20

utorak

lipanj

2017

Ljubav, ljutnja, razumijevanje


Obuzela ju je nekontrolirana navala bijesa. Zbog njegovog pitanja , zbog odlaska bez pozdrava. Nije odrastao, nije se promijenio.
Bila je ljuta, bila je ogorčena, bila je opet povrijeđena. Samo da nije tako brzo otišao, vjerojatno bi mu u glavu nešto bacila. Nikad još nije osjetila takvu potrebu. Barem ne prema njemu.
Brzo je hodala nesvjesno stišćući ruke sve dok bol nije osjetila. Bol je umanjila bijes i ljutnju. Kada se ispuhala u jednom trenutku joj je proletila misao...to nisam ja. Ja se tako ne ponašam.
****
Postoje trenutci, postoje postupci i događaji koji nas izbace iz ravnoteže. Dogodi se da nesvjesno reagiramo ili se ponašamo neuobičajeno.Možemo znati i učiti o samokontroli, možemo razmišljati racionalno i tako se ponašati samo onda dok nas nešto duboko ne povrijedi. Tada razmišljamo i reagiramo vođeni emocijama ,a ne sviješću ili svjesnim. Iz tih i takvih razloga reagiramo bez promišljanja. Samo reagiranje bez promišljanja, emocije bez kontrole svijesti dovode do drugih i drugačijih situacija-do verbalnih sukoba koji ponekad rezultiraju fizičke sukobe. Tada uz duševnu, jedni drugima nanosimo i fizičku bol, koja stvara traumu i traumatiziranu osobu.

Rane zarastaju. Ožiljci ostaju i bole.
****
Sumrak se spustio nad gradom. Drvored u parku bio je kao iz začarane šume. Obučen u koprenu od inja. Noćne svjetilke su se palile . Smirila se , opustila i sada je uživala u šetnji parkom.

Na stazu u parku sa malog breščića na sanjkama se spuštala djevojčica uz veselu viku i galamu. Stala je dok se sanjke ne zaustave. Za njom je trčao muškarac upozoravajući je :
-Pazi Dana da tetu ne pogaziš.
Stajali su u nevjerici svaki s jedne strane sanjki. Djevočica ih je promatrala i na kraju rekla
-Tata, vuci me .
- Kćer ti se zove Dana, jedva je izustila nježno podragavši djevojčicu po glavi?
Pogledao ju je pogledom od kojega je zadrhtala .
-Hoćeš li molim te za dva sata doći na naše mjesto, tiho je pitao?
Samo je potvrdno klimnula glavom nesposobna riječ progovoriti.
-Idemo srećo, rekao je povukavši sanjke.
Nestali su iza drvoreda. Parkom su se čula znatiželjna pitanja vesele djevojčice i njezino pomahnitalo lupanje srca.
Dana......je bila njihova pjesma, njihov ples, njihova ljubav.
Nije mogla misliti, nije mogla razmišljati. Gušila ju je saznanje koje je upravo otkrila. Vratile su se emocije , nestao je teško stečeni mir.
Dugo je stajala ispod vrućeg tuša. Još duže se spremala. Kao nekad. Onda je u jednom trenutku skinula haljinu, obukla traperice, obrisala šminku. Kosu je svezala u rep i stavila pod kapu. Ni jedan čuperak ne smije viriti ispod kape. Uvijek se volio igrati njezinom kosom. Rekao bi kako je lijepa kao noć, meka kao svila.
Danas ništa nije napravila kao nekad. Stajala je pred ogledalom ne vjerujući kako je na trenutak izgubila razum.
U osam sati krenula je u obližnju , nekad njihovu slastičarnicu. Već je bio tamo. Sjedio je za istim stolom. Na stolu je bila kava s mlijekom , čaša vode i komad ledenog vjetra.
-ništa nisi zaboravio, rekla je sjedajući na suprotnu stranu stola.
Uzdahnuo je duboko gurnuvši kolač i kavu na suprotnu stranu stola. Sjedili su gledajući se u oči.
-Kćerkica ti je preslatka, rekla je iskreno.
-Jeli da jest?
Osmijehnuo se nježnim osmijehom koji mu je ozario cijelo lice.
Slušala je sa osmijehom. Dok je pričao bio je nekako (ako je to moguće), ljepši, nježniji, nekako drugačiji. Prava , iskrena očinska ljubav.
-Koliko je lijepa , toliko je neumorna, znatiželjna. Rekao sam ti da bih za nju sve učinio. Ona mi je sve. Za nju ni jedna žrtva nije velika.
Svaki put kad je pogledam, znam da sam ispravno postupio. Nadam se da ćeš mi oprostiti ...., radi nje.
****
Mučila se sve ovo vrijeme, osuđivala ga. Možda je trebala? Možda?
Bio je sve ono što je znala da jest. I više od toga. Malo je ljudi koji bi tako postupili.
S duge strane trebao joj je na početku reći. Njegova priča zamutila je rijeku njihove ljubavi. Osjećala se prevareno , izdano. Bila je , ne znajući žena koja je uništila nečiju vezu, bez obzira što nije znala.
Bila je tako prazna, tako tužna. Stajala je pod tušem dugo. Pustila je da voda odnese onaj osjećaj .....koji ni voda ne može oprati...bila je ona druga, ona loša žena.
Onu ponovno uzavrelu ljubav zamijenio je sram, onda ljutnja. Ljutnja na njega, na sebe , na ljubav. Ma kako se osjećaji miješali, ma kako razmišljala, znala je da je opet na početku.
****
Proljeće je zamijenilo zimu. Razumijevanje je zamijenilo ljutnju. Htjela je ona zaboraviti . Probala je ona otići na pijaču sa nekim. Nije išlo. Jednostavno nije mogla.Znala je da je on njezina ljubav. Jedna , jedina, prava.
Bolje je živjeti sa osmjehom na usnama , nego sa tugom i suzama.
Ljubav je sreća i ljutnja , razumijevanje i opraštanje.

Oznake: ljubav, ljutnja, razumijevanje

16

utorak

svibanj

2017

Znaš li onu priču?/2



Ljudi, zajednica, događaji , priče i.. čovjek negdje u sredini svega toga. Ljudi pričaju, ljudi priču nadopunjuju. Osuđuju , usprkos tome što ne znaju i ne razumijeu. Naj češće se i ne trude razumjeti. Stvarni sudionici priče jedini znaju istinu.
-Znaš li onu priču?
-Čula jesam , ali priču ne znam.
Možda jesam jedna od onih uvrnutih žena koja vjeruje u priču samo ako je ispriča barem jedan sudionik priče. Nekako je najlakše osuđivati, svoje hrpe pod tepih trpati, iz tuđe smeti balu napraviti. Naravno, bez recikliranja.

Na ovom našem lijepom planetu, u ovom našem kratkom životu postoje, stvari koje ne možemo zabraniti. Ne možemo zabraniti suncu da sja, ne možemo zabraniti kiši da pada, munji da sijeva.... Ne možemo zabraniti ljubav. Ni kiša , ni sunce , ni munje, ni oluje ne biraju mjesto ni vrijeme. Tako ni ljubav.
Nisam ekspert za ljubav:)) vjerujem u ljubav, mislim da ne postoji zabranjena ljubav. Postoji ljubav koju su ljudi osudili, postoje zapreke koje su ljudi izmislili i pred ljubav postavili sve u ime „moralnih“, načela . Ja bih rekla skučenih nazora, sebičnih pobuda i osuda u ime nečega što ne razumiju.

Prije dvadesetak godina pričalo se o ljubavi između dvoje ljudi. Njegovo radno mjesto i njezine godine izazvale su lavinu osuda. Bili su glavna tema kako u visokim krugovima, tako i kumica na placu, mladih na kavicama, bakica na klupicama. Priča je jedno vrijeme trajala, onda ju je zamijenila druga priča, novija , interesantnija.
Ljudi su priču drugom pričom zamijenili. Ljude iz priče odavno su zaboravili. Naravno da jesu, nisu ih ni poznavali.

Što se dogodilo sa ljudima koji su se voljeli?
Vratila se nakon dugo godina . Lijepa , vedra i nasmijana. Ispričala mi je svoju priču otprilike onako kako sam je ja doživjela i sa vama podijelila. Odrasla je i razumije zašto je nekada davno onako postupio. Da je zaštiti, žrtvovao je njihovu ljubav.

A ona?
Ona je imala hrabrosti i onda i danas.
On je nekada odabrao uzmak.
Ona je danas napravila prvi korak.

Sve što se u životu događa , događa se u pravo vrijeme, s pravim razlogom. Tako i svaka priča trebala bi, ili treba biti ispričana u pravom trenutku.
Kao njihova. Ne nekada davno. Vrijeme za njihovu priču je sada.

Oznake: ljudi, osude, ljubav, priče

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se