Vrijeme: Uglavnom sunčano i suho, blago i toplo temperatura 14-16°C. Bez vjetra. Ceste: Vrlo dobre magistralne i regionalne ceste. Ukupno pređeni put: 347 km. |
Ustajem nešto prije 7, naspavao sam se k'o beba - ali mi sad valja čekati par sati dok ostatak ekipe ne počne pokazivati volju za buđenjem. Šećem okolo tim mirnim, pitomim krajem, uživam u proljeću i njegovom svježem zelenilu. Potom pada prva kavica i Zlajina mama, gospođa Mara, potvrđuje kako ima već dugi staž u hranjenju i pojenju brojnih prijatelja svog sina; priprema nam obilan i krapak seljački doručak; poslije ovakve klope bi nam valjalo ići za plug ili u šumu, a ne ljenčariti i izmjenjivati bajkerske priče udobno zavaljeni u naslonjačima na trijemu. U razgovoru mi se smije što sam je "stavio na Internet" u blogu prošli puta kad sam bio kod njih u gostima, i kako joj se baš i nije svidjela slika - nek' slikam sad, kad je sve zeleno - očito ponosna na svoj bogati i dobro obrađivani povrtnjak. Makar nismo svi samo sjedili; Megla je kremao i natezao svoju zmijsku kožicu - pa ti uključi maštu i sam zaključi o čemu je tu riječ! |
Vrijeme: Na obali sunčano i suho, kasnije kiša i pljuskovi, temperatura 4-18°C. Povremen vjetar. Ceste: Dobre magistralne i regionalne ceste. Ukupno pređeni put: 437 km. |
Bugojno, Travnik, Lašva, Vitez, Zenica; cesta je pristojna ali promet se njome ponekad baš vuče, no pravi je problem što prolazi kroz sama središta tih gradova, i u njima skreće bez dobrih oznaka, zagušena lokalnim prometom. Mislim kako smo se mi u Hrvatskoj zapravo razmazili; još prije dvadesetak godina i kod nas je tranzitni promet ovako tekao. Otkako imamo auto-ceste koje preuzimaju na sebe većinu tranzitnog i teretnog prometa, stare magistralne ceste su osuvremenjene - i prazne! Sada njima vozimo kako nam drago, uživamo u dobrom, neoštećenom kolovozu, a kada nam dosadi, ili nam se žuri - uvijek je tu autoput koji nas odvede kamo želimo, brzo i bez umora. Negdje pred Dobojem ulazimo u tzv. Republiku Srpsku - kako Dačo veli u Zenici gdje smo stali na kavu; "Kad vidite da Zmayski na čelu kolone odjednom vozi 180 na sat, to znači da smo u Srpskoj!" Tu nam neki kamioni koji nam dolaze u susret počinju trubiti na pozdrav; na bajku mi se ipak visoko vije hrvatska zastava i svima jasno daje do znanja kakva to ekipa prolazi. Negdje pred Modričom stajemo na križanju pred semaforom pa vidim kako nas domaći klinac, srednjoškolac "pozdravlja" s tri prsta. Dobro, rekoh, vidi sad kako ću ti frendove dići na foru; kako skrećemo tako potrubim njegovim vršnjacima uz cestu, a oni počnu mahati i pozdravljati nas, pa se malo smrznu kad vide koju to zastavu tako veselo pozdravljaju! |
Odmah nad Livnom me "natjeraju" preuzeti mjesto u koloni koje me slijedi po službenoj dužnosti; valja mi voditi. Nisam baš oduševljen; kako nisam znao da ću biti na čelu kolone, tako se nisam ni pripremio. Kad idem sam ili znam da ću voditi uvijek razmislim unaprijed; proučim smjerove, skretanja, isplaniram put - ovako sam "bačen u vatru" pa nek se snalazim! Klek mi objašnjava da mi nitko neće zamjeriti ako povedem u krivom smjeru, ali - zamjeriti ću si sam; moju su zahtjevi (prema samome sebi) malo stroži. Već na prvom visokom prijevoju kod Šuice, uz cestu - ali i na samoj cesti! - nailazimo na snijeg, led, soliku, šta li je; lijepo se bijeli i plaši nas. Kiša već pristojno pada i zapravo ne prestaje cijelom vožnjom kroz Bosnu; samo se izmjenjuje lagana kišica, ozbiljna kiša i pošteni pljuskovi. Šleperi nas fino "peru" u mimoilaženju, pa zastajem u samom Kupresu da bih navukao nadrukavice - ekipa koristi priliku i uzimaju pauzu na benzinskoj. Nitko ne pokazuje preveliki entuzijazam za nastavak, ali inspiracija nas čeka odmah na izlasku iz tunela nad Kupresom; do sada je cesta vodila golom visoravni (kojih 1.700 m/nm, ako se ne varam) i nije pružala oku mnogo zanimljivosti; tek kameniti travnjaci. Pretpostavljam da sad zapravo ostavljamo Hercegovinu i ulazimo u Bosnu; cesta se postojano spušta i krivuda šumovitim gudurama između planina, uz potok što zapjenjeno pada preko stijenja. Unatoč kiši, ovaj put je pravi slatkiš; cesta je pod vodom ali je inače čista, tako da se može lijepo voziti malim brzinama, do kojih 8 banki. No, nije da baš svi vjeruju mojoj procjeni; dio ekipe vozi k'o po jajima i povremeno spušta brzinu i na 30 na sat! Obećajem si da ću se vratit na ovu cestu po lijepom vremenu; mora da je pravi gušt krivudati ovuda dok asfalt drži gumu... |
Vrijeme: Kišno na mahove, potpuno oblačno, temperatura 9-16°C. Svježe i blago. Umjeren vjetar, nad Kninom jak. Ceste: Dobre magistralne i regionalne ceste. Ukupno pređeni put: 512 km. |
Dačo i Zlaja su se htjeli fotkati, ali ovaj pjevač nije mogao odoljeti samopromociji i ugurao se između njih. Šalamala, to su stari frendovi... |
Odmoren nastavljam dalje; Gospić, pa preko Medaka za Gračac i Knin. U Gračacu tankam i vozim dalje razmišljajući kako ću tu na blogu spomenuti da mi je neki veliki kukac, hrušt ili jelenak tako žestoko zveknuo u kacigu da sam se trznuo i zaljuljao na bajku - ali sam pri povratku čuo kako se Žiži vrana zaletjela u prsa na 110 km/h i skoro ga izbacila sa ceste - pa mi je "moj" kukac izgledao važan koliko i mušica na viziru. Bolje da ništa nisam ni pričao o tom... U Kninu opet olfo "fulam" cestu pa umjesto da nastavim uz Peruču do Sinja, idem preko Drniša i Čavoglava, pa se do Splita spuštam preko Muća i Solina, podno Klisa - ovuda, od Čavoglava do Splita nikad nisam išao. Kroz sumrak malo skićem po Splitu i nalazim feštu na obali. Dečki iz Četvrte me veselo dočekuju, a onda se polako pridružujem hrpi mojih Veterana koji su tu još od jučer. Fešta je na rivi, mlade Splićanke šeću svoje gole i duge vitke nogice među crnim bajkerima, naslonjači su udobni, teme neiscrpne... Ima još jedna stvar na Dalmatinskim moto-feštama kojoj se posebno radujem; uvijek imaju i lokalnu "spizu" - inače, kad puno voziš okolo, klopa zna biti "maaalko" jednolična! Ovaj put je to više nego pristojan crni rižot... Naravno, na fešte se ide zbog frendova i društva, ali kao i svaki drugi stari vojnik; uvijek gledam gdje će biti sljedeći odmor i obrok... Nego, već sam u par navrata čuo zbunjene komentare i objašnjavao moto Četvrte, pa da i tu velim: In hoc signo vinces je izraz koji na latinskom znači "u ovom ćeš znaku pobijediti". Prema legendi neki je rimski car neposredno pred bitku ugledao na nebu znamenje Krista sa riječima "In hoc signo vinces" kao poruku da prihvati kršćanstvo i zauzvrat pobijediti u bitci. |
Možda osobno i nisam bogzna što naučio u ovom "muzeju", ali to nije zato što je toga malo ili loše prikazano i ponuđeno; toliko puta sam bio u zagrebačkom Tehničkom muzeju (koji ima čitav jedan dio zgrade odvojen za Tesline uređaje) pa sam se već kao klinac oduševljeno nagledao munja, iskrenja, kaveza, rotirajućih jaja i sveg ostalog da mi ovaj centar zapravo i nema otkriti što novo. Svidjela mi se jedna Teslina misao: "Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje. Žalim što nemaju svoje!" Sve je suvremeno i profesionalno zamišljeno i dizajnirano, kvalitetno izrađeno i zabavno prezentirano (osim web stranice :-/ ), tako da sigurno može pružiti sate informativne zabave, naročito obiteljima ili penzićima. (kao što sam ja ;-) Tu zapravo i leži najveća vrijednost ovog centra; dok sam bio tamo, u to kišno proljetno poslijepodne - četvrtkom! - došla su tri autobusa turista (brojni Talijani) i desetak automobila. Svaki projekt koji dovede turiste posjetiti ovaj kraj i ostaviti svoju lovu i ovdje je više nego dobrodošao - ovakvi krajevi su do nedavno nazivani "pasivnima", a uz današnje kvalitetne prometnice tako su lako dostupni. MC Nikola Tesla je pravi primjer profitabilne i pogođene turističke investicije... |
U nekoliko sam navrata prolazeći Gospićem pomislio kako bi valjalo navratiti u Smiljan i pogledati memorijalni centar Nikole Tesle. Danas je prava prilika; dosta sam vozio, i kroz kišu se pomalo i umorio; baš je pravi tren za predah i šetnju. Mjesto izgleda dobro; na prostranim livadama, tik pod šumovitim padinama Velebita. Već na ulazu i parkiralištu je jasno da ovdje ništa nije "zbrzano"; sve je solidno i kvalitetno, promišljeno i skladno. No, dojam mi kvare jarboli za zastave; konstrukcijski su tako napravljeni da užasno škripe i cijuču na vjetru - inženjera koji ih je projektirao trebalo bi na jedan dan vezati pod njima, da drugi put dobro promisli kako će izvesti rotaciju zastava. |
Pozdrav pri ispraćaju iz Zagreba; "Joj pa nemoj me slikati, vidiš da sam nenašminkana!" Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče Njegova me radost blaži Njegova me rana peče... |
Vrijeme: Sunčano i umjereno oblačno, temperatura 6-11°C. Hladno i svježe. Bez vjetra. Ceste: Dobre regionalne i lokalne ceste. Ukupno pređeni put: 118 km. |
Nakon kavice i doručka, jutarnjih razgovora i pozdrava, polako palim dalje. Ne vraća mi se istim putem natrag; nastavljam cestom kojom sam došao, preko Svete Marije i Donje Dubrave, pa nakon prelaska Drave odlazim malom cestom lokalnim selima do Ludbrega. Zaustavljam i pitam za put nekog starijeg tipa na biciklu koji izgleda kao pokusni pilot Badel eskadrile, pa se cerim sam sebi kako tip izgleda i kako mu je trebalo 20 metara da zaustavi bicikl - a onda nailazim na sljedećeg biciklistu i ostajem bez riječi. Isti Draš - Dudek iz Gruntovčana! Ista faca, crni ravni "škrlak", isto blazirano lice kao posuđeno od Bustera Keatona, breciklin... Zbunjeno se osvrćem tražeći skrivenu kameru, ali ne; frajer je original... U Ludbregu nalazim malu cestu koja odlazi ka Slanju (planetarno poznatom kao mjesto osnutka MK Veterani - Varaždin, ali i po Žehi - Guardianu) i dolinom rječice Bednje odlazim preko Ljubeščice za Novi Marof. Tu sam već drven ko' daska; na sebi imam ljetno odjelo - više služi kao držač protektora a manje kao zaštita od vjetra, toliko je prozračno. Smrznuo sam se pa glumim guštera na suncu pred lokalnom birtijom, grijem se čajem, navlačim toplu majicu preko odjela i uzimam zimske rukavice, pa umjerenim tempom idem starom cestom preko Zeline za Zabreg. |
Vrijeme: Sunčano i malo oblačno, temperatura 20-13°C. Toplo. Vjetar umjeren. Ceste: Dobre regionalne i lokalne ceste, nešto makadama, blatne šumske staze. Ukupno pređeni put: 287 km. |
Pred glavnim ulazom se koči povijesni grb grofova Draškovića, obitelji koja je dala četiri hrvatska bana. |
Sam je dvorac uistinu u lošem stanju; dobrim djelom urušen, iako je jedan dio krovišta nedavno obnovljen i štiti zgrade od daljnjeg propadanja. Dvorac je građen početkom 17. stoljeća, prvi su mu vlasnici bili grofovi Keglević, pa Draškovići i potom Bombellesi. Sve do drugog svjetskog rata dvorac je uredno održavan; postoje stare fotografije o tome kako je izgledao kad je bio živ i funkcionalan. |
Od Desinića krstarim malim cestama koje vode ka sjeveru i Humu na Sutli, potom nastavljam desno do Đurmanca, opet gore starom cestom do Macelja i ponovo desno, zavojitom šumskom cestom do Trakošćana. Inače ja slikam Tenu, no ovaj je put ona nešto dobre volje pa ona fotka mene! U Mad Max stilu! Imao sam petnaest godina kad se pojavio taj film, onda preveden kao "Drumski ratnik" i bio strašno ponosan na to što sam nekako nabavio plakat za taj film - dok ga nije dohvatila moja sestra i prepravila natpis "Drumski ratnik" u "Umni patnik"! Vozim dalje preko Višnjice i Voće, uz izvor na kojem je uklesan natpis iz prošlog stoljeća: "VODA: Stani putniče! Odmori se i okrijepi mojom dobrotom i Božjim darom." Prolazim i pored fantastičnog spomenika pod špiljom Vindijom! |
Dok tako uživam u suncu i predahu, tu pored crkve me zatiče i podne koje veselo odzvanja sa tornja... zvuk tih zvona je tako čist i bistar da ga jednostavno moram snimiti! Kasnije nastavljam natrag malo uz brijeg, par kilometara prema Slanom Potoku; tu bih negdje izašao sa Sljemena da me Google maps nije grubo lagao. Kraj je bregovit i dobro obrađivan; seoska gospodarstva se miješaju sa velikim obiteljskim kućama; ovo je pristojno mjesto za život. Ima kojih 10 km zračne linije do Jelačić placa, a osjećaj je kao da si daleko, daleko od gradske vreve. Do izvora Slanog Potoka i rudnika soli (koji se, naravno, ne koristi) vode krasne planinarske staze, usamljene i izdvojene, koje kasnije izlaze na Lipu, Mariju Snežnu i Gorščicu. Tu se otvaraju neki od najljepših pogleda na Zagorje. |
K Mustačimi! Da, da: to je taj dan kad se ide na feštu na Ranču, ili kako Mustači to vele; "Oluju na Ranču!" Jedini je problem što ja baš i ne znam voziti (nemam iskustva, to ti je...), pogrešno skrenem pa se vrlo lako izgubim. Zato mi valja krenuti rano, odmah ujutro - valjda ću do večeri nekako naći put do tog Međuzemlja... ili Međimurja? I onda se pitam kako to da često zalutam... On-line mape koje najčešće koristim su Google maps i Gelin Showroom. I dok je Gelin odličan za "naviganje" po Hrvatskoj i savršen za snalaženje po gradovima, Google maps kreće od nepotvrđene pretpostavke da ima cesta i izvan granica Lijepe Naše i ima vrlo spretno riješeno podešavanje ruta. Znam da Google ponekad stavlja oznake za magistralne ceste na makadamske puteve, no kada mi je ucrtao cestu preko Sljemena za koju sam uvjeren da ne postoji, rekoh; ma ovo moram isprobati uživo. Kao klinac sam jurcao Sljemenom uzduž i poprijeko pa unatoč tome što se hrbat Medvednice proteže na respektabilnih 42 kilometra dužine, mislim da ona predamnom nema nekih velikih tajni - barem ne tolikih kao što bi bila čitava jedna cesta! |
Vrijeme: Sunčano i mjestimično oblačno, temperatura 18-14°C. Toplo. Vjetar blag. Ceste: Dobre regionalne i lokalne ceste, lijepi komad makadama. Ukupno pređeni put: 236 km. |
Kako sam se i prije namjeravao vraćati sa zapadne strane Sljemena, pomišljao sam kako bih baš i mogao navratiti do Zaprešića na prvi rođendan MK Mogile. Kad me je u Petrovoj iznenadio stari frend Zviz i rekao da će i on biti tamo, znao sam da moram doći. Ali, kada mi je rekao da nam je zajednički frend Lukić (the Luky), kojeg nisam vidio od srednje škole (čitaj; više od 25 godina!) tamo, i da je to njegov klub, dolazak je postao upravo neizostavan! Najsmješnija fora je u tome što nismo mogli vjerovati svojim očima kad smo se vidjeli; pa mi smo se viđali posvuda na motorima posljednjih godina, samo nismo znali da smo to mi! Nevjerojatno kako frtalj stoljeća može biti okrutno prema ljudima...ja sam se udebljao, on je poružnio ... samo je Zviz ostao isti; nije čak ni frizuru promijenio! |