Zoran Oštrić

29.04.2013., ponedjeljak

Povijesna poruka referenduma u Dubrovniku

Referendum u Dubrovniku donio je katastrofalan poraz inicijativi "Srđ je naš" i zagovornicima referenduma i neposredne ili participativne demokracije općenito. Tragično niskim izlaskom, građani su poručili da se ne žele gnjaviti odlučivanjem i da su posve zadovoljni da drugi u njihovo ime donose odluke.

Djelomice, ali samo manjim dijelom, stvar je u tome što je, s obzirom na odredbu da referendum ne vrijedi ako izađe manje od 50% upisanih birača, racionalna taktika zagovornika projekta (koji imaju potpunu podršku u predstavničkoj vlasti, koja odlučuje kad referendum ne uspije) da na referendum ne izađu. Ali velikim dijelom, ipak se očito radi o nezainteresiranosti.

Jedva da je izašao isti broj, kao što je potpisao zahtjev za referendum! Od onih, koji su u anketi javnoga mnjenja desetak dana ranije rekli da će izaći i glasati protiv projekta, izašla je jedva polovica!

Ako je tako u jednm gradu duge slobodarske tradicije, ako je tako s temom koja je godinama predmet sporova, da nakon svega veliku većinu baš briga - očito je deplasirano pokušavati zastupati načela participativne demokracije generalno. Da je izašlo bar 50%, pa da je većina bila za projekt golfa i dodatne gradnje, bilo bi drugo - OK, izrazili su svoju volju. Ovako, rekli su da su zadovoljni nemanjem svoje volje.

Investicije na udaru demokracije - ili obratno? - Uvodnik - H-Alter

Predsjednica FRIENDS OF THE EARTH pisala je nekoliko dana ranije: »Ovaj savez špekulantskog kapitala, vlasti i medija dovodi građane u očaj. Vidjevši da su sustavno ignorirani u cijelom procesu i da se zakonski propisi izigravaju, pa i mijenjaju kako bi se omogućili nelegalni projekti, dubrovčanima je ostao samo očajnički potez, da izigrani od prestavnika vlasti, pokušaju izboriti pravdu i demokraciju putem referenduma. Stoga se nadam da će tog, povijesnog 28. travnja 2013. masovno izaći na birališta i reći jasno ne špekulantima, kako bi onda doista mogli razmisliti kako će dalje razvijati svoj grad. Ukoliko se ovo ostvari, to će postaviti novi standard demokracije u Hrvatskoj i pokazati da je došao kraj samovolji prevrtljivih političara koji ne održavaju svoja obećanja.«

Građani, eto, velikom većinom nisu "očajni", nego su zadovoljni stanjem stvari. Smatraju sasvim normalnim, da odluke donose samovoljni prevrtljivi političari u savezu sa špekulantskim kapitalom i potkupljenim medijima. Smatraju sasvim normalnim, da je "obećanje - ludom radovanje" (odnos sadašnjeg gradonačelnika prema projektu i prema referendumu).

Velika većina misli "ma i meni će nešto kapnut!". To je "kumovski kapitalizam", u kojeg smo prešli bez velikih potresa iz "kumovskog socijalizma". Gunđanje i galama protiv "onih gore" samo su folklor i rekreacija.

Velika većina oslanja se na to da "tamo gore" ima nekog svog kuma, koji će im pomoći. Ne zanimaju ih ni formalni legalni putevi zaštite svojih prava, ni društveni pokreti, ni neposredno demokratsko odlučivanje. Ne vjeruju ni u kakvu horizontalnu solidarnost, one koji o tome pričaju, smatraju redikulima. "Meni će moj kum pomoć", krade li kum, ma koga briga! Za sve druge, boli me nježnik!

Rezultat jest povijestan, moramo prihvatiti konzekvence. Ovo demokracije, što imamo danas, Hrvatima je dosta i možda i previše. Nemojmo ih gnjaviti i nemojmo trošiti živce goneći ih na više!

Inače, poanta je teksta Jagode Munić u tome, da ozbiljni investitori ne traže od vlade neke posebne zakone za pogodovanje, kao što je "Zakon o strateškim investicijama". Cijela politika pogoduje špekulantskom kapitalu. A sad vidimo, da je to u skladu sa Zahtijevanjima naroda. Mi koji se bunimo, moramo priznat sebi da smo manjina, da narod točno takav tip kapitala i želi. Kad curi na sve strane, i onima dolje kapne ponešto.

Kad dođe stvarno ozbiljna kriza, partitokraciju bi mogla zamijeniti "demokracija s vođom". Taj sam potencijal opisivao prije tri i pol godine (Hrvatska pred izborom: više ili manje demokracije) ali zasad još nema ozbiljne krize.

»Neki ljudi zaključuju da nam treba pravi vođa, da nas izvuče iz sranja u koje smo upali. Neki ljudi počinju izražavati osobnu potrebu za takvim vođom. Nepismeni ali i akademici, sa niskim IQ ili visokim, seljaci ili građani. Nema posebnih pravila za to; ne treba se zavaravati da su tome skloni samo ljudi niskog obrazovanja isl..«

Tada sam napisao: »Pred nama u Hrvatskoj je, upravo sada i u slijedećoj godini, dilema: hoće li nam se nametnuti suženje demokracije, od danas nezadovoljavajućeg oblika partitokracije, ka "demokraciji s vođom", ili ćemo pak nastojati na širenju demokracije?« Bilo je to preuranjeno, ali mislim da je i dalje aktualno. Kao i ovo: »Većina ljudi, kao i prije dvadeset godina, samo teoretski žele demokraciu; faktički, žele karizmatskog vođu koji će brinuti za narod, žele dobrohotnog patrijarha, koji će, kao Tito, "krasti al' i nama dati".«

Moja pjesmica iz onog doba:

Nije svikla raja za se brinut' sama,
boji se slobode k'o paklenih jama,
bleje kao telad, huču kao sove
što to oni žele? Gospodare nove!

Eto, i gospari su raja...

- 00:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

28.04.2013., nedjelja

O zelenima, ekologizmu, ljevici, gay brakovima...

U daljoj diskusiji povodom mojeg prekjučerašnjeg teksta postavljeno mi je pitanje o političkom profilu zelenih stranaka, na koje sam opsežno odgovorio, pa prenosim i ovdje.

Zar je nužno da "zelene" stranke imaju tako rigidno definirane "ostale" stavove/vrednote. Naime je li moguće zalagati se za zaštitu okoliša, a biti protiv gay brakova ?

Moguće je, naravno. Stvar je povijesnog razvoja, kako su nastale te stranke, novoga tipa, generalno na ljevici po stavovima u ekonomiji i kulturi ali jasno odvojeni od etabliranih stranki ljevice nastalih iz radničkoga pokreta (socijalisti i komunisti). Nastajale su tijekom 1970-ih, imale su razna imena (povijesno prva koja se formirala na nacionalnom nivou bila je 1972. na Novom Zelandu pod imenom "Value Party", Stranka vrednota), a zbog snage i utjecaja njemačkih Die Grünen tijekom 1980-ih većina uzima ime "zeleni". Idejno gledano, vrlo su hibridne, s utjecajima iz anarhizma, marksizma, liberalizma, feminizma, pacifizma...

Oni koji su počeli zastupati interese zaštite okoliša, našli su se sukobljeni s "frontom odbijanja" etabliranih stranaka kako ljevice, tako i desnice, koje su u tadašnjem periodu brzog ekonomskog rasta, rasta materijalnoga blagostanja i korištenja prirodnih resursa, zastupale interese "industrijalizma", bilo s gledišta kapitala, bilo s gledišta radnika. U tadašnjoj državi "klasnoga kompromisa" vrhovi biznisa, države i sindikata u uskom krugu donose odluke i mnogi interesi kao "alternativni" ne mogu se kroz dominantne stranke politički zastupati. Do brojnih društvenih sukoba oko okoliša dolazi lokalno, kad se lokalne zajednice sukobljavaju s interesima velikih tvornica koje zagađuju zrak, gradnjom novih tvornica, cesta, aerodroma isl.. Tako se na ideje ekologizma logično nadovezuje i zamisao participativne demokracije, sudjelovanja građana u odlučivanju kroz niz mehanizama (ne samo referendum). Zatim, kad se traži šira politička podrška, povezuju se sa zastupnicima drugih "alternativnih" interesa, nezastupljenih u postojećim odnosima: mirovnim pokretom, feministicama "trećeg vala", pokretom solidarnosti sa Trećim svijetom, homoseksualcima, zastupnicima "antipsihijatrije", braniteljima prava nacionalnih manjina idr... Kroz takav konglomerat, dolazi se do znatnijeg broja glasova.

Na toj šarolikoj osnovi, nastaju zelene stranke kao samostalni politički entitet, ulaze u parlamente i vlade. Respektabilna su politička činjenica u Europi (udružene u "Europsku zelenu stranku"), te i u nekim državama van nje (udružene u "Global Greens"). Konzervativni ekologisti, zaštitari i okolišni aktivisti nigdje se nisu uspjeli održati i doći do utjecaja kao samostalne stranke.

No treba reći, u grupi koja je početkom 1980. g. pokrenula osnivanje njemačkih Die Grünen prevladavali su konzervativci. Ubrzo prevladavaju lijevo orijentirani, pa je već u jeseni 1980. došlo do raskola i konzervativci napuštaju stranku. Nešto kasnije (koliko se sjećam, već tijekom 1981.) bila je donesena odluka o nemogućnosti dvojnoga članstva, čime su isključeni članovi tradicionalnih lijevih stranaka koji su nastojali postići dominaciju nad izranjajućim pokretom. Tako je stranka položila osnove svojoj osobenosti.

Ne postoji dakle nužna veza. Neki ekologisti su recimo odbacivali ideju demokracije, argumentirajući da se radi o izvanrednom stanju, borbi za opstanak, pa je potrebna "eko-diktatura". Mnogi sudionici lokalnih prosvjeda protiv za okoliš štetnih projekata su konzervativno opredjeljeni pa na izborima obično neće glasati za ovakve zelene stranke (koje su ostale urbane, mnogo više glasova dobivaju u gradovima nego selima).

Nije nužno, ali ipak ni puka slučajnost. Postoji afinitet između ekologizma kao svjetonazora (nasuprot npr. "fizikalizmu", u biologiji pitanje "Geja ili sebični gen?", ta razlika je vidljiva u nekim diskusijama koje sam vodio sa sljedbenicima tzv. "novih ateista") ili političke ideologije (npr. u knjizi Slavena Ravlića "Suvremene političke ideologije" postoji poglave "ekologizam") i zastupanja "prava na različitost" općenito, jer se zastupaju male zajednice i "male" tehnologije" ("Small is Bautiful", recimo danas decentralizirana proizvodnja energije), protiv masovne proizvodnje i uniformiranosti (npr. u poljoprivredi, organska poljoprivreda nije naprosto "povratak na staro", nego drugačiji pristup, ne da se razvije jedan hibrid kao najbolji pa onda prilagođava tlo da taj hibrid najbolje uspijeva, nego se analizira lokalno tlo i razvija sorta koja će tu najbolje uspijevati; više istraživanja i invencije, ne manje!). Ne mora se sad to pravo na različitost potezati preko granica uže zajednice i na samu osobnost, ali ta tendencija je prisutna.

Dominantni duh ekologizma je progresivistički, ne konzervacionistički (koji ipak naravno jest prisutan, dakle zastupanje tradicionalnih vrednota i načina života, odbacivanje modernih tehnologija generralno isl.), potiče inovativnost (u tehnologijama, ali i društvenom organiziranju), inicijativnost (društveni aktivizam!), nove tehnologije (ali ne sve), raznolikost (koja naravno pogoduje inovativnosti).

Kako ukazuje na ograničenosti materijalnog rasta i materijalnoga obilja (protiv "industrijalizma", ali i "potrošačkoga društva"), potiče okretanje ka drugim vrednotama, osobnim i društvenim, ali dominantno je to kod ekologista usmjereno na razvoj osobnosti (ka "samoaktualizaciji", bogatstvu ličnosti, osobnom rastu u smislu koncencepcija u filozofiji i psihologiji npr. E. Fromma, A. Maslowa, J. Piageta isl.; u odgoju npr. "permisivistički" pristup, spominjao sam Piageta u diskusiji o spolnom odgoju, suprutni, tradicionalistički pristup zastupa npr. Z. Miliša), a ne očuvanju tradicionalnih institucija i navika u koje se pojedinac i pojedinka trebaju ukalupiti. Ja sam to unio i u svoju formulaciju Načela ekologizma (točna formulacija je moja, naravno nisam to isisao iz prsta), gdje ipak, u 6. točki, samo općenito spominjem "druge vrijednosti", ali i "potrebu za osobnim rastom", dakle iz ljudske osobnosti, iz ljudske "prirode" koja je specifična u cijeloj prirodi jer je čovjek samosvjesno biće, a ne iz nekih metafizičkih načela). Drugi ekologisti mogu tu ljudsku posebnost zanemariti ili je shvatiti drugačije (pozivajući se recimo na religijske koncepcije, bilo "Majku Zemlju", bilo kršćanske ili druge).

Zašto se "zelene" stranke izbaciju iz europskih koordinacija ukoliko koaliraju s desnim strankama, a s ljevima ne?

Pretpostavljam da pod "koordinacije" misliš zapravo na "Europsku zelenu stranku", samo jedna, a više je od "koordinacije" (iako naravno, unatoč imenu, nije jedna stranka). Nisam točno pratio sve što se događalo u konkretnoj politici. Obično se ne radi baš o samoj koaliciji, nego o vrednotama, koje zastupaju, a to je na zapadu prilično čvrsto definirano, kako sam opsao. Raspadom istočnoga bloka, zaista su se pojavili pokreti za zaštitu okoliša koji se nekad i politički artikuliraju, ali u drugim pitanjima zastupaju konzervativne, čak reakcionarne stavove (npr. pokret "Eko-glasnost", neko vrijeme vrlo aktivan u Bugarskoj, pristupio je desnoj, monarhističkoj koaliciji, koja je snažno nastupala protiv romske i turske manjine). No u Poljskoj su zeleni recimo stupili u koaliciju sa konzervativnom Seljačkom strankom i koliko znam nisu isključeni. I njemački Zeleni su u jednom Lander-ušli u koaliciju sa demokršćanima.

Dominiraju koalicije sa lijevim strankama, jer su se ove postepeno znatno više otvorile prema vrednotama (ekologističkima i drugima) koje zeleni zastupaju.

Zašto ne bi smjele postojati zelene stranke s desnim predznacima?

Mogu naravno (u smislu "ekologističke" stranke), ali neće biti primljene u članstvo Europske zelene stranke niti Global Greens. Međutim, kako sam spomenuo, jednostavno se nije dogodilo da se neka ekologističko-konzervativna stranka afirmira kao značajniji politički čimbenik. One nisu stvarno "zelene" u poltičkome smislu, u punom smislu riječi prema današnjoj upotrebi tog pojma. (Kao što recimo "Hrvatska narodna stranka" nije "narodna", jer to ime nose ili socijalističke, ili konzervativne stranke)

Nešto o terminologiji:

Zeleni; termin postoji u imenima mnogih udruga u svijetu i u Hrvatskoj. Svakako će se i dalje koristiti kao oznaka za udruge i pokrete za okoliš. Trebalo bi biti jasno, kad govorimo o politici, da pod "zeleni" mislimo na konkretnu političku pojavu, stranke okupoljene u "Global Greens" i koje slijede njihova načela, koja nisu samo okolišarska ili ekologistička.

Ekologija: nije to "zaštita prirode". Ekologija označava znanstvene discipline, s jedne strane kao dio biologije, s druge kao "socijalna ekologija". To je naravno povezano onda, kad istražujemo ljude kao vrstu koja ima posve specifična obilježja.

Ekologizam: jedan svjetonazor ("filozofija") ili uže politička ideologija (koji, naravno, kako je to uvijek slučaj, imaju više varijanti, često međusobno posvađanih). Ja za sebe kažem da sam "ekologist" u smislu svjetonazora, kako je to u duhu hrvatskoga jezika, dok je u engleskome "ecologist" znanstvenik, koji se bavi ekologijom.(i naravno ime slavnog časopisa, koji ipak, iako jest znanstveni, promovira i svjetonazor).

Okolišni pokret, Environmental movement: pokret za zaštitu okoliša, u kojem su naravno mnogi ljudi aktivni zbog specifičnih interesa i ne moraju biti ekologisti.

Okolišar, environmentalist: svatko tko sudjeluje u nekoj inicijativi za zaštitu prirode i okoliša, ne mora naravno biti ekologist.

- 18:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.04.2013., subota

Političko kanibalistvo i politički diletantizam

Osobni dodatak uz prethodni tekst Tzv. "Zelena lista": bivši zeleni u blatu, potaknut diskusijom.

Ja sam stranku osnivao (nas četvero smo bili jezgra koja je na tome počela raditi u proljeće 2004.; vidi članak Kako je bila donesena odluka o osnivanju strankeranačkog glasila, oko kojeg je i krenuo raskol u stranci, a povod je bio upravo tekst o tome da ZL u Sisku zapravo surađuje s HDZ-om (što je pak bio prenesen razgovor sa supredsjednikom stranke).

Međutim, nije problem samo u ponašanju toga kruga, koji se okupio oko supredsjednice stranke Vlaste Toth i njenog supruga u Zagrebu (koji su pokazali i neke bitne kvalitete i napravili dobrih stvari, ranije). Bio je cijeli niz sukoba i prosvjednog istupanja iz stranke ili potpune pasivizacije grupa koji su ostali u manjini i onda digli noseve i otišli, umjesto da čekaju priliku. To je totalni politički diletantizam. .

Da ne idem u detalje, nema smisla i nije dovoljno zanimljivo ljudima koji nisu uključeni, prvi sukob dogodio se 2006. (već prije su neki demonstrativno istupili iz stranke jer neki njihovi prijedlozi nisu bili prihvaćeni), i ja sam bio sretan jer je to bio pravi frakcijski sukob, ne samo oko osoba nego oko nekih načela - naime, stranka je postala dovoljno velika da ima frakcije. :-) Onda, na glavnoj skupštini, iz grupe koja je ostala u manjini, neki su demonstrativno iz stranke istupili, drugi su se posve pasivizirali i nisu ni pokušali sudjelovati i utjecati na stranačka zbivanja.

Da pak to nisu napravili, bili bi u većini, kad je došlo do slijedećeg sukoba, ovog puta posve vezanog uz osobne računice a ne načela, 2008.. godine.

Treći raskol nastao je u proljeće 2010., smijenjen je tadašnji supredsjednik iz Karlovca, nakon čega je većina iz Karlovačke županije (tri od četiri aktivne podružnice) napustila stranku. Konačni sukob započeo je kako rekoh zbog Siska, par mjeseci kasnije. Da su ovi iz Karlovačke županije ostali i pridružili se tadašnjoj "opoziciji", imali bi sigurnu većinu.

Zelene stranke su svuda vrlo šarolike, vidio sam to, nema teorije da bi kod nas tako različiti ljudi bili u istoj stranci. Ali ipak su stranke, uvijek ima i osobnih ambicija, svađa isl., kao što svuda toga ima. Naš mentalitet, ali ne samo taj pohlepan za vlašću koji prevlada nego i onaj koji se odmah uvrijedi i odustane, to ne može usvojiti. Zbog potonjeg ponjašanja, oni beskrupolozni, gramztivi za vlašću (makar i simboličkom, u jednoj maloj stranci) i dobitkom (opet, makar i malim) prevladavaju.

E, ali konačni fijasko mojih svjesnih napora da se stranka poboljša (od ožujka 2010.) bio je, kad se ta ekipa koja je napustila ZL okupila, i ja sam vidio da su se u par dana stvorile četiri frakcije. Vidio sam da ne mogu utjecati da se to prevlada, i onda sam konačno odustao. Jedna od tih frakcija je osnovala stranku "Zeleni zajedno".

Moj je osobni problem da bar neke stvari dobro vidim racionalno, idejno (druge doduše ni sa 50 godina nisam vidio, nego samo naslućivao i to me grizlo i tjeralo u emotivne ispade), idejno podržavam odnosno podržavao sam neku vrstu humanizma, moglo bi se reći da imam neku "intelektualnu empatiju" za druge, ali osobno, emotivno sam ego-centrik, ne podnosim međuljudske odnose, pa ne mogu u društvu valjano djelovati osobno, nego to uspijevam uglavnom samo pisanjem. Kako napisah nedavno o programu "Zelenih zajedno" za EP: ma super, kao da sam ga ja pisao... hm, pa i jesam! cool

- 17:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.04.2013., petak

Tzv. "Zelena lista": bivši zeleni u blatu

Sad se ograđuju, ali u to su kolo svjesno ušli! Što su očekivali od Tomislava Karamarka i Ruže Tomašić - pacifizam i poštovanje različitosti!?

13-04-26- Sisak plakat Jednostavan izbor!

Među 8-9 registriranih stranaka u Hrvatskoj, koje u imenu imaju "zeleno", Zelena lista je do prije tri godine bila najuspješnija. Jedina je nastupala na izborima samostalno i osvojila neke mandate u predstavničkim tijelima. Povezala se s Europskom zelenom strankom i postigla status promatrača (observer). U skladu s vrednotama zelenih, odlučno je zastupala pravo na različitost te redovno sudjelovala na Gay Prideu.

Pokazalo se međutim niz unutrašnjih slabosti, koje su konačno dovele do gotovo potpunog organizacijskog rasula i potpunog moralnog kraha. Bitni događaji zbivali su se u Sisku, o čemu sam u studenom 2010. objavio izvještaj Zelena lista u Sisku : Groteksna prevara. Oni što su danas u stranci ostali, politički su kriminalci: idu samo za osobnom taštinom, položajima i materijalnom koristi, gaze ljude i načela koji im zasmetaju. Stranka je diskretirana u Europskoj zelenoj stranci i nema nikakve šanse za redovno članstvo, a nakon posljednjeg skandala mogla bi izgubiti i status promatrača.

(Nažalost, i oni koji su izašli, pokazuju fatalne slabosti. Na listi stranke "Zeleni zajedno" za Europski parlament, od 12 kandidata i kandidatkinja, trenutno se okupilo osam bivših članovi ZL, koji su iz nje izašli između 2006. i 2010.. Ni tu, kao što sam pisao nema potencijala. Sada su sklopili farsičnu "koaliciju" sa jednočlanskom tzv. "Hrvatskom zelenom strankom".)

Zelena lista u Sisku odmah nakon lokalnih izbora 2009. počela je surađivati s HDZ-om i drugim desnim strankama. Suradnja je bila plodonosna (travanj 2011.: HSP i Zelena lista kontroliraju sisačke tvrtke). U siječnju ove godine, krunisana je potpisivanjem koalicije za lokalne izbore. Neprijatelj su im SDP, HNS i HSU. Koalicija desnog bloka "Svi za Sisak" nada se velikoj pobjedi

Zanimljivo je da vijest o toj koaliciji nikad nije bila objavljena na mrežnom sjedištu Zelene liste To pokazuje da je preostaloj klikaškoj grupi u Zagrebu možda ostalo još malo stida.

Prije dva tjedna, lokalni mediji i Večernji list, nakon tiskovne konferencije SDP-a i HNS-a, objavili su informacije o nekim koruptivnim radnjama, u kojima su sudjelovali i ljudi iz Zelene liste u Sisku. (9. travnja: Sisački vodovod i gradska vlast novac koristi za političku korupciju!; 12. travnja: SKANDAL: Sisački vodovod podijelio gotovo milijun kuna donacija podobnima )

Ključno ime koje se spominje jest Siniša Gajić, o kojem se u gore spomenutom izvještaju iz 2010. može podosta saznati. Upućeni znaju da je on središnja figura politički zločinačke organizacije koja je u prethodnih desetak godina parazitirala u četiri ili pet drugih stranaka, a Milan Lončak, postavljen za supredsjednika stranke, samo je potrčko (nikad ga nitko nije čuo da nešto govori u ime stranke).

Ali sad priča postaje uistinu groteksna! Zelena lista odgovara 10. travnja priopćenjem koje potpisuju Milan Lončar i supredsjednica Vlasta Toth: Politička stranka Zelena lista se neutemeljeno i neodgovorno blati u Sisku. Oni pišu:

U doba osnivanja podružnice u Sisku je član stranke Zelena lista bio i g.Siniša Gajić. Spomenuti je stranku napustio tijekom 2010. godine jer nije u njoj uspio ostvariti neke svoje osobne interese te je izbrisan iz članstva.

Ma je li zaista!? U Registru političkih stranaka RH (pristupljeno 26. travnja 2013.) piše, da je Siniša Gajić tajnik podružnice Sisak!

Spominje se fantomska udruga pod istim imenom "Zelena lista", koja je dobivala čudne donacije. Uvidom u Registar udruga RH, također na mrežnom sjedištu ministarstva uprave, nalazimo da je udruga zaista registrirana 17. kolovoza 2010.. Supredsjednik i supredsjednica stranke "Zelena lista" sada se toga odriču, tvrde da donedavno nisu za tu udrugu ni znali i da je to zločesti Gajić izmanipulirao. Ali, u registru nalazimo da je predsjednik udruge "Zelena lista" Zoran Zechner, a Gajić je tajnik. A na web sajtu Zelene liste (pristupljeno 26. travnja 2013.) piše, da je Zoran Zechner predsjednik podružnice Sisak! (Ne piše tko je tajnik.)

Takva je to ekipa. U takvom se blatu danas valja nekad časna zelena ideja! A da stvar bude groteksnija, spomenuto priopćenje, također, uopće nije objavljeno na sajtu Zelene liste! Ta ekipa iz Zagreba, koja se odrekla polovice članstva i polovice izabranih vijećnika u vijećima gradskih četvrti u Zagrebu, koja se odrekla svih članova iz Karlovačke županije, koja se odrekla svih članova iz Splitsko-dalmatinske županije (doslovce, jer je u te dve županije 2010. bilo 10 podružnica, gotovo polovica cijele stranke, a sad više nema nijedna!), koja se svjesno uhvatila u kolo sa svim mastima premazanim političkim kriminalcima iz Siska, sad se pokušava ponašati, kao da je ono u Sisku neka druga stranka!

Konačno, kad je posredstvo agilne ljevičarske grupe "Građanska akcija" i portala index.hr "pukla bruka" i skandal oko sramotnog plakata i letaka u Sisku podignut na nacionalnu razinu (te također i međunarodnu, jer su u Europskoj zelenoj stranci obavješteni i odmah reagirali), konačno su morali nešto reći, pa su promptno objavili, da iz koalicije u Sisku istupaju. Ovog puta su to čak objavili i na svojem mrežnom sjedištu.

Kasno je, puno prekasno da se opere savjest! Znali ste dobro, jako dobro, s kim se u kolo hvatate. Prvo ste se pokušali odreći najkompromitiranijeg, kojeg će možda konačno susresti jedna od brojnih krivičnih prijava zbog skandala u prethodnih desetak godina. Sada istupate iz koalicije, a pritom čak ni ne znate kako vam se zove koalicijski partner: nije HSP, nego "HSP dr. Ante Starčević"! Poznata štovateljica različitosti Ruža Tomašić, čuli ste za nju?

Ali ima jedna druga kvaka, nažalost, koja je vjerojatniji razlog da ste digli nos, a ovo je bio samo povod: u toj gužvi puno jačih stranaka, širokoj koaliciji, izgurali su vas i dobili biste mjesta u drugom dijelu liste kandidata, bez šanse za ulazak u Gradsku skupštinu. Prije četiri godine, na klijentelističke veze Gajića & co., koaliciju sa Strankom umirovljenika (u kojoj je Gajić, u tom trenutku, istovremeno još bio član!) i na blef, jer su ljudima u Sisku zeleni bili simpa, osvojili ste dva mandata. Sad ste pročitana knjiga. Kao i u Zagrebu. Lovice će možda još nešto kapnuti, ali obraz očistiti više ne možete.

- 23:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.04.2013., srijeda

Globalni kapitalizam i Europska unija

Nekako sam, već mjesecima, zanemario blog, a više pisao na forum.hr, facebooku, te nešto komentara drugdje po Svemrežju. Više sam objavljivao na specijaliziranom blogu "Ekološka ekonomija" na wordpress.com te pogotovo na istoimenoj facebook stranici. Namjeravam ubuduće opet više objavljivati na blogu, koji mi je ipak i nakon šest godina nekako najbliži medij, iako sam se navikao i na fb.

Prenosim, uz manje dopuje, jednu moju diskusiju na kolaborativnom bogu pollitika.com, od 22. ožujka, uz temu o rješavanju financijske krize na Cipru.

Nitko više ne spominje "globalizaciju". Proces je dovršen. Živimo u globalnom kapitalizmu.

Kapitalizam = sustav, u kojem kapital vlada nad radom. Čim je kriza, bez obzira kako do nje došlo, samorazumljivo je da treba dati manje radu, da bi se moglo više dati kapitalu.

Pritom je također bitno da financijski kapital dominira nad industrijskim. Tendencija, koju je još Marx uočio u analizama odnosa novčanog i stvarnog kapitala u trećem tomu "Kapitala".

Vitalno značajan čimbenik kapitalističke vladavine danas je puna diskurzivna hegemonija. Ne samo da se podrazumijeva da alternativa kapitalizmu nije moguća, nego nije ni (za)misliva.

Europska unija zasnovana je, osnivanjem Europske zajednice za ugljen i čelik te paralelno Europske parlamentarne unije, na ideji da se među europskim državama, a prvenstveno Njemačkom i Francuskom (koje su u prethodnih 150 godina vodile četiri rata), stvori s jedne strane mreža ekonomske međuovisnosti, a s druge kulturnog prožimanja i političke suradnje, tako da se rat među njima učini neatraktivnom opicijom. I to je odlično uspjelo.

Pogrešne su današnje fraze kako je EU "neoliberalna tvorevina". Temelji su postavljeni u razdoblju vladavine "države blagostanja". Da, sve je to još uvijek bio kapitalizam (iako se diskutiralo o tome može li se, barem u slučaju skandinavskih zemalja, "socijalna država" već označiti kao drugačiji oblik, "demokratski socijalizam"), ali je u to vrijeme kapital bio prisiljen drugom faktoru proizvodnje, radu, dati znatne ustupke, a financijski kapital bio je ograničen u svojoj žudnji za beskonačnim rastom postojanjem zlatne podloge američkoga dolara i drugim mjerama regulacije.

Postepeno, kako je socijalna država došla u duboku krizu ne uspijevajući odgovoriti na krize 1970-ih ("naftne krize" ukazale su na značaj trećeg faktora proizvodnje, zemlje tj. prirodnih resursa), kapital je agresivnom taktikom "neoliberalizma" preuzeo primat i u institucijama EU i u pojedinim zemljama članicama. To ipak ne čini samu EU, kao ni te države, "neoliberalnim tvorevinama". (Međutim, šire, sve suvremene države-nacije nastale su kao kapitalističke, razvojem "građanskoga društva".)

Danas, nakon niz svjetskih stresova i kriza koje je proizveo svjetski financijski sustav, kulminirajući 2008., vladari financijskog kapitala vješto usmjeravaju bijes opljačkanih u Europi na mitske "eurokrate" (slično, u SAD, pokret "Tea Party" usmjerava se protiv pohlepnih i nesposobnih birokrata u Washiingtonu).

Iako su financijaški oligarsi ostvarili prevladavajući utjecaj i unutar Europske unije (provođenje "neoliberalnih politika"), ta zajednica država sama po sebi im ipak, bar potencijalno, smeta. Ima previše institucionaliziranih mehanizama, naslijeđenih od ideje da države i zajednice država prvenstveno brinu o blagostanju građana, a ne profitima kapitala.

Grozni birokrati u Brislu ("eurokrati", bez podrobnije gnjavaže o raznim institucijama), to je priprostome puku zgodna, lako shvatljiva figura "žrtvenog jarca". Pričati o potrebi uvođenja Poreza na financijske transakcije i blokiranju "poreznih rajeva" u kojima lova nestaje, naporno je, dosadno, apstraktno. Lakše je ljudima ponuditi lijepe slike, kao što to uvijek čine religije (prevlast mitologije nad teologijom).

Također, onima u razvijenim državama kaže se (predočuje se!) kako su krive lijene SVINJE (ah, kako zgodna kratica!) koje su živjeli na račun radišnih Nijemaca, Britanaca, Šveđana itd.. Proleteri imaju domovinu, kapital nema.

Pokušaji razbijanja diskurzivne hegemonije nemogući su u "društvu spektakla", jer sam NOVAC je potpuna apstrakcija i nemoguće je o njemu govoriti konkretno. Moraju se ponuditi ljudima SLIKE: bezlični birokrat, podmukli Židov, prljavi Arapin ili pokvareni Zapadnjak.

Svjetskom financijskom kapitalu urušavanja Europske unije je u interesu. Mogu oni i ovako, ali lakše će vladati u svijetu gdje je svaka država za sebe.

Kao što je činio i prije 80 godina, kapital koristi desne nacionalističke demagoge za manipuliranje masama radnika. Koji galame protiv groznih "eurokrata", jer bi naravno, jelte, puno bolje bilo da opet fino imamo samo "kroatokrate" (i "britanokrate" itd., u svakoj zemlji), da nas gule naši vlastiti "baroni pljačkaši" a ne tuđi.

Europska unija naime pruža mogući okvir, da se i "99%" organizira, ujedinjuje, osnažuje zajedničkim inicijativama. To je za Kapital nezgodno. Njemu to ne treba, Kapital je globalna sila po sebi. Dok su radnici i građani zatvoreni svaki u svoju nacionalnu kućicu, kapital dominira lako.

Fraziranje protiv "europske hegemonije" u ime fantazme "nacionalne neovisnosti" glas je za hegemoniju Kapitala. Umjesto toga, treba koristiti mehanizme koji su nam na raspolaganju, da se 99% udruži i zajedno bori za svoje interese. Vidi npr. kampanju Regulate Global Finance Now - Europeans For Fianncial Reform.

- 13:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.04.2013., srijeda

Solarna energija - 2% neobrađenih površina...

Prenosim s bloga Ekološka ekonomija

Po aktualnim podacima više od trećine registriranog obradivog zemljišta ne obrađuje (obradive površine: 2.149.080 hektara, obrađeno 1.334.825).

Jedan metar fotonaponskih panela je oko 130 wata snage, što daje godišnje u unutrašnjosti oko 130 kilowatsati energije, u priobalju oko 170. Ako bismo hipotetski htjeli proizvesti godišnje toliko, da pokrijemo cjelokupnu hrvatsku potrošnju, okruglo 20 milijardi kWh, sve u solarnim elektranama na tlu, pa uračunamo svo ostalo zauzeto područje osim panela, trebalo bi oko 15.000 do 20.000 hektara (150 do 200 kvadratnih kilometara). To je 2-2,5% sada neobrađenog područja. A naravno, solarne elektrane obićno se ne grade na obradivom zemljištu, nego na kršu isl., a znatan dio na krovovima i drugim već zaposjednutim površinama.

Naravno da sa energetskom tranzicijom (Energiewende, kako kažu Nijemci), ima problema, ali prostor, bar u Hrvatskoj, nije bitan problem. U odnosu na Njemačku, imamo puno više prostora (gustoća stanovništva za trećinu manja) i oko 30-40% veću osunčanost na znatnom dijelu površine.

- 14:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.04.2013., srijeda

Zelenih na izborima ima, ali nema... :-(

Na ovim izborima za EP, pojavljuje se jedna marginalna grupacija pod imenom "Zeleni zajedno". Imaju puno lipih stvari u svojem programu. Kao da sam ga ja pisao...

Hm, čekaj... pa i jesam. zubo

Bilo bi lijepo, da umjesto ove farsične grupacije politikanata, sektaša i kalkulanata, postoji ozbiljna stranka, koja bi ovako lijepa načela zastupala. Ova grupacija ne zaslužuje glas ništa više od Zelene liste, Zelene stranke, Zelenog saveza i drugih zelenih mikrostranaka u Hrvatskoj.

- 22:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

08.04.2013., ponedjeljak

Ćirilica u Hrvata - onako malo usput izokola...

Glavašević, Bojan: Moj otac ne bi bio protiv ćirilice

Da je moj otac živ, siguran sam da mu ne bi bilo drago što se njegovo ime koristi u političke svrhe. Siniša Glavašević bio je čovjek širokih nazora koji je cijenio multikulturalnost i bogatstvo svih 26 nacionalnih manjina u našem gradu i siguran sam da ne bi ustao protiv ćirilice.

Tisuće branitelja došlo u Zagreb zahvaliti HDZ-u i HSP-u na dvojezičnosti u Vukovaru

Podsjetimo, ćirilica je uvedena Statutom grada Vukovara, od 16. srpnja 2009. godine. Za uvođenje ćirilice glasovali su vijećnici HDZ (11), dvojica vijećnika – članova današnjeg HSP dr. Ante Starčević i trojica vijećnika SDSS –a. Trinaest SDP-ovih vijećnika bilo je protiv.

U doba, kad je ministar policije bio izvjesni Tomislav Karamarko...

Na žalost, ovaj skup je održan sa zakašnjenjem od 3 godine, prvenstveno zbog kašnjenja HŽ-ovih vlakova. Sudionici su najavili kako će nakon skupa posjetiti Picassovu izložbu na Gornjem gradu.

Marko Perković: Je, porez plaćamo državi koju volimo, ali ne treba pretjerivat! Mislim, muškarac voli svoju ženu, naravno, ali neće joj sav svoj novac dat, mora si nešto ostavit za kavu i cigarete...

Nedjelja, 7. travnja 2013, 22:00, emsija BBC-a "Newshour, šest minuta o ćirilici u Vukovaru

Matica Hrvatska – VIJENAC, br. 488, 15. studenoga 2012. – MATEO ŽAGAR, PALEOSLAVIST I SVEUČILIŠNI PROFESOR :Hrvatska ćirilica dio je bogatstva hrvatske povijesne raznolikosti

Povaljska listina, hrvatski dokument iz 13. stoljeća pisan ćirilicom

Hrvati nam otimaju Ćirilicu

Na naučnom skupu „Hrvatska ćirilična baština“ u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti srpska ćirilica je dovedena u vezu s hrvatskim književnim jezikom.

Ovo je istakao srpski lingvista Miloš Kovačević za agenciju Srna i napomenuo da je čitava logika u vezi s književnim jezikom Hrvata „okrenuta naglavačke“, ali da se zna da je prvi spomenik na narodnom jeziku Povelja Kulina bana pisana ćirilicom.

- Hrvati smatraju da sve počinje od njih, pa tako izvrću i da je ćirilica njihova, a da su je tek kasnije preuzeli Srbi – rekao je Kovačević i dodao da je sramotno što do sada u srpskoj naučnoj javnosti nije bilo reakcija na ovaj skup, ali da ne veruje da ih neće biti.

- 13:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #

06.04.2013., subota

Marginalije uz spolni odgoj (2): Gert Hekma u Zagrebu

Ovo sam objavio 31. ožujka na forum.hr, topic "Zdravstveni odgoj u školama". Prenosim s nužnim prepravkama.

Za svojeg boravka u Zagrebu, nizozemski znanstvenik i aktivist Gert Hekma dao je intervjue za portale queer.hr i t-portal.

INTERVJU: Gert Hekma: “Markiz de Sade je moj nadraži pisac!”

Homoseksualnost i pedofilija su povijesni suputnici

Oba intervjua vrlo su zanimljivi i informativni. Ovaj na tportalu iscrpniji je i lakše dostupan običnim čitateljima, kojima su strane sve finese queer teorije.

Hekma je znanstvenik, odlično pozna temu kojom se bavi, te daje vrlo korisne informacije. Uz to, zastupa neke vrijednosne stavove, koji su sporni.

Prenosim prvo, za sve kojima se neda čitati cijeli opsežan intervju ili im je teško izdvojiti bitno, informativni dio iz intervjua na tportalu.

Pedofilija je dio heteroseksualnosti i homoseksualnosti, a kada je riječ o heteroseksualnosti, pedofilija je najviše rasprostranjeno incestno ponašanje. Pedofilija se danas kao izraz većinom koristi za opisivanje odnosa između odraslih stranaca i djece, to je onaj poznati strah od stranca. Nisam detaljno brojao slučajeve, ali pretpostavio bih da je više heteroseksualne nego homoseksualne pedofilije, iako se potonju možda više obrađuje u medijima. Dugo vremena su homoseksualnost i pedofilija bile jednako demonizirane i na istom stupnju odbacivanja. Nije bilo važno pokazuje li homoseksualac interes za muškarce ili dječake – on je bio zao čovjek. Neki od najpoznatijih 'homoseksualaca' na koje se LGBT pokret pozivao kao uzore bili su prvenstveno zainteresirani za maloljetnike: Andre Gide, Thomas Mann, Stefan George, Henri de Montherlant, tzv. uranijski pjesnici iz Engleske, grčki pjesnik Kavafis, mnogi starogrčki mislioci poput Sokrata, pa i dva nizozemska autora koja se smatraju klasicima - Louis Couperus i Jacob Israël de Haan - i koji su djelovali oko 1900. Mnogi drugi su pak pokazivali interes i za muškarce i za dječake, poput Oscara Wildea. Turizam i putovanja Mediteranom bili su inspirirani ljubavlju prema dječacima i fotografima poput Van Gloedena, koji je slikao gole talijanske mladiće. Ikonografija ranih gej časopisa koncentrirala se na nježne dečke, dok su se maskulini mladići pojavili tek u 1960-ima. Ljubav prema adolescentima je dakle često bila spakirana zajedno s homoseksualnošću, no danas je LGBT pokret oštro jasan u svojem mišljenju da su pedofilija i homoseksualnost dvije potpuno različite stvari. Prvo je zlostavljanje, a drugo nešto što se slavi u povorkama ponosa i u gej brakovima. ILGA se tek 1993. odvojila od pedofilskih organizacija, i to pod pritiskom američke vlade, jer je htjela postati prihvaćena u UN-u. Homoseksualnost i pedofilija su dakle bili vrlo slični, a neko vrijeme i suputnici - baš kao i feminizam i LGBT pokret - no sada su jasno razdvojeni. Kako bi se razumjelo gej povijest, mora se proučavati i povijest pedofilije.

Ovo je opis zbivanja, ne vrednovanje. Treba međutim imati u vidu dva problema s terminom "pedofilija", koji obično zamagljuju jasnoću diskusije.

Prvo, treba, kao i u drugim temama koje se tiču seksa a i šire, razlikovanji sklonost(-filia) i sam akt, a također i dublje ukorijenjenu žudnju od puke maštarije. Npr. skoro svatko ima ponekad SM maštarije, a česte su i SM igre u blagom obliku, ali malo je onih koji su u pravom smislu riječi sadisti ili mazohisti. Tako je i "pedofilija" u psihologiji osjećaj seksualne žudnje prema djeci, a to ne mora biti praćeno stvarnim koracima da se ta žudnja pokuša zadovoljiti. U javnosti, međutim, obično se pod "pedofilima" podrazumijavaju samo oni koji to čine; nerijetko se, dapače, zastupa da su oni koji osjećaju seksualnu žudnju prema djeci redovno i psihopati, koji svoje žudnje ne mogu i ne žele kontrolirati, pa su neminovno i zlostavljači.

Drugo, u psihijatriji, kad se govori o pedofiliji kao poremećaju, misli se isključivo na pred-pubertetsku, spolno nezrelu djecu. U ranijim diskusijama, neki su se licemjerno zgražali i proglašavali me psihopatom zbog priznanja da mogu osjetiti spolnu žudnju prema djevojčici od 12 godina, ako pokazuje jasne znake spolne zrelosti (što naravno nije kod svih slučaj), iako je sve do 1917. godine u Rimokatoličkoj crkvi 12 godina bilo dozvoljeno vrijeme za sklapanje braka (tada je novim Katehizmom povećano na 14 i tako je i danas). Postoji biološki nagon, kod prosječnog hetero muškarca, kad vidi tek "procvalu" djevojku, koji viče "iskoristi priliku, budi prvi, umnoži svoje gene!"; kod žena je mehanizam sličan, vjerojatno slabiji ali ipak postoji, čim dječak pokazuje znake muškosti, da ga "rezervira" za sebe. Spolni nagon kod čovjeka međutim ne svodi se na puku biologiju nego je i kulturološki modificiran, a pogotovo ponašanje.

Naravno, početak ulaska u pubertet znatno varira kod razne djece. Kao arbitarnu granicu kod koje se počinje govoriti o poremećenoj seksualnoj žudnji, psihijatri uzimaju 13 godina. Vatikan zastupa bitno nižu granicu, samo 11 godina.

Kad govorimo o žudnji i spolnom odnosu s djetetom koje već jest u pubertetu, a još nije posve odraslo odnosno mentalno i fizički zrelo, do neke također manje-više argitarne legalne granice (u nekim državama samo 13 godina, u Hrvatskoj 15, u nekim državama 18) koristi se termin "efebofilija". Ono, o čemu Hekma govori u ovom povijesnom pregledu, većim je dijelom efebofilija.

U ranijim rspravama između konzervativnog i liberalnog, odnosno kako ih ja i neki drugi nazivamo tradicionalističkog i permisivističkog stava prema spolnom odgoju (vidi članke Letkom protiv "kulturne revolucije" permisivnosti i Odgoj za biranje ili za odlučivanje?), spomenuo sam da, nasuprot predrasudi prvih, upravo potonji imaju prema svojim načelima manje problema u razdvajanju dozvoljenog i nedozvoljenog odnosa, odnosno, posebno, razdvajanju homoseksualnosti i pedofilije. S permisivističkog gledišta, u seksu je dozvoljeno sve, što ljudi čine jedni drugima, uz neprisiljeni i informirani pritisak. Iz navedenog ograničenja, slijedi da su odnosi između odraslih i djece isključeni, jer potanja načelno nisu sposobna dati takav pristanak. Kada za to postaju sposobna, naravno, opet je donekle arbitarno. Dakle, kao permisivist, smatram, kao što Hekma kaže za današnji LBGT pokret, (kojem, da ne bude zabune, nisam član), »da su pedofilija i homoseksualnost dvije potpuno različite stvari. Prvo je zlostavljanje, a drugo nešto što se slavi u povorkama ponosa i u gej brakovima.«

Implikacija "ako dozvoljavate homoseksualni odnos, neminovno ćete doći do toga da dozvolite i pedofiliju" s tog načela naprosto je neistina. Naprotiv, tradicionalisti tu imaju više problema, jer tradicionalno pedofilija, sve od posljednjih nekoliko desetljeća, uopće nije doživljavana kao problem. Spominjao sam primjer Svetog Augustina, koji u svojoj žudnji prema desetgodišnjoj djevojčici ne vidi ništa posebno sporno. Kako je Rimokatolička crkva organizacija koja sporo reagira, u važećem Katehizmu se pedofilija uopće ne spominje.

Sad međutim dolazi pasus, u kojem Hekma iznosi i neke vlastite stavove, koji se razlikuju od onoga što većina u LBGT pokretu zastupa:

Moje je mišljenje da su mladi seksualna bića te da sve ranije postaju svjesni seksa zbog sveopće seksualizacije Zapada. Danas u Nizozemskoj i desetogodišnjaci znaju, ako su gej, izraziti to. Sviđa mi se taj princip samoodređenja. Ako im se sviđa imati seks s nekim svojih godina ili starijim (a mislim da mnogi preferiraju starije partnere), to im treba biti dozvoljeno. Uvjet je da znaju što čine i dobrovoljno pristaju na to. Zato trebaju dobiti dobro seksualno obrazovanje koje će ih pripremiti za seksualni život. Moj stav prema seksualnom zakonodavstvu je takav da treba progoniti ljude koji zlostavljaju druge – kada se nanesu povrede ili se seks dogodi bez pristanka druge osobe. To možda nije jednostavno definirati ili dokazati na sudu, ali ako ljudi znaju što čine u seksualnom kontekstu, samima će im biti jasnije što znači pristanak, a što odbijanje. Seks je većinom aktivnost koja donosi zadovoljstvo i koju djeca trebaju naučiti prakticirati na ugodan način, umjesto da moraju godinama čekati da ga isprobaju. Posebno sam zabrinut za queer klince koji iskorače iz ormara s deset godina, a onda moraju čekati još šest godina da bi im po zakonu bilo dozvoljeno ići vlastitim putem. U međuvremenu su isporučeni heteroseksualnim obiteljima, školama i drugim institucijama. Dobna granica za seks velika je prepreka LGBT emancipaciji.

Ovdje on, po mom sudu, brka više tema koje treba jasno razdvojiti: spolni odgoj, spolne igre među djecom, svijest o vlastitoj spolnoj orijentaciji, spolni odnos djetata i odrasle osobe.

1. Djeca su seksualna bića. To je naprosto činjenica, koju ćete naći u svim priručnicima o odgoju. Spolni odgoj treba započeti prije puberteta. Informirati dijete o temama spolnosti nije zlostavljanje. Naravno, može se i treba se diskutirati kako to činiti. Djeci treba pomoći da se seksualno samoodređuju, ali i treba biti jasno da je to proces koji traje godinama. Usvojiti određena znanja i biti ih sposoban primjeniti različite su stvari.

2. Djeca od 10 godina i mlađa obično pokazuju interes za spolnost, međusobno se istražuju, igraju "doktora", međusobno diraju spolne organe, kako dječaci tako i djevojčice. Taj interes za spolnost bitno je drugačiji od onog koji se javlja u pubertetu.

3.Ideja međutim da je neki desetgodišnjak gej ili queer je po mom sudu besmislica. Mogu biti zainteresirani za spolnost (vidi točka 2), a istovremeno u to doba imati veliko nepovjerenje prema suprotnome spolu, pa se onda spolno igrati s istim spolom. To nema veze sa značenjem riječi "gej" kod spolno zrelih osoba. To se tek mnogo kasnije može ustanoviti. Tijekom puberteta, nije neobično da djeca oba spola pomalo eksperimentiraju i variraju. To, također, ne treba poistovjećivati s jasno formiranom seksualnom orijentacijom i ponašanjem odraslih osoba.

4. Kako su interes za spolnost djeteta i seksualni nagon odrasle osobe bitno različite stvari, takav odnos je zabranjen. Kad se radi o publertetlijama, spolno zrelim ali mentalno i fizički još ne, odnos ne treba biti posve zabranjen, ali mora se biti oprezan. Naš Kazneni zakon postavlja 15 godina kao granicu apsolutne zabrane, te posebne mjere za starije maloljetnike, od 15 do 18.

Ovi sporni stavovi, kako i sam Hekma kaže, nisu danas dominantni u LBGT pokretu. Nisu također ni u seksologiji kao znanstvenoj disciplini, niti imaju veze sa aktualnim uvođenjem zdravstvenog odgoja u hrvatske škole (što je, nakon halabuke glasne ali marginalne manjine, započelo mirno i ogromna većina roditelja je shvatila da tu nema ništa osobito sporno).

Oni međutim, koji se nad Hekminim stavovima užasavaju, moraju imati u vidu da oni uopće nisu u neskladu s tradicionalnim odnosom. Sve do 20. stoljeća, pedofilija naprosto nije bila tema, nitko nije vidio da tu postoji neki problem. Spomenuto ograničenje za stupanje u brak od 12 godina bilo je u uvedeno u Rimskom Carstvu u IV. stoljeću, jer je česta praksa bila da se brak sklapa još ranije.

Još u 19. stoljeću, neki ozbiljni tadašnji psihoterapeuti (dok to još nije bila znanost, nego više šarlatanstvo) preporučivali su silovanje djevojčica pa i dječaka u ranom pubertetu iii prije puberteta kao dobru terapiju protiv depresije, impotencije pa čak i za liječenje spolnih bolesti. U nekim slučajevima sudovi su takvo objašnjenje prihvaćali i silovatelja oslobađali, a u većini slučajeva do suda i nije dolazilo. (Vidi članak Masturbacija i znanost, odlomak "Pedofilija prihvatljivija od masturbacije?")

Naš odnos prema djeci drastično se promijenio usponom građanskoga društva: djeca ranije nisu bila "blago", a djetinjstvo je završavala rano i naglo; do 19. stoljeća pojam "adoloscencija" ni ne postoji, prelaz između djetinjstva i odraslosti je brz.

Naravno, svjestan sam da je za agresivnu manjinu protivnika spolnog odgoja, homoseksualnosti i spolnog odgoja posve svejedno što ja analiziram, razmišljam i pišem. Oni naprosto unaprijed znaju, da smo svi mi pemisivisti i svi seksolozi i svi koji se bave promišljanjem društvene uvjetovanosti odnosa među spolovima (što se naziva "rodna teorija") naprosto ljažljivci, perverzni i nemoralni, da zapravo svi mislimo isto što god pričali.

Dodatak

Moje predviđanje u posljednjem pasusu, na osnovu iskustva, potvrdilo se brzo, bijesnom reakcijom jedne forumašice:

ovo je pedofilska propaganda i morate ju izbrisati. tip je ocito umrezen s ostalim pedofilima jer koristi sve perfidne taktike strategije promicatelja pedofilije u pokusaju legalizacije pedofilije putem normalizacije. (...) znam to jer citam puno o tome i oni svi govore isto. vec sam sumnjala na njega ranije a sad se potpuno otkrio jer je ohrabren gertom hekmom. (...) izbrisite ovaj post jer pedofili jedni druge ohrabruju i ovo ne smije stajati niti se smije dozvoliti bilo kakva rasprava o prihvatljivosti pedofilije i nestetnosti spolnih odnosa izmedju djece i odraslih.

U svojoj nemoći da diskreditiraju znanost, religiozni fanatici služe se podlim strategijama klevetanja, u čemu imaju golemo iskustvo. Kao što sam i predvidio, u odgovoru na moj članak u kojem osporavam neke stavove Hekme, stiže optužba »oni svi govore isto«, te poziv »ne smije se dozvoliti bilo kakva rasprava«.

Dodajmo da, koliko mi je poznato, za što se god G. Hekma zalagao i kakve god sklonosti imao, ne postoji nikakva optužba protiv njega za prakticiranje pedofilije ili efebofilije.

- 18:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.04.2013., utorak

Euroskeptici, eurofobi i eurofili

Privukao mi je pažnju slijedeći pasus u predstavljanju jedne liste kandidata za Europski parlament:

(...) rekao je da su, za razliku od etabliranih stranaka u našemu političkim životu koje su otvoreno eurofilske, oni euroskeptici. To ne znači da su protiv ulaska u Europsku uniju, nego su, kako je dodao, "eurorealisti i žele stalno propitivati što Europska unija može donijeti dobroga hrvatskim građanima". Upitao se hoće li birokracija u Bruxellesu riješiti naše probleme te je odao da ulazak Hrvatske u Europsku uniju "nije ulazak u obećanu zemlju" (...)

(To je rekao Bruno Langer, koji je kao nezavisni drugi na listi "Autonomne Hrvatske Seljačke Stranke", čiji je predsjednik i prvi na listi Branko Borković, u Glasu Istre, 14. ožujka. Teško da će dobiti više od 1-2 posto glasova, ali to ovdje nije bitno )

U složenicama "eurofilija" (ljubav, prijateljstvo, sklonost prema Europi) i "eurofobija" (strah, mržnja, nesklonost) nalaze se riječi koje označavaju emocije. U složenici "euroskepticizam" nalazi se riječ "skepticizam" koja označava pozivanje na razum. na racionalno promišljanje.

Biti skeptik ne znači biti načelno protiv nečega, nego promišljati za i protiv, dobre i loše strane, procjenjivati, kritički se odnositi. (I danas sam sentimentalno vezan uz praxisovsku parolu "kritika svega postojećeg", koja je bila bitna za moje duhovno sazrijevanje 1970-ih godina. Kriticizam također nije nužno "negativizam".)

Skeptik je "realist", promatra stvari onakve kakve jesu, analizira ih i komparira, svjestan je da uvijek imaju raznih aspekata i čimbenika.

U tom smislu, gotovo svi oni koji vode načelnu kampanju protiv EU zapravo su eurofobi. Oni su načelno i neupitno protiv EU, automatski i nekritički postuliraju da od Unije ne može doći ništa dobro. Njihov stav je nekritički, neskeptički, jednako kao i stav "eurofila" koji stvarno zamišljaju da će netko izvana riješiti naše probleme (ili da će problemi biti automatski riješeni, ako naprosto poslušamo što nam drugi govore - makar to bilo zasnovano i na njihovim uspješnim praksama).

Često je to naprosto manifestacija opće emocije ksenofobije, straha od stranaca.

Razumno je biti skeptik prema strancima; ali također, treba biti skeptik i prema domaćima, i prema samome sebi.

Ja sam bio za to da uđemu u Europsku uniju i zadovoljan sam, što konačno postajemo njeni članovi. Ali sam i skeptik i realist, u gore navedenom smislu. Uvijek sam bio skeptičan prema inzistiranju da u EU svakako moramo ući, ali i prema inzistiranju da moramo ostati izvan.

Smatram se "euroskeptikom", ali također, ne zamjerite, i "kroatoskeptikom".

Ulazimo u zajednicu država, od kojih su mnoge evidentno, u mnogim aspektima, od bruto društvenog proizvoda po stanovniku do organizacije dječjih vrtića, uspješnije od Hrvatske. Unija tih zemalja zaista se trudi prihvatiti i promovirati najbolje prakse. Mnogo toga možeo prihvatiti, uz razumne prilagodbe. Ali ne uvijek, ne automatski.

Moramo biti skeptički, trezveni, racionalni, kritički, analitički. Neke stvari možemo smatrati loše riješenim. I možemo se truditi da se one i promijene.

To dolazimo do jedne točke, gdje mislim da postoji i bitan novi čimbenik u odnosu prema Uniji: ne patiti od kompleksa manje vrijednosti, ne rezignirati zbog naše navodne bespomoćnosti.

Istina je, u EU smo jedna od 28 država, i to manjih, jedna stotnina stanovništva; u Europskom parlamentu imamo jedan i pol posto zastupnika. Nemamo velik značaj ni utjecaj, ali nipošto nismo bez njega.

Besmisleno je rezignirati jer si malen. Glas nekih je naravno jači, uvijek je tako; ali nitko nije bez glasa. Svatko od nas, kao pojedinac/pojedinka, čini 0,000025% stanovnika Hrvatske, pa ipak obično zbog toga ne očajavamo.

Europska unije, nasuprot eurofobskoj kovanici "eurobirokrati", nije neka hladna, otuđena birokracija koja naprosto diktira državama članicama što trebaju raditi. Odluke se donose u složenom, dugotrajnom procesu pregovora i usaglašavanja brojnih aktera (zemalja, stranaka, lobija).

Ulazeći u Europsku uniju, postajemo dio zajednice europski država, koje preuzimaju međusobne odgovornosti, kao i zajednice europskih građana (državljani smo i dalje svojih domovina, ali smo građani Europe). Osim legitimih nacionalnih interesa, postoje i brojni drugi posebni interesi, kao što postoje unutar svake nacije. U institucijama Unije i u europskoj javnosti stalno se odvijaju diskusije, sukobi i borbe, javno i zakulisno. Ne ulazimo u idealnu, harmoničnu, pogotovo ne homogenu zajednicu.

Nije moralno održivo razmišljati samo egoistički, o tome što Unija, odnosno druge države, mogu dati nama. Ne smijemo više razmišljati o sebi samo kao o građanima Hrvatske, nego i kao o građanima Europe.

Nacionalni Interes ne smijemo zaboraviti, ali ne možemo ga ni apsolutizirati, jer uvijek postoje različita uvjerenja o tome što zapravo nacionalni interes jest ili kojem od posebnih interesa treba dati prednost. Sa svim tim posebnostima također ulazimo u Europu. U zastupanju posebnih interesa, društvenim borbama i političkim sukobima, koji postoje unutar svake države, također ćemo tražiti saveznike u drugim državama. I pritom čak promišljati ne samo zajednički, nego i opći interes.

Dva primjera aktualnih primjera, s današnjih servisa vijsti, o diskusijama koje su u tijeku u Europskoj uniji i odlukama koje treba donijeti i u kojima ćemo ubuduće imati glas:

Pesticide makers, facing ban, propose plan to help bees

Fenomen masovnog umiranja medonosnih pčela primjećuje se širom svijeta. Posljedice mogu biti drastične. Još nema sigurnog dokaza što je uzrok, ali postoje snažne indicije da su krivi pesticidi iz grupe neonikodina. U Europskoj uniji pokrenuta je peticija koju je potpisalo 2,5 milijuna građana, sa zahtijevom da se oni zabrane. Vlade zemalja Unije nisu se o tome složile, ali Europska komisija prijeti uvesti zabranu. Veliki proizvođači pesticita, Syngenta i Bayer, nude kompromis, odnosno financiranje plana da se eventualni utjecaj na pčele smanji.

Mogu zamisliti dvije tipične reakcije na ovo, kakve možemo vidjeti u birstijaškim raspravama u Hrvata (u stvarnim i u virtualnim birtijama):
— A. Nevjerojatno! Koja su bagra ti eurokrati! Htjeli bi uništiti našu poljoprivredu zabranom korištenja tih pesticida!
— B. Nevjerojatno! Koja su bagra ti eurokrati! Htjeli bi uništiti našu poljoprivredu dozvolom korištenja tih pesticida!

Predstavljen Green Paper Europske Unije koji poziva na klimatske i energetske ciljeve za 2030.

Europska komisija je objavila Green Paper koji je započeo debatu o klimatskoj i energetskoj politici Europske Unije za period od 2020. do 2030. godine. Popunjavanje vakuuma u politici od 2020. na dalje je ključno kako bi se smanjili regulatorni rizici i nesigurnost investitora, te kako bi se u isto vrijeme otvorili novi poslovi, te omogućio rast i i inovacija do 2030.

Ovaj Green Paper označava početak potrebnog procesa postavljanja politike nakon 2020., kako bi se ostvarila održiva energetska budućnost za Europu čija su osnova obnovljivi izvori energije. Potrebno je postaviti okvir za 2030. za tri cilja Europske Unije, i to obnovljive izvore energije, stakleničke plinove i energetsku efikasnost.

Ovdje je, po mojim dugogodišnjim iskustvima, tipičan hrvatski odgovor tup pogled potpunog nesnalaženja: zar stvarno postoji netko tko ozbiljno misli diskutirati o planovima za 2030.!?

- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>