Marketing
Euroskeptici, eurofobi i eurofili
Privukao mi je pažnju slijedeći pasus u predstavljanju jedne liste kandidata za Europski parlament:
(...) rekao je da su, za razliku od etabliranih stranaka u našemu političkim životu koje su otvoreno eurofilske, oni euroskeptici. To ne znači da su protiv ulaska u Europsku uniju, nego su, kako je dodao, "eurorealisti i žele stalno propitivati što Europska unija može donijeti dobroga hrvatskim građanima". Upitao se hoće li birokracija u Bruxellesu riješiti naše probleme te je odao da ulazak Hrvatske u Europsku uniju "nije ulazak u obećanu zemlju" (...)
(To je rekao Bruno Langer, koji je kao nezavisni drugi na listi "Autonomne Hrvatske Seljačke Stranke", čiji je predsjednik i prvi na listi Branko Borković, u Glasu Istre, 14. ožujka. Teško da će dobiti više od 1-2 posto glasova, ali to ovdje nije bitno )
U složenicama "eurofilija" (ljubav, prijateljstvo, sklonost prema Europi) i "eurofobija" (strah, mržnja, nesklonost) nalaze se riječi koje označavaju emocije. U složenici "euroskepticizam" nalazi se riječ "skepticizam" koja označava pozivanje na razum. na racionalno promišljanje.
Biti skeptik ne znači biti načelno protiv nečega, nego promišljati za i protiv, dobre i loše strane, procjenjivati, kritički se odnositi. (I danas sam sentimentalno vezan uz praxisovsku parolu "kritika svega postojećeg", koja je bila bitna za moje duhovno sazrijevanje 1970-ih godina. Kriticizam također nije nužno "negativizam".)
Skeptik je "realist", promatra stvari onakve kakve jesu, analizira ih i komparira, svjestan je da uvijek imaju raznih aspekata i čimbenika.
U tom smislu, gotovo svi oni koji vode načelnu kampanju protiv EU zapravo su eurofobi. Oni su načelno i neupitno protiv EU, automatski i nekritički postuliraju da od Unije ne može doći ništa dobro. Njihov stav je nekritički, neskeptički, jednako kao i stav "eurofila" koji stvarno zamišljaju da će netko izvana riješiti naše probleme (ili da će problemi biti automatski riješeni, ako naprosto poslušamo što nam drugi govore - makar to bilo zasnovano i na njihovim uspješnim praksama).
Često je to naprosto manifestacija opće emocije ksenofobije, straha od stranaca.
Razumno je biti skeptik prema strancima; ali također, treba biti skeptik i prema domaćima, i prema samome sebi.
Ja sam bio za to da uđemu u Europsku uniju i zadovoljan sam, što konačno postajemo njeni članovi. Ali sam i skeptik i realist, u gore navedenom smislu. Uvijek sam bio skeptičan prema inzistiranju da u EU svakako moramo ući, ali i prema inzistiranju da moramo ostati izvan.
Smatram se "euroskeptikom", ali također, ne zamjerite, i "kroatoskeptikom".
Ulazimo u zajednicu država, od kojih su mnoge evidentno, u mnogim aspektima, od bruto društvenog proizvoda po stanovniku do organizacije dječjih vrtića, uspješnije od Hrvatske. Unija tih zemalja zaista se trudi prihvatiti i promovirati najbolje prakse. Mnogo toga možeo prihvatiti, uz razumne prilagodbe. Ali ne uvijek, ne automatski.
Moramo biti skeptički, trezveni, racionalni, kritički, analitički. Neke stvari možemo smatrati loše riješenim. I možemo se truditi da se one i promijene.
To dolazimo do jedne točke, gdje mislim da postoji i bitan novi čimbenik u odnosu prema Uniji: ne patiti od kompleksa manje vrijednosti, ne rezignirati zbog naše navodne bespomoćnosti.
Istina je, u EU smo jedna od 28 država, i to manjih, jedna stotnina stanovništva; u Europskom parlamentu imamo jedan i pol posto zastupnika. Nemamo velik značaj ni utjecaj, ali nipošto nismo bez njega.
Besmisleno je rezignirati jer si malen. Glas nekih je naravno jači, uvijek je tako; ali nitko nije bez glasa. Svatko od nas, kao pojedinac/pojedinka, čini 0,000025% stanovnika Hrvatske, pa ipak obično zbog toga ne očajavamo.
Europska unije, nasuprot eurofobskoj kovanici "eurobirokrati", nije neka hladna, otuđena birokracija koja naprosto diktira državama članicama što trebaju raditi. Odluke se donose u složenom, dugotrajnom procesu pregovora i usaglašavanja brojnih aktera (zemalja, stranaka, lobija).
Ulazeći u Europsku uniju, postajemo dio zajednice europski država, koje preuzimaju međusobne odgovornosti, kao i zajednice europskih građana (državljani smo i dalje svojih domovina, ali smo građani Europe). Osim legitimih nacionalnih interesa, postoje i brojni drugi posebni interesi, kao što postoje unutar svake nacije. U institucijama Unije i u europskoj javnosti stalno se odvijaju diskusije, sukobi i borbe, javno i zakulisno. Ne ulazimo u idealnu, harmoničnu, pogotovo ne homogenu zajednicu.
Nije moralno održivo razmišljati samo egoistički, o tome što Unija, odnosno druge države, mogu dati nama. Ne smijemo više razmišljati o sebi samo kao o građanima Hrvatske, nego i kao o građanima Europe.
Nacionalni Interes ne smijemo zaboraviti, ali ne možemo ga ni apsolutizirati, jer uvijek postoje različita uvjerenja o tome što zapravo nacionalni interes jest ili kojem od posebnih interesa treba dati prednost. Sa svim tim posebnostima također ulazimo u Europu. U zastupanju posebnih interesa, društvenim borbama i političkim sukobima, koji postoje unutar svake države, također ćemo tražiti saveznike u drugim državama. I pritom čak promišljati ne samo zajednički, nego i opći interes.
Dva primjera aktualnih primjera, s današnjih servisa vijsti, o diskusijama koje su u tijeku u Europskoj uniji i odlukama koje treba donijeti i u kojima ćemo ubuduće imati glas:
Pesticide makers, facing ban, propose plan to help bees
Fenomen masovnog umiranja medonosnih pčela primjećuje se širom svijeta. Posljedice mogu biti drastične. Još nema sigurnog dokaza što je uzrok, ali postoje snažne indicije da su krivi pesticidi iz grupe neonikodina. U Europskoj uniji pokrenuta je peticija koju je potpisalo 2,5 milijuna građana, sa zahtijevom da se oni zabrane. Vlade zemalja Unije nisu se o tome složile, ali Europska komisija prijeti uvesti zabranu. Veliki proizvođači pesticita, Syngenta i Bayer, nude kompromis, odnosno financiranje plana da se eventualni utjecaj na pčele smanji.
Mogu zamisliti dvije tipične reakcije na ovo, kakve možemo vidjeti u birstijaškim raspravama u Hrvata (u stvarnim i u virtualnim birtijama):
— A. Nevjerojatno! Koja su bagra ti eurokrati! Htjeli bi uništiti našu poljoprivredu zabranom korištenja tih pesticida!
— B. Nevjerojatno! Koja su bagra ti eurokrati! Htjeli bi uništiti našu poljoprivredu dozvolom korištenja tih pesticida!
Predstavljen Green Paper Europske Unije koji poziva na klimatske i energetske ciljeve za 2030.
Europska komisija je objavila Green Paper koji je započeo debatu o klimatskoj i energetskoj politici Europske Unije za period od 2020. do 2030. godine. Popunjavanje vakuuma u politici od 2020. na dalje je ključno kako bi se smanjili regulatorni rizici i nesigurnost investitora, te kako bi se u isto vrijeme otvorili novi poslovi, te omogućio rast i i inovacija do 2030.
Ovaj Green Paper označava početak potrebnog procesa postavljanja politike nakon 2020., kako bi se ostvarila održiva energetska budućnost za Europu čija su osnova obnovljivi izvori energije. Potrebno je postaviti okvir za 2030. za tri cilja Europske Unije, i to obnovljive izvore energije, stakleničke plinove i energetsku efikasnost.
Ovdje je, po mojim dugogodišnjim iskustvima, tipičan hrvatski odgovor tup pogled potpunog nesnalaženja: zar stvarno postoji netko tko ozbiljno misli diskutirati o planovima za 2030.!?
Post je objavljen 02.04.2013. u 23:59 sati.