Marketing
Povijesna poruka referenduma u Dubrovniku
Referendum u Dubrovniku donio je katastrofalan poraz inicijativi "Srđ je naš" i zagovornicima referenduma i neposredne ili participativne demokracije općenito. Tragično niskim izlaskom, građani su poručili da se ne žele gnjaviti odlučivanjem i da su posve zadovoljni da drugi u njihovo ime donose odluke.
Djelomice, ali samo manjim dijelom, stvar je u tome što je, s obzirom na odredbu da referendum ne vrijedi ako izađe manje od 50% upisanih birača, racionalna taktika zagovornika projekta (koji imaju potpunu podršku u predstavničkoj vlasti, koja odlučuje kad referendum ne uspije) da na referendum ne izađu. Ali velikim dijelom, ipak se očito radi o nezainteresiranosti.
Jedva da je izašao isti broj, kao što je potpisao zahtjev za referendum! Od onih, koji su u anketi javnoga mnjenja desetak dana ranije rekli da će izaći i glasati protiv projekta, izašla je jedva polovica!
Ako je tako u jednm gradu duge slobodarske tradicije, ako je tako s temom koja je godinama predmet sporova, da nakon svega veliku većinu baš briga - očito je deplasirano pokušavati zastupati načela participativne demokracije generalno. Da je izašlo bar 50%, pa da je većina bila za projekt golfa i dodatne gradnje, bilo bi drugo - OK, izrazili su svoju volju. Ovako, rekli su da su zadovoljni nemanjem svoje volje.
Investicije na udaru demokracije - ili obratno? - Uvodnik - H-Alter
Predsjednica FRIENDS OF THE EARTH pisala je nekoliko dana ranije: »Ovaj savez špekulantskog kapitala, vlasti i medija dovodi građane u očaj. Vidjevši da su sustavno ignorirani u cijelom procesu i da se zakonski propisi izigravaju, pa i mijenjaju kako bi se omogućili nelegalni projekti, dubrovčanima je ostao samo očajnički potez, da izigrani od prestavnika vlasti, pokušaju izboriti pravdu i demokraciju putem referenduma. Stoga se nadam da će tog, povijesnog 28. travnja 2013. masovno izaći na birališta i reći jasno ne špekulantima, kako bi onda doista mogli razmisliti kako će dalje razvijati svoj grad. Ukoliko se ovo ostvari, to će postaviti novi standard demokracije u Hrvatskoj i pokazati da je došao kraj samovolji prevrtljivih političara koji ne održavaju svoja obećanja.«
Građani, eto, velikom većinom nisu "očajni", nego su zadovoljni stanjem stvari. Smatraju sasvim normalnim, da odluke donose samovoljni prevrtljivi političari u savezu sa špekulantskim kapitalom i potkupljenim medijima. Smatraju sasvim normalnim, da je "obećanje - ludom radovanje" (odnos sadašnjeg gradonačelnika prema projektu i prema referendumu).
Velika većina misli "ma i meni će nešto kapnut!". To je "kumovski kapitalizam", u kojeg smo prešli bez velikih potresa iz "kumovskog socijalizma". Gunđanje i galama protiv "onih gore" samo su folklor i rekreacija.
Velika većina oslanja se na to da "tamo gore" ima nekog svog kuma, koji će im pomoći. Ne zanimaju ih ni formalni legalni putevi zaštite svojih prava, ni društveni pokreti, ni neposredno demokratsko odlučivanje. Ne vjeruju ni u kakvu horizontalnu solidarnost, one koji o tome pričaju, smatraju redikulima. "Meni će moj kum pomoć", krade li kum, ma koga briga! Za sve druge, boli me nježnik!
Rezultat jest povijestan, moramo prihvatiti konzekvence. Ovo demokracije, što imamo danas, Hrvatima je dosta i možda i previše. Nemojmo ih gnjaviti i nemojmo trošiti živce goneći ih na više!
Inače, poanta je teksta Jagode Munić u tome, da ozbiljni investitori ne traže od vlade neke posebne zakone za pogodovanje, kao što je "Zakon o strateškim investicijama". Cijela politika pogoduje špekulantskom kapitalu. A sad vidimo, da je to u skladu sa Zahtijevanjima naroda. Mi koji se bunimo, moramo priznat sebi da smo manjina, da narod točno takav tip kapitala i želi. Kad curi na sve strane, i onima dolje kapne ponešto.
Kad dođe stvarno ozbiljna kriza, partitokraciju bi mogla zamijeniti "demokracija s vođom". Taj sam potencijal opisivao prije tri i pol godine (Hrvatska pred izborom: više ili manje demokracije) ali zasad još nema ozbiljne krize.
»Neki ljudi zaključuju da nam treba pravi vođa, da nas izvuče iz sranja u koje smo upali. Neki ljudi počinju izražavati osobnu potrebu za takvim vođom. Nepismeni ali i akademici, sa niskim IQ ili visokim, seljaci ili građani. Nema posebnih pravila za to; ne treba se zavaravati da su tome skloni samo ljudi niskog obrazovanja isl..«
Tada sam napisao: »Pred nama u Hrvatskoj je, upravo sada i u slijedećoj godini, dilema: hoće li nam se nametnuti suženje demokracije, od danas nezadovoljavajućeg oblika partitokracije, ka "demokraciji s vođom", ili ćemo pak nastojati na širenju demokracije?« Bilo je to preuranjeno, ali mislim da je i dalje aktualno. Kao i ovo: »Većina ljudi, kao i prije dvadeset godina, samo teoretski žele demokraciu; faktički, žele karizmatskog vođu koji će brinuti za narod, žele dobrohotnog patrijarha, koji će, kao Tito, "krasti al' i nama dati".«
Moja pjesmica iz onog doba:
Nije svikla raja za se brinut' sama,
boji se slobode k'o paklenih jama,
bleje kao telad, huču kao sove
što to oni žele? Gospodare nove!
Eto, i gospari su raja...
Post je objavljen 29.04.2013. u 00:47 sati.