Marketing
Marginalije uz spolni odgoj (2): Gert Hekma u Zagrebu
Ovo sam objavio 31. ožujka na forum.hr, topic "Zdravstveni odgoj u školama". Prenosim s nužnim prepravkama.
INTERVJU: Gert Hekma: “Markiz de Sade je moj nadraži pisac!”
Homoseksualnost i pedofilija su povijesni suputnici
Oba intervjua vrlo su zanimljivi i informativni. Ovaj na tportalu iscrpniji je i lakše dostupan običnim čitateljima, kojima su strane sve finese queer teorije.
Hekma je znanstvenik, odlično pozna temu kojom se bavi, te daje vrlo korisne informacije. Uz to, zastupa neke vrijednosne stavove, koji su sporni.
Prenosim prvo, za sve kojima se neda čitati cijeli opsežan intervju ili im je teško izdvojiti bitno, informativni dio iz intervjua na tportalu.
Pedofilija je dio heteroseksualnosti i homoseksualnosti, a kada je riječ o heteroseksualnosti, pedofilija je najviše rasprostranjeno incestno ponašanje. Pedofilija se danas kao izraz većinom koristi za opisivanje odnosa između odraslih stranaca i djece, to je onaj poznati strah od stranca. Nisam detaljno brojao slučajeve, ali pretpostavio bih da je više heteroseksualne nego homoseksualne pedofilije, iako se potonju možda više obrađuje u medijima. Dugo vremena su homoseksualnost i pedofilija bile jednako demonizirane i na istom stupnju odbacivanja. Nije bilo važno pokazuje li homoseksualac interes za muškarce ili dječake – on je bio zao čovjek. Neki od najpoznatijih 'homoseksualaca' na koje se LGBT pokret pozivao kao uzore bili su prvenstveno zainteresirani za maloljetnike: Andre Gide, Thomas Mann, Stefan George, Henri de Montherlant, tzv. uranijski pjesnici iz Engleske, grčki pjesnik Kavafis, mnogi starogrčki mislioci poput Sokrata, pa i dva nizozemska autora koja se smatraju klasicima - Louis Couperus i Jacob Israël de Haan - i koji su djelovali oko 1900. Mnogi drugi su pak pokazivali interes i za muškarce i za dječake, poput Oscara Wildea. Turizam i putovanja Mediteranom bili su inspirirani ljubavlju prema dječacima i fotografima poput Van Gloedena, koji je slikao gole talijanske mladiće. Ikonografija ranih gej časopisa koncentrirala se na nježne dečke, dok su se maskulini mladići pojavili tek u 1960-ima. Ljubav prema adolescentima je dakle često bila spakirana zajedno s homoseksualnošću, no danas je LGBT pokret oštro jasan u svojem mišljenju da su pedofilija i homoseksualnost dvije potpuno različite stvari. Prvo je zlostavljanje, a drugo nešto što se slavi u povorkama ponosa i u gej brakovima. ILGA se tek 1993. odvojila od pedofilskih organizacija, i to pod pritiskom američke vlade, jer je htjela postati prihvaćena u UN-u. Homoseksualnost i pedofilija su dakle bili vrlo slični, a neko vrijeme i suputnici - baš kao i feminizam i LGBT pokret - no sada su jasno razdvojeni. Kako bi se razumjelo gej povijest, mora se proučavati i povijest pedofilije.
Ovo je opis zbivanja, ne vrednovanje. Treba međutim imati u vidu dva problema s terminom "pedofilija", koji obično zamagljuju jasnoću diskusije.
Prvo, treba, kao i u drugim temama koje se tiču seksa a i šire, razlikovanji sklonost(-filia) i sam akt, a također i dublje ukorijenjenu žudnju od puke maštarije. Npr. skoro svatko ima ponekad SM maštarije, a česte su i SM igre u blagom obliku, ali malo je onih koji su u pravom smislu riječi sadisti ili mazohisti. Tako je i "pedofilija" u psihologiji osjećaj seksualne žudnje prema djeci, a to ne mora biti praćeno stvarnim koracima da se ta žudnja pokuša zadovoljiti. U javnosti, međutim, obično se pod "pedofilima" podrazumijavaju samo oni koji to čine; nerijetko se, dapače, zastupa da su oni koji osjećaju seksualnu žudnju prema djeci redovno i psihopati, koji svoje žudnje ne mogu i ne žele kontrolirati, pa su neminovno i zlostavljači.
Drugo, u psihijatriji, kad se govori o pedofiliji kao poremećaju, misli se isključivo na pred-pubertetsku, spolno nezrelu djecu. U ranijim diskusijama, neki su se licemjerno zgražali i proglašavali me psihopatom zbog priznanja da mogu osjetiti spolnu žudnju prema djevojčici od 12 godina, ako pokazuje jasne znake spolne zrelosti (što naravno nije kod svih slučaj), iako je sve do 1917. godine u Rimokatoličkoj crkvi 12 godina bilo dozvoljeno vrijeme za sklapanje braka (tada je novim Katehizmom povećano na 14 i tako je i danas). Postoji biološki nagon, kod prosječnog hetero muškarca, kad vidi tek "procvalu" djevojku, koji viče "iskoristi priliku, budi prvi, umnoži svoje gene!"; kod žena je mehanizam sličan, vjerojatno slabiji ali ipak postoji, čim dječak pokazuje znake muškosti, da ga "rezervira" za sebe. Spolni nagon kod čovjeka međutim ne svodi se na puku biologiju nego je i kulturološki modificiran, a pogotovo ponašanje.
Naravno, početak ulaska u pubertet znatno varira kod razne djece. Kao arbitarnu granicu kod koje se počinje govoriti o poremećenoj seksualnoj žudnji, psihijatri uzimaju 13 godina. Vatikan zastupa bitno nižu granicu, samo 11 godina.
Kad govorimo o žudnji i spolnom odnosu s djetetom koje već jest u pubertetu, a još nije posve odraslo odnosno mentalno i fizički zrelo, do neke također manje-više argitarne legalne granice (u nekim državama samo 13 godina, u Hrvatskoj 15, u nekim državama 18) koristi se termin "efebofilija". Ono, o čemu Hekma govori u ovom povijesnom pregledu, većim je dijelom efebofilija.
U ranijim rspravama između konzervativnog i liberalnog, odnosno kako ih ja i neki drugi nazivamo tradicionalističkog i permisivističkog stava prema spolnom odgoju (vidi članke Letkom protiv "kulturne revolucije" permisivnosti i Odgoj za biranje ili za odlučivanje?), spomenuo sam da, nasuprot predrasudi prvih, upravo potonji imaju prema svojim načelima manje problema u razdvajanju dozvoljenog i nedozvoljenog odnosa, odnosno, posebno, razdvajanju homoseksualnosti i pedofilije. S permisivističkog gledišta, u seksu je dozvoljeno sve, što ljudi čine jedni drugima, uz neprisiljeni i informirani pritisak. Iz navedenog ograničenja, slijedi da su odnosi između odraslih i djece isključeni, jer potanja načelno nisu sposobna dati takav pristanak. Kada za to postaju sposobna, naravno, opet je donekle arbitarno. Dakle, kao permisivist, smatram, kao što Hekma kaže za današnji LBGT pokret, (kojem, da ne bude zabune, nisam član), »da su pedofilija i homoseksualnost dvije potpuno različite stvari. Prvo je zlostavljanje, a drugo nešto što se slavi u povorkama ponosa i u gej brakovima.«
Implikacija "ako dozvoljavate homoseksualni odnos, neminovno ćete doći do toga da dozvolite i pedofiliju" s tog načela naprosto je neistina. Naprotiv, tradicionalisti tu imaju više problema, jer tradicionalno pedofilija, sve od posljednjih nekoliko desetljeća, uopće nije doživljavana kao problem. Spominjao sam primjer Svetog Augustina, koji u svojoj žudnji prema desetgodišnjoj djevojčici ne vidi ništa posebno sporno. Kako je Rimokatolička crkva organizacija koja sporo reagira, u važećem Katehizmu se pedofilija uopće ne spominje.
Sad međutim dolazi pasus, u kojem Hekma iznosi i neke vlastite stavove, koji se razlikuju od onoga što većina u LBGT pokretu zastupa:
Moje je mišljenje da su mladi seksualna bića te da sve ranije postaju svjesni seksa zbog sveopće seksualizacije Zapada. Danas u Nizozemskoj i desetogodišnjaci znaju, ako su gej, izraziti to. Sviđa mi se taj princip samoodređenja. Ako im se sviđa imati seks s nekim svojih godina ili starijim (a mislim da mnogi preferiraju starije partnere), to im treba biti dozvoljeno. Uvjet je da znaju što čine i dobrovoljno pristaju na to. Zato trebaju dobiti dobro seksualno obrazovanje koje će ih pripremiti za seksualni život. Moj stav prema seksualnom zakonodavstvu je takav da treba progoniti ljude koji zlostavljaju druge – kada se nanesu povrede ili se seks dogodi bez pristanka druge osobe. To možda nije jednostavno definirati ili dokazati na sudu, ali ako ljudi znaju što čine u seksualnom kontekstu, samima će im biti jasnije što znači pristanak, a što odbijanje. Seks je većinom aktivnost koja donosi zadovoljstvo i koju djeca trebaju naučiti prakticirati na ugodan način, umjesto da moraju godinama čekati da ga isprobaju. Posebno sam zabrinut za queer klince koji iskorače iz ormara s deset godina, a onda moraju čekati još šest godina da bi im po zakonu bilo dozvoljeno ići vlastitim putem. U međuvremenu su isporučeni heteroseksualnim obiteljima, školama i drugim institucijama. Dobna granica za seks velika je prepreka LGBT emancipaciji.
Ovdje on, po mom sudu, brka više tema koje treba jasno razdvojiti: spolni odgoj, spolne igre među djecom, svijest o vlastitoj spolnoj orijentaciji, spolni odnos djetata i odrasle osobe.
1. Djeca su seksualna bića. To je naprosto činjenica, koju ćete naći u svim priručnicima o odgoju. Spolni odgoj treba započeti prije puberteta. Informirati dijete o temama spolnosti nije zlostavljanje. Naravno, može se i treba se diskutirati kako to činiti. Djeci treba pomoći da se seksualno samoodređuju, ali i treba biti jasno da je to proces koji traje godinama. Usvojiti određena znanja i biti ih sposoban primjeniti različite su stvari.
2. Djeca od 10 godina i mlađa obično pokazuju interes za spolnost, međusobno se istražuju, igraju "doktora", međusobno diraju spolne organe, kako dječaci tako i djevojčice. Taj interes za spolnost bitno je drugačiji od onog koji se javlja u pubertetu.
3.Ideja međutim da je neki desetgodišnjak gej ili queer je po mom sudu besmislica. Mogu biti zainteresirani za spolnost (vidi točka 2), a istovremeno u to doba imati veliko nepovjerenje prema suprotnome spolu, pa se onda spolno igrati s istim spolom. To nema veze sa značenjem riječi "gej" kod spolno zrelih osoba. To se tek mnogo kasnije može ustanoviti. Tijekom puberteta, nije neobično da djeca oba spola pomalo eksperimentiraju i variraju. To, također, ne treba poistovjećivati s jasno formiranom seksualnom orijentacijom i ponašanjem odraslih osoba.
4. Kako su interes za spolnost djeteta i seksualni nagon odrasle osobe bitno različite stvari, takav odnos je zabranjen. Kad se radi o publertetlijama, spolno zrelim ali mentalno i fizički još ne, odnos ne treba biti posve zabranjen, ali mora se biti oprezan. Naš Kazneni zakon postavlja 15 godina kao granicu apsolutne zabrane, te posebne mjere za starije maloljetnike, od 15 do 18.
Ovi sporni stavovi, kako i sam Hekma kaže, nisu danas dominantni u LBGT pokretu. Nisu također ni u seksologiji kao znanstvenoj disciplini, niti imaju veze sa aktualnim uvođenjem zdravstvenog odgoja u hrvatske škole (što je, nakon halabuke glasne ali marginalne manjine, započelo mirno i ogromna većina roditelja je shvatila da tu nema ništa osobito sporno).
Oni međutim, koji se nad Hekminim stavovima užasavaju, moraju imati u vidu da oni uopće nisu u neskladu s tradicionalnim odnosom. Sve do 20. stoljeća, pedofilija naprosto nije bila tema, nitko nije vidio da tu postoji neki problem. Spomenuto ograničenje za stupanje u brak od 12 godina bilo je u uvedeno u Rimskom Carstvu u IV. stoljeću, jer je česta praksa bila da se brak sklapa još ranije.
Još u 19. stoljeću, neki ozbiljni tadašnji psihoterapeuti (dok to još nije bila znanost, nego više šarlatanstvo) preporučivali su silovanje djevojčica pa i dječaka u ranom pubertetu iii prije puberteta kao dobru terapiju protiv depresije, impotencije pa čak i za liječenje spolnih bolesti. U nekim slučajevima sudovi su takvo objašnjenje prihvaćali i silovatelja oslobađali, a u većini slučajeva do suda i nije dolazilo. (Vidi članak Masturbacija i znanost, odlomak "Pedofilija prihvatljivija od masturbacije?")
Naš odnos prema djeci drastično se promijenio usponom građanskoga društva: djeca ranije nisu bila "blago", a djetinjstvo je završavala rano i naglo; do 19. stoljeća pojam "adoloscencija" ni ne postoji, prelaz između djetinjstva i odraslosti je brz.
Naravno, svjestan sam da je za agresivnu manjinu protivnika spolnog odgoja, homoseksualnosti i spolnog odgoja posve svejedno što ja analiziram, razmišljam i pišem. Oni naprosto unaprijed znaju, da smo svi mi pemisivisti i svi seksolozi i svi koji se bave promišljanjem društvene uvjetovanosti odnosa među spolovima (što se naziva "rodna teorija") naprosto ljažljivci, perverzni i nemoralni, da zapravo svi mislimo isto što god pričali.
Dodatak
Moje predviđanje u posljednjem pasusu, na osnovu iskustva, potvrdilo se brzo, bijesnom reakcijom jedne forumašice:
ovo je pedofilska propaganda i morate ju izbrisati. tip je ocito umrezen s ostalim pedofilima jer koristi sve perfidne taktike strategije promicatelja pedofilije u pokusaju legalizacije pedofilije putem normalizacije. (...) znam to jer citam puno o tome i oni svi govore isto. vec sam sumnjala na njega ranije a sad se potpuno otkrio jer je ohrabren gertom hekmom. (...) izbrisite ovaj post jer pedofili jedni druge ohrabruju i ovo ne smije stajati niti se smije dozvoliti bilo kakva rasprava o prihvatljivosti pedofilije i nestetnosti spolnih odnosa izmedju djece i odraslih.
U svojoj nemoći da diskreditiraju znanost, religiozni fanatici služe se podlim strategijama klevetanja, u čemu imaju golemo iskustvo. Kao što sam i predvidio, u odgovoru na moj članak u kojem osporavam neke stavove Hekme, stiže optužba »oni svi govore isto«, te poziv »ne smije se dozvoliti bilo kakva rasprava«.
Dodajmo da, koliko mi je poznato, za što se god G. Hekma zalagao i kakve god sklonosti imao, ne postoji nikakva optužba protiv njega za prakticiranje pedofilije ili efebofilije.
Post je objavljen 06.04.2013. u 18:21 sati.