje banaka sperme kako bi se "sperma
visoko kvalitetnih donatora učinila dostupnom". Već su se
tada vodile rasprave o provedbi genetske revolucije.
STUDIJE O RATU I MIRU
Nelson Rockefeller,
jedan od najvećih financijera Studija o ratu i miru Vijeća
za inozemne odnose, nije tratio vrijeme. Žurno je grabio nove
ekonomske prilike koje je američkome biznisu otvorio Drugi
svjetski rat.
Dok je njegov brat John D. Rockefeller III. bio zaokupljen
smišljanjem novih i učinkovitijih metoda promicanja rasne čistoće,
stoje poslije rata radio preko svoga Populacijskoga vijeća,
Nelson je djelovao s onu stranu granice, u ulozi dalekovidnog
međunarodnog biznismena, koji je svjetsku proizvodnju hrane,
napose u siromašnijim, manje razvijenim zemljama poput
Meksika, želio učiniti "učinkovitijom". Kasnije je svoju revoluciju
u svjetskoj poljoprivredi nazvao "zelenom revolucijom".
Bila je to doista revolucija, ali ne onakva kakvom ju je većina
ljudi, namjerno zavedena, držala.
Cijelo vrijeme dok se Nelson Rockefeller, kao šef organizacije
CIAA, tobože borio protiv nacističkih ekonomskih interesa
u Latinskoj Americi, kompanija obitelji Rockefeller Standard
Oil, preko svoga predsjednika Waltera Teaglea, organizirala je
dopremu vitalno važnog tetraetilnog olovnog benzina njemačkome
Luftwaffeu. Kada je Velika Britanija uložila prosvjed protiv
dopreme toga strateškog materijala nacističkoj Njemačkoj, jer
su zrakoplovi Luftwaffea bombardirali i samu Veliku Britaniju,
kompanija Standard Oil promijenila je svoju politiku. No, ta je
promjena bila čisto kozmetička. Jednostavno je cijelu flotu registrirala
u Panami, kako bi izbjegla britanska pretraživanja i
pljenidbe. Njezini brodovi i dalje su prevozili naftu do Tenerifa
na Kanarskini otocima, gdje su uzimali gorivo, a naftu prekrcavali
u njemačke tankere, koji su je odvozili u Hamburg.
Rockefeller je svojim djelovanjem za vrijeme rata postavio
temelje golemoj ekspanziji biznisa svoje obitelji koja je uslijedila
1950-tih godina. Oblikovao je koncept obrane Sjeverne i Latinske
Amerike, kojim će tijekom Hladnoga rata vojnu elitu zemalja
Latinske Amerike vezati za politiku Sjedinjenih Američkih
Država. Velik broj pripadnika te latinskoameričke elite bili su
bešćutni vojni diktatori koji su uživali potporu obitelji Rockefeller.
S točke gledišta promicanja poslovnih interesa obitelji
Rockefeller bilo je to krajnje učinkovito. Nelson je kooperativne
latinskoameričke vojne diktatore koje je podupirao nazivao
"novom vojskom".
Tijekom rata, kao direktor Roosveltove organizacije CIAA,
organizirao je mrežu novinara i vlasnika velikih novina diljem
Latinske Amerike. To je postigao tako što je izdavačima neutralnih
južnoameričkih novina prijetio obustavom dostave papira
iz Kanade. Ubrzo se počeo hvaliti kako tom prijetnjom
kontrolira 1.200 izdavača novina, jer se papir morao dopremati
američkim brodovima. Zatim je njegovo osoblje za promidžbu
preplavilo Latinsku Ameriku ciljanim člancima i pričama
naklonjenim Sjedinjenim Američkim Državama, a napose Rockefellerovim
poslovnim interesima na tome kontinentu.
Dok su Nelson Rockefeller i potpredsjednik Wallace obrađivali
Latinsku Ameriku, tražeći poljoprivredne mogućnosti za
Sjedinjene Američke Države, Laurance i Nelson Rockefeller već
su od 1941. počeli, po niskim cijenama, kupovati golema prostranstva
visoko kvalitetne obradive zemlje diljem Latinske
Amerike. Obitelj Rockefeller time je, uz naftu, ulazila i u poljoprivredu.
Ali, nije to bila tek obična obiteljska poljoprivreda,
nego globalni agrobiznis, kako su ga pedesetih godina počeli
nazivati. Srž te nove ekonomije agrobiznisa bila je nafta. A o
nafti Rockefelleri su znali baš sve. Ekonomski obrazac koncentracije
biznisa u obliku globalnoga monopola, koji su desetljećima
gradili u industriji nafte, primijenit će i na transformaciju
svjetske poljoprivrede u globalni "agrobiznis".
Rockefeller se složio s mišljenjem generala
Pentagona o tome kako bi prodaja viška američkoga oružja
zemljama Latinske Amerike, poslije rata, radi sigurnosti tih
zemalja, bila dobar način dovođenja tih zemalja u ovisnost o
Washingtonu. Ovisnost o američkome oružju teći će istodobno
s ovisnošću o američkim kompanijama i o kapitalu američkih
banaka. A na samome čelu te politike bila je obitelj Rockefeller,
koja je ujedno bila i vlasnik velikih udjela u najvećim
kompanijama za proizvodnju oružja.
Kompanije IBEC i Cargill počele su razvijati hibridne sorte
kukuruza. Pretvorile su Brazil u treću zemlju na svijetu po
proizvodnji kukuruza, odmah poslije Sjedinjenih Američkih
Država i Kine. Smjesa kukurza i soje u Brazilu se koristila kao
krmivo. To će devedesetih godina 20. stoljeća postati temeljem
za širenje GM soje na svjetskom tržištu krmiva.
Dok je "zelena revolucija" Zaklade Rockefeller kročila velikim
koracima u Meksiku, Nelson Rockefeller osnovao je još
jednu organizaciju sa svrhom postizanja istih ciljeva u Brazilu i
Venezueli.
Nelson A. Rockefeller bio je majstor retorike Hladnoga rata
u službi promicanja interesa svoje obitelji, a sve u ime američke
"nacionalne sigurnosti". Njegovim naporima nije nimalo
smetala činjenica da je njegov stari prijatelj John Foster Dulles,
u to vrijeme američki ministar vanjskih poslova, vodio nuklearnu
politiku "masovne odmazde" i hladnoratovskog sukoba
"sračunatog rizika", kojom je američki narod uvjerio u navodnu
opasnost i prijetnju od sovjetske oružane sile. Time je doveo
do toga da se gotovo sve moglo vrlo lako opravdati kao
"interes američke nacionalne sigurnosti".
SVEUČILIŠTE HARVARD -
TVORAC AMERIČKOGA
AGROBIZNISA
Rockefellerova "zelena revolucija" počela je u Meksiku i
tijekom pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća proširila se
po cijeloj Latinskoj Americi. Ubrzo nakon toga, uz potporu
njegovih mreža u Aziji, doprla je do Indije i nekih drugih zemalja.
Ta je "revolucija" bila samo fasada za preuzimanje kontrole
nad proizvodnjom hrane u ciljanim zemljama nerazvijenoga
svijeta, a promicala se u ime učinkovitistu slobodnog poduzetništva,
kao suprotnost neučinkovitosti komunističkoga sustava.
kako sedamdesetih godina reče Kissinger,
"ako kontroliraš hranu, kontroliraš ljude". Sve zemlje svijeta,
od zemalja u razvoju, preko zemalja Europske ekonomske
zajednice do Sovjetskoga Saveza i Kine, ovisile su o moćnim
kompanijama iz američkoga žitnoga kartela, od kojih su kupovale
žito i druge prehrambene proizvode kako bi održale stabilnost
u godinama kad su njihove žetve bile slabe.
Godine 1970. Norman Borlaug iz Zaklade Rockefeller dobio
je Nobelovu nagradu. Zanimljivo, ne za biologiju, nego za
mir, istu onakvu kakvu će nekoliko godina kasnije dobiti i Henry
Kissinger. Obojica su bili štićenici Rockefellerova interesnoga
kruga.
Sva nova tehnologija, od umjetnoga
gnojiva preko traktora do sustava navodnjavanja, zahtijevala
je naftu i druge potrepštine, koje su se mogle kupovati samo
od dobavljača iz razvijenih industrijskih zemalja, osobito onih
iz Sjedinjenih Američkih Država. Tako su, pod Rockefellerovom
palicom, nafta i poljoprivreda udružile snage.
U Indiji je "zelena revolucija" bila ograničena na samo 20%
zemljišta na sjeveru i sjeveroistoku zemlje, gdje su postojali
sustavi za navodnjavanje. Tamošnju "revoluciju" nisu brinule
goleme razlike između velikih feudalnih zemljoposjednika na
tim područjima i siromašnih seljaka bezemljaša, koji su činili
golemu većinu stanovništva. Ona je stvorila područja s agrobiznisom,
povezanim s velikim izvoznim divovima poput kompanije
Cargill. Predjeli u kojima je živjela i radila golema većina
seljaka i dalje su ostali siromašni. Uvođenje "zelene revolucije"
nije učinilo apsolutno ništa u pogledu smanjenja jaza između
bogatih zemljoposjednika-feudalaca i siromašnih seljaka.
Ali statistički podaci u globalu pokazivali su znatan porast
proizvodnje pšenice u Indiji. Statistički podaci mogu biti divna
stvar, ovisno o tome tko ih izrađuje.
U naširoko čitanome priručniku koji je napisao izvršni direktor
Vijeća za razvoj poljoprivrede Arthur Mosher ističe se
kako je potrebno seljake treba poticati da "žele više za sebe",
kako ih treba poticati da napuste "stare navike i da se late poljoprivrede
kao 'biznisa'". Zagovarao je širenje obrazovnih programa
za žene i osnivanje klubova za mladež kako bi se stvorila
veća potražnja za kupovanjem gotovih proizvoda. Tvrdio je kako
će "ljubav muževa i očeva prema njihovim obiteljima" potaknuti
u njima takve želje i natjerati ih da više rade. Naravno, za
ulaganja u tu novu tehnologiju morat će uzimati kredite, što će
ih još više vezati za tu novu tržišnu ekonomiju.
Kad je promidžba "zelene revolucije" jenjala, njezini rezultati
bili su znatno drukčiji od početnih obećanja. Problemi su
nastali zbog sveopće primjene herbicida, koji su često imali
loše posljedice po zdravlje ljudi. Zbog uzgoja hibridnih monokultura
s vrOni zemljoradnici koji nisu uspijevali ući u takve programe
morali su uzimati kredite od privatnih banaka. Zbog visokih
kamata, mnogi mali zemljoradnici nisu imali nikakve koristi
od većih prinosa. Morali su poslije žetve prodati većinu, ako ne
i svu ljetinu kako bi otplatili glavnice i kamate. Postajali su
ovisni o kreditorima i trgovačkim kompanijama, koje su mnogima,
zbog nevraćanja kredita, oduzimale zemlju. Čak i s povoljnijim
državnim kreditima seljaci su često prestajali uzgajati
raznovrsne kulture i prelazili na one unosne na tržištu. Takva
unosna kultura u Kolumbiji bila je koka, što je udarilo temelje
kasnijoj poplavi kokaina.
Za razliku od
normalnog oprašenog sjemena, koje je davalo plodove slične
onima od kojih je i samo nastalo, prinos od sjemena dobivena
od hibridnih biljaka bio je znatno manji od onoga u prvoj generaciji.
To smanjenje prinosa u drugoj generaciji značilo je da zemljoradnici
moraju kupovati hibridno sjeme za svaku sjetvu kako
bi imali dobar prinos. Drugo, zbog toga što je druga generacija
sjemena davala manji prinos nestalo je prodaje svakog sjemena
osim onoga za koje je trebalo odobrenje uzgajivača. Nestalo je
posrednika, koji su dio prethodne ljetine prodavali za sjeme.
Ako velike multinacionalne kompanije kontroliraju svoje izvorne
sorte hibridnog sjemena, onda nikakav konkurent ni poljoprivrednik
ne može niti smije proizvoditi takvo sjeme.
Sijanje visokorodnih sorta (High Yield Varieties, skraćeno
HYV) hibridne pšenice, kukuruza ili riže te primjena velikih
količina umjetnoga gnojiva i herbicida ubrzo su prevladali u
mnogim zemljama. Dužnosnici vlada tih zemalja više nisu ni
razmišljali o mogućnostima poboljšanja uroda tradicionalnim
metodama. K tome, strane agrokompanije često su intervenirale
kako bi potisnule i omele znanstvene programe koji bi mogli
dovesti u pitanje njihov pristup glede postizanja većih uroda.
Ta je pojava bila prisutna diljem svijeta.
Indijska je Vlada ubrzo prihvatila Rockefellerovu i Fordovu
"zelenu revoluciju", što je imalo dalekosežne posljedice. S primjenom
novog hibridnog sjemena i kemikalija, proizvodnja riže
i pšenice na odabranim navodnjavanim područjima odmah je
porasla. Razgovori o reformi zemlje, o reformi sustava zakupa
zemlje i o ukidanju lihvarstva zauvijek su skinuti s dnevnoga
reda indijske Vlade.
Stopa povećanja uroda iz prvih godina s vremenom se smanjila,
ali se to nije naširoko objavljivalo, tako da je u glavama ljudi
ostao prvotni dojam o postignutom uspjehu. Gledano prosječno,
ukupna poljoprivredna proizvodnja u Indiji rasla je sporije
poslije "zelene revolucije" nego prije nje, a u velikom dijelu te
zemlje ta je proizvodnja stagnirala ili se smanjila. Ali "zelena
revolucija" postigla je i jedan uspjeh - stvorila je veliko novo
tržište za američke i druge velike multinacionalne agrokompanije,
za prodaju njihovih kemijskih proizvoda, umjetnoga gnojiva,
pesticida, nafte, mehanizacije i drugih proizvoda zemljama
u razvoju. Bio je to početak onoga što će dobiti ime "agrobiznis".
Kako je osamdesetih godina 20. stoljeća, tijekom mandata
predsjednika Reagana i Busha, sustavno olabavljena sva državna
regulativa glede standarda o sigurnosti hrane i zakona o monopolu,
agrobiznis je počeo transformirati tradicionalnu američku
poljoprivredu tako drastično da je taj proces običnim američkim
potrošačima bio nerazumljiv. Većina ljudi jednostavno je i dalje
odlazila u svoje obližnje trgovine i s polica za meso uzimala
lijepo zapakirane goveđe ili svinjske odreske, misleći kako još
uvijek kupuju proizvode s obiteljskih farma.
No, u međuvremenu se dogodila i još se uvijek događala
sveopća integracija i konsolidacija svih dijelova američke
proizvodnje hrane, koji su, jedan za drugim, iz ruka obiteljskih
farma prelazili u ruke golemih globalnih korporacija. Farmeri
su postupno postajali njihovi zaposlenici, zaduženi samo za
hranjenje i održavanje tisuća životinja u golemim oborima. Više
nisu bili vlasnici ni životinja ni farma. Postali su, zapravo, kmetovi
modernoga doba, vezani golemim kreditima, ne za svoga
gospodara veleposjednika, nego za neku od globalnih multinacionalnih
kompanija poput Cargilla, Archer Daniels Midlanda,
Smithfield Foodsa ili ConAgre.
Od 1979. do
1998. broj američkih farmera i stočara smanjio se za 300.000.
Broj svinjogojskih farma smanjio se sa 600.000 na 157.000,
dok se istodobno broj prodanih svinja povećao. Integracija velikih
kompanija dovela je do toga da je samo 3% američkih
svinjogojskih farma proizvodilo više od 50% svinja. U jednom
izvješću izrađenom potkraj 1990-tih godina za američko Ministarstvo
poljoprivrede navode se golemi troškovi društva kao
posljedica uništenja američkih obiteljskih farma, čime je uništena
ekonomska baza mnogih ruralnih područja pa su se ru-
ralni gradovi pretvorili u sablasne gradove. To je izvješće hitro
zakopano.
Masovnu tvorničku proizvodnju životinja uvele su
velike korporacije, metodama sličnim automatskoj proizvodnji
automobila. Svinje, goveda i kokoši više se nisu uzgajali na velikim
prostranstvima ni na malim farmama, gdje je farmer o
svakoj životinji vodio brigu, napose u slučaju bolesti. S novom
proizvodnjom došao je takozvani "zatvoreni tov".
Tvornička svinja, od dolaska na svijet do
klanja, kada obično ima 250 do 300 kilograma, ne izlazi iz svoga
kotca od betona i željeznih prečaka, koji nije nimalo veći od
nje. Nikada ne može leći pa joj stoga stradavaju papci. Od takva
neprirodna života svinje lude i često "grizu željezne prečke" te
do iznemoglosti žvaču. Cijeloga života ne ugledaju svjetlo dana.
Po procjeni američkoga Ministarstva poljoprivrede godišnje na
tim farmama-tvornicama ugiba 900 milijuna svinja, od stresa,
bolesti i ranjavanja. Direktorima tih tvornica ne isplati se trošiti
vrijeme ni novac na oboljele svinje. Kažu kako je "isplativije"
imati takav gubitak nego ulagati u veterinarsku njegu. Tvornički
uzgoj životinja, kao rezultat velikih donacija što su ih te
tvornice davale i još uvijek daju za izborne kampanje budućih
zastupnika u američkome Kongresu, uživao je poseban status i
glede zakona protiv okrutnosti prema životinjama.
Zbog velikoga broja CAFO-a, tj. tvorničkih farma, životinjski
otpad i zagađenje podzemnih voda nisu baš malen problem.
Na golemim tvorničkim farmama uzgajaju se, na malim i skučenim
prostorima, tisuće goveda, svinja ili kokoši. Zato su i dobile
naziv CAFO-i. Procijenjeno je da životinje na tim farmama
stvaraju 130 puta više otpada nego ljudi, tj. oko 1.350 milijarda
kilograma na godinu.
Koncentriran u industrijskim centrima s maksimalnim
brojem životinja po kvadratnome metru, taj je otpad
počeo predstavljati golem problem za okoliš i zdravlje ljudi.
Zbog financijske moći velikih tvorničkih farma u vlasništvu
velikih agrokompanija, Vlada je počela udovoljavati njihovim
potrebama za stvaranjem sve većega profita i ignorirati svoju
dužnost glede zaštite ljudskoga zdravlja.
Izmet s golemih farma na području zvanom Central Valley (Središnja
dolina) u Kaliforniji, na kojima se uzgaja 900.000 krava,
dospio je do podzemnih voda pa je količina nitrata u vodi za
piće porasla za 400%. Količina izmeta tih 900.000 krava jednaka
je količini izmeta dvadeset i jednog milijuna ljudi.
Problem nisu samo goleme količine otpada, nego i goleme
količine lijekova, osobito antibiotika, kojim se u tim natrpanim
oborima pod kontrolom drže razna oboljenja životinja. Potkraj
devedesetih godina najveći korisnici antibiotika i drugih sličnih
lijekova što ih proizvode velike farmaceutske tvrtke nisu
više bili ljudi nego životinje, koje su konzumirale 70% antibiotika
svih farmaceutskih kompanija. Velike farmaceutske kompanije
postale su integralnim dijelom lanca zvanog agrobiznis.
U 1954. godini, dok su Goldberg i Davis na Sveučilištu Harvard
razvijali svoje zamisli o agrobiznisu, američki su farmeri
na liječenje životinja potrošili 250.000 kilograma antibiotika.
Godine 2004. u tu je svrhu potrošeno 12.500.000 kilograma
antibiotika, odnosno pedeset puta više. Oko 80% tih antibiotika
stavljalo se u krmivo radi bržeg rasta životinja. Najčešće su
se koristili penicilin i tetraciklin. Jedna od posljedica bila je
pojava novih vrsta bakterija koje su, kada se njima zaraze ljudi,
otporne na antibiotike.
Centar za kontrolu bolesti (Center for
Desease Control) i američko Ministarstvo poljoprivrede (USDA)
objavili su vijest o tome kako se broj ljudi oboljelih od zagađene
hrane, tj. mesa prepuna antibiotika i drugih otrovnih supstanca,
povećava takvom brzinom da se pretvara u 'epidemiju'.
Uzročnici većine takvih bolesti jesu hrana, osobito mlijeko, te
voda zatrovana životinjskim izmetom.
Američko Ministarstvo poljoprivrede pretvoreno je u stožer
za promicanje interesa velikih agrokompanija. Od 1995. do
2003. američki su porezni obveznici platili više od 100 milijarda
dolara poreza za potrebe dotacija za poljoprivredu koje dijeli
Ministarstvo poljoprivrede. Ali, taj novac u obliku dotacija nisu
dobile obiteljske farme koje s mukom spajaju kraj s krajem,
nego divovske agrokompanije, korporacijske farme, a silni milijuni
otišli su i Davidu Rockefelleru, čovjeku kojemu za lagodan
život državna pomoć i nije prijeko potrebna. Oko deset
posto najvećih kompanija dobilo je 72% dotacija Ministarstva
poljoprivrede. To se nije dogodilo slučajno. Njihovi moćni lobisti
u Washingtonu izradili su Zakon o farmama, po kojemu se
raspodjeljuje državni novac. Američki građani nemaju pojma
što se događa.
"HRANA I MOĆ"
Odluka Zaklade Rockefeller o pokretanju genetskog inženjerstva
nije bila ishitrena. Bio je to vrhunac istraživanja koje je
obitelj Rockefeller financirala još od tridesetih godina 20.
stoljeća. Kasnih tridesetih, dok je ta zaklada još bila duboko
upletena u financiranje eugenike u Trećemu Reichu, počela je
novačiti kemičare i fizičare kako bi potaknula izum nove znanstvene
discipline, koju su nazvali molekularnom biologijom kako
bi ju se razlikovalo od klasične biologije. Taj su izraz osmislili
dijelom i zato da bi otklonili sve učestalije kritike javnosti na
račun njihove rasističke eugenike. Zbog nacističke Njemačke
eugenika je postala "loš naziv".
Predsjednik Zaklade Rockefeller iz 1930-tih godina "Warren
Weaver bio je fizičar. On i Max Mason bili su na čelu novoga
programa s područja biologije. Zahvaljujući svojoj širokogrudnosti
tijekom velike ekonomske krize, priskrbili su Zakladi golem
utjecaj na smjer razvoja znanosti, i to golom činjenicom da
su imali novca koji su, u to vrijeme posvemašnje bijede, dijelili
vodećim znanstvenicima. Od 1932. do 1957. Zaklada Rockefeller
donirala je čak 90 milijuna dolara na ime stipendija za
stvaranje novoga područja molekularne biologije. To područje
znanosti u svakom je pogledu tvorevina Zaklade Rockefeller.
Kad su svoju zamisao učinili popularnom u američkim znanstvenim
krugovima, učenjem da se organizmi svode na gene, ti
organizmi, po njima, nisu imali svoje urođene prirode. Sve se
svodilo je "poštenu igru". Ali priroda je daleko složenija od
digitalnog računala. Evo samo jednog primjera na kakve su
ukazivali klasični biolozi: dok neka molekula DNK u epruveti
ostaje stabilna, ona u živom organizmu postaje vrlo nestabilna
i djeluje na krajnje nelinearne i složene načine.
Molekularna biologija i istraživanja na području genetike
Zaklada Rockefeller svjesno je temeljila na toj osnovnoj znanstvenoj pogrešci - redukcionizmu.
Promicatelji te
nove znanosti - molekularne biologije - u Zakladi Rockefeller
odlučili su otkriti strukturu gena i tu informaciju primijeniti,
kao što reče Philip Regal, "u svrhu ispravljanja društvenih i
moralnih problema, uključujući kriminal, siromaštvo, glad i
političku nestabilnost". A način na koji su te društvene probleme
namjeravali ispraviti desetljećima će ostati skriven.
Godine 1984. Zaklada Rockefeller odlučila je pokrenuti jedan
opsežan program za izradbu genoma riže primjenom nove
molekularne tehnike i dostignuća s područja računalne tehnologije.
U to vrijeme nije bilo nikakvih eksperimentalnih dokaza
koji bi opravdali tu odluku. Odluka je donijeta unatoč tome
"sitnome" nedostatku. Zaklada je imala dugoročnu strategiju.
Za potrebe javnosti, objavila je da je ulaganje tako golemih
sredstava pokušaj rješavanja gladi na svijetu u nadolazećim
desetljećima, budući da će, zbog predviđenoga porasta broja
stanovnika na svijetu trebati hraniti još nekoliko milijarda gladnih
usta. Novac za znanstvena istraživanja kanalizirao se, preko
jedne nove institucije koju je ta zaklada osnovala, zvane Međunarodni
program za biotehnologiju riže (International Program
on Rice Biotechnology, skraćeno IPRB), u neke vodeće svjetske
znanstvene laboratorije. Sljedećih 17 godina Zaklada je potrošila
nevjerojatnih 105 milijuna dolara svoga novca na razvoj i
širenje genetski modificirane riže diljem svijeta. K tome je,
1989., potrošila još 54 milijuna dolara na "osposobljavanje i
izgradnju kapaciteta" za širenje novih spoznaja o genetskom
modificiranju riže. Sjeme "genetske revolucije" sijalo se vrlo
sračunato.
Odluka o stvaranju genetski modificirane riže bila je majstorski
potez vještih odnosa s javnošću Zaklade Rockefeller i
njezinih pristaša unutar znanstvenog i političkog ustroja.
Zaklada je osnovala 46 znanstvenih laboratorija diljem industrijskoga
svijeta i do 1987. na taj projekt genetskog modificiranja,
tj. izrade genoma riže, trošila više od pet milijuna dolara
na godinu. Među uživateljima velikodušnosti Zaklade Rockefeller
bili su švicarski Savezni institut za tehnologiju iz Ztiricha
i Centar za primijenjene bioznanosti sa Sveučilišta Freiburg
u Njemačkoj.
Zaklada je dijelila stipendije i za izgradnju goleme međunarodne
mreže znanstvenika koji će upijati njezin svjetonazor glede
uloge genetskog modificiranja biljaka u budućnosti čovječanstva.
Školovala je stotine polaznika postdiplomskih studija i
doktora znanosti diljem svijeta kako bi stvorila infrastrukturu
za kasnije komercijalno širenje GMO-a. Po riječima nekim njezinih
stipendistima, njegovala je njihov osjećaj pripadnosti elitnome
bratstvu. Financirala je filipinski Međunarodni institut
za istraživanje riže (International Rice Research Institute,
skraćeno IRRI), kao i doktorate svih pet vrhunskih znanstvenika
toga instituta. "Bez potpore Zaklade Rockefeller bilo bi
nam gotovo nemoguće staći ove sposobnosti", primijetio je
zamjenik direktora za znanost u tome institutu.
Ubrzo nakon početka toga programa Međunarodni program
za tehnologiju riže (IPRB) Zaklade Rockefeller odlučio je svoje
napore usredotočiti na stvaranje sorte riže koja će, kako su rekli,
riješiti nedostatak vitamina A u pothranjene djece u zemljama
u razvoju. Bila je to sjajna promidžbena varka, koja je u javnosti
stvorila predodžbu o tome kako genetski znanstvenici neumorno
rade na rješavanju problema gladi i pothranjenosti na
svijetu. Problem je jedino u tome stoje to bila smišljena prijevara.
Riža je, kao prva kultura u Rockefellerovoj genetskoj revoluciji,
odabrana vrlo sračunato. Kao stoje istaknuo jedan znanstvenik,
riža je osnovna namirnica za više od 2,4 milijarde ljudi.
Uzgaja se već najmanje 12.000 godina i to na velikom broju
različitih područja.
Svjetska banka, sa svojim jasnim političkim
programom koji utvrđuje Washington, u rukama držala ključeve
azijske banke rižina sjemena. Više od tri četvrtine američke
rižine plazme poteklo je iz sjemenske banke IPPR-a. Ta je riža
zatim proslijeđena u azijske zemlje tako što je američka Vlada
od tih zemalja zahtijevala uklanjanje "nepoštenih trgovinskih
zapreka" uvozu američke riže.
Zatim je Međunarodni institut za istraživanje riže (IPPR)
pretvoren u mehanizam kojim su veliki multinacionalni divovi,
poput kompanija Syngenta i Monsanto, krale sjeme iz banke
toga instituta, kojemu su ga s povjerenjem predali uzgajivača
riže iz raznih zemalja.
Propagandisti iz Zaklade Rockefeller tvrdili su kako je nedostatak
vitamina A glavni uzročnik sljepoće i smrtnosti novorođenčadi
u zemljama u razvoju. Statistički podaci Ujedinjenih
naroda pokazivali su da, možda, 100 do 140 milijuna djece diljem
svijeta ima neki oblik nedostatka vitamina A, a od toga
broja njih, možda, 250.000 do 500.000 oslijepi. Bila je to humana
priča sa snažnim emocionalnim nabojem, osmišljena radi
promicanja i prihvaćanja kontroverznih genetski modificiranih
kultura i namirnica. "Zlatna riža" postala je simbolom, krilaticom
i pokazateljem mogućnosti koje pruža genetsko inženjerstvo,
iako su se te mogućnosti temeljile na mračnim lažima
i namjerno smišljenoj prijevari.
Organizacija ISAAA bila je samo platforma
za širenje genetski modificiranih usjeva u ciljanim zemljama
Trećega svijeta.
Zanimljivo je spomenuti sljedeće: kada je Henry Kissinger,
u svome strateškome dokumentu iz 1974. nazvanom NSSM
200, napravio popis od 13 "prioritetnih" zemalja u razvoju kao
ciljnih zemalja za depopulacijsku politiku američke Vlade, istodobno
je i organizacija ISAAA napravila svoj popis od 12 prioritetnih
zemalja za uvođenje genetski modificiranih usjeva. Na
tome su popisu bile: Indonezija, Malezija, Filipini, Tajland i
Vijetnam u Aziji, Kenija, Egipat i Zimbabve u Africi te Argentina,
Brazil, Kostarika i Meksiko u Latinskoj Americi. Zanimljivo
je da na popisu organizacije ISAAA ima čak šest zemalja koje je
Kissinger, sedamnaest godina prije toga, naveo kao geopolitičke
ciljeve SAD-a. Čini se da geopolitika ima svoje konstante.
Kako zbog beta karotena, iz kojega u ljudskome organizmu
nastaje vitamin A, zrno riže postaje narančasto, ta je riža nazvana
"zlatnom rižom", što je bio još jedan briljantan propagandni
potez, budući da svatko cijeni zlato u bilo kojemu obliku. Tako
je siromašni svijet, tobože, u istoj zdjeli riže dobio i vitamin A,
koji će spriječiti sljepoću i druge tegobe prouzročene nedostatkom
vitamina A u djece.
Liječnici i znanstvenici svjesni su činjenice da velike količine
vitamina A mogu dovesti do "hipervitaminoze" ili trovanja
vitaminom A, koje u djece može dovesti do trajnog oštećenja
mozga i drugih štetnih posljedica.
Nadalje, zbog niske koncentracije beta karotena u GM "zlatnoj
riži", da bi osoba dobila potrebnu dnevnu količinu vitamina
A morala bi pojesti nemoguće veliku količinu riže. Po jednoj
procjeni, prosječan stanovnik Azije morao bi pojesti 9 kilograma
kuhane riže, tj. ekvivalent od 3,75 kilograma sirove riže
kako bi zadovoljio minimalnu dnevnu potrebu za vitaminom
A. Stanovnik Azije dnevno obično konzumira 300 grama riže,
što je samo 8% količine potrebne za zadovoljenje dvnevne potrebe za vitaminom A.
Uz dobro osmišljenu međunarodnu strukturu za širenje sjemena
"genetske revolucije" preko organizacija ISAAA, CGIAR
i IRRI, te uz izravna financijska sredstva Zaklade Rockefeller,
velike agrokompanije i pristaše "genetske revolucije" bili su
spremni za sljedeći divovski korak - konsolidaciju svjetske kontrole
nad opskrbom ljudske hrane i još više od toga - nad samim
ljudskim životima. Za to je bila potrebna nova organizacija
- Svjetska trgovačka organizacija ili skraćeno WT0.
SJEME PROPASTI - SIJANJE
"VRTA OVOZEMALJSKIH
UŽITKA"
Sporazum GATT nije imao nikakvih provedivih sankcija ni
kazna za kršenje dogovorenih trgovinskih pravila. WTO ih ima,
a s njima i moć nametanja golemih financijskih kazna onim
zemljama članicama koje ta pravila prekrše. Kad je konačno
postignut dogovor o osnivanju WTO-a, 1994., ta je organizacija
postala novo oružje koje silom ruši razne trgovinske barijere
i postaje sve sposobnijom u širenju genetski modificiranih
usjeva, koji će se ubrzo pojaviti na tržištu.
Taj međunarodni lobby, koji je djelovao u suradnji s Cargillom
i drugim američkim agrokompanijama na uspostavi radikalnoga
poljoprivrednog programa GATT-a, bio je jedna mračna i
moćna organizacija koja je sebe nazvala Međunarodnim vijećem
za politiku trgovine hranom i poljoprivrede (International Food
and Agricultural Trade Policy Council, skraćeno IPC). Osnovanaje
1987. sa svrhom promicanja liberalizacije u trgovini poljoprivrednim
proizvodima i Plana Amstutz za agrobiznis, a članovi
su mu bili najviši direktori i dužnosnici kompanija Cargill,
Syngenta (tada Novartis), Nestle, Kraft Foods, Monsanto,
ADM, Bunge Ltd., Winthrop Rockefeller's Winrock International,
američko Ministarstvo poljoprivrede i Mitsui & Co iz
Japana. Bila je to interesna skupina koju je malo političara u
Bruxellesu, Parizu i bilo kojemu svjetskome središtu moglo
ignorirati.
Kompanija Cargill, organizacija IPC i organizacija Business
Roundtable blisko su surađivale s predstavnikom za trgovinu u
Clintonovoj Vladi Mickevjem Kantorom, koji je kasnije postao
ministrom trgovine. Kantor je prijedlog s Urugvajskoga sastanka
GATT-a o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije progurao
kroz američki Kongres tako što je članovima Kongresa uglavnom
govorio laži o tome kako će Svjetska trgovinska organizacija
imati pravila u biti slična konsenzusnim pravilima GATTa.
To nije bilo točno, što je on dobro znao.
O pravilima Svjetske trgovinske organizacije odlučivat će
takozvana "četveročlana skupina", tj. zemlje QUAD-a - SAD,
Kanada, Japan i Europska unija. Te se članice mogu sastajati
iza zatvorenih vrata i donositi odluke u ime sve 134 zemlje
svijeta. A unutar QUAD-a glavnu riječ imaju divovske agrokompanije,
pod vodstvom onih američkih. Zapravo, bio je to
konsenzus, ali privatnih agrokompanija koje odlučuju o politici
Svjetske trgovinske organizacije. Svima je jasno da WTO-ov
Sporazum o poljoprivredi (popularno zvan AoA, što je skraćenica
od Agreement on Agriculture, nap. prev.), koji su napisale
kompanije Cargill, ADM, DuPont, Nestle, Unilever, Monsanto
i druge, osmišljen tako da se njime, na cijelome svijetu, dokinu
svi državni zakon i drugi akti koji bi mogli osujetiti golemu
moći velikih agrokompanija da određuju cijene poljoprivrednih
proizvoda.
Godine 1992., kako sam već spomenuo, Vlada Busha starijega
donijela je, čak bez ikakve javne rasprave, nevjerojatnu
uredbu, kojom su genetski modificirane biljke i namirnice proglašene
"bitno ekvivalentnima" običnim usjevima pa im stoga
nije potrebna nikakva posebna državna regulativa.
Zaštićeni Svjetskom trgovinskom organizacijom kao svojim
policajcem i moći američkoga Ministarstva vanjskih poslova,
multinacionalne agrokompanije - Monsanto, Syngenta i druge
- ubrzo su počele isprobavati u kojoj mjeri mogu drugim zemljama
nametati patentirane usjeve.
Teksaška biotehnološka kompanija RiceTec odlučila je napraviti
patent za rižu basmati, koja je stoljećima glavna namirnica
u velikom dijelu Indije, Pakistana i drugih azijskih zemalja.
Godine 1998. ta je kompanija prijavila patent na svoju genetski
modificiranu rižu basmati, koja se, po američkome zakonu koji
zabranjuje označavanje genetski modificiranih proizvoda, legalno
prodavala kao prirodna riža. Pokazalo se da je ta kompanija
stekla pravo na tu dragocjenu sortu riže, a to vrlo dvojbeno
stjecanje prava bilo je povjereno Međunarodnome institutu za
istraživanje riže (IRRI-u) na Filipinima, koji je osnovala Zaklada
Rockefeller.
Taj je institut, "radi sigurnosti", napravio duplikat neprocjenjivo
vrijedne zbirke rižina sjemena nabavljena na Filipinima
i uskladištila ga u banki sjemena u mjestu Fort Collins u
američkoj saveznoj državi Colorado. Ta je činjenica pokazala da
je taj institut lagao kada je tvrdio da će to sjeme biti uskladišteno
na Filipinima za potrebe filipinskih uzgajivača riže. IRRI je,
naravno, filipinske uzgajivače riže uvjerio da svoje sjeme, radi
vlastite sigurnosti, predaju IRRI-u. Zatim je IRRI, kada je sjeme
dospjelo u Colorado, daleko od Filipina, to vrijedno sjeme, bez
kojega kompanija RiceTec ne bi mogla napraviti genetsko modificiranje,
predala znanstvenicima te kompanije, koja ga je zatim
patentirala. Odgovorni ljudi iz IRRI-a znali su da time čine
nešto krajnje protuzakonito. Znanstvenici koji se bave rižom,
čak i oni iz Teksasa, znaju da riža basmati ne raste na suhim
padinama Teksasa. Tako je RiceTec, u suradnji s IRRI-em, ukrao
sjeme za svoj patent. Po pravilima koje je utvrdio Rockefellerov
institut IRRI, sjeme iz genetske banke ne smije se patentirati,
ali ako neki znanstvenik uspije neko sjeme uzgojiti, bez obzira
na postupak uzgoja, on ga može i patentirati.
U prosincu 2001., američki je Vrhovni sud, presudom u
sporu J.E.M. Ag Supply protiv kompanije Pioneer, ozakonio načelo
po kojemu su dopušteni patenti na biljke i druge oblike života.
Time je genetski agrokartel dobio potporu najvišega suda u
zemlji.

U američkim sudovima i danas, više od trideset
godina nakon završetka Vijetnamskoga rata, traju sporovi koje
su protiv američke Vlade pokrenule civilne i vojne žrtve zbog
oboljenja stečenih u Vijetnamu dok su bili izloženi otrovu Agent
Orange.
Agent Orange koji je proizvodio Monsanto
sadržavao je 2,3,7,8-tetrakloridobenzoparadioksina (TCDD-a),
što je krajnje smrtonosno čak i kad ga se mjeri naspram drugih
dioksina. Razina u domaćemu 2,4,5-T-u bila je oko 0,05 ppm, a
u onome koji se dovozio u Vijetnam 50 ppm, tj. 1000 puta veća
od norme.
Još je dodao: "Monsantova umiješanost u proizvodnju otrovnoga
dioksina 2,4,5-T-a datira od kasnih 1940-tih godina.
Radnici te kompanije gotovo su odmah počinjali dobivati osipe,
neobjašnjive bolove u udovima, zglobovima i drugim dijelovima
tijela, slabost, razdražljivost, nervozu i gubitak libida...
Interni dokumenti kompanije Monsanto pokazuju da je ta kompanija
znala za te probleme, ali je i u tome slučaju vrijedilo
pravilo zataškavanja.
Na onim područjima u Vijetnamu koja su zaprašivana otrovom
Agent Orange oko 50.000 djece rodilo se sa "strašnim
deformacijama". Zaprašivanje je prestalo tek 1971. Bilo je to
vrlo unosno vrijeme za Monsantov odjel proizvodnje i prodaje
kemijskih otrova.
Godine 1984., nakon jednog žestokog i dugogodišnjeg sudskog
procesa, kompanije Monsanto, Dow Chemical i neki drugi
proizvođači toga otrova uplatili su 180 milijuna dolara u fond
za američke ratne veterane, ali nisu željeli priznati krivnju. Više
od deset godina poslije toga iste te kompanije odbile su platiti
i jedan jedini dolar odštete vijetnamskim žrtvama toga otrova.
Godine 2004. američka je Vlada obustavila ranije dogovoren
američko-vijetnamski projekt ispitivanja dugoročnih genetskih
posljedica toga otrova. Kompanija Monsanto nije željela da javnost
povezuje temu o otrovu Agnet Orange s njom kao
najvećim svjetskim dobavljačem genetski modificiranih usjeva,
za koje je tvrdila da su namijenjeni prehrani gladnih ljudi na
svijetu. Za razliku od nekih politički korektnih političara, kompanija
Monsanto nije osjećala potrebe javno se ispričati za svoja
nedjela.
Sredinom devedesetih godina, isti genetski divovi - Monsanto,
Dow Chemical, DuPont i šačica drugih kompanija - uz
potporu Svjetske trgovinske organizacije, svoje su patentirano
sjeme pustili u svijet. Godine 1996. Monsanto je iz SAD-a odaslao
pošiljku sojine sačme. Na njoj nije bilo oznake da je genetski
modificirana pa su inspektori Europske unije tek znatno
kasnije otkrili da je ta soja jednaka onoj koju su raširili po Argentini.
Tako je ta soja, bez ikakve oznake, ušla u prehrambeni
lanac. Europska je unija 1997. reagirala moratorijem na prodaju
genetski modificiranih namirnica.
Godine 2004., prema izvješću organizacije ISAAA, koju financira
Zaklada Rockefeller, sijanje genetski modificirana sjemena
na cijelome svijetu povećalo se za 20% u odnosu na
prethodnu godinu. To je već bilo deveto dvoznamenkasto povećanje
od 1996. i drugo po veličini do tada. Više od 8 milijuna
farmera iz 17 zemalja sijalo je genetski modificirano sjeme, a
90% od toga broja bilo je u zemljama u razvoju, što je i bio cilj
izvornoga plana genetske revolucije Zaklade Rockefeller. Iza
Sjedinjenih Američkih Država, kao vodeće svjetske zemlje po
količini zasijanih GM usjeva, jesu Argentina, Kanada i Brazil,
kao daleko najveći proizvođači GM hrane na svijetu.
Organizacija ISAAA također je zabilježila da GM soja čini
56% zasijane soje na svijetu, da GM kukuruz čini 14%, GM
pamuk 28%, a GM ulje od uljane repice 19% ukupne svjetske
proizvodnje. To ulje, koje je otrov u ljudskoj prehrani, proizvedeno
je kao GM proizvod u Kanadi, gdje su ga, u domoljubnom
zanosu, nazvali "kanadsko ulje" ili "canola".
Kako su GM sjemenom svake godine bivale zasijane sve veće
obradive površine, okolna polja, zasijana konvencionalnim sjemenom,
toliko su postala zatrovana da je za šest godina GM
sjemenom zatrovano čak 67% poljoprivrednih površina u SADu.
Zao duh izišao je iz boce. Znanost ne poznaje način na koji
bi se taj proces mogao preokrenuti.
Monsantov glasnogovornik Phil Agnell bez uvijanja
je rekao: "Monsanto ne treba imati obvezu objašnjavati sigurnost
biotehnološke hrane. Naš je interes prodati što je više
moguće. Za pitanja sigurnosti zadužena je Uprava za hranu i
lijekove". Pritom je dobro znao da je Uprava za hranu i lijekove,
na zahtjev Monsanta, već odavno prestala i hiniti da neovisno
nadzire sigurnost GM sjemena. Vlada je industriji proizvodnje
GM hrane već odavno dopustila da bude "sama svoj policajac".
U studenome 2004. Network of Concerned Farmers (Mreža
zabrinutih farmera) iz Australije objavila je izvješće sa sljedećim
zaključkom: "Nema nikakvih dokaza da GM uljana repica da je
veći urod, nego upravo suprotno - ona da je slabije urode. Iako
Monsanto tvrdi da RR uljana repica s tolerantnošću na herbicid
Roundup da je 40% veći urod, njegove Internet stranice otkrivaju
da pokusne sjetve toga sjemena u Australiji daju 17% manji
urod od australskoga prosjeka. Ni proizvodni pokusi kompanije
Baver CropScience nisu pokazali prednost GM sorata".
Godine 2002. Udruženje za zemlju (Soil Association) iz
Velike Britanije objavilo je izvješće pod naslovom "Sjeme sumnje",
temeljeno na opsežnom znanstvenom istraživanju provedenu
u suradnji s američkim farmerima koji su uzgajali GM
usjeve. U tome je izvješću, kao jednom od rijetkih dostupnih
neovisnih ocjena, iznijet zaključak da su, umjesto povećanja
uroda, "GM soja i kukuruz samo pogoršali situaciju".
Glavni razlog povećanoj uporabi pesticida navedeno je "znatno
povećanje uporabe herbicida za usjeve 'tolerantne na herbicide',
tj. GM usjeve, osobito soju. Došlo je do znatnog povećanja
uporabe pesticida za GM usjeve, u usporedbi s količinom pesticida
potrošenom za jednaki broj hektara zasijanih konvencionalnim
sortama. Biljke 'tolerantne na herbicid' tako su genetski
modificirane da oni koji te biljke uzgajaju nemaju drugoga
izbora do koristiti i herbicide istih onih kompanija od kojih
su kupili i sjeme."
Farmeri diljem Sjedinjenih Američkih Država, gdje se GM
usjevi uzgajaju već niz godina, najednom su otkrili da se pojavio
korov otporan na herbicide, za čije uništavanje moraju kupovati
neki drugi herbicid, uz onaj koji je ciljano proizveden za
GM usjeve, poput Monsantova herbicida Rounadapa. U slučaju
GM kukuruza, morali su za uništenje korova koristiti jedan od
najotrovnijih herbicida, takozvani atrazin. Mnogi neovisni znanstvenici
i farmeri predvidjeli su tu opasnost - pojavu superkorova
i nametnika otpornih na Bt, koji bi mogli dovesti u opasnost
ukupnu žetvu.
Svojedobno je jedan slučaj dobio velikog odjeka u medijima,
kada je kompanija Monsanto jednome institutu u Africi
darovala genetski modificirani slatki krumpir, otporan na viruse.
Bio je to Poljoprivredni znanstveni institut (KARI) u Keniji,
koji dobiva financijsku potporu od, između ostalih, Svjetske
banke i Monsanta.
Doktoricu znanosti Florence "Wambugu iz toga instituta
kompanija Monsanto i američko Ministarstvo poljoprivrede
odašiljali su po cijelome svijetu kako bi održavala predavanja u
kojima je tvrdila da je Monsantov GM slatki krumpir riješio
problem gladi u Africi. Izjavljivala je kako će se urod povećati s
četiri na deset tona po hektaru. Agencija za međunarodni razvoj
američkoga Ministarstva vanjskih poslova podrupirala je tijekom
2001. taj projekt kao izvrsnu kampanju u korist širenja GM
usjeva među skeptičnim stanovnicima Afrike. Američki financijski
časopis Forbes, koji sebe naziva "kapitalističkim oruđem",
proglasio je gospođu Wambugu jednom od 15 osoba na svijetu
koje će "izumiti novu budućnost".
Jedini problem bio je u tome što je taj projekt, tj. "izum
nove budućnosti" bio katastrofalan promašaj. Genetski modificirani
slatki krumpir pokazao se podložnim na viruse. Poka-
262
žalo se da on da je manji urod od normalnog domaćeg slatkog
krumpira, a ne 250% veći, kako je prognozirala gospođa Wambugu.
Institut KARI i njegovi financijeri nastojali su prikriti tu
svoju prijevaru, ali je dr. Aaron deGrassi iz Instituta za razvojne
studije (Institute of Development Studies) Sveučilišta Sussex
razotkrio statističke makinacije kojima su se služili gospođa
Wambugu i kompanija Monsanto. Dr. deGrassi je istaknuo:
"U podacima o transgenom (GM, w.e.) slatkom krumpiru navedeni
su niski prosječni urodi u Keniji, kako bi se prikazala
stagnacija. U jednom ranijem članku navedeno je 6 tona po
hektaru, bez navođenja izvora podatka, što je ponavljano u kasnijim
analizama. No statistički podaci FAO-a navode 9,7 tona,
a službeni statistički podaci 10,4 tone". Svjetska banka i kompanija
Monsanto ignorirali su ta vrlo važna otkrića i nastavili
financirati istraživanje gospođe Wambugu tijekom više od 12
godina. Ona im je trebala biti "reklama" za širenje genetski
modificiranih usjeva u Africi.
GENETSKI ARMAGEDON:
TERMINATOR, TRAITOR I
KUKURUZ SPERMICID
Tehnologiju Terminator najprije je patentiralo američko Ministarstvo
poljoprivrede, koje ju je i razvilo, u suradnji s kompanijom
Delta & Pine Land, i to u ožujku 1998. Tom su tehnologijom
usavršili postupak uvođenja/ugrađivanja "transgena"
ubojice koji, nakon što zrno dade urod, ne dopušta klijanje
novoga zrna. Dakle, kad se sjeme Terminator posije, biljka normalno
raste i da je normalan plod, ali je njezino zrno poslije
prve žetve sterilno. U jednoj prilično nezapaženoj izjavi iz toga
vremena kompanija Delta & Pine Land priznala je kako je glavna
svrha razvijanja te tehnologije njezino širenje medu uzgajivačima
riže i pšenice u zemljama poput Indije, Pakistana i Kine.
Međutim, javnost se pobunila I Monsanto je pod navodnike odustao od Terminatora.
Rockefeller-Monsantovo javno proglašenje moratorija iz listopada
1999. bilo je sračunat plan kako bi se preusmjerila
pozornost javnosti, dok su sjemenske kompanije nastavile s
usavršavanjem Terminatora, Traitora i sličnih tehnologija.
Kao stoje predsjednik Zaklade Rockefeller gospodin Conway
dobro shvatio, kompanija Monsanto svojim je nezaustavljivim
nastojanjima oko promicanja tehnologije Terminator dovela u
opasnost cijeli san o preuzimanju kontrole nad opskrbom hranom,
i to u njegovoj najkrhkijoj fazi. Godine 1999. GM sjeme
nije imalo značajnog udjela na američkome tržištu sjemena.
Njegovo širenje u zemljama u razvoju, uz povremene iznimke
poput Argentine, u to je vrijeme bilo minimalno. Europska je
unija uvela zabranu na uvoz i sijanje toga sjemena. Brazil, Meksiko
i mnoge afričke zemlje također su imali stroge zabrane na
uvoz i uzgoj GM sjemena i usjeva. Da je kompanija Monsanto
javno ustrajala na razvoju tehnologije Terminator, cijela "genetska
revolucija" Zaklade Rockefeller i njezinih saveznika iz
poslovnih i političkih krugova bila bi došla u opasnost.
Razvoj tehnologije Terminator poslije 1999. nije ni u jednom
trenutku obustavljen. Monsanto je odustao od spajanja s
kompanijom Delta & Pine Land, ali su Delta & Pine Land i
američko Ministarstvo poljoprivrede nastavili punom snagom
s projektom usavršavanja tehnologija Terminator i Traitor. Potpredsjednik
kompanije Delta & Pine Land Harrv Collins, u jednom
intervjuu za Agra/Industrial Biotechnology Legal Letter, izjavio
je: "Odmah smo nastavili s poslom na Sustavu za zaštitu
tehnologije (Technology Protection System, skraćeno TPS, tj.
Terminator). Zapravo, nismo nikada usporili. Stigli smo do cilja
i sada idemo u njegovu komercijalizaciju. Nikada nismo stvarno
odustali".
Čim je buka oko sjemena Terminator sišla s naslovnica
svjetskoga tiska, velike kompanije za proizvodnju genetski
modificirana sjemena, zajedno s američkom Vladom, sve su
više počele primjenjivati prisilu kako bi genetski modificirano
sjeme gurnuli niz grlo svjetskoga stanovništva, osobito onoga
u zemljama u razvoju. Genetski divovi služili su se mitom, prisilom
i ilegalnim dopremanjem svoga GM sjemena u jednu zemlju
za drugom kako bi "širile 'radosnu vijest' o GMO-u kao
spasenju".
Kako bi kompanijama Monsanto, DuPont i drugima pomogli
u širenju GM sjemena, američko Ministarstvo vanjskih poslova
i Ministarstvo poljoprivrede djelovali su koordinirano u
slučajevima žurnog rješavanja problema gladi - dostavljali su
pomoć u obliku viška američkih genetski modificiranih proizvoda.
Tu su praksu osudile međunarodne humanitarne organiza-
čije, jer se njome uništavala domaća poljoprivreda u siromašnim
zemljama, dok su se istodobno, za kompaniju Monsanto
i njezine prijatelje, otvarala nova tržišta. Europska je Unija izdala
službeni prosvjed američkoj Vladi zato što "koristi donacije u
hrani kao mjeru rješavanja problema viška vlastitih zaliha".
Washington je taj prosvjed ignorirao.
U listopadu 2002. londonski list Guardian objavio je vijest o
tome kako američka Vlada nudi hitnu pomoć u rješavanju problema
gladi zbog velike suše, pomoć vrijednu 266 milijuna
dolara, za šest zemalja u južnome dijelu Afrike. Ali, ponuđena
pomoć sastojala se isključivo od genetski modificirana kukuruza
iz američkoga viška zaliha, iako su na tržištu bile dostupne
obilne količine konvencionalnog kukuruza. U tome dijelu Afrike
kukuruz je glavna namirnica. Zambija, Malavi i Zimbabve listom
su odbili genetski modificirani kukuruz, navodeći mogućnost
da je štetan po zdravlje. Europska unija i drugi donatori
dali su tim zemljama novac da, umjesto američke donacije,
kupe hranu na otvorenom tržištu, stoje uobičajena međunarodna
praksa u situacijama gladi. Washington je imao drukčiji
cilj: širiti GM sjeme što dalje, što šire i što brže, svim mogućim
sredstvima.
Godine 2001. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka,
koji su pod kontrolom Washingtona, zatražili su da Vlada Malavija
proda svoje državne zalihe hrane kako bi otplatila vanjski
dug koji je dospijevao u 2002. Kako se moglo i predvidjeti, usred
velike suše, Malavi je zbog toga ostao bez zaliha hrane za svoje
izgladnjelo stanovništvo. Organizacija USAID dopremila je
250.000 metričkih tona kukuruza iz američkih viškova GM
kukuruza. Britanska humanitarna organizacija ActionAid kritizirala
je taj američki potez, izjavivši kako će "farmeri biti uhvaćeni
u opaki krug, kako će zbog kupnje patentirana sjemena po-
stajati sve ovisnijima o malom broju golemih multinacionalnih
kompanija".
Na Europskome sastanku na vrhu zemalja G8, u lipnju 2003.,
George W. Bush dobrano je primijenio snagu svoga položaja
predsjednika Sjedinjenih Američkih Država za poticanje kampanje
širenja GMO-a. Tom je prilikom iznio sljedeću optužbu:
"Naši partneri iz Europe blokirali su sve nove transgene usjeve
zbog neutemeljenih, neznanstvenih strahova. To je u mnogim
afričkim zemljama dovelo do neulaganja u biotehnologiju, iz
straha da će europska tržišta biti zatvorena za njihove proizvode".
Bush je time napravio pritisak na Europsku uniju da ukine
svoju zabranu sijanja GM sjemena iz 1997. Južna Afrika posjeduje
jedno od najplodnijih tla na svijetu, s obiljem vode i
blagom klimom. Agrokompanijama poput Monsanta i Cargilla
išla je slina na usta od pomisli da bi svojim načinom industrijske
poljoprivrede i uzgoja GM kultura mogle eksploatirati
taj potencijal. Na putu im je stajalo samo nekoliko desetaka
milijuna siromašnih stanovnika Afrike.
U San Diegu, jedna mala privatna biotehnološka kompanija
zvana Epicvte održala je u rujnu 2001. konferenciju za tisak
kako bi objavila jedno svoje postignuće. Izvijestila je kako je
uspjela stvoriti vrhunsku genetski modificiranu kulturu - kontracepcijski
kukuruz. Da bi to postigla, uzela je antitijela žena s
rijetkim stanjem poznatim kao imunosna neplodnost, izolirala
gene koji reguliraju stvaranje tih antitijela i, uz pomoć tehnika
genetskog inženjerstva, ugradila te gene u stabljike konvencionalnog
kukuruza.
"Imamo staklenik pun stabljika kukuruza koje stvaraju antitijela
za uništavanje sperme", hvalisao se predsjednik te kompanije
Mitch Hein.
Ranije je proizvodnja antitijela u kontracepcijske svrhe
zahtijevala skupu opremu koja je stajala do četiri stotine milijuna
dolara, za specijalne ultrasterilne uvjete fermentacije, a
kao izvor antitijela koristile su se jajčane bakterije hrčka. Kompaniji
Epicyte trebalo je možda samo 40 hektara zemlje zasijane
kukuruzom za uzgoj specijalnoga genetski modificiranoga
kukuruza spermicida, gdje je proizvedena neizmjerno veća količina
antitijela za taj spermicid, uz troškove od samo nekoliko
280
milijuna dolara, što znači smanjenje troškova za 90%. U vrijeme
spomenute kratke najave u javnosti, u kojoj su svoj izum prikazali
kao doprinos svjetskome problemu "prenapučenosti", kompanija
Epicyte iznijela je procjenu da će njezin kukuruz spermicid
biti dostupan na tržištu 2006. ili 2007.
Bilo je glasina o tome kako je istraživanje toga izuma nastavljeno
u tajnosti zbog moguće političke eksplozije koju bi izazvala
komercijalizacija kukuruza od čijega bi konzumiranja sperma
muškaraca postala sterilna. Meksički su farmeri već bili digli
poviku zbog neovlaštenog dospijeća GM kukuruza u samo
srce meksičke riznice kukuruza u mjestu Oaxaca. Čovjek može
samo zamisliti što bi se dogodilo kad bi se analizom kukuruza,
koji je glavna namirnica većine Meksikanaca, najednom utvrdilo
da on sadrži spermicidna antitijela kompanije Epicyte. "Jeste
li za malo spermicidnog kukuruza na bakalaru ili za tortilju
ubojicu, gospodine?" Ili, hoćemo li i dalje jesti kukuruzne
pahuljice? Prije gotovo stotinu godina, osnivač kompanije Kellog's
Corn Flakes ujedno je bio i glavni osnivač Američkoga
eugeničkoga društva, zajedno s Johnom D. Rockefellerom.
Ljudi iz Zaklade Rockefeller bili su nasmrt ozbiljni u svojoj
nakani da problem gladi na svijetu riješe širenjem GM sjemena
i hrane. Tko god je bio skeptičan glede te njihove nakane trebao
je samo baciti oko na ono što su ta zaklada i UN-ova Svjetska
zdravstvena organizacija radili u Nikaragvi i drugim siromašnim
zemljama u razvoju, gdje je Zaklada Rockefeller uhvaćena
na djelu.
Otkriveno je da je ta zaklada potajno financirala program
Svjetske zdravstvene organizacije o "reproduktivnom zdravlju",
tijekom kojega je otkriveno posebno cjepivo protiv tetanusa.
Odluka o financiranju toga programa nije bila tek trenutan hir
čelnih ljudi te zaklade. Njihova suradnja sa Svjetskom zdrvstvenom
organizacijom na otkrivanju cjepiva s dvostrukim djelovanjem
trajala je više od dvadeset godina, koliko i financiranje
znanstvenog rada na području istraživanja GM usjeva.
Prema jednom izvješću Svjetskoga instituta za cjepiva (Global
Vaccine Institute), ranih 1990-tih godina Svjetska je zdra-
vstvena organizacija nadzirala masovna cijepljenja protiv tetanusa
u Nikaragvi, Meksiku i na Filipinima. Meksička katolička
organizacija Comite Pro Vida de Mexico (Meksički odbor za
život) ispitala je velik broj tih cjepiva i pronašla da sadrže ljudski
korionski gonadotropin, akraćeno hCG. Osobama koje su
provodile to ispitivanje bilo je čudno što se taj sastojak nalazi u
cjepivu namjenjenu zaštiti ljudi od infekcije rana prouzročenih
zahrđalim čavlima.
Neobičnost je bila u tome što je hCG prirodni hormon koji
se koristi za održanje trudnoće. No, u kombinaciji s nosačem
tetanusnog toksina, on stimulira stvaranje antitijela protiv hCGa
što sprječava održavanje trudnoće, odnosno na skriven način
dovodi do pobačaja. Slične vijesti o cjepivu s hormonima hCG
stigle su i s Filipina i iz Nikaragve.
Meksička organizacija Odbor za život potvrdila je još nekoliko
čudnih činjenica glede programa cijepljenja Svjetske zdravstvene
organizacije. Primjerice, to se cjepivo davalo samo ženama,
i to samo onima u dobi plodnosti, tj. od 15 do 45 godina
starosti. Nije se davalo muškarcima ni djeci. Prisutnost hormona
hCG u tome cjepivu bio je dokaz da je to cjepivo bilo
namjerno zatrovano, jer mu u protivnom ondje nije bilo mjesto.
Pokazalo se da je Zaklada Rockefeller, zajedno s Populacijskim
vijećem Johna D. Rockefellera III., Svjetskom bankom,
Programom za razvoj UN-a, Zakladom Ford i nekim drugim
institucijama, dvadeset godina surađivala sa Svjetskom zdravstvenom
organizacijom na razvoju cjepiva protiv plodnosti,
ugradnjom hCG-a u cjepivo protiv tetanusa i u neka druga cjepiva.
Među drugim institucijama koje su surađivale na tome programu
nalazi se i niz vrlo cijenjenih, uključujući i Ali India Institute
of Medical Sciences (Sveindijski institut za medicinske
znanosti), te niz sveučilišta, među kojima i sveučilište Uppsala
iz Švedske, Helsinško sveučilište te poznata nogometna
utvrda - Državno sveučilište Ohio (Ohio State Universitiv).
Na popisu je i američka Vlada, preko svoga Nacionalnog insti-
283
tuta za zdravlje djece i ljudski razvoj (National Institute of Child
Health and Human Development), koji je sastavni dio Nacionalnih
instituta za zdravlje (National Institutes of Health). Taj
institut američke Vlade opskrbljivao je hormonom hCG neke
pokuse s cjepivom protiv plodnosti.
Odražavajući rasprave u krugovima viših američkih vojnih
dužnosnika, potpukovnik Robert R Kadlec s Fakulteta za zrakoplovnu
doktrinu, istraživanje i obrazovanje Američkoga ratnoga
zrakoplovstva, u knjizi Battlefield of the Future, koju je napisao
1990-tih godina, govori o potencijalima biološkog ratovanja
284
genetski modificiranim usjevima. Biološko oružje temeljeno na
genetskom inženjerstvu naziva "jeftinim oružjem za masovno
uništenje" ("cost-effective WMD"). U knjizi je napisao i ovo:
"U usporedbi s drugim oružjima za masovno uništenje, biološko
je oružje jeftino. U jednom nedavnom izvješću Ureda za
procjenu tehnologije troškovi biološkog oružja procjenjuju se
na samo 10 milijuna dolara... što je neusporedivo manje od
200 milijuna dolara koliko je, po najnižoj procjeni, potrebno za
izradbu samo jedne nuklearne bombe".
Autor nadalje kaže ovako: "Primjena biološkog oružja, pod
krinkom pojave neke endemske ili prirodne bolesti, osigurava
napadaču mogućnost vjerodostojnog poricanja. U tome kontekstu
biološko oružje nudi veće mogućnosti primjene od nuklearnoga".
Projekt za istraživanje biološkoga oružja i genetskog
inženjerstva zvan Sunshine Project izvijestio je o tome kako su
"znanstvenici iz SAD-a, Velike Britanije, Rusije i Njemačke
genetskim inženjerstvom proizveli sredstva za biološko oružje
i tako izgradili nove smrtonosne sorte... Genetsko inženjerstvo
može se primijeniti za širenje arsenala klasičnog biološkog
oružja... ne samo da se bakterije mogu napraviti otpornima na
antibiotike i cjepiva, nego se mogu napraviti tako da budu još
opasnije po zdravlje i da ih je teže otkriti..."
POGOVOR
Godine 1948. Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela
je jednu konvenciju. Sablasni prizori iz Auschwitza o masovnom
istrjebljenju Zidova, političkih protivnika, cigana i pripadnika
drugih skupina tijekom Drugoga svjetskoga rata još su
bili živi u pamćenju svake civilizirane osobe. Deklaracija koju
je međunarodna zajednica tada donijela, kao dio pravnoga sustava
svih država, bila je jasna i nedvojbena.
Sirenje genetski modificiranih usjeva i hrane po cijelome
svijetu danas je toliko uhvatilo maha da ga se može i mora
proglasiti "zločinom protiv čovječnosti". U srži toga problema
jest pitanje genocida. U "Konvenciji o suzbijanju i kažnjavanju
zločina genocida", koju su Ujedinjeni narodi donijeli 1948., jasno
je definiran genocid. U Članku II., III. i IV. te konvencije
stoji:
članak II.: "...genocid znači bilo koji od sljedećih djela
počinjenih s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke
nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine kao takve:
(a) ubijanje članova skupine;
(b) nanošenje ozbiljnih tjelesnih ili umnih ozljeda članovima
skupine;
(c) namjerno dovođenje skupine u uvjete života sračunate radi
fizičkog uništenja cijele skupine ili njezina dijela;
(d) nametanje mjera s namjerom sprječavanja rađanja unutar
skupine;
članku III.: "Kazni će podlijegati sljedeća djela:
(a) genocid;
(b) zavjera o počinjanju genocida;
(c) sudjelovanje u genocidu.
članak IV.: "Osobe koje počine genocid... bit će kažnjene, bez
obzira na to jesu li ustavno odgovorni vladari, javni dužnosnici
ili privatne osobe".
289
Po tome, istina, rijetko primjenjivanom, ali pravno priznatom
standardu međunarodnoga prava, svi odgovorni dužnosnici
kompanija Monsanto, Dow Chemical, DuPont, Syngenta, Cargill,
ADM i drugih kompanija za proizvodnju GM sjemena,
poput kompanije Epicvte i s njom povezanih organizacija, svi
dužnosnici Zaklada Rockefeller, Ford, Gates i drugih privatnih
zaklada koje sudjeluju u širenju takve tehnologije, svi odgovorni
bivši i sadašnji dužnosnici američkoga Ministarstva poljoprivrede,
Ministarstva vanjskih poslova i drugi državni dužnosnici
SAD-a, napose predsjednici Bush, Clinton i George W.
Bush, te odgovorni državni dužnosnici drugih zemalja, poput
britanskoga premijera Tonyja Blaira, bivši američki dužnosnici
Henry Kissinger, Gerald Ford i drugi, svi znanstvenici - sudionici
lažljive znanosti kojom promiču "genetsku revoluciju" -
podliježu pod jasnu pravnu definiciju članka II. - zločin genocida.
I dužnosnici Svjetske trgovinske organizacije trebali bi stati
na optuženičku klupu Međunarodnoga suda pravde u Haagu,
suda koji su Ujedinjeni narodi osnovali 1945. za procesuiranje
zločina protiv čovjčnosti.
Smanjenje broja stanovnika na svijetu javno je objavljena
službena politika američke vlade od vremena kada je predsjednik
Gerald Ford, 1975., potpisao Kissingerov dokument NSSM
200. Mnogi bogatiji Amerikanci, poput osnivača CNN-a Teda
Turnera i osnivača Micorsofta Billa Gatesa, osnovali su privatne
zaklade oslobođene od poreza kako bi zaštitili svoja golema
bogatstva. I Bili Gates i Ted Turner donirali su goleme svote
Ujedinjenim narodima i drugim organizacijama za unaprjeđenje
programa kontrole nataliteta i smanjenja broja stanovnika
diljem svijeta. Godine 1996. Ted Turner dao je za vjerski časopis
Last Trumpet Newsletter ovu izjavu: "U ovome trenutku ima
daleko previše ljudi na ovome planetu. Trebamo smanjiti
svjetsko stanovništvo sa sadašnjih pet milijarda na najviše 250
do 300 milijuna".
290
Sustavno širenje genetski modificirana sjemena, kontrola
nad svjetskim bankama prirodnog sjemena, ukidanje jednog ili
svih znanstvenih kontrola konzumiranja genetski modificiranih
proizvoda, unatoč tome što je više nego utemeljeno vjerovanje
da su ti proizvodi smrtno opasni za milijune ljudi, upornost
agrokompanija da proizvode i prodaju GM sjeme Terminator,
Traitor i slične tehnologije kontrole sjemena jesu temelj
ove optužbe.
U prvim godinama novoga tisućljeća nije bilo jasno koliku
će ulogu genetski modificirano sjeme imati u ostvarenju Turnerova
sna. Ali bilo je jasno da bi američka vlada, koja se ne libi
svome narodu lagati o razlozima slanja stotina tisuća američkih
vojnika u Irak, da ondje ubijaju i budu ubijeni, mogla bez grizodušja
primijeniti genetski modificirane organizme za prisilnu
masovnu sterilizaciju, skrivenu u sjemenju običnih svakidašnjih
namirnica, poput kukuruza, riže ili pšenice.
Također je bilo jasno kako davanje mogućnosti dvjema ili
trima američkim privatnim korporacijama da u svojim rukama,
kontrolom opskrbe cijeloga planeta sjemenom, drže vlast nad
životom i smrti čovječanstva, ima potencijalno nesagledive
posljedice. Možda će neki budući američki predsjednik doći na
pomisao kako je neka zemlja, poput Hrvatske ili Venezuele,
Rusije ili čak Kine, zapreka ostvarenju američkih političkih ciljeva
i odlučiti, uskom suradnjom s kompanijom Monsanto ili
nekim drugim sjemenskim divom povezanim s Pentagonom,
potajno uvesti neko specifično genetski modificirano sjeme u
prehrambeni lanac te zemlje. Ili Njemačke, Francuske, ili neke
druge zemlje.
Sve je to dovelo do niza zaključaka koji počinju s "čak i kad
bi":
čak i kad bi -
genetski modificirano sjeme povećalo prinos po hektaru za
prehranjivanje gladnoga svijeta,
čak i kad bi -
291
genetski modificirani organizmi bili potpuno sigurni za ljudsku
prehranu,
čak i kad bi -
za genetski modificirane usjeve trebalo daleko manje umjetnog
gnojiva,
čak i kad bi -
tehnologija GMO-a omogućila povećanje količine vitamina
A u nekim biljnim vrstama,
ta je tehnologija opasna, a ta je činjenica važnija od svih
njezinih hipotetski pozitivnih strana.
I sama mogućnost proizvoljnog nametanja političke i ljudske
moći, onako kako su američka i britanska vlada poticale
patentiranje i širenje genetski modificiranih biljaka, dostatan
je razlog za organiziranje i uvođenje svjetske zabrane ili moratorija
na genetski modificirane biljke, kao i trajne zabrane posjedovanja
bilo kakva patenta na biljke i životinje.
Smanjenje broja stanovnika i genetski modificirana hrana
bili su dio jedne te iste široke strategije - drastičnog smanjenja
svjetskoga stanovništva. Neki ljudi, osobito u Katoličkoj crkvi i
oko nje, kao i manjinske organizacije u Sjedinjenim Američkim
Državama i u nekim drugim zemljama, imali su hrabrosti to
nazvati pravim imenom - genocidom, tj. sustavnim uništavanjem
cijelih populacijskih skupina kao smišljenim političkim
ciljem. Bio je to, ustvari, sofisticirani oblik onoga što Pentagon
naziva biološkim ratom, koji se promiče kao "rješavanje problema
gladi na svijetu".
Potpora američke i britanske vlade globalnome širenju genetski
modificiranih usjeva bila je i jest provedba politike Zaklade
Rockefeller, koja je na djelu još od 1930-tih godina, kada je
ta zaklada financirala nacistička eugenička istraživanja: masovno
i jeftino smanjenje broja pripadnika nekih populacijskih
skupina, tj. postizanje rasne čistoće eugenikom.
Još davne 1925. žestoki rasist i budući britanski premijer
Winston Churchill, pozitivno je govorio o potencijalima biolo-
292
škog ratovanja i pisao o "pošastima metodički pripremanim i
namjerno puštanim na ljude i životinje... snijeti za uništenje
usjeva. Bedrenici za ubijanje konja i goveda..." Danas, pod krilaticom
čudotvornih genetski modificiranih usjeva, moćni elitni
krugovi u anglo-američkome svijetu opet su nakanili provesti
genocid kako bi sačuvali svoju viziju bezbrižnoga svijeta za
bogate.
Uputno je prisjetiti se već spomenutih riječi Henryja Kissingera:
"Kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš zemlju; kontroliraj
hranu i kontrolirat ćeš ljude..." Godine 2005. Bushova Vlada u
Washingtonu već je dobrano na putu preuzimanja potpune
kontrole i nad svjetskom naftom i nad svjetskom hranom.
F. William Engdahl,
rujan 2005.

02.06.2015. u 15:09 | 0 Komentara | Print | # | ^

Bogovi novca


F. William Engdahl
Izdavač: Detecta 2010.

USPON AMERIČKE NOVČANE OLIGARHIJE

Dana 29. lipnja 2007. čelna njemačka institucija za reguliranje
rada banaka, Savezna agencija za nadzor financijskih
usluga (Bundesanstalt für Finanzdienstleistungsaufsicht,
BaFin), i ministar financija Republike Njemačke održali su
konferenciju za tisak kako bi objavili da njemačka država, u
suradnji s vodećim privatnim i državnim bankama, organizira
žurno spašavanje njemačke banke IKB Deutsche Industriebank.
IKB banka osnovana je 1924. godine kako bi olakšala plaćanje
njemačke ratne odštete prema Dawesovom planu otplate. Dru-
gi put u svojoj povijesti IKB banka imala je povijesnu ulogu u
kontekstu nezdrave američke bankarske prakse, a to je sada
obilježeno i posljednjom krizom.
No, ovoga puta, kao umnogome i 1931., kada je slom
bečke banke Creditanstalt pokrenuo lančanu reakciju koja
je prouzročila urušavanje svjetskog bankarskog sustava, što
je potaknulo veliku ekonomsku krizu i, naposljetku, svjetski
rat, propast banke IKB, kao relativno male kreditne banke
srednjega sloja iz Düsseldorfa, izazvala je sličnu globalnu
lančanu reakciju. Ta lančana reakcija, izazvana propašću te
slabo poznate njemačke kreditne banke, s poslovanjem na vrlo
ograničenu tržištu, stvorila je svjetsku financijsku krizu, krizu
financijskog sustava, koja ove, 2009., godine, prije nego što
završi s pustošenjem, može vrlo vjerojatno dosegnuti tragične
razmjere velike ekonomske krize.
Problemi banke IKB počeli su s njezinim ulaganjem u nove,
egzotične i vrlo unosne vrijednosne papire, tzv. sekundarne
vrijednosne papire osigurane hipotekom (engl. Mortgage-
Backed Securities), koje su izdavale newyorške banke. Kakvi
su bili ti vrijednosni papiri? Iz čega proizlaze? Drugorazredni,
odnosno, rizični (subprime) vrijednosni papiri osigurani hipotekom
stvoreni su u zamršenom procesu koji možemo opisati
prema njegovim fazama. Prvo se, po sniženoj cijeni, preuzmu
stotine ili tisuće običnih hipotekarnih stambenih kredita od
američkih banaka koje su ih izdale, te se uplate mjesečnih
rata tih kredita iskoriste kao podloga za stvaranje potpuno
novih umjetnih obveznica ili zadužnica,2 koje su potom od
rizika neplaćanja osiguravali specijalizirani osiguravatelji, koji
uključuju američku osiguravajuću kuću AIG. A vrijednost im je procjenjivala jedna od samo tri agencije za ocjenu financijske
uspješnosti, koje uživaju de facto monopol na takvu procjenu
i koje, sve tri, imaju sjedište u New Yorku. Na kraju se, radi
velikih zarada, ta nova obveznica, odnosno vrijednosni papir
osiguran hipotekom i ocijenjen najboljom mogućom ocjenom,
ocjenom AAA, prodaje državama, mirovinskim fondovima i
neopreznim ulagačima diljem svijeta. Pritom banke vjeruju
kako su pronašle magičan put prema izvrsnoj zaradi koja uopće
nije rizična. Upravo su takvi rizični vrijednosni papiri bili vrhunac
uzurpacije moći privatnih američkih banaka ne samo nad
američkim gospodarstvom, nego i nad gospodarstvom cijeloga
svijeta. Taj proces, što su ga banke s Wall Streeta, koje su ga i
stvorile, nazvale sekuritizacija3, imao je svrhu dati novi zamah
sveopćoj američkoj dominaciji nad svjetskim tržištem kapitala
- glavnom stupu američke moći još od doba kada je Amerika,
1944., iz Drugoga svjetskoga rata izišla kao pobjednica.
Ta sekuritizacija, tj. ideja da se uobičajen rizik potraživanja
banke može ukloniti iz bilance same banke i organizirati
tako da se taj rizik od nenaplate kredita toliko proširi da više
nikada ne zaprijeti krizom poput one što se proširila poslije
sloma bečke banke Creditanstalt iz 1931., bila je iluzija koja
je počivala na temeljnim pretpostavkama o budućoj američkoj
moći, pretpostavkama ukorijenjenim u samoj pojavi Sjedinjenih
Američkih Država kao glavnog industrijskog suparnika
Njemačkom Carstvu poslije Američkoga građanskog rata iz
šezdesetih godina 19. stoljeća.
Kriza koja se počela širiti na svjetski financijski sustav
poslije naizgled beznačajnog problema likvidnosti jedne male
njemačke banke iz 2007. imala je duboke korijene u krajnje
nezdravu financijskom i bankarskom sustavu - monetarnom
sustavu zvanom dolarski sustav (Dollar System), odnosno,
brettonwoodski sustav (Bretton Woods System).4 Pogled na
pojavu Amerike kao kolosalne financijske sile, što se dogodilo
u razdoblju kada su Sjedinjene Američke Države poslije Građanskoga
rata, izronile kao jedna od svjetskih industrijskih i
financijskih velesila, prijeko je potreban kako bismo shvatili
povijesnu važnost sloma banke IKB Deutsche Industriebank
iz lipnja 2007. godine.
Godine 1816., kako bi se riješilo problem galopirajuće inflacije,
koja je bila rezultat spomenutog kreditnog ludila, Kongres
je, na poticaj umreženih interesnih skupina, donio zakon po
kojemu je, po uzoru na Prvu središnju banku, osnovana Druga
središnja banka, također sa sjedištem u Philadelphiji. Ta je
banka dobila licencu na rok od 20 godina, do 1836. I Druga
središnja banka dopustila je da samo 20% njezina temeljnog
kapitala bude u vlasništvu države, a 80%, odnosno kontrolni
paket dionica, bio je u privatnom vlasništvu.
Dana 10. svibnja 1816. godine, poslije pet godina bez narodne
banke, te poslije rata s Engleskom, predsjednik James
Madison potpisao je zakon kojim je stvorena Druga središnja
banka Sjedinjenih Američkih Država.
Dana 10. svibnja 1816. godine, poslije pet godina bez narodne
banke, te poslije rata s Engleskom, predsjednik James
Madison potpisao je zakon kojim je stvorena Druga središnja
banka Sjedinjenih Američkih Država.
Barun Nathan iz Londona i James de Rothschild iz Pariza
imali su najveće vlasničke udjele u Drugoj američkoj banci, na
čelu koje je bio Nicholas Biddle.
No, ni izrežiranom Panikom iz 1837. nisu uspjeli progurati
obnovu licence i banka se ugasila. Kada je ta banka napokon
bila prisiljena zatvoriti vrata, 1841., ostavila je u dvjema londonskim
komercijalnim bankama, Barings Brothers i N. M.
Rothschild's, ukupan dug od 25 milijuna dolara.
Godine 1841. predsjednik John Tyler stavio je veto na dva
zakona kojima se pokušalo obnoviti licencu Drugoj središnjoj
banci. Tako su pokušaji novčanih interesnih krugova da ponovno
uspostave kontrolu nad novcem naroda pomoću središnje
banke, koju bi oni kontrolirali, propali, i propadat će sve do
1913. godine.
U igru ulaze moćni londonski Rothschildi. Godine 1837.,
usred financijske panike, u Ameriku je, kao zastupnik Nathana
Rothschilda, poslan August Belmont stariji, sa zadaćom da
ondje osnuje investicijsku banku, nazvanu August Belmont &
Co., uz tajnu potporu Nathana Rothschilda iz Londona.
Poslije poraza Druge središnje banke i negativnog publiciteta
oko nje, barun Rothschild bio je prisiljen raditi preko
zastupnika, a ne na svoje ime.
Novac će prestati biti gospodar i postat će sluga čovječanstvu.9
Te Lincolnove riječi nisu bile nimalo dobrodošle u Londonu,
gdje su moćna banka zvana House of Rothschild i druge
londonske banke planirale dati očajnoj Lincolnovoj Vladi ratne
kredite po zelenaškim kamatama.
Odcjepljenje američkoga Juga diskretno je poticao i August
Belmont stariji, osobni zastupnik Nathana Rothschilda
u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je, kao važna osoba
u suparničkoj Demokratskoj stranci, politiku industrijskog
protekcionizma Abrahama Lincolna držao anatemom. Tada su
londonske banke, predvođene Kućom Rothschild, bile glavni
kreditori južnjačke trgovine pamukom, vitalne sirovine za
tekstilne tvornice iz Manchestera u Engleskoj.
Umjesto osnivanja nove, treće američke banke, koja bi također
bila u rukama privatnih vlasnika, što su vodeći bankari
Londona i New Yorka priželjkivali, predsjednik Lincoln je,
koristeći se ustavnim ovlastima, uvjerio Kongres da odobri
izdavanje tada goleme količine beskamatnih "zelembaća", 150
milijuna dolara, uz puno jamstvo američke Vlade.
Zelembaći su Lincolnu omogućili financiranje ratnih troškova
neovisno o londonskim i newyorškim bankama, koje su
tražile zelenaške kamate, po stopi od 24%, pa čak i do 36%.12
Lincolnovo financiranje rata zelembaćima omogućilo je Uniji
izbjegavanje uzimanja golemih ratnih kredita od privatnih banaka,
čime je predsjednik Lincoln u londonskim i newyorškim
bankarskim krugovima stekao ogorčene neprijatelje.
Dana 14. travnja 1865. predsjednik Lincoln ubijen je hladnokrvnim
pucnjem u jednom washingtonskom kazalištu, samo
pet dana nakon što se general Konfederacije Robert Edward
Lee predao generalu Grantu kod Sudnice u Appomattoxu u
saveznoj državi Virginiji.
Iako se prava istina možda nikada neće saznati, postoje
uvjerljivi dokazi o tome da je ubojicu predsjednika Lincolna,
Johna Wilkesa Bootha, za taj posao unajmio Judah Benjamin,
ministar financija Konfederacije. Ministar Judah Benjamin bio
je blizak suradnik britanskog premijera Benjamina Disraelia
(1804. - 1881.), koji je bio blizak prijatelj londonskoga ogranka
obitelji Rothschild. Poslije ubojstva Abrahama Lincolna Judah
Benjamin pobjegao je u London, kao jedini član Vlade Konfederacije
koji se nikada nije vratio u Sjedinjene Američke Države.14
Sve to govori o tome da je ubojstvo predsjednika Lincolna
bilo posljedica njegove monetarne politike.
Obitelj Rothschild željela je upravo suprotno - visoke cijene,
posebno onih sirovina poput pamuka, prouzročene krutom
politikom obnove prema Jugu. Abrahama Lincolna doživljavali su kao opasnost svome utvrđenom poretku, zbog čega je ubijen.
Cilj je, očito, bio oslabiti Sjedinjene Američke Države, kako bi obitelj Rothschild i njihovi bankarski saveznici iz New Yorka mogli preuzeti američko gospodarstvo.
Poslije Lincolnova ubojstva bilo je jasno da je uslijedila bitka
za obustavu izdavanja zelembaća i za njihovu zamjenu valutom
temeljenom na zlatnom standardu.
Zakon o ponovnom uvođenju zlatnog standarda bio je vrlo
kontroverzan i naišao je na žestok otpor poljoprivrednika i malih
poduzetnika, koji su se bojali velike deflacije gospodarstva
i smanjenja kapitala na tržištu. S pravom su izražavali bojazan
da će ponovno uvođenje zlatnog standarda, budući da banke
iz New Yorka i Nove Engleske drže većinu monetarnog zlata i da je raspodjela nacionalne valute usmjerena prema tim istim
bankarskim silama s Istočne obale, ići najviše u korist tih banaka, na štetu ostatka zemlje.
Zakonom o ponovnom uvođenju zlatnog standarda bilo je
utvrđeno da se, do 1. siječnja 1879. godine, svi zelembaći mogu zamijeniti za zlato. Taj je Zakon bio velik korak na putu predaje američkoga gospodarstva u ruke londonskih i newyorških
međunarodnih banaka, budući da su one posjedovale lavovski
dio monetarnog zlata.

JOHN P. MORGAN – PRVI AMERIČKI "BOG NOVCA'

U svome usponu do moći neviđene u povijesti svijeta, obitelji
Morgan i Rockefeller služile su se prijevarom, obmanom,
nasiljem, podmićivanjem i režiranjem financijskih kriza. Svaka
financijska kriza koju su izazvali svojom sračunatom kontrolom
nad financijskim tržištima i bankarskim kreditima omogućila
je njima i njihovim najbližim suradnicima učvršćivanje još više
moći u rukama sve manjeg broja ljudi. Bio je to rast moći ne-
količine bogatih elitnih obitelji, koje su izronile kao američka
plutokracija ili, točnije, američka oligarhija.
Aristotel se terminom oligarhija koristio kako bi opisao
vladavinu najbogatijih, gdje je glasačka moć u državi bila povezana
s veličinom obiteljskoga bogatstva.
Što se moć više centralizirala u rukama bogate aristokracije,
to ju je ta aristokracija sve više retorički umotavala u odjeću
američke "demokracije".
Američki je Ustav zabranio postojanje aristokracije na
temelju naslijeđenih plemićkih titula. Ali, on nije zabranio postojanje
aristokracije bogatstva nastale bilo nasljeđivanjem bilo
stvaranjem bogatstva.
Pripadnici te nove oligarhije koristili su se svojom golemom
ekonomskom moći, često djelujući koordinirano i u tajnosti,
kako bi režirali događaje kojima su poticali valove stečajeva i
ozbiljnih ekonomskih kriza, čak i panika. Osim toga, cinički su
pridobivali zakonodavnu vlast i guvernere američkih saveznih
država, kongresnike, suce, urednike novina, čak i predsjednike,
kako bi služili njihovim privatnim interesima. Tim interesima
služili su i ratovi, čijem su pokretanju pomagali mediji, zarobljeni
od američke oligarhije, ratovi na kojima je ta oligarhija
zgrtala profite, bez obzira na to koliko je mladih Amerikanaca
ginulo nemajući pojma o pravim uzrocima tih ratova.
Osamdesetih godina 19. stoljeća iz kruga najbogatijih američkih
obitelji izdvojile su se dvije kolosalne obitelji. Ispočetka
su bile ogorčeni i omraženi suparnici. Na kraju su postale saveznici,
ne iz ljubavi, nego iz interesa, čime je stvorena jedna od
najvećih akumulacija financijske i industrijske moći u povijesti
svijeta. Te dvije obitelji, Rockefeller i Morgan, tvorile su tako
snažan utjecaj na gospodarski i financijski život Sjedinjenih
Američkih Država na početku 20. stoljeća da su ih njihovi
kritičari iz američkoga Kongresa nazvali "novčani trust".
Kako bi Morganova skupina izronila kao odlučujuća monetarna
sila Sjedinjenih Američkih Država trebalo je nekoliko
godina tajnovitih i obično korumpiranih makinacija. Kriza iz
1893., koja je u Americi prouzročila ozbiljnu četverogodišnju
ekonomsku krizu, pokazuje koliko je "novčani trust", koji se
razvijao oko Johna P. Morgana, bio ustrajan u postizanju svoga
cilja - koncentraciji financijske moći u vlastitim rukama.
Opskrbu monetarnim zlatom kontrolirali su šačica newyorških
banaka i financijski moćnici londonskoga Cityja, prije svega
bankarska grupacija lorda Rothschilda.
Sramotnu krizu iz 1893. zapravo je manipulacijom izazvao
interesni krug Johna P. Morgana, u tajnoj sprezi s Augustom
Belmontom, kako bi okončao ulogu srebra, a zlato nacije
učvrstio u rukama privatnih newyorških banaka. Režiranjem
nekoliko financijskih panika oni su također stekli do tada
neviđenu kontrolu nad nacionalnim željezom i željeznicama
- srcem gospodarstva.
John P. Morgan preuzeo je američke zlatne rezerve početkom
1893. godine. Hajka na zlatne rezerve započela je rane 1893.,
poslije druge inauguracije predsjednika Clevelanda, a tajno su
je potaknuli upravo John P. Morgan i August Belmont. S njima
povezane londonske banke krenule su u akciju u točno planiranom
trenutku, prema instrukcijama Morgana i Belmonta, i
prodale milijune američkih obveznica, koje su bile u njihovu
posjedu, a isplatu su zatražili u zlatu.
Ministar Carlisle
odbio je otkupiti obveznice srebrom, što bi zaustavilo paniku
nagomilavanja zlata. Umjesto toga, vrijednosne papire otkupio
je isključivo zlatom, čime je potaknuo još veću paniku, jer su
se državne zlatne rezerve ubrzano topile.
Ministarstvo financija predsjednika Clevelanda prodalo je
obveznice privatnom Morganovom udruženju banaka, po nevjerojatnom
popustu, i to po cijeni koja je i za njega i za njegovu
banku bila vrlo povoljna. Odmah poslije toga ti su bankari po
znatno višim cijenama preprodali te iste obveznice državnim,
manjim regionalnim bankama, osiguravajućim društvima i
drugima te tako zgrnuli golemu zaradu na poslu koji je bio
zlouporaba povlaštenih informacija u prometu vrijednosnim
papirima. Kako bi zaokružili krug korupcije, bivši odvjetnički
partner predsjednika Clevelanda Francis Lynde Stetson preuzeo
je banku J. P. Morgan & Co. kao klijenta i u njezino ime vodio
pregovore s Ministarstvom financija u svezi s izdavanjem obveznica.
Predsjednik Cleveland prodao je omamljujućih 162 milijuna
dolara takvih obveznica Morganovim privatnim bankama
po vrlo povoljnoj cijeni prije negoli je antikorupcijski World,
newyorške novine čiji je vlasnik bio novinar Joseph Pulitzer,
otkrio taj tajni posao i time prisilio tu visoko profitabilnu
operaciju na okončanje.
U svibnju je nastala sveopća panika. Nekoliko tjedana poslije
toga vlada Indije, tada britanske kolonije, objavila je da za
kovanje novca više ne prima srebro. Indija je, velikim dijelom
kao rezultat ranijih makinacija britanskih opijumskih ratova
u Kini, postala najveći svjetski repozitorij5 srebra.
Taj čin britanske kolonije Indije bio je glazura zavjere londonskih
i newyorških banaka, isplanirane kako bi jednom i
zauvijek uništile monetarnu ulogu srebra u Americi. Ona je
prouzročila katastrofalan pad međunarodne cijene srebra od
50%, što je uključivalo i Sjedinjene Američke Države. Oni
društveni krugovi u Americi koji su bili pogođeni tom novčanom
panikom bili su uvjereni da je indijska Vlada, taj dragulj u
britanskoj Kruni, na taj čin bila potaknuta od nekih londonskih
i newyorških bankarskih kuća, koje su na toj zlatnoj panici
zgrnule golemu zaradu.
Dokumenti o količinama zlata u posjedu privatnih
newyorških banaka pokazuju da je, u siječnju 1895., dvadeset
i šest newyorških banaka u svojim trezorima držalo golemih
65 milijuna dolara zlata. U to je vrijeme zakonski minimum
američkih zlatnih pričuva bio 100 milijuna dolara, ispod koje se
razine stanje pričuva držalo opasnim za financijsku stabilnost
SAD-a. Predsjednik Cleveland navodno je zavapio: "Banke su
uhvatile zemlju za vrat." No, bio je vrlo oprezan da neupućenom
građanstvu ne otkrije svoj doprinos u ostvarivanju toga
plana.
U tome kritičnom trenutku pojavile su se banke Morgan i Roschild koje su velikodušno ponudile prodati svoje privatno zlato Ministarstvu financija - po visokoj cijeni.
Rezultat Zlatne panike iz 1893. bilo je smanjenje bankarskih
kredita diljem Amerike, što je potaknulo najveću ekonomsku
krizu u povijesti SAD-a.
Odljev zlata iz Sjedinjenih
Američkih Država u London, gdje je najveća skupina
banaka bila ona baruna Nathana Rothschilda, bio je najveći u
američkoj povijesti, zato što su londonske banke tražile zlato
kao osiguranje kredita koje su odobrili Americi. Ta je zlatna
panika ozbiljno sasjekla američki proračun, tj. prihod od poreza,
i povećala državni deficit, prisiljavajući američku Vladu da
svoje dragocjene i sve manje zlatne pričuve troši na plaćanje
tekućih troškova, što je bio daljnji udarac na zlatne pričuve.
U siječnju 1897.
godine osnovano je Monetarno povjerenstvo. Zakon o zlatnom
standardu, predstavljen Zastupničkom domu u prosincu 1899.,
usvojen je u ožujku 1900. Tim je zakonom potvrđen zlatni dolar
kao standard vrijednosti, a srebro kao pomoćni kovani novac.
Predsjednik Cleveland pomogao je Johnu P. Morganu stvoriti
na Wall Streetu privatnu bankarsku mafijašku skupinu, koja je
američkom Ministarstvu financija osigurala 65 milijuna dolara
u zlatu, od čega je polovica potjecala iz Europe, kako bi ono
moglo izdati obveznice kojima je umjetno nadoknađena razlika
do 100 milijuna dolara. Te državne obveznice prodane su po
najnižoj mogućoj cijeni ekskluzivno bankarskoj mafiji Johna
Morgana, a ne široj javnosti. Zatim je Morgan te iste obveznice
preprodao regionalnim manjim bankama i osiguravajućim
društvima po visokoj cijeni i time zgrnuo znatnu zaradu na
račun ekonomskog zdravlja nacije.
Tijekom te krize propalo je 15.000 tvrtki, 600 banaka
i 74 željezničke kompanije. Došlo je do ozbiljne nezaposlenosti
i prosvjeda velikih razmjera, od kojih su neki bili vrlo nasilni.
Na vrhuncu nezaposlenosti, koja je proistekla iz te krize, do
tada neviđenih 14,5% aktivne radne snage bilo je bez posla.
Neke procjene govore o brojci nezaposlenosti od čak 25%.
Ta je bankarska oligarhija također odlučila preuzeti vlast i
nad željezničkim kompanijama u zemlji. Prvi korak u ostvarivanju
toga plana bio je bankrot željezničke kompanije Philadelphia
and Reading Railroads. John P. Morgan organizirao je
bojkot kredita za željeznice i velik pad njihovih dionica, pa je
potiho kupio kontrolni paket tih dionica, prodanih u bescjenje.
Željeznica je bila povezana s nepreglednim ležištima antracita
u Pennsylvaniji.
Ta kasta novih američkih plutokrata i oligarha bila je zaodjenuta
u plašt američke demokracije i promicala je mit o
"neustrašivu individualizmu", kako bi opravdala svoju golemu
zaradu i sakrila istinu o stvarnom podrijetlu svoga bogatstva.
Šezdesetak obitelji - imena poput Rockefeller, Morgan,
Dodge, Mellon, Pratt, Herkness, Whitney, Duke, Harriman,
Vanderbilt, DuPont, Genheim, Astor, Lehman, Warburg,
Taft, Huntington, Baruch i Rosenwald - tvorilo je zatvorenu
mrežu plutokratskog bogatstva, koja je početkom 20. stoljeća
oblikovala, podmićivala i nasiljem krčila put prema preuzimanju
kontrole nad sudbinom Amerike. Šezdeset ekstremno
bogatih obitelji, povezanih dinastijskim međusobnim ženidbama
i međusobnom razmjenom dionica, do početka 20.
stoljeća preuzelo je kontrolu nad industrijom i bankarskim
institucijama "američkoga stoljeća" u nastajanju.
Shermanov Zakon protiv trustova nije ni malo ograničio
djelovanje Edwarda H. Harrimana kao ni drugih korporacijskih
divova. Bila je to politička prijevara, organizirana kako bi se
ublažilo bijes javnosti. Utjecajni Edward Harriman i njegovi
prijatelji ostali su izuzeti iz progona trustova, dok su mnogi
vlasnici malih tvrtki po tome istome zakonu poslani u zatvor.
Nečuveno, Shermanov protutrustovski zakon također je pretvoren
u oružje kojim se spriječilo širenje sindikata u SAD-u,
budući da je Vrhovni sud donio odluku da je štrajk sindikata
"kombinacija koja ograničava trgovinu".
Sam George Baer, kao i John P. Morgan, John D. Rockefeller,
Andrew Carnegie i većina ljudi njihova položaja u to
doba, bili su uvjereni darvinisti, koji su vjerovali da ih je Bog
izabrao, budući da su se očigledno dokazali kao superiorni
svojim radnicima činjenicom da provode kontrolu nad svojim
kompanijama. U pregovorima s predsjednikom Theodoreom
Rooseveltom, koji je pozvan da pronađe rješenje, George Baer
rekao je Predsjedniku da se "nema o čemu pregovarati". John
Morgan, zajedno s politički mudrim predsjednikom Rooseveltom,
intervenirao je tek kada je tvrdoglavost Georgea Baera
zaprijetila zastojem cijeloga gospodarstva i ponudio radnicima
nagodbu, u kojoj je popustio po pitanju radnih sati i plaća, ali
je odbio priznati sindikat.

BANKARI DRŽAVNIM UDAROM STVARAJU SUSTAV
BANAKA ZA SAVEZNE PRIČUVE

John P. Morgan, zahvaljujući svojim makinacijama s Augustom
Belmontom za vrijeme krize iz 1893., izronio je potkraj
19. stoljeća kao jedan od najmoćnijih bankara svijeta. Svoju je
poslovnu karijeru započeo u 24. godini života prijevarom kojom
je američkoj Vladi za potrebe Građanskoga rata prodao višak
zastarjelih pušaka, koje je prije toga jeftino kupio, preko lažnih
predstavnika, od skladišta Američke vojske u New Yorku.
Njegovi su zastupnici u tajnosti kupili 5.000 pušaka po cijeni
od 3,50 dolara po komadu, a potom su te neispravne puške,
lažno ih predstavljajući kao nove i u savršenu stanju, prodali
Glavnom stožeru vojske St. Louisa, po cijeni od 22 dolara po
pušci. Tako je krenula njegova spektakularna karijera prijevare,
obmane i korupcije.
Njegova je banka izronila na početku 20. stoljeća kao najmoćnija
financijska institucija u Americi, a upravo je on stajao
iza osnivanja Banke za savezne pričuve 1913. godine. Osim
toga, ta je ista banka stajala iza stvaranja newyorškoga Vijeća za
inozemne odnose - privatnog trusta mozgova koji je oblikovao
američku vanjsku politiku sve do kraja "američkoga stoljeća".
On je stajao i iza Dawesova plana otplate njemačkih ratnih
odšteta, dogovorenog na mirovnoj konferenciji u Versaillesu,
pod uvjetima koji su nedvojbeno stvorili plodno tlo za dolazak
Hitlera na vlast i za početak Drugoga svjetskoga rata.
John P. Morgan, zajedno s Jamesom Stillmanom, tada čelnom
osobom banke National City Bank iz New Yorka - banke
trusta obitelji Rockefeller, zvanog Standard Oil Trust - i šačica
brokerskih kuća, predvođena Augustom Belmontom i bankom
Kuhn Loeb & Co., izronili su kao pobjednici iz Panike iz 1893.
godine, krize koja je pokrenuta radi zlata i koju su oni sami
izrežirali.
John P. Morgan iskoristio je tu krizu kako bi stekao kontrolu
nad strateški važnim čelikom i nad željezničkom industrijom
Sjedinjenih Američkih Država. Ubrzo je stekao kontrolu nad
korporacijom U. S. Steel, koju je osnovao 1901. godine spajanjem
kompanije Carnegie Steel i nekih drugih kompanija, čime
je stvorio najveću svjetsku tvornicu čelika. U stvaranju korporacije
U. S. Steel izdavao je "razvodnjene" dionice u nominalnoj
vrijednosti od zapanjujućih 1 milijardu i 402 milijuna dolara
za svoj novi čelični trust, prvu svjetsku korporaciju vrijednu
milijardu dolara.
Osim toga, John P. Morgan
stvorio je i goleme kompanije General Electric Company,
International Harvester, kao i bezbroj drugih velikih industrijskih
skupina, iznad kojih je stajala banka J. P. Morgan & Co.
Izbor Williama McKinleyja za predsjednika,
1896., bio je rezultat tajnog sastanka frakcija obitelji
Rockefeller i obitelji Morgan s Wall Streeta, na kojemu je obitelj
Rockefeller predstavljao upravo Mark Hanna koji je stvorio njegovu karijeru, dok je željezničar
James Jerome Hill zastupao interese obitelji Morgan. S Williamom
McKinleyjem predsjedništvo je bilo u sigurnim rukama,
barem glede interesa gore spomenutih obitelji.
William McKinley ponovno je izabran za predsjednika
1900., na temelju političkog programa zlatnog standarda. Bimetalna
srebrna frakcija bila je uništena, a za Johna P. Morgana
i uski krug newyorških i londonskih banaka to je značilo da je
put ka preuzimanju financija nacije očišćen.
Godine 1907. financijske grupacije obitelji Morgan i Rockefeller
bile su spremne za pokretanje sljedećeg financijskog
napada na gospodarstvo zemlje, odnosno, krize koju će se
poslije zvati "Panika iz 1907. godine". To je trebao biti nužan
posljednji korak prema njihovoj najvećoj od svih pobjeda do
tada - usvajanju Zakona o saveznim pričuvama iz 1913., kojim
su većinom naivni kongresnici predali svoju ovlast tiskanja
novca konzorciju privatnih banaka.
Širenje panike, kako je kasnije otkriveno u kongresnoj istrazi
iz 1911. godine, bilo je pomno podgrijavano namjernim širenjem
lažnih glasina, koje su jataci Johna P. Morgana plasirali u
novinama koje su kontrolirali, uključujući i newyorške novine
Evening Sun Morganova savjetnika Williama Laffana i novine
The New York Times Adolfa Ochsa. Te su novine donosile izvješća
o navalama na odabrane trustovske banke, poput banke
Trust Company of America, koje su John P. Morgan i John D.
Rockefeller htjeli maknuti s puta.
Navale na banku Trust Company of Amerika nije bilo sve
dok se nisu pojavila ta novinska izvješća. U biti, banka je bila likvidna,
ali je također držala velik paket dionica kompanije Tennessee
Coal and Iron, s velikim nalazištima ruda, koje je John
P. Morgan priželjkivao za svoju novoosnovanu korporaciju U.
S. Steel. John P. Morgan pobrinuo se da banka Trust Company
of America dobije sredstva potrebna za likvidnost od njegova
mafijaškog bankarskog kruga, ali pod uvjetom da stavi na tržište
sve dionice kompanije Tennessee Coal and Iron koje su bile
u vlasništvu te banke, jer je ta kompanija posjedovala jedno od
najvećih nalazišta ruda u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kao predsjednik, republikanac Roosevelt uveo je praksu
da svoje veće izjave u javnosti uvijek prethodno provjerava s
ključnim ljudima iz Rockefellerove ili Morganove grupacije ili
s predstavnicima obiju grupacija. Nacrt svoga Trećeg izvješća
o stanju nacije podnio je svome bankaru Jamesu Stillmanu iz
banke National City Bank, poslije čega je obećao da će izmijeniti
dio u kojemu se govori o pitanju valute tako da odgovara
Stillmanu, bude li to potrebno. U listopadu 1903. predsjednik
Roosevelt pozvao je Johna P. Morgana u Bijelu kuću na privatan
razgovor, a u tajnosti se dopisivao i sa željezničkim magnatom
Edwardom Henryjem Harrimanom u svezi s imenovanjem
političkih dužnosnika i donacijama za kampanju.6
Psihološki uništen, mjesec dana poslije toga Charles Tracy
Barney počinio je samoubojstvo. Newyorška se burza srušila,
zato što su trustovske banke, u očajničkom pokušaju da na-
maknu novac, prodavale svoje dionice. Zemlja je gurnuta u
još jednu tešku ekonomsku krizu, koja je ovoga puta trajala
13 mjeseci.
Diljem zemlje regionalne su banke odbijale mijenjati novac
za zlato, što su po zakonu bile dužne činiti, bojeći se gubitka
"čvrstog novca". Po nekim pitanjima ta je kriza bila slična slomu
međubankovnog povjerenja, koje se dogodilo sto godina
kasnije, 2007. godine. Samo što 1907. godine nije bilo državnog
proračuna kao "posljednjeg kreditnog pribježišta" ni središnje
banke koja bi priskočila u pomoć.
Panika se gotovo čudom slegla nakon što je predsjednik Roosevelt
najavio ukidanje Zakona protiv trustova. Morgan je dobio
svoje žarko željene rudnike i postrojenja kompanije Tennessee
Coal and Iron. Rockefeller, njegov bankar James Stillman i John
D. Rockefeller uklonili su Heinzea kao suparnika iz industrije
bakra. Čim se Morgan dočepao dionica kompanije Tennessee
Coal od banke Trust Company of America, novine su prestale
objavljivati glasine, a Banka je opet počela normalno poslovati.
A lakovjernoj je javnosti rečeno kako je velikodušni John P.
Morgan "junački i hrabro spasio" nacionalni bankarski sustav.
Jedan od rijetkih ljudi koji nisu povjerovali u altruističke
motive Morgana, Rockefellera i njihovih jataka s Wall Streeta
bio je kongresnik iz Demokratske stranke William Jennings
Bryan, koji se zauzimao za srebro i koji je u jednoj izjavi naveo:
"Optužite beskrupulozne financijere koji su zgrnuli besramno
bogatstvo i koji cijelu naciju iskorištavaju kao poligon za svoje
velike financijske transakcije."
U jednoj istrazi Kongresnog odbora iz 1911. godine o kontroli
"novčanog trusta" nad gospodarstvom države utvrđeno
je da vlasnici banke J. P. Morgan & Co. drže čak 72 direktorska
mjesta u 47 velikih korporacija, ukupno vrijednih 2 milijarde i
104 milijuna dolara, što je za ono doba bio zapanjujući iznos.
Rezultat krize iz 1907. i 1908., povrh golemog povećanja
financijske i političke moći Johna P. Morgana, bilo je osnivanje
Nacionalnog monetarnog povjerenstva, čija je zadaća bila istraživati
i davati preporuke Kongresu o načinu sprječavanja slične
panike i bankovne krize u budućnosti. Predsjednik Theodore
Roosevelt potpisao je Aldrich-Vreelandov zakon, po kojemu
je 1908. godine osnovano povjerenstvo sa zadaćom da izradi
plan kojim bi se spriječilo takve buduće novčane panike na
financijskim tržištima.
Povjerenstvo je od samoga početka bilo montirano. Predsjednik
toga povjerenstva bio je senator Nelson Aldrich, koji
je također bio predsjednik utjecajnog Senatskog odbora za
financije i po kojemu je guverner Nelson Aldrich Rockefeller
dobio ime, jer je bio tast Johna D. Rockefellera mlađeg, sina
osnivača kompanije Standard Oil. Senator Aldrich bio je poznat
i kao "Morganov broker u Senatu.
Senatoru Aldrichu ni korupcija nije bila strana. U jednom
članku iz 1905. godine časopis McClure's otkrio je kako on
kontrolira korumpirani politički stroj Rhode Islanda i kako je
taj stroj potkupio većinu senatora te savezne države. Aldrich je
1881. prestao raditi u obiteljskoj tvrtki koja se bavila trgovinom
mješovitom robom i otpočeo kampanju za ulazak u američki
Senat. Prijavio je imovinu u vrijednosti od 50.000 dolara. Kada
je umro, poslije trideset godina u politici, od kojih je većinu
proveo u američkom Senatu, njegova je imovina vrijedila golemih
12 milijuna dolara, što jamačno nije uštedio od bijedne
senatorske plaće.14
Morgan i Rockefeller vjerojatno nisu mogli pronaći boljeg
čovjeka koji će njihovu omiljenu "monetarnu reformu" progurati
kroz skeptični američki Kongres. Senator Aldrich bit
će odgovoran za probijanje puta najpogubnijem političkom
državnom udaru u Američkoj povijesti - donošenju Zakona
o saveznim pričuvama iz 1913. godine. Malo je onih koji će
ikada saznati tko je iza njega stajao i kako su taj udar izveli.

BANKARI DRŽAVNIM UDAROM STVARAJU SUSTAV
BANAKA ZA SAVEZNE PRIČUVE

John P. Morgan, zahvaljujući svojim makinacijama s Augustom
Belmontom za vrijeme krize iz 1893., izronio je potkraj
19. stoljeća kao jedan od najmoćnijih bankara svijeta. Svoju je
poslovnu karijeru započeo u 24. godini života prijevarom kojom
je američkoj Vladi za potrebe Građanskoga rata prodao višak
zastarjelih pušaka, koje je prije toga jeftino kupio, preko lažnih
predstavnika, od skladišta Američke vojske u New Yorku.
Njegovi su zastupnici u tajnosti kupili 5.000 pušaka po cijeni
od 3,50 dolara po komadu, a potom su te neispravne puške,
lažno ih predstavljajući kao nove i u savršenu stanju, prodali
Glavnom stožeru vojske St. Louisa, po cijeni od 22 dolara po
pušci. Tako je krenula njegova spektakularna karijera prijevare,
obmane i korupcije.

Njegova je banka izronila na početku 20. stoljeća kao najmoćnija
financijska institucija u Americi, a upravo je on stajao
iza osnivanja Banke za savezne pričuve 1913. godine. Osim
toga, ta je ista banka stajala iza stvaranja newyorškoga Vijeća za
inozemne odnose - privatnog trusta mozgova koji je oblikovao
američku vanjsku politiku sve do kraja "američkoga stoljeća".
On je stajao i iza Dawesova plana otplate njemačkih ratnih
odšteta, dogovorenog na mirovnoj konferenciji u Versaillesu,
pod uvjetima koji su nedvojbeno stvorili plodno tlo za dolazak
Hitlera na vlast i za početak Drugoga svjetskoga rata.
John P. Morgan, zajedno s Jamesom Stillmanom, tada čelnom
osobom banke National City Bank iz New Yorka - banke
trusta obitelji Rockefeller, zvanog Standard Oil Trust - i šačica
brokerskih kuća, predvođena Augustom Belmontom i bankom
Kuhn Loeb & Co., izronili su kao pobjednici iz Panike iz 1893.
John P. Morgan iskoristio je tu krizu kako bi stekao kontrolu
nad strateški važnim čelikom i nad željezničkom industrijom
Sjedinjenih Američkih Država. Ubrzo je stekao kontrolu nad
korporacijom U. S. Steel, koju je osnovao 1901. godine spajanjem
kompanije Carnegie Steel i nekih drugih kompanija, čime
je stvorio najveću svjetsku tvornicu čelika. U stvaranju korporacije
U. S. Steel izdavao je "razvodnjene" dionice u nominalnoj
vrijednosti od zapanjujućih 1 milijardu i 402 milijuna dolara
za svoj novi čelični trust, prvu svjetsku korporaciju vrijednu
milijardu dolara.
Osim toga, John P. Morgan
stvorio je i goleme kompanije General Electric Company,
International Harvester, kao i bezbroj drugih velikih industrijskih
skupina, iznad kojih je stajala banka J. P. Morgan & Co.
Magnat trusta Standard Oil John D. Rockefeller, kao i John
Morgan i njihovi kolege bankari s Wall Streeta davali su velike
donacije republikancu Williamu McKinleyju, koji je 1896.
izabran za predsjednika porazivši zagovaratelja srebra Williama
Jenningsa Bryana.
Izbor Williama McKinleyja za predsjednika,
1896., bio je rezultat tajnog sastanka frakcija obitelji
Rockefeller i obitelji Morgan s Wall Streeta, na kojemu je obitelj
Rockefeller predstavljao upravo Mark Hanna koji je stvorio njegovu političku karijeru, dok je željezničar
James Jerome Hill zastupao interese obitelji Morgan.
Godine 1907. financijske grupacije obitelji Morgan i Rockefeller
bile su spremne za pokretanje sljedećeg financijskog
napada na gospodarstvo zemlje, odnosno, krize koju će se
poslije zvati "Panika iz 1907. godine". To je trebao biti nužan
posljednji korak prema njihovoj najvećoj od svih pobjeda do
tada - usvajanju Zakona o saveznim pričuvama iz 1913., kojim
su većinom naivni kongresnici predali svoju ovlast tiskanja
novca konzorciju privatnih banaka.
U pozadini događaja iz 1907. godine bila je newyorška banka
srednje veličine zvana Knickerbocker Trust Co., na čijemu je
čelu bio agresivni poslovni mešetar po imenu Charles Tracy
Barney. On i njegov poslovni partner Frederick Augustus
Heinze nakanili su monopolizirati dionice kompanije United
Copper, velikog proizvođača bakra, metala za kojim je potražnja
u to doba bila vrlo velika. Pritom je naletio na interese moćne
grupacije obitelji Rockefeller, koja je kontrolirala veliku tvrtku
Amalgamated Copper Company i nije se previše zanimala za
skorojevićkog suparnika iz Montane Fredericka Augustusa
Heinzea.
Frederick Augustus Heinze stvorio je vlastitu banku u New
Yorku, Mercantile National Bank, i njezinim se sredstvima
koristio za monopoliziranje tržišta bakra, kojim je dominirao
John D. Rockefeller. Dana 14. listopada 1907. dionice kompanije
United Copper porasle su na više od 62 dolara. Dva dana
poslije toga pale su na 15 dolara, a Frederick Augustus Heinze
već je duboko zagazio na put financijske propasti. John D. Rockefeller
na tržište je dopremio milijune kilograma bakra i tako
prouzročio pad cijene bakra, a time i cijene dionica kompanije
United Copper.
Širenje panike, kako je kasnije otkriveno u kongresnoj istrazi
iz 1911. godine, bilo je pomno podgrijavano namjernim širenjem
lažnih glasina, koje su jataci Johna P. Morgana plasirali u
novinama koje su kontrolirali, uključujući i newyorške novine
Evening Sun Morganova savjetnika Williama Laffana i novine
The New York Times Adolfa Ochsa. Te su novine donosile izvješća
o navalama na odabrane trustovske banke, poput banke
Trust Company of America, koje su John P. Morgan i John D.
Rockefeller htjeli maknuti s puta.
Da zapečati taj posao, poslao je i dvojicu svojih zamjenika,
Henryja Claya Fricka i Elberta Garyja iz kompanije U. S. Steel,
da se sastanu s predsjednikom Rooseveltom, kako bi osigurali
njegovu suglasnost za ukidanje Zakona protiv trustova. U javnost
je plasirana priča o tome kako je sve to učinjeno za "spas
zemlje". No to je samo omogućilo korporaciji U. S. Steel da
proguta kompaniju Tennessee Coal and Iron, čime je prekršen
Shermanov Zakon protiv trustova.
U listopadu 1903. predsjednik
Roosevelt pozvao je Johna P. Morgana u Bijelu kuću na privatan
razgovor, a u tajnosti se dopisivao i sa željezničkim magnatom
Edwardom Henryjem Harrimanom u svezi s imenovanjem
političkih dužnosnika i donacijama za kampanju.6
Psihološki uništen, mjesec dana poslije toga Charles Tracy
Barney počinio je samoubojstvo. Newyorška se burza srušila,
zato što su trustovske banke, u očajničkom pokušaju da na-
5 Lundberg, Ferdinand, op. cit., str. 90 - 95.
6 Odbor za povlastice i izbore američkoga Senata, Hearings of the Sub-committee
on Campaign Contributions, 62nd Congress, 3rd Session, 1913., str. 453
ff. Pozadina o kontaktima predsjednika Roosevelta s Jamesom Stillmanom i
Johnom Pierpontom Morganom, u Henry Pringle, Theodore Roosevelt, Harcourt,
Brace & Co., New York, 1931., str. 350.
maknu novac, prodavale svoje dionice. Zemlja je gurnuta u
još jednu tešku ekonomsku krizu, koja je ovoga puta trajala
13 mjeseci.
Panika se gotovo čudom slegla nakon što je predsjednik Roosevelt
najavio ukidanje Zakona protiv trustova. Morgan je dobio
svoje žarko željene rudnike i postrojenja kompanije Tennessee
Coal and Iron.
U jednoj istrazi Kongresnog odbora iz 1911. godine o kontroli
"novčanog trusta" nad gospodarstvom države utvrđeno
je da vlasnici banke J. P. Morgan & Co. drže čak 72 direktorska
mjesta u 47 velikih korporacija, ukupno vrijednih 2 milijarde i
104 milijuna dolara, što je za ono doba bio zapanjujući iznos.
Rezultat krize iz 1907. i 1908., povrh golemog povećanja
financijske i političke moći Johna P. Morgana, bilo je osnivanje
Nacionalnog monetarnog povjerenstva, čija je zadaća bila istraživati
i davati preporuke Kongresu o načinu sprječavanja slične
panike i bankovne krize u budućnosti. Predsjednik Theodore
Roosevelt potpisao je Aldrich-Vreelandov zakon, po kojemu
je 1908. godine osnovano povjerenstvo sa zadaćom da izradi
plan kojim bi se spriječilo takve buduće novčane panike na
financijskim tržištima.
Povjerenstvo je od samoga početka bilo montirano. Predsjednik
toga povjerenstva bio je senator Nelson Aldrich, koji
je također bio predsjednik utjecajnog Senatskog odbora za
financije i po kojemu je guverner Nelson Aldrich Rockefeller
dobio ime, jer je bio tast Johna D. Rockefellera mlađeg, sina
osnivača kompanije Standard Oil. Senator Aldrich bio je poznat
i kao "Morganov broker u Senatu.“
Malo više od godinu dana nakon što je, 1908., osnovano
Nacionalno monetarno povjerenstvo, na čelu sa senatorom
Nelsonom Aldrichom, najmoćniji američki bankari u najvećoj
su tajnosti izradili plan onoga što će postati najveći politički
državni udar u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Cilj toga
plana bio je oduzeti američkome Kongresu njegovu Ustavom
zajamčenu ovlast izdavanja i kontroliranja novca, i usmjeriti
je u služenje privatnim interesima, na štetu općega dobra
američkoga naroda.
Na tajnom sastanku na otoku Jekyll 1910. Paul Warburg iz
banke Kuhn, Loeb & Co. predložio je jednu obmanu kako bi
se u Kongresu omogućilo usvajanje Zakona o osnivanju nove
središnje banke. Inzistirao je na tome da se ne spominje naziv
narodna ni središnja banka, nego manje opasan naziv - "udruženje
banaka za savezne pričuve". Tu će zamisao potkrijepiti
argumentom da će američki model tih banaka, za razliku od
Engleske banke ili središnjih banaka drugih europskih zemalja,
biti decentraliziran i tako omogućiti maksimalnu regionalnu
kontrolu bankarskog i monetarnog poslovanja. Tom će smica-
licom prikriti i činjenicu da će banke članice Sustava banaka
za savezne pričuve biti privatne banke.
Pujov je odbor dokumentirao da
postoji 112 takvih kompanija koje su pod stvarnom kontrolom
grupacije Johna P. Morgana 1913. godine.
Dana 23. prosinca 1913., dan prije Badnjaka, Kongres je
usvojio Zakon o saveznim pričuvama, poznat i kao Glass-
Owenov zakon, gotovo bez ikakve rasprave. Senat, u kojemu
su većinu imali republikanci, progurao je taj zakon u vrijeme
kada su mnogi kongresnici bili kod kuće za božićne blagdane.
Demokratski predsjednik Woodrow Wilson potpisao je taj
zakon samo jedan sat nakon što je prošao u Kongresu.
Ipak, najveća uporabna vrijednost te nove banke za savezne
pričuve bila je činjenica da je taj sustav omogućivao privatnim
bankama, posebno Kući Morgan i njezinim saveznicima, ulazak
u rizike kakve do tada nisu mogli ni zamisliti. Iza njihovih poslovnih
pothvata, koliko god rizični bili, sada je stajala "ukupna
porezna snaga" američke Vlade i njezinih naivnih poreznih
obveznika. Prvi ispit beskrajne novostečene moći te treće
američke središnje banke od 1787. godine nije trebalo dugo
čekati. Engleska i Francuska ubrzo će zatražiti velike kredite
od Sjedinjenih Američkih Država kako bi, 1914., financirale
svoj rat radi uništenja Njemačkoga i Austro-Ugarskoga Carstva,
tj. proces koji je kasnije prozvan Veliki rat ili Prvi svjetski rat.

JOHN P. MORGAN I BANKE ZA SAVEZNE PRIČUVE
FINANCIRAJU PRVI SVJETSKI RAT

Velika je Britanija, od 1899. do 1902., vodila rat protiv slabo naoružanih
burskih zemljoradnika kako bi preuzela kontrolu nad južnoafričkim zlatom, i
taj je krvavi rat gotovo izgubila. To je zlato bilo ključ budućnosti londonskoga
Cityja kao svjetskog financijskog središta.
na Burski se rat 1899. u Londonu
gledalo kao na još jedan "sjajan mali rat", za koji je većina u
Londonu vjerovala da će završiti za samo nekoliko tjedana.
Taj se rat razvukao na tri gorke godine, a nominalna pobjeda
Engleske bila je, zapravo, Pirova pobjeda, koja je cijelome
svijetu pokazala da najmoćnije carstvo na zemlji ne može pobijediti
malu, inferiornu borbenu silu, odlučnu u obrani svoje
domovine. Bila je to lekcija koju će američka elita gorko naučiti
u Vijetnamu sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Britanska je javnost bila ogorčena. Zbog britanske
nesposobnosti i zanemarivanja, 25 tisuća burskih civila (uglavnom
žena i djece) i 14 tisuća urođenika umrlo je u britanskim
"koncentracijskim logorima". Taj se izraz prvi put u povijesti
pojavio upravo u Burskome ratu. Taj je rat bio prekretnica s
kojom je počelo dugo slabljenje potpore imperijalnoj ideji u
Engleskoj.
Vrlo povoljno za Morgana, Rockefellera, Carnegieja i vrlo
bogate moćnike koji su početkom rata započeli zgrtati zaradu u
milijardama dolara, 1913., iste godine kada je Wilson potpisao
Zakon o saveznim pričuvama, usvojen je takozvani 16. amandman
američkoga Ustava. Tako su bogataši izbjegli plaćanje
većeg dijela poreza štiteći svoje bogatstvo pomoću novoosnovanih,
"dobrotvornih" zaklada poput Zaklade Rockefeller, koja
je osnovana iste godine kada je uveden i porez na dohodak.
Uvođenje poreza na dohodak, temeljenog na širokoj osnovici,
omogućit će Wall Streetu da rat financira pomoću obveznica
američkoga Ministarstva financija, zvanih "obveznice za slobodu"
("Liberty Bonds"), čiju će otplatu osiguravati porezni
obveznici, dakle, obični ljudi koji su također bili pozvani u
borbu i smrt u rovovima Francuske u ratu koji se "vodi kako bi
svijet postao siguran za demokraciju", ili, bolje rečeno, siguran
za Kuću Morgan.
Morgan je trebao djelovati kao posrednik britanske Vlade za
kupnju strjeljiva, oružja, uniforma, kemikalija, ukratko, svega
što će biti potrebno za vođenje modernog rata 1914. godine.
Povrh toga britanska je Vlada imenovala istu tu banku, J.
Morgan & Co., svojim financijskim zastupnikom. Time je ta
banka stekla zavidan položaj - organizaciju kupnje ratne opreme
i odlučivanja o tome koje će kompanije biti dobavljači, kao
i cijena po kojima će se oprema nabavljati. Stoga ne čudi da
su korporacije koje su pripadale izravno grupaciji kompanija
obitelji Morgan i Rockefeller bile glavni korisnici toga lukavog
posla.
U siječnju 1915. sastao se J.P.Morgan mlađi koji je naslijedio preminulog oca, s predsjednikom
Wilsonom u Bijeloj kući da raspravi pitanje svoje
suradnje s Velikom Britanijom, a predsjednik mu je rekao kako
nema nikakvih zamjerki ni na kakve poslove njegove ni drugih
grupacija koje služe "napretku trgovine.
Do ulaska Amerike u rat banka J. P. Morgan & Co.
organizirala je izvoz ratnog materijala u vrijednosti od oko 5
milijarda dolara, u Englesku i Francusku, a kasnije i u Italiju.
Sav je taj materijal kupljen na kredit, koji je organizirala ista
ta banka. Nijedna privatna bankarska skupina nije nikada prije
ostvarila takvu zaradu, koja, pretvorena u današnju vrijednost,
iznosi oko 90 milijarda dolara.
To je dostatno da prouzroči veliku bankarsku krizu, ako
zemlje dužnice odluče ne vratiti te kredite ili kasniti s njihovom
otplatom.
Godine 1934., dvadeset godina poslije početka Prvoga svjetskoga
rata, senator Gerald Nye, progresivni republikanac iz
Sjeverne Dakote i blizak prijatelj Roberta LaFollettea, održao
je saslušanje o ulozi vojne industrije i financija u uvlačenju
Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat.
Senator Nye nazvao je kompanije vojne industrije "trgovcima
smrti". Posebno je kritičan bio prema korporaciji DuPont,
te drugim velikim tvornicama kemijskih proizvoda i vojne
opreme, tvrdeći da su bile spremne žrtvovati američke vojnike
u ratu kako bi ostvarile velike profite. U njegovu završnom
izvješću iz 1936. stoji: "Američke kompanije za proizvodnju
vojne opreme koje su pod istragom s vremena na vrijeme pribjegavaju
takvim neobičnim pristupima, upitnim uslugama
i provizijama, te metodama 'činjenja onoga što je potrebno'
poput organiziranja, u praksi, jednog oblika podmićivanja
stranih državnih dužnosnika ili njihovih bliskih prijatelja radi
osiguranja posla."
Ruska se fronta urušila pred Njemačkim Reichom, a boljševički
režim, s Lenjinom na čelu, prijetio je preuzimanjem
moći i povlačenjem Rusije iz rata. U odvažnom kockanju koje
je financirao njemački Glavni stožer, Nijemci su se odlučili
upustiti u velik rizik time što su boljševičko vodstvo, koje je bilo
u egzilu u Švicarskoj, zapečatili u poseban željeznički vagon,
zajedno s dostatno zlatnih poluga da provede revoluciju protiv
cara, kako bi na vlast postavili režim koji je neprijateljski prema
englesko-francuskim interesima i koji će pristati zatražiti
zaseban mirovni sporazum s Njemačkom. U tome su i uspjeli,
ali cijena je bila previsoka.
Francuska je već bila iscrpljena, a Velika je Britanija odbila
molbu Francuske da pošalje pojačanje, a imala je milijun
vojnika pod britanskom zastavom na Bliskom istoku, jer se
pripremala dokopati do tada netaknutih nalazišta nafte u Mezopotamiji.
S prestankom borba na ruskoj fronti njemačka će
se vojska moći prestrojiti za konačan prodor linije Maginot i
zauzimanje Francuske.
S više od milijardu i 500 milijuna dolara u kreditima, organiziranim
za Veliku Britaniju, Francusku, Rusiju i Italiju, te
preuzetim rizikom za oko 5 milijarda dolara vojne opreme za
zaraćene europske zemlje, banka J. P. Morgan & Co. počela se
bojati da bi se moglo dogoditi nezamislivo, tj. da bi Njemačka
poslije svega mogla pobijediti.
predsjednik Wilson, koji
je 1916. ponovno izabran za predsjednika kao mirovni kandidat,
uveo je Sjedinjene Američke Države, u travnju 1917., u
Prvi svjetski rat. Pojavio se pred Kongresom kako bi zatražio
službenu objavu rata Njemačkoj, navodeći kao razlog ponovne
neograničene njemačke podmorničke napade na američke
brodove i na brodove drugih neutralnih zemalja koji plove u
engleske i francuske luke.
Od vremena službenog ulaska Amerike u Prvi svjetski rat,
u travnju 1917., pa sve do potpisivanja primirja s Njemačkom
11. studenoga 1917., američka je Vlada pozajmila europskim
savezničkim silama ono što je Morganov čovjek, Thomas William
Lamont, u govoru iz 1915., nazvao "doista izvanrednim"
iznosom - 9.386.311.178 dolara, s time da je Velika Britanija
od toga dobila lavovski dio od 4 milijarde i 136 milijuna dolara,
a Francuska 2 milijarde i 293 milijuna dolara.
Potpuna porezna snaga Sjedinjenih Američkih Država, uz
pomoć Banke za savezne pričuve, mobilizirana je u svrhu potpunog
poraza Njemačke. No, tih 9 milijarda dolara nije otišlo
u London i Pariz, da oni to upotrebe kako sami žele, nego je
taj novac otišao izravno američkim kompanijama, od kojih je
većina bila povezana s grupacijom obitelji Morgan, bankom
Kuhn, Loeb & Co. i obitelji Rockefeller, za plaćanje ratne
opreme za saveznike.23 Morgan nije ništa prepuštao slučaju.
Kako bi svoju politiku okrenula za 180 stupnjeva i mobilizirala
skeptični američki narod za rat protiv Njemačke,
Wilsonova je Vlada osnovala najveći odjel za propagandu u
povijesti svijeta.
S istraživačkim novinarstvom Georgea Creela i primjenom
Freudove psihologije Edwarda Bernaysa, te njezine analize
nesvjesnih ljudskih potreba i nagona, Vladin je Odbor za javno
informiranje trebao bombardirati naivni američki narod sračunatim
lažima o stravičnim slikama njemačkih vojnika koji
bajunetama probadaju belgijsku djecu i drugim izmišljenim
opačinama kako bi u američkome narodu potaknuo ogorčenost
prema Njemačkome Reichu, koji ni na koji način nije bio
opasnost za Ameriku.
Taj je odbor postao de facto sredstvo za cenzuru medija u
ratnom razdoblju. Ističući opasnost od njemačke propagande,
izdavao je "dragovoljne smjernice" medijima koji su objavljivali
vijesti i odigrao je ključnu ulogu time što je, svojom protunjemačkom
propagandom, usmjerio Kongres da, 1917., donese
Zakon o špijunaži, a 1918. Zakon o pobuni. Radikalne novine,
poput socijalistički usmjerenog lista Appeal to Reason (Poziv
na razum), bile su de facto ušutkane ratnim ograničenjima na
izražavanje drukčijeg mišljenja.
Edward Bernays je posjedovao poseban perverzan genij
za spajanje psihologije mase i psihološke manipulacije raznim
ljudskim emocijama, koji je stekao radeći sa svojim ujakom
Sigmundom Freudom.
Primjenjujući to svoje znanje na razini masa, Odbor za
javno informiranje postao je tako djelotvoran da je za samo
nekoliko mjeseci uspio zaludjeti mase u korist rata. S njegovim
genijem u punoj snazi, u stilu kakve reklamne agencije s
Avenije Madison, taj je odbor istraživao različite kanale kojima
su informacije tekle prema narodu i zapljuskivao je te kanale
pro-ratnim materijalom.
Osnovali su i Odjel
za izdavaštvo, koji je upošljavao vodeće romanopisce, pisce
kratkih priča i esejiste. Njihov je posao bio dočarati običnim
ljudima rat u lako razumljivim slikama. Njihova su izdanja
svakoga mjeseca dopirala do oko 12 milijuna ljudi.
Druga propagandna tehnika kojom se koristio taj odbor bilo
je sotoniziranje protivnika. "Psihološko opiranje modernih
nacija ratu toliko je snažno", napisao je Harold Lasswell, "da
se svaki rat mora prikazati kao obrana od opasnog, smrtonosnog
agresora. Ne smije biti nikakvih nejasnoća o tome koga
javnost mora mrziti."
Poslije rata Edward Bernays je priznao da su se njegovi kolege
koristili navodnim zvjerstvima kako bi potaknuli ogorčenje
javnosti prema Njemačkoj. Neke od priča o zvjerstvima koje su
plasirali tijekom toga rata, poput one o kadi punoj izvađenih
očiju ili one o sedmogodišnjem dječaku koji se njemačkim vojnicima
suprotstavio drvenom puškom, bile su u biti reciklirane
priče iz prijašnjih ratova.
Iskustvo s izvanrednim tehnikama manipulacije mišljenjem
masa za vrijeme Prvoga svjetskoga rata bilo je prvi korak u
pretvaranju Amerike u demokraciju samo po vanjskom izgledu,
kojom, u biti, pomoću obmana, vlada plutokratska elita u
vlastitom interesu.
U vrlo otvorenoj knjizi koju je napisao 1928. godine, pod
jednostavnim naslovom Propaganda, Bernays je napisao: "Upravo
je, naravno, iznenađujući uspjeh propagande za vrijeme rata
otvorio oči inteligentnoj manjini... glede mogućnosti kontrole
uma naroda." Pišući o vlastitome doprinosu tome odboru,
nastavio je: "Američka je Vlada osmislila tehniku koja je... bila
nova... manipulatori domoljubnim osjećajima primijenili su
mentalne klišeje i emocionalne navike naroda kako bi potaknuli
reakciju masa na navodna zvjerstva, teror i tiraniju neprijatelja.
Stoga je bilo sasvim prirodno što su se, po završetku rata, inteligentni
ljudi zapitali je li moguće primijeniti sličnu tehniku
na mirnodopske probleme.
Poslije pet užasnih godina rata cijena izražena u ljudskim
životima i količini razaranja bila je nemjerljiva. Službena državna
statistika procijenila je broj poginulih u neposrednim
ratnim djelovanjima, u tome "ratu koji će završiti sve ratove",
na 16 milijuna, a onih umrlih od posljedica rata na 29 milijuna,
od kojih je više od 7 milijuna bilo vojnika, a više od 10
milijuna civila.
Problem za Johna Rockefellera i cijeli ustroj s Wall Streeta
bio je u tome što američki narod nije još bio spreman zgrabiti
plašt globalnoga carstva od Velike Britanije. Za to će biti potrebno
još malo rada, dosta jenkijevske domišljatosti i još jedan
svjetski rat, kao i propagandni stroj iznimne širine.
Za banku J. P. Morgan & Co. i njezine saveznice iz "novčanoga
trusta" s Wall Streeta bila je najvažnija činjenica da je
Prvi svjetski rat pretvorio Ameriku iz države dužnice u najveću
svjetsku državu kreditora, što je do Prvoga svjetskoga rata bila
Engleska.

ZLATO, SUKOBLJENI CILJEVI I SUPARNIČKA CARSTVA

Zbog
domino efekta propalih kredita danih europskim i drugim
zemljama, koje je potaknuo Morgan, slom američke burze iz
1929. godine, koji je bio rješiv problem, pretvorio se, od 1929.
do 1931., u najveću deflacijsku krizu u američkoj povijesti i
prouzročio svjetsku ekonomsku krizu.
Pravi razlog velike ekonomske
krize, koja je trajala od 1931. do 1938. godine, nisu bili
precijenjena newyorška burza ni njezin slom, koji je uslijedio.
Temeljni uzrok te svjetske ekonomske i bankarske krize, kao
i pokretač pretjeranog napuhivanja burzovnog balona bila je
pogrješno osmišljena koncepcija Kuće Morgan i ustroja s Wall
Streeta da preuzmu predratnu ulogu londonskog Cityja, svjetskog
financijskog središta, i presele ga u New York. U tome će
odlučujuću ulogu odigrati zlato.
Morganova frakcija, koja je u Americi od sedamdesetih
godina 19. stoljeća postala toliko moćna zahvaljujući bliskim
vezama s vodećim londonskim financijskim skupinama, osobito
s Kućom Rothschild, bila je sklona strategiji savezništva, tj.
posebnih odnosa" između oslabljenog londonskog Cityja i sve
moćnijeg Wall Streeta kao putu prema "američkom stoljeću".

Po svojim glavnim osobinama taj balon od deviznih obveznica,
koji je dvadesetih godina stvorio Wall Street, bio je
u relativnim omjerima jednak riziku i katastrofi koje je Wall
Street prouzročio svojim balonom osiguravanja hipotekarnih
kredita sagrađenim poslije 1999., koji je 2007. godine, kada
je puknuo, prouzročio najveću financijsku propast u povijesti
svijeta.
Od 1920. do 1929. banke sa sjedištem u New Yorku kanalizirale
su na strana kreditna tržišta, preko Wall Streeta,
bogatstvo stvoreno američkom industrijom i poljoprivredom.
S ovlastima koje je imao guverner Newyorške banke za savezne
pričuve Benjamin Strong, kao jedne od dvanaest banaka toga
sustava, ali moćnije od ostalih, ta se banka usmjerila na davanje
kredita stranim zemljama i na stvaranje međunarodnog zlatnog
standarda, pod vodstvom SAD-a. Ono novca što se dvadesetih
godina nije moglo usmjeriti u prekomorske zemlje - u Njemačku
i na druga unosna tržišta - odlazilo je na Newyoršku
burzu, i to sve više poslije 1925. godine. Ostalih jedanaest
regionalnih banaka za savezne pričuve trebalo se baviti samo
svojim lokalnim ili regionalnim ekonomskim pitanjima.
Guverner Engleske banke Montagu Norman, guverner Reichsbanke
Hjalmar Schacht i guverner Francuske banke Charles
Rist doputovali su 1925. godine u New York s namjerom da
nagovore guvernera Stronga da smanji diskontne stope kako
bi se olakšalo povratak Velike Britanije na zlatni standard i
Potaknulo gospodarski oporavak kontinentalnih europskih
zemalja. (U to su vrijeme američke kamatne stope određivale
razinu kamatnih stopa u cijeloj Europi.)
Godine 1919., na
mirovnim pregovorima u Versaillesu, američka je Vlada inzistirala
da Velika Britanija, Francuska i Italija otplate svoje ratne
kredite u dolarima. Saveznici su bezuspješno podnosili molbe
za ukidanje tih ratnih kredita. Njihov dug prema Americi bio
je gotovo potpuno jednak iznosu ratne odštete koju su Velika
Britanija, Francuska i Italija zajedno, prema nacrtu iz Versaillesa,
nametnule poraženoj Njemačkoj. Stoga su Saveznici od
Njemačke tražili i to da ratnu odštetu plaća u dolarima. Cijelo
je to zdanje svjetskog financijskog sustava tijekom burnih dvadesetih
počivalo na krhkoj Ponzijevoj piramidi međunarodnih
kredita i međunarodnog duga.
Dvojna kontrola nad tokovima zlata, onim u London i
onim iz Londona, išla je u korist londonskih banaka, među
njima i banci obitelji Rothschild, koja je bila i najveći kreditor
južnoafričkih kompanija koje su posjedovale rudnike zlata.
Sposobnost Londona da ostane izvan zlatnog standarda i
istodobno spriječi kontrolu New Yorka nad najvećim svjetskim
nalazištima zlata bila je cilj od najviše strateške važnosti za
budućnost Britanskoga Carstva.
Činilo se da je taj ugovor između Engleske banke i Rudarske
komore Južne Afrike, potpisan u lipnju 1919., dao londonskom
Cityju ono što mu je bilo prijeko potrebno - daljnju isključivu
kontrolu nad proizvodnjom zlata u Južnoj Africi i mogućnost
sprječavanja prijevoza zlata izravno iz Južne Afrike u New York.
Južna Afrika, uz snažnu potporu predsjednika Smutsa i
vođe Okruglog stola lorda Milnera iz Londona, omogućila je
londonskom Cityju da ponovno, u nekom budućem vremenu,
preuzme svoju prijeratnu ulogu financijske Meke svijeta.
Taj je put naglo prekinut 1924. godine. On je Južnoj Africi
bio nametnut uz veliku cijenu za njezino gospodarstvo. Vezanjem
randa23 uz funtu i nametanjem embarga na prodaju
južnoafričkoga zlata drugim bankama, osim Engleskoj banci,
taj najveći izvozni proizvod Južne Afrike, zlato, pretrpio je
velike gubitke. Mnogi su rudnici postali neprofitabilni. Zbog
povezanosti randa i funte rasla je inflacija, jer se poslije rata
u Engleskoj drastično povećala, a životni se standard južnoafričkoga
naroda znatno smanjio u doba napuštanja zlatnog
standarda. Štrajkovi rudara koji su zahtijevali veće plaće postali
su učestali.
Rane 1922. godine, kako su životni troškovi rasli, a cijena
zlata padala, vlasnici rudnika zaprijetili su da će rudare bijelce
zamijeniti crncima, koji će raditi i za niže plaće. Rudari, koji su
Pretežito bili bijelci, proglasili su opći štrajk diljem pokrajine
Witwatersrand, regije bogate zlatom. Premijer Smuts proglasio
je prijeki sud i zapovjedio brutalno vojno gušenje štrajka, što
je završilo smrću 700 rudara bijelaca, zbog čega je sam Smuts
dobio nadimak "krvavi čovjek". Uspješno sukobivši crnce i
bijelce, sustav apartheid postao je čvrsto ukorijenjena politika
južnoafričke Vlade, iako je protivljenje vezanju južnoafričkoga
zlata uz britansku funtu u Južnoj Africi postalo vruće političko
pitanje i dovelo do poraza premijera Smutsa na ponovnim
izborima.
Ako Južna Afrika prihvati američki zlatni standard, Velika
će Britanija biti suočena s činjenicom da će rastuća svjetska
trgovina, osobito ako Njemačka oživi trgovinu zemalja kontinentalne
Europe, zaobići londonski City i nepovratno pretvoriti
Englesku u bivšu silu. Time bi New York postao neosporno
središte svjetske financijske moći. Bila je to promjena koju
britanski ustroj još nije bio spreman prihvatiti.
No, godine 1925. Velika se Britanija nije mogla vratiti niti se
vratila na striktan predratni britanski zlatni standard. Engleska
banka više nije posjedovala većinu svjetskoga zlata. Guverner
Norman i britansko Ministarstvo financija uveli su nešto što
je na lukav način sličilo tome standardu i što je, kako se činilo,
zadovoljavalo strateške ciljeve manje iskusnih bankara koji
su dominirali newyorškim financijama, a posebno guvernera
Benjamina Stronga. Taj novi standard Englezi su nazvali zlatno-
devizni standard (Gold Exchange Standard).
Prema tome standardu, Sjedinjene Američke Države će, de
facto, djelovati kao krajnja potpora valutama pogođenim inflacijom,
i to valuti Velike Britanije, ostalih europskih zemalja
i cijeloga svijeta. Velika Britanija neće imati pričuve u zlatu,
kao što je radila prije 1914., nego uglavnom u dolarima, dok
će zemlje kontinentalne Europe, još uvijek pritisnute posljedicama
rata, svoje pričuve imati, ne u zlatu, nego u funtama.
Direktor Morganove banke Benjamin Strong postao je moćni
predsjednik Newyorške banke za savezne pričuve i ostao na
tome položaju do svoje smrti 1928. godine. Svojom politikom
"lakog novca" napuhao je, 1929. godine, burzovni balon,
kao popratni potez Morganova plana o stvaranju zlatnog deviznog
standarda, čije će središte biti New York.
Po tome novom planu Velika će Britanija, u stvarnosti, svoju
valutu, funtu, pogođenu inflacijom, kao i njezinu kreditnu
sposobnost, temeljiti na dolarima, a države ovisne o Velikoj
Britaniji temeljit će svoju valutu na funtama. To je zapravo
značilo da će, od 1925. godine, samo Sjedinjene Američke
Države ostati na striktnom zlatnom standardu, a sve druge
zemlje na svome papirnatom novcu.32 To je Velikoj Britaniji
omogućilo da obnovi svoju dominantnu ulogu u Europi i na
široj međunarodnoj razini kao bankar svijeta, kojeg izričito ili
prešutno podupiru dolar i američko zlato. Bilo je to sudbonosno
loše sazdano zdanje.
U srži britanskoga projekta za ponovno stjecanje nekadašnje
uloge financijskoga diva bila je premoć Britanaca u birokraciji
Lige naroda. Engleska je imala glavnu riječ u moćnom Financijskom
odboru Lige. Montagu Norman u biti je kontrolirao taj
odbor pomoću svojih dvaju bliskih suradnika, sir Henryja Strakoscha
i sir Otta Niemeyera. Britanski ekonomist i dužnosnik
u britanskom Ministarstvu financija sir Ralph Hawtrey također
je odigrao ključnu ulogu tako što je zatražio da sve europske
zemlje prihvate taj novi tečaj zlatnog standarda.
Guverner Norman i drugi Britanci koristili su se Ligom
naroda kako bi pritisnuli europske države, članice te lige, da
njihove središnje banke počnu surađivati s Engleskom bankom,
ne na temelju klasičnog zlatnog standarda, kako je naznačeno,
nego novog - zlatno-deviznog standarda, što bi tim zemljama
omogućilo da i dalje imaju inflaciju i povećavaju svoj deficit,
a zadrže fasadu monetarne stabilnosti. Osim toga, europske
su države bile prisiljene prihvatiti taj zlatni standard prema
znatno precijenjenom paritetu, kako njihov izvoz ne bi doveo
u opasnost britanski izvoz. Sve te zemlje nisu svoje devizne
pričuve držale u zlatu, osim nešto malo zlata, nego u funtama
na računima u Engleskoj banci. Cijelo to zdanje bila je opsjena,
temeljena na povjerenju u, prije svega, vještinu Montagua
Normana da osigura svjetski ili, u najmanju ruku, europski
monetarni sklad.
Na poticaj Benjamina Stronga banka J. P. Morgan & Co. dala
je Velikoj Britaniji prijeko potreban dolarski kredit kako bi se
ova, 1925. godine, mogla vratiti na sada novi zlatni standard.
Ta je banka potom davala slične kredite drugim zemljama, ali
uvijek na preporuku Montagua Normana i ženevskoga Financijskog
odbora, kojim je on dominirao, i uvijek uz odobrenje
Benjamina Stronga iz Newyorške banke za savezne pričuve.
Američka Vlada praktički nije imala nikakvu ulogu u tome
procesu. Ta je politika bila potpuno u rukama bankara s Wall
Streeta. Kao rezultat toga, Belgija, zatim Poljska, pod vojnom
diktaturom ratnog heroja generala Jozefa Pilsudskog, te fašistička
Italija Benita Mussolinija vratile su se na zlato prema
precijenjenim paritetima. Newyorškim i londonskim bankarima
sve su privlačniji bili diktatori čvrste ruke, jer su ih držali
sposobnima kontrolirati pobune sindikata i jamčiti sigurnu
otplatu njihovih kredita.
Ubrzo nakon što se Engleska vratila na zlato, po napuhanom
tečaju od 4,86 dolara, Engleska je banka pokušala znatno
smanjiti cijenu svojih proizvoda i plaće radnika kako bi održala
konkurentnost izvoza, unatoč precijenjenoj funti. Kao reakcija
na smanjenje plaća, godine 1926. izbio je opći štrajk, rast je
bio usporen, izvoz industrijskih proizvoda ostao je nizak, a
nezaposlenost je narasla na gotovo 10%. Godine 1931., kada
je Velika Britanija napokon napustila zlatni standard, nezaposlenost je dosegnula 22%.
Guverner
Strong, koji se rijetko konzultirao s Odborom Saveznih pričuva
u Washingtonu, a kamoli s predsjednicima drugih, regionalnih
banaka za savezne pričuve, potaknuo je dvadesetih godina
znatnu monetarnu inflaciju u Americi i povećao broj kredita
Velikoj Britaniji kako bi podupro funtu prema precijenjenom
paritetu, a time i britansku monetarnu ulogu u Europi, i održao
klimav novi zlatni standard. No, labavljenje monetarnih uvjeta
u SAD-u stvorilo je zametke prenapuhanih cijena dionica na
burzi i cijena nekretnina.
Niske kamatne stope u Americi, u usporedbi s vrlo
privlačnim stopama od obično 6 do 8 posto u europskim zemljama,
potaknule su američke banke da, poslije 1925., daju
sve više kratkoročnih kredita europskim i drugim zemljama
koje su prihvatile taj novi zlatni standard.
Kao rezultat smanjenja kamatnih stopa iz 1927., koje je
provela Newyorška banka za savezne pričuve pod vodstvom
guvernera Stronga, zaustavljen je odljev britanskoga zlata, a
kriza funte je ublažena. Londonski časopis Banker kasnije je
veličao Stronga zbog njegove "energije i vještine koje je stavio
u službu Engleske".
U zdanju zlatnog standarda guvernera Normana Sjedinjene
Američke Države bile su jedina veza svih tih zemalja sa zlatom
i tzv. "čvrstim novcem". Ako inflacija zahvati i dolar, kao što se
i dogodilo pod guvernerom Strongom poslije 1925., i dolar će
postati nepouzdana valuta pa će se cijela ta piramida svjetskih
kredita naposljetku urušiti.
Ta Ahilova peta britanske monetarne piramide ležala je u
činjenici da je to cijelo zdanje počivalo na američkome dolaru,
što će postati vidljivo 1929., kada su svi krediti obustavljeni.
Do tada su mnogi ljudi iz američkoga bankarstva i biznisa slavili
ono što je guverner Strong nazvao "novom erom" trajnog
prosperiteta i stabilizacije cijena, što sablasno podsjeća na
izjavu Alana Greensberga iz 1999. o "novoj ekonomiji", koja
više neće doživljavati cikličke recesije.
Stvarnost je bila nešto posve drugo, a Banka za savezne
pričuve bila je prisiljena pribjeći inflacijskom povećanju kredita
kako bi, kasnih dvadesetih godina, pokušala zaustaviti pad
cijena u europskim zemljama.
Prvih nekoliko godina novog zlatnog standarda, sve do početka
1927. godine, pukotina nije bila toliko vidljiva. Činilo se
da se gospodarstvo europskih zemalja napokon oporavlja i da
zlatni standard ima presudnu ulogu u tome oporavku.
Prema novom zlatnom standardu, poslije 1925. krediti su
otjecali iz New Yorka u London i u druge europske zemlje
gladne dolara. Kuća Morgan, zatim banke Kuhn, Loeb & Co.,
National City Bank i druge banke s Wall Streeta počele su
otkupljivati obveznice raznih europskih zemalja koje su prihvatile
novi zlatni standard. Potom su te iste banke te obveznice
prodavale, često po kamatnim stopama i do 3% većima
od kamata na američke obveznice, američkim obiteljima koje
su na taj način nastojale steći financijsku dobit i sigurnost.
Za newyorške banke bio je to stroj za pravljenje čistoga zlata.
Prema novom zlatnom standardu, poslije 1925. krediti su
otjecali iz New Yorka u London i u druge europske zemlje
gladne dolara. Kuća Morgan, zatim banke Kuhn, Loeb & Co.,
National City Bank i druge banke s Wall Streeta počele su
otkupljivati obveznice raznih europskih zemalja koje su prihvatile
novi zlatni standard. Potom su te iste banke te obveznice
prodavale, često po kamatnim stopama i do 3% većima
od kamata na američke obveznice, američkim obiteljima koje
su na taj način nastojale steći financijsku dobit i sigurnost.
Za newyorške banke bio je to stroj za pravljenje čistoga zlata.
Kao i puknuće balona sekuritizacije američkih drugorazrednih
hipotekarnih kredita, 2007. godine, pad Newyorške burze u
listopadu 1929. bio je samo simptom znatno ozbiljnije bolesti u
37 Benjamin Strong za Montagua Normana, citirano u James Grant, op. cit.
temeljima sustava svjetskih financija. Guverner Engleske banke
Montagu Norman nagovarao je guvernera Stronga da smanjuje
kamatne stope, zato što su te stope utjecale na kamatne stope
u Velikoj Britaniji i u svim zemljama kontinentalne Europe, s
kojima je bila povezana ukupna financijska stabilnost Velike
Britanije u vrijeme poslije rata i što je pomagalo Velikoj Britaniji
u obrani od recesije. Niske su kamatne stope poticale
rast Newyorške burze, jer su povoljni krediti poticali porast
potrošnje u Americi, upravo zbog tada novih uvjeta kredita
uz obročnu otplatu.
Američka napadna potrošnja u "burnim dvadesetim godinama"
bila je, za većinu njezinih građana, iluzija o povećanju
bogatstva obitelji, no ta vrlo loša raspodjela bogatstva nacije
postat će Ahilova peta gospodarstva 1929. godine. U Americi je
do tada čak 60% automobila i 80% kućnih radija bilo kupljeno
na kredit. Ljudi su kupovali na kredit zato što je većina zaposlenih
tijekom dvadesetih godina imala relativno mala primanja.
Nizom smanjenja poreza što ih je ozakonila republikanska
Vlada predsjednika Coolidgea, a osmislio njegov vrlo bogati
ministar financija Andrew Mellon, još se više novca počelo
slijevati u džepove šačice vlasnika velikih kompanija i onih s
naslijeđenim bogatstvom, pa se lavovski dio rastućeg nacionalnog
prihoda koncentrirao u rukama najbogatijih ljudi koji su
činili samo deset posto od jedan posto vrlo bogatih Amerikanaca.
Oni koji su do tada na milijun dolara godišnjeg prihoda
plaćali 600.000 dolara poreza, po novom su zakonu, tijekom
dvadesetih godina, plaćali samo 200.000 dolara poreza, dok
su pripadnici srednjeg i siromašnijeg sloja plaćali veći porez.
Taj bogati sloj posjedovao je 34%
ukupne štednje, dok 80% Amerikanaca nije imalo nikakve štednje.
Iza fasade američkoga prosperiteta iz dvadesetih godina
bilo je zdanje sagrađeno na kreditima i iluzijama o trajnom
prosperitetu i rastu cijena dionica. Jednom kada je vrtuljak
potrošačkih kredita stao, u razdoblju od 1929. do 1931., potrošnja
se urušila, budući da većina Amerikanaca jednostavno
više nije mogla sebi priuštiti kupnju na kredit.
Rast cijena dionica privlačio je kupce, koji su u bankama
dizali "margin" kredite i tako kupovali dionice, odnosno, uz
plaćanje samo 10% stvarne cijene, a ostalo na kredit. U posljednjoj
fazi burzovne manije na Wall Streetu dionice su se
uglavnom kupovale na kredit, budući da su banke slobodno
dijelile kredite burzovnim mešetarima i drugim sličnim špekulantima,
očekujući njihovu otplatu zbog cijena dionica koje
su stalno rasle.
Kada je 1929. cijela ta kreditna piramida stala, nakon što
je uspaničena Banka za savezne pričuve prekasno povećala ka-
matnu stopu u neuspješnom pokušaju da zaustavi prenapuhani
burzovni balon, srušilo se i cijelo zdanje potrošačkih kredita,
a ubrzo i proizvodno gospodarstvo.
I dok su se temelji krhkog europskog zlatnog standarda
Montagua Normana počeli urušavati, stvarao se nov i razoran
financijski šok koji će uništiti svijet. Potaknula ga je Francuska
svojom političkom odlukom da intervenira u Beču kako bi
"Nijemce naučila lekciju".
U ožujku 1931., Austrija, malen ostatak predratnog Austrougarskog
Carstva, sa 6 milijuna stanovnika, objavila je kako
je, zbog opasnosti od krize, otpočela pregovore s Njemačkom
o osnivanju carinske unije radi poticanja tržišta. Takva bi unija
bila, tehnički, kršenje Versailleskog ugovora, ali ne bi bila
nikakva opasnost za sigurnost.
Francuska je Vlada na to odmah reagirala i zatražila neodgodivu
otplatu oko 300 milijuna dolara kratkoročnih kredita koje
su Njemačka i Austrija dugovale Središnjoj banci Francuske i
drugim francuskim bankama, kako bi pritisnula obje države
da odustanu od svoje carinske unije. Tim je zahtjevom pokrenuta
panična navala na uzdrmanu austrijsku valutu.
Ta se kriza poput stepskoga požara proširila diljem Austrije
i zahvatila s njom povezani njemački bankovni sustav.
Predsjednik Hoover izborio je jednogodišnji moratorij na
njemačku otplatu ratnih šteta kako bi pokušao smanjiti pritisak
na Njemačku. To je na snagu stupilo 30. lipnja 1931. Tim je
potezom, za koji se mislilo da je preslab i da je došao prekasno,
samo potaknut paničan bijeg stranih banaka iz njemačke aktive,
u strahu od onoga što će tek doći. I njemački su građani prebacivali
svoj kapital iz maraka u dolare, funte, franke ili zlato.
Za razliku od Velike Britanije, koja je, radi ostvarenja međunarodne
moći londonskog Cityja, žrtvovala konkurentnost
svoga izvoza tako što je prihvatila prijeratni paritet od 4,86
dolara, Francuska se banka vratila na zlatni standard prema
paritetu koji je iznosio 20% njegove prijeratne vrijednosti.
To je potaknulo velik oporavak francuskog izvoza, povećanje
zaposlenosti, širenje industrijske proizvodnje i stvaranje
velikih trgovinskih viškova, a time i pričuva stranih valuta u
stranim središnjim bankama, prije svega u Engleskoj banci.
No, ono što je u tome slučaju bilo dobro za Francusku, zahvaljujući
strukturi međunarodnoga duga koji se temeljio na
zlatnom standardu, bilo je loše za ostatak svijeta. Zlato je iz
Londona i glavnih gradova zemalja kontinentalne Europe teklo
u Francusku banku.
Tako je Francuska glede politike središnje banke opet bila
crna ovca. Guverner Moreau, kao konzervativan bankar, s
pravom je imao dubok osjećaj da je novi zlatni standard Engleske
banke Montagua Normana opasno pogrješan. Ubrzo će
cijelome svijetu postati jasno koliko je imao pravo.
Kao rezultat politike pretvaranja novčanih sredstava u
stranoj valuti u zlato za pričuve Francuske banke, Francuska
je 1931. postala drugi najveći svjetski posjednik monetarnog
zlata, odmah iza američke Banke za savezne pričuve. U kratkom
razdoblju od 5 godina količina zlata u posjedu Francuske banke
povećala se za deset puta.
Do lipnja 1931. zlatne pričuve Njemačke, Austrije, Mađarske
i većine zemalja Istočne Europe bile su iscrpljene, a većina
je banaka bila zatvorena.
Mirovanje je smirilo stanje samo nakratko, do 21. rujna
1931., kada je Engleska banka prestala otplaćivati svoje inozemne
kredite.
Francuska je banka 24. lipnja 1931. počela povlačiti znatne
količine svoga zlata deponiranog u Engleskoj banci, kao i onoga
deponiranog u Newyorškoj banci za savezne pričuve. To je
povlačenje pokrenulo krizu povjerenja u funtu.
I londonske su banke imale znatne iznose sada nesolventnih
kratkoročnih kredita danih bankama zemalja Istočne Europe
i Njemačke. U kolovozu 1931., kako bi pokušala zaustaviti
navalu na funtu, Engleska je banka povećala kamatne stope.
To je samo pogoršalo stanje jer se panika proširila.
Britanska je Vlada uzela oko 650 milijuna dolara kredita
od američkih banaka kako bi pokušala zaustaviti paniku, čime
je opet samo pogoršala stanje. Dana 14. rujna pobunili su se
britanski mornari, a tjedan kasnije, 21. rujna 1931., Engleska
je banka službeno napustila zlatni standard, čime je prisilila
na zatvaranje većinu tržišta vrijednosnim papirima i robom
diljem Europe.
S katastrofalnim posljedicama za svoje stanovništvo, Banka
za savezne pričuve održala je svoj zlatni "eskontni šalter" otvorenim,
dopuštajući time odljev pričuva zlata iz Banke za savezne
pričuve i dovodeći američko gospodarstvo u ozbiljno kreditno
zagušenje. U tome se procesu srušio cijeli potrošački lumperaj
burnih dvadesetih godina, sazdan na kreditima, odnosno, na
novoj praksi "kupovanja s otplatom na rate".
Umjesto da ulaže novac u domaće gospodarstvo, kako bi
spriječila sve veće slabljenje gospodarstva, Newyorška banka
za savezne pričuve, sada, poslije smrti Benjamina Stronga,
pod guvernerom Georgeom Harrisonom, u prosincu 1928.,
povlačila je novac iz gospodarstva u neuspješnom pokušaju da
se održi na zlatnom standardu, povećavajući eskontne stope s
1 na 3% u listopadu 1931. godine.
Taj očajnički pokušaj Wall Streeta i Newyorške banke za
savezne pričuve da spase svoj zlatni standard, a s njime i svoje
snove o američkom neformalnom financijskom carstvu, propao
je iako su oni odbijali prihvatiti tu činjenicu. Banka za savezne
pričuve svojim je povećanjem kamata gurnula američko gospodarstvo
u duboku krizu i deflaciju.
Europske su zemlje vrlo brzo, jedna za drugom, napuštale
zlatni standard, sve osim Francuske. Sjedinjene Američke
Države držale su se precijenjenog zlatnog pariteta do travnja
1933. godine.
Splet tih kriza prouzročio je golemo povećanje utjecaja
američke Vlade na američki ekonomski život. To se očitovalo
u projektu nazvanom New Deal predsjednika Franklina Roosevelta.
Nema nikakve dvojbe da je američki "novčani trust" gajio
zamisli o globalnom carstvu, neformalnom carstvu financija,
pod zaštitom najjače vojske svijeta. Kako bi ostvario taj cilj,
trebao mu je još jedan svjetski rat. I Banka za savezne pričuve
odigrat će u tome odlučujuću ulogu. Prvi takav pokušaj moćnih
newyorških banaka, uz potporu njihove privatne Newyorške
banke za savezne pričuve, pokazao se kao katastrofalan neuspjeh,
koji je Sjedinjene Američke Države gurnuo u najveću
financijsku krizu, u lančane stečajeve banaka i u najveću ekonomsku
krizu u američkoj povijesti. Za manje od deset godina
Wall Street i moćne obitelji koje su iza njega stajale bili su
spremni krenuti u svoj drugi i konačni pokušaj preuzimanja
prevlasti nad svijetom.

NEW DEAL I EKONOMSKA KRIZA - OBITELJ
ROCKEFELLER IZRANJA KAO DOMINANTNA SNAGA

Prvi pokušaj pretvaranja New Yorka u svjetsko financijsko
središte na temelju novoga zlatnog standarda pod dominacijom
Amerike urušio se u rujnu 1931. kada je Velika Britanija, zajedno
s mnogim drugim europskim zemljama, napustila zlatni
standard.
Godine 1931. broj zatvorenih banaka bio je gotovo dvostruko
veći od onoga iz prethodne godine, 2.294. A 1932. propale
su još 1.453 banke. Do te godine, 1932., godine predsjedničkih
izbora, kriza se s banaka prelila na cijele savezne države.
Guverneri saveznih država počeli su proglašavati "bankovne
praznike" u cijeloj državi kako bi zaustavili navalu na banke, što
se prvo dogodilo u saveznoj državi Nevadi, a ubrzo se proširilo
do industrijske države Michigana.
Nacionalni dohodak ili BDP smanjio
se do kraja 1932. godine s oko 88 milijarda dolara na manje
od pola toga iznosa, odnosno na 42 milijarde dolara.
Državni dug nominalno povećao za više od 1.700%
za samo šesnaest godina.
Britanska laburistička Vlada premijera Ramsaya MacDonalda
pala je zbog toga što je većina ministara odbila prihvatiti
veliko smanjenje socijalnih davanja za nezaposlene, koje je
zahtijevala banka J. P. Morgan & Co., kao preduvjet za njezin
kredit.
Dana 19. rujna 1931. Vlada premijera
MacDonalda objavila je kako Velika Britanija napušta zlatni
standard. Taj je događaj označio krah Morganove strategije da
uključi Veliku Britaniju i banke londonskog Cityja u izgradnju
financijskog carstva sa središtem u New Yorku.
Od toga se trenutka Velika Britanija nikada više neće koristiti
uslugama banke J. P. Morgan & Co. kao svoga isključivog
financijskog zastupnika u Sjedinjenim Američkim Državama,
što je ta banka bila još od 1914. i što joj je donijelo golemu
prednost.4 To je označilo i jasan pad međunarodne moći Kuće
Morgan unutar američkoga ustroja. Grabežljivci vrlo brzo
nanjuše krv, posebno onu svojih suparnika.
Drugi i razoran udarac na primat Kuće Morgan u newyorškim
financijama dogodio se u lipnju 1933. godine, kada je Kongres
usvojio Glass-Steagallov zakon, službeno nazvan Zakon o bankarstvu
iz 1933. Kao mjeru smanjenja budućih špekulativnih
burzovnih i financijskih balona, tim je zakonom bankovnim
holdinzima zabranjeno imati u vlasništvu druge financijske
tvrtke, uključujući i osiguravajuće kuće i investicijske banke.
Osim toga, tim je zakonom, radi osiguranja bankovnih depozita,
osnovana Savezna korporacija za osiguranje depozita
(Federal Deposit Insurance Corporation, FDIC).
Jedina velika newyorška banka koja je poticala Kongres
da donese Glass-Steagallov zakon bila je Chase Bank obitelji
Rockefeller. Predsjednik te banke Winthorp Aldrich bio je sin
senatora Nelsona Aldricha, autora takozvanog Aldrichova
plana, temeljem kojega je 1913. godine donesen Zakon o saveznim pričuvama.
Obitelj Rockefeller zabila je nož u leda svojim suparnicima
Morganima u vrijeme kada su bili najslabiji. Banka Chase izišla
je na kraju kongresnih istraga o nepriličnim radnjama banaka,
koje je proveo senatski Odbor za bankarstvo, neokaljana i čvrsto
profilirana kao "prijatelj" New Deala.
Banka J. P. Morgan & Co. bila je prisiljena rascijepiti se na
dvije banke - banku J. P. Morgan i investicijsku banku Morgan
Stanley za kupnju, prodaju i preuzimanje korporativnih
vrijednosnih papira. Glass-Steagallovim zakonom, usvojenim
usred nacionalne bankovne panike u prvim danima mandata
predsjednika Roosevelta, zadan je razoran udarac nekada
svemoćnoj Kući Morgan, udarac od kojega se više nikada nije
potpuno oporavila.
U roku od tri dana Kongres je donio Interventni zakon
o bankarstvu (Emergency Banking Act), kojim je potvrđena
predsjednikova odluka i kojim su predsjedniku dane gotovo
neograničene ovlasti za daljnje postupanje. Dana 5. travnja
1933. predsjednik Roosevelt potpisao je Uredbu kojom je
posjedovanje zlatnih kovanica, poluga ili potvrda o zlatu kod
američkih građana postalo nezakonito.9 Prekršaj se kažnjavao
novčanom kaznom od 10.000 dolara ili kaznom od deset godina
zatvora, odnosno, posjedovanje zlata postalo je kazneno djelo.
Tako je savezna Vlada konfiscirala zlato vlastitih građana.
Američka Vlada nije samo
napunila zlatom svoje trezore na štetu svojih građana, nego
im je, i to usred najveće ekonomske krize u povijesti Amerike,
odsjekla svaku mogućnost da u obliku zlata dugoročno očuvaju
vrijednost svoje imovine.
Osim toga, Vlada je obustavila zamjenu svojih dolara za
zlato. Dana 5. lipnja 1933. Kongres je i formalno napustio zlatni
standard te objavio da su tradicionalni ugovori s klauzulom
o zlatu ništavni. Oko 100 milijarda dolara iz takvih ugovora
time su postali nenaplativi - od hipotekarnih kredita preko
polica životnog osiguranja do željezničkih obveznica. Klauzula
o zlatu bila je osiguranje od inflacije i jamstvo otplate zdravim
novcem. Vjerovnik je pod takvim uvjetima ugovora mogao
zatražiti isplatu ili u valuti ili u zlatu.10
Ali ne više.
Bernard Baruch, savjetnik predsjednika, nije skrivao činjenicu da je zgrnuo cijelo
bogatstvo na burzi tako što je sve svoje dionice prodao nekoliko
tjedana prije sloma burze iz listopada 1929., želeći tako svojim
izjavama u javnosti dati težinu delfijskoga proročanstva u
stanju kakvo je vladalo ranih tridesetih godina. No, nije rekao
kako je njegov blizak prijatelj Winston Churchill to isto učinio
na njegov savjet. Začudo, i Bernard Baruch i Winston Churchill
uspjeli su izbjeći krah burze, i to neposredno prije negoli je
Engleska banka pokrenula događaje koji su doveli do sloma
londonske burze u rujnu 1929. U nekim je krugovima vladalo
mišljenje da su i jedan i drugi dobro iskoristili svoj položaj jer
su znali što će se dogoditi.
Baruch je tijekom tih kritičnih prvih nekoliko godina krize
imao položaj s toliko moći i utjecaja nad ekonomskom politikom
Washingtona kao nitko drugi. Ono što je tim utjecajem
činio pokazat će se odlučujućim za daljnji tijek događaja.
Nagovorio je demokrate iz Senata da ne traže put koji bi
bio alternativa tada paraliziranoj Bijeloj kući, nego da postignu
konsenzus s republikancima predsjednika Hoovera. "Zemlja
je u vrlo uzburkanom stanju", rekao je svojim prijateljima iz
Senata. "Sada joj treba odmor, a ne daljnje promjene. Nemojmo
sada pokušavati ispravljati previše toga.
Rooseveltov povratak na zlatni standard iz siječnja 1934.,
prema Zakonu o zlatnim pričuvama koji je donio Kongres,
bio je prva službena devalvacija dolara u odnosu na zlato od
1900. godine, kada je predsjednik McKinley potpisao Zakon o
zlatnom standardu, kojim je vrijednost dolara fiksirao na 25,8
graina20 zlata za jedan dolar.
Zakonom o zlatnim pričuvama iz 1934. Sjedinjene Američke
Države obustavile su otkup dolara za zlato na domaćem tržištu.
Novim su zakonom Banke za savezne pričuve bile dužne svoje
zlato dostaviti Ministarstvu financija, čime je nacionalizirano
sve zlato u državi. Zauzvrat, banke su dobile takozvane "potvrde
o zlatu", koje su im služile kao pričuve za depozite i
novčanice Banke za savezne pričuve. Zakon je također ovlastio
predsjednika da devalvira zlatni dolar na najviše 60% postojeće
vrijednosti, što je bila velika devalvacija i golem gubitak za
inozemne kreditore.
Sudbonosna posljedica pada Kuće Morgan unutar američkoga
ustroja bio je uspon moći obitelji Rockefeller i njezina
dominacija nad američkim gospodarstvom i politikom, neviđena
u povijesti Sjedinjenih Američkih Država.
Krajem tridesetih godina moćnom dinastijom Rockefeller
upravljala su četvorica braće, sinovi Johna D. Rockefellera
mlađeg - David, Nelson, John D. III. i Laurance Rockefeller.
Peti brat, Winthrop Rockefeller, imao je razmjerno sporednu
ulogu u političkim aktivnostima obiteljskoga carstva. Ostala
četvorica organizirala su rastuću moć svoje frakcije unutar
najviših krugova američkoga ustroja moći oko banke njihove
kompanije naftnoga carstva Standard Oil, nazvane New York's
First National Bank. Na njezinu je čelu bio James Stillman,
a u Upravnom odboru i William Rockefeller, brat Johna D.
Rockefellera mlađeg, te oko banke Chase Bank, kućne banke
kompanije Standard Oil, koja je 1933. godine bila najveća banka
na svijetu, tada pod kontrolom obitelji Rockefeller.
Dok je većina Wall Streeta na New Deal predsjednika Roosevelta
u početku gledala kao na anatemu i velik korak Sjedinjenih
Američkih Država prema ekonomskom boljševizmu,
braća Rockefeller shvatila su da gospodarsku krizu i sve veću
ulogu države u gospodarstvu mogu iskoristiti na vlastitu korist
u svrhu izgradnje svoga carstva. Nisu se imali razloga bojati
nikakvih političkih mjera izvan Vlade predsjednika Roosevelta.
Njihovi su ljudi dominirali Rooseveltovim slavnim "trustom
mozgova", koji je u početku bio sastavljen od pet ljudi koji su
usmjeravali predsjednikove političke odluke, iako nisu imali
nikakva službena položaja. To su, uz Bernarda Barucha, bili
Adolf A. Berle, zatim James Warburg, bankar s Wall Streeta i
sin tvorca Banke za savezne pričuve Paula Warburga, profesor
Rexford Guy Tugwell i Raymond Moley.
Čovjek obitelji Rockefeller bio je prvi čovjek uz predsjednika
Roosevelta, njegov pouzdanik i bivši zaposlenik obitelji Rockefeller
Harry Hopkins, koji se brinuo o tome da predsjednik
Roosevelt čini ono što je korisno za široke interese obitelji
Rockefeller. Njega je, više od deset godina, financirala Zaklada
Rockefeller, dok je bio na čelu organizacije zvane Organizirana
socijalna služba, koju je financirala obitelj Rockefeller. Harry
Hopkins postat će alter ego Franklina Delanoa Roosevelta, čak
toliko da je stanovao u Bijeloj kući. On je u ratnim godinama
bio druga najmoćnija osoba u Americi, toliko moćna da su ga
mediji nazvali "zamjenikom predsjednika".
Godine 1937., ubrzo poslije njegova ponovnog izbora za
predsjednika, Roosevelt, poznat po slabom razumijevanju
ekonomije, prihvatio je mišljenje svoga ministra financija Henryja
Morgenthaua o tome da se kriza bliži kraju i da je najveća
opasnost potencijalna inflacija od prevelike državne potrošnje.
Stoga je Roosevelt smanjio državnu potrošnju i drastično
skresao izdvajanje iz proračuna za sve državne agencije New
Deala, poput Uprave za projekte napretka (Works Progress
Administration). Banka za savezne pričuve uredno je smanjila
ponudu novca i time zakočila potrošnju stanovništva. Burza
je doživjela najveći pad u povijesti SAD-a, a dva milijuna ljudi
ostalo je bez posla. Mediji su to prozvali "Rooseveltovom
krizom". Nedugo poslije drugog pada u krizu Roosevelt se
iznova obratio ljudima poput Adolfa A. Berlea i interesnom
krugu braće Rockefeller radi osmišljavanja strategije koja će
Ameriku izvući iz te druge krize. Braća Rockefeller bila su i
više nego spremna pomoći.
Suprotno od odnosa prema većini malih i srednjih
industrijskih poduzeća, New Deal je bio nježan prema kompanijama
braće Rockefeller, kao i prema većini korporacija s
popisa "500 najvećih", koje su s njima bile blisko povezane.
Interesi obitelji Rockefeller s Wall Streeta, Bernard Baruch
i moćni krug čelnih ljudi velikih kompanija toga doba bili su
odlučni reorganizirati američko gospodarstvo po uzoru na
centralizirano gospodarstvo tadašnje Mussolinijeve fašističke
Italije. Naravno, ti su ljudi bili dovoljno politički lukavi da tako
nešto ne zagovaraju preglasno u javnosti.
Bernard Baruch i njegov blizak prijatelj Bernard Swope,
koji je bio jedan od direktora kompanije General Electric Co.
i jedan od direktora banke National City Bank, nametali su
1931. godine predsjedniku Hooveru interventni program za
"stabilizaciju industrije". Bit toga programa bila je osloboditi
velike kompanije od ograničenja ugrađenih u Shermanov zakon
protiv trustova i time otvoriti vrata stvaranju golemih i moćnih
korporacija u vrijeme krize, kada su niske cijene dionica omogućavale
jeftino preuzimanje mnogih kompanija onima poput
grupacije Rockefeller, koja je plivala u novcu.
"Na prvi sastanak Vlade, odmah poslije inauguracije predsjednika,
1933., došli su financijaš i Rosseveltov savjetnik
Bernard Baruch i njegov prijatelj general Hugh Samuel Johnson,
koji će kasnije postati direktor Uprave za nacionalni oporavak.
Svakome su ministru uručili po jedan primjerak knjige Giovannija
Gentilea, teoretičara talijanskog fašizma, i svi smo je s
velikom pozornošću pročitali."29
Onaj isti plan reorganizacije gospodarstva pod kontrolom
države koji su Bernard Baruch i Gerard Swope 1931. godine
neuspješno pokušali nametnuti predsjedniku Hooveru prihvatio
je predsjednik Roosevelt.
Svoju koncepciju Uprave za nacionalni oporavak uvelike su
preuzeli od projekta mobilizacije industrije u vojne svrhe, na
čijemu su čelu obojica bili za vrijeme Prvoga svjetskoga rata.
Velike kompanije i Wall Street od tada su stalno bili opijeni
željom da ponovno zadobiju takvu moć nad američkim gospodarstvom.
Velika kriza bit će njihova druga prilika, a Hugh
Johnson njihov čovjek za taj projekt. On u krugovima američke
Vlade nije nimalo skrivao činjenicu da Mussolinijev korporativizam
vidi kao model za Ameriku.
Preko Teaglea grupacija obitelji Rockefeller iskoristila je
svoj utjecaj na Upravu Hugha Johnsona kako bi recentralizirala
trideset tri kompanije koje su nekada pripadale trustu Standard
Oil, koji je slijedom presude Vrhovnoga suda iz 1911. godine
temeljem Shermanova zakona protiv trustova, bio prisiljen
razdijeliti se na više kompanija.32 Bio je to samo jedan od niza
poteza obitelji Rockefeller u njezinu učvršćivanju odlučujućeg
političkog položaja nad unutarnjom i vanjskom politikom
Sjedinjenih Američkih Država za vrijeme krize i mandata
predsjednika Roosevelta.
Godine 1930., kada se većina banaka borila za opstanak,
banka obitelji Rockefeller Chase National Bank cvjetala je.

PLANOVI ZA "AMERIČKO STOLJEĆE" - STUDIJE
O RATU I MIRU

John P. Morgan nikada nije našao ni vremena ni volje da
svoje nepregledno bogatstvo organizira u obliku zaklada koje
su oslobođene od poreza i da tako proširi svoj utjecaj daleko
izvan granica svojih banaka i kompanija. No, John D. Rockefeller
je, poslije štrajka rudara iz savezne države Colorado, kada
su njegovi privatni zaštitari pucali u nenaoružane radnike zbog
čega je bio na udaru medija i popraćen vrlo lošim publicitetom,
bio uvjeren kako bi takav potez uvelike unaprijedio njegove
odnose s javnošću.
Njegov glavni poslovni savjetnik Frederick T. Gates uvjerio
ga je poslije 1913. da svoje bogatstvo organizira u zaklade koje
su oslobođene od poreza, te da, s pomoću toga neoporezivanog
novca, proširi moć i utjecaj obitelji slično kao što je to činila i
firentinska obitelj Medici, doduše, bez njezine kulturne profinjenosti,
ali pod plaštem mita o "filantropiji".
Pred kraj tridesetih godina, samo nekoliko tjedana poslije
njemačke invazije na Poljsku i pune dvije godine prije japanskoga
napada na Pearl Harbor, koji će Ameriku izravno uvesti
u Drugi svjetski rat, obitelj Rockefeller u tajnosti je stvorila
jednu vrlo utjecajnu političku skupinu.
Zadaća te tajne skupine bila je oblikovati američke poslijeratne
ekonomske i političke ciljeve pod pretpostavkom da će
se svjetski rat sigurno dogoditi i da će Sjedinjene Američke
Države sa zgarišta rata izići kao vodeća svjetska sila.
Studije o ratu i miru, koje je financiralo newyorško Vijeće
za inozemne odnose, za američko su Ministarstvo vanjskih
poslova, koje nije imalo dostatno svog osoblja, izradile sve
važnije planove za poslijeratno razdoblje. Poslije 1942. godine
većina je članova Studija potiho stavljena izravno na platnu listu
Ministarstva vanjskih poslova kako bi s viših položaja unutar
države nastavili s provedbom projekta.
U razdoblju od studenoga 1939. pa do kraja 1942. godine
Zaklada Rockefeller donirala je Studijama o ratu i miru najmanje
350.000 dolara za izradu plana poslijeratne gospodarske
prevlasti Amerike. Bio je to ulog koji se, poput mnogih "filantropskih"
uloga obitelji Rockefeller, kasnije tisućostruko vratio.
Osim toga, taj je ulog imao i presudnu ulogu u određenju
poslijeratnog svjetskog američkog poslovnog carstva, tako da
je "američko stoljeće", koje su spomenute Studije oblikovale u
svojim planovima, umnogome bilo carstvo obitelji Rockefeller,
iako je većina Amerikanaca bila blaženo nesvjesna te činjenice.
Osobe koje su u Studijama o ratu i miru oblikovale tu novu
i neslužbenu američku politiku bile su odabrane iz elitnoga
kruga članova newyorškoga Vijeća za inozemne odnose, u
kojemu su, pak, sve više prevladavali ljudi po izboru obitelji
Rockefeller.
Njihova se vizija američke prevlasti u svijetu temeljila na
gospodarskim ciljevima, a ne, kao u slučaju Britanskoga Carstva,
na vojnim osvajanjima i stvaranju kolonijalnog carstva.
Bila je to briljantna prerada britanskoga modela, koja je divovskim
američkim kompanijama omogućila da svoje interese
sakriju iza vela demokracije i ljudskih prava za "potlačene
ljude iz kolonija", te iza potpore "slobodnom poduzetništvu"
i "otvorenom tržištu".
Studije o ratu i miru, koje je financirala obitelj Rockefeller,
još su prije ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat, kojim će ostvariti
"američko stoljeće", utvrdile cilj koji bi Amerika trebala
postići u poslijeratnom svijetu, cilj koji nije bio ni najmanje
sentimentalan. U dokumentu E-B19, koji je njihova Skupina za
gospodarstvo i financije izradila za Vijeće za inozemne odnose
i Ministarstvo vanjskih poslova, piše:
"Prvi i glavni zahtjev Sjedinjenih Američkih Država u svijetu
u kojemu one za sebe predlažu položaj neupitne moći, brza je
provedba programa potpunog razoružanja... kako bi se ograničio
bilo kakav izraz suvereniteta stranih nacija, koji predstavlja
opasnost za i najmanje područje svijeta nužno za sigurnost i
gospodarski napredak Sjedinjenih Američkih Država."
Više od šezdeset godina poslije toga, u rujnu 2002., Vlada
predsjednika Busha je, gotovo istim riječima, iste te ciljeve
prikazala kao politiku nacionalne sigurnosti SAD-a.
Amerika će svoju prevlast nad svijetom poslije 1945. ostvariti
djelovanjem nove organizacije koju su osmislili, "dragulja
u kruni američkoga Lebensrauma" - Organizacije Ujedinjenih
naroda (Organization of United Nations, OUN), koja će uključivati
nove institucije, stvorene na konferenciji u Bretton Woodsu,
tj. Međunarodni monetarni fond (International Monetary
Fund) i Svjetsku banku (World Bank), kao i Opći sporazum o
carinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade,
GATT), koji će biti potpisan naknadno.12
Tajna skupina nazvana Studije o ratu i miru, s Isaiahom
Bowmanom na čelu, izradila je za predsjednika Roosevelta
osnovni nacrt UN-a i uvjerila ga da toj ideji dade svoju svesrdnu
potporu. Pod parolom "slobodne trgovine" i otvaranja
zatvorenih tržišta diljem svijeta tim će se planom poslije rata
okoristiti američke divovske kompanije, prisiljavajući nova,
još neotvorena tržišta jeftinih sirovina na otvaranje, kao i nova
tržišta za prodaju američkih proizvoda.
Godine 1941., u osvit ulaska Amerike u rat, kompanija
Standard Oil iz New Jerseyja, koja je kasnije preimenovana u
Exxon, u tome je času bila najveća naftna kompanija na svijetu
s kontrolom nad 84% američkoga tržišta nafte. Financijsko
poslovanje kompanije Standard Oil vodila je banka Chase, a
kontrolu nad većinskim udjelom dionica imale su obitelj Rockefeller
i njezine zaklade oslobođene plaćanja poreza. Drugi
po redu suvlasnik kompanije Standard Oil bila je kompanija
I. G. Farben (Interessen-Gemeinschaft Farbenindustrie AG),
njemački divovski naftni trust, koji je u to doba imao vitalnu
važnost za njemačku vojnu industriju. Poslovanje obitelji
Rockefeller s kompanijom I. G. Farben započelo je još 1927.
godine, po prilici istodobno kada je Zaklada Rockefeller počela
značajno financirati njemačka istraživanja eugenike na Institutu
Keiser Wilhelm.
Banka obitelji Rockefeller, Chase, odigrala je presudnu ulogu
u organizaciji financiranja raznih obiteljskih poslovnih pothvata
u Njemačkoj. Godine 1936., nakon što je Hitler okupirao
pokrajinu Rheinland, banka Schroeder iz New Yorka i obitelj
Rockefeller zajednički su osnovale investicijsku banku Schroeder,
Rockefeller & Co. Upravo je tu banku u ono vrijeme list
Time nazvao "ekonomskim generatorom osovine Rim-Berlin".19
Zanimljivo je da su partneri u toj banci bili nećak Johna D.
Rockefellera Avery Rockefeller, koji je u banci bio predstavnik
obitelji, zatim barun Bruno von Schroeder iz Londona i njegov
nećak barun Kurt von Schroeder, vlasnik banke J. H. Stein iz
Kolna i direktor u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu.
Upravo je njegova banka J. H. Stein još 1931. godine odigrala
ključnu ulogu u ranom financiranju Hitlera, a poslije je služila
kao Hitlerova veza s njemačkom "velikom industrijom".
Transakcije newyorške banke baruna Schroedera i obitelji
Rockefeller provodile su se posredstvom pariške podružnice
banke Chase, koja je tijekom cijeloga rata uredno poslovala,
unatoč činjenici da je Pariz za vrijeme Vichyjeva režima bio pod
nacističkom okupacijom. Pariška podružnica banke Chase bila
je veza za financijsko poslovanje ne samo s bankom Schroeder
iz New Yorka nego i s pronacističkom francuskom bankom
Worms, a posredstvom te banke svoje poslovne operacije u
Francuskoj provodila je i kompanija obitelji Rockefeller Standard
Oil. Direktori kompanije Standard Oil u Francuskoj bili
su članovi Upravnoga odbora Vichyjeve Pariške i nizozemske
banke (Banque de Paris et des Pays-Bas), koja je služila kao
veza između banke Chase i raznih njemačkih moćnih krugova.22
Ta je banka vodila i osobne bankovne poslove Otta Abetza,
njemačkog veleposlanika u Parizu.
I dok su njemačke zračne snage bombardirale London
britanska je Vlada prosvjedovala protiv pošiljaka tetra-etilnog
olova, koje je kompanija Standard Oil slala nacističkoj Njemačkoj.
Tetra-etilno olovo bilo je sastojak bez kojega Njemačka ne
bi mogla proizvoditi visokooktansko gorivo za letove svojih
zrakoplova nad Engleskom. Kompanije Standard Oil, DuPont
i General Motors imale su svjetska patentna prava na etilne
aditive, a Walter Teagle, na tajnom sastanku s predsjednikom
kompanije I. G. Farben Hermannom Schmitzom u Londonu,
1938. godine, organizirao je da kompanija Standard Oil "pozajmi"
kompaniji I. G. Farben više tona tetra-etilnog olova.
Sličan je posao u svezi s tim kemijskim dodatkom sklopio i s
japanskim zračnim snagama.
Kompanija DuPont je tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća
u njemačku vojnu industriju uložila više od 3 milijuna dolara,
čime je za sebe ostvarila veliku prednost pred svojim konkurentima
u Americi. Godine 1933., u doba kada je Adolf Hitler već
bio preuzeo vlast u Njemačkoj, službenici kompanije DuPont
usuglasili su se da Trećem Reichu prodaju "vojno gorivo i vojne
eksplozive", kršeći tako Versailleski, kao i mirovni ugovor,
sklopljen između Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke.
To je provedeno unatoč upozorenju rukovoditelja kompanije
DuPont iz Njemačke o tome kako je "opće poznato" da kompanija
I. G. Farben financira naciste.
Ako je elita iz britanskog Okruglog stola, kao i Hitler, pogrješno
izračunala svoje relativne računice moći, krugovi moći
koji su izronili oko braće Rockefeller i njihovih Studija o ratu i
miru unutar Vijeća za inozemne odnose u tome izračunu nisu
pogriješili. Njima je bilo jasno da ako Engleska na bilo koji
način iziđe netaknuta i kao "pobjednik", tada bi nova američka
hegemonija bila zaustavljena možda i desetak ili više godina.
Jasno je bilo da su takav razvoj situacije željeli izbjeći. Osim
toga, znali su da i Njemačku treba ukloniti kao poslijeratnog
suparnika za prevlast u svijetu.
Jedan od načina postizanja toga cilja bio je osigurati
dostatne količine goriva za njemačke ratne potrebe, barem
ispočetka. U tome nisu bili važni zarada korporacije Standard
Oil ni Rockefellerovi bankarski interesi. Bila je to jednostavna
računica ravnoteže moći i razumijevanje geopolitičkih lekcija,
kako ih je vidio američki ustroj.
Neke od tih veza još su 1938. pokrenule razna pitanja.
Kada je u veljači 1938. godine američko Povjerenstvo za burzu
i vrijednosnice pokrenulo istragu o kartelskom "braku"
kompanija Standard Oil i American IG, koja je bila zajednički
projekt američkih financijskih krugova i njemačke kompanije
I. G. Farben, Walter Teagle, tada predsjednik Upravnog odbora
kompanije Standard Oil, lagao je tvrdeći kako nema nikakvih
saznanja o takvim podatcima. Na kraju je kompanija Standard
Oil vlastima objavila da je promijenila svoju politiku, što također
nije bilo točno.
Promjena je bila samo kozmetičke prirode. Njemački su brodovi
i dalje prevozili naftu na Tenerife u Kanarskom otočju, te
uz obalu Maroka i Španjolske Sahare u sjeverozapadnoj Africi,
gdje su tu naftu i gorivo sifonima punili u njemačke tankere
koji su ih dalje prevozili u Hamburg. Zapravo, kompanija Standard
Oil promijenila je samo registarsku oznaku svoje flote,
koja je po novome bila registrirana u Panami, kako bi izbjegla
britansku pretragu ili preuzimanje.
Tijekom rata, 1942. godine, američki je senator Harry
Truman u jednoj istrazi Senata dao izjavu da se odnos između
obitelji Rockefeller i kompanije I. G. Farben "približava
izdaji".34 Ratni dopisnik za televizijski i radijski program CBS
News Paul Manning izvijestio je o tome kako su, 10. kolovoza
1944., partneri obitelj Rockefeller i kompanija I. G. Farben,
preko povezanih američkih, njemačkih, francuskih, britanskih i
švicarskih banaka, premjestili svoj kapital. Pod zaštitom Bijele
kuće predsjednika Roosevelta ništa, osim manjih globa, nije
poduzeto u svezi s poslovima kojima su obitelji Rockefeller i
DuPont kršile Zakon o trgovanju s neprijateljem.
Samuel P. Bush svoje je bogatstvo stekao, pak, kao direktor
kompanija koje su tijekom Drugoga svjetskoga rata bile
uključene u američku vojnu proizvodnju. Jedna od njegovih
kompanija, Dresser Industries of Texas, proizvela je zapaljive
bombe bačene na Tokio i plinovite difuzijske pumpe za projekt
izrade atomske bombe. Istodobno su neke od tih kompanija,
preko njegovih veza s njemačkom obitelji Thyssen, bile strateški
uključene u tajno naoružavanje i financiranje Trećeg Reicha.
Godine 1942. državni zaštitnik strane imovine (Alien
Property Custodian) Leo Crowley potpisao je Nalog o prijenosu
br. 248, kojim je zaplijenio imovinu Samuela P. Busha
na temelju Zakona o trgovanju s neprijateljem. Taj je nalog
nejasno objavljen u državnom službenom listu i pomno čuvan
od medija. U njemu je rečeno samo to da su optuženi banku
Union Banking Corporation vodili u ime "obitelji Thyssen iz
Njemačke i/ili Mađarske... nacionalističke obitelji... iz imenovane
neprijateljske zemlje".
Obitelji Rockefeller, Harriman i Bush bile su duboko povezane
s moćnim njemačkim krugovima i za vojnu su izgradnju
Trećega Reicha omogućile vitalna strateška sredstva i znanje,
ne zato što su im se, možda, filozofski sviđale metode kojima
je Hitlerova Njemačka kontrolirala radničku klasu i njegovo
državno upravljanje gospodarstvom. U krajnjoj analizi potpora
koju su dali Trećem Reichu bila je integralni dio daleko
ambicioznijega plana. Njihov cilj nije bio pomoći Njemačkoj u
njezinoj pobjedi, nego stvoriti svjetski rat iz kojega će, poslije
1945. godine, izroniti "američko stoljeće" ili, bolje rečeno,
stoljeće obitelji Rockefeller.
Obitelji Bush, Rockefeller, Harriman, DuPont i Dillon omogućile
su Trećemu Reichu presudno važnu pomoć uglavnom u
godinama prije i početkom rata, što je bio dio njihova velikoga
geopolitičkoga plana uništenja velikih europskih sila, posebno
Njemačke i Rusije, koje su, prema tome planu, trebale uništiti
jedna drugu, "iskrvariti jedna drugu do smrti", kako je to sročio
jedan britanski strateg, čime bi se otvorila vrata za prevlast
"američkoga stoljeća". To je bila i stvarna zadaća Studija o ratu
i miru, koje je financirala obitelj Rockefeller.
Otvaranje tajnih kongresnih zapisa i drugih dokumenata
poslije rata i smrti predsjednika Roosevelta nedvojbeno je pokazalo
da su predsjednik i njegov ministar rata Henry Stimson
namjerno izazvali Japance u rat embargom na japanske zalihe
nafte i pripremom američke vojne akcije na Tihom oceanu
protiv širenja Japana. Ti su dokumenti pokazali da je predsjednik
Roosevelt danima prije bombardiranja Pearl Harbora bio
potanko obaviješten o japanskom pomorskom napredovanju,
čak toliko da je imao podatak o točnom vremenu planiranoga
napada, te da je poduzeo upravo one korake kojima će potaknuti
japanski napad.
namjerno su poduzeti koraci da, u slučaju takvog
japanskog napada, Pearl Harbor ostane bespomoćan. Kako je
Japanski napad na Pearl Harbor i flotu bombardera Američkoga
ratnoga zrakoplovstva 1941. godine završio je s brojem
od 2.403 poginula i 1.178 ranjenih Amerikanca, te izgubljenih
18 bojnih brodova i 188 zrakoplova. Već 26. studenoga iste
godine, samo dva tjedna prije napada, Winston Churchill
žurno je kontaktirao s predsjednikom Rooseveltom i osobno
ga izvijestio o predstojećem napadu na Pearl Harbor. Predsjednik
Roosevelt odgovorio je opozivanjem zračne obrane s flote
49 Ibid., str. 108, 114.
50 Ibid., str. 75., bilješka 3.
u Pearl Harboru, odnosno mjerom koja je trebala zajamčiti
japanski uspjeh.51
U svezi s ovim može se spomenuti još i poruka Winstona
Churchilla poslana predsjedniku Rooseveltu 26. studenoga
1941., koja je do danas jedini dokument iz njihove korespodencije
koja još uvijek nije objavljena zbog "nacionalne sigurnosti".
U toj je poruci premijer Churchill, navodno, upozorio
predsjednika Roosevelta o neodgodivu napadu na Pearl Harbor.
Predsjednik Roosevelt i njegovi savjetnici potaknuli su
japanski napad na mornaričku bazu Sjedinjenih Američkih
Država na Havajima, kako bi naivne američke građane pridobili
za rat u svrhu stvaranja "američkoga stoljeća". Taj će rat biti
sredstvo ostvarenja poslijeratnog plana Studija o ratu i miru,
izrađenog pod pokroviteljstvom obitelji Rockefeller, a povjesničari
će ga nazvati Drugi svjetski rat.to razotkrila istraga Odbora za Pearl Harbor Američke vojske.
admiral Kimmel pretvoren je u žrtvenog
jarca, te je, zato što je "dopustio" napad na luku Pearl Harbor,
bio prisiljen na ostavku.
Nelsonova je zadaća u Latinskoj Americi tijekom Drugoga
svjetskoga rata bila koordinacija američkih obavještajnih služba
i tajnih operacija u danima prije stvaranja Središnje obavještajne
službe, CIA-e. On je bio izravna veza između predsjednika
Roosevelta i sir Williama Stephensona, stvarnog voditelja obavještajne
službe britanskoga premijera Winstona Churchilla,
koji je upravljao krovnom kompanijom pod nazivom Koordinacija
britanske sigurnosti (British Security Coordination).
Zanimljivo je da je tajno sjedište sir Williama Stephensona
bilo u sobi br. 3603 u Rockefellerovu centru u New York
Cityju, nedaleko od ureda Nelsona Rockefellera. To nije bila
slučajnost. Nelson Rockefeller i William Stephenson blisko su
surađivali na zajedničkim obavještajnim operacijama, koje su
vođene u Srednjoj i Južnoj Americi. U isto je vrijeme Nelson
Rockefeller organizirao preuzimanje odabrane britanske imovine
u toj regiji.
Tijekom rata Nelson Rockefeller svojim je djelovanjem
u Latinskoj Americi položio temelje za nepregledno širenje
obiteljskih poslova tijekom pedesetih godina. On je oblikovao
koncepciju obrane SAD-Latinska Amerika, koja će tijekom
Hladnoga rata povezati latinskoameričku vojnu elitu uz politiku
Sjedinjenih Američkih Država, često u suradnji s nemilosrdnim
diktatorima koji su, podupirući obitelj Rockefeller i osiguravajući
povlašteni položaj njezinim poslovnim interesima, dobili
zaštitu SAD-a. Nelson Rockefeller je latinskoameričke vojne
diktatore koji su bili voljni surađivati nazvao "novom vojskom".
Ta će politika nekoliko godina poslije toga postati model za
stvaranje organizacije NATO.
Tijekom Drugoga svjetskoga rata djelovao je kao predsjednik
Ureda za koordinaciju međuameričkih poslova predsjednika
Roosevelta te je diljem Latinske Amerike organizirao mrežu
novinara i većih vlasnika novina. Tu je mrežu organizirao
tako što je neutralnim izdavačima novina iz Latinske Amerike
prijetio prekidom dotoka novinskog papira iz Kanade, koji su
prevozili upravo američki brodovi. Ubrzo se hvalio kako je
tom metodom uspio ostvariti kontrolu nad 1.200 novinskih
izdavača.61 Poslije toga njegovo medijsko osoblje Latinsku je
Ameriku zasipalo podmetnutim pričama koje su simpatizirale
Sjedinjene Američke Države, a posebno poslovne interese
obitelji Rockefeller u regiji.
I sve to vrijeme dok je Nelson Rockefeller kao glavni koordinator
američke obavještajne službe za Latinsku Ameriku
služio u Vladi SAD-a, obiteljske banke i kompanija Standard
Oil aktivno su opskrbljivale Treći Reich vitalnim sirovinama
i financijama.
Sa svoje je strane kompanija I. G. Farben financirala stvaranje
rumunjske Željezne garde generala lana Antonescua, čija
je zadaća bila zaštita dotoka nafte. Kako bi osigurao dostavu
južnoameričke nafte obitelji Rockefeller Silama osovine, uključujući
i Mussolinijevu Italiju, predsjednik Farish promijenio
je registraciju svojih tankera iz američke u panamsku, te je od
pomoćnika ministra Ratne mornarice Jamesa Forrestala, koji
je bio odani pobornik obitelji Rockefeller i potpredsjednik
Upravnog odbora kompanije General Analine and Film, ishodio
imunitet od pljenidbe.

RAT I SUKOBLJENI GEOPOLITIČKI PLANOVI

Hitlerova odluka iz svibnja 1940. godine o obustavi vatre
upravo u trenutku kada su njegove oružane snage okupirale
udružene britanske, kanadske, poljske i francuske snage na
obali kod Dunkirka u Francuskoj, jednako je iznenadila i nje-
mačko vojno zapovjedništvo i premijera Churchilla.8 Savjetnik
Hesse tvrdi da je Hitler to učinio zato što je želio dogovoriti
savezništvo s Velikom Britanijom prije negoli njemački ratni
stroj pokrene svoj sudbonosan ratni pohod na Sovjetski Savez.
Bio je to loše zamišljen pokušaj izbjegavanja još jednog rata na
dvije bojišnice, poput onoga iz 1914. godine.
Tom vrlo neobičnom gestom, Hitler je dopustio bijeg
338.000 savezničkih vojnika u Englesku preko kanala La Manche.
Britanska je propaganda taj događaj prozvala "čudo kod
Dunkirka", ali, u stvarnosti, to nije bilo nikakvo čudo.
Gospodarska strategija Srednjoeuropskoga gospodarskoga
vijeća, takozvana strategija pénétration pacifique (miran prodor,
nap. prev.) Karla Duisberga i obitelji Krupp, nije napredovala
samo na području odnosa sa Staljinovim Sovjetskim Savezom,
koji je sredinom tridesetih godina nacističku Njemačku vidio
kao svoju glavnu stratešku opasnost.
Adolf Hitler, čovjek
kojega su industrijski i bankarski krugovi ispočetka podržali i
postavili na mjesto kancelara, s idejom da ostvari njihov plan
vraćanje gubitaka iz Prvoga svjetskoga rata, postao je opsjednut
ratom do uništenja radi zatiranja boljševizma i "inferiorne slavenske
rase", što je i izjavio više od deset godina prije izdavanja
svoje knjige Mein Kampf.
Kada je Hitler, u studenome 1935., zatražio da se Njemačka
do 1939. godine pripremi za pokretanje sveobuhvatnog rata
protiv Rusije, general Beck i njegov Glavni stožer, u sporazumu
s industrijskim krugovima predstavljenim u Vijeću, sastavili
su popis na kojemu su bila navedena četiri preduvjeta nužna
za uspjeh takvoga rata.23
Njemačka u prvome redu mora postići čvrstu gospodarsku
prevlast nad područjem srednje Europe. To se ne smije postići
vojnim osvajanjem i okupacijom, jer bi to prouzročilo preveliko
širenje njemačke vojske. Umjesto toga bolje je to ostvariti gospodarskom,
političkom i inom kontrolom, koja bi osiguravala
potrebne sirovine, poljoprivredne proizvode, energiju, prijevoz,
te poštansku i administrativnu infrastrukturu diljem srednje
Europe, koje su potrebne kao potpora za takav veliki rat protiv
Sovjetskog Saveza. U biti, prema tome bi se popisu plan Srednjoeuropskoga
gospodarskoga vijeća za prostor srednje Europe
trebao pretvoriti u državnu politiku Trećega Reicha. U tome je
Glavni stožer imao potporu kompanija Krupp i I. G. Farben,
te udruženja Langnamverein.
Drugi preduvjet s popisa Glavnog stožera, nužan za uspjeh
sveobuhvatnog rata protiv Sovjetskog Saveza, bio je da se
Poljska vojska podigne na njemački borbeni standard i stegu,
budući da bi se nju, kao njemačkog saveznika, trebalo iskoristiti
za prodor na istok, u Rusiju. Glavni je stožer predlagao da
se to učini pomoću Sporazuma o međusobnoj zaštiti između
Njemačke i Poljske, koji je Njemačka potkraj 1934. godine
predložila Poljskoj, a Poljska u to doba odbila.
Treći preduvjet bilo je uspostavljanje saveza s Japanom
protiv Rusije, u kojemu bi se Japan suglasio da, istodobno s
njemačkim prodorom u Rusiju sa zapada, pokrene na ruskom
Dalekom istoku invaziju na Sibir.
I, naposljetku, Glavni je stožer zahtijevao da se, u bilo kakvom
njemačkom prodoru na istok, očuva stroga neutralnost
Engleske kako bi se izbjeglo ponovni razoran rat na dvije bojišnice,
što je Njemačka skupo platila u Prvome svjetskome ratu.
Od kraja 1936. godine kancelar Hitler imenovao je Hermanna
Göringa upraviteljem novoga četverogodišnjega plana
pripreme Njemačke za rat, izgradnjom gospodarske samodostatnosti
po pitanju goriva, gume i drugih potrepština.
Nakon što je kancelar Hitler izgubio strpljenje u pregovorima
s poljskim ministrom vanjskih poslova Josefom Beckom,
odlučio je prihvatiti mudar prijedlog Josifa Staljina. Dana 23.
kolovoza 1939. godine u Moskvi je potpisan Pakt Ribbentrop-
Molotov o međusobnom nenapadanju, koji je završio vojnom
okupacijom i podjelom Poljske.
Taj je njemačko-sovjetski pakt o međusobnom nenapadanju
bio popraćen dalekosežnim njemačko-sovjetskim Sporazumom
o trgovini i kreditiranju. Uvjeti toga sporazuma Sovjetskom
su Savezu omogućili žuran kredit za kupnju do 200 milijuna
maraka njemačke industrijske robe, u zamjenu za vitalno potrebnu
naftu i industrijske sirovine iz Rusije.
Berlin je trebao postati financijsko središte "novog europskog
poretka". Na kraju bi devizni tečaj svake nacionalne valute
"nove Europe" bio određen u odnosu na marku, a održavala bi
ih stroga kontrola cijena koju bi provodile vlade tih zemalja.
Ukinuo bi se zlatni standard, a europske bi se valute vezale
za marku, što je bilo vrlo slično američkoj politici napuštanja
zlatnog standarda iz kolovoza 1971. godine.
Predviđen je savez četiriju sila - Njemačke,
Mussolinijeve Italije, Japana i Rusije, koji bi zajednički
uspostavio gospodarsku kontrolu nad cijelom euroazijskom
kopnenom masom, od Atlantskog do Tihog oceana.
Britanske tajne službe i britanska diplomacija počeli su se
snažno dodvoravati Staljinu, nadajući se da će ga odvratiti od
toga Hitlerova plana. Taj pokušaj nije imao mnogo veze s nekim
prosovjetskim osjećajima. Premijer Churchill osobno je mnogo
više simpatizirao Nijemce. Bila je to samo britanska računica
"ravnoteže moći", prema kojoj je Velika Britanija željela savez
sa slabijom od svojih dviju europskih suparnica, Rusijom, i
pokušavala ju je iskoristiti protiv svoje jače suparnice. Taj će
se sukob poslije zvati Drugi svjetski rat.
U listopadu, samo nekoliko dana prije njegova posjeta
Berlinu, rumunjski je diktator Ion Antoanescu dopustio Njemačkim
oružanim snagama da okupiraju njegovu državu kako
bi za Treći Reich osigurali neprocjenjive strateške izvore nafte
iz kompleksa naftnih rafinerija u blizini rumunjskoga grada
Ploesti. To se nije svidjelo Staljinu, koji je taj potez protumačio
kao izravnu prijetnju.
Ubrzo poslije toga sukoba iz studenoga 1940. kancelar
Hitler odlučio je isključiti Sovjetski Savez iz planiranog saveza
četiriju sila, u koji su, uz Sovjetski Savez, trebale ući Italija i
Japan. Dana 18. prosinca 1940. zapovjedio je svome vojnom
zapovjedništvu da se pripremi za sveopći rat protiv Sovjetskog
Saveza, pod šifrom Operacija "Barbarossa", oživljavajući tako
planove iz 1935. godine.
U tome su trenutku predsjednik Roosevelt i krugovi okupljeni
oko Studija o ratu i miru i obitelji Rockefeller znali da
će iz najskupljeg rata u povijesti izići kao pobjednici pa su
pažljivo započeli s propagandnom kampanjom kako bi javnost
pripremili na ulazak u rat s Hitlerovom Njemačkom. Razlog za
ulazak Amerike u taj rat, barem sa stajališta obitelji Rockefeller,
njihovih saveznika s Wall Streeta i krupnih industrijalaca, nije
imao nikakve veze s Hitlerovom politikom "konačnog rješenja"
prema Židovima ni s drugim ogavnostima Trećega Reicha.
Ispravnije je reći kako je sve veća propagandna kampanja
kojom je američki narod trebalo pridobiti za još jedan rat u
Europi bila usmjerena na uništenje najopasnijeg suparnika
poslijeratnog "američkoga stoljeća" - Njemačkoga Reicha.
Amerika je planirala, kao što se Staljin i pribojavao, s pokretanjem
englesko-američke bojišnice protiv Hitlera odugovlačiti
dostatno dugo da Rusija i Njemačka imaju vremena jedna drugu
iskrvariti do smrti. Operacija "Barbarossa" započela je u lipnju
1941. i trajala je do prosinca te godine, tijekom užasno hladne
zime. Za tu je invaziju na Sovjetski Savez mobiliziran zastrašujuće
velik broj ljudi, više od 4,5 milijuna njemačkih vojnika
i vojnika osovinskih sila. Operacija "Barbarossa" do danas je
najveća vojna operacija u ljudskoj povijesti, mjerimo li u terminima
ljudskih snaga, prijeđenog područja i ljudskih žrtava.
U tome su se trenutku srušili i cijela strategija i utjecaj
Srednjoeuropskoga gospodarskoga vijeća, na čelu s barunom
von Wilmowskim. Mreža koju je Vijeće ispreplelo unutar industrije
i institucija Trećega Reicha promijenila je cilj djelovanja
i postala njemački pokret otpora (Der Wiederstand).
Kako je to britanski premijer Winston Churchill vidio iz
ledeno hladne britanske geopolitičke perspektive, organizirani
otpor kancelaru Hitleru unutar same Njemačke bio je za Veliku
Britaniju još opasniji protivnik.
Premijer Churchill pročitao je zapise o planovima za gospodarski
imperijalizam Srednjoeuropskoga gospodarskoga vijeća,
koje je napisao Alfred Sohn-Rethela, koji je 1936., nakon što je
Gestapo počeo sve više sumnjati u njegove aktivnosti, napustio
Njemačku. U egzilu u Francuskoj on je pisao detaljna izvješća
29 Sohn-Rethel, Alfred, op. cit., str. 23.
o iskustvima koja je stekao u krugu njemačkih industrijalaca
okupljenih u Srednjoeuropskom gospodarskom vijeću i slao ih
Wickhamu Steedu, utjecajnom vanjskom uredniku lista London
Times u vlasništvu skupine Okrugli stol i intimnom prijatelju
Winstona Churchilla.
Sile Osovine, Njemačka, Japan i Italija, pobijeđene su u
rujnu 1945. godine. Cijena te pobjede, izbrojena u ljudskim
žrtvama, bila je zapanjujuća. U taj je rat mobilizirano više od
100 milijuna vojnog osoblja, po čemu je to bio najrašireniji rat
u povijesti svijeta. U stanju "potpunog rata" velike su države
svoje cjelokupne gospodarske, industrijske i znanstvene mogućnosti
stavile u službu rata, zamagljujući tako razliku između
civilnih i vojnih resursa. Ubijeno je više od 70 milijuna ljudi,
od kojih su većina bili civili, po čemu je Drugi svjetski rat bio
najsmrtonosniji rat u ljudskoj povijesti.

KRAJ PAX BRITANNICAE

Američki ustroj i njihovi saveznici iz Vlade nisu gubili
vrijeme da pokažu tko je pobijedio u toj imperijalnoj borbi.
Čak i prije negoli je rat završio Sjedinjene su Američke Države
premijeru Churchillu jasno dale do znanja da se tradicionalne
sfere utjecaja u poslijeratnom svijetu više neće poštovati,
posebno po pitanju prevlasti u naftnoj politici Bliskog istoka,
koja je do tada tradicionalno pripadala Velikoj Britaniji. To su
učinili čuvanjem tajne o razvoju atomske bombe i ukidanjem
neograničene Pomoći u zajmu i najmu (Lend-Lease aid). Zapravo,
Harry Truman, čim je izabran za predsjednika, prisilio
je Britance da, u zamjenu za poslijeratnu američku financijsku
pomoć, sklope nekoliko vrlo oštrih nagodbi.
Američke naftne kompanije tijekom Drugoga svjetskoga
rata znatno su ojačale. Tome je najviše pridonijela slabost
ratom opustošenih britanskih i francuskih naftnih suparnika.
Amerikanci nisu oklijevali iskoristiti tu situaciju.
Poslije rata carstvo banaka i velikih kompanija obitelji
Rockefeller imalo je prevlast nad izvorima energije svoga novostvorenog
američkoga carstva. Njihovi su pomno probrani ljudi
bili zaposleni na projektima Studija o ratu i miru i upravo su
oni vodili politiku američkoga Ministarstva vanjskih poslova.
U međuvremenu je banka Chase, na čelu s Davidom Rockefellerom,
preko svoje podružnice u Parizu, koja je neometano
poslovala tijekom cijeloga razdoblja pronjemačkoga Vichyjeva
režima i nacističke okupacije, provodila financijske transakcije
za kompaniju I. G. Farben i druge klijente iz Trećega Reicha.
Uvećavajući taj već zastrašujuće velik monopol, do tada
neviđen u povijesti svijeta, predsjednik Roosevelt će carstvu
obitelji Rockefeller za kraj darovati još jednu povlasticu - isključiva
prava na zapanjujuća naftna bogatstva Kraljevstva
Saudijske Arabije. Bio je to sudbonosan čin, koji će odrediti
cijeli tijek poslijeratne američke politike na Bliskom istoku,
čije se posljedice mogu osjetiti i dandanas.
Godine 1941., kada je Amerika još službeno bila neutralna,
Kongres je usvojio Zakon o zajmu i najmu. Po tome zakonu,
Amerika će davati pomoć onim zemljama koje je predsjednik
držao vitalnima za obranu Amerike, zbog "nacionalne
sigurnosti". Unatoč tome što 1943. godine Saudijska Arabija
ni na koji način nije bila od presudne važnosti za američku
nacionalnu sigurnost, pravila su zaobiđena kako bi se velikim
naftnim kompanijama obitelji Rockefeller podmazao put za
preuzimanje nepreglednih i netaknutih naftnih bogatstava
toga pustinjskog kraljevstva.
U veljači 1943., kada je objavio da je Amerika Saudijskoj
Arabiji odobrila Pomoć u zajmu i najmu, predsjednik Roosevelt
je pritom Saudijsku Arabiju proglasio "vitalno potrebnom za
obranu Sjedinjenih Američkih Država". No, nije se potrudio
pobliže objasniti tu tvrdnju. Pomoć u zajmu i najmu bila je
prvi korak kojim je korporacija ARAMCO prigrabila isključiva
prava na saudijsku naftu.
Vraćajući se s Konferencije triju sila, održane 1945. na Jalti,
predsjednik Roosevelt je na predsjedničkom brodu s kraljem
Saudijske Arabije Abdulom Azizom organizirao tajni sastanak.
U veljači 1945. razarač USS Murphy pristao je u saudijsku luku
Džedu, čime je prvi put jedan američki brod ušao na teritorij
Saudijske Arabije. Kralj Abdul Aziz i njegova pratnja ukrcali su
se na brod i otplovili prema Velikom gorkom jezeru u Sueskom
kanalu, gdje su se ukrcali na brod USS Quincy, kako bi se, 14.
veljače, sastali s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država,
što je ujedno bio i prvi sastanak kralja Abdula Aziza s nekim
od vođa stranih zemalja.10
Na tome sastanku predsjednik Roosevelt, iz opreza, nije
pušio ni pio u nazočnosti saudijskoga monarha, kako ne bi
uvrijedio njegove stroge religiozne osjećaje.
Tijekom razgovora kralj je izrazio zabrinutost zbog mogućnosti
dolaska velikog broja židovskih izbjeglica iz Europe u
Palestinu, koja je tada još uvijek bila teritorij pod britanskim
mandatom. Roosvelt mu je obećao da ni na koji način neće
pomagati Zidovima protiv Arapa niti će protiv Arapa pokrenuti
neprijateljsku akciju.
Navodno je Abdul Aziz poslije razgovora bio oduševljen
zbog "razumijevanja" koje je američki predsjednik pokazao
prema arapskome gledištu na osjetljivo palestinsko pitanje. Pritom
je predsjednik Roosevelt njihovo "prijateljstvo" zapečatio
tako što mu je darovao jednaka invalidska kolica kakvima se
sam služio i zrakoplov DC3, čime je kralj Abdul Aziz navodno
bio oduševljen.
Tri dana poslije, premijer Churchill, bijesan zbog toga diplomatskog
poteza predsjednika Roosevelta, zatražio je sličan
sastanak sa saudijskim monarhom. Britanski premijer, legendarni
uživatelj pića i cigareta, prije negoli su uopće počeli
pregovarati, rekao je Njegovu Veličanstvu kako je u svijetu
premijera Churchilla pušenje i pijenje alkohola "sveti obred".
Čini se da to kralja baš i nije zabavilo. Osim toga Churchill
nije bio voljan nimalo popustiti po pitanju arapskoga gledišta
na Palestinu, te je kralju, od kojega je dobio skupocjene darove
posute draguljima, darovao jeftinu kutiju s mirisima.
Dana 5. travnja 1945. godine predsjednik Roosevelt formalizirao
je svoju prisegu kralju Saudijske Arabije u pismu
u kojemu je napisao kako je "obećanja dao kao osoba na čelu
izvršnog organa vlasti"12. Time je za američki konzorcij ARAMCO
osigurao isključiva prava na saudijsku naftu.
Tjedan dana poslije toga bio je mrtav.
Josif Staljin, koji baš nije volio premijera Churchilla, u tajnosti
je pisao udovici predsjednika Eleonori Roosevelt, nudeći
da će joj poslati svog osobnog liječnika, koji bi proveo neovisnu
autopsiju, jer je sumnjao da je predsjednik Roosevelt otrovan
po nalogu premijera Churchilla. Ona je tu ponudu odbila.
Rat koji je trajao šest godina i obuhvatio cijeli svijet završio
je 1945. i za sobom ostavio više od 55 milijuna mrtvih. Ni jedna
država nije izgubila toliko građana kao Staljinov Sovjetski
Savez, gdje je nestalo najmanje 22 milijuna ljudi.
Američka je Vlada dobro znala tko je što izgubio. Oni su
bili pobjednici i brinuli su se prije svega o tome kako upravljati
novonastalim američkim carstvom. Godine 1945. američki
se politički ustroj, pod zastavom "slobode" i "demokracije",
"oslobođenja od kolonijalne vlasti" i "američkog slobodnog
poduzetništva", preustrojio kako bi preuzeo vlast nad svjetskim
zbivanjima do razine koju nije dosegnulo ni Britansko Carstvo.
Godine 1919., poslije mirovne konferencije u Versaillesu,
Britansko je Carstvo ostvarilo svoje najveće teritorijalno proširenje
i pretvorilo se u dominion koji je pokrivao jednu četvrtinu
cijele površine svijeta, carstvo "u kojemu sunce nikada ne
zalazi". Samo trideset godina poslije toga, 1949., Britansko je
Carstvo pucalo po svim šavovima, budući da su se u kolonijama
počeli širiti zahtjevi za oslobađanjem od ovisnosti o izrabljivačkoj
matičnoj državi. Britansko je Carstvo bilo na mukama
u možda najvećem preokretu koji se ikada u povijesti svijeta
dogodio jednome carstvu.
Američka je vanjska politika ohrabrivala težnje kolonijalnih
zemalja Britanskoga Carstva za slobodom i neovisnošću, ali je,
kada su te zemlje stekle svoju neovisnost, prestala podupirati
proces dekolonizacije tih zemalja.
Kako se premijer Churchill i pribojavao, Sjedinjene Američke
Države u Drugome su se svjetskome ratu borile za "vodstvo
u rastakanju Britanskoga Carstva", jedine sile za koju se potkraj
četrdesetih godinama moglo očekivati da bi u budućnosti bila
kadra dovesti u pitanje američku prevlast u svijetu.
Drugi svjetski rat uzdrmao je trgovačke mehanizme na
kojima se temeljila britanska financijska moć. Nepregledni
prekomorski posjedi odavno su prodani radi plaćanja ratnih
troškova. Javni se dug Ujedinjenoga Kraljevstva vinuo do neslućenih
visina. Domaća engleska postrojenja i oprema bili su
oronuli i istrošeni. Opskrba električnom energijom više nije
bila pouzdana, stambeni fond bio je porušen, a stanovništvo
iscrpljeno.
Završni udarac britanskome pokušaju da se pridrži za krhotine
svoga globalnoga carstva dogodio se naprasno 2. rujna
1945., manje od četiri tjedna otkako je predsjednik Truman,
na završetku rata na Tihom oceanu, odobrio bacanje dviju
atomskih bomba na Japan, kada je američka Vlada neočekivano
otkazala Velikoj Britaniji Pomoć u zajmu i najmu. Od početka
toga programa, koji je Kongres odobrio u ožujku 1941., oko
devet mjeseci prije negoli je Amerika uopće službeno ušla u
rat, SAD su Veliku Britaniju opskrbile s oko 31 milijardom
dolara u ratnome materijalu i drugim nužnim sredstvima. Taj
iznos odgovara iznosu od više od 420 milijarda dolara u 2007.
godini. Sa svoje je strane britanska Vlada očekivala ne samo
da će se ta američka pomoć poslije rata nastaviti nego i da će
Amerika oprostiti britanski dug i Velikoj Britaniji odobriti velikodušan
beskamatni kredit koji će poslijeratnom britanskom
gospodarstvu omogućiti da se što prije oporavi.
U trenutku kada je Amerika, naglo i neočekivano, 2. rujna
obustavila Pomoć u zajmu i najmu, u Veliku je Britaniju već
stigao dio prijeko potrebnih američkih proizvoda, i to u velikoj
količini, dok je dio još bio na putu prema Engleskoj. Neposredno
poslije rata Velika je Britanija hitno trebala opremu.
Umjesto toga, američka je Vlada ponudila uvjetovani kredit
od 4 tisuće milijarda dolara, uz 2% kamata. To je, zapravo,
dokinulo britansku povlaštenu trgovinu sa zemljama članicama
Britanske zajednice naroda, i ozbiljno oslabilo gospodarsku i
trgovinsku ulogu Velike Britanije u poslijeratnome svijetu.
financijski i monetarni stup poslijeratne američke prevlasti
jednako je ovisio i o američkoj vojnoj nadmoći, koja je
jamčila američku prevlast u svijetu poslije 1945. godine. Naposljetku,
čime je trebalo spriječiti da druge države stvore nova
savezništva i tako dovedu u pitanje "američko stoljeće"? Što
bi, primjerice, moglo spriječiti saveznike iz 1945. da postanu
smrtonosni neprijatelji u godinama koje dolaze?
Američka je Vlada odgovorila na ta pitanja samo četiri
tjedna prije negoli je Velikoj Britaniji obustavila Pomoć u zajmu
i najmu. Sjedinjene Američke Države u tajnosti su razvile
najstrašnije oružje u povijesti ratovanja. Povrh toga, politička
elita Sjedinjenih Američkih Država cijelom će svijetu pokazati
da je dostatno luda i da je kadra to strašno oružje uporabiti
protiv svojih neprijatelja.

AMERIKA BACA ATOMSKU BOMBU

Ni jedan drugi ratni čin nije odaslao toliko okrutno jasnu
poruku o novoj poslijeratnoj američkoj nadmoći kao dopuštenje
što ga je američka vlada dala za bacanje dviju atomskih
bomba na japanske gradove, jednu na Hirošimu, 6. kolovoza, a
drugu na Nagasaki, 9. kolovoza. I iako su Sjedinjene Američke
Države prije toga, letcima koje su bacali američki zrakoplovi,
upozoravali japanske civile na zračne napade na dvanaest
japanskih gradova, koji su bombardirani uobičajenim bombama,
stanovnici grada Hirošime nisu bili upozoreni o napadu
atomskom bombom.
Svaka od tih dviju bomba, jedinih koje su SAD tada bile
kadre proizvesti iz svojih zaliha obogaćenog fizijskog urana-235
i plutonija-239, bila je razornija od bilo kojih drugih bomba u
povijesti ljudskog ratovanja. A u povijesti će biti zapamćene i
kao jedine uporabljene atomske bombe.
Bomba bačena na Hirošimu bila je više od dvije tisuće puta
razornija od britanske bombe Grand Slam, koja je do tada bila
najveća uporabljena bomba u povijesti. Samo 8 kilograma plutonija-
239 u jednoj bombi, bačenoj na japanski grad Nagasaki,
počinilo je ratni pokolj bez presedana. Bombu su namjerno
namjestili da eksplodira na visini od oko 600 metara iznad Hirošime
kako bi svijet dobio najuvjerljiviji dokaz o zastrašujućoj
moći toga novoga oružja. Na udaljenosti od oko 500 metara
od nulte točke sve se užarilo od vrućine koja je narasla na više
od milijun stupnjeva.
Tim su dvjema bombama, potkraj 1945., ubili 140.000 ljudi
u Hirošimi i 80.000 ljudi u Nagasakiju, s time da je oko 50%
žrtava ubijeno na dan bombardiranja. Oko 2 0% poginulo je od
ranjavanja ili zajedničkog učinka opeklina, traume i opeklina
prouzročenih radijacijom, čemu su pridonijele i bolesti, slaba
prehrana te mučnina zbog radijacije.
Američki su se državni službenici trudili umanjiti i nijekati
smrtonosno djelovanje nuklearnog otpada tih atomskih bomba
i naknadno umiranje ljudi, bolesti i uništenje prouzročene radijacijom.
U stvarnosti, kako je to kasnije potanko opisano u
japanskim službenim istraživanjima, nebrojene tisuće Japanaca
patile su od deformacije pri rođenju, veće učestalosti raka,
gubitka kose, purpurnih kožnih čireva, te leukemije ili raka
krvi. Osim tih fizičkih ozljeda i kroničnih bolesti preživjeli su
patili i od nezamislive traume.
Zapravo, naknadno otkriveni dokumenti otkrivaju kako
su Japanci Amerikance, još prije njihova dolaska u Potsdam,
izvijestili o tome kako će se Japan predati, pod uvjetom da im
se dopusti da zadrže svoga cara. Ispalo je da je predsjednik
Truman znao za tu japansku namjeru. No, znao je i za uspješno
testiranje atomske bombe od 16. srpnja, provedeno u saveznoj
državi New Mexicu.
Uzmemo li u obzir da je japanski car bio glavna osoba japanskoga
društva, te da je bio ključan za poslijeratnu američku
okupaciju Japana, Trumanovo tvrdoglavo ustrajanje u Potsdamu
na bezuvjetnoj predaji Japana tumačeno je kao namjerno
osmišljen trik kojim je kupovao vrijeme i tražio opravdanje za
bacanje atomske bombe na Japan. Sam trenutak događaja i kasnije
otkriveni dokumenti daju ovome gledištu vjerodostojnost.
Trumanovo ustrajanje na bezuvjetnoj predaji imalo je svrhu
spriječiti japansku predaju i stvoriti dojam kako je atomsko
oružje nužno za dovršenje rata.
Zapravo, taj je čin smjerao svijetu, a prije svega Staljinu
i Rusiji, dati do znanja koliko je američka moć užasavajuća i
nezamisliva. Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija
nije imalo svrhu na taj strahotan način prisiliti Japan na predaju
budući da je Japan već bio gotov. Ta uvjerljiva demonstracija
američke vojne moći trebala je preneraziti Sovjetski Savez.
Zapravo, bio je to prvi pucanj u suparništvu između Amerike
i Sovjetskog Saveza, koji će poslije biti prozvan Hladni rat.
Japan, prije bombardiranja, nije bio
obaviješten o zastrašujućoj snazi novoga oružja, a predsjednik
Truman je za peticiju svojih vodećih znanstvenika (70 vodećih američkih znanstvenika
zaposlenih na Projektu Manhattan, u kojoj su predsjednika molili
da ne dopusti bombardiranje Japana atomskom bombom) saznao tek danima nakon što su bombe bačene na Japan.
Američka
je Vlada svoj monopol na atomsko oružje čuvala i od najbližih
saveznika.
Unatoč svemu tome, bombardiranje Japana nije u Rusiji
izazvalo nikakve znakove straha ni omekšavanja. Staljin je na
vrlo visoke položaje unutar američke Vlade postavio mrežu
svojih špijuna, koji su rusku Vladu redovito izvješćivali o
američkome projektu izgradnje atomske bombe. Osim toga,
sovjetskim su znanstvenicima u tajnosti pribavljali nacrte
potrebne za proizvodnju atomskog oružja.11
Rusija je šokirala Sjedinjene Američke Države, kao i većinu
svijeta, kada je, 1949., samo četiri godine kasnije, provela
pokusnu eksploziju vlastite atomske bombe. Time je započeo
nuklearni sukob Hladnoga rata.
Američku su povijest tijekom prošloga stoljeća usmjeravali
sve moćniji karteli financijskih elita i veliki industrijski trustovi
u vlasništvu tih istih elita, kako je opisano u prethodnim
poglavljima. Upravo su njihovi interesi, a ne interesi zemlje
i stanovništva u cjelini, određivali strateške prioritete toga
moćnoga kartela. Kontrolom koju su imali nad nacionalnim
medijima omogućili su svojim propagandnim stručnjacima da
njihove interese prikažu kao "interese cijele Amerike". Većina
je američkoga naroda, u želji da o svojoj domovini misli samo
najbolje, povjerovala toj propagandi.
Zamjenika Achesona neki su nazivali "tvorcem Hladnoga
rata". On je izradio nacrt Trumanove doktrine, kao i dokument
kojim je stvoren NATO savez, te predsjednika uvjerio
da, 1950. godine, uđe u neobjavljeni rat s Korejom. Osim
toga, potkraj 1944. godine, odigrao je ključnu ulogu u izradi
sporazuma na konferenciji u Bretton Woodsu, uključujući i
sporazume o stvaranju Međunarodnog monetarnog fonda (International
Monetary Fund, IMF), odnosno MMF-a, i Svjetske
banke (World's Bank), koji su Americi omogućili da unaprijedi
tu svoju potragu za "tržištima u inozemstvu".
Godine 1946., dok je pepeo rata protiv nacističke Njemačke
još uvijek tinjao, jedna je frakcija unutar američkoga Ministarstva
vanjskih poslova, uključujući i Georgea Frosta Kennana,
počela zagovarati oštru politiku prema Rusiji.
U veljači 1946. američko je Ministarstvo financija od Američkoga
veleposlanstva u Rusiji zatražilo da pokuša objasniti
zašto sovjetska Vlada ne želi podržati nove brettonwoodske
organizacije, Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku.
Kao odgovor na taj upit, George F. Kennan, veleposlanikov
savjetnik, napisao je takozvani "dugi brzojav", petodjelnu
kartu svojih osobnih pogleda na sovjetsku politiku. U tome
je brzojavu tvrdio kako SSSR vidi sebe u trajnom ratu protiv
kapitalizma, te da je sovjetska moć, iako neprobojna za logiku
i razum, vrlo osjetljiva na logiku sile.
U rujnu 1946., kao posljedica toga, predsjedniku je predano
jedno strogo tajno izvješće, koje je izradio upravo sa-
vjetnik Kennan, u suradnji s mješovitom radnom skupinom
sastavljenom od stručnjaka iz Ministarstva vanjskih poslova,
Ministarstva rata, Ministarstva pravosuđa, Združenog vojnog
stožera i CIA-e, pod nazivom American Relations with the Soviet
Union (Američki odnosi sa Sovjetskim Savezom). Predsjednik
Truman je držao kako je to izvješće previše osjetljivo pa je
njegovo postojanje ostalo tajnom sve do 1968. godine.
U tome se izvješću prvi put zagovara američka politika
"obuzdavanja" Sovjetskoga Saveza, a samo izvješće postat će
strateški američki dokument za Hladni rat.
U travnju 1946., nekoliko tjedana poslije "dugoga brzojava"
savjetnika Kennana, bivši britanski premijer Winston
Churchill, koji je u tajnosti, barem od 1943. godine, američku
Vladu nagovarao da pokrene napad na Sovjetski Savez, održao
je u Fultonu, u saveznoj državi Missouri, svoj poznati govor o
"željeznoj zavjesi", u kojemu je pozvao na britansko-američko
savezništvo protiv Sovjetskoga Saveza i optužio Sovjetski Savez
da je svoju "željeznu zavjesu" postavio "od Stettina na Baltiku
do Trsta na Jadranu".
Budući da je Churchill pozivao na britansko-američko savezništvo
protiv SSSR-a, sovjetska je Vlada taj govor protumačila
kao poziv Zapadu na rat protiv SSSR-a.
Hladni je rat stvoren kako bi podržavao to gospodarsko
carstvo, takozvano "američko stoljeće". Brettonwoodski sustav
i jedinstvena uloga američkoga dolara kao "ključne valute"
postat će temelj toga novostvorenoga američkoga svjetskoga
carstva, "američkoga stoljeća". Sve dok se oslabljene zapadnoeuropske
države, u dugotrajnom Hladnom ratu protiv
Sovjetskog Saveza, a kasnije i Narodne Republike Kine, budu
morale oslanjati na američku vojnu zaštitu, američka će Vlada
doslovno određivati ključne gospodarske uvjete toga saveza.
Upravo je tako Amerika i postupila, a brettonwoodski sustav
postao je kamen temeljac te američke gospodarske prevlasti.

STVARANJE BRETTONWOODSKOG DOLARSKOG SUSTAVA

Američka je vizija "slobodne
trgovine" značila gospodarsku propast za veći dio preostale
britanske industrije.
Gospodarstvo europskih zemalja, razoreno gotovo šestogodišnjim
ratom, nije imalo mnogo izbora doli složiti se s tom
američkom vizijom poslijeratnog međunarodnog gospodarskog
sustava. Čak je i Velika Britanija, koja je sebe za pregovaračkim
stolom vidjela u najmanju ruku kao jednakovrijednu Sjedinjenim
Američkim Državama, bila prisiljena, pred oštrim američkim
zahtjevima, progutati gorku pilulu poniznosti.
Prema
novim brettonwoodskim pravilima, Amerika je nametnula
sustav u kojemu je samo jedna valuta, američki dolar, imala
podlogu u zlatu, dok je vrijednost svih ostalih valuta učvršćena
prema dolaru.
Od svih država tražilo da trgovinu s drugim državama
obavljaju u dolarima. Američki je dolar, a ne zlato, prema
brettonwoodskom standardu zlatnog tečaja, postao "svjetska
valuta", odnosno, točnije, svjetski novac. Štoviše, kako je istaknuto,
američko je Ministarstvo financija imalo neograničenu
moć stvaranja dolara, a to je i iskoristilo. Budući da je američka
valuta, dolar, imala ulogu pričuvne svjetske valute, svijet je, više
ili manje, bio prisiljen prihvaćati napuhane dolare. Ni jedna
druga valuta nije imala tako golemu prednost.
Konačni sporazum potpisali su predstavnici 29 zemalja, u
srpnju 1944. godine, u hotelu Mount Washington u Bretton
Woodsu, u saveznoj državi New Hampshire. Za članove Studija
o ratu i miru, u sklopu newyorškoga Vijeća za inozemne
odnose, to je bio trenutak krunidbe - njihov se san o poslijeratnom
gospodarskom carstvu ostvario. Institucija koju su
osmislili, Međunarodni monetarni fond, imat će mogućnost
reorganizirati veći dio svijeta pod vladavinom dolara.
Brettonwoodski pregovori, koji su započeli u lipnju 1944.
godine, trebali su biti prva institucionalna sastavnica Organizacije
ujedinjenih naroda, koja će zamijeniti Ligu naroda, u kojoj
su prevlast imali Britanci. Za razliku od Lige naroda, Studije o
ratu i miru zamislile su UN kao organizaciju pod kontrolom
Sjedinjenih Američkih Država, čiji je cilj bio promicati američke
planove u svijetu poslije rata. Čak su i zemljište za gradnju
zgrade UN-a na Manhattanu donirala braća Rockefeller, koja
su financirala i već spomenute Studije o ratu i miru. Zbog
porasta cijene okolnog zemljišta, koji se dogodio zato što su
strani diplomati počeli sve više pristizali na Manhattan, braća
Rockefeller višestruko su naplatili tu svoju velikodušnost.
Sporazumom koji su u Jalti 1945. potpisale Amerika, Velika
Britanija i Sovjetski Savez bilo je utvrđeno da zemlje osnivači
poslijeratne Organizacije ujedinjenih naroda mogu biti samo
one države koje su do tada objavile rat silama Osovine. Biti
jedna od odabranih zemalja osnivača UN-a značilo je i bolje
"mjesto za Velikim stolom" u smislu trgovinskih povlastica,
posebno s velikim i procvalim američkim tržištem, što je većina
zemalja Latinske Amerike očajnički željela.
Kako bi osigurao dovoljan broj glasova prilikom stvaranja
UN-a i prihvaćanje američkoga prijedloga Brettonwoodskog
sporazuma, Nelson Rockefeller osobno je organizirao "paket"
glasova u korist američkoga plana tako što je priskrbio glasove
14 zemalja Panameričke Unije, od kojih je sedam, uključujući
i Argentinu, bilo neutralno za vrijeme rata.
Nelson Rockefeller, kojega je predsjednik bio upravo imenovao
zamjenikom ministra vanjskih poslova za Latinsku
Ameriku, dao je zemljama Latinske Amerike ultimatum prema
kojemu su one morale, u veljači 1945., formalno objaviti
rat Silama osovine, jer im u suprotnom ne bi bilo dopušteno
sudjelovati u osnivanju Organizacije ujedinjenih naroda ni
sudjelovati u poslijeratnom trgovinskom obilju.
Samo je Argentina još bila postrani, ali je njezin glas bio
potreban kako bi Amerika održala prevlast po broju glasova u
odnosu na Veliku Britaniju. Nelson Rockefeller uspio je tada
već boležljivog predsjednika Roosevelta nagovoriti da potpiše
ovlaštenje kojim je Argentina pozvana da sudjeluje u osnivanju
UN-a, unatoč tome što je Amerika tim činom prekršila spomenuti
sporazum s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezom,
po kojemu su osnivači UN-a mogle biti samo zemlje koje su
Njemačkoj objavile rat. Objava rata latinskoameričkih zemalja
Njemačkoj u vojnom je smislu bila posve beznačajna, budući
da je rat bio faktički gotov.
Bio je to trik Nelsona Rockefellera kojim je, za osnivanje
UN-a, prikupio dostatan broj glasova protiv Velike Britanije,
koja se koristila istom taktikom - glasovima svojih dominiona
i zemalja članica Britanske zajednice naroda uvećala je broj
glasova koji će biti u njezinu korist. Predsjednika Staljina razbjesnio
je taj očit plan američke Vlade da kontrolom glasova
država članica stekne prevlast u ključnim tijelima novoosnovane
organizacije UN-a. To je potvrdilo njegove strahove da
se američka Vlada planira koristiti UN-om i pridruženim mu
novoosnovanim organizacijama MMF-om i Svjetskom bankom
kao oruđem za ostvarenje američkog poslijeratnog gospodarskog
carstva.
Gospodarski sustav dogovoren na Međunarodnoj monetarnoj
konferenciji u Bretton Woodsu trebao je biti izgrađen na
tri stupa. Prvi bi stup bio Međunarodni monetarni fond, čije bi
države članice svojim novčanim doprinosima stvorile pričuvni
fond za slučaj nužde, koji bi zatim bio dostupan u razdobljima
kada bude trebalo uravnotežiti otplatu kredita. Drugi bi stup
činila Svjetska banka ili Međunarodna banka za obnovu i razvoj,
koja bi vladama svojih država članica pozajmljivala novac za
velike javne projekte. Treći stup toga gospodarskog sustava
bio bi Opći sporazum o carinama i trgovini, koji je usvojen
nešto kasnije, a bio je osmišljen tako da se, uz njegovu pomoć,
pregovorima između raznih zemalja o smanjenju carina, stvori
uređen plan "slobodne trgovine".
Svakoj bi državi članici bile dodijeljene kvote, kojima bi
se odredilo koliko treba, u valuti i zlatu, uplatiti u zajednički
fond MMF-a. Prema udjelu koji neka država članica ostvaruje u
ukupnom broju kvota MMF-a, proporcionalno bi se određivao
i udio koji ta zemlja ostvaruje brojem glasova u Odboru guvernera.
Od samoga je početka to bila igra u kojoj je Amerika
bila glavni igrač. Ona je, kao zemlja s najjačim gospodarstvom
i s najvećim pričuvama zlata, na kraju imala oko 28% glasova,
dok je Velika Britanija imala samo 13% glasova. Francuska je,
u usporedbi s njima, uspjela skupiti jedva 5% glasova. Tako je
ta nova organizacija - Međunarodni monetarni fond, postala
američki instrument za oblikovanje američke vizije gospodarskog
razvoja svijeta poslije rata.
Kako bi svima bilo jasno da Amerika
kontrolira pravila te nove poslijeratne monetarne igre, sjedište
MMF-a smješteno je u Washington, blizu prostorija američkoga
Ministarstva financija. Nije, dakle, čudno što je Staljin, poslije
1945., odlučio da se Sovjetski Savez neće priključiti MMF-u.
Brettonwoodski je sustav za
Sjedinjene Američke Države bio genijalan napredak u odnosu
na raniji zlatni standard, budući da su se sve ostale zemlje
članice sporazuma potpisanog na toj konferenciji složile da će
vrijednost svojih valuta učvrstiti prema američkome dolaru,
a ne prema zlatu. Pritom će, zgodno, upravo američka Vlada,
odnosno, američko Ministarstvo financija i Banka za savezne
pričuve, određivati uvjete ponude američkoga novca u cijelome
svijetu.
Tijekom Drugoga
svjetskoga rata dogodila se velika inflacija dolara, ali je on
i dalje bio utvrđen po stopi od 35 dolara za dobru uncu zlata,
stopi koja je dolaru i međunarodnim bankama s Wall Streeta
davala veliku prednost. S manje dolara kupljeno je više zlata.
Središnje banke stranih zemalja, koje su uspjele nagomilati
viškove u dolarima, nisu imale mnogo izbora doli te svoje
dolare, zarađene trgovinom, uložiti u obveznice američkoga
Ministarstva financija, čime su, zapravo, financirale američko
vojno širenje diljem svijeta. Kako je američki deficit rastao,
tako je rastao i nerazmjer između dolara u optjecaju i pričuva
zlata. Zapravo je Amerika, kao zemlja "ključne valute", stekla
mogućnost da svojim trgovinskim partnerima izvozi svoju
inflaciju u obliku de facto devalviranih dolara.
U veljači 1945. predsjednik Roosevelt, premijer Churchill i
predsjednik Staljin sastali su se na Jalti, na Crnome moru, kako
bi raspravili poslijeratnu okupaciju Njemačke. Između ostaloga,
u sporazumima koje su ta trojica potpisali bila je i izrijekom
priznata činjenica da je sovjetska Crvena armija oslobodila
Poljsku, te bi, u novoj poljskoj Vladi, Sovjetski Savez trebao
imati ključnu ulogu. Njih su se trojica dogovorila da poljsku
istočnu granicu pomaknu prema zapadu, na Curzonovu crtu
iz 1919., te da Sovjetski Savez pripoji zapadnu Bjelorusiju i
zapadnu Ukrajinu. Njemačku će privremeno podijeliti na tri
okupacijske zone, s time da je pozvana i Francuska kao četvrta
okupacijska vlast.
Umjesto da nastavi i unaprjeđuje svoju ratnu suradnju sa Sovjetskim
Savezom u porazu nacističke Njemačke, Amerika će
se protiv svoga ratnog saveznika udružiti s Velikom Britanijom.
Povlačenjem iz gore spomenutog sporazuma, postignutog na
Jalti, američka je Vlada bila sigurna da će Staljin agresivno
reagirati, ako treba i silom, radi obrane onoga što je držao
vitalnim interesima za sigurnost u Istočnoj Europi. Premijer
Churchill i, kasnije, američka Vlada, postavili su predsjedniku
Staljinu zamku, a on je progutao mamac.
Godine 1946. Winston Churchill, svojim govorom na
imanju predsjednika Trumana, u Fultonu, u saveznoj državi
Missouri, o "željeznoj zavjesi", objavio je da se upravo događa
nova podjela Europe. Još 1943., ako ne i prije, premijer
Churchill i bliski mu britanski krugovi, okupljeni oko skupine
zvane Okrugli stol, izračunali su da bi trebali isprovocirati
jedan novi rat, ovoga puta sa Sovjetskim Savezom, jer bi tako
Velika Britanija za neiskusnu američku Vladu postala nezamjenjiva
kao "posrednik" između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih
Američkih Država.
Kada je predsjednik Truman, netom poslije predaje Japana
u kolovozu 1945., neočekivano Velikoj Britaniji otkazao Pomoć
u zajmu i najmu te od nje zatražio otplatu ratnih kredita, američka
je Vlada time označila da je došlo doba za novi svjetski
poredak. Do kraja rata britanske su se pričuve zlata i dolara
smanjile na manje od 1,5 milijardu dolara, a njezin je kratkoročni
dug dosegnuo zapanjujućih 12 milijarda dolara. Engleska
je industrija, osim vojne, bila u prilično jadnom stanju. Drastično
se smanjila proizvodnja ugljena, a isključenje električne
energije postalo je svakodnevna pojava. Osim toga, milijuni
vojnika koji su se vraćali s bojišta čekali su na reintegraciju u
opustošeno civilno gospodarstvo.
Ako bi premijer Churchill i Velika Britanija uspjeli namamiti
predsjednika Trumana u novi rat s Rusijom, to bi Velikoj Britaniji
dalo šansu da za američku Vladu postane nezamjenjiva
i održi makar i privid svoga prijeratnog položaja velike sile.
Barem je britanska Vlada zaključivala s takvom logikom.

ROĐENA JE DRŽAVA NACIONALNE SIGURNOSTI

Godine 1947. Amerika je bila spremna uključiti zapadnoeuropske
zemlje u svoj gospodarski krug i izolirati Sovjetski
Savez, a kao sredstvo te nove strategije za obnovu Europe
predložen je bilateralan američki Marshallov plan.
U lipnju 1947. ministar vanjskih poslova George Marshall
objavio je plan gospodarske obnove Europe, osmišljen tako da
u poslijeratnoj Europi omogući prevlast američke industrije,
posebno naftne industrije, i financijskih institucija. Taj je plan
službeno nazvan Europski program obnove (European Recovery
Program, ERP), ali je poznatiji pod nazivom Marshallov
plan.
Američki autori Marshallova plana pomoći, uključujući i
Georgea F. Kennana, namjerno su ponudili američku pomoć
za poslijeratnu obnovu Sovjetskog Saveza, ali pod uvjetom da
Staljin otvori svoje socijalističko gospodarstvo kapitalističkom
Zapadu, te da prema Zapadnoj Europi preusmjeri velik dio
ruskih sirovina. Zbog tih i drugih uvjeta Sovjetski je Savez, što
se moglo predvidjeti, odbio takvu pomoć, ostavljajući Americi
da gospodarski vlada Zapadnom Europom, bez potrebe da
pritom surađuje sa Sovjetskim Savezom.4
U uvjete američke pomoći iz Marshallova plana sračunato
je ugrađen golem izvoz američkih industrijskih proizvoda u
Europu, što je bio koristan način prodora na tržišta poslijeratne
Zapadne Europe, na razini na kojoj to Amerika nije mogla prije
rata.
Američki naftni divovi nisu oklijevali iskoristiti taj izvanredan
monopol. Unatoč kongresnoj istrazi i prosvjedu na najvišim
razinama državne uprave, zbog očite zlouporabe fondova
namijenjenih Marshallovu planu, američki su naftni divovi
prisilili europske zemlje da plaćaju vrlo napuhanu cijenu nafte.
Primjerice, naftne su kompanije obitelji Rockefeller utvrdile
više no dvostruku cijenu od one koju su svojim europskim
klijentima naplaćivali u razdoblju od 1945. do 1948. godine,
koja se tada kretala od 1,05 do 2,22 dolara po barelu.
Pomoć
je dana, ali pod vrlo teškim uvjetima, koji su dodirivali čak
i industriju zabave. Primjerice, od Francuske se, u zamjenu
za američku financijsku pomoć, tražilo da u svojim kinima
prikazuje američke filmove, pa makar to prouzročilo gubitke
francuskoj filmskoj industriji. Američka je Vlada dobro shvaćala
vrijednost Hollywooda kao propagandnog medija, koji
će promicati "američki način života" i, u pozadini, američke
proizvode.
Marshallov je plan također otvorio vrata i velikim američkim
korporacijama, koje su tako mogle ulagati u industriju
zemalja Zapadne Europe po iznimno povoljnoj cijeni, budući
da je vrijednost europskih valuta, u odnosu na dolar, bila vrlo
podcijenjena poslije 1945., pod paritetom prema početnim
pravilima MMF-a.
Ispočetka je pomoć omogućena europskim zemljama Marshallovim
planom većinom korištena za kupnju američke robe
široke potrošnje, poput hrane i goriva, a kasnije za kupnju
industrijske robe potrebne za obnovu. Početkom Korejskoga
rata, 1950. godine, sve veće količine te pomoći trošile su se na
ponovnu izgradnju oružanih snaga zapadnoeuropskih zemalja,
u okviru stvaranja nove obrambene organizacije, takozvanog
Sjevernoatlantskog saveza, odnosno NATO saveza, i to većinom
vojnom opremom proizvedenom u Americi. Izvoz američkoga
oružja postat će strateški prioritet američke poslijeratne
izvozne politike.
No, iako su grčka kriza, sovjetska blokada Berlina, pa čak i
sovjetsko preuzimanje vlasti u Čehoslovačkoj iz veljače 1948.
potaknule neodlučan američki Kongres da Marshallovim planom
odobri novčanu pomoć zemljama Zapadne Europe, te
ubrzo i američku potporu Sjevernoatlantskom savezu, to nije
bilo dostatno za onakvo restrukturiranje američkoga gospodarstva
kakvo je trebalo moćnim bankarskim i industrijskim
krugovima. Kako bi se neodlučne američke građane, nesklone
ratu, uvjerilo da je za njihovu sigurnost potreban novi, više ili
manje trajan, "hladni rat", bio je potreban veći udarac.
Vodeći krugovi u Vladi predsjednika Trumana i oko nje
zaključili su potkraj 1949. da bi američka javnost podržala
i žrtvovala se za daleko veću vojnu potrošnju, potrebnu da
se osigura novi američki "svjetski" životni prostor, samo u
slučaju novoga rata. Pritom bi idealan rat bio onaj kojime
se može upravljati i koji za Sjedinjene Američke Države i za
još uvijek osjetljive zapadneuropske zemlje ne bi bio nikakva
izravna opasnost.
Godine 1948. američko je gospodarstvo bilo suočeno s
velikom poslijeratnom recesijom, budući da se prihod od
vojne industrije drastično smanjio, a civilna potrošnja nije
bila dostatno velika da bi mogla nadoknaditi taj gospodarski
deficit. Od 1948. do 1950. godine službeno objavljena stopa
nezaposlenosti u Americi povećala se za uznemirujućih 130%.
Nacionalni indeks proizvodnje, koji je usred ratne mobilizacije
bio na vrhuncu s 212 bodova, smanjio se do 1948. na 170, a
u 1949. godini čak na 156 bodova. Kapitalna ulaganja u prvom
su se tromjesečju 1950. smanjila na alarmantnih 11% u
usporedbi s prethodnom godinom. Počevši s 1947. američki
je izvoz bilježio smanjenje koje je u razdoblju od ožujka 1949.
do ožujka 1950. godine dosegnulo oko 25%.
Koreja je, zbog više razloga, odabrana kao idealno mjesto
za postavljanje takozvanog ograničenog rata, koji je trebao
poslužiti za pridobivanje potpore američkoga naroda trajnoj
državi nacionalne sigurnosti. Cilj je bilo golemo povećanje
vojne industrije na trajnoj osnovi, što je financijaš i savjetnik
predsjednika Trumana Bernard Baruch označio terminom
Hladni rat.
Potkraj 1948. godine američka je Vlada najavila plan o
osnivanju novog vojnog saveza sa svojim partnerima iz Marshallova
plana, u zamjenu za postavljanje trajnih američkih
baza u zapadnoeuropskim državama. Sporazum o osnivanju
takozvane Organizacije sjevernoatlantnog ugovora (North
Atlantic Treaty Organization, NATO) potpisan je u travnju
1949. između Amerike, Belgije, Luksemburga, Nizozemske,
Francuske i Velike Britanije.
U roku od samo nekoliko mjeseci Korejski će rat pokrenuti
europske članice toga novoga saveza da prihvate aktivnu vojnu
obrambenu organizaciju pod kontrolom Amerike sa sjedištem
u Bruxellesu. Ratu nesklone europske zemlje tim su vojnim savezom
uvučene u američku strategiju Hladnoga rata, a i Savez,
kao i strategija, bit će živi još dugo poslije sloma Sovjetskog
Saveza, četrdeset godina kasnije.
Prvi zapovjednik NATO-a, britanski lord Ishmay, objavio
je kako je svrha toga saveza "zadržati Ruse izvan, Amerikance
unutra, a Nijemce dolje". To će se tijekom Korejskoga rata
promijeniti, budući da će se, zbog vojne proizvodnje potrebne
za rat u Koreji, Amerika okrenuti njemačkoj industriji čelika.
Do početka pedesetih godina i Njemačka je uključena u tu novu
američku geopolitiku Hladnoga rata. NATO je trebao poslužiti
kao glavni vojni stup "američkoga stoljeća".
Zagovornici
Hladnoga rata vjerovali su da potporu glasača za veliko
povećanje državne potrošnje za vojne svrhe mogu pridobiti,
kako je jedan od ljudi iz unutarnjeg kruga oko predsjednika
Trumana rekao, "dobro prestrašivši Ameriku", a po potrebi
i izazivanjem "ratne opasnosti kojom bi obmanuli narod".
Rat za obranu Južne Koreje bio je privlačan iz mnogo razloga.
Prvo, on bi izravno uključio Sovjetski Savez, kao glavnu
potporu komunističkom režimu Kim il Sunga u Sjevernoj
Koreji. Drugo, braća Rockefeller i braća Dulles, kao i njihovi
poslovni suradnici, uložili su u Južnu Koreju goleme količine
kapitala. Poslije poraza Japana, SAD i Sovjetski Savez složili
su se oko privremene podjele Koreje na 38. paraleli, koja će
trajati dok se ne povrati red i mir. Podjela na dvije države od
samoga je početka bila proizvoljna i privremena.
Dana 25. lipnja 1950. godine svijet je primio šokantnu
vijest iz Južne Koreje o tome kako je vojska Sjeverne Koreje
pokrenula veliku invaziju na jug. No, pojavilo se i potpuno
drukčije izvješće povjesničara Johna Gunthera, koji je tada
putovao Japanom u pratnji Douglasa MacArthura i iz prve ruke
čuo adutanta američkoga generala kako uzbuđeno izvješćuje
o telefonskom pozivu iz Seula koji je glasio: "Južna Koreja je
napala sjever!"
Američka verzija događaja postaje još sumnjivija kada znamo
da je SAD sazvala izvanrednu sjednicu Vijeća sigurnosti
UN-a tijekom privremenog protestnog bojkota Sovjetskoga
Saveza, što je značilo da Sovjetski Savez nije sudjelovao na
toj sjednici i da nije mogao uložiti veto na odluku Vijeća o
slanju "mirovnih snaga" UN-a, zapravo, američkih snaga pod
zapovjedništvom Douglasa MacArthura, kako bi se "zaustavila
sjevernokorejska agresija". Iz službenih je izjava američkog
veleposlanstva i Vlade prikladno izostavljena i informacija o
tome da su južnokorejske zračne snage više puta bombardirale
ciljeve na području Sjeverne Koreje, a južnokorejska je vojska
ušla u Sjevernu Koreju i okupirala grad Haeju dva dana prije
negoli je Sjeverna Koreja, 25. lipnja, uzvratila vatru.
Suprotno tim činjenicama, cijelo obrazloženje američke
Vlade u svezi s intervencijom Ujedinjenih naroda, tehnički
nazvanom "policijska akcija Ujedinjenih naroda", sastojalo
se od toga da je komunistički sjever pokrenuo golemu i ničime
izazvanu invaziju na jug, što će Amerika, u nadolazećim
mjesecima i godinama, često ponavljati u svim službenim
propagandnim izjavama.
Korejski je rat
većinu Amerikanaca doveo do zaključka da je Sovjetski Savez
doista namjerio pokoriti svijet. Bio je to katalizator potreban
da se opravda ulaganje znatne količine novca u obranu od te
opasnosti.
Američka ratna propaganda prikazala je u medijima koliko
je Amerika uložila u Koreju, točno izvješćujući da su američke
banke i kompanije u Južnu Koreju uložile golem novac, od
više od 1.250.000.000 dolara.
Američki
marionetski režimi pod Čang Kai-Šekom na Tajvanu i Singmanom
Riom u Južnoj Koreji, te američka vojna uprava u Japanu
pod Douglasom MacArthurom stvorit će temelje za američku
nazočnosti u istočnoj Aziji pod izgovorom Hladnoga rata. Pod
MacArthurovom okupacijom, uz pomoć mladoga newyorškoga
bankara Johna D. Rockefellera III., japanskoj je industriji
dopušteno da se preustroji u divovske konglomerate, čime je
trebalo stvoriti "utvrdu za obranu od komunizma" u Aziji.
Kao jednu od svojih prvih operacija, Allan Dulles ovlastio
je CIA-u da pokrene državni udar protiv izrazito popularnog i
demokratski izabranog premijera Irana Mohameda Mosadeha,
koji je nacionalizirao urede i postrojenja kompanije British
Petroleum (Anglo-Persian Oil Company) kada je ona odbila
platiti višu pristojbu za eksploataciju iranske nafte. Nakon što
je iranski šah, uz potporu Amerike, ponovno preuzeo vlast,
kontrola nad iranskom naftom preusmjerena je s kompanije
British Petroleum prema Rockefellerovoj grupaciji Standard
Oil.29
Malo poslije toga Dullesova je CIA-a, 1953. godine, brzo
svrgnula demokratski izabranu vlast Jacoboa Arbenza Guzmana
u Gvatemali, uz tvrdnju da ugrožava američke poslovne
interese, te da na nju "utječu komunistička stajališta". Posao
je, zapravo, bila kompanija United Fruit, povezana uz obitelji
Rockefeller i Dulles. Predsjednik Arbenz bio je nacionalist,
koji je pokušao provesti umjerenu reformu zemlje kako bi
seljacima dao zemlju oduzetu od velikih plantaža banana, koje
su držali stranci.
Čak i na domaćoj sceni interesi obitelji Rockefeller tjerali su
klimu Hladnoga rata na vlastiti mlin. Najveći projekt državnog
ulaganja u vrijeme predsjednika Eisenhowera bio je Zakon o
nacionalnim međudržavnim i obrambenim autocestama (Public
Law 84 - 627). Tim je zakonom, koji je donesen 29. lipnja
1956. godine, Kongres odobrio 25 milijarda dolara za gradnju
66.000 km međudržavnih autocesta u razdoblju od 20 godina.
Bio je to najveći projekt javnih radova u dotadašnjoj američkoj
povijesti. Nacionalna je prometna infrastruktura bila temelj
poslijeratnog procvata cestovnog prijevoza robe i putnika.
Američkim je građanima, u međuvremenu, rečeno kako je sve
to u njihovu interesu, budući da autoceste, navodno, ubrzavaju
izlaz iz gradova u slučaju sovjetskog nuklearnog napada.
Za razliku od toga, američke su korporacije počele sve
više zanemarivati domaću industriju i kupovati jeftine gotove
kompanije u Europi, Latinskoj Americi, Africi i diljem svijeta,
pomoću snažnoga dolara. Jednom moćne zalihe zlata, pohranjene
u američkim bankama za savezne pričuve, i samo nešto
više od deset godina prije toga najveće na svijetu, polako su
se topile, budući da su središnje banke drugih zemalja svoju
dobit od trgovine u dolarima mijenjale za zlato kako bi povećale
vlastite zalihe zlata.

DOLARSKI STANDARD PREUZIMA SVIJET

Do početka Korejskoga rata, 1950. godine, novo se
američko životno područje (Lebensraum) toliko proširilo da je
Amerika imala potpunu gospodarsku prevlast nad Havajima,
Filipinima, Liberijom, Saudijskom Arabijom, Grčkom, Turskom
i Izraelom. Vojnom je okupacijom de facto kontrolirala Japan i
Zapadnu Njemačku, a u Argentini, Španjolskoj, Egiptu, Tajlandu
i Jugoslaviji također je imala znatnu gospodarsku kontrolu,
koja je svakim danom bivala sve veća.
U Zapadnoj su Europi, uz pomoć novostvorene Središnje
obavještajne agencije (CIA), Sjedinjene Američke Države kontrolirale
vlade i ključne industrijske i financijske grupacije u
Belgiji, Norveškoj i Italiji. Osim toga, imale su snažan politički
utjecaj u Nizozemskoj, Švedskoj i Francuskoj.
Američka je Vlada imala prevlast nad gospodarstvom svoga
južnoga susjeda, Meksika, kao i nad gospodarstvom svoga susjeda
na sjeveru, Kanade. S Velikom Britanijom je, pak, Amerika
održavala takozvane "posebne odnose", te je znatno i sve više
bila zastupljena u zemljama Britanske zajednice naroda (Commonwealtha),
odnosno Australiji, Novom Zelandu i Južnoj
Africi. Povrh toga, Sjedinjene su Američke Države svoj utjecaj
širile i na veći dio naftom bogatog Bliskog istoka, te u bivšoj
nizozemskoj koloniji Indoneziji.2
Svojom takozvanom Trumanovom doktrinom, koja je
formalno ciljala na krizu građanskog rata u Grčkoj i Turskoj,
američka je Vlada, zapravo, jednostrano proglasila pravo da
intervenira u bilo kojoj državi na svijetu i tako osigura da osobe
na vlasti u toj državi budu u skladu s njezinim odabirom.
Amerika je svoje
vojne baze izgradila i na svim drugim kontinentima, od Afrike
do Južne Amerike i Azije. Svijet koji nije bio p o d n e p o s r e d n o m
političkom kontrolom Sovjetskoga Saveza ili Narodne Republike
Kine, postao je, de facto, velika američka sfera utjecaja,
njezin poslijeratni Lebensraum.
Osim toga, Amerika je uvelike ograničila trgovinu s komunističkim
svijetom, između zemalja Istočne i Zapadne Europe,
što je bitno utjecalo na zapadnoeuropske tradicionalne trgovinske
obrasce, dok za trgovinu same Amerike nije imalo veliku
važnost. Ta su ograničenja posebno teško pogodila upravo
Veliku Britaniju. Osim toga, tijekom Korejskoga rata Amerika
je mnogo uložila u gospodarstvo Zapadne Njemačke, te se ono
ponovno naglo izgrađivalo i pretvorilo u još jednog suparnika
izvozu britanskih industrijskih proizvoda. Kao posljedica svih
tih pritisaka, 1951. godine, deficit dolara u platnoj bilanci
Velike Britanije dosegnuo je razinu nove poslijeratne krize.
Amerika je, na kraju, u Iranu organizirala državni
udar, kako bi spriječila iransku nacionalizaciju vlastite nafte,
kao i britansku prevlast nad iranskim naftnim poljima.
Možda ni jedan dio afričkoga rudnoga bogatstva nije
za razvoj "američkoga velikoga područja", odnosno, američkoga
Lebensrauma bio vrjedniji od bogatih rudnika urana u Belgijskome
Kongu, gdje je obitelj Rockefeller, odnosno, njihova
banka Chase Manhattan, u travnju 1950., otkupila kontrolni
manjinski udio dionica u kompaniji Tanganyika Concessions,
koja je kontrolirala belgijsku kompaniju Union Miničre du
Haut Katanga. U to se doba mislilo da na području Katanga,
u jugoistočnom Kongu, ima više od polovice svjetski pozna-
tih zaliha kobalta, te 60% svjetski poznatog urana, strateški
vitalnog sastojka potrebnog za izgradnju nuklearnog arsenala
Sjedinjenih Američkih Država za Korejski rat, koji se sve više
rasplamsavao, i Hladni rat između SAD-a i Sovjetskoga Saveza,
koji će uslijediti.
Najveće američke industrijske i financijske korporacije okrenule
su se prema inozemstvu kako bi pobrale plodove snažnoga
dolara, a nisu ulagale u obnovu domaće industrije. Uspješno
lansiranje svemirskog satelita Sputnjik, koje je, u listopadu
1957., proveo Sovjetski Savez, prije negoli su Sjedinjene
Američke Države išta slično poduzele, napokon je pokazalo
da Amerika tehnološki zaostaje za drugim industrijaliziranim
zemljama.
Za svoje sve veće obveze prema stranim državama
nije održavala potrebnu podlogu u zlatu, kako su to zahtijevala
pravila. Umjesto toga, izdala je posebne novčanice Banke za
savezne pričuve i kratkoročne mjenice američkoga Ministarstva
financija. Jednom kada je američka Vlada shvatila da svijet
prihvaća obveznice Banke za savezne pričuve i da i dalje misli
da su "dobre kao zlato", odlučila je nastaviti isporučivati svoje
papirnate dolare diljem svijeta, ali u isto vrijeme nije razmjerno
povećavala svoje pričuve zlata.13 Time je, zapravo, bez ikakvih
javnih proglasa, američka Vlada svoju valutu polako srozavala
u odnosu na valute svojih trgovinskih partnera, a prije svega
onih iz zemalja Zapadne Europe.
Bilo je samo pitanje vremena kada će svijet shvatiti da američki
dolar više ne vrijedi kao zlato i da je svakoj zemlji koja
želi svoj sve veći suficit u dolarima zamijeniti za ikakvo zlato
bolje da bude prva u redu kada sve zemlje stanu pred eskontni
šalter za zlato u newyorškoj Banci za savezne pričuve. To je
značilo da Amerika, zemlja koja je kreditirala cijeli poslijeratni
gospodarski sustav, utvrđen u Bretton Woodsu, nije više bila
kadra zlatom otplatiti svoje kratkoročne obveze.
U svom prvom predsjedničkom Izvješću Kongresu o stanju
nacije, iz siječnja 1961., predsjednik Kennedy je priznao da je stanje unutarnjeg američkoga gospodarstva vrlo
uznemirujuće.
A većina toga američkoga odljeva nije vraćena u domovinu,
nego je ostala u inozemstvu, gdje je ponovno investirana.
Kako bi "obranila" dolar, američka je Vlada pozvala Njemačku
i druge europske članice Sjevernoatlantskoga saveza
da povećaju "svoj financijski udio u teretu obrane". Godine
1962., u nastojanju da smanji trgovinsku neravnotežu, Amerika
je povećala pritisak na Zapadnu Europu da ukloni carinska i
druga trgovinska ograničenja za američke izvoznike, pri čemu
se posebno okomila na Zajedničku poljoprivrednu politiku
Europske ekonomske zajednice, srž Ugovora o Europskoj ekonomskoj
zajednici, dogovoren između Francuske i Njemačke.
Učinak svega toga bio je vrlo slab.
Predsjednik Kennedy je, malo prije negoli je ubijen, izdao "novčanice Sjedinjenih
Američkih Država", beskamatne i neovisne o Sustavu banaka za savezne pričuve. Obratite pozornost na vrh novčanice, gdje piše "United States Note" ("novčanica Sjedinjenih Američkih Država"), a ne "Federal Reserve Note" ("novčanica Saveznih pričuva"). Njegov je nasljednik povukao te novčanice čim je stupio na dužnost.
Do listopada 1962. godine izravna privatna ulaganja u
američkim dolarima u inozemstvu bila su veća od 35 milijarda
dolara, a većinom su to bila ulaganja u zemlje Zapadne Europe
i u Kanadu, te Latinsku Ameriku. Unatoč pokušaju američkoga
Kongresa da, uvođenjem Poreza za izjednačavanje zarade iz
rujna 1964., uspori taj odljev američkoga kapitala u europske
i druge zemlje, izuzećem Kanade u samom je zakonu stvorena
rupa koja je omogućila da se odljev dolara u inozemstvo
nastavi nesmanjenom žestinom.22 Ti su dolari, u inozemnom
vlasništvu, postali temelj sve veće opasnosti za američke pričuve
zlata, budući da su njihovi vlasnici računali da bi vrijednost
dolara mogla pasti samo u odnosu na zlato, pa su ih krenuli
zamijeniti dok su još imali vremena.
Do sredine šezdesetih godina, nakon što je Velika Britanija,
u pokušaju stabilizacije funte, bila prisiljena uzeti dva
velika kredita MMF-a, strani su vlasnici funta, u strahu od
neizbježnog, počeli naveliko podizati svoje funte iz britanskih
banaka i mijenjati ih za zlato ili druge valute, čime su još više
pogoršali pritisak na funtu. Zato što je privatnim financijskim
špekulantima bilo zabranjeno mijenjati funte za zlato, oni su,
umjesto toga, njima kupovali dolare i tako stvorili iluziju o
snazi dolara. U stvarnosti, funta je bila najslabija karika cijelog
poslijeratnog sustava dolara stvorenog u Bretton Woodsu. U
slučaju njezine devalvacije, istoga bi se trenutka pozornost
usmjerila na korjenitu slabost američkoga dolara.
Odljev zlata iz Velike Britanije i SAD-a bivao je sve veći. U
ožujku 1965. godine, na pritisak newyorških i drugih financijskih
krugova, Kongres je usvojio zakon kojim je opozvan
Monetarni zakon iz 1945. i koji je od Sustava banaka za savezne
pričuve zahtijevao da održava podlogu u zlatu ili osiguranje od
25% ukupnih pričuva, ne samo za novčanice banaka za savezne
pričuve, koje su bile u optjecaju, nego i za depozite njihovih
banaka članica Sustava za savezne pričuve. Zalihe zlata banaka
za savezne pričuve bile su svedene na gotovo 25%.
U ljeto 1967. Francuska se
povukla iz Zlatnoga kartela, ne želeći više svoje zlato koristiti
za očito i uzaludno nastojanje da se održi dolar. Posljedica toga
bio je daljnji pad funte i rast cijene privatnoga zlata na tržištu.
Navala je počela.
18. studenoga 1967., premijer laburističke Vlade Harold
Wilson objavio je devalvaciju funte u odnosu na zlato od 14%,
a njezin je novi paritet u odnosu na dolar učvršćen na 2,40
dolara za funtu, znatno manje od 30%-tne devalvacije iz 1949.
godine, ali dostatno za promijenjeni svijet s kraja šezdesetih
godina i za preusmjeravanje pritiska na okosnicu svjetskog
monetarnog sustava - američki dolar.
Navalu su pokrenule newyorške banke, koje su naglo
povukle svoje depozite iz francuskih banaka i umjesto toga
kupile njemačke marke, čime su Francuskoj zadale velik
udarac. Pritom je američka Vlada pritisnula i banke Savezne
Republike Njemačke da je u tome slijede, tvrdeći kako postoji
opći nedostatak povjerenja u francusku monetarnu politiku, te
da nije riječ o američkom financijskom ratovanju. Osim toga,
ograničila je uvoz francuskih proizvoda u Ameriku i savjetovala
Amerikancima da na godišnji odmor ne putuju u Francusku.
Američke kompanije koje su ulagale u Francusku počele su
potiho povlačiti svoj kapital iz Francuske, čineći time dodatni
pritisak na franak.
Wall Street i londonski City iskoristili su studentske nemire
iz svibnja 1968. Američki ekonomski rat protiv De Gaulla iz 1968. godine osigurao je uvjete za svibanjske studentske štrajkove, koji su na kraju, godinu dana poslije toga, prisilili De Gaulla da podnese ostavku.
Nakon što su se studentski nemiri raščistili,
moglo se jasno vidjeti da su se francuske pričuve otopile i da
je propala mogućnost da Francuska financijski zaprijeti dolaru
na međunarodnoj razini.
Od ožujka 1968. do ožujka 1969. godine francuske su se
devizne pričuve smanjile za 80%, budući da je Francuska banka
uzaludno pokušavala obraniti paritet franka prema dolaru.
U kolovozu 1969. Francuska je bila prisiljena na devalvaciju
svoje valute od 12%. Nešto poslije, u listopadu iste godine,
monetarne su vlasti Savezne Republike Njemačke bile prisiljene
podići vrijednost njemačke marke za 8%, povećavajući
tako, za 20%, jaz između dviju gospodarski najjačih zemalja
Europske zajednice.

NIXON NAPUŠTA BRETTONWOODSKI SUSTAV

Uz sve žešći rat u Jugoistočnoj Aziji, za mandata predsjednika
Lyndona Johnsona, i njegove troškove, strane banke i
središnje banke stranih zemalja ubrzale su svoju prodaju dolara
i kupovanje zlata. Do 1968. godine, američki državni deficit,
koji je rastao zbog nekontroliranih troškova rata, dosegnuo je
do tada nečuvenu razinu od 30 milijarda dolara. Pričuve zlata
smanjile su se opasno blizu zakonom propisane donje granice
za potrebnu podlogu u zlatu od 25%. Povrh toga, politički
poremećaj unutar Vlade predsjednika Johnsona, prouzročen
ostavkom ministra obrane Roberta McNamare, kojega su mnogi
držali tvorcem strategije "rata u kojem nema pobjednika",
dodatno je povećao odljev novca iz Amerike.
Prema pravilima brettonwoodskog sustava, koja je diktirala
Amerika, američka je Vlada, u biti, mogla, pomoću inflacije dolara,
koja se dogodila zbog golemog deficita domaće potrošnje,
prisiliti europske zemlje, kao i svoje druge trgovinske partnere,
da "progutaju" američke ratne troškove u obliku pojeftinjenih
dolara. Sve dok su Sjedinjene Američke Države odbijale devalvirati
dolar u odnosu na zlato, što bi pokazalo stvarno pogoršanje
američke gospodarske proizvodnje od 1944. godine, europske
su zemlje morale plaćati cijenu i prihvaćati dolare po tečaju
koji je vrijedio oko dvadeset godina prije toga, unatoč tome
što se u tome razdoblju u Americi dogodila golema inflacija.
Kako bi financirao golemi deficit svoga programa velikih
socijalnih reforma, pod nazivom Veliko društvo (Great Society),
kao i ulaganja u vojnu industriju potrebnu za rat u Vijetnamu
tijekom šezdesetih godina, predsjednik Johnson je, bojeći se
povećati poreze da ne bi izgubio glasove, taj deficit financirao
jednostavno izdavanjem novih dolara i prodavanjem daljnjih
državnih obveznica. Početkom šezdesetih godina deficit u američkom
državnom proračunu bio je prosječno oko 3 milijarde
dolara godišnje. Godine 1967., zbog porasta ratnih troškova,
povećao se na uznemirujućih 9 milijarda dolara, a 1968. je
dosegnuo nevjerojatnih 25 milijarda dolara.
Prema izvješću
američkoga Ministarstva pravosuđa iz 1961., pet najvećih
newyorških banaka, u kojima su prevlast imale dvije banke
i, preko njih, obitelj Rockefeller, imalo je kontrolu nad 75%
svih depozita u najvećem američkom gradu i središtu svjetskih
financija.3
Pokazat će se da je ta golema koncentracija novčane moći
u tih pet newyorških banaka šezdesetih godina bila presudna
u određivanju međunarodnog financijskog i političkog razvoja
zemlje tijekom sljedećih četrdeset godina, koje su Ameriku
uvele u 21. stoljeće, i u krizu prouzročenu sekuritizacijom iz
2007. godine.
Sve učestaliji potezi američke Vlade, kojima je nagovarala
strane vlasnike dolara da svoje dolare ne mijenjaju za zlato,
prouzročili su koncentraciju dolara koja je, više ili manje trajno,
bila u stranim zemljama, i to većinom u zemljama Zapadne
Europe, tj. u Londonu. Londonska zvijezda na zalasku još je
jednom zasjala, budući da je londonski City, kao poznata ban-
karska četvrt, počeo stjecati kontrolu nad tržištem prognanih
američkih dolara. U središtu toga sve većeg "izvanteritorijalnog"
monetarnog tržišta eurodolara bili su Engleska banka i
londonski bankar sir Siegmund Warburg, osnivač utjecajne
londonske trgovačke banke S. G. Warburg & Co. Uz pomoć
svojih prijatelja u američkoj vlasti, a posebno zamjenika ministra
vanjskih poslova Georgea Balla, sir Warburg je lukavo
namamio dolare stvarajući tako najveću koncentraciju dolarskih
kredita izvan samih Sjedinjenih Američkih Država.
Inozemne podružnice velikih newyorških
banaka i velike multinacionalne korporacije pokupovale su
jeftine fondove na tržištu eurodolara. Američka je Vlada tijekom
šezdesetih godina bez pitanja dopustila da vrata za bijeg
dolara s američkih obala prema novom "vrućem" monetarnom
tržištu eurodolara budu širom otvorena.
Glavna prekretnica u stajalištu vodećih newyorških banaka
prema iznenadnom gomilanju dolara u inozemstvu, takozvanih
eurodolara, odigrala se 1966. godine. Poput većine velikih
novih preokreta u poslijeratnoj američkoj financijskoj politici,
i ova je započela u banci obitelji Rockefeller Chase Manhattan.
Pothvat banke Chase Manhattan u libanonskom "izvanteritorijalnom"
bankarstvu "vrućeg novca" bio je početak velikog
bijega moćnih newyorških banaka u inozemstvo od državnih
propisa i poreznih obveza. Zarade su bile nezamislivo visoke,
a budući da su bile ostvarene u inozemstvu i da ih je američka
Vlada de facto "dopuštala", cijela je stvar bila potpuno izvan
kontrole.
Bilo je očito kako je samo pitanje dana kada će puknuti
temeljna struktura poslijeratnog brettonwoodskog sustava.
Napokon, ta se pukotina pojavila 15. kolovoza 1971., kada je
američki predsjednik Richard Nixon svijetu objavio da je izdao
nalog za zatvaranje eskontnog šaltera za zlato u newyorškoj
Banci za savezne pričuve. Na taj je način stranim vlasnicima
dolara, bez upozorenja, jednostranim činom predsjednika
SAD-a, oduzeto njihovo pravo da te dolare zamijene za zlato,
a ne treba ni spominjati da je time prekršio ugovornu obvezu
Sjedinjenih Američkih Država.
Predsjednik Nixon je, u kolovozu 1971., djelovao prema
savjetu maloga kruga ljudi povezanih s obitelji Rockefeller,
uključujući i ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera.
Amerika je formalno devalvirala dolar, ali stopa devalvacije
nije bila ni blizu one koju su europske zemlje držale potrebnom
za ponovnu uspostavu monetarne ravnoteže u svijetu. Dolar
je devalviran za samo 8% u odnosu na zlato, što je značilo da
se cijena zlata povećala s 35 dolara, kakva je bila dugo, na 38
dolara za dobru uncu. Osim toga, tim je sporazumom službeno
dopušteno da se vrijednost valute može mijenjati u rasponu
od 2,25%, umjesto izvornog brettonwoodskog pravila MMF-a
kojim je bio dopušten raspon od samo 1%. Francuzi su, pak,
tražili cijenu zlata od 70 dolara.
Odluka predsjednika Nixona da više neće poštivati
američke valutne obveze u zlatu širom je otvorila vrata za
svjetski tulum špekulanata, po uzoru na Las Vegas, i to u do
tada neviđenim razmjerima.
Od relativno stabilne razine iz pedesetih
pa do kraja šezdesetih godina količina dolara se, poslije 1971.,
eksponencijalno povećala, i do kraja devedesetih godina porasla
za oko 2.500%. To izdavanje dolara bilo je izvor sve veće inflacije
u svijetu. Što se, pak, tiče newyorških bankara, njihova je
kontrola nad sve većim tržištem dolara bila izvor neizmjerne
moći i golemih zarada.
Elita s Wall Streeta i iz američke državne uprave okupljena
oko ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera odlučila je
svjetskome gospodarstvu nanijeti golem šok kako bi spasila
dolar, čija je vrijednost sve više padala, kao sredstvo razmjene
u svjetskoj trgovini i financijama te stup gospodarske strategije
američkoga carstva.
Svrha tajnog
sastanka u Saltsjoebadenu nije bila spriječiti neko očekivano
povećanje cijene nafte, nego prije bi se moglo reći, izrada plana
za upravljanje poplavom dolara zarađenih od nafte, poplavom
koju su upravo naumili pokrenuti djelovanjem mehanizma koji
će američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger kasnije
nazvati "recikliranje tijekova petrodolara".
Nazvana prema mjestu svoga prvog sastanka, hotelu Bilderberg,
nedaleko od grada Arnheima u Nizozemskoj, Bilderberška
je skupina na godišnjim sastancima okupljala najvišu elitu
Europe i Amerike radi tajnih razmatranja i rasprava o politici.
Dogovor postignut na takvome skupu poslije je "uobličen"
i pomno predstavljen javnosti u naknadnim komentarima u
tisku i drugim medijima, ali nikada nije povezivan s tajnim
razgovorima među članovima Bilderberške skupine. Operacije
koje je dogovarala Bilderberška skupina bile su jedno od
najdjelotvornijih sredstava poslijeratnog englesko-američkog
oblikovanja politike.
U svibnju 1972., godinu dana prije sastanka Bilderberške
skupine u Saltsjoebadenu, iranski se šah u Teheranu sastao s
ministrom Kissingerom i američkim predsjednikom Nixonom.
Oni su šahu obećali da će mu prodati bilo koju američku vojnu
opremu iz američkog obrambenog arsenala, osim nuklearnog
oružja, i da će mu to biti omogućeno čak i bez pristanka američkoga Kongresa.
Očito je da je moćna i elitna Bilderberška skupina, na sastanku
iz svibnja 1973., odlučila pokrenuti kolosalni napad na
industrijski rast diljem svijeta kako bi ravnotežu moći ponovno
okrenula u korist financijskih interesa s Wall Streeta, a posebno
kako bi poduprli oslabjeli dolar, srž njihove svjetske financijske
i gospodarske moći. Kako bi to ostvarili, odlučili su iskoristiti
svoje najdragocjenije strateško oružje - svoju kontrolu nad
svjetskim kretanjima nafte.
Bilderberška je politika zaživjela šest mjeseci kasnije, u listopadu
1973., kada se američka diplomacija preustrojila kako
bi pokrenula dostatno šokantan svjetski embargo na naftu da
potakne drastično povećanje cijene nafte diljem svijeta. Od
1945. cijena nafte na svjetskom tržištu, prema međunarodnom
je običaju određivana u dolarima, budući da su tim tržištem,
poslije rata, vladale američke kompanije. Zato je oštar i nagao
porast u cijene nafte značio jednako drastičan porast svjetske
potražnje za američkim dolarima, jer su svim državama bili
potrebni da plate naftu bez koje se nije moglo opstati. Osim što
će takav scenarij kompanije Exxon, Mobil Oil i druge kompanije
u vlasništvu obitelji Rockefeller pretvoriti u najveće korporacije
na svijetu, to će i njihove banke - Chase Manhattan, Citibank
i šačicu drugih - pretvoriti u najveće banke na svijetu.
Dana 6. listopada 1973. godine Egipat i Sirija napali su
Izrael, zapalivši time takozvani "Jomkipurski" rat. Taj rat nije
bio jednostavna posljedica pogrješne procjene, neke druge
pogrješke ni arapske odluke da pokrenu vojni napad na državu
Izrael. Cijeli niz događaja koji su vodili tome ratu u tajnosti
su organizirale američka i britanska vlada, uz pomoć moćnih
diplomatskih tajnih kanala, koje je osmislio savjetnik za nacionalnu
sigurnost u Vladi predsjednika Nixona Henry Kissinger.
Njegova je metoda
bila, jednostavno, svakoj strani lažno predstaviti kritične točke
druge strane i takvom politikom osigurati izbijanje rata i
arapski naftni embargo.
Kralj Saudijske Arabije Fejsal više je puta objašnjavao
savjetniku Kissingeru i američkoj Vladi da će ako Sjedinjene
Američke Države nastave dopremati vojnu opremu Izraelu,
zemlje članice OPEC-a uvesti embargo na opskrbu Amerike
naftom.
Izvješća američkih obavještajnih agencija, uključujući i
presretanje komunikacije između arapskih dužnosnika, potvrdili
su njihove pripreme za rat. Savjetnik Kissinger, koji je
do tada bio "car" obavještajnih službi predsjednika Nixona,
ta je izvješća zatajio.
Taj rat je prouzročio upravo onakav naftni šok o kakvom se
raspravljalo na Bilderberškom sastanku protekloga svibnja u
Saltsjoebadenu, oko šest mjeseci prije početka rata.
OPEC i arapske zemlje, proizvođači nafte, postat će žrtveni
jarci za nadolazeći bijes svijeta, zbog golemog povećanja cijene
nafte, dok su stvarni tvorci, britansko-američki interesi, tiho
stajali u pozadini, spremni požeti goleme profite.
Sredinom listopada 1973. godine njemačka Vlada kancelara
Willyja Brandta izvijestila je američkoga veleposlanika u
Njemačkoj da će Njemačka, u sukobu na Bliskom istoku, biti
neutralna, te da neće dopustiti da SAD ponovno opskrbljuju
Izrael iz vojnih baza NATO saveza u Njemačkoj. Britanska je Vlada vješto
zaobišla tu svjetsku krizu, u čijem je stvaranju i sama sudjelovala.
Njemačka, kao jedna od najvećih europskih izvoznica
industrijskih proizvoda i uvoznica nafte, mogla je poremetiti
tu vrlo važnu igru. Zbog toga su predsjednik Nixon i ministar
Kissinger kancelaru Brandtu pojasnili tko vlada Njemačkom,
a to nije bio njemački kancelar.
Da je cijena nafte ostala na razini od prije 1973. godine,
projekti u Sjevernome moru doživjeli bi bankrot prije negoli
je potekla prva nafta.
Važno je spomenuti da je ta naftna kriza bila na vrhuncu
upravo u vrijeme takozvane afere Watergate, u koju je osobno
bio umiješan i predsjednik Nixon i poslije koje je Henry
Kissinger postao de facto predsjednik Amerike, jer je upravo
on, za vrijeme te krize, potkraj 1973. godine, vodio američku
vanjsku politiku.
"Dogovor" američkoga Ministarstva financija sa Saudijskom
Arabijom, u svezi s utvrđivanjem cijene nafte u dolarima, dovršen
je jednim dokumentom iz veljače 1975. Newyorški petrodolarski krediti zemljama "trećega svijeta" stvorili su balon duga koji je Volcker 1979. godine rasprsnuo kako bi zemljama "trećega svijeta" nametnuo uvjete MMF-a kojima su industrijskim zemljama sjevera osigurane jeftine sirovine. Bila je to repriza britanskog financijskog imperijalizma iz osamdesetih godina 19. stoljeća nad Egiptom i osmanskom Turskom.
Londonsko bankarsko tržište eurodolara postat će središte
velike operacije recikliranja petrodolara. Tamošnje su banke, iz
depozita zemalja članica OPEC-a od prodaje nafte, pohranjenih
u bankama u Londonu, davale kredite Argentini, Brazilu, Poljskoj,
Jugoslaviji, Africi i drugim zemljama uvoznicama nafte,
koje su poslije 1974. vapile za dolarima bez kojih više ne bi
mogle kupovati sve skuplju OPEC-ovu naftu.
Druga faza dolarskoga sustava poslije 1971. godine održavana
je, od listopada 1979., udarom pomoću kamatnih stopa, koji
je proveo Paul Volcker, a trajala je do približno 1989. godine,
kada je pad Berlinskoga zida otvorio bankama s Wall Streeta
široko novo područje za dolarizaciju i pljačku. To otvaranje
novih tržišta, zajedno s kolosalnim gospodarskim rastom
Kine, kao članice Svjetske trgovinske organizacije (World Trade
Organization, WTO), omogućilo je drastično smanjenje plaća
diljem svijeta, što se najviše osjetilo u razvijenim industrijskim
zemljama.
Godine 1997. pokrenuta je još jedna faza dolarskoga sustava
poslije 1971. godine, i to politički vođenim napadom takozvanih
"špekulacijskih fondova" na osjetljive valute brzorastućega
gospodarstva zemalja nazvanih "istočnoazijski tigrovi", koji je
počeo na Tajlandu, na Filipinima i u Indoneziji, te se proširio
na Južnu Koreju. U toj se fazi dogodio golem priljev dolara
iz središnjih banaka azijskih zemalja u SAD, radi stvaranja
pričuva u dolarima potrebnih za obranu od mogućeg novog
špekulativnog napada. Priljev stotina milijarda dolara azijskoga
kapitala poslije 1998. godine pokrenuo je, u razdoblju od
1999. do 2002. godine, burzovni balon američke informatičke
tehnologije.
Završna faza dolarskoga sustava poslije kolovoza 1971. bio
je program Alana Greenspana, nazvan Revolucija u financijama,
koju je Greenspan pokrenuo poslije sloma burzovnog balona
informatičke tehnologije iz 2001. i 2002. godine. Snažnom
potporom revoluciji u financijama te izdavanju novih obveznica
osiguranih nekretninama i ostalom imovinom Greenspan je
pomogao u stvaranju "revolucije sekuritizacije", koja je 2007.
godine završila puknućem balona sekuritizacije kredita osiguranih
nekretninama.
Nova organizacija Davida Rockefellera
trebala je imati tri pola, Sjevernu Ameriku, Europu i Japan, i
tako pod svoju kontrolu dovesti nepregledno azijsko tržište,
koje se sve više razvijalo. Ta je organizacija prikladno nazvana
Trilateralna komisija.
Izvješće Radne skupine Trilateralne komisije, predstavljeno
1975. godine na sastanku u Kiotu, u Japanu, pod nazivom An
Outline for Remaking World Trade and Finance (Nacrt za preoblikovanje
svjetske trgovine i financija), pokazalo je stvarna
razmišljanja Komisije.
Prevaga tolikog broja članova Trilateralne komisije u Vladi
predsjednika Cartera neke je medije navela da mandatu Jimmyja
Cartera daju nadimak "trilateralno predsjedništvo". Ipak,
ispravniji naziv bio bi "mandat Davida Rockefellera". Upravo
je predsjednik Carter započeo dugačak postupak deregulacije
i privatizacije države, koji je planirala skupina oko obitelji
Rockefeller, što će njegov nasljednik Ronald Reagan učiniti
okosnicom svoga predsjedničkog mandata.

REAGANOVA REVOLUCIJA ZA BOGATAŠE

Posljedica monetarne revolucije premijerke Thatcher
bilo je to da su mnoge kompanije bankrotirale zato što više
nisu mogle otplaćivati svoje kredite, ljudi više nisu mogli
riješiti svoju stambenu situaciju, dok su dugoročna ulaganja
u energetska postrojenja, podzemne i nadzemne željeznice te
drugu infrastrukturu doslovno stala.
Povrh toga, premijerka Thatcher je, slomivši poslije nekoliko
okrutnih mjeseci štrajk militantnih britanskih rudara, nametnula
politiku kojom je potpuno zaslužila nadimak "željezna
dama". Nezaposlenost se u Velikoj Britaniji udvostručila i
povećala se sa 1,5 milijuna iz doba kada je premijerka Thatcher
došla na vlast na 3 milijuna na kraju prvih osamnaest mjeseci
njezina mandata. I to je bio dio bankarske strategije, jer će
očajni nezaposleni radnici raditi i za manju plaću ako uspiju
i pronaći iole pošten posao. Meta udara premijerke Thatcher
bili su sindikati, koje je držala preprekom za uspjeh monetarističke
"revolucije" i koje je proglasila prvim i osnovnim
uzrokom inflacije.
Jedna za drugom,
ostale su države pokleknule pred zahtjevima za smanjenjem
državne potrošnje, smanjenjem poreza, deregulacijom in-
dustrije i slamanjem moći sindikata. Kamatne stope diljem
svijeta povećale su se do razine koja je prije bila nezamisliva
za mirnodopsko vrijeme.
U Sjedinjenim Američkim Državama, politikom monetarnog
šoka Paula Volckera, kamatne su se stope, do početka osamdesetih
godina, povećale na nevjerojatnih 20%. Ekonomičnost tih
okrutno visokih kamatnih stopa ubrzo je postala jasna. Da bi
bilo koje industrijsko ulaganje, s kamatnim stopama od 20%,
ili čak 17%, bilo "profitabilno", ono ne smije trajati dulje od
četiri ili pet godina.
Udarac Volckerovih visokih kamatnih stopa bio je razoran za
cijeli svijet, kako za razvijene industrijske zemlje, tako i za zemlje
u razvoju. Do početka osamdesetih godina na cijelome su
svijetu skrahirala državna ulaganja u dugoročnu infrastrukturu,
kao i kapitalna ulaganja, poput ulaganja u željeznice, autoceste,
mostove, kanalizaciju, te izgradnju električnih centrala. Međunarodni
institut za željezo i čelik izračunao je da se od vremena
prvog naftnog šoka iz 1975. do 1985. godine, ukupan udio svih
državnih rashoda utrošen na izgradnji javne infrastrukture
u najvećim industrijskim zemljama prepolovio u odnosu na
rashode iz sedamdesetih godina.
Politički konzervativan novi predsjednik iz Republikanske
stranke i nekadašnji hollywoodski glumac Ronald Reagan nije
nimalo oklijevao u tome da podupre Volckerovu šok terapiju.
Njega je, još kao guvernera savezne države Kalifornije, poučavao
guru monetarizma i profesor ekonomije na Sveučilištu
Chicago, Milton Friedman, koji je bio i savjetnik britanskoj
premijerki Margaret Thatcher.
Američki financijski moćnici dobili su Volckerovom šok
terapijom novi životni zamah, upravo kako je i planirano. Nusproizvod
te Volckerove oštre politike kamatnih stopa, politike
koje će se čvrsto držati sve do listopada 1982. godine, bilo je
obnavljanje snage američkoga dolara, budući da je kapital u
SAD pritjecao tako što su vlasnici novca kupovali američke
državne obveznice i drugu američku državnu imovinu, jer su
zarade od visokih kamata bile velike.
Kada je kamatna stopa LIBOR, zbog Volckerove šok
terapije, za samo nekoliko mjeseci porasla za oko 300%, te
dužničke države, koje su od newyorških i londonskih banaka
dolare pozajmile po plutajućim stopama, više nisu mogle otplaćivati
svoje kredite. Bio je to isti scenarij kakav su te iste
newyorške banke ponovile balonom osiguravanja stambenih
kredita, poslije 2000. godine, s "primamljivim stopama",
hipotekarnim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom
i drugim trikovima.
Tada su najveće newyorške banke i američko Ministarstvo
financija na scenu uvodili MMF, kako bi on dalje vodio igru u
dužničkoj državi, odnosno, državi žrtvi. Pokrenuta je najveća
pljačkaška zabava u povijesti svijeta, koja je pogrješno prozvana
dužnička kriza zemalja "trećega svijeta". Opseg te pljačke, koju
su, tijekom osamdesetih godina, provele velike banke, nadišla
je samo zarada iz razdoblja od 2000. do 2007., ostvarena prijevarom na sekuritizaciji hipotekarnih kredita.
Do 1986. godine, poslije sedam godina politike nemilosrdno
visokih kamatnih stopa Volckerovih banaka za savezne pričuve,
američko je gospodarstvo bilo u strašnom stanju. Amerika je
počela sličiti zemljama "trećega svijeta", sa sve većim brojem
sirotinjskih četvrti, dvoznamenkastim postotkom nezaposlenosti,
te sve većom stopom kriminala i narkomanije.
Da nije bilo radikalne monetarne politike koju su osamdesetih
godina proveli Margaret Thatcher i Paul Volcker, ne bi se
dogodila dužnička kriza zemalja "trećega svijeta".
godine, počela provoditi Vlada premijerke Thatcher, a u listopadu
iste godine i Volckerove banke za savezne pričuve,
kamate na kredite dane zemljama "trećega svijeta" preko noći
su dosegnule goleme iznose, jer su se londonske stope LIBOR,
do početka 1980., povećale na gotovo 20% s prosječnih 7%,
koliko su iznosile na početku 1978. godine.
Poslije 1980., nakon što su kamate na kredite dane zemljama
"trećega svijeta" dosegnule stratosferu, srušio se i izvoz
proizvoda tih zemalja u industrijske zemlje, koji je bio ključan
za otplatu njihovih kredita, jer su industrija i gospodarstvo
potonuli u najdublju gospodarsku krizu od Velike ekonomske
krize iz tridesetih godina. "Liječenje" monetarnim šokom premijerke
Thatcher i guvernera Volckera pokrenulo je globalnu
lančanu reakciju.
Uvjeti MMF-a i sporazum koji je takva dužnička država trebala
potpisati s MMF-om bili su dio programa koji je osmislio
jedan tadašnji američki dužnosnik MMF-a, Irving Friedman.
On je, kasnije, kao nagradu za svoj rad u MMF-u dobio položaj
starijeg partnera u banci Citicorp. MMF je, kako je već prije
rečeno, osnovan 1944. godine u Bretton Woodsu sa zadaćom
stabilizacije valute i trgovinskih odnosa između industrijskih
zemalja. Ali se kasnije okrenuo potpuno novoj zadaći - postao
je policajac newyorških banaka za utjerivanje dugova zemalja
"trećega svijeta".
Program strukturalne prilagodbe, koji je provodio MMF, bio
je za zemlju kandidatkinju samo "prvi korak", kojim bi ona postala
pogodna za "drugi korak", odnosno, sporazum s njezinim
inozemnim bankama kreditorima u svezi s "restrukturiranjem"
plana otplate njezina inozemnog duga ili njegova većeg dijela. U
drugoj fazi banke su, dodavanjem dospjelih i neplaćenih kamata
na iznos glavnice duga, dobivale velika prava nad dužničkim
državama. To bankari zovu kapitalizacijom kamata.
Nakon što su dužničke države, jedna za drugom, bile prisiljene
dogovoriti uvjete s MMF-om i kreditorskim bankama,
u kretanjima kapitala dogodio se preokret golemih razmjera.
Prema podatcima Svjetske banke, od 1980. do 1986. godine,
samo kamate skupine od 109 dužničkih zemalja iznosile su
ukupno 326 milijarda dolara. Glavnice tih istih kredita iznosile
su ukupno daljnjih 332 milijarde dolara, što zajedno daje 658
milijarda dolara duga, koji je izvorno iznosio 430 milijarda
dolara.
No, unatoč svom tom trudu, tih je 109 zemalja 1986. godine
i dalje kreditorima dugovalo još 882 milijarde dolara. Bio je
to dužnički vrtlog, koji nije bilo moguće zaustaviti. Tako su
djelovala čudesa zajedničkog djelovanja kamata i plutajućih
kamatnih stopa LIBOR.
Dužničke su zemlje bile uhvaćene u dužničku zamku, iz koje
je jedini izlaz, ponuđen od kreditorskih banaka iz New Yorka i
Londona, bio njihova predaja vlasti nad svojim gospodarstvom,
a posebno nad vrijednim prirodnim bogatstvima, poput nafte
i drugih vrijednih sirovina.
U jednoj studiji Hansa Kornoea Rasmussena iz danskog
UNICEF-a istaknuto je da se od početka osamdesetih godina
događa prijenos bogatstva iz zemalja "trećega svijeta", gladnih
kapitala, i to prije svega za financiranje deficita Sjedinjenih
Američkih Država. Bio je to de facto imperijalizam, ili, kako
su ga neki nazvali, neokolonijalizam, prerušen u tehnokraciju
Međunarodnog monetarnog fonda.
Kao posljedica te američke dužničke strategije, stanje u
afričkim zemljama bilo je još gore nego u drugim dijelovima
svijeta. Naftni šokovi i kamatne stope od 20%, koje su uslijedile
poslije toga, i urušavanje svjetskog industrijskog rasta
iz osamdesetih godina zadali su smrtonosan udarac gotovo
cijelom kontinentu. Do osamdesetih je godina "crna Afrika",
za financiranje svoga razvoja, ovisila 90% o izvozu svojih
sirovina. S početkom osamdesetih godina svjetska cijena tih
sirovina u dolarima - dakle svega, od pamuka do kave ili bakra,
željezne rudače i šećera, počela se neprekinuto i nekontrolirano
smanjivati.
Taj krah, koji će trajati gotovo dvadeset
godina, sve dok ekonomski procvat Kine početkom dvadesetprvog
stoljeća ne počne okretati to stanje u drugom smjeru, bila
je smišljena politika američkih financijskih krugova, politika
pokretanja ekonomskog rasta na temelju sirovina, prodanih
u bescjenje, u takozvanom "globaliziranom" gospodarstvu.
Da su izvozne cijene tih sirovina ostale, barem približno, na
razini na kojoj su bile 1980. godine, idućih bi desetak godina
afričke zemlje zaradile još 150 milijarda dolara. No, iako su
1982., na početku "dužničke krize", afričke zemlje američkom,
europskim i japanskim bankama dugovale oko 73 milijarde dolara,
do kraja osamdesetih godina to se, kroz "restrukturiranje"
duga i razne intervencije MMF-a u njihova gospodarstva, više
nego udvostručilo i povećalo na 160 milijarda dolara, što je
bio gotovo jednak iznos koji bi te države zaradile da je cijena
njihovih izvoznih proizvoda ostala stabilna.
U razdoblju od ljeta do prosinca 1982. eskontna se stopa
banaka za savezne pričuve smanjila sedam puta, na razinu
nižu za 4% od one iz prethodnoga kolovoza. Uz te nove i niske
kamatne stope, financijska su tržišta podivljala, a obveznice i
dionice procvjetale. Strani je kapital nahrupio na newyorško
financijsko tržište, željan postati dijelom toga raja, zbog čega
je dolar još više rastao.
Kako su se Volckerove kamatne stope smanjivale, groznica
je bivala sve užarenija. Dug je postao nova moda. Ljudi su raspravljali
o tome kako je "jeftinije" posuđivati danas, a plaćati
sutra, po nižim kamatnim stopama. No, to baš i nije bilo tako.
Kako su američki gradovi nastavili svoje dvadesetogodišnje
nazadovanje, propali su mostovi, ceste su popucale zbog nedostatnog
održavanja, a posvuda su iznikli novi staklom obloženi
trgovački centri, koji su vrlo često zjapili prazni.
Predsjednik Reagan je, poput premijerke Thatcher, za okosnicu
svoje politike označio sindikate kao "dio problema".
Između radničke klase i uprave pokrenut je sukob klasa u stilu
dvadesetih godina, koji je završio slamanjem organiziranog
radničkog pokreta.
I, dok je Reaganov "oporavak", iluzornim pritiskom na
računalnu tipku, pretvarao mlade burzovne mešetare u multimilijunaše,
istodobno je kvalificirani radnički sloj pretvorio
u sloj društva s nižim standardom života. Nikoga u američkoj
Vladi to nije previše brinulo. Konzervativna Republikanska
stranka predsjednika Reagana tvrdila je kako su sindikati
"gotovo poput komunista". Službeno je u američkoj Vladi
prevladavala politika "jeftine cijene rada", poput one u Velikoj
Britaniji iz 19. stoljeća.
Tijekom 1985. godine na američkom gospodarskom obzorju
počeli su se nakupljati olujni oblaci, kao prijetnja ambicijama
budućeg predsjednika Georgea Herberta Walkera Busha. Nafta
će još jednom priteći u pomoć. No, ovoga je puta taktika manipuliranja
svjetskom cijenom nafte odigrana potpuno drukčije
od taktike naftnih šokova Bilderberške skupine iz sedamdesetih
godina. Činilo se kao da američka Vlada razmišlja ovako: "Ako
smo kadri povisiti cijenu, zašto je ne bismo mogli sniziti?"
Zamjenik
Abramowitz primijetio kako će, kao posljedicu naglog pada
cijene nafte, "Sovjetski Savez osjetiti nepovoljan udarac u sljedećem
razdoblju, s obzirom na to da se, za prihode u gotovini,
u velikoj mjeri oslanja na izvoz svoje nafte.
Istodobno dok je radio na postizanju saudijskog obrnutog
šoka cijena nafte, koji je utjecao na gotovinske prihode Sovjetskoga
Saveza, zamjenik Abramowitz sudjelovao je i u tajnim
pregovorima kojima je Amerika afganistanskim mudžahedinima,
čiji je član bio i mladi Saudijac imenom Osama bin
Laden, dopremila vrlo djelotvorne projektile Stinger. Morton
Abramowitz je, prikladno, poslije odlaska iz Ministarstva vanjskih
poslova, postao predsjednik Zaklade Carnegie za mir u
svijetu. Drži se da su ti projektili Stinger sovjetskoj vojsci u
Afganistanu zadali žestok udarac.
"Godine 1986. Vlada predsjednika Reagana i potpredsjednika
Busha nagovorila je kralja Fahda da do kraja otvori slavinu na točionici
saudijske nafte kako bi se svjetska cijena nafte smanjila s 29 na 18 dolara po
barelu. Zajedno s devalvacijom dolara, koju je proveo tadašnji ministar financija
James Baker, ta je cijena nafte potaknula gospodarski rast u Sjedinjenim
Američkim Državama".
Saudijski ministar nafte šeik Zaki Jamani, koji se otvoreno
protivio onome što je nazvao američkom zavjerom oko cijene
nafte, postao je žrtveni jarac politike koja je stvorena u SAD-u,
a kralj Fahd ga je otpustio iz službe.
Kamatne stope još su
se više smanjile, s obzirom na to da je novac pritjecao zbog
"klanja" na newyorškim burzama. Na Wall Streetu postao je
pomodan jedan novi financijski instrument, takozvani "otkup
uz financijsku polugu", zapravo, otkup zaduživanjem (Leveraged
Buyout, LBO).
Primijenivši primjer Las Vegasa, predsjednik Reagan je, pun
entuzijazma, prilikom usvajanja Garn-St. Germainova zakona,
slušateljstvu sastavljenom od pozvanih čelnika štedno-kreditnih
banaka, rekao ovo: "Mislim da smo dobili glavni zgoditak."
Taj je "glavni zgoditak" bio početak kraha štedno-kreditnog
bankarskog sustava, vrijednog 1.300 milijarda dolara, koji su
platili porezni obveznici. I prije negoli se prašina slegla, propalo
je oko 747 štedno-kreditnih banaka, što je američke porezne
obveznike stajalo više od 125 milijarda dolara.
Rast zaduženosti dosegnuo je zastrašujuće iznose. Kada je
Ronald Reagan, potkraj 1980., pobijedio na izborima, ukupan
privatni i javni dug Sjedinjenih Američkih Država iznosio je
3.873 milijarda dolara. Samo deset godina poslije toga, iznosio
je 10.000 milijarda dolara. To je značilo povećanje duga za više
od 6.000 milijarda dolara tijekom vrlo kratkog razdoblja.
Od 1980., prema studiji koju je proveo Odbor
za stanovanje američkoga Kongresa, realni se dohodak za
najbogatijih 20% Amerikanaca povećao za cijelih 32%. Taj će
jaz u bogatstvu eksplodirati u doba kada Ured predsjednika
preuzme sin Georgea H. W. Busha, George Walker Bush, koji
će tijekom svoga mandata progurati najradikalnije smanjenje
poreza u američkoj povijesti. On je slijedio scenarij koji je, još
1973. godine, napisao "novčani trust".
Troškovi američke zdravstvene skrbi, koja je odraz čudne
kombinacije, privatizacije, slobodnog poduzetništva i državnih
subvencija, nikada prije nisu bili viši, a činili su dvostruko
veći udio u BNP-u od udjela tih istih troškova u britanskom
BNP-u. A ipak, 37 milijuna Amerikanaca nije imalo nikakvo
zdravstveno osiguranje, a taj će broj 2009. godine narasti na
više od 50 milijuna Amerikanaca. Razina zdravstvene zaštite
u velikim američkim gradovima, s osiromašenim getima nezaposlenih
crnaca i Latinoamerikanaca, više je podsjećala na
onu u zemljama "trećega svijeta", a ne na onu kakva bi trebala
biti najmodernija industrijska zemlja na svijetu.
George Bush, kojemu su u studenome 1988. slijedili predsjednički
izbori, angažirao je svoga bivšeg voditelja kampanje
i bliskog prijatelja, ministra financija Jamesa Bakera, da, zajedno
s moćnom frakcijom američkoga ustroja, osigura daljnji
dotok inozemnog kapitala na američka tržišta obveznicama i
dionicama, unatoč posljedicama sloma iz listopada 1987., kako
bi u glavama birača sačuvao iluziju o tome da je gospodarski
oporavak predsjednika Reagana i Busha i dalje živ.
Američka je Vlada apelirala na japansku Vladu premijera
Nakasonea, s obrazloženjem da bi američki predsjednik iz
Demokratske stranke naštetio japansko-američkoj trgovini.
Premijer Nakasone pritisnuo je Japansku banku i ministra
financija da udovolje američkim zahtjevima pa su, poslije
listopada 1987., japanske kamatne stope počele tonuti sve
dublje, stvarajući tako iluziju o tome da su američke dionice i
obveznice, kao i nekretnine, "jeftine" u usporedbi s japanskima.
Milijarde dolara otjecale su iz Tokija i utjecale u Sjedinjene
Američke Države. Tijekom 1988. dolar je ostao snažan, a
predsjednik Bush uspio je pobijediti svoga protukandidata iz
Demokratske stranke. Kako bi osigurao japansku potporu,
George Bush je visokim japanskim dužnosnicima dao osobno
jamstvo da će njegov mandat "poboljšati" američko-japanske
odnose. Rezultat raznih japanskih financijskih ustupaka bilo je
stvaranje takvog svjetskog špekulativnog balona od japanskih
dionica i nekretnina, kakav nije viđen još od dvadesetih godina.
Nakon što se sve to srušilo, jer je zabrinuta Japanska banka,
bojeći se gubitka ekonomske kontrole, 1990. godine počela
podizati svoje kamatne stope, Japan je potonuo u desetogodišnju
krizu i deflaciju od koje se nikada nije potpuno oporavio.
Stvarni plan nove Vlade predsjednika Busha bio je pritisnuti
odabrane američke saveznike, posebno Njemačku i Japan, da
u većem omjeru "podijele teret" upravljanja golemim američkim
državnim dugom. Predsjednik Bush obrazlagao je kako
bi Njemačka, Japan i drugi veliki gospodarski i vojni saveznici
Amerike trebali povećati svoju financijsku potporu kojom bi
se održavala Amerika kao velesila. Bila je to jedva prikrivena
prijetnja.

GREENSPANOVA "REVOLUCIJA U FINANCIJAMA" ODLAZI KRIVIM SMJEROM

Kada je, 1987. godine, došao u Washington, Alan Greenspan
bio je čovjek kojega su Wall Street i velike banke pomno
odabrale kako bi proveo njihovu "veliku strategiju".
Nikada se prije nije dogodilo da
se središnja banka potajno umiješa u manipulaciju burzama,
jer bi zakonitost te operacije, da je otkrivena, bila vrlo upitna.
Black-Scholesov model je nedugo prije sloma burze iz
1987. godine iz sveučilišta ušao u glavne dvorane za trgovanje
dionicama na Wall Streetu. Tijekom sedamdesetih godina
sveučilišni profesori ekonomije Fischer Black i Myron Scholes
osmislili su model za koji se činilo da daje znanstveni temelj za
predviđanje cijena opcija u budućnosti, i to na temelju cijene
stvarnih ili pozadinskih dionica, valute i druge financijske
robe, poput nafte. Ti novi instrumenti prodani su Wall Streetu,
a kasnije i kompanijama diljem Amerike, kao oblik jeftinog
"financijskog osiguranja" od naglih promjena cijene, a njihova
je cijena određivana u odnosu na, bolje rečeno, proizlazila iz
proizvoda poput sirove nafte, koji su se nalazili u pozadini, pa
su stoga prozvani "derivatima".
Financijski su derivati, u biti, profinjen oblik klađenja na buduće
kretanje cijena dionica, nastali na Wall Streetu, i pripomogli
su pokretanju najvećeg jednodnevnog pada dionica u povijesti
burze. Bio je to klimav početak i nikako posljednja kriza koju
će ti egzotični financijski derivati poticati.
Nagli se pad počeo preokretati. Arbitražeri, kockari visoko
rizičnim vrijednosnim papirima, pokupovali su ročnice, ponovno
ih otvorili i prodali po premiji ročnica glavnog tržišnog
indeksa (MMI, Major Market Index). Newyorška se burza,
čarobno, i bez nekog stvarnog razloga, počela naglo oporavljati.
To je stvoreno u tržnim prstenima (trading pits) Chicagoške
burze ročnica, daleko od očiju javnosti. Alan Greenspan i njegovi
financijski jataci iz New Yorka uspješno su izrežirali oporavak
burze, koristeći se istim modelima trgovanja derivatima
obrnuto, kako bi naglo povisili cijene dionica, isto kao što su,
samo nekoliko dana prije toga, natjerali cijene dionica do dna.
Bilo je to svitanje ere financijskih derivata, svijeta nezamislivih
potencijalnih manipulacija.
Većina svjetskih trgovaca s Wall Streeta postupno je prihvatila
financijske derivate kao vrlo unosne nove instrumente,
kojima se novac stvara novcem. Nekoliko je mudrih financijskih
stručnjaka shvatilo da bi oni koji bi uspjeli ostvariti
kontrolu nad tržištem novih financijskih derivata i kontrolu
nad njihovom razmjenom stekli mogućnost stvarati ili razarati
cijela financijska tržišta. Bio je to početak jednog od najvećih
projekata u povijesti financija - revolucije derivata.
Bilo je to rođenje igre za odabrane, koja je, potkraj osamdesetih
godina, javnosti prodana pod nazivom "demokratizacija"
kapitala, navodno zato što su milijuni Amerikanaca svoje
mirovine ulagali u zajedničke fondove i fondove novčanog tržišta,
što bi značilo da, zapravo, "narod" upravlja financijskim
tržištima, a ne stari financijski oligarsi, poput J. P. Morgana ili
Johna D. Rockefellera. Ništa nije bilo dalje od istine.
Godine 1984. Americi je zaprijetila najveća bankovna nelikvidnost
u povijesti. Banka Continental Illinois National iz
Chicaga, sedma banka po veličini u državi i jedna od najvećih
banaka na svijetu, našla se na rubu propasti. Kako bi spriječila
toliko velik slom, američka se Vlada, preko Savezne korporacije
za osiguranje depozita, umiješala kako bi iskupila banku
Continental Illinois, objavljujući 100%-no jamstvo depozita,
umjesto da ponudi ograničeno jamstvo uz osiguranje Savezne
korporacije za osiguranje depozita.
To će kasnije postati doktrina "prevelik da bi propao" ("Too
Big to Fail", TBTF). To je obrazloženo time što se nekim, tj.
vrlo velikim bankama, upravo zbog njihove veličine, ne može
dopustiti da propadnu, zbog bojazni od posljedica lančane
reakcije koja bi zahvatila gospodarstvo. Nije trebalo dugo da
velike banke shvate da što postaju veće, pomoću spajanja s
drugim bankama i preuzimanja drugih banaka, to veća postaje
i vjerojatnost da će ući u tu takozvanu "skupinu TBTF" i imati
tretman kakav su imale banke iz te skupine. Takozvani "moralni
rizik" postao je glavni čimbenik velikih američkih banaka".
Kada je načelo TBTF utvrđeno, velike su se banke počele
boriti kako bi postale još veće.
Alan Greenspan odigrao je u Kongresu odlučujuću ulogu
u ukidanju Glass-Steagallova zakona. Dana 11. veljače 1999.
godine.
Azijska financijska kriza iz 1997. i ruska kriza zbog nemogućnosti
otplate svoga državnog duga, koja je uslijedila
u kolovozu 1998., duboko su transformirale globalne tokove
kapitala u korist dolara. Požari na tržištima Koreje, Tajlanda
i Indonezije, te na većini ostalih novonastalih tržišta nastali
su poslije koordiniranog i politički motiviranog napada triju
američkih špekulacijskih fondova, predvođenih Fondom Quantum
Georgea Sorosa, Jaguar i Tiger Juliana Robertsona i Moore
Capital Management, te, prema švicarskim i londonskim izvješćima,
špekulacijskim fondom LTCM Johna Merriwearthera,
sa sjedištem u Connecticutu.
Utjecaj Azijske krize na dolar bio je uočljiv i sumnjivo pozitivan.
Andrew Crockett, glavni direktor Banke za međunarodna
poravnanja, organizacije koja okuplja vodeće središnje
banke svijeta, sa sjedištem u Baselu, primijetio je da je, 1996.
godine, ukupan deficit na tekućim računima zemalja istočne
Azije bio 33 milijarde dolara. Tada, budući da je u njih počeo
utjecati špekulativan vrući novac, " njihov je tekući račun, tijekom
1998. i 1999. godine, dosegnuo suficit od 87 milijarda
dolara". Do 2002. godine taj je suficit dosegnuo nevjerojatnih
200 milijarda dolara. Većina toga suficita vratila se u SAD, jer
su središnje banke azijskih zemalja kupile američki državni
dug, čime su, zapravo, financirale američku politiku i prilično
srezale američke kamatne stope, što je pokrenulo razvoj programa
"nove ekonomije", odnosno, procvat dionica dot-com
informatičke tehnologije na newyorškoj burzi NASDAQ.
Alan Greenspan je, prvi put od kada je sjeo na
mjesto guvernera Sustava banaka za savezne pričuve, neobično
oštro smanjio kamatne stope fondova istoga sustava, i to za
0,50%. Nekoliko tjedana poslije toga, uslijedilo je smanjenje
od 0,25%. To je novonastalom dot-com balonu informatičke
tehnologije na burzi dalo "malo viskija", hraneći tako novi
balon u cijenama koje nikako nisu bile u skladu s bilo kakvom
dugotrajnom gospodarskom stvarnošću. Zapravo su financijske
krize u Aziji i Rusiji opskrbile burzovni kasino Wall Streeta
svježim novcem za novu rundu.
Onda je, od 13. ožujka 2000. pa sve trenutka kada je dosegnulo
dno, tržište izgubilo, izraženo u nominalnoj vrijednosti,
više od 5.000 milijarda dolara, budući da je Greenspanovo
višekratno povećanje kamatnih stopa prouzročilo okrutno
puknuće balona za koji je, sve do samoga kraja tih događaja,
više puta tvrdio kako ne može potvrditi postoji li uopće taj
balon ili ne. Govorimo li u dolarima, slom burze iz 1929. bio
je sitniš u usporedbi s Greenspanovim dot-com slomom. On
je, od ožujka, povećao kamatne stope šest puta, što je okrutno
ohladilo špekulacije "dokapitalizacijom" s dionicama kompanija
informatičke tehnologije.
Kada
je i prosječnim članovima Kongresa postalo jasno da cijene
dionica nekontrolirano rastu do nebesa te da banke i investicijski
fondovi uzimaju desetke milijarda dolara kredita kako
bi kupili još više dionica "na sniženju", pozvane su banke za
savezne pričuve kako bi provele svoju vlast nad uvjetima kupnje
dionica uz "margin" kredite.
Do veljače 2000. dug po "margin" kreditima povećao se
na 265,2 milijarda dolara, što je bilo povećanje od 45%, i to
za samo četiri mjeseca. Taj se porast većinom dogodio zbog
povećanja broja kredita posredstvom on-line brokera, poslije
čega su ti krediti kanalizirani u dionice "nove ekonomije" na
burzi NASDAQ.
U razdoblju od lipnja 1996. do lipnja 2000. godine Dow-
Jonesov industrijski prosjek narastao je za 93%, a NASDAQ
indeks za 125%. Cjelokupni omjer cijena dionica u odnosu
na zarade koje su ostvarile kompanije dosegnuo je rekordan
iznos kakav nije viđen još od vremena prije sloma burze iz
1929. godine.
Urušavanje burze započelo je u prvoj polovici 2000. godine,
ne zato što je porasla cijena rada, nego zato što je napokon
dosegnuta granica lakovjernosti ulagača. Financijski tisak,
uključujući i list Wall Street Journal, koji je, samo godinu dana
prije toga, rukovoditelje kompanija informatičke tehnologije
proglasio pionirima "nove ekonomije", sada je ismijavao građane
zbog njihove vjere u to da će dionice tih kompanija, koje
nikada neće zarađivati, vječno rasti.
Banka J. P. Morgan & Co. bila je na čelu pohoda velikih
banaka - novčanih središta, počevši 1995. godine, tj. skretanja
s kolosijeka tradicionalnog bankovnog kreditiranja klijenata,
na kolosijek čistog trgovanja kreditima i kreditnim rizicima.
Cilj je bio zgrnuti velike zarade za bankovne bilance i njihove
direktore, ali bez vidljiva rizika u bankovnim knjigama. Bila je
to otvorena pozivnica za pohlepu, prijevaru i konačnu financijsku
katastrofu.
Ovrha nad stanovima ili kućama bilo je 75% više 2007.
godine nego 2006., a taj proces, koji je tek bio počeo, prerast
će u katastrofu nekretnina, te će oštro konkurirati i vjerojatno
nadići katastrofu Velike krize. U Kaliforniji se broj takvih ovrha
povećao za alarmantnih 421% u odnosu na prethodnu godinu.
Taj proces povećanja broja ljudi koji ne mogu otplaćivati svoj
hipotekarni kredit stvorio je golem jaz u temeljnom protoku
gotovinskog plaćanja, namijenjenog osiguranju novoizdanih
vrijednosnih papira, osiguranih hipotekom.
Tri glavne agencije za ocjenjivanje financijske uspješnosti
uživale su, prema američkom pravu, gotovo jedinstven status: S &
P, Moody's i Fitch.
Europska unija, također reagirajući na slučaj Enron, kao
i na sličnu prijevaru talijanske kompanije Parmalat, zatražila
je istragu o tome jesu li američke agencije za ocjenjivanje financijske
uspješnosti, koje su napravile procjenu financijske
uspješnosti kompanije Parmalat, bile u sukobu interesa (jesu),
koliko su njihove metodologije bile transparentne (uopće nisu),
te su pokrenule pitanje nepostojanja konkurencije (očitog).
Pozoran čitatelj mogao bi se zapitati: "Tko osigurava tih
jedanaest monoline osiguravatelja koji su jamčili milijarde, pa
čak i tisuće milijarda u tokovima platnih transakcija tijekom
pet proteklih godina financijske revolucije vrijednosnica osiguranih
imovinom?"
Kratak odgovor glasi - nitko. Oni kažu: "Osam kompanija,
članica udruženja AFGI, ima ocjenu platežne sposobnosti
AAA, a dvije kompanije imaju ocjenu platežne sposobnosti
AA." Naravno, te ocjene AAA ili AA, dale su im kompanije
Moody's, Standard & Poors i Fitch.
Uz jamstvo od osiguravatelja obveznica kojemu je dana
kreditna ocjena AAA, cijena kredita bila je manja no što bi
bila inače, a broj ulagača spremnih kupiti takve obveznice bio
je veći.
Pomak prema osiguravanju sekuritiziranih obveznica bio
je spektakularno unosan za monoline osiguravajuća društva.
Premije Udruženja za osiguranje obveznica lokalne uprave
(Municipal Bond Insurance Association, MBIA) narasle su s
235 milijuna dolara u 1998. na 998 milijuna dolara u 2007.
godini. Godinu za godinom, premije su, do 2007. godine, narasle
za 140%. Tada je stigla američka kriza rizičnih hipoteka, a
glazba za monoline osiguravajuća društva je utihnula, smrtno.
Kako su hipotekarni krediti sadržani u obveznicama od
banaka postali nenaplativi - rizični hipotekarni krediti, dani u
2006. godini, već su u siječnju 2008. bili nenaplativi po stopi
od 20%, a monoline osiguravajuća društva bila su prisiljena
uskočiti i pokriti te manjkave naplate.
Jedan od najvećih osiguravatelja
američkih obveznica s Wall Streeta, AIG, nije bio ni pod nadzorom,
budući da je svoju aktivnost skrivao preko londonske
podružnice, te je, u rujnu 2008. godine, kada su njegovi gubitci
napokon objavljeni, cijela ta financijska kula od karata gotovo
sravnjena sa zemljom.
Prema Udruženju industrije vrijednosnih papira i financijskih
tržišta, američke trgovinske grupacije, na kraju 2006. u
Sjedinjenim Američkim Državama, vrijednosti vrijednosnih
papira, osiguranih imovinom, uključujući i stambene hipoteke,
prvorazredne i rizične, kredite na nezadužene dijelove stana ili
kuće, kreditne kartice, studentske zajmove, auto-kredite, lizinge
investicijske opreme i slično iznosila je, ukupno, oko 3.600
milijarda dolara. Srećom, rizik od neplaćanja nije bio vjerojatan
za svih 3.600 milijarda dolara sekuritizirane imovine, niti je
bilo vjerojatno da će do neplaćanja doći kod svih istodobno.
Ali monoline osiguravatelji AFGI su, tijekom prošlih nekoliko
godina, osigurali 2.400 milijarda dolara te gomile vrijednosnih
papira osiguranih imovinom. Neki su analitičari, početkom
veljače 2008., procijenili da bi potencijalni rizici isplate za
osiguravatelja, prema optimističkim pretpostavkama, mogli
biti veći od 200 milijarda dolara.
Ta golema revolucija sekuritizacije omogućila je bankama
da imovinu iz svojih knjiga premjeste u neregulirana i mutna
sredstva. One su hipotekarne kredite rasprodale po sniženoj
cijeni preuzimateljima emisija vrijednosnih papira, poput banaka
Merrill Lynch, Bear Stearns, Citigroup i sličnih financijskih
organizacija koje se bave sekuritizacijom.
Preuzimatelji emisija vrijednosnih papira tada su taj hipotekarni
zalog prodali svojim subjektima posebnog ulaganja
(Special Investment Vehicle, SIV). Privlačnost tih samostojećih
subjekata bila je u tome što su oni i njihovi potencijalni gubitci,
barem u teoriji, bili odvojeni od glavne banke preuzimatelja.
U slučaju da poslovi vezani uz vrijednosne papire osigurane
imovinom, ne daj Bože, ikada izmaknu kontroli, štetu će snositi
samo SIV, a ne i banka Citigroup ili Merrill Lynch.

KRAJ DOLARSKOG SUSTAVA

Krah sekuritizacije, u vrijednosti od više tisuća milijarda
dolara, čije je središte bilo u SAD-u, počeo se otkrivati u srpnju
2007. godine s krizom likvidnosti dva špekulacijska fonda u
vlasništvu newyorške investicijske banke Bear Stearns, jedne
od najvećih i najuspješnijih investicijskih banaka na svijetu,
čijim se uslugama, radi upravljanja dijelom svoga neizmjernog
bogatstva, navodno koristi i obitelj Bush.
Ta su dva špekulacijska fonda uložila znatan dio svoga
kapitala u rizične hipotekarne vrijednosne papire. Šteta se
ubrzo proširila preko Atlantskog oceana na malu banku u
vlasništvu njemačke države, banku IKB, odnosno, Deutsche
Industriebank. U srpnju 2007. godine, Rhineland Funding,
kuća potpuno u vlasništvu banke IKB, posjedovala je približno
20 milijarda dolara komercijalnih papira osiguranih imovinom
(Asset Backed Commercial Paper, ABCP). Sredinom srpnja
ulagači su odbili vrijednosnice tvrtke Rhineland Funding, što
je pokrenulo paniku diljem svjetskog tržišta obveznica osiguranih
imovinom, jer su se novosti o tome da je banka IKB pred
bankrotom raširile kao prerijski požar. To je Europsku središnju
banku (ESB) prisililo da u tržište ubrizga rekordne količine
novca, kako bi bankarski sustav ostao likvidan.
Kada su, u kolovozu 2007. godine, vlasnici obveznica osiguranog
duga širom svijeta naglo i hitno trebali novac za tržišnu
rasprodaju, otkrili su da je tržišna vrijednost njihovih obveznica
znatno manja od njihove knjigovodstvene vrijednosti. Tako su,
umjesto da hitno potreban novac za pokrivanje dugova namaknu
prodajom tih obveznica, bili prisiljeni prodati likvidne,
visoko kvalitetne i prvorazredne dionice, državne obveznice
i vrijedne kovine.
Kriza svjetskog financijskog sustava prvo se pojavila u svezi s malom njemačkom
bankom IKB, u ljeto 2007. godine, kada su otkriveni njezini znatni
krediti dani za američke drugorazredne kredite.
Veliki gubitci vodećih špekulacijskih fondova
povećali su nesigurnost i pojačali krizu.
Bio je to početak kolateralne štete kolosalnih razmjera, uništenje
bogatstva bez primjera u povijesti. Svi su se bankovni
modeli rizika do jednog slomili.
U temeljima krize, koja je konačno i neizbježno izbila sredinom
2007., bio je nedostatak transparentnosti. Nedostatak
transparentnosti, kako je već prije spomenuto, postojao je zbog
činjenice da su umjesto širenja rizika na transparentan način,
kao što je predviđeno u okviru prihvaćene ekonomske teorije,
sudionici na tržištu odlučili na razne načine osigurati rizičnu
imovinu, promicanjem visoko rizične imovine, koja donosi
velike profite, ali nisu jasno naznačili svoj rizik. Povrh toga,
agencije za ocjenu kreditne sposobnosti, pri pogledu na ugrađene
rizike proizvoda, zažmirile su na jedno oko. One su se za
procjenu takvih vrijednosnih papira koristile istim manjkavim
modelima. Činjenica da se tim obveznicama rijetko trgovalo
značila je da nije bila poznata čak ni približna vrijednost tih
financijskih proizvoda.
Bankari s Wall Streeta već su krenuli dalje u stvaranje dotcom
balona i, poslije njega, najvećeg financijskog balona u
ljudskoj povijesti - balona sekuritizacije imovine, u razdoblju
od 2002. do 2007. godine. Strategija banaka s Wall Streeta bila
je, pomoću derivata i drugih instrumenata, poput sekuritizacije,
ukloniti rizik iz svojih završnih računa. Tada bi te nove
vrijednosne papire prodali ostatku svijeta, što je bio jasan put
za izgradnju njihove gotovo neograničene monetarne moći nad
ostatkom svijeta. Bankari s Wall Streeta doslovno su se opili
vlastitom lažnom promocijom i manjkavim modelima rizika.
Oni su sebe doslovno smatrali "bogovima novca".
Lekcije iz krize sustava špekulacijskog fonda LTCM, iz
1998. godine, veliki su igrači newyorškog financijskog ustroja
zaboravili u roku od nekoliko tjedana. Oni su očito računali
na to da će ih, u slučaju sljedeće krize, iskupiti država, točnije
rečeno, porezni obveznici. Zašto onda to mijenjati...
Kada je Glass-Steagallov zakon napokon opozvan, potkraj
1999. godine, banke su se slobodno mogle dokopati suparnika
unutar cijeloga spektra financijskih institucija, od osiguravajućih
društava do potrošačkih kredita ili financijskih kuća. Krajolik
američkog bankarstva prošao je kroz drastičnu promjenu.
Revolucija sekuritizacije imovine bila je spremna za lansiranje.
Kada je nestalo Glass-Steagallovog zakona, Sustav banaka
za savezne pričuve izravno je provodio nadzor još samo nad
bankovnim holdinzima i pomoćnim, isključivo kreditnim, bankama.
Ako banka Citigroup odluči zatvoriti svoju podružnicu
u rizičnom susjedstvu, koja je pod nadzorom države, i umjesto
nje otvoriti novu nereguliranu kćerinsku kompaniju u svom
potpunom vlasništvu, pod nazivom CitiFinancial, specijaliziranu
za rizične kredite, s idejom da posluje na tome području,
ta bi kćerinska kompanija mogla poslovati pod potpuno drukčijom
i vrlo labavom regulativom.
Društvo CitiFinancial moglo bi tako odobravati hipotekarne
kredite neovisno o banci Citibank, što se i dogodilo. Potrošačke
skupine optužile su kuću CitiFinancial da se specijalizirala za
takozvane "strvinarske kredite", u kojima su hipotekarni brokeri
ili prodavači bez skrupula nametali obiteljima ili osobama
takve kredite koji su bili znatno ispod njihove mogućnosti poimanja
rizika, a da ne spominjemo činjenicu da su bili i znatno
ispod njihove mogućnosti otplate kredita. A pritom banka
Citigroup nije bila ništa drugačija od većine velikih američkih
banaka i hipotekarnih kreditora.
Ubrzo je postalo uobičajeno da banke, za izdavanje hipotekarnih
kredita zaposle vanjske suradnike, neovisne brokere. Ti
su se brokeri, umjesto da samo provjere te kredite, oslanjali,
često potpuno, na razne on-line kreditne upitnike, slične onima
za prijavu za Visa karticu, a naknadno nije obavljeno nikakvo
daljnje ispitivanje. Postalo je uobičajeno da banke kreditori
brokerima nude poticaje u obliku bonusa, kako bi ovi prodali
što više hipotekarnih kredita, što je na još jedan način omogu-
ćivalo tu golemu prijevaru. Banke su više zaradile stvaranjem
velike količine kredita, koje su poslije toga prodale na Wall
Streetu, kao materijal za sekuritizaciju. Svijet tradicionalnog
bankarstva okrenuo se naglavačke.
Kada su stotine tisuća Amerikanaca tijekom idućih nekoliko
mjeseci otkrili, da je iznos njihovih mjesečnih obroka
za hipotekarni kredit drastično povećan, u skladu s uvjetima
njihova kredita s promjenjivom kamatnom stopom, stambeni
hipotekarni krediti u iznosu od stotina tisuća milijarda dolara
postali su nenaplativi. To će, pak, prouzročiti snježnu lavinu,
u smislu gubitaka posla, nemogućnosti naplate potraživanja
po kreditnim karticama, te još jedan val krize sekuritizacije na
velikom tržištu sekuritiziranog duga kreditnih kartica.
U rujnu 2008., usred sve veće panike unutar Bijele kuće
Georgea Walkera Busha, a prvenstveno u uredu ministra financija
Henry Paulsona, Vlada je donijela nekoliko odluka o
tome koje će financijske institucije spasiti, a koje će, zlokobno,
pustiti da propadnu. Odlučeno je dopustiti bankrot četvrte po veličini investicijske banke na svijetu, Lehman Brothers, institucije stare 153 godine. Da su, umjesto toga, ministar financija Paulson i guverneri
banaka za savezne pričuve Geithner i Bernanke odlučili spasiti
banku Lehman Brothers, a banku Bear Stearns poslati u
bankrot, vjerojatno bi posljedice svega toga bile znatno manje.
Tada je, 15. rujna 2008., ozbiljna bankovna kriza u Americi
prerasla u krizu svjetskog financijskog sustava.
U rujnu 2008. godine bilo je još dva mjeseca do predsjedničkih
izbora, a Kongres nije bio voljan ozakoniti politički
eksplozivan iskup velikih banaka novcem poreznih obveznika,
većina kojih je te velike banke i držala uzročnicima krize. Udar
od kraha banke Lehman Brothers doveo je financijski svijet
na rub svjetskog sloma.
U tome je času svijetu bilo jasno da su američke vlasti izgubile kontrolu. U takvoj se klimi nijedna banka nije usudila vjerovati nekoj drugoj banci.
Upumpavanje stotina milijarda dolara poreznih obveznika u
odabrane banke bio je pogrješan lijek za pogrješnu bolest. Ali
ne i za bogove novca.
Bankrot banke Lehman Brothers proširio je paniku diljem
svijeta. Rutinska financijska trgovina odjednom je stala. U Kini,
najvećemu izvozniku na svijetu, kompanije nisu mogle obavljati
rutinsko financiranje trgovine, pa su se diljem zemlje počele
zatvarati tvornice. U Europskoj uniji, Europska je središnja
banka, u očajničkom pokušaju da spriječi propadanje banaka,
odvrnula slavinu likvidnosti.
U Velikoj Britaniji bankovna je panika počela početkom
2008., kada je propala banka Northern Rock, jedna od najvećih
hipotekarnih banaka u zemlji. Ta je banka, u suradnji s bankom
Lehman Brothers, poslovala prilikom prodaje američkih
rizičnih hipotekarnih vrijednosnih papira u Velikoj Britaniji.
Na kraju je banku trebalo nacionalizirati, što je bilo sramotan
udarac laburističkoj Vladi premijera Gordona Browna, koji
je bio odgovoran što je, nedugo prije toga, uveo jedan zakon
umnogome naklonjen bankama, po kojemu su banke, poput
banke Northern Rock, deregulirane, kako bi zatim postale
bankarske kockarnice u američkome stilu.

PLJAČKANJE ZEMLJE

Ljudima, tijekom prve godine mandata predsjednika
Obame, nije trebalo dugo da shvate što je Barack Obama, kao
predsjednički kandidat, podrazumijevao pod sloganom od jedne
riječi, kojim je krenuo u kampanju za predsjednika, dakle,
sloganom "promjena". Ta promjena nije bila usmjerena na
američku gospodarsku ni financijsku politiku, niti se odnosila
na promjenu smjera američke vojne politike ni cijele vanjske
politike Sjedinjenih Američkih Država.
Pogledamo li pomno koga je predsjednik Obama odabrao
za članove svoje Vlade i svoje savjetnike, odmah nam je jasno
da njegova naširoko ponavljana mantra o promjeni uopće ne
znači promjenu smjera, kao što je to naivno vjerovala većina
njegovih pristaša. Moglo bi se prije reći da je riječ o promjeni
intenziteta. Ako ništa drugo, predsjednik Obama dvostruko je
ubrzao politiku Georgea W. Busha.
I prije kraja prve godine njegova mandata
Barack Obama povećao je broj američkih vojnika u Afganistanu
za 30.000, čak iako je baš u to doba dobio Nobelovu nagradu
za mir.
Bank of America, najveća banka današnjice, posjeduje imovinu
u vrijednosti od zapanjujućih 2.500 milijarda dolara. Slijede
ju banka JP Morgan Chase s imovinom u vrijednosti od 2.200
milijarda dolara, banka Citigroup s imovinom u vrijednosti
od 1.900 milijarda dolara, i Wells Fargo u vrijednosti od 1.300
milijarda dolara.3 Te četiri banke zajedno posjeduju imovinu u
nominalnoj vrijednosti od gotovo 8.000 milijarda dolara. Isto
tako, te četiri banke, uz još tri do četiri najveće investicijske
banke s Wall Streeta, i jednu divovsku osiguravajuću kompaniju,
koja se pretvorila u kasino za kockanje, AIG, bile su središte
svjetskog financijskog cunamija, koji je eksplodirao početkom
ljeta 2007. godine.
Još je više uzbunjivala činjenica da je koncentracija rizika
u tih pet nevjerojatno velikih banaka bila tako ustrojena da
bi se, kako su Amerika i svijet tonuli sve dublje u recesiju, ili
čak krizu, kao što je bio slučaj s Amerikom, budući bankovni
gubitci na derivatima eksponencijalno povećali. Od 1. siječnja
2009. godine tih je pet američkih banaka prijavilo svoju
"najgoru procjenu" mogućeg gubitka, koji se penje na još 587
milijarda dolara, upravo zbog izloženosti njihovih derivata.
Njihovi su se procijenjeni gubitci, od odluke američke Vlade
iz rujna da dopusti bankrot banke Lehman Brothers, povećali
za alarmantnih 49%.
Gospodarsku krizu što je uslijedila u Sjedinjenim Američkim
Državama nije bilo teško razumjeti. Američke su obitelji
namamljene od svojih bankara u zaduženost koja se povećavala
već više od desetak godina i kakvu svijet nikada u povijesti
nije vidio.
Budući da je izgledalo kao da banke u obliku kredita daju
svoj novac, mnogima se činilo da ga imaju jako mnogo. Kako
je, poslije 2002. godine, balon prsnuo, desetci milijuna Amerikanaca
namamljeni su u kupnju jednog ili više stambenih
prostora, potpuno uvjereni da će cijene rasti u nedogled.
Naposljetku, Sustav banaka za savezne pričuve u tome ih je
poticao, a američki je Kongres, da nahrani tu špekulativnu
gozbu, donosio jedan zakon za drugim.
Jednom kada je, u kolovozu 2007. godine, zbog krize male
njemačke banke IKB, taj balon prsnuo, cijeli se domino špekulativnih
poslova i kredita počeo urušavati. Cijena nekretnina,
umjesto da, kao posljednjih nekoliko godina, raste, odjednom
je, potkraj 2007., počela padati. Kamatne stope, takozvane
"stope mamilice", kojima su nekoliko godina prije toga kupci
nekretnina namamljeni lažno niskim kamatnim stopama,
banke su počele, sukladno ugovorima o kreditima, za najriskantnije
hipoteke, takozvane rizične hipoteke, "resetirati"
prema tržišnim stopama, potkraj 2007. godine.
Kako su cijene nekretnina padale, zajmoprimci koji su
uzeli kredite s promjenjivim kamatnim stopama nisu mogli
otplaćivati te kredite i tako izbjeći povećanje obroka, povezano
uz sve veće kamatne stope, te su, ubrzo poslije toga, prestali
otplaćivati svoje kredite. Tijekom 2007. godine banke su
počele oduzimati kuće i stanove slijedom gotovo 1.300.000
kredita, što je, u odnosu na 2006. godinu, značilo porast od
79%. Tijekom 2008. godine, broj takvih nekretnina povećao
se na 2.300.000, dakle, za 81% u odnosu na 2007. godinu.
Do kolovoza 2008. godine 9,2% takvih nekretnina već je bilo
zaplijenjeno ili je dospjelo na zapljenu. Do rujna 2009. godine,
broj nekretnina pod hipotekom koje su bile u procesu ovrhe
ili je otplata kredita već kasnila s jednom ratom povećao se na
14,4%, bolje rečeno, bio je to povijesni podatak koji nije viđen
nikada od kada se, 1972. godine, počela voditi ta statistika.
Kako su
mnogi američki građani počeli ostajati bez krova nad glavom,
i stanogradnja je zastala. Poslije puknuća balona informatičke
tehnologije s početka 21. stoljeća, građevinski je sektor zapao u
duboku krizu. Milijuni dobro plaćenih radnika u građevinarstvu
ostali su bez posla, a mnoge tvrtke koje su se bavile poslovanjem
s nekretninama nestale su preko noći. Tako se dogodio
drugi val stečajeva malih poduzeća, zbog čega se nezaposlenost,
prema pouzdanim privatnim i neslužbenim procjenama,
povećala na više od 22% radno sposobnih ljudi, odnosno, na
razinu koja podsjeća na onu iz doba Velike ekonomske krize.
Budući da je balon potrošnje američkih potrošača bio izgrađen
na piramidi duga, kako se ona urušila i kako dugovi nisu
otplaćeni, cijeli se kreditni sustav počeo urušavati. Banke su,
zbog straha od nepoznatog, prestale odobravati kredite, čak i
nekim etabliranim bankama. Američko je gospodarstvo ušlo
u vlastitu inačicu dužničke zamke zemalja "trećega svijeta".
Kako je, potkraj 2008. godine, američko
gospodarstvo počelo znatno stagnirati, ostatak svijeta osjetio
je seizmičke udare. Na godišnjoj se osnovi BDP diljem svijeta
smanjio za dvije znamenke, od Meksika preko Velike Britanije,
Njemačke, Litve i Japana, pa i dalje.
Do ožujka 2009. godine arapske su zemlje, prema procjeni,
zbog krize i smanjenog gospodarskog rasta, izgubile 3.000
milijarda dolara. Budući da su se rekordno visoke cijene nafte
s kraja 2008. smanjile, nezaposlenost je u arapskim zemljama
opisana kao "tempirana bomba". Od Rusije i Ukrajine pa do
Kine, mnoge su zemlje, poslije rujna 2008. i krize sloma banke
Lehman Brothers, pretrpjele oštar gospodarski pad.
Do 2009. godine američka je Vlada, ovlaštena od američkoga
Kongresa, potrošila više od tisuću milijarda dolara na dva rata
(u Afganistanu i Iraku) koja se vode toliko daleko od obala Amerike da većina građana nije bila kadra razumjeti potrebu za njima.
Do 2009. godine Vlada je službeno trošila ukupno
više od tisuću milijarda dolara godišnje na svoj vojni stroj, više
nego što je 45 zemalja, koje su po vojnoj moći bile odmah iza
Amerike, ukupno trošilo na vojsku.
"Američko stoljeće", koje su, 1941. godine, proglasili urednik
lista Time Henry Luce, braća Rockefeller, Avereil Harriman i
ostali iz najbogatijeg kruga društvenog ustroja, temeljilo se, kao
i Rim, na sustavnoj pljački stranih zemalja. Tijekom vremena
ono se uobličilo drukčije od Rima, koristeći se nadnacionalnim
tehnokratima iz Međunarodnog monetarnog fonda za
pljačkanje bogatstva stranih zemalja, od Argentine do Brazila
te prirodnih bogatstava afričkih zemalja. Poslije 1971. godine,
kako bi svoju moć i utjecaj proširilo daleko izvan područja koje
njegovo unutarnje gospodarstvo može podržavati, koristilo
se i jedinstvenim financijskim prednostima svjetske pričuvne
valute i, istovremeno, svojom neupitnom vojnom nadmoći. I,
baš kao što su rimski carevi, radi održavanja svog neodrživog
sustava, razrjeđivali sadržaj zlata i srebra u carskim kovanicama,
bogovi novca s Wall Streeta koristili su se plutajućim
tečajem dolara i virtualnim novcem u obliku financijskih derivata,
kako bi održali fasadu solventnosti. U kolovozu 2007.
godine, slomom njemačke banke IKB, ta je fasada popucala.

02.06.2015. u 15:07 | 0 Komentara | Print | # | ^

Stoljeće rata 2

Stoljeće rata 2
F. William Engdahl

Kako je moguće da gotovo šesnaest godina poslije raspada Sovjetskoga Saveza i jedanaest godina poslije dramatičnoga pada Berlinskoga zida, što se dogodilo 9. studenoga 1989. i što je ulijevalo nadu, NATO i Rusija stoje na suprotnim stranama glede nuklearnih raketa i ostale vojne opreme na granici s Rusijom? Što je dovelo do tako čudna i opasna stanja? Kada se, ubrzo poslije rata u Afganistanu, dogodio krvavi i pogrješno tumačeni rat protiv Iraka, a oba su početkom 2007. bila tako žestoka da su počela izmicati kontroli, američka je Vlada odlučila nastaviti s provokativnim planovima okruživanja Rusije svojim prijetvorno nazvanim "proturaketnim obrambenim štitom". Skeptičnoj ruskoj i europskoj javnosti Amerika je tvrdila kako proturaketna postrojenja u Poljskoj i Češkoj imaju svrhu zaštititi Ameriku i njezine saveznike od "mogućeg iranskoga raketnoga napada".
Izvorni plan vodećih američkih planera iz vremena poslije Drugoga svjetskoga rata bio je stvoriti neku vrstu neformalnoga carstva, u kojemu bi se Amerika pojavila kao neosporan vladar u novome svjetskome poretku, koji bi djelovao kroz tada novostvorenu organizaciju - Ujedinjene narode.
u travnju 1945., britanski premijer Winston Churchill počeo je agitirati i tražiti od američkoga ge-
nerala Dwighta Eisenhowera i predsjednika Roosevelta da odmah započnu pravi rat protiv Sovjetskoga Saveza, koristeći se s 12 zarobljenih njemačkih divizija kao topovskim mesom, kako bi se Rusiju jednom zauvijek uništilo. Da ironija bude veća, u svjetlu američke politike od 1990. godine, američka je Vlada Churchil-lov prijedlog smjesta odbila kao previše rizičan.
Godine 2007., taj nedovršeni posao, kako su na to gledali vodeći američki politički krugovi, bilo je krajnje i posvemašnje komadanje Rusije kao neovisne stožerne zemlje u Euroaziji. Nuklearne rakete bile su samo jedno iz golemog arsenala oružja i obmana kojima su se koristili kako bi okružili i do kraja uništili jedinu preostalu silu koja bi mogla spriječiti nastanak potpunog svjetskog američkog stoljeća, onoga što ga je Pentagon nazvao "dominacijom punoga spektra".
Malo je ljudi bilo svjesno da su Sjedinjene Američke Države, tvrdeći kako to čine radi sprječavanja opasnosti od nuklearnoga napada neke "izopćene države", primjerice Sjeverne Koreje ili možda jednoga dana Irana, početkom 2007. godine najavile postavljanje golemih proturaketnih obram benih postrojenja u Poljskoj i Češkoj.
Dana 29. siječnja 2007. brigadni general Američke vojske Patrick J. O'Reilly, zamjenik direktora Pentagonove Agencije za proturaketnu obranu, iznio je američke planove o postavljanju elemenata proturaketne obrane u Europi do 2011. godine. Pentagon tvrdi kako cilj toga postavljanja jest zaštita američkih i NATO-ovih postrojenja od opasnosti koje bi mogle doći s Bliskog istoka, a ne iz Rusije.
Tvrdnja da je Sjedinjenim Američkim Državama potrebna proturaketna obrana u Poljskoj zbog nekakve opasnosti od iranske rakete, nije baš bila uvjerljiva, posebice kada je zamišljeni cilj bio teritorij Sjedinjenih Američkih Država i opasna postrojenja u Europi. Ozbiljni su se analitičari zapitali "zašto ne zatražiti od Turske, dugogodišnje članice NATO-a, da Sjedinjene Američke Države u njoj postave svoj proturaketni štit, stoje mnogo bliže Iranu? Ili možda u Kuvajtu? U Kataru? Ili možda Izraelu?
Osim Rusije i Kine, nijedna od više od dvadeset zemalja koje Washington navodi kao proizvođače raketa nema projektile koji bi mogli biti opasni po Europu i Sjedinjene Američke Države. Osim Sjeverne Koreje i Irana, sve su ostale države surađivale sa Sjedinjenim Američkim Državama ili su čak bile njihovi izravni saveznici. Štoviše, Iranu treba još nekoliko godina da proizvede dalekometne rakete s nuklearnim bojevim glavama, a Sjeverna Koreja je, prema mišljenju vojnih stručnjaka sa Zapada, u biti više napuhana nego prava opasnost.
Cookovo otkriće o militarizaciji NASA-e sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, povezanoj s Ratom zvijezda američkoga predsjednika Reagana, bilo je samo po sebi dovoljno zlokobno. Značilo je to da je Američka vojska potajno kršila odluku o primirju i da je još tada započela s "utrkom u naoružanju u svemiru". Nije bilo drugog neposrednog i očitog cilja osim nuklearnog arsenala Sovjetskoga Saveza. No, militarizacija svemira, na koju je Putin upozorio u svome govoru u Miinchenu u veljači 2007. imala je još jednu novu i uznemirujuću sastavnicu. Tragedija Challengera rezultirala je zastojem u testiranju svemirskoga oružja, koji je trajao sve do 2006. godine.
Prijetnja koju Sjedinjenim Američkim Državama stvaraju te nove mogućnosti koje se pojavljuju mnogo je širih razmjera, mnogo zrelija, i raste mnogo brže od onoga što stoji u izvješćima i procjenama obavještajne zajednice.
Važna je činjenica da su, još 1998., tri godine prije događaja od 11. rujna 2001., Donald Rumsfeld i visoki američki politički krugovi na nišan uzeli Irak, Iran i Sjevernu Koreju, trojac koji je predsjednik Bush poslije nazvao "osovinom zla".
dr. Stephen Cambone, neokozervativac, jastreb koji je u rujnu 2000. izradio nacrt za ključne dijelove izvješća Projekta za novo američko stoljeće (Project for a New American Century) pod nazivom "Rebuilding America's Defense" (Obnova američke obrane). U tome se izvješću zahtijeva aktivna američka promjena režima u Iraku, punu godinu dana prije napada od 11. rujna 2001., ali i razvoj tehnologije za vođenje etničkog i biološkog rata, utemeljene na utrci u naoružanju.
Jačanje Camboneove (direktor povjerenstva za obranu od balističkih raketa) moći bilo je gotovo nevidljivo, sve dok ga skandal oko zatvora u Abu Hraibu nije nakratko prisilno doveo u središte zanimanja javnosti. Tada ga je njegova uloga u promicanju prevarantske obavještajne službe, koju je koristio za nagovaranje Kongresa da odobri rat u Iraku, kao i uloga u navodnom davanju ovlasti za sustavno zlostavljanje zatvorenika u Guan-tanamu na Kubi i u zatvoru Abu Harib u Iraku, na nezgodan način dovela u središte zanimanja javnosti. Uklanjanje svih protivnika njegove nasilničke politike iz redova vojske još je više otkrilo pravu namjeru Rumsfeldove proturaketne obrane. Bila je agresivna i ekstremno napadačka.
Washington je zapravo ustrajavao, na razini vrhovnoga zapovjednika, predsjednika, da je njegova izgradnja proturaketne obrane usmjerena samo na teroriste ili male takozvane "izopćene" države, poput Sjeverne Koreje, Irana, i Iraka. Katkad su na taj popis "osovine zla" stavljali i malu državu Siriju, iako ne postoje nikakva izvješća o tome da Sirija ima planove za proizvodnju takvih raketa. Ali, kako su vojni analitičari, od Moskve i Pekinga pa sve do Berlina, brzo istaknuli, ni teroristi ni neka mala izopćena država nisu sposobni lansirati takve nuklearne rakete. Pojedinosti su nedvojbeno ukazivale na činjenicu da namjerna i uporna politika Washingtona, poslije raspada Sovjetskoga Saveza, jest sustavna i neumoljiva težnja, za vrijeme mandata trojice američkih predsjednika, za postizanjem nuklearne premoći i apsolutne vojne dominacije na svijetu, ili, kako je to izrazio Pentagon, "dominacije punoga spektra".
Ono što barem u Moskvi i Pekingu postaje sve jasnije jest činjenica da iza naoko iracionalnih i proizvoljnih jednostranih vojnih poteza Washington stoji daleko zlokobnija i šira strategija. Američka je Vlada pokušala, iako prilično slabo, stvoriti dojam daje njezino zanimanje za proturaketnu obranu poslije rujna 2001. potaknuto novom opasnošću - onom od terorizma.
Proturaketna obrana zvučala bi uvjerljivo kada bi za Sjedinjene Američke Države postojala opasnost od napada kakve male sku pine islamskih terorista koja bi bila kadra nožićima za karton oteti zrakoplov tipa Boeing. Jedini problem jest u tome što proturaketna obrana nije usmjerena protiv odmetnika, terorista, poput Bin Ladenove Al Kaide, ni protiv država poput Sjeverne Koreje i Irana.
***
Sada postaje jasno da američka Vlada, još od završetka Hladnoga rata 1989., nije nikada ni na trenutak prestala težiti nuklearnoj premoći. Za Washington i američku elitu Hladni rat i dalje traje. Samo su to "zaboravili" priopćiti svijetu.
"Hoće li to novo vrhunsko oružje američkome narodu donijeti sigurnost?", zapitao se Bowman. "Teško. Ali će (prema jednoj Vladinoj analizi) omogućiti našoj vladi da održi sve veći jaz između bogatih i siromašnih na svijetu. To je pravi razlog zbog kojega se milijarderski "zavičajni kub konzervativaca" i plaćenici naftnih kompanija žele riješiti sporazuma ABM.
Važna bilješka uz skupinu iz Projekta za novo američko stoljeće jest činjenica da je 2007. godine američka veleposlanica pri NATO-u bila Victoria Nuland, i sama stručnjakinja za odnose s Rusijom, supruga neokonzervativca Roberta Kagana, predsjednika projekta zvanog "Obnova američkoga obrambenoga sustava", koji je sastavni dio "Projekta za novo američko stoljeće".
Prije negoli je, u siječnju 2001., postao ministar obrane u Bushovoj vladi, Rumsfeld je, osim stoje sudjelovao u Projektu za novo američko stoljeće, skraćeno PNAC-u, bio na čelu Predsjedničkoga povjerenstva koje je zagovaralo izgradnju i primjenu proturaketnoga štita za Sjedinjene Američke Države.
Rumsfeldovu programu proturaketnoga štita snažno se usprotivilo vojno zapovjedništvo. Dana 26. ožujka 2004. četrdeset devet američkih generala i admirala potpisalo je Otvoreno pismo predsjedniku, u kojemu ga mole za odgodu projekta o raketnoj obrani. U pismu se navodi: "Američka tehnologija, kojom se Sjedinjene Američke Države već koriste, može precizno odrediti mjesto lansiranja balističkih raketa. Stoga postoji vrlo mala vjerojatnost da bi se neka država usudila napasti Sjedinjene Američke Države ili dopustiti teroristima da to učine s njezina teritorija, raketom opremljenom oružjem za masovno uništenje, jer bi time riskirali svoje potpuno uništenje budući da bi uslijedila razorna američka odmazda".
Ti autori zaključuju: "Prvi put u gotovo 50 godina Sjedinjene Američke Države danas su na pragu postizanja nuklearne premoći. Vjerojatno će ubrzo, već s prvim napadom, biti omogućeno uništenje dalekometnog nuklearnog arsenala Rusije ili Kine. Taj dramatičan zaokret u nuklearnoj ravnoteži snaga rezultat je niza poboljšanja u američkim nuklearnim sustavima, nagloga smanjenja ruskog arsenala i vrlo sporih koraka modernizacije nuklearnih snaga Kine. Ako Washington ne promijeni svoje planove ili ako Moskva ili Peking ne poduzmu korake za povećanje broja i spremnosti svojih snaga, Rusija i Kina, te ostatak svijeta, još će dugo godina živjeti u sjeni nuklearne premoći Sjedinjenih Američkih Država".
Pentagon je službenu američku vojnu strategiju definirao kao doktrinu Dominacije punoga spektra, a obrana od balističkih raketa bila je jedna od njezinih sastavnica. Prema službenom izvješću Pentagona, Dominacija punoga spektra (Full Spectrum Dominance, FSDS) jest "danas krovna koncepcija za primjenu sile i pruža viziju za buduće združeno djelovanje. Da bi se ta dominacija punoga spektra ostvarila, oružane snage moraju svoje napore oko preobrazbe usredotočiti na ključna područja, koja povećavaju sposobnost združenih snaga za postizanje uspjeha velikim rasponom vojnog djelovanja. Dominacija punoga spektra zahtijeva združeno djelovanje svih dijelova vojske, koncepciju djelovanja, funkcionalnu koncepciju i vrlo važno omogućavanje prilagodljivo različitim uvjetima i ciljevima." "Dominacija punoga spektra shvaća potrebu za zajedničkim djelovanjem vojnih snaga i drugih državnih institucija, važnost suradnje sa saveznicima i s ostalim partnerima."
Dominacija punoga spektra podrazumijeva cjelokupnu zemlju i svemir, čak i cyberspace. Pentagon medu osam prioriteta navodi "djelovanje sa zemlje, iz svemira, iz međunarodnih voda, zračnoga prostora i cyberspacea".
lipnja ministar obrane Rumsfeld dao jedno odobrenje s oznakom vrlo tajno - zapovijed oružanim snagama Sjedinjenih Američkih Država da provedu nešto što se zvalo
Conplan 8022, "koji predsjedniku daje mogućnost za trenutačno izvođenje globalnog udara". Termin
Conplan jest Pentagonova kratica za Contingency Plan (Plan za nepredviđene situacije). Za kakve su se to "nepredviđene" situacije pripremali planeri iz Pentagona? Za preventivan konvencionalni napad na nejaku Sjevernu Koreju, ili možda čak na Iran? Ili za silovit preventivan nuklearni napad na posljednju golemu nuklearnu silu koja nije pod čizmom američke "dominacije punoga spektra", tj. Rusiju? Zamjetne su još dvije riječi - "globalni udar". Riječi su to Pentagona, kojima se opisuje poseban preventivni udar, koji, prvi put od početka Hladnoga rata, uključuje mogućnost nuklearnog napada, protivno tradicionalnom američkome stajalištu da se nuklearno oružje koristi samo za obranu ili odbijanje napada. Kako su neki zapazili, Conplan 8022 bio je drukčiji od tradicionalnih ratnih planova Pentagona, koji su u biti bili planovi obrane od invazije ili napada.
U skladu s Bushovom doktrinom o agresivnom preventivnom napadu, iz 2002. godine, Bushov novi Conplan 8022 bio je plana za napad. Provedbu toga plana moglo se pokrenuti čak na "percepciju", tj. pomisao o postojanju neposredne opasnosti, i to slijedom predsjednikove zapovijedi, tj. bez odobrenja Kongresa. Time su izbrisane ustavne odredbe o kontroli i ravnoteži vlasti, tj. o trodiobi vlasti, koje su u američki Ustav tako pomno ugradili Očevi utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država. Dakle, predsjednik će sam započeti preventivni nuklearni rat. S obzirom na pojedinosti o pogrješnim ili lažnim "percepcijama", u Pentagonu i u Uredu potpredsjednika, o opasnosti od iračkog oružja za masovno uništenje 2003. godine, projektom Conplan 8022 predviđa se da američki predsjednik može zapovjediti raketni napad u slučaju bilo kakve "percipirane" opasnosti, pa makar ona bila samo potencijalna i neprovjerena.
Budući da u Sjedinjenim Američkim Državama nije bilo javne rasprave o
Conplanu 8022,
u široj javnosti nije bilo ni razgovora o kojemu od ovih potencijalno opasnih nuklearnih pitanja. Ono zbog čega Rumsfeldova zapovijed iz lipnja 2004. godine još više uznemiruje svijet, koji se uistinu ponadao da su nuklearne gljive opasnost koja pripada prošlosti, jest činjenica da
Con plan 8022
sadrži značajnu komponentu nuklearnoga napada. Točno je da se od završetka Hladnoga rata smanjuju goleme zalihe nuklearnog oružja u američkome vojnom skladištu. No, izgleda, ne zato što Sjedinjene Američke Države udaljavaju svijet od mogućnosti nuklearnog rata prouzročena pogrješnom procjenom.
***
Washington je 2007. potpisao sporazum s Japanom o suradnji na razvoju raketne obrane. U to je vrijeme intenzivno surađivao s Izraelom na ispitivanju sustava raketne obrane. Svoj obrambeni štit u Europi američka Vlada širi na Poljsku, čiji je ministar obrane Radek Sikorski, blizak prijatelj i saveznik Penta-gonovih neokonzervativaca, ratnih jastrebova, te na Češku. Osim toga, NATO je pitanje ulaska Ukrajine i Republike Gruzije u svoje članstvo odlučio riješiti "po brzom postupku". Unatoč krahu u Iraku, Bliski se istok militarizira mrežom trajnih američkih vojnih baza, od Katara preko Iraka do Afganistana, i šire.
U lipnju 1999. porast broja američkih vojnih baza diljem svijeta poprimio je novu kvalitativnu dimenziju. Poslije bom bardiranja Jugoslavije američke su snage na granici između Kosova i Makedonije započele izgradnju baze Bondsteel. To je gravitacijska stožerna točka buduće nove mreže američkih vojnih baza na svijetu. Baza Bondsteel američkim je zrakoplovnim snagama omogućila lagan pristup naftom bogatom Bliskom istoku i Kaspijskom jezeru, kao i Rusiji. U vrijeme kada je izgrađen, kamp Bondsteel bio je najveća američka vojna baza izgrađena poslije Vijetnamskoga rata, s oko 7.000 vojnika. Tu vojnu bazu izgradila je najveća američka vojna građevinska tvrtka, KBR, koja je u vlasništvu kompanije Halliburton. U to je vrijeme generalni direktor kompanije Halliburton bio Dick Cheney. Prije početka NATO-ova bombardiranja Jugoslavije, 1999. godine, list Washington Post napisao je bez uvijanja da "uz sve krhkije stanje na Bliskom istok raste potreba za vojnim bazama na Balkanu i za pravom preleta iznad Balkana, kako bismo zaštitili izvore nafte na području Kaspijskoga jezera." Kamp Bondsteel bio je samo prva od golemoga broja američkih vojnih baza izgrađenih tijekom toga desetljeća. Osim kampa Bondsteel na Kosovu, koje je tada pravno još bilo dio Jugoslavije, Američka je vojska nastavila izgradnju vojnih baza u Mađarskoj, Bosni i Hercegovini, Albaniji i Makedoniji.
Jedna od najvažnijih, a najmanje spominjanih novih američkih baza, jest baza u Bugarskoj, bivšem sovjetskom satelitu, a danas novoj članici NATO-a. U slučaju sukoba, (prema riječima Pentagona postoje samo "sukobi", a ne više ratovi), kada bi se od Kongresa zatražilo da dade službeno odobrenje za djelovanje vojske i da navede razlog toga djelovanja, vojska bi se bazom Bezmer koristila za brzu "dostavu" ljudstva i opreme na prve crte bojišnice. Sasvim je shvatljivo što se planeri u Kremlju pitaju je li ta prva crta bojišnice u Rusiji?
Sjedinjene Američke Države gradile su vojne baze u Afganistanu odmah poslije munjevita rata što su ga ondje vodile 2001. godine. Zanimljivo je daje istodobno s američkom okupacijom Afganistana porastao uzgoj opijuma u toj zemlji, te daje tijekom nazočnosti američkih vojnih snaga u toj zemlji proizvodnja heroina dostigla rekordno visoku razinu. U prosincu 2004., za posjeta Kabulu, američki ministar obrane Donald Rumsfeld dovršio je planove za izgradnju još devet vojnih baza u Afganistanu, u pokrajinama Helmand, Herat, Ni-mruz, Bal, Host i Paktia. Te su vojne baze izgrađene nakon što su već postojale tri velike američke vojne baze izgrađene neposredno poslije okupacije Afganistana, u zimi 2001. na 2002., tobože kako bi se izoliralo i eliminiralo terorističku opasnost Osame bin Ladena. Američka je Vlada poslije okupacije Afganistana, u zimi 2001., izgradila tri velike vojne baze.
Istodobno je Pentagon sklopio sporazum s Vladom Kirgista-na, u srednjoj Aziji, o izgradnji strateški važne vojne baze - zračne baze Manas kod međunarodne zračne luke u Biškeku. Ne samo što je Manas blizu Afganistana, nego se iz njega može lako napasti naftom i plinom bogato područje oko Kaspijskoga jezera, kao i granice obiju velikih zemalja, Rusije i Kine. Kao dio cijene prihvaćanja pakistanskoga vojnog diktatora generala Perveza Mušarafa za saveznika u ratu protiv terorizma, a ne kao neprijatelja, Washington je iznudio njegov pristanak da se Američko ratno zrakoplovstvo i NATO koriste zračnom lukom Džakobabad, smještenom oko 400 kilometara sjeverno od Ka-račija, "kao potporom u napadu na Afganistan". Još dvije američke vojne baze izgrađene su u Dalbandinu i Pasni. To je samo mali dio goleme mreže vojnih baza koje su u rukama Sjedinjenih Američkih Država i koje je ta zemlja izgradila od 2001. godine.
Za samo nekoliko tjedana od napada na Afganistan, nekako je u cijeloj toj igri prestala potraga za Osamom bin Ladenom. Taj zakleti neprijatelj bez premca ostavljen je na miru, u špiljama Tora Bore.
Samo nekoliko mjeseci poslije okupacije Iraka počele su curiti informacije koje su ukazivale na to da će, prema riječima jednog američkog generala, Pentagon "vrlo dugo" ostati u toj zemlji. Kako bi američkim poreznim obveznicima prikrila vrtoglavo visoke troškove rata u Iraku i okupacije koja je potom uslijedila, Bushova je vlada pribjegla traženju sredstava za financiranje rata u Iraku pomoću raznih "dodatnih računa za financiranje", koje je Kongresu podnosila odvojeno, i to poslije završetka rasprave o glavnom proračunu za taj rat. U dodatnim fondovima za financiranje rata u Iraku, iz svibnja 2005., našla se, duboko skrivena u tekstu, odredba o izgradnji vojnih baza za američke snage, koje je opisala vrlo uvijeno, kao "u nekim vrlo ograničenim slučajevima, trajne baze". Prema pisanju tiska, do 2006. godine Sjedinjene Američke Države izgradile su čak četrnaest stalnih vojnih baza u Iraku, državi koja je samo dvostruko veća od američke savezne države Idaho, što izvrgava ruglu predsjednikova jamstva o tome kako planira povlačenje američkih snaga iz te zemlje. Daleko najvažnija baza u Iraku bile su zrakoplovna baza Balad i kamp Anakonda, nešto sjevernije od Bagdada. Ta baza služi i lovcima Američkoga ratnog zrakoplovstva i transportnim zrakoplovima.
Postavljanje vojnih baza diljem svijeta nije uopće bila ograničena samo na euroazijski kontinent, iako je to američkim vojnim planerima bio očit strateški prioritet. Vojni analitičar Zol-tan Grossman o tome je rekao: "Najizravnija američka intervencija poslije napada na Afganistan bila je na jugu Filipina, protiv (muslimanske) gerilske skupine Abu Sajaf, ogranka skupine Moro. Amerika je tvrdila da je mala skupina Abu Sajaf našla nadahnuće u Bin Ladenu, a zapravo je nastala kao terorističko krilo skupine Moro poslije desetljećima duge pobune te skupine na otoku Mindanao i na otočju Sulu. Američki posebni "instruktori" za specijalne postrojbe provodili su združene "vježbe" s filipinskim snagama u aktivnoj borbenoj zoni. Cilj ime je, navodno, bio postići laku pobjedu, poput one u Grenadi, nad dvjesto pobunjenika, u svrhu postizanja globalnoga propagandnog učinka protiv Bin Ladena. Ali, kada se napad na pobunjenike počne, on se može lako proširiti i na ostale skupine organizacije Moro ili čak na komunističke po bunjeničke skupine na Mindanau. To bi moglo pomoći postizanju drugoga velikog američkog cilja na Filipinima - ponovnoj potpunoj uspostavi američkih vojnih baza, koje su ondje prestale postojati kada je filipinski Senat ukinuo američki nadzor nad zrakoplovnom vojnom bazom Clark i bazom ratne mornarice Subic, nakon što je završio Hladni rat i nakon što su obje baze bile oštećene vulkanskom erupcijom.
U međuvremenu, Amerika je svoj "rat protiv terorizma" usmjeravala i na neka druga područja svijeta, posebice na Južnu Ameriku. Kao što je propagandom Hladnoga rata ljevičarske pobunjenike na jugu Vijetnama i El Salvadora proglašavala marionetama Sjevernoga Vijetnama ili Kube, propagandom "rata protiv terorizma" Amerika je kolumbijske pobunjenike proglasila saveznicima susjedne naftom bogate Venezuele. Predsjednika Venezuele Huga Chaveza opisuje kao "simpatizera" Bina Ladena i Fidela Castra te kao čovjeka koji možda okreće OPEC protiv Sjedinjenih Američkih Država. Chavez može poslužiti kao idealan novi neprijatelj ako se Bin Ladena ikada ukloni. Iako se kriza u Južnoj Americi ne može povezati s islamskim militarizmom, ona je, možda, začetak sljedećega opasnog rata.
Mnogima je na svijetu 2007. godine postalo jasnije kako američka Vlada potiče ratove ili sukobe s narodima diljem svijeta, ne samo zato da bi imala kontrolu nad naftom, iako strateško nadziranje tijeka nafte čini srž "Američkoga stoljeća" još od dvadesetih godina prošloga stoljeća. Krajnji cilj različitih sukoba i američkoga vojnog djelovanja jest nadzirati gospodarstvo svih potencijalnih suparnika, aspira-nata za moć, bilo kojega naroda ili skupine naroda koji bi mogli odlučiti i pokušati ugroziti neospornu primarnu ulogu Amerike kao gospodara u svjetskim razmjerima.
Poslije terorističkih napada na Svjetski trgovački centar, 11. rujna 2001., i pojave "rata protiv terorizma", započeto je brzo širenje američkih vojnih baza, brojčano i geografski.
Rusija i Kina su izgradnju američkih baza u Afganistanu, Pakistanu i trima bivšim sovjetskim republikama Srednje Azije neizbježno vidjele kao posebnu opasnost po svoju sigurnost.
***
Raketna kriza na Kubi iz 1961. dovela je svijet do samoga ruba nuklearnog uništenja. To je, prema svim ozbiljnim izvješćima, bilo jedno od najopasnijih razdoblja u povijesti svijeta.
Andrew Marshall bio je član organizacije osnovane prije gotovo 50 godina, u saveznoj državi Kaliforniji - Instituta RAND u Santa Monici. Zadaća toga instituta bila je, prema riječima njezina člana po imenu Herman Khan, "osmisliti nezamislivo". Drugim riječima, igrali su se ratnih igara i osmišljali zastrašujuće scenarije.
Wolfowitz je bio i autor kontroverzne Bushove doktrine iz 2002. godine, prema kojoj Sjedinjene Američke Države imaju pravo voditi "preventivne" ratove kako bi zadržale premoć na svjetskoj razini.
Godine 2000., neposredno prije početka napada na Irak, Marshall je u jednom od svojih rijetkih intervjua jednom novinaru rekao kako će ubrzo, jamačno tijekom sljedećih deset godina, biti dostupni proizvodi "neuralne farkmakologije... nove vrste droge. Te droge imaju osobine prirodnih spojeva, tj. hormona, u ljudskome organizmu, samo što imaju sposobnost utjecati na promjenu ponašanja i povećanje radne učinkovitosti".
Afganistan, a zatim i Irak, postali su golema i jeziva pokusna područja za testiranje mnogih zamisli Marshallova projekta zvanog Revolucija u vojnim poslovima. Već najmanje deset godina, neprestana tema Marshalla i ostalih jest zamisao o tome da se priroda ratovanja nalazi na pragu prevrata dok se mnoge zemlje prilagodavaju na dvije važne promjene.
Prema pisanju lista Multinational Monitor iz siječnja/veljače 2003. godine, svaki važniji čimbenik strategije nacionalne sigurnosti vlade predsjednika Georgea W. Busha - od doktrine preventivnih napada i "promjene režima" u Iraku preko agresivnog stajališta glede nuklearnog rata do odlučnosti glede izgradnje protu-raketnog obrambenog sustava u stilu Rata zvijezda - stvoren je i razrađen prije negoli je Bushova vlada preuzela dužnost, u konzervativnim trustovima mozgova, poput Centra za sigurnosnu politiku, Nacionalnog instituta za javnu politiku i Projekta za novo američko stoljeće, koje financiraju korporacije za proizvodnju oružja.
Iskorištavajući strah naroda, nastao poslije 11. rujna 2001. i imun na smanjenje proračuna nametnuta doslovno svim drugim područjima državne potrošnje, vojno-industrijski kompleks odveo je Sjedinjene Američke Države u rat u Iraku i u stanje stalno zaraćene države.
Ta doktrina preventivnog ratovanja, kao politika Sjedinjenih Američkih Država, otvorila je Pandorinu kutiju za unilateralne ratove po cijeloj kugli zemaljskoj.
U početku je predsjednik Bush dan 11. rujna nazvao "novim Pearl Harborom". No, taj je izraz ubrzo prestao spominjati.
Zahtjev zamjenika američkog ministra obrane Wolfowitza, ministra obrane Donalda Rumsfelda i ostalih, neposredno poslije terorističkog napada od 11. rujna 2001., za pokretanje vojnog napada na Irak, umjesto da se late potrage za navodnim kreatorom toga događaja Osamom bin Ladenom, naveo je mnoge pronicljive istražitelje da se zapitaju nije li taj napad, zapravo, imao svrhu biti "novi Pearl Harbor", kakav su autori izvješća Projekta za novo američko stoljeće zdušno priželjkivali. Jesu li optužbe na račun neuhvatljivog Osame bin Ladena, kao čovjeka koji stoji iza 19 terorista, koji govore arapski i koji su primitivnim nožićima za rezanje kartona oteli četiri i preusmjerili tri sofisticirana putnička Boeinga, što su mnogi iskusni piloti nazvali nemogućim, također operacija "lažnog stijega"? Ako jesu, gdje je bio pravi "stijeg"? Ono stoje, u mjesecima poslije 11. rujna, postalo jasno jest činjenica daje taj teroristički napad, u najmanju ruku, poslužio kao izgovor za pokretanje rata protiv islama, pod izlikom "rata protiv terorizma", tj. sukoba civilizacija, koji je profesor sa Sveučilišta Harvard Samuel Huntington opisao još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Mnogi stručnjaci za međunarodne tajne službe počeli su pomišljati na najmračniji scenarij - da je napad od 11. rujna bio operacija "lažnog stijega". Bivši direktori njemačke obavještajne službe BundesVerfas-sungsschutz Eckehardt Wethebach izjavio je za tisak, odmah poslije 11. rujna, da su za takvu "smrtonosnu preciznost" i za tako "golem plan", koji stoji u pozadini toga napada, potrebne "godine planiranja". Za tako sofisticiranu operaciju, rekao je Werthebach, potre ban je "čvrst okvir" državne tajne službe, kakav ne postoji u "labavo povezanoj skupini" terorista, poput one koju je navodno vodio Mohamed Ata dok je studirao u Hamburgu.
U planiranje takve vojne operacije moralo je biti uključeno mnogo ljudi, a VVerthebach je ukazao i na činjenicu da nije bilo curenja informacija, kao još jedan dokaz o tome da je taj napad bio "operacija koju je organizirala država". Kao član Bundestaga (njemačkoga parlamenta), Andreas von Biilow bio je od 1969. do 1994. član i predsjednik Parlamentarnog odbora za nadzor triju ogranaka njemačke tajne službe. Gospodina Von Biilow izjavio je agenciji Associated Press da vjeruje kako iza terorističkog napada od 11. rujna stoje Izraelska obavještajna služba Mossad i CIA. Rekao je da vjeruje kako su planeri toga napada iskoristili korumpirane "plaćenike" poput palestinskog terorista Abua Ni-dala, kojega je von Biilow nazvao "instrumentom Mossada", visoke operativce Stasija (bivše tajne službe bivše Istočne Njemačke), ili libijske agente, koji organiziraju terorističke napade koristeći se predanim borcima, primjerice, palestinskim i arapskim "borcima za slobodu". I VVerthebach i Von Biilow izjavili su kako je naprosto neshvatljivo da o tome napadu nije bilo otvorene i službene istrage, poput svjedočenja pred američkim Kongresom. Potpredsjednik Cheney odbacio je zahtjeve za takvom istragom, uz tvrdnju da bi to "odvratilo" od rata protiv terorizma. Tek je u rujnu 2002., punu godinu dana poslije toga napada, Kongres je, ali ne i Bijela kuća, osnovao službeno povjerenstvo za istragu događaja oko 11. rujna 2001. Supredsjedatelji Kongresnoga povjerenstva bili su senator iz savezne države Floride Bob Graham i bivši agent CJA-e Porter Goss, kojega je predsjednik George VV. Bush poslije toga osobno imenovao direktorom CIA-e. Od istrage kojom su rukovodili Graham i Goss nije se moglo očekivati ništa što bi i približno sličilo neutralnoj i poštenoj istrazi. Kao stoje izjavio jedan istražitelj iz Kanade, u konačnom izvješću, objavljenom u rujnu 2003., nije bilo ključne poveznice između navodnih otmičara zrakoplova, tj. pripadnika Al Kaide, i pakistanske tajne službe ISI, koja je bila blisko povezana s taliban-skim snagama i snagama Al Kaide:
"Dana 11. rujna ujutro, trojica članova Kongresa, Bob Graham, Porter Goss i Jon Kyi (koji su bili u kongresnom izaslanstvu u Pakistanu) doručkovala su na Capitol Hillu s generalom Ahma-dom, navodnim 'financijerom', da se poslužimo izrazom FBI-a, 'koji je stajao iza otmičara zrakoplova koji su počinili napad od 11. rujna. Na tome su sastanku bili i pakistanski veleposlanik u SAD-u Maliha Lodhi te nekoliko američkih senatora i članova Odbora Zastupničkoga doma Kongresa za tajne službe. U jednom novinskom izvješću taj je sastanak opisan kao 'nastavak sastanka" održanog potkraj kolovoza u Pakistanu. Kada je počinjen napad na Svjetski trgovački centar, general Mahmud Ahmad, direktor pakistanske tajne službe, prema riječima senatora Grahama, 'bio je vrlo dirnut i pun sućuti prema narodu Sjedinjenih Američkih Država (Stuart News Compaiiy Press Journal, Vero Beach, Florida, 12. rujna 2001.). Način na koji je Bob Graham opisao generala Ahmada suprotan je opisu Washington Posta, u kojemu se kaže: 'Dana 11. rujna ujutro Goss i Graham doručkovali su s pakistanskim generalom po imenu Mahmud Ahmad, direktorom pakistanske tajne službe, koji će ubrzo poslije toga biti smijenjen. Ahmad je bio na čelu jedne agencije za špijunažu zloglasno bliske Osami bin Ladenu i Talibanima'
(Washington Post, 18. svibnja 2002.). Iako je u kongresnoj istrazi prikupljeno mnoštvo obavještajnog materijala, iz dokumenata o saslušanjima provedenim tijekom te istrage bila su pomno uklonjena brojna izvješća novinara i izvješća tajnih služba, objavljena u mnogim velikim i malim medijima, koja potvrđuju da su ključni članovi Bushove vlade sudjelovali u političkoj kamuflaži.
Kada je Horst Ehmke, čovjek koji je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pod izravnim nadzorom tadašnjega kancelara Willija Brandta, koordinirao njemačkim tajnim službama, vidio televizijske snimke napada od 11. rujna, rekao je da mu djeluju kao "holivudski uradak... Teroristi ne bi mogli izvesti takvu operaciju sa četiri oteta zrakoplova bez potpore neke obavještajne službe". No, nije želio imenovati nijednu tajnu službu. Događaje od 11. rujna još je izravnije opisao jedan visoki ruski vojni dužnosnik, prekaljen znalac metoda iz Hladnoga rata, general Leonid Ivašov. U govoru što ga je održao na jednoj međunarodnoj konferenciji u Bruxellesu početkom 2006. rekao je: "... terorizam nije nešto neovisno o svjetskoj politici, nego jednostavno njezin instrument, sredstvo za stvaranje jednopolar-nog svijeta, s jednim svjetskim sjedištem, izlika za brisanje državnih granica i postizanje vladavine nove svjetske elite. Upravo ta elita jest ključni čimbenik svjetskog terorizma, njegov ideolog i njegov 'kum'. Glavna meta te svjetske elite jesu povijesna, kulturološka, tradicionalna i prirodna realnost, postojeći sustav odnosa među državama te svjetski nacionalni i državni poredak ljudske civilizacije i nacionalnog identiteta. Današnji međunarodni terorizam jest fenomen u kojemu se državne i nedržavne političke strukture zajednički koriste terorom kao sredstvom za postizanje političkih ciljeva pomoću zastrašivanja ljudi, psihološke i socijalne destabilizacije, eliminacije otpora moćnih organizacija i stvaranja odgovarajućih uvjeta za manipuliranje državnom politikom i ponašanjem ljudi cijelih zemalja. Terorizam je oružje kojim se koriste u novoj vrsti rata. Istodobno, međunarodni terorizam, u sprezi s medijima, postaje upraviteljem globalnoga procesa. Točnije rečeno, upravo simbioza medija i terora omogućuje mijenjanje međunarodne politike i postojeće stvarnosti. Ako u tome kontekstu analiziramo ono što se 11. rujna 2001. dogodilo u Sjedinjenim Američkim Državama, možemo doći do sljedećih zaključaka: 1. Organizatori toga napada bili su politički i poslovni krugovi koji su zainteresirani za destabilizaciju svjetskoga poretka i koji su imali sredstva za financiranje te operacije. Politička konce pcija te akcije sazrela je ondje gdje su se pojavile napetosti u upravljanju financijskim i ostalim sredstvima. Razloge za taj napad moramo tražiti u podudarnosti interesa krupnog kapitala na svjetskoj i transnacionalnoj razini, u krugovima koji nisu bili zadovoljni dinamikom ni smjerom procesa globalizacije. Za razliku od tradicionalnih ratova, o čijoj koncepciji odlučuju generali i političari, ovoga su puta to učinili oligarsi i njima podložni političari. 2. Samo tajne službe i njihovi trenutačni direktori, ili oni umirovljeni, ali koji još uvijek imaju utjecaja unutar državne organizacije, imaju mogućnost isplanirati, organizirati i provesti operaciju takvih razmjera. Općenito, tajne službe stvaraju, financiraju i nadziru ekstremističke organizacije. Bez potpore tajnih služba te organizacije ne mogu postojati, a kamoli izvoditi operacije takvih razmjera unutar tako dobro zaštićenih država. Planiranje i izvođenje jedne operacije takvih razmjera iznimno je složeno. 3. Osama bin Laden i Al Kaida ne mogu biti organizatori ni izvođači napada od 11. rujna. Oni nemaju potrebnu organizaiju, sredstva ni vođe. Stoga je trebalo stvoriti ekipu profesionalaca, a arapski kamikaze samo su statisti kako bi se zamaskiralo operaciju. Operacija terorističkih napada izvedenih 11. rujna skrenula je tijek događaja u svijetu na smjer koji su izabrali transnacionalna mafija i međunarodni oligarsi, to jest, oni koji se nadaju da će preuzeti vlast nad prirodnim bogatstvima na ovome planetu, nad svjetskom informacijskom mrežom i nad tijekom kapitala. Ta je operacija išla u korist američkoj gospodarskoj i političkoj eliti, koja također teži ovladavanju svijetom." Ivašov je potom nastavio s objašnjenjem zašto je stvaranje prevladavajućeg mita o tome okrutnom i neuhvaljivom "međunarodnom terorizmu" bilo jedno od idealnih sredstava za ostvarenje projekta čiji je cilj ovladavanje svijetom: "Uporaba termina 'međunarodni terorizam' ima ove ciljeve: • prikriti prave ciljeve snaga koje su raspoređene po cijelome svijetu i bore se za dominaciju i vlast te usmjeriti ljude na borbu koja ima nedefinirane ciljeve, protiv nevidljiva neprijatelja; • uništiti temeljne međunarodne norme i promijeniti pojmove kao što su agresija, državni teror, diktatura i pokret za nacionalno oslobođenje; oduzeti ljudima njihovo legitimno pravo da se bore protiv agresije i odbace djelovanje stranih obavještajnih služba; • uspostaviti načelo nepriznavanja nacionalnih interesa, preobraziti ciljeve na vojnom području davanjem prioriteta ratu protiv terorizma, uništiti logiku vojnih savezništava na štetu zajedničke obrane i u korist antiterorističke koalicije, rješavati gospodarske probleme strogom vojnom diktaturom, koristeći se ratom protiv terorizma kao
Ima i onih koji Georgea W. Busha, Cheneyja i Rumsfelda drže izravno odgovornima za događaje od 11. rujna. Stanley Hilton, bivši načelnik ureda senatora Boba Dolea, danas ugledan odvjetnik u Washingtonu, zastupa stotine obitelji žrtava napada od 11. rujna. On je predsjednika Busha tužio za umiješanost u taj napad. U jednom intervjuu, koji je 10. rujna 2004. dao radioemisiji Alexa Jonesa, Hilton je izjavio: "... tužimo Busha, Condoleezzu Rice, Cheneyja, Rumsfelda, i Muellera (direktora FBI-ja) za sudioništvo, zato što su oni osobno ne samo dopustili da se taj napad dogodi, nego i zato što su ga i zapovjedili... više dokaza, koje sam tijekom godinu i pol dana uspio prikupiti, potpuno mi jasno pokazuje da je to nedvojbeno Vladina operacija i da je ta operacija najveći čin izdaje i masovnog ubojstva u američkoj povijesti". Taj Washington ski odvjetnik izrazio je uvjerenje da se četirima zrakoplovima, kojima je počinjen napad, "upravljalo daljinski, kao što sam već rekao prije godinu i pol dana, postoji sustav zvan Kiklop. U nosu zrakoplova postoji kompjutorski čip pomoću kojega kontrola sa zemlje može oduzeti pilotu nadzor nad zrakoplovom, pilotirati i usmjeriti ga ravno u nebodere".
Taj odvjetnik neće nikada dobiti na sudu, niti postoji vjerojatnost da će javnost i svijet ikada dobiti dokaze, tj. saznati istinu, osobito nakon što Bushova vlada odrješito odbija imenovati neovisno povjerenstvo za istragu događaja od 11. rujna i nakon što je dopustila da ključni dokazi, kao što su željezni stupovi Svjetskog trgovačkog centra, budu odmah brodovima otpremljeni preko oceana u otpad. Bushov saveznik, newyorški gradonačelnik Rudy Giuliani, kojega su mediji prozvali "junakom 11. rujna", izdao je nalog kojim je njujorškim vatrogascima zabranio da pokušaju pronaći posmrtne ostatke svojih poginulih kolega i čak dao uhititi nekoliko vatrogasaca koji su se oglušili na njegovu zapovijed.
Aluzijom na Pearl Habor, taj živi simbol za sve Amerikance, predsjednik Bush poslužio se ubojitim riječima. No, upravo su te riječi mnoge navele na mnoga pitanja, na neugodna pitanja o tome što su i koliko su on i njegova vlada znali prije 11 rujna. Tko god daje, na kraju krajeva, odgovoran za napade 11. rujna 2001. godine, nepobitan rezultat bile su histerija u Američkoj vojsci i mobilizacija vojnih snaga kakve nisu viđene od napada na Pearl Harbor, tj. od prosinca 1941., kada su Sjedinjene Američke Države, u Drugome svjetskome ratu, ušle u rat protiv Njemačke, Japana i Italije. Za japanski napad na Pearl Harbor, kako je 1946. godine utvrđeno u saslušanju pred Kongresom, koje nosi oznaku "tajno", predsjednik Roosevelt i šačica visokih vojnih dužnosnika saznali su znatno prije, tj. nekoliko dana prije negoli je Japan bombardirao tamošnju američku flotu. Taj se napad mogao izbjeći i tako spasiti živote tisuća američkih građana. Roosevelt je hladnokrvno odlučio "pustiti da se to dogodi", kako bi Sjedinjene Američke Države uveo u rat, za koji su on i njegovi vodeći planeri proračunali da ga mogu dobiti. Bio je to prvi pucanj u ratu kojim je trebalo uspostaviti ono što će Henry Luce nazvati "američkim stoljećem".
***
Tijekom suradnje s CIA-om, George Herbert Walker Bush,
otac današnjega predsjednika, odigrao je glavnu ulogu u stvaranju i sustavnom širenju vjerskih kultova u korist Rockefellerova kruga, kultova koji paradiraju pod nazivom "ponovno rođeni kršćani". Tijekom godina provedenih u Teksasu, došao je na lukavu ideju o tome kako bi se moglo manipulirati prostodušnim vjernicima - siromašnim američkim bijelcima u siromašnim saveznim državama južnoga pojasa Sjedinjenih Američkih Država.
Boykin, taj radikalni "ponovno rođeni" kršćanski cionist, podrijetlom iz savezne države Sjeverne Karoline, točnije, iz njezina ruralnoga dijela koji pripada "biblijskome pojasu", nakon što je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća u Mogadišu predvodio katastrofalnu akciju protiv muslimanskih snaga pod zapovjedništvom Osmana Ate, govoreći o Atinti nastupu na CNNu, rekao je: "Narugao n am se i rekao: 'Nikada me neće uhvatiti, jer će me Alah štititi. Alah će me štititi'. Ma, znate što?", dodao je Boykin za CNN, "Ja sam znao da je moj Bog veći od njegova.
Znao sam da je moj Bog pravi Bog, a da je njegov samo idol".
U lipnju 2003. general Boykin jednom je novinaru rekao:
"Pravi neprijatelj jest duhovni neprijatelj. On se zove Knez tame. Neprijatelj je stvorenje zvano Sotona". Poslije je dodao: "Nikada nećemo napustiti Izrael... Mnogi su od nas zabrinuti zbog raja. Raj je vaša nagrada. Ovdje ste da kao vojnici krenete na neprijatelja". I još je rekao: "Ali oni koji vjeruju u Gospodina obnovit će svoju snagu. Vinut će se u nebo kao orlovi, trčat će i neće se umoriti, hodat će i neće klonuti... Ako nema Boga, nema ni nade. Ne dopustite da mediji i liberali pokolebaju vašu vjeru. Molite za Ameriku i mi ćemo pobijediti".
Taj je govor graničio s kršenjem američke ustavne odredbe o
odvajanju crkve od države.3 Boykina su javno branili ministar obrane Rumsfeld, predsjednik George W. Bush i načelnik Združenoga stožera oružanih snaga. Bio je to pokazatelj goleme moći "ponovno rođene" kršćanske desnice unutar visokih slojeva Američke vojske.
Bitna jezgra te političke moći bila je mreža takozvane kršćanske desnice, "ponovno rođenih" kršćanskih cionista, okupljenih u tajnom lobiju poznatijem kao Vijeće za nacionalnu politiku, ili, skraćeno, CNP (Council for National Policy). Jack Abramoff, Tom DeLay i desetci vodećih republikanaca u Bushovoj vladi jesu ili su bili članovi CNP-a. O toj se organizaciji u javnost vrlo malo zna. Jednako tajnovita kao i Bilderberška skupina, ako ne i
još tajnovitija, ta organizacija ne daje nikakve izjave za tisak,
sastaje se u tajnosti i nikada namjerno ne otkriva imena svojih članova.
Iza navodno kršćanske konzervativne fasade, Vijećem za nacionalnu politiku vladala je kombinacija članova među kojima su bili mnogi izravno povezani ili su bili članovi organizacija poput Malteških vitezova, Vijeća za međunarodne odnose, Crkve ujedinjenja
Sun Myung Moona, Scientološke crkve, masonstva, CIAe,
nacista, Univerzalne i pobjedničke crkve, Ku Klux Klana, Zaklade Templeton i raznih drugih sekta.
Početkom mandata George W. Busha, 2001. godine, to djelovanja na lokalnoj razini, među najširim slojevima, potpuno upravljano iza scene i koordinirano iz jednoga središta, Odbora za nacionalnu politiku, izgradilo j e među kršćanskom desnicom politički stroj koji je kadar odlučiti o pobjedi ili porazu kandidata za Kongres.
Pokušaj smjenjivanja predsjednika Clintona bio je navodno
još jedan projekt osmišljen u Vijeću za nacionalnu politiku.
Godine 1994. to je vijeće pokrenulo akciju s namjerom da razotkrije "zlo koje je preplavilo Clintonovu vladu" iznošenjem na vidjelo predsjednikovih navodno nezakonitih i nemoralnih p o stupaka.
LaHaye je pao u veliku nemilost kada su njega i njegovu
suprugu doveli u vezu s p a s t o r om Sun Myung Moonom i njegovim kultom zvanim Crkva ujedinjenja, odnosno, sa činjenicom da su od Moona uzeli stotine tisuća dolara. Kada je Moon optužen za utaju poreza, LaHaye mu je priskočio u pomoć. Tada je ta "mitologija" izbila u javnost.
LaHaye se pokušao povući, no bilo j e prekasno. Ugled mu je
već bio ozbiljno poljuljan. No, ipak se izvukao, uz pomoć multimilijunske zarade od prodaje knjiga iz serije Left Behind i ozračja koje je, kao posljedicu događaja od 11. rujna 2001., stvorio njegov prijatelj, "ponovno rođeni" kršćanin, predsjednik George W. Bush.
Poslije 11. rujna 2001. i Jerry Falwell i Pat Robertson, obojica
"televizijski evangelisti" i kršćanski cionisti, otvoreno su pozivali na "sveti rat protiv islama". Robertson je poslije toga zagovarao i izvođenje atentata na demokratski izabranog predsjednika Venezuele Huga Chaveza.
Ahmanson je bio i jedan od najvećih dioničara u drugoj po
veličini američkoj kompaniji za proizvodnju elektroničke opreme za glasovanje dodirom ekrana zvane Election System & Software, skraćeno ES&S, koja je, uz opremu korporacije Diebold Corp., kako se procjenjuje, obrađivala 8 0% američkih elektroničkih glasova takozvane "crne kutije". Mnogi ljudi drže da su pomoću te tehnologije glasovanja, koju je omogućila oprema korporacija Diebold i ES&S-a, na prijevaru prebačeni glasovi u korist Georgea W. Busha u saveznoj državi Ohio 2004. godine, čime je osiguran njegov ponovni izbor za predsjednika.
Neki članovi Vijeća za nacionalnu politiku istodobno su i članovi raznih takozvanih lcršćanskih organizacija, kao što su Focus on the Family (Žarište na obitelji) Jamesa Dobsona, Campus Crusade for Christ (Sveučilišna križarska vojna za Krista) Billa Brighta, koja djeluje na mnogim sveučilištima diljem Amerike, Maranatha Shepherding Group (Pastirska skupina Maranatha) Roberta Weinera, the Gideona (Gideonci), Youth for Christ (Mladež za Krista), World Vision (Vizija svijeta), Wycliffe Bible Translators (Wycliffeovi prevoditelji Biblije), koja je povezana s
CIA-om, Evangelical Association (Evangeličko udruženje) Billyja Grahama, Intercessors for America (Zagovaratelji Amerike), International Charismatic Bible Ministeries (Međunarodne karizmatske biblijske službe), National Evangelical Association (Nacionalno evangeličko udruženje), National Religious Broadcasters Association (Nacionalno udruženje vjerskih radija i t e levizija),
Promise Keepers (Ispunitelji obećanja) i mnoge druge
organizacije koje su kršćanske samo po nazivu.
Nevjerojatno širenje američke kršćanske desnice poslije
osamdesetih godina prošloga stoljeća nije bila spontana epidemija kršćanskih vrijednosti s t o j e zahvatila američki narod.
Glavne karakteristike te epidemije umjetno su stvorene, manipulirane i poticane u sklopu jednog od najkolosalnijih i najbizarnijih projekata društvenog inženjeringa u povijesti modernoga svijeta. Američki narod sustavno se pretvaralo u horde sukobljenih manihejskih sekta i karizmatika spremnih položiti život za svoga "vođu", bio on predsjednik George W. Bush, Dick Cheney ili netko drugi. To se očitovalo u svakodnevnom zlostavljanju ljudi i u grozotama š to su ih zaslijepljeni američki vojnici počinili nad nedužnim ženama i djecom u Iraku i Afganistanu. Stvaranje fundamentalističkih kultova "ponovno rođenih" kršćana od CIA-e i drugih agencija američke Vlade zapravo je počelo pedesetih godina prošloga stoljeća. Prvi takav projekt bio je u službi braće Rockefeller - Nelsona Laurancea i Davida - u svrhu
njihovih poslovnih pothvata. Tada je CIA počela potpomagati slanje pripadnika fundamentalističke sekte "Kršćanskih prevoditelja Biblije" u misije u ruralna područja zemalja J u ž n e Amerike, kako bi se pomoću njih dočepali golemih rudnih bogatstava i zemlje duboko u amazonskoj prašumi u Brazilu, Venezueli i diljem Latinske Amerike.
Sjedinjene Američke Države t r e balo je pretvoriti u naciju zombija spremnih, doslovno, "ubijati 'za Krista'" u velikim budućim ratovima protiv pogana koji još
nisu poznati, bio to "bezbožni komunizam sovjetskoga carstva zla", kao tijekom Hladnoga rata, bili to "pogani islamskoga terora", kako ih se opisalo nejasnim i nikada završenim "ratom protiv terorizma" predsjednika Georgea W. Busha. Godine 1999. meksički katolički nadbiskup Javier Lozano Barragan izjavio je da se izvorište zabrinjavajućega širenja fundamentalističkih religijskih sekta u Latinskoj Americi može naći u jednom izvješću iz kolovoza 1969., koje je američkom predsjedniku Richardu Nixonu poslao Nelson A. Rockefeller, bogati nasljednik kompanije Standard Oil, osoba koja je u vrijeme Drugoga svjetskoga rata bila direktor američke obavještajne službe u Latinskoj Americi. U tome Rockefellerovu dokumentu pisalo je
da, poslije Drugoga vatikanskoga koncila "Katolička crkva više nije pouzdan saveznik (sic) za Sjedinjene Američke Države ni jamac socijalne stabilnosti na južnoameričkome kontinentu. Nelson Rockefeller istaknuo je "potrebu da se katolike u Latinskoj Americi pretvori u neke druge kršćane". George H. W. Bush, direktor CIA-e iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća i dugogodišnji podupiratelj planova obitelji Rockefeller, odigrao je glavnu ulogu u širenju fundamentalističkih sekta ne samo u Latinskoj
Americi nego i diljem Sjedinjenih Američkih Država.
Novinar istražitelj i dobitnik nagrade za novinarstvo Daniel
Hopsicker, na temelju dokaza iz jednog drugog izvora, potvrdio je navod o tome kako je CIA kasnih šezdesetih godina potajno radila na stvaranju pokreta zvanoga Jesus Movement (Isusov pokret), izrasla na društvenim previranjima u vrijeme Vijetnamskoga rata.
Honorar što ga je Bush dobio samo za pojavljivanje u Buenos
Airesu iznosio je između 100 i 500 tisuća dolara. Izvori bliski
Crkvi ujedinjenja govore o tome kako slični aranžmani između Busha i Moona dosežu milijunske iznose, a jedan izvor čak tvrdi daje Bush tako zaradio 10 milijuna dolara.
Shackley je financirao ubojstva što su ih počinjali uzgajivači
opijuma iz plemena Meo, a novac od droge koristio je za financiranje svojih plaćeničkih odreda. Osnovao je odred za politička ubojstva zvan Skupina za vojnu pomoć - skupina za posebne operacije (Military Assistance Group - Special Operations Group, skraćeno MAG-SOG). Jedan od zapovjednika toga odreda bio je general John K. Singlaub, a Oliver North i Richard Secord bili su časnici te postrojbe. Do 1971. taj Shakleyjev, Singlaubov i Northov odred poubijao je 10.000 civila u jugoistočnoj Aziji u sklopu CIA-ine operacije zvane "Operation Phoenix" (Operacija Feniks).

***

U uobičajenim uvjetima američki kršćanski cionisti ostali bi
samo jedna od mnogih malenih sekta u Americi koje sebe nazivaju kršćanima. Događaji što su uslijedili poslije šokantnih terorističkih napada od 11. rujna 2001. godine i demagoško manipuliranjetim događajima od predsjednika Georgea W. Busha, pripadnika "ponovno rođenih kršćana", dramatično su to promijenili i kršćanski cionizam pretvorili u vrlo ozbiljnu političku snagu na američkoj političkoj pozornici, tim više što su većina njezinih pripadnika bili bijelci republikanci iz višega srednjeg sloja. Oni su stvorili vrlo organiziran nacionalni politički stroj i svoju su
moć koristili kao gotovo presudan čimbenik o kojemu je često ovisilo hoće li neki kandidat za predsjednika ili člana Vlade pobijediti ili izgubiti.
U emisiji televizije CBS zvanoj "Šezdeset minuta", iz listopada 2002., Robertsonov prijatelj, kršćanski cionist pastor Jerry Falwell izjavio je: "Mislim d a j e Muhamed bio terorist, nasilnik, čovjek r a t a . . . " Bushov "rat protiv terorizma" njegova je baza kršćanskih
cionista nazvala sveti "križarski rat" protiv islama,
"sukob civilizacije" sir Bernarda Lewisa, koji je, u svome slavnom članku u časopisu Foreign Affairs iz 1993., profesor s Harvadskoga sveučilišta Samuel Huntington pretvorio u Sukob civilizacija. Po toj teoriji, poslije raspada Sovjetskoga Saveza glavni sukobi na svijetu događat će se između suprotstavljenih kulturoloških i religijskih identiteta.
U svome članku iz 1993. Huntington piše: "Svjetska politika
ulazi u novu fazu, u kojoj će velike podjele unutar čovječanstva i glavni uzrok sukoba među državama biti kulturološki. Civilizacije - te najveće kulturološke skupine ljudi - razlikuju se j e d na od druge po religiji, povijesti, jeziku i tradiciji. Te su razlike duboke i postaju sve važnije. Od Jugoslavije, preko Bliskog istoka do središnje Azije, trusne crte podjele civilizacija jesu crte bojišnice u budućnosti. U toj novoj eri kulturoloških sukoba,
Sjedinjene Američke Države moraju stvoriti savez sa sličnim
kulturama i širiti svoje vrijednosti kamo god je to moguće.
Potpora konzervativnih kršćana Izraelu velikim se dijelom
temelji na raznim proročanstvima o židovskome narodu u "posljednjim vremenima" koja se, prema njihovu vjerovanju, nalaze u cijeloj Bibliji. Oni ih drže kao n e š t o što ima glavnu ulogu u onome što zovu the end of t h e world as we know it, skraćeno TEOTWAWKI, a znači "kraj svijeta kakav poznajemo".
Tome organiziranom lobiju "ponovno rođenih kršćana", ultrakonzervativnih birača, pripisana je zasluga za ponovni izbor Georgea W. Busha za predsjednika, 2004. godine. Prema jednoj analizi američkih glasačkih blokova iz 2003., kršćanska desnica čini najveći aktivni društveni pokret u Sjedinjenim Američkim Državama i najveći birački blok u Republikanskoj stranci Georgea Busha.
Dana 19. listopada 2004. dr. Daniel Akin, dekan Baptističkoga teološkog sjemeništa za jugoistok Amerike (Southern Baptist
Theological Seminary) objavio je Otvoreno pismo, koje su
potpisala 72 svećenika Evangelističke crkve i u kojemu potiču američki narod da se "pri izboru kandidata vode biblijskim vrijednostima". Kao razloge zbog kojih treba glasovati za republikance a ne za demokrate, naveli su homoseksualne brakove, istraživanje matičnih stanica i navodnu obranu od "terorista". Pismo su potpisali najistaknutiji članovi kršćanske cionističke desnice, koji podupiru Busha i Šarona kao dio programa o "ispunjenju biblijskoga proročanstva".
Ključni čimbenik u pojavi kršćanske desnice posljednjih godina u Americi jest organizirano djelovanje u svrhu postizanja političkog utjecaja, a ne samo radi religioznog životnog stila i crkvene pobožnosti.
Grace Halsell, koja je nedavno preminula, odrasla je na istome teksaškom tlu na kojemu j e dominirao kršćanski fundamentalizam
koji je zahvatio Georgea W. Busha. Šezdesetih je godina
postala pisac govora za Bijelu kuću, a poslije toga hrabra novinarka, koja je svoje posljednje godine života posvetila razotkrivanju opasnih veza Falwella i ostalih takozvanih ponovno rođenih kršćana s izraelskom desnicom.
Tijekom osamdesetih godina, kako bi shvatila fenomen "ponovnorođenih" kršćana, koji je u to vrijeme harao Sjedinjenim Američkim Državama, gospođa Halsell je, sa skupinom koju je predvodio Falwell, otputovala u Izrael. O tome je napisala: "Moje me istraživanje dovelo do pitanja zašto kršćanin poput Jerryja Falwella moli za kraj svijeta? Moramo li potpuno uništiti ovaj svijet da bismo stvorili 'novo nebo i u novu zemlju?'" Njezini su
zaključci bili doista uznemirujući.
Na zajedničkom biblijskom putovanju po Izraelu i Svetoj zemlji, 1983. godine, shvatila je d a j e Falwell postao blizak prijatelj izraelske desnice. Uočila je jednu zanimljivu činjenicu – da Falwellovo putovanje nije bilo posjet kršćanskim mjestima u Svetoj zemlji, nego putovanje koje su u cijelosti vodili izraelski vodiči i na kojemu su se posjećivala samo mjesta koja su Izraelcima bila od interesa. Štoviše, izraelska mu je Vlada darovala osobni privatni mlažnjak Lear kako bi mogao putovati po Sjedinjenim
Američkim Državama.
Falwell i neki drugi "ponovno rođeni" američki kršćanski fundamentalisti govorili su da vjeruju kako je "Božja volja" to što Izrael namjerava ostvariti veću dominaciju na Srednjem istoku, jer će to svijet j o š više približiti biblijskome "sudnjemu danu", kada će "pravi vjernici" biti spašeni i u mističnom "uzašašću" uzneseni na nebo, a ostali će biti uništeni u završnoj bitki kod Armagedona. U toj će se bitki, prema mišljenju Falwella i njegovih prijatelja, Židovi sukobiti s muslimanima.
Gospođa Halsell intervjuirala je više Amerikanaca aktivno
uključenih u nastojanja da "ubrzaju" konačni Armagedon. Jedan od njih bio je Terry Risenhoover, naftaš iz savezne države Oklahome i "ponovno rođeni" kršćanski cionist, koji je bio blizak Bijeloj kući za vrijeme mandata predsjednika Reagana. Risenhoover je otvoreno govorio o svojim stajalištima. Financirao je ljude u Izraelu i u drugim zemljama, koji će ponovno sagraditi srušeni Salomonov hram, takozvani treći hram, na mjestu jednog
od najvećih islamskih svetišta, Kupoli na stijeni džamije Al
Aksa u Jeruzalemu.
Glavni Bushov savjetnik za pitanja obitelji James Baker III.
djelatnik teksaške odvjetničke tvrtke Baker & Botts te kompanije Carlyle Group, pripadnik je visokoga reda masonske organizacije Škotski obred. Za predsjednika Georga Busha zna se da je mason visokoga reda, baš kao i njegov otac George Herbert Walker Bush.
Masonstvo je tajna mreža koja omogućuje mnoge manipulacije iza zavjesa. Da se za te ljude otvoreno zna da su masoni, nestalo bi njihove moći, jer bi ostali ljudi prozreli njihove prave namjere i planove, poput atentata, ratova, ucjena, prijevara, i nadasve onoga što se doima kao projekt za uništenje prave religije i vjere među običnim ljudima.
Još jedna tajnovita organizacija sa z n a t n im tajnim utjecajem na Bushovu Bijelu kuću jest Apostolski kongres.
U svibnju 2004., u svome i s t a k n u t om pojavljivanju u javnosti, s namjerom pridobivanja potpore glasača Zidova, američki predsjednik George W. Bush, pred više od 4.000 izaslanika okupljenih na godišnjoj konferenciji proizraelske lobističke organizacije zvane Američki odbor za javna pitanja Izraela (AIPAC), rekao je: "Braneći slobodu, prosperitet i sigurnost Izraela, branimo i američke ideale".
Potkraj ožujka 2004., n a j e d n om skupu koji nije dobio velik publicitet u javnosti, direktor Odjela za Bliski istok i sjevernu Afriku u Vijeću za nacionalnu sigurnost Elliott Abrams i neki drugi dužnosnici Bushove vlade sastali su se na dva sata s članovima Apostolskog kongresa, organizacije politički moćne skupine kršćanskih fundamentalista, kako bi ih uvjerili da je potpora američke Vlade Izraelu neupitna.

***

Dugogodišnji Perleov prijatelj i poslovni partner Douglas
Faith jest slučaj za sebe. Bio je žestok p r i s t a š a svrgavanja Sadama Huseina, i to godinama prije napada od 11. rujna 2001. Pripadnik je skupine jastrebova pobornika neokonzervativne vanjske politike, koji su 1998. potpisali pismo predsjedniku Clintonu, u kojemu su zatražili "vojnu strategiju za rušenje Sadama i njegova
režima", na temelju Projekta za novo američko stoljeće.
Priključilo mu se još nekoliko neokonzervativaca, a svi su poslije obavljali dužnost u prvoj vladi predsjednika Georgea W. Busha - Feith, Richard Perle, Donald Rumsfeld, Paul Wolfowitz, Zalmay Khalilzad, Peter Rodman, J o h n Bolton i Dov Zakheim. Godine 1997. Feith i ostali desničari cionisti u SAD-u izražavali su nezadovoljstvo zbog toga što Netanjahuova vlada nije "odbacila proces iz Osla", kako je Feith napisao u neokonzervativnom časopisu Američkog židovskog odbora Commentary.
Feith je zatim opisao kako treba izgledati korjenit prekid s
onim što je nazvao okvirnim načelom pregovora "mir sada".
Umjesto toga načela, preporučio je da Netanjahu ispuni svoje obećanje iz predizborne kampanje o "miru pomoću snage", i dodao: "Odbacivanje Sporazuma iz Osla prisililo bi Izrael, u prvome redu, da ispravi najveću pogrješku sadržanu u tome sporazumu - da naoruža desetke tisuća palestinskih policajaca". Još je ustvrdio kako su "palestinske snage sigurnosti najveći uspjeh postigle u pogoršanju problema terorizma u Izraelu".
Predložio je da Izrael "smanji očekivanja o skorom m i r u " te da "propovijeda trezvenost i obranu". Tek kada je u Izraelu na vlast došla nova vlada stranke Likud, s premijerom Saronom na čelu, i kada su Feith i ostali cionisti poput Wolfowitza, Elliotta Abramsa i Michaela Rubina, zajedno s militaristima poput Rumsfelda i Cheneyja, uzeli u svoje ruke američku politiku prema Bliskom istoku, za vrijeme mandata predsjednika Georgea W. Busha, Izrael je, uz p o t p o r u SAD-a, napravio "potpun prekid" s okvirnim načelima Sporazuma iz Osla.

***
Godine 2006. bilo je sasvim jasno da su Moskva i Peking
odlučili poboljšati suradnju sa susjednim zemljama na euroazijskome kopnu. Složili su se da trebaju oživjeti svoju oslabljenu organizaciju, koju su zajednički osnovali 2001. godine, poslije azijske krize iz 1998. godine - Šangajsku organizaciju za suradnju (Shanghai Cooperation Organization, SCO). Geopolitički gledano, taje organizacija imala vrlo važne članice. Medu njima
su bile naftom bogate zemlje - Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan, Tadžikistan te Kina i Rusija. Godine 2006. Kina i Rusija počele su na tu organizaciju gledati kao na početak protuteže sve jednostranijoj američkoj politici sile. Ta je organizacija raspravljala o projektima suradnje po pitanjima energije, čak i zajedničke vojne obrane.
U svibnju 2003., nekoliko mjeseci nakon s t o j e američki predsjednik George Bush jednostrano prekinuo bilateralni Sporazum o proturaketnoj obrani s Rusijom, napao Afganistan i bombardiranjem
pokorio Bagdad, ruski je predsjednik, u svome godišnjem
obraćanju naciji, odaslao novu poruku svome narodu.
Tada je prvi put javno progovorio o potrebi modernizacije
ruskoga nuklearnog arsenala proizvodnjom novih tipova oružja "koje će dugoročno osigurati učinkovitu obranu Rusije i njezinih saveznika". Potkraj 2007. godine na djelu je bio početak novog Armagedona. Jednostrana vojna politika američke Vlade, što se moglo i
očekivati, potaknula je Rusiju na izgradnju snažnog obrambenoga ustava. Mogućnost svjetskog nuklearnog sraza, uslijed pogrješne procjene, iz dana u dan biva sve veća. U kojemu bi to trenutku neki američki predsjednik, ne daj Bože, mogao odlučiti izdati zapovijed za potpun preventivni nuklearni napad na Rusiju, kako bi spriječio razvoj njezinih snaga do ponovne razine
uzajamnog zastrašivanja i odvraćanja