Ljubav kroz riječi jedne žene

Vrijeme sjećanja

U igri svjetlosti, miris krizantema.
Vrijeme sjećanja.

Oznake: vrijeme sjećaanja

30.10.2019. u 19:39 | 11 Komentara | Print | # | ^

*****

Ljepota postojanja.
U carstvu mira
slutnja prolaznosti.

Oznake: ljepota, mir, slutnja

24.10.2019. u 20:08 | 15 Komentara | Print | # | ^

Bez riječi

Oznake: suton

14.10.2019. u 18:42 | 16 Komentara | Print | # | ^

Godine nisu važne

Jedni profesori su nas voljeli, drugima se od 4b, kosa dizala na glavi. Naravno, samo onima koji su je još imali. Jedni su govorili da smo solidni, drugi da smo nemogući. Prosjek razreda, hvalio se naš Ruba je, vrlo dobar. Po ocjenama i znanju. Ponašanje je bilo priča za sebe. Veseli i nestašni često smo psine radili. Frentali više od prosjeka škole. Naravno, ne svi, barem ne na početku. Štrebere koji nam se nisu pridružili, vrlo brzo, redu smo naučili. Od dvadeset i četiri učenika svi su maturirali. Poslije nas je život razbacao na sve strane svijeta.
Svakih pet godina sastajali smo se pred školom, nakon čega smo odlazili u razred, sjeli i čekali da razrednik dođe i s vrata, dnevnik baci na stol. Kao nekada. Nakon veselog početka počela je prozivka. Pričali smo o onome što radimo, što smo postigli i što još želimo postići u životu.Tako je bilo prvih pet puta.

Vrijeme neke stvari briše, a škola, nakon dvadeset pet godina, dnevnike reciklira. Šesti put, za trideset godina mature, u restoranu smo se našli. Kažu da tijelo stari i da je duša uvijek mlada. Okupljana nas vraćaju u neko davno vrijeme i godine brišu. Muzikaši su svirali pjesme naše mladosti. Veselili smo se kao i uvijek, glasno i neobuzdano.

Za susjednim stolom feštale su samo žene. Jedna od njih, pedeseti rođendan je slavila. Neki od naših prijatelja, vječiti razigrani mladići, žene za susjednim stolom za ples su zamolili. Poslije plesa s njima su se družili. Mrštio se naš Ruba govoreći kako ih može sram biti. Svaka od nas, govorio je, ljepše i mlađe od njih izgleda. Iva se čudila zašto to naglašava.

Nakon sat dva, Ruba se k susjednom stolu uputio. Uz isprike damama, odlutale ovčice za naš stol je vratio. Iva ih je kroz smijeh pitala, od kada oni starije gospođe vole? Svi smo je u čudu gledali, a zatim smo u smijeh prasnuli. Svi smo mi u pedesete zakoračili. Taj dan smo na godine zaboravili. Godine nisu važne, samo onda, ako svaku petu godinu brojimo.

Ruba je bio u pravu. Izgledale smo onako kako smo se osjećale. Pet godina mlađe.

(Priča objavljena u digitalnom i tiskanom dvobroju "Književne vertikale 18/19)

Oznake: sjećanja

10.10.2019. u 19:48 | 12 Komentara | Print | # | ^