Jeruzalem i ostalo

subota, 31.12.2005.

Stara godina

Bez obzira na već odavno okićeni bor i približavanje Nove godine, danas moram misliti na druge stvari. Obećao sam napisati jedan znanstveni članak na petnaest kartica. Danas je zadnji rok da ga pošaljem uredništvu izdanja, a nedostaje još par kartica i sažetak na engleskom. Dakle, dan je u potpunosti radni. Tako sam se danas u zoru probudio, izašao na terasu, tek toliko da vidim kakvo nam se vrijeme sprema. Pogledao sam prema istoku, prema Maslinskoj gori, a tamo se spremao lijepi izlazak sunca. Dok tako stojim unutar zidina jeruzalemskog Starog grada, nedaleko od mjesta gdje je nekada stajao židovski Hram, ne mogu a da se ne sjetim onih riječi proroka Ezekiela, koji govori o Maslinskoj gori kao mjestu nad kojim Bog zastaje kad napušta Hram za babilonskoga progonstva: »Kerubini podigoše krila i točkovi se digoše za njima, a Slava Boga Izraelova lebdijaše nad njima. Slava se Gospodnja vinu iz grada i zaustavi se na gori, istočno od grada«. Istim putem, nakon progonstva, Slava će se Božja i vratiti u Jeruzalem i u svoj Hram. Kaže Ezekiel: »I gle, Slava Boga Izraelova dolazi od istoka; šum joj kao šum velikih voda: i zemlja se sjala od slave njegove«. Ovo me tako razveselilo u ranu zoru da sam odlučio staviti ovdje i linkove za ove slike u boljoj rezoluciji, ako biste ih slučajno htjeli imati na svom računalu. Pa, zar nije vrijeme darivanja? Nakon divljenja ovom prizoru, proradio je i želudac, pa sam odlučio doručkovati ove fine medenjake s cimetom. A sad, meni na posao, a vama i meni: Sretna Nova godina!

- 08:31 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 30.12.2005.

U blagdansko vrijeme

Blagdansko je vrijeme i vidim da doma ima i snijega. Na radiju čujem da je snijeg noćas pao i na sjeveru Saudijske Arabije, a ovdje od snijega ni traga. Malo je svježije, ali sasvim vedro, na obzorju ni oblačka. Često na snijeg gledamo kao na neizostavni dio božićne i novogodišnje idile. Barem mi, koji ga gledamo iz toploga, sa sigurnoga, misleći možda i na skijanje. Kroz mnoštvo različitih blagdanskih vijesti i svođenja godišnjih računa, u hrvatskom se medijskom prostoru jedva probila vijest o devedesetjednogodišnjoj starici koja je do smrti promrzla pred svojom kućom. Sjećate li se one Andersenove bajke o djevojčici sa šibicama? E, pa ovo nije bajka! I ovdje u Jeruzalemu ima siromaha, onih koji su prepušteni samima sebi, prosjaka koji noć provode na cesti... Gotovo da mi je dovoljno pogledati kroz prozor, pa da vidim i ovu ženu koja sa svojim sinom sjedi na ulici i prosi. Ne osvrnuvši se, kraj nje su prošla i ova dvojica, očito, kršćana. A u daljini se nalazi i Maslinska gora kojom je Isus hodao i gdje je svoje učenike poučavao. Nemojte sada misliti da osuđujem onu dvojicu. Pa i sam bih vjerojatno jednako postupio, a našao bih si nekakvo opravdanje ili "opravdanje". Naišla je, ipak, i jedna žena, očito, muslimanka, koja je zastala, porazgovarala s prosjakinjom i nešto joj dala. I ovdje u Jeruzalemu, u tom Svetom gradu, tako se snažno osjeća podijeljenost. Pomažemo samo svojima. Kršćani kršćanima, muslimani muslimanima, Židovi Židovima. Što je to u nama što nas navodi da pomažemo samo sebi sličnima, da ignoriramo različite od nas?

- 09:20 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.12.2005.

Hanuka u Jeruzalemu (2)

Već sam o Hanuki pisao, no taj židovski blagdan traje osam dana, pa se stalno nešto događa. Jučer sam popodne morao obići neke trgovine u središtu Jeruzalema, pa ću vam sada približiti i nešto ugođaja ovog osobito radosnog blagdana. Hanuka je blagdan svjetla koji podsjeća na sukob Židova i helenista, to jest onih koji su u drugom stoljeću pr. Kr. Židovima htjeli nametnuti helenističku, grčku kulturu i način života. Helenisti su tada u Hramu u Jeruzalemu počeli prinositi poganske žrtve Jupiteru Olimpskom (25. mjeseca kisleva 167. god.). Židovi su pod vodstvom Makabejaca poveli ustanak. Od tih Makabejaca, koji su zapravo obitelj koja je dobila nadimak Makabi, što znači »čekič«, dolazi i naziv poznatih sportskih klubova o kojima se i kod nas često čuje. Makabejci osvajaju Jeruzalem i, 25. kisleva, tri godine nakon početka progona, čiste hram i ponovno uvode žrtvovanje jedinomu Bogu. Toga se dana spominje blagdan Hanuke. Rekao sam da je to i jedan od radosnijih blagdana, pa se to osjeća i na ulicama. U središnjoj jeruzalemskoj ulici Ben Yehuda postavljeno je nekoliko pozornica, a na njima mladi prikazuju scene iz povijesti makabejske borbe. Zato će se tu naći i oni odjeveni u Makabejce, kao i oni odjeveni u Grke. Na drugoj pozornici pjeva zbor i privlači lijepi broj slušatelja. Na trećoj se pozornici djevojke spremaju za svoju predstavu. Uskoro im se pridružuju i dvije pjevačice. Osobito je ova desna imala lijepi glas. Ljudi su okolo stajali i slušali u tišini. Nešto dalje svoju su predstavu održavali dečki. Spominjali su Judu Makabeja, jednog od pet Matatijinih sinova i junačkog vođu židovske pobune. Spominju međutim i omrznutoga Antioha IV. helenističkog kralja Sirije, koji je bio, čini mi se, sedmi nasljednik Aleksandra Velikog na području Bliskog istoka. Ja sam, međutim, morao doma, a usput sam kupio i kutiju onog tipičnog za Hanuku. Da, to su suf ganyiot, a mi bismo rekli: krafni (u Sisku su u muškom rodu, a negdje drugdje su to krafne). Uzeo sam deset komada, a dva sam dobio besplatno i pojeo ih putem. Sad su svuda fini i svježi, jer ih ljudi kupuju k'o ludi. Još o Hanuki u postu Nova godina i Hanuka.

- 09:36 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 28.12.2005.

Izlet u Ain Karem

Budući da ovih dana imam gosta, imao sam razloga i za napraviti mali izlet do obližnjega Ain Karema, malog gradića blizu Jeruzalema. Sjeli smo u centru Jeruzalema na autobus br. 17 koji nas je dovezao do našega odredišta. Prvo smo se popeli do crkve Pohođenja Marijina. Prema srednjovjekovnoj tradiciji to bi bilo mjesto gdje su se surele trudne Marija i Elizabeta, majka Ivana Krstitelja. Pogled je s toga mjesta zaista lijep, a onome tko dolazi iz Jeruzalema uvijek je poseban doživljaj ovo zelenilo. U Ain Karemu imate dojam gotovo kao da ste kod nas negdje na moru, s terasasto raspoređenim zemljištem, s pokojim suhozidom, s niskim raslinjem. Ova crkva na brijegu negdje je s početka dvadesetog stoljeća i sastoji se od dva dijela. U gornjem dijelu je mnogo veći prostor s freskama na zidovima i iza oltara. U donjem dijelu nalazi se mala kapelica koja u sebi čuva stari zdenac. U njoj se, osim susreta Marije i Elizabete, spominje još jednog događaja koji je vezan uz stare apokrifne spise. Prema jednom takvom spisu, kad je Herod Veliki, čuvši za rođenje Isusovo, zapovijedio da se pobiju sva muška djeca u Betlehemu i okolici, Josip, Marija i Isus bježe u Egipat, a Elizabeta se sa svojim nešto starijim sinom Ivanom skriva u brda oko Ain Karema. Spis dalje nastavlja s opisom pokolja nevine dječice, a kad Herodovi vojnici dolaze blizu mjesta gdje se skrivala Elizabeta sa svojim sinom, anđeo joj pokazuje mjesto gdje će se sakriti, a ispred nje se iznenada podiže stijena koja ih je zaštitila od pogleda vojnika ubojica. I to je prikazano na fresci u ovoj maloj kapelici. Nakon obilaska ove "gornje" crkve, pošli smo prema "donjoj", no usput smo se divili prirodi koju čovjek ovdje ne može ne zamijetiti. Stabla su u cvatu kao da je proljeće u našim krajevima. Poželio sam i ja jednu sliku usred te ljepote. Usput, dok se silazi prema središtu mjesta, nailazi se na malu džamiju pod kojom se nalazi mali izvor, poznat kao Marijino vrelo. Oprez! Voda nije pitka! Sitžemo i do "donje" crkve sv. Ivana Krstitelja iz, mislim, 17. st. Po tradiciji to je mjesto gdje su živjeli Elizabeta i Zaharija i gdje je rođen Ivan Krstitelj. Ispod crkve nalaze se ostaci stare rimske vile, pa arheolozi mogu potvrditi da je u to doba ovdje netko doista živio. A sad, jesu li to bili baš oni... Ono što je zanimljivo, u podu ispod ove crkve nađen je mozaik s natpisom kojim se kapela što je ovdje stajala posvećuje svetim mučenicima, a neki i to povezuju s Herodovim pokoljem nevine dječice. Eto, tako i ovaj post ima neke veze s današnjim blagdanom Nevine dječice. Na kraju smo stali na autobusnu stanicu i ubrzo je stigla i naša sedamnaestica koja će nas odvesti natrag u Jeruzalem. Išao sam ja koji puta i pješice, ali ne mogu s time gnjaviti svoga gosta.

- 09:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 27.12.2005.

Božić u Betlehemu (3)

Badnjak u Betlehemu Božić u Betlehemu (1) Božić u Betlehemu (2) Na Badnjak sam se našao dosta rano u crkvi svete Katarine, pa sam mogao gledati kako se polako puni. U početku je bila gotovo sasvim prazna, a onda je počelo pristizati sve više ljudi. Naravno, crkva ne može primiti sve one koji bi u njoj htjeli proslaviti Božić, pa je tjednima ranije potrebno nabaviti ulaznice koje se dobivaju besplatno. Ipak, u uredu koji dijeli te ulaznice gledaju da oni koji dobe ulaznicu budu bar nekako povezani s Katoličkom Crkvom, jer, kažu, bilo bi nepravedno da mjesto u Crkvi nađu samo zantiželjnici, a ne i oni koji bi doista htjeli kao kršćani proslaviti ovaj blagdan. Ispred mene su među prvima mjesta počeli zauzimati novinari. Nakon kratkog vremena, odmah do mene sjela je jedna obitelj u kojoj je bio i ovaj dečko umotan u čileansku zastavu. Zapodjenuo sam s njima razgovor da bi se na kraju otkrilo kako su oni hrvatskog porijekla. Evo i male čileanske Hrvatice koja je, sva važna, pozirala za ovu sliku. Na hrvatskom su znali tek nešto riječi, no »sretan Božić« su znali reći. Tu su se negdje stvorili i ovi, u janjičare odjeveni, kawasi, što je značilo da će uskoro početi i Polnoćka. I, doista, nakon nekoliko minuta u procesiji je ušao i jeruzalemski katolički patrijarh Michel Sabbah, inače Arapin iz Nazareta. Malo nakon početka slavlja u crkvi se pojavio i predsjednik Palestinske uprave Mahmud Abbas, poznat i kao Abu Mazen. Njegova pojava nije izmamila onoliko aplauza kako je to bio slučaj kada je na Polnoćke dolazio Arafat. Na slici je on najbliži fotografskom aparatu, a u istom redu nešto dalje nalazi se i glavni jeruzalemski imam. Ono što mi se u cijeloj toj priči nije svidjelo, to je ogromno osiguranje koje ih je pratilo. Moram ipak reći da ti političari nisu bili u središtu pažnje ljudi u crkvi. Ljudi su stvarno slavili Božić. Osim možda novinara.

- 08:48 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.12.2005.

Štefanje u Jeruzalemu

Podno zidina Jeruzalema, negdje između Zlatnih vrata i onih koja se nazivaju Lavljim ili Stjepanovim vratima, odmah uz potok Cedron i nasuprot Maslinskoj gori, nalazi se grčka pravoslavna crkva sv. Stjepana. To je malena crkva postavljena na tradicionalno mjesto smrti ovog prvog kršćanskog mučenika. Novi zavjet opisuje kako je zbog svoje vjere bio kamenovan u samim počecima kršćanstva. Danas, prvog dana nakon Božića, njegov je blagdan, pa smo i mi u Jeruzalemu iskoristili priliku da na taj dan sudjelujemo u kratkoj molitvi u podnožju ove crkve gdje se nalazi stijena na kojoj je, prema predaji, Stjepan kamenovan. Grčki pravoslavci na ovaj blagdan dozvoljavaju katolicima da se ovdje pomole i ne samo to, nego i lijepo urese mjesto maslinovim grančicama. Dodaju i pokoju svijeću, jer ovdje nema drugog osvjetljenja. Čitav je prostor oslikan freskama, ne tako davnog datuma, a jedna od njih prikazuje i trenutak Stjepanova mučeništva. Molitvu predvodi jedan đakon, jer je i sv. Stjepan bio đakon. Otpjeva se tu i koja božićna pjesma, a onda smo svi bili pozvani na malu zakusku u Getsemanski vrt. Bilo je svježe i prijetila je kiša, pa je baš pasala vruća čokolada. Kažu neki da bi noćas mogao i snijeg!

- 17:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Božić u Betlehemu (2)

Badnjak u Betlehemu Božić u Betlehemu (1) Još ima toga za ispričati o božićnom ugođaju oko ove zvijezde, mjesta Isusova rođenja u Betlehemu. Najzanimljivija su uvijek i u svemu djeca. Među svim onim izviđačima o kojima sam i jučer pisao, bilo je mnogo malene djece. Trebalo je prilično dugo na hladnoći čekati da počne procesija i da se na Trgu jaslica pojavi jeruzalemski katolički patrijarh. No ove su si djevojčice našle zgodnu zabavu. Mislim da bi nešto slično radile i u našim krajevima. Na kraju je stigao i patrijarh. Ne može se baš reći da oko njega nije bilo i meteža i nereda, no moramo znati da smo ipak na Bliskom istoku. Ne može se ovdje očekivati red kakav vlada u Vatikanu ili negdje u Njemačkoj. Kada je završila procesija, mnogi su pohitili do najvažnijega mjesta - zvijezde Isusova rođenja. Gotovo da joj se tada nije moglo niti prići. Koliko samo želja, koliko li samo molitava, koliko li samo nadanja ljudi izliju na ovom mjestu. I normalno je da svi požele na to imati i uspomenu. Tako su se i ove dvije djevojke s Filipina htjele slikati kako sjede na mramornoj oblozi Isusovih jaslica, onih pravih, u Betlehemu. Za to je vrijeme gore u Bazilici bio mir i tišina i gotovo potpuni mrak, pa sam se malo i namučio za ovu fotografiju, no nešto se ikonostasa ipak vidi. U susjednoj crkvi svete Katarine u kojoj će se proslaviti Polnoćka također je mirno. Crkva je skoro sasvim prazna i sve je spremno za slavlje. Danas je sveti Stjepan, Štefanje. Budući da se nalazim blizu mjesta koje se po tradiciji povezuje s mjestom Stjepanova kamenovanja, nadam se da ću poslijepodne prisustvovati i slavlju ondje. Nastavak: Božić u Betlehemu (3)

- 07:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.12.2005.

Hanuka u Jeruzalemu (1)

Osim što je Božić, večeras je za Židove započelo i slavljenje blagdana Hanuke, blagdana svjetla. Kroz sljedećih osam dana svake će se večeri zapaliti još po jedna svijeća na hanukiji, posebnom svjećnjaku za tu prigodu. Večeras sam s prijateljima prošao kroz Židovsku četvrt u starom dijelu Jeruzalema i evo nekoliko hanukija. Negdje se nađe samo jedna, a ponegdje i čitava skupina hanukija. Upaljena je tek prva svjetiljka. Čini se kao da su dvije, no jedna služi samo za to da se na nju pale ostale. Bio sam i do Zapadnog zida, takozvanog Zida plača. Bilo je još sasvim malo ljudi koji su se došli pomoliti. No, ovdje je bila i ogromna hanukija. Svima svojim prijateljima koji slave ovaj blagdan, od srca želim hag sameah! Nastavak: Hanuka u Jeruzalemu (2)

- 17:46 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Božić u Betlehemu (1)

Badnjak u Betlehemu Evo me budnog, nakon što sam se jutros rano vratio u Jeruzalem iz Betlehema. Ići na Božić u Betlehem uvijek je poseban doživljaj. Cilj je uvijek isti: mjesto Isusova rođenja označeno srebrnom zvijezdom u špilji ispod bazilike Isusova rođenja. Na zvijezdi još od križarskoga doba na latinskom piše: »Ovdje je od Djevice Marije rođen Isus Krist«. Malo riječi, ali onome koji vjeruje, to je i više nego dovoljno. No, božićno slavlje u Betlehemu započinje već na Badnjak. Najprije smo negdje oko podneva autobusom prošli kroz veliki nedavno izgrađeni zid koji dijeli palestinski Betlehem od izraelskog Jeruzalema. Neću vas, međutim, sada zamarati politikom. Čim smo stigli do Betlehema, zauzeli smo mjesto na Trgu jaslica, u očekivanju jeruzalemskoga biskupa. Za to vrijeme dolazili su skupine izviđača, svirajući gajde i bubnjeve. S našeg se mjesta jako dobro vidjela i bazilika Isusova rođenja, izgrađena u doba cara Konstantina u 4. st., pa obnovljena u doba cara Justinijana u 6. st. Često se u takvim prilikama vidi i malu djecu što ih roditelji, zbog nekog zavjeta, odjenu u franjevce ili pravoslavne monahe. Evo ovdje jednog malog »monaha« koji je spremno svima pozirao, dok se mama diskretno odmakla. Ubrzo po dolasku biskupa, to jest katoličkog jeruzalemskog patrijarha, krenula je procesija prema bazilici Rođenja, a iz nje u crkvu svete Katarine, koja se na nju naslanja i u kojoj ćemo navečer proslaviti Polnoćku. Pred procesijom stupa tzv. kawas odjeven u janjičarsku nošnju. To je ostatak neke vrste kršćanske policije u Svetoj zemlji iz turskog doba. Sada je to samo atrakcija za turiste. Procesija je završila u crkvi. Do polnoćke je još bilo kojih sedam sati, pa sam sišao do špilje Rođenja. Obično, a osobito na Badnjak i Božić, ona je puna ljudi. I to sam snimio, ali sada vam želim pokazati kako je izgledala kada sam sinoć našao skoro sat vremena kad smo u njoj bili samo koji fratar, jedan Peruanac i ja. I to u punoj tišini. To ja zovem »Tiha noć«. Bili smo tako pred zvijezdom rođenja koja se na gornjoj slici nalazi u dnu, ali i uz jaslice, koje su na donjoj slici obučene u mramor, a nalaze se na samo dva metra od mjesta rođenja. I polnoćka, u prepunoj crkvi svete Katarine, bila je poseban doživljaj. Evo trenutka u kojem patrijarh na kraju mise kadi lik maloga Isusa koji će biti postavljen u jaslice u špilji Rođenja i ondje će ostati do Bogojavljenja ili Sv. Tri kralja. Na kraju smo po kiši, ali radosni, napustili crkvu u kojoj smo proslavili Božić, a ja sam uspio još uhvatiti ovaj prizor. Krenuli smo prema autobusu, pa natrag u Jeruzalem. Ne moram vam reći koliko je bilo lijepo, niti koliko još toga imam za ispričati. O tome sljedećih dana. Za sada samo još i to da sam se u špilji Isusova rođenja, dok sam ondje bio gotovo sam, stigao sjetiti i svih hrvatskih blogera, kao i svih onih koji prate ovaj moj blog. Još vam jednom svima želim sretan i blagoslovljen Božić! Nastavak: Božić u Betlehemu (2)

- 12:44 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 24.12.2005.

Badnjak u Betlehemu

Vratio sam se s aerodroma Ben Gurion kod Tel Aviva i doveo svoga gosta. Stigao je iz Rima, a Alitalia je čak uspjela stići devet minuta ranije! To im inače nije svojstveno. Sada kad sam se bar donekle naspavao, napisat ću nešto o betlehemskom Badnjaku. Budući da sam već nekoliko puta proveo Badnjak i Polnoćku u Betlehemu, danas ću vam, uz nešto starih fotografija, ispričati kako to izgleda. Oko podneva na Badnjak već se svi iz Jeruzalema i okolice počinju seliti prema Betlehemu. Gradonačelnici Betlehema i dvaju prigradskih naselja, Bet Sahura i Bet Jale, arapski su kršćani i oni će danas, malo iza podneva, na ulasku u Betlehem dočekati jeruzalemskog katoličkog biskupa, kojega ovdje nazivamo i patrijarhom. Za to će vrijeme već mnogi kršćani iz Jeruzalema i hodočasnici iz čitavoga svijeta proći kontrolnu točku koja dijeli Izrael od područja Betlehema koji je pod palestinskom vlašću. Početak božićnih svečanosti označavaju tradicionalno izviđači, koji, još od vremena britanskog upravljanja ovim krajevima, stupaju u svojim živopisnim odijelima uz svirku gajdi i udaranje bubnjeva. Nakon toga će se oblikovati velika procesija koja će, po biskupovu dolasku na Trg jaslica, krenuti prema bazilici Rođenja. Ondje će biskup, s onoliko ljudi koliko već može stati, sići u špilju Isusova rođenja i kratko se pomoliti nad srebrnom zvijezdom koja je postavljena u križarsko vrijeme, a označava mjesto rođenja. Nije baš da se na slici nešto puno vidi u tom mraku, ali to je to mjesto. Bazilika Isusova rođenja zajedničko je vlasništvo Grčke pravoslavne Crkve, Katoličke Crkve i Armenske Crkve, no odmah uz nju nalazi se franjevački samostan i katolička župna crkva sv. Katarine, gdje se slavi polnoćka. (Slika je preuzeta sa službenih stranica betlehemskog svetišta) Iz ove crkve mnoge svjetske televizije prenose polnoćku. Možda vidite i mene :))) Dok ovo čitate, ja sam već vjerojatno na putu za Betlehem ili sam već onamo stigao. Mislit ću i na sve blogere, a osobito na vas moje redovite pratitelje i blogovske prijatelje! Na Božić se nadam da ću već moći opisati kako je bilo. Svima vam od srca želim sretan Božić!

- 09:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 23.12.2005.

Pred Božić u Jeruzalemu

Jeruzalem je, to sigurno znate, grad triju monoteističkih religija, pa nećete ni sada u svim dijelovima grada naići na znakove Božića. Morat ćete se zaputiti u kršćansku četvrt Staroga grada ili bar onamo kuda prolaze kršćanski hodočasnici. Sinoć sam prošetao malo ulicama Staroga grada, a sada prenosim i ovamo malo toga ugođaja. Tu su ponajprije one uobičajene trgovine sa suvenirima, koje su jednake kroz cijelu godinu. Ima trgovina poput ove na slici dolje, gdje možete kupiti odjeću, jastuke i slične stvari izvezene na tradicionalni beduinski način. I ne samo to, nego negdje možete kupiti i namještaj domaće izrade ukrašen sedefom. No, najčešća vrsta trgovina su one s blještavim i uglavnom beskorisnim sitnicama što ih turisti i hodočasnici najčešće i kupuju. Da se bliži Božić, najviše se osjeća u trgovinama u koje zalazi domaće stanovništvo, pa ćete tu naći svega, od božićnih ukrasa do ovih uvoznih čokoladica. Šetajući, tako, ulicama grada, odlučio sam posjetiti i koju crkvu da vidim postavljaju li u njima jaslice. I, doista, u jednoj od njih časne su se sestre, izgleda, u zadnji čas prihvatile posla. U jedinoj jeruzalemskoj katoličkoj župnoj crkvi jaslice su već postavljene i prilično su velike. Jedino još nedostaje mali Isus. Njega će dodati u Božićnoj noći. Eto, to su slike s jučerašnje šetnje. Ima, međutim, još jedna lijepa stvar koja mi se jučer dogodila: neočekivani poklon. Stigla mi je vrećica puna različitih darova, od glazbenih CD-a (koje upravo slušam) i DVD-a s filmom o Hrvatskoj (što je uvijek lijepo pogledati kad je čovjek daleko), pa do različitih naših prehrambenih proizvoda i ovog finog vina. Od srca zahvaljujem dragom darivatelju, a nadam se i da se ne ljuti što sam ovaj bogati poklon stavio na blog. Znam da ga čita. Ove ću noći morati ići do zračne luke kod Tel Aviva. Očekujem jednoga prijatelja čiji avion dolazi oko tri ujutro, pa se neću baš naspavati. Ne smijem se, doduše, jako žaliti, jer i on ponekad posjeti ovaj blog :) Slabo će se spavati i one sljedeće noći, jer sam skupa s njime nakanio poći do Betlehema na Polnoćku. Tako, na Božić možete odande očekivati ekskluzivni izvještaj.

- 07:47 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.12.2005.

Nabi Musa

Nakon što smo prošlog četvrtka završili naše pješačenje kroz Wadi al-Qelt i obišli Herodove palače u Jerihonu, pošli smo do autobusa koji nas je čekao na najbližoj cesti. Uz njega je, kao i obično kada se dođe u Jerihon, bilo i nešto djece koja su prosila. U autobusu smo zaključili da nam je ostalo još nešto vremena, jer smo neočekivano brzo prešli čitav Wadi al-Qelt, pa smo, umjesto da se odmah vratimo u Jeruzalem, odlučili zastati na mjestu koje se zove Nabi Musa. Nakon što sam opisao biljke na koje smo za pješačenja naišli, evo sad par riječi i o tome. Mjesto se nalazi tek par kilomentara jugozapadno od Jerihona, s južne, lijeve strane ceste koja vodi do Jeruzalema. Riječ je o muslimanskom svetištu groba Mojsijeva. Cijela je stvar malo čudna, jer u Bibliji piše da nikome nije poznato gdje je Mojsije pokopan, a njegov je život završio s onu stranu rijeke Jordana. Kaže se da je s brda Nebo imao priliku vidjeti Obećanu zemlju prije svoje smrti, zemlju u koju on sâm neće ući, nego će nakon njegove smrti narod onamo povesti Jošua. Brdo Nebo na ovoj je karti označeno pod upitnikom, jer njegovu točnu lokaciju imamo iz rimskog i, osobito, iz bizantstkog doba, kada ondje postoji i svetište posvećeno Mojsiju. U svakom je slučaju onkraj Jordana i Mrtvog mora. Samo svetište u koje smo sada došli, a to znači muslimansko svetište s ove strane Jordana, ima oblik hana, to jest odmorišta za karavane, a i stoji na putu iz Jeruzalema prema istoku, otprilike na razdaljini od dan hoda. Neki kažu da je već u križarsko doba ovdje postojao nekakav samostan, no sa sigurnošću se zna da je, nakon osvajanja Jeruzalema, muslimanski vladar Salahedin ovdje utemeljio svetište s malom džamijom. On je, čini se, htio usmjeriti ovim putem muslimanska hodočašća iz Jeruzalema prema Meki, pa je usputno svetište dobro došlo kao motivacija da se ide baš ovim putem. Evo nas ovdje u maloj džamiji toga svetišta. Naši su muslimanski domaćini bili gostoljubivi, pa su nam otvorili i metalnu rešetku koja središnji dio džamije razdvaja od prostorije u kojoj se nalazi nadgrobni spomenik što podsjeća na Mojsija. Usput su nas, naravno, upozorili i na malu kutijicu u koju smo mogli/morali ubaciti mali prilog. Danas muslimani ovamo hodočaste slijedeći, zapravo, kršćanski kalendar. Glavno hodočašće u ovo svetište organizira se uvijek u vrijeme uskršnjih blagdana. Ne zna se točno odakle ta tradicija, no mnogi drže da su taj običaj uveli jeruzalemski muslimani kojima je dozlogrdila gužva što je kroz te dane u Jeruzalemu stvaraju kršćanski hodočasnici, pa su našli ovo izdvojeno mjesto usred pustinje na kojem su mogli na miru moliti. Time smo priveli kraju naš izlet od prošlog četvrtka o kojem vam, evo, pišem već tjedan dana. Vratili smo se u Jeruzalem i počeli razmišljati što bi moglo biti sljedeće.

- 09:22 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 21.12.2005.

Susret blogera

Jučer, 20. prosinca, nedaleko od Jeruzalema održan je Prvi susret hrvatskih blogera u Izraelu. U vrlo kratkom roku dogovorili su se Edi, Borut i Darko da svoje blogersko poznanstvo utvrde i u stvarnosti. Iako je poziv na susret bio upućen svim hrvatskim blogerima, uspjeli smo se, evo, naći samo nas trojica, ali ne sami, nego u društvu obitelji i prijatelja. Dvije trećine članova ovog Društva hrvatskih blogera u Izraelu započelo je susret već u poslijepodnevnim satima na ulicama Jeruzalema. A Borut, poznat po svojim fotografijama, bacio se na posao. Navečer smo stigli do dogovorenog mjesta, gdje nam je Edi bio izvrstan domaćin. Evo ga kako nas nudi domaćim limoncellom. Borut je i dalje, naravno, vrijedno bljeskao. A Darko je sa sveukupnim članstvom ovoga Društva uživao u ponuđenom (Tu je, naravno, i Vesna koja je snimila ovu fotografiju). Glavni zaključak ovog Prvog susreta hrvatskih blogera u Izraelu bio je da će se organizirati i Drugi susret hrvatskih blogera u Izraelu.

- 06:21 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 20.12.2005.

Biljke Wadi al-Qelta

Dok smo prošlog četvrtka pješačili kroz Wadi al-Qelt, premda je riječ o pustinjskom kraju, naišli smo na različite biljke. Na početku svojih postova o tom pješačenju obećao sam da ću napisati poseban post o biljkama. Evo ga sada ovdje. Prva biljka koju vam želim pokazati hrvatski se zove drača, a stanište joj je čitavo sjeverno i istočno Sredozemlje. To znači da je, osim ovdje u Svetoj zemlji, ima i u našim južnim krajevima. Uz ovo hrvatsko ime, zanimljivo je kako se ta biljka zove na drugim jezicima. Njezin je znanstveni naziv paliurus spina-christi, a slično je i u romanskim jezicima. Na talijanskom se zove paliuro ili spina crocefissi, na francuskom paliure ili épine du Christ. Na njemačkom je zovu Christusdorn, a na engleskom Christ's-thorn. Nisam, naravno, ove nazive ranije znao, nego sam ih našao na stranicama Zavoda za šumarsku genetiku i dendrologiju. Ova se biljka tako zove zbog trnja koje se nalazi ispod listova, a neki botaničari drže da su njezine grane poslužile za Isusovu trnovu krunu. Isto su mislili i kršćanski hodočasnici kroz stoljeća, koji su grane drače nosili sa sobom kao uspomenu. Drača je kroz povijest korištena i kao ljekovita biljka, pa postoje srednjovjekovni zapisi da je prodavana među lijekovima u mamelučko doba. Plodovi su jestivi, bilo svježi, bilo sušeni. Osobito ih cijene beduini, koji od plodova drače prave neku vrst tijesta, te ih zimi jedu poput kruha. Drvo je drače teško i otporno, pa se koristi za obrađivanje i izradu umjetničkih predmeta, dok se grane koriste za ogrijev. Zbog njegove višestruke koristi, ovdašnji muslimani izuzetno cijene ovo drvo o kojem postoje mnoge legende i priče. Osim drače, na našem smo putu naišli i na grmove gorušice koji su odlučili niknuti upravo ovdje usred pustinje. Gorušica je upravo sada, nakon prvih kiša, u punom cvatu, pa su svi njezini grmovi bogati ovim žutim cvjetovima. Unatoč tome, na stabljikama je ostalo i nešto starih suhih plodova koji su nekad u sebi držali sjemenke, a sada je već mnoge vjetar ispraznio. Ipak, uspio sam naći i neke pune, pa evo ovdje slike da vidite kako je doista maleno sjeme gorušice. Kada govori o kraljevstvu nebeskom, Isus kaže da je ono poput zrna gorušice, manje od svega sjemenja, a kad naraste bude veće od svega drveća. Dobro, ono prvo čini se istinitim, no biljka gorušice nikad ne izraste u nešto veće od malo većeg grma. Kako sada, tako i u ono doba, u ovim su se krajevima jako koristile stilske figure preuveličavanja. Stručno se to zove hiperbola. U ovom slučaju htjelo se reći jednostavno, da iz tako malog sjemena izraste nešto puno veće nego što bi to čovjek očekivao, pa tako i kraljevstvo nebesko. Toliko o gorušici. Ima još jedna bilja koja u Judejskoj pustinji nikne odmah nakon prvih kiša. Nažalost, ne znam kako se zove. Lijepo izgleda ovako dok niče, a i daje malo boje smećkastom krajoliku pustinje. Vidite, često ni pustinja nije ono što bismo mi od nje očekivali. Prilično je živa.

- 08:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.12.2005.

Jerihon

Wadi al-Qelt (1) Wadi al-Qelt (2) Wadi al-Qelt (3) Pred kraj našega pješačenja kroz Wadi al-Qelt u daljini se vidi dolina koja okružuje rijeku Jordan i jerihonska oaza. Rijetko tko je odolio slikanju uz taj prizor, pa eto ovdje i mene. Ostalo nam je još samo sići do oaze i pogledati ostatke Herodovih palača. Usput, s druge strane wadija, upravo ondje gdje je prolazila rimska cesta, a to znači i cesta u doba Isusovo, vidimo ruševine hana, to jest odmorišta za karavane, koje je u križarsko doba izgrađeno nad ostacima starih rimskih utvrda. U srednjem vijeku ovdje su se hodočasnici spominjali onoga slijepoga Bartimeja kojega je Isus ozdravio kada je na putu za Jeruzalem izlazio iz Jerihona. Ubrzo se pred nama sasvim otvara dolina i oaza Jerihona, s wadijem koji nastavlja vijugati prema Jordanu. Ovdje smo se zaustavili kod ruševina u kojima se skrivaju ostaci utvrda i palača. Prva na koju nailazimo nalazi se sa sjeverne strane wadija. Unutar toga humka stoje zidovi utvrde što su je izgradili još Hasmonejci, obitelj velikih svećenika i jeruzalemskih vladara, koji su nastavljali tradiciju Makabejaca. Kasnije je tu utvrdu Herod Veliki pretvorio u svoju privatnu palaču. Uz nju nalazio se i ovaj bazen. Josip Flavije, židovski ratnik, pa povjesničar iz prvoga stoljeća, donosi nam svjedočanstvo o tome kako je u ovom bazenu Herod dao pogubiti jedinog svoga mogućeg suparnika na prijestolju, šesnaestogodišnjeg Aristobula iz hasmonejske dinastije. Tako znamo da njegovo proganjanje Isusa i pokolj nevine dječice nije uopće izvan povijesnoga konteksta. Usto, Herod koji je i umro u ovoj palači, zapovijedio je na samrti da se uhite prvorođenci svih viđenijih židovskih obitelji. U trenu Herodove smrti, trebali su i ti sinovi biti pobijeni, jer, kaže Herod: »Ako neće tugovati zbog moje smrti, neka tuguju zbog smrti svojih sinova«. Čini se da ta njegova odredba nije nikada provedena u stvarnost. Evo još jedne slike te Herodove privatne palače. Uz nju, samo nekoliko desetaka metara dalje, nalazila se i njegova javna palača u kojoj je primao goste i poslanstva. Najljepši dio svakako je ova javna bazilika. Riječ »bazilika« mi obično povezujemo s crkvom, no crkve su zapravo, od 4. st., počele preuzimati oblik rimskih bazilika (dolazi od grčkog basileus, što znači kralj), koje su prvenstveno služile za javna okupljanja. Takva je bila uloga i ove bazilike sa stupovljem i polukružnom apsidom u dnu. Ono zeleno u pozadini je plantaža banana. Zanimljiv je način njezine izgradnje s koso postavljenim opekama. Takav je stil tada bio u modi, pa se može, recimo, vidjeti i u Pompejima. Herod je bolovao od neke kožne bolesti, pa mu je godilo često kupanje, zato u sve svoje palače dovodi obilje vode. Pješačeći Wadi al-Qeltom vidjeli smo i vodovod što ga je on izgradio kako bi doveo vodu upravo do ovih palača. Ovdje se vide ostaci jednog manjeg kupališta unutar javne palače. Na kraju smo trebali još prijeći i na drugu, južnu stranu wadija. U njegovu smo koritu naišli na ove deve koje su nemilosrdno brstile ovaj ukusni grm. Na tu smo drugu stranu prešli kako bismo vidjeli i južni dio ove Herodove javne palače. Njezina su dva dijela bila spojena mostom koji je nadsvođivao wadi što prolazi između njih. Koliko je to sve bilo ogromno, vidi se na slici snimljenoj s mjesta južne palače, dok su prijeko, ispod plantaže banana, ostaci sjeverne palače. Uz ovu južnu palaču čekao nas je i autobus koji nas je imao vratiti u Jeruzalem.

- 09:45 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.12.2005.

Wadi al-Qelt (3)

Wadi al-Qelt (1) Wadi al-Qelt (2) U našem pješačenju duž Wadi al-Qelta stigli smo i do točke koja označava otprilike polovicu puta. To je grčki pravoslavni manastir sv. Jurja, poznat i kao Mar Koziba. Posvećen je svetom Jurju, ali ne onom na kojega mi obično pomislimo, nego jednom monahu koji je i utemeljio ovaj manastir. Sama je crkva u njemu posvećena Mariji. Manastir je utemeljen najvjerojatnije krajem 4. st. kada su kršćani u Rimskom carstvu već imali slobodu. Bio je u upotrebi do 614. god. kada na ove prostore provaljuju Perzijanci, pa, poput mnogih drugih, uništavaju i ovaj manastir. Oni, na neki način, zaustavljaju staru tradiciju pustinjačkoga monaštva, kojim je bila oživljena ova Judejska pustinja. Uz prostore Egipta, ovo je bilo područje s najjačom monaškom pustinjačkom tradicijom. Pustinjaci su tražili načina kako se bolje posvetiti Bogu u vrijeme kada se to više nije postizalo mučeništvom, pa su se odlučili za povlačenje u samotne, divlje krajeve. Zato je i ovaj manastir tako povučen i nepristupačan. Nisu, međutim, svi monasi živjeli u takvim lijepo uređenim zgradama. Ovdje je, ustvari, živjela samo manjina. Većina su bili raštrkani po okolnim spiljama u kojima su čitav tjedan samotno živjeli, posteći i moleći, a samo su se nedjeljom okupljali u ovom manastiru na zajedničku molitvu i objed. Nešto od ugođaja tih pustinjačkih spilja i danas se može vidjeti. Mi smo, pak, odlučili ući u manastir, koji tako privlači svojim načinom izgradnje. Većina je građevina novijeg datuma, s kraja 19. st. kada ga je jeruzalemska Grčka pravoslavna Crkva odlučila obnoviti i ponovno naseliti, prvi puta nakon 614. god. Samo jedan manastir u čitavoj Judejskoj pustinji čuva neprekinutu tradiciju boravka monaha od svoga osnutka u 4. st., a to je manastir sv. Sabe Pustinjaka, nedaleko Betlehema. U ovom manastiru sv. Jurja, kao i obično, monasi su nas ponudili vodom i sokom. Keksi su ovaj puta izostali, što je bilo upozorenje da se nešto promijenilo u njihovom tradicionalnom gostoprimstvu. Monah koji je toga dana bio zadužen za prihvat gostiju očito je bio loše volje. Morao je trčati i oko radnika koji su obnavljali neke kamene dijelove manastira, pa je valjda bio i umoran. Nisu mu trebali sada još i neki pustinjski pješaci. Ipak, dozvolio nam je ući u crkve koje se nalaze unutar manastira, no nije nam bilo dozvoljeno fotografiranje. Ja, međutim, ne bih bio ja, a da ne ukradem barem jednu sliku. Onako, bez bljeskalice, po skrivečki. Tek toliko da se vidi ugođaj. Na kraju je još i jedan Čeh među nama pitao monaha koliko ih ima u manastiru, što je ovoga izazvalo da na njega počne vikati, pa smu zaključili da je bolje završiti s cijelom pričom i prijeći na nešto ugodnije, to jest, na ručak. Izašli smo iz manastira, spustilil se niže prema dnu korita Wadi al-Qelta, posjedali u hladu drveća, otvorili ruksake, povadili sendviče i lijepo se okrijepili. Prilično smo brzo stigli do ovog mjesta, pa nije trebalo žuriti. Neki su odlučili napraviti i pravu siestu i pola sata odrijemati. Na kraju nam je ipak valjalo krenuti dalje. Nastavljamo sjevernim rubom Wadi al-Qelta prema istoku, slijedeći ovaj puta crvene oznake. Iako se cijelim putem spuštamo prema najnižoj točki na zemaljskoj kugli, na 400 m ispod razine Sredozemnog mora, ipak smo se ponegdje trebali i uspeti. Usput i dalje viđamo tragove pustinjačkog monaškog života, a možda i kasnijih beduina. Spilje su zazidane suhozidom, ponajprije radi zaštite od vjetra i sunca. U poslijepodnevnim satima počeli smo se približavati i cilju našega hoda, a to je jerihonska oaza. Ovdje se, između stijena wadija, u daljini već pojavljuje njezino zelenilo. Vidim sada da sam ovdje ubacio već prilično slika, pa priču o našem dolasku u Jerihon s palačama Heroda Velikog ostavljam za sljedeći put. Nastavak: Jerihon

- 09:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 17.12.2005.

Wadi al-Qelt (2)

Wadi al-Qelt (1) Nakon što smo dozvolili očima da se naužiju prizora oko izvora Ain Qelt, krenuli smo nizvodno. Krajnji nam je cilj oaza i grad Jerihon. No, da bismo ga dostigli, potrebno je prijeći čitav Wadi al-Qelt. Cijelim ćemo putem slijediti njegovo suho korito i ovaj kanal koji s izvora usmjerava vodu prema Jerihonu. Vrijeme je postajalo sve čišće i sve se više povlačila ona jutarnja izmaglica. Krenuli smo lijevom, to jest sjevernom stranom wadija. Ova je staza označena zelenim oznakama. Usput primjećujemo da pustinja kroz povijest ovdje nije bila niti tako pusta. Bilo je dovoljno ovo malo vode, pa da se pojavi i zelenilo, ali i da ljudi zaključe da se na ovim mjestima može živjeti. Na suprotnoj strani usjeka gledamo niz spilja, od kojih su neke barem djelomično zazidane. Vidi se da nije bilo tako davno da je netko u njima našao sklonište, pa čak i prebivalište. Wadi nastavlja krivudati, a sa svakim njegovim zavojem očekuju nas i nova iznenađenja, a najljepše je kada vas iznenadi lijep pogled na put koji je pred vama. Usput nailazimo i na različite životinje. Koze ovdje uživaju, jer imaju sasvim dovoljno trave i grmlja. Koze nas osim toga upozoravaju da u blizini mora biti i njihov pastir ili beduinski šator. I, doista, nakon tek nekoliko minuta hoda, u dolini imamo priliku vidjeti nastambu beduinske obitelji. Lijevo je tor za životinje, a desno šator u kojem žive beduini. Pogledate li malo bolje, uz šator ćete vidjeti i beduinku koja se baš bavila pranjem rublja. Dok nastavljamo dalje svoj hod i dok se divimo prekrasnom krajoliku, među zelenjem prepoznajemo i grm gorušice koji je upravo u cvatu. Da baš ne pripadamo u taj krajolik činilo se i ovom magarcu koji nas je tako nepovjerljivo promatrao. Njegov je vlasnik malo dalje potražio osvježenje u hladu. Vodovod što ga je nekoć izgradio Herod Veliki, a kojim je sproveo vodu do svojih palača u Jerihonu, i dalje nas prati na našem putu. Ponekad, kao što je slučaj ovdje, prelazi s jedne strane wadija na drugu, tražeći povoljniji put. U to je doba put iz Jerihona za Jeruzalem prolazio onom drugom stranom. Bliži se polako podne, a našem se blagom umoru priključuje i glad. I sve je teže misliti na one sendviče koji nas tako željno očekuju u ruksacima. Ali, prije nego proglasimo pauzu za ručak, potrebno je dostići još jedan cilj, a to je grčki pravoslavni manastir svetog Jurja, poznat i kao Mar Kozhiba. Valja nam, dakle, sići onamo dolje, pozdraviti monahe, obići manastir, pa tek onda ručati. Neki od onih »novih«, koji su jutros položili Prisegu pustinjskoga pješaka, bili su vidno razočarani kada su doznali da se nalazimo otprilike na polovici našega pješačenja. Nastavak: Wadi al-Qelt (3)

- 08:13 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 16.12.2005.

Kiša u gradu

Jutros sam počeo opisivati jučerašnje pješačenje u pustinji kroz Wadi al-Qelt sve do Jerihona. Ono čega smo se pribojavali jučer, stiglo je danas - kiša. U uskim usjecima u pustinji kiša može biti prilično opasna. Ne mora čak ondje niti padati, ali ako pada, recimo u Jeruzalemu, to je dovoljno da se unutar jednog wadija stvori bujica koja nosi sve pred sobom kilometrima daleko, a koji puta odnese i pokoji ljudski život. Za jučer su neki najavljivali kišu u poslijepodnevnim satima, pa smo mi čitavo poslijepodne hodali gornjim rubovima wadija, ne spuštajući se u samo korito. Ipak, vrijeme nas je poslužilo. Danas sličan pothvat ne bi bio moguć. Popodne se u gradu nebo zamračilo i počela je kiša. Evo mala slikovnica kako to izgleda. Priznajem da su motivi jednolični, no stvarno mi se po ovakvom vremenu nije dalo izlaziti iz kuće. Tim prije što je kiša u Jeruzalemu uvijek praćena i vjetrom, pa se čovjek neizbježno kući vrati sav mokar, bez obzira na kišobran.

- 18:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Wadi al-Qelt (1)

Kao što sam bio obećao, evo već nešto slika i riječi o jučerašnjem pješačenju Judejskom pustinjom. Krenuli smo ujutro u 7,30 autobusom od jeruzalemskih Damaščanskih vratiju, a cilj nam je bio Wadi al-Qelt. Vozili smo se, dakle, prema istoku, prošli kroz tunel što probija Maslinsku goru, ostavili s desne strane veliko naselje Maale Adumim i ubrzo nakon Hana dobrog Samaritanca skrenuli s glavne ceste koja vodi prema Mrtvom moru. Tu smo, usred ničega, ostavili autobus i krenuli pješice do uređenoga vidikovca. S toga se mjesta dobro vidi krajolik kojim nam je proći. Vidi se jasno krivudava linija Wadi al-Qelta koji presijeca pustinju i završava na istoku, u jerihonskoj oazi, koja nam je krajnje odredište. Obzorje se ujutro gubilo u izmaglici, pa se činilo kao da vrijeme nije baš obećavajuće. Wadi al-Qelt spominje se u Bibliji pod hebrejskim imenom Perat. Za proroka Jeremiju je rečeno da je više puta morao ići do Perata. U našim, kao i u mnogim drugim prijevodima Biblije, taj je naziv preveden kao Eufrat. To i nije toliko netočno, jer je Perat ime i za tu rijeku. Ali, ipak, Jeremija je bio iz Anatota, nekoliko kilometara sjeverno od Jeruzalema i da bi stigao do Eufrata morao bi prijeći tisuće kilometara. Očito je nezgodno prevoditi takve tekstove ako se ne poznaje zemljopisna stvarnost. No, vratimo se našem pješačenju.Više lijevo, prema sjeverozapadu, vidi se dio malene oaze do koje nam je prvo sići, jer želimo doći do jednoga od izvora. Bilo nas je jučer gotovo trideset, a od toga priličan broj »novih«, koji su, po tradiciji, morali proći kroz posebnu inicijaciju. Svi »novi« morali su se okupiti oko jednoga ruksaka i na njega položiti ruku, dok jedan od »starih« čita tekst Prisege pustinjskoga pješaka. Oni su, tako, ponavljajući riječi »staroga«, prisegnuli da će od sada nadalje »svake godine bar jedanput poći pješice kroz pustinju«, a ne budu li to vjerno činili, »ne mogli popiti ni kap piva do kraja života i imali tri, štoviše, četiri punice«. Posljednji čin ove inicijacije sastoji se od udarca nogom što ga »novima« daju »stari« u stražnji donji dio tijela. Sada možemo krenuti dalje. Silazimo prema koritu Wadi al-Qelta. Usput vidimo ostatke staroga vodovoda iz rimskoga doba. Zapravo ga je dao izgraditi Herod Veliki. Herod je u Jerihonu imao veliku palaču u kojoj je boravio u zimskim mjesecima. Odgojen je u Rimu gdje je upoznao i rimsku kulturu i način života, pa je to htio preslikati i u svoje palače. Za to mu je bilo potrebno mnogo vode, pa sami jerihonski izvori nisu bili dovoljni. Stoga gradi ovaj vodovod koji sa zapada dovodi vodu u Jerihon. Želimo stići do izvora Ain Qelt, prema kojemu nas vodi pješačka staza obilježena ovakvim crnim oznakama. Nailazimo i na sam potok koji objašnjava zelenilo u Wadi al-Qeltu. Slijedit ćemo potok sve do jednoga od njegovih izvora. Evo nas gotovo na našem prvom odredištu. Nije li ovo divan prizor? No, to još nije izvor. Do izvora treba još malo, ali za to treba smočiti i noge. Bila je to prava masaža za tabane, a usput su nas i sitne ribice grickale. Latinoamerikanci među nama proučavali su nije li možda riječ o piranama. Nakon samo par minuta hoda stigli smo i do izvora Ain Qelt. Odavde uzvodno još su dva izvora ovoga potoka: bliži Ain Fawara i udaljeniji, prvi izvor, Ain Fara, čije ime i čuva uspomenu na onaj Jeremijin Perat. Na izvoru su, naravno, svi navalili ne bi li se napili svježe vode. Bilo je prilično toplo jučer u pustinji. Nakon kratkog uživanja u izvoru valjalo se vratiti natrag, prema mjestu gdje smo ostavili cipele. Odsada ćemo slijediti ovaj potok, koji će ubrzo biti kanaliziran. Uz njega se pustinja zazelenila. Što li znači malo vode! I ovaj sam se put bavio i snimanjem fotografija biljaka, no to ću ostaviti za poseban post. Nastavak: Wadi al-Qelt (2)

- 08:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.12.2005.

Simpozij o Koncilu

Opet zanimljiva predavanja u Jeruzalemu. Ovaj put ih je organizirala katolička Crkva, ili, točnije, nuncijatura u Svetoj zemlji. Simpozij je održan u jeruzalemskom centru Notre Dame koji pripada Vatikanu, a nalazi se nedaleko Novih vratiju, izvan zidina starog dijela Jeruzalema. Valja samo prijeći cestu i tu ste. Ovaj centar je zapravo jedan veliki hotel s pripadajućom kapelom koja se izvana sasvim dobro uočava. Usto, tu je i nešto ureda ustanova povezanih s Crkvom. Uz tu zgradu nalazi se i nova dvorana Ivana Pavla II. u kojoj je održan simpozij. Dvorana je izgrađena 2000. godine prigodom hodočašća pape Ivana Pavla II. u Svetu zemlju. U njoj je tada održan međureligijski skup na kojem su sudjelovali Židovi, kršćani i muslimani. Jučer je, međutim, povod okupljanja bio drugačiji. Tema simpozija bila je »II. vatikanski sabor: 40 godina poslije«, sudjelovao je čitav niz zanimljivih govornika, a dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Jedan od glavnih govornika bio je kardinal Maritini, nekadašnji nadbiskup Milana, koji se odlučio povući u Svetu zemlju gdje sada provodi većinu vremena. On je, kao sudionik događaja od prije 40 godina, pričao o zanimljivim stvarima koje su se događale iza koncilskih kulisa. Od trenutka kada se činilo da će se biskupi spakirati i otići, jer im se nije svidio konzervativni predložak nekih tekstova što su ih tamo morali potvrditi; pa do trenutka kad je papa Ivan XXIII. imenovao dvojicu predvodnika suprotstavljenih tabora da sastave kompromisni tekst, do kojega se na kraju i došlo. Na slici je kardinal Martini drugi slijeva, a treći slijeva je nuncij u Izraelu, koji je kao mladić pomagao na koncilu, donosio kavu i slične stvari, pa se sjeća i kako su biskupi imali čak i dva odvojena bara. U jednom su se u pauzama okupljali tradicionalisti, a u drugom progresisti. Prvi slijeva na gornjoj slici je jeruzalemski katolički biskup Michel Sabbah, koji nosi i naslov patrijarha. On je govorio o tome kako je koncil utjecao na život vjernika u specifičnim uvjetima Bliskog istoka. Bilo je još govornika, ali neću vas time zamarati. Predavanja su bila na različitim jezicima, pa su bili potrebni i prevoditelji. Mediji su također pokazali određeno zanimanje za ovaj skup. Sve je završilo oko podneva finom zakuskom kakvu samo u centru Notre Dame znaju pripraviti, no ja sam već morao otrčati drugim poslom. Bit će drugi put. P.S. Danas s malo većom grupom zanesenjaka krećem pješice prema Jerihonu kroz Judejsku pustinju. Prvi dio, do izlaska iz Jeruzalema, prijeći ćemo autobusom, a onda cijelim putem kroz pustinju i prekrasan krajolik Wadi Qelta na vlastiti pogon. Jedina bi nezgoda moglo biti vrijeme. Neki predviđaju mogućnost kiše krajem dana, a to nam na uskom izlasku iz Wadi Qelta prema Jerihonu doista ne bi trebalo. Vidjet ćemo. Šteta bi bilo i da ružno vrijeme pokvari slike toga lijepog kraja, kao i Herodovih palača u Jerihonu. P.P.S. Ne znam jeste li već jučer primijetili kod Boruta ili ne. Ako niste, najavljujem i ja da smo se dogovorili Edi, Borut i ja organizirati Prvi susret hrvatskih blogera u Izraelu. Predviđen je za 20. prosinca u Jeruzalemu, u 17,00 sati.

- 09:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 14.12.2005.

Šetnja Jeruzalemom

Jutros sam malo prošetao gradom. Dobro, nije to bila tek šetnja radi šetnje, nego sam imao u gradu i posla. Unatoč tome, ovdje svakome tko ima dobre oči i obični izlasci postaju zanimljivi. Ako i zaboravimo da se nalazimo u gradu koji je svetište triju monoteističkih religija, uvijek ćemo naći dovoljno toga zanimljivoga za vidjeti i fotografirati. I nakon deset godina boravka ovdje. Ovaj spoj različitih kultura, običaja, jezika, naroda, na sasvim poseban način obogaćuje i grad i njegove stanovnike. Samo da je pameti i mira! Počeo sam dakle pričati o svome jutrošnjem izlasku u grad. Krenuo sam prema Novim vratima, no usput sam naišao na ovaj zanimljivi spoj staroga i novoga. Magarac je ovdje još uvijek korisno prijevozno sredstvo. Zbog mnogih stuba, čak ni maleni traktori, kojima se obično roba prevozi do trgovina, ne mogu stići baš do svake kuće u gradu. Magarac može svuda. Samo, sada mora nositi i terete o kakvima njegovi preci nisu niti sanjali. Kad smo već kod gradskih životinja, tu su i konji. Tek što smo izašli kroz Nova vrata i krenuli prema središtu novog dijela grada, naišli smo na ova dva policajca. Znam, znam, i ova je slika straga, ali što ću, prekasno sam ih primijetio. U svakom slučaju, ako vas put nanese u Jeruzalem, zbog magaraca, konja i sličnih životinja, pazite gdje gazite! Počeo sam s uniformama, onim policijskim, pa nastavljam u istom stilu. Morao sam ionako čekati na crvenom svjetlu, kako ne bih morao platiti sedamdeset šekela kazne, pa sam to iskoristio za slikanje. Tko voli uniforme, ovdje stvarno može uživati. Nemojte me, molim vas, pitati koja je to vrsta uniforme, jer doista ne znam. Previše toga ovdje ima, a ja se za takve stvari nikad nisam posebno zanimao. Godinu dana vojske sam odslužio i to mi je sasvim dosta. Evo nas sada i u najužem centru, u pješačkoj zoni, u ulici Ben Yehuda. Nebo se u tom trenutku zasivilo, pa ugođaj nije bio za slikanje, ali dodajem ovo čisto kao informaciju. Na kraju sam opet ušao u grad na Nova vrata. Zovu se tako jer su posljednja probijena u starim zidinama. Kroz njih se ulazi u kršćansku četvrt. A u kršćanskoj četvrti prizor koji se do prije par godina nije mogao vidjeti. Bila je uvijek muka naći božićne nakite. Prije dvije godine, čini mi se, otvorena je ova trgovina. Potrošačko društvo stiglo je i u Jeruzalem!

- 08:49 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 13.12.2005.

Nabi Samuil (3)

Nabi Samuil (1) Nabi Samuil (2) U prošla sam dva posta opisao mjesto nazvano Nabi Samuil kao svetište groba proroka Samuela i kao arheološko nalazište, no, budući da je riječ o najvišem brijegu zapadno od Jeruzalema, valja ga opisati i kao izuzetan vidikovac. Nažalost, kad smo bili ondje nije nas pratilo i lijepo vrijeme, pa su i slike više informativne nego lijepe. Nabi Samuil nalazi se negdje u središtu područja koje je u Starom zavjetu pripadalo plemenu Benjamina, najmanjem od dvanaest izraelskih plemena. Odavde se područje toga plemena širi u uskom pojasu još par kilometara prema zapadu, dok prema istoku nastavlja sve do rijeke Jordana kod grada Jerihona. Kada su Izraelci, nakon izlaska iz Egipta i prolaska kroz pustinju, osvojili obećanu zemlju, Jeruzalem je ostao nekako na ničijoj zemlji, a nalazio se točno na granici između Benjamina i plemena Jude, onog plemena iz kojeg je bio kralj David i kojem pripadaju gradovi Hebron i Betlehem. Iako dan baš nije bio sasvim čist, ipak se ovdje na obzorju u desnom dijelu slike naziru tri tornja. To je Maslinka gora podno koje se prostire grad Jeruzalem. S druge, istočne strane Maslinske gore, pa sve do Mrtvog mora, prostire se kamenita Judejska pustinja. Od ovog istočnog dijela brijega na kojem smo se nalazili krenuli smo prema zapadnoj strani. Tu se, prema zapadu, nastavljaju smjenjivati brežuljci plemena Benjamina, koji se polako spuštaju prema dolini Šaron i području oko Tel Aviva. Nažalost, izmaglica nam nije dozvoljavala da to i vidimo. Okrenuli smo se, stoga, prema sjeveru. Ovdje, tek par kilometara od nas, počinje se uzdizati gorje koje je pripadalo plemenu Efrajima. Nakon Davida i Salomona i podjele Izraela, to će biti središte Sjevernog kraljevstva, a kraj će biti poznat i kao Samarija. Danas je ondje palestinsko područje s gradom Nablusom kao svojim središtem. Kad smo završili s obilaskom ovoga mjesta, uputili smo se prema izlasku, a ovdje, budući da je Nabi Samuil i židovsko svetište s malom sinagogom, nalazi se i neizostavna fontana za obredno pranje. Na njoj se nalazi ova plastična posudica s dvije ručke. Dok vrši svoje obredno pranje, pri čemu mora oprati obje ruke, Židov će prvo primiti nečistom rukom za jednu ručku i isprati drugu ruku. Potom će čistom rukom primiti za drugu ručku i politi onu nečistu ruku. Na taj način nikada čistom rukom ne prima ručku koju je dodirivala nečista ruka. Nastavili smo dalje pješice prema Jeruzalemu. Nakon par kilometara stigli smo do naselja Ramot. Tu smo mislili čekati autobus za Jeruzalem, no taj nije nikako stizao. Konačno smo izgubili strpljenje, zaustavili taksi koji je prolazio i, nakon kraćeg cjenkanja, ušli u njega. Tako je završilo ovo ugodno i poučno nedjeljno prijepodne. Još smo stigli doma i za ručak.

- 08:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.12.2005.

Nabi Samuil (2)

Nakon što sam u prekjučerašnjem postu opisao građevinu podignutu na spomen Samuelova groba, danas vam želim prikazati što se sve nalazi uokolo. Uz lijep pogled što se pruža s ovoga brijega teško je bilo usmjeriti svoju pozornost na arheološke ostatke na samom brijegu. No, evo što smo sve vidjeli. Križarska crkva, unutar čijih se ostataka smjestilo i današnje svetište, bila je okružena građevinama. Najveća je svakako bila zgrada samostana. Od nje su ostali samo najniži slojevi uobičajenog križarskog stila gradnje s prijelaza iz romanike u gotiku. Zakorači li se dalje u povijest, naići će se na bizantski sloj. Od njega su ostale uglavnom gospodarske zgrade i razne radionice. Među njima sačuvali su se i ostaci ove keramičke peći. Mnogo više zanimljivih ostataka vidi se iz još ranijeg, rimskog i helenističkog razdoblja. U doba Heroda Velikog izvodili su se opsežni građevinski radovi u mnogim mjestima njegova kraljevstva. Za to je bio potreban kamen koji se klesao u kamenolomima. Ovdje, ispred nekadašnje križarske crkve, nalazi se jedan takav kamenolom. Vidi se na slici da je iz nekog razloga rad u ovom kamenolomu iznenada prestao. Ovaj je ogromni kamen već bio gotovo u potpunosti obrađen i trebalo ga je još samo odvojiti od ležišta. Moguće je da je prestala potreba za kamenom ili je neki projekt izgradnje naglo zaustavljen. Možda je riječ o nemirnim godinama židovskih ustanaka protiv Rimljana. U helenističko i rimsko doba bilo je ovdje i naselje, a stanovnicima je, kao i uvijek, bila potrebna voda. Ovdje se vidi rupa probijena u svodu cisterne za vodu, a u uglu je i ožbukano korito, izrađeno za držanje vode. Možda je to bila nekakva kupaonica, a možda i ono što se hebrejski zove mikve, kada za obredno pranje, premda su one obično veće. Osim ljudi, ovdje su živjele i životinje, pa je i za njih valjalo urediti prebivališta. Ona nisu bila jako udaljena od ljudskih nastambi. Na ovoj se slici vidi da su i kuća za ljude (desno), i štala (lijevo) bile dio istoga kompleksa. Uz stupove na ulasku u malu štalu nalaze se po jedne jasle izdubene u kamenu. Kad smo obišli čitavo arheološko nalazište, odlučili smo se malo i odmoriti, a budući da je tada oko bilo besposleno, lako je našlo novu zabavu - ovu lijepu smokvu. Moji su kompanjoni zaključili da je smokva »dobra za jelo i za oči zamamljiva«, pa su se bacili na posao. No, i ja moram priznati da su smokve bile stvarno slatke i ukusne. Osim nas, još se netko vrzmao oko smokava, ali beduinka je, unatoč svojim godinama, bila toliko hitra da je svojim fotografskim aparatom nisam uspio uloviti na djelu. Na kraju smo si još dozvolili baciti pogled na okolinu, a to je sasvim poseban prizor o kojem ću vam pisati sljedeći put.

- 08:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.12.2005.

Karaiti

Jučer sam prisustvovao izuzetno zanimljivom predavanju. Gostovao je u Jeruzalemu poznati talijanski profesor iz Torina, Bruno Chiesa, stručnjak za srednjovjekovnu židovsko-arapsku misao, član skupine znanstvenika koja se ovdje u Izraelu bavi tim razdobljem. On posebno istražuje karaitski pokret iz desetog stoljeća. Znam da vam to ne govori skoro ništa, ali potrudit ću se sažeti. Zapravo, i sam Bruno kaže na početku svakog svojeg predavanja da je to komplicirana tema i da će je on nastojati malo manje kompliciranom prikazati. Dakle, karaiti (hebrejski qeraim) predstavljaju sljedbu unutar židovstva, koja je sebe uvijek vidjela dijelom židovskog nacionalnog i religijskog zajedništva, osim u slučajevima kad im to nije odgovaralo (npr. u carskoj Rusiji ili u vrijeme holokausta). Osnovao ih je već u 8. st. čovjek imenom Anan, koji je živio u današnjem Iraku. Temelj njegova nauka sastojao se u jačanju važnosti Biblije u odnosu na kasniju usmenu predaju. Njegova je misao: »Neka vam svjedočanstvo bude Tora, a što ja mislim, to je manje važno«. Cijeli se pokret snažno razvio do 10. st. U to su vrijeme karaiti u potpunosti prihvatili dva bitna načela. Prvo, način iznošenja mišljenja je dijalektika, znači metoda pitanja i odgovora. Taj će oblik diskusija u to doba prihvatiti i arapski mislioci, a na Zapad će se probiti tek koje stoljeće kasnije procvatom skolastike, koja ga je preuzela od Arapa. Drugo načelo sastojalo se u nauku da onome koji ne vjeruje isto što i ti ne možeš stvari objašnjavati pomoću tvojih svetih knjiga. Na taj se način mogla razviti bogata razmjena mišljenja između Židova, muslimana i kršćana, koji su gotovo svi u to doba prihvaćali to načelo. Ovdje na Bliskom istoku služili su se svi i istim jezikom, arapskim, kao što se vidi i iz ovih židovskih karaitskih rukopisa. Ono što je najzgodnije, bilo je sasvim normalno da Židov u svojim raspravama citira nekog muslimana ili kršćanina, musliman Židova ili kršćanina, kršćanin muslimana ili Židova. Na kraju, jedan od karaitskih učitelja iz desetog stoljeća izjavio je da sukobe i podjele među ljudima ne stvaraju različite religije i uvjerenja, nego težnja za moći. I sve to u »mračnom« srednjem vijeku desetog stoljeća! Kasnije ćemo svi otići pomalo svatko u svoj fundamentalizam, počevši s križarskim ratovima. Karaita danas ima još sasvim malo: nešto u Egiptu i nešto u Izraelu u gradu Ramla, nedaleko od Tel Aviva. Nešto više o karaitima može se naći i u Wikipedijinu članku. No, osim što je predavanje bilo zanimljivo, zanimljiv je i sam profesor - pravi »simpaticone«, kako bi on sam rekao. Hoda okolo neobavezno odjeven, s ruksakom preko ramena i nekakvom vjetrovkom na sebi. Za vrijeme predavanja, pokazao nam je i da ispod veste nosi majicu s citatom jednog od karaitskih učitelja. No, i sâm sam uvidio koliko je taj čovjek jednostavan i zapravo dobar. On svake godine dolazi u Jeruzalem zbog svojih istraživanja i uvijek mi se javi, pa završimo na kavi, a koji puta je to bila i koja čašica. Strašno voli našu šljivovicu. Ako već jednog dana moram biti profesor, bilo bi lijepo biti tako stručan, a opet tako jednostavan i pristupačan čovjek.

- 10:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 10.12.2005.

Nabi Samuil (1)

Nabi Samuil arapsko je ime mjesta koje sam posjetio ove jeseni, a znači »Prorok Samuel«. Nalazi se nadomak Jeruzalemu, a meni je trebalo devet godina da ga se odlučim obići. Već me zbog toga bilo sram, pa sam se dogovorio s još dvojicom, koji su te nedjelje bili slobodni, i krenuo na put. Prvo smo zaključili da nema smisla ići pješice, tim prije što sam ja malo nakon podneva imao neku drugu obavezu. Stoga smo izašli izvan jeruzalemskih gradskih zidina, pred Damaščanska vrata, znajući da ondje čekaju taksiji. Malo smo se morali cjenkati s taksistom. Prvi korak, pritom, uvijek je dokazivanje da znamo koju arapsku riječ i da nismo obični turisti, nego da ovdje živimo. Kad taksist to shvati, moguće je postići cijenu gotovo jednaku onoj namijenjenoj domaćoj klijenteli. Sjeli smo, dakle, u taksi i krenuli u kraj koji se nalazi sjeverozapadno od Jeruzalema, tek nekoliko kilometara od posljednjih gradskih predgrađa. Naš se cilj nalazi na najvišem brijegu u ovom kraju zapadno od grada. To je u doba proroka Samuela, a o njemu se ovdje govori, bilo područje židovskog plemena Benjamin. Znate da su se Izraelci dijelili na dvanaest plemena, a ovo je bilo valjda najmanje. Iz istog je plemena i iz ovog kraja bio i prvi židovski kralj Šaul, onaj nakon kojega je na prijestolje došao David. Riječ je, dakle, o prilično davnom vremenu, no mnoga imena, zadržana u arapskom zemljopisnom nazivlju, podsjećaju na ove likove. Došli smo, tako, i pred zdanje koje nas zanima. Reći ćete mi da je opet riječ o nekoj džamiji. Pa, to i je i nije točno. Ova je građevina, zapravo, istovremeno i džamija i sinagoga, no prvotno je bila crkva. Ne zna se što je točno ovdje bilo u bizantsko doba, no sa sigurnošću se može reći da su križari u 11-12. st. ovdje izgradili crkvu posvećenu upravo proroku Samuelu, onom koji je Davida pomazao za kralja. Ovdje se vidi sada zazidani portal te crkve, a način obrade kamena, kao i stil, pripada križarskom vremenu. Danas je ulaz na suprotnoj, istočnoj, strani, ondje gdje je nekoć bila apsida sa svetištem križarske crkve. On je očito iz kasnijeg doba, kada je crkva već bila pretvorena u džamiju. Iza toga ulaza dobiva se slika kako je mogla izgledati križarska crkva. U južnoj lađi crkve, u smjeru Meke, muslimani su umetnuli ovaj mali zeleni mihrab, koji im naznačava kamo se moraju okrenuti dok mole. Kasnije su na ovo mjesto došli i Židovi, tako da sjeverna lađa nekadašnje crkve pripada židovskoj zajednici. I križarska crkva i džamija i sinagoga ovdje štuju grob proroka Samuela, a središnje mjesto štovanja nalazi se u podzemlju i danas pripada sinagogi. Ono, međutim što se štuje kao grob i vidi se ovdje na slici, nije pravi grob, nego samo srednjovjekovni spomenik. Našli smo ovdje i ovoga gospodina koji se prepustio čitanju i molitvi i uopće se nije dao smetati našim šetanjem uokolo i fotografiranjem. Oko "groba" vidite plavi zastor. Iza njega nalazi se slična prostorija, no ona je namijenjena ženama. Ovdje, uz Samuelov grob, između ona dva zelenkasta stupa, nalazi se sveti ormar, hebrejski aron haqodesh, u kojem se čuva svitak Tore, što na hebrejskom znači Zakon, a sadrži prvih pet knjiga Staroga zavjeta. Ostavili smo ovdje onog gospodina koji se zadubio u molitvu i krenuli u obilazak okolice ove nekadašnje crkve, a sada džamije i sinagoge. No o tome u nastavku: Nabi Samuil (2).

- 08:16 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 09.12.2005.

Kruh

U jutrošnji sam post uključio i sliku kruha ostavljenog na ulici, ispred trgovine, nedaleko nakupina smeća po kojima hodaju mačke, a noću i štakori. Ima nekoliko većih arapskih pekara u Jeruzalemu. Otvaraju se rano ujutro, pa već u zoru u njima kruh kupuju bilo pojedinci bilo trgovine. Manje su trgovine obično obiteljsko vlasništvo, pa vlasnici tih trgovina po kruh pošalju jednog od sinova, s velikom drvenom pločom na glavi, na koju valja naslagati kruh. Činjenica da se ispred nekih trgovina kruh ostavlja na tlu, u svemu tome nije i najgora vijest. Više sam puta doživio da, prolazeći ulicama grada, vidim kako jednom od tih dečki ispadne kruh s one ploče i padne na cestu, onakvu prljavu. Koji puta im se dogodi i da se spotaknu, pa im se kruh razleti na sve strane. I što onda? Ništa. Lijepo se sve skupi, stavi na drvenu ploču, pa na glavu, i nastavi svojim putem prema trgovini. Upravo zato kruh kupujem isključivo u pekari.

- 17:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Jeruzalem se budi

Budući da sam sinoć objavio one lijepe prizore Jeruzalema noću, odlučio sam vam sada pokazati i kako taj grad izgleda ujutro. Ionako sam se jutros, silom prilika, morao rano probuditi i već u šest sati izaći. Slike su dakle od jutros, snimljene oko šest i petnaest. Petak je, dan molitve za muslimane, pa je još jako malo ljudi na ulicama. A ni ja ne bih volio da me netko baš slika u te rane sate, još prije kave. Na prvi pogled, čovjek dobiva prilično idiličnu sliku grada, još uvijek osvijetljenog noćnim svjetiljkama, dok mu zora daruje i nešto one lijepe jutarnje boje. Ova se uličica uspinje prema gradskim vratima, koja kršćanski hodočasnici nazivaju Herodovim vratima, jer su u srednjem vijeku vjerovali da se s njihove nutarnje strane nalazila Herodova palača, dok danas znamo da je bila na sasvim drugom kraju grada. Arapi ova vrata nazivaju Bab ez-Zahara, što znači Ružina vrata. Dvije su teorije odakle je moglo doći to ime. Jedni drže da je to zbog rozete uklesane nad vratima, a drugi kažu da je izvor imena muslimansko groblje koje se nalazi nasuprot vratima, a zove se upravo Zahara. Pitanje je samo što je od čega primilo ime. Još jedan lijepi prizor: preko zidina grada, na istoku, vidi se najviši dio Maslinske gore, iza kojeg će se uskoro pojaviti sunce. Prolaze i prvi automobili. Tko zna zašto je vozač ovog kombija već ugasio svjetla. No, nije sve tako idilično. Dovoljno je pogledati malo bolje ili, bolje rečeno, spustiti pogled. Onda se ima što vidjeti. I još: I malo širi pogled: Sve je to, naravno, veliki razlog slavlja za mjesne mačke. Dobro, mačkica možda je slatka, ali mi baš nije drago da je vidim ovdje u smeću, a tek par metara dalje ovaj kruh čeka na zemlji da se otvori trgovina! Eto, i to je Jeruzalem. No, ne smijem biti previše zločest. Jutros, vraćajući se doma, vidio sam i jednog čistača ulica, ali što on jadan može s jednom metlom protiv svega toga. Ponekad, pred velike blagdane, dogodi se da pomoću velikih šmrkova za vodu skupe sve to na velike hrpe, pa natovare na kamione. I na kraju, da malo popravim dojam, evo i jutarnje slike ulice nazvane Via Dolorosa - Ulica boli, odakle počinje križni put. Jutros je bila čista! Da ne bih bio krivo shvaćen: volim Jeruzalem i mislim da je kao grad izuzetno lijep i zanimljiv, samo mu nedostaje malo brige oko te ljepote. Za ljepši ugođaj preporučam ipak sinoćnje slike. A nešto više o distribuciji kruha, u sljedećem postu.

- 09:21 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.12.2005.

Jeruzalem noću

Bez obzira na to što je zima i što su prve kiše u Jeruzalemu već pale, ovdje je ponovno vedro i toplo, pa sam pomislio da bi ovo mogla biti prava večer za napraviti koju fotografiju grada noću. Noću je stari dio Jeruzalema, onaj unutar zidina, a posebice arapski dio, gotovo sasvim prazan, kao da je napušten. Tu i tamo naići će poneki užurbani prolaznik, no nećete vidjeti ljude kako neobavezno šetaju. Ako želite pune ulice, onda morate doći ovamo u vrijeme mjeseca Ramazana. Samo vas upozoravam da je tada potrebno dobro gledati pod noge, jer su ulice tada posebno zatrpane smećem. Kažu stariji da je stanje bilo potpuno drugačije prije prve Intifade, prvog arapskog ustanka. Tada su još restorani s terasama na ulici radili do kasno u noć. Za Intifade to je bilo nesigurno, a danas je, čini se, izgubljena ta lijepa tradicija. Na večernje izlaske Arapi idu izvan zidina grada, u tek nekoliko boljih arapskih restorana. Posljednji koji daju život gradu u večernjim satima ostaju hodočasnici koji polako napuštaju baziliku Sv. groba, unutar koje se nalaze Kalvarija i mjesto uskrsnuća. Ovdje smo pred ulaznim vratima u tu crkvu, a hodočasnici čekaju trenutak kad će se zatvoriti vrata. To zatvaranje vratiju crkve poseban je ritual, no o tome ću, mislim, imati još prilike govoriti. Bolje da se vratim noćnim slikama grada. Odlučio sam se zapravo vratiti doma i dočarati vam kakav je pogled s moje terase. Ono što prvo upada u oči, to je zlatna Kupola nad stijenom. To, ustvari, nije džamija, nego svetište za osobnu molitvu muslimana. Džamija se zove Al-Aksa, a to je ona kupola u pozadini. Negdje na području ovoga trga, što ga muslimani zovu Haram al-Šarif ili Časno svetište, nalazio se i židovski hram. Muslimanski su osvajači Kupolu nad stijenom gradili uz pomoć bizantskih, dakle kršćanskih, graditelja. Pod njom se nalazi stijena s koje je, prema predaji, Muhamed uzašao na nebo. Od druge Intifade, koja je počela početkom listopada 2000. godine, nemuslimanima nije više dozvoljeno ući unutar ove dvije građevine. Može se samo prošetati uokolo. Okrećem aparat udesno, prema zapadu. Tamo opet kupole. One dvije tamne kupole uz desni rub fotografije, to je bazilika Svetoga groba. Manja kupola nalazi se iznad crkve i blizu Kalvarije, a veća nadsvođuje Isusov grob, mjesto uskrsnuća. O toj ću crkvi morati napisati nekliko postova. Toliko je podataka i uspomena uz nju vezano. U lijevom dijelu slike vidi se masivni toranj crkve Presvetog Otkupitelja. To je danas njemačka luteranska crkva, no u križarsko vrijeme bila je to crkva Sv. Marije, a pripadala je redu Ivanovaca, koji su uz nju imali i bolnicu. Ulica u kojoj se ta crkva nalazi i danas se zove Muristan, što znači bolnica, iako bolnice već odavno nema. Okrećem se sada za 180 stupnjeva ulijevo, prema istoku. Tamo je Maslinska gora s visokim tornjem na vrhu. Uz taj toranj nalazi se i mjesto Isusova uzašašća na nebo. U dnu, lijepo osvijetljen, vidi se istočni zid grada, a u zidu jedna od gradskih vratiju. Ova imaju više imena. Kršćanski ih hodočasnici zovu Stjepanovim vratima, jer je, prema predaji, sv. Stjepan bio kamenovan tu negdje izvan zidina. Domaći kršćani, Arapi, zovu ih bab al-sitti Mariam, što znači vrata Gospe Marije, jer se izvan njih, u podnožju Maslinske gore, nalazi Marijin grob, mjesto odakle je uznesena na nebo. Arapi muslimani ova vrata zovu bab el-Džoz, a Džoz je arapsko ime doline između grada i Maslinske gore. U Bibliji se ta dolina zove dolina Jošafat ili dolina Cedrona. Židovi, a i mnogi drugi, ova vrata nazivaju jednostavno Lavlja vrata, jer su na njima, s vanjske strane isklesani lavovi. Nešto više lijevo, na sjevernom dijelu Maslinske gore, koji se naziva Brdo izviđača, jer su odande svi osvajači kroz povijest imali najbolji pregled nad Jeruzalemom, nalazi se skup modernih zgrada. To je Hebrejsko sveučilište. Ispod njega danas prolazi tunel probijen prije godinu-dvije, koji vodi ravno s onu stranu Maslinske gore, na cestu prema Mrtvom moru. Na kraju, evo još i slika prvih susjeda. Krovovi i krovovi i krovovi... I, vjerujte mi, izgledaju puno bolje ovako na slici i noću, nego u stvarnosti. Ali, ipak, sve u svemu, morate priznati da imam lijep pogled. Eh, da! Ne smijem zaboraviti niti ovaj minaret koji me u početku budio, ali sada sam već sasvim oguglao na njegove pokušaje. Može pojačati ton zvučnika koliko god hoće, ali ja spavam k'o beba. Čak i ljeti kod otvorenog prozora.

- 20:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Sikomora

Ponavljam ovu sliku od jučer, jer je ovo voće probudilo znatiželju i meni, ali i Vesni i Borutu. Malo sam istraživao, pa dodajem što sam otkrio. Dakle, osim što se spominje u vezi Zakeja u Novom zavjetu, ova divlja ili egipatska smokva spominje se i u Starom zavjetu, gdje se na hebrejskom zove šiqmah. Plodovi se sikomore (divlje ili egipatske smokve) jedu, ali ne odmah sa stabla. Evo jednog starog opisa postupka kako nam ga donosi Bazilije Veliki (umro 379. god.). On ponajprije predstavlja riječi proroka Amosa, koji kaže za sebe: »Bio sam stočar i gajio sam divlje smokve, ali me Gospodin uze od stada i Gospodin mi reče: "Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu"«. Bazilije tumači da je Amosu pri tome prorokovanju pomoglo i prvotno zanimanje uzgajivača divlje smokve - sikomore - pa, primjenjujući to na svoju situaciju, kaže: »Sikomora je stablo koje donosi mnoštvo plodova koji, međutim, nemaju nikakva okusa ako ih se najprije pažljivo ne zareže, tako da iz njih iziđe sok. Na taj način postaju ukusni. Stoga držimo da je sikomora simbol skupa poganskih naroda: predstavlja veliko mnoštvo, ali je istovremeno i bezokusna, baš kao i način života prema poganskim običajima. Kada je se, pak, uspije "zarezati" Riječju, ona se preoblikuje, te postaje ukusna i korisna.« Tako, dakle, saznajemo da je ove plodove, nakon berbe, potrebno zarezati, pa onda ostaviti da iziđe sok. Nisam nikada kušao. Da sam prije to znao, ubrao bih one plodove sa slike i iskušao cijeli postupak. Prema slikama, čini se da su ih kušali Vesna i Borut. Usto, drvo sikomore vrlo je otporno, pa su ga stari Egipćani koristili za izradu sarkofaga u koje su stavljali mumije. Egipatski sarkofag od sikomore iz kasnog razdoblja, vjerojatno ptolomejskog. Od sikomore su se izrađivali i poljoprivredni alati. Egipatska motika, ili nešto slično, od drveta sikomore. Srednje kraljevstvo. I plodovi sikomore imali su veliku važnost za Egipćane. Povezivali su se uz božicu plodnosti Hator, koja je prikazivana s kravljim rogovima ili kravljom glavom, a na mjestu grudi imala je plodove divlje smokve. Tu su božicu nazivali i "Gospođom južne sikomore". Vjerovali su da je ona prva koja će pokojnika prihvatiti na drugom svijetu, dajući mu hranu za novi život. Zato i u egipatskoj Knjizi mrtvih piše: »Neka moja hrana bude sa sikomore božice Hator«. U drevnom su Egiptu sikomora (egip. nehet) i stablo ima (vjerojatno palma datulje) bili smatrani "stablima života", koja daju hranu pokojnicima. Neki smatraju da su i stari Židovi, kada je nastajala Knjiga Postanka (heb. Berešit) pod drvetom života zamišljali upravo smokvu ili sikomoru. Jabuka je tu tek kasnija izmišljotina zapadnih umjetnika.

- 08:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 07.12.2005.

Bilje

Evo konačno i onoga što sam prije par dana bio obećao. Dok smo prolazili Bet Guvrinom i Gibelinom, imali smo prilike uživati i u ljepotama prirode. Početak je zime, pa se i priroda budi. Znam da vam to zvuči apsurdno, ali tako je. Naime, nakon čitavog sušnog ljeta, ovdje tek sad nailaze prve kiše. Ipak, bjelogorica i ovdje ostaje bez lišća. Pogledajte ovaj badem. Već je sasvim ogolio, a plodovi su još na granama. Kao što je sada već odbacio lišće, tako će badem biti i među prvima koji će na proljeće procvjetati. Zato se na hebrejskom i zove šeked, »bdjelac«. To je iskorišteno i u Bibliji, pa se kod proroka Jeremije čita: »Dođe mi riječ Gospodnja: "Što vidiš, Jeremija?" A ja ću: "Vidim granu bademovu." Tada mi Gospodin reče: "Dobro vidiš, jer ja bdim nad riječima svojim da ih ispunim!"«. Osim badema tu je i rogač. On je, pak, u punom cvatu. Dok sam slikao ovako izbliza, morao sam doista biti pažljiv, jer je drvo bilo puno pčela i odjekivalo je od njihova zujanja. Evo nas još malo bliže. Plodovi se rogača za sada vide samo oni stari, pali na zemlju. I oni se spominju u Bibliji. Sjećate li se one priče o dobrom ocu i izgubljenom sinu, koji odlazi od kuće, potroši sve što ima i onda mora raditi kao najamnik u tuđini. Tamo se kaže da je gladovao i da se htio nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Usput, uz stazu kojom smo prolazili, naišli smo i na šparožinu. I ona je sada bez plodova. Ime šparoga odgovara latinskom asparagus, a to je preuzeto iz grčkoga asparagos. Na grčkom ta riječ označava grlo. A koje to veze ima sa šparogama, stvarno ne znam. Na kraju smo primijetili, a nije to bilio ni toliko teško, još jednu zanimljivu biljku ili, bolje reći, drvo. To je sikomora. Još se naziva i divljom ili egipatskom smokvom. Ima drugačije listove od one smokve koju mi poznajemo. Evo još jedne slike tih smokvica, malo iz bližega. A tu je i čitavo drvo. Uzdiže se usamljeno uz onu križarsku crkvu. To je ona ista vrsta smokve na kakvu se popeo Zakej u Jerihonu, ne bi li vidio Isusa kako prolazi. Još o sikomori u sljedećem postu.

- 13:03 - Komentari (25) - Isprintaj - #

Lakiš

Bet Šemeš Bet Guvrin - Mareša (1) Bet Guvrin - Mareša (2) Evo i posljednje postaje našeg poučnog izleta od prošlog četvrtka. Došli smo autobusom do mjesta koje se arapski zove Tel a-Dawir, a hebrejski Tel Lakiš. Ondje smo se zaustavili u malom parku u podnožju toga arheološkog nalazišta, gdje nas je naš vrli profesor ponovno podsjetio na povijest Lakiša, koji je bio nastanjen još od kamenog doba (4. tis. pr. Kr.), a nalazio se na važnom putu koji je povezivao područje Egipta s prostorom današnje Sirije. U doba Kanaanaca, stanovnika ovog kraja prije dolaska Izraelaca, kao i u doba židovskih kraljeva, sve do njegovog konačnog pada u ruke Babilonaca, u 6. st. pr. Kr., bio je središte pokrajine Šefele koja se prostire zapadno od Judejskog gorja, sve do ravnice uz Sredozemno more. Mjesto je bilo još povremeno nastanjeno sve do početka razdoblja helenizma, a otada je u potpunosti napušteno. Najveći dio onoga što se danas vidi upravo je iz vremena borbi između Židova i Asiraca. Kada je oko 700. god. pr. Kr., na povratku iz Arabije, vojska asirskoga kralja Sanheriba krenula s juga na Jeruzalem, na putu joj se našao utvrđeni grad Lakiš. Sanherib ga je osvojio, a pobjedu je dao prikazati u reljefu na svome dvoru u Ninivi, kod današnjeg Mosula na sjeveru Iraka. Reljef koji prikazuje opsadu grada, bitku i odnošenje plijena, kao da je izrađivan upravo ovdje, pred gradskim vratima. Vide se na reljefu i vrata i kosi prilaz, ali i židovski branitelji na zidinama, kao i asirski osvajači. Osvajanje nije bilo lako, jer grad je imao dvostruka vrata, ona vanjska, koja se vide na prvoj slici, i ona nutarnja, koja se vide ovdje dolje (u daljini se vide i ostaci palače). Reljef svjedoči i da su Asirci koristili posebno oružje, velike sprave kojima su mogli srušiti ovakve debele zidove. Njihova je taktika bila napasti grad s više strana. Budući da je teren na mjestima udaljenijim od gradskih vratiju bio nepristupačan, Asirci su izgradili nasipe kojima su se prbližili zidinama i na koje su mogli postaviti svoje ratne sprave. Ispod ostataka zidina vidi se i jedan od tih nasipa, sada obrastao travom. Židovi su ipak nastavili živjeti na tome mjestu, sve do dolaska Babilonca Nabukodonozora (to je onaj Nabuko iz opere). Grad se spominje i u Bibliji, u Knjizi proroka Jeremije, koji kaže da je »vojska kralja babilonskoga navaljivala na Jeruzalem i na preostale gradove Judine - na Lakiš i Azeku, jer još samo oni preostadoše od judejskih utvrđenih gradova«. O tome kritičnom trenutku svjedoče i pisma nađena unutar grada. E, nemojte sada misliti da su to bila lijepa današnja pisma s papirom, kovertom i poštanskom markom. Papirus je bio preskup za tako nešto. Umjesto toga koristili su razlupane keramičke posude na koje su zapisivali svoje poruke. Pisma su, dakle, izgledala ovako: To ja zovem recikliranjem. I sad, pazi što piše u jednom od tih pisama koje je pristiglo iz Jeruzalema: »Još pazimo na signale iz Lakiša, sve one signale koje nam ti, gospodaru, šalješ, jer ne vidimo više znakove iz Azeke«. Drugim riječima, Azeka je pala. Ostao si ti u Lakišu još jedini da se boriš uz nas Jeruzalemce. Dosta dramatično! Naravno, jedan grad ne bi bio pravi grad, kad ne bi imao i svoj hram ili više njih. Evo ovdje ostataka jednoga od tih hramova. Nije da se puno vidi, ali tlocrt je sličan tlocrtu hrama u Aradu (pogledaj u ovom postu): ima svoje veliko dvorište (ulam) u kojem je morao biti i žrtvenik, malo predvorje (hekal), za tri stepenice više, i svetinju nad svetinjama (debir) podignutu za još jednu stepenicu. Ova travurina, osim što priječi pogled na starine, skriva i neka iznenađenja. Baš sam završio s fotografiranjem (nažalost, protiv sunca, no bilo je nemoguće drugačije) i petljao nešto s foto aparatom, kad čujem neko šuškanje. Pogledam. A ono, lijepa, debela, dugačka, crna zmija pažljivo me gleda. I ja nju. I tako smo se neko vrijeme gledali. Na kraju je ona bila pametnija pa popustila i otišla. Više od metra je imala sigurno, al ne bih rekao da je bila otrovna. Netko mi je jednom rekao da u Izraelu živi 31 vrsta zmija. Nisam nikad išao provjeravati tu informaciju. No, dobro. Još nam je valjalo, kao i na svakom mjestu, obići cisternu za vodu. Pa, prema stanju u kojem je ovo nalazište, mislim da s pravom ovdje vlasti nacionalnih parkova ne naplaćuju ulaznicu. Osim toga, i ovdje još ima posla za arheologe. Na kraju još i jedna umjetnička instalacija. Netko je, naime, ovako na rubu brijega, iznad doline, htio postaviti obična kućna drvena vrata. Ovako, o zalasku sunca, s dolinom kojom se prelijevaju boje večeri, nije ni tako loše. Sunce je zašlo, došla je večer, a mi smo se vratili u Jeruzalem. Još je jedan izlet četvrtkom prošao. Koliko li sam već puta bio na ovim mjestima, a uvijek mi se dogodilo da otkrijem nešto novo, nešto posebno zanimljivo. Za četvrtak, 15. prosinca, dogovaramo se opet za jedno pješačenje. Ovaj put - jednodnevno. Namjera nam je krenuti Wadi al-Qeltom, prelijepim koritom, uglavnom suhim, ovdje nedaleko od Jeruzalema, a hodanje završiti u Jerihonu, kod Herodovih zimskih palača. Samo da ne dođe kiša. I još uvijek ostajem dužan one slike biljaka. Stižu uskoro.

- 07:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 06.12.2005.

O svetom Nikoli povijesno

Danas je sveti Nikola, pa me to podsjetilo na moje putovanje kroz Tursku prije pet godina. Bio sam tada i u crkvi u kojoj je taj svetac bio pokopan. Bilo je ljeto i tjedan sam dana boravio u malom hotelu s dvije i pol zvjezdice u turističkom mjestu imenom Kemer, jugozapadno od Antalije. Jednog smo dana uzeli rant-a-car i krenuli prema zapadu, osvježivši se usput u jednoj od lijepih, stjenovitih uvala. Cilj nam je bio gradić Kale, starim imenom Myra. Tada, nažalost, nisam imao digitalni fotografski aparat, a ne mogu nikako pronaći niti album sa slikama koje sam tom prilikom napravio. Ovo je jedina fotografija. Uspio sam je naći na polici, među knjigama. Da sada nisam prekapao po tome, vjerojatno bih i nju negdje izgubio. Kako bilo, na slici se vide grobnice stare Myre, uklesane u stijeni brda. Najviše mi je žao što ne mogu naći sliku sarkofaga sv. Nikole. On je živio u ovom gradu i pokopan je u crkvi, koja je danas dobrim dijelom bez krova. Grci pravoslavci samo na blagdan sv. Nikole smiju ovamo doći slaviti liturgiju. Tako je to od stvaranja turske republike. Sarkofag sv. Nikole 1087. god. je razbijen, a tijelo je prenijeto u Bari, kojim su tada vladali Normani. Povijesne činjenice o životu ovoga sveca mogu se naći upravo na službenim stranicama bazilike sv. Nikole u Bariju (na talijanskom, engleskom, grčkom i ruskom), a nije loš niti talijanski tekst Wikipedije.

- 10:01 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Bet Guvrin - Mareša (2)

Bet Šemeš Bet Guvrin - Mareša (1) Nakon ručka trebalo je naći neku duboku hladovinu. U hladovinu smo i otišli, ali nije bila onakva kakvu smo tada željeli. Sišli smo u duboku hladovinu podzemnih cisterni. Voda je ovdje sasvim posebno blago i čovjek ju je od davnine nastojao i naći, i sačuvati, i obraniti. Cisterne u koje sada ulazimo iz helenističkog su razdoblja, dakle iz stare Marise. Nastale su oko 2. st. pr. Kr. Dok promatrate ove stepenice isklesane u stijeni, pomislite koliko toga u našim krajevima, u Hrvatskoj, ima iz toga razdoblja, iz 2. st. pr. Kr. Ne baš previše. A ovdje čovjek već stvara velika građevinska djela. Da biste stekli ispravan utisak o veličini samo ove jedne cisterne, pogledajte odozgo! Veliko, a i lijepo! Nekoć je samo bilo više vode u cisterni. Kad smo se na kraju ponovno popeli i drugim prolazom izašli na svjetlo dana, shvatili smo da nas je profesor čekao vani! On se lijepo odmarao. No, dobro. Oprostit ćemo mu zbog one kave. Nešto dalje, s druge strane Tela Sandahanna, naišli smo na još jednu sličnu cisternu, no ovdje se vidjelo i da su takve cisterne bile vezane uz obiteljske kuće. Bila je to neka vrsta domaćeg, kućnog vodovoda. I ova je kuća iz helenističkog razdoblja. Zidovi su sasvim dobro očuvani za toliku starost. Jedino su restauratori dodali one drvene grede, kako bi dočarali izgled krova. Kao što rekoh, i ova je kuća imala podzemnu cisternu u koju se silazilo ovim stepenicama. A gdje su kuće, gdje je naselje, ondje moraju biti i različite radionice. Evo nas ovdje u obližnjoj uljari. Lijepo se vidi tijesak za masline opterećen velikim kamenim utezima. Vreće maslina stavljane su iza one pregrade u dnu slike. Potom se uglavljivala ovakva drvena greda na koju su se vješali utezi. Ulje se slijevalo u korito koje se nalazi ispod tijeska. No, prije nego što su masline stavljali u tijesak, morali su ih zgnječiti, a za to je služila naprava na donjoj slici. Kad smo, dakle, obišli ostatke helenističkoga naselja, krenuli smo prema ostacima iz rimskog doba. U Svetoj zemlji rimsko razdoblje započinje sredinom 1. st. pr. Kr., a završava preseljenjem rimske prijestolnice u Carigrad, dakle, u prvoj polovici 4. st. To je, stoga, vrijeme Heroda Velikog, Isusa i apostola, židovskih ustanaka, velikih progona kršćana pa Židova pa opet kršćana. Da bismo vidjeli neke rimske ostatke, morali smo ponovno sići u podzemlje. Ovaj se puta radilo o kolumbariju. To je velika podzemna prostorija, ili skup prostorija, koje su služile za uzgoj golubova. Osim što su služili i kao pismonoše, golubovi su i ukusna hrana. Na zidovima se vide male niše, u koje su se golubovi lako mogli smjestiti. Pitam se samo tko je radio u tom golubinjaku. Sigurno mu nije bilo ugodno. Kako bilo, golubovi su nadživjeli Rimljane. Još uvijek koriste ono što su im Rimljani izgradili, a da ne moraju završiti na tanjuru. Od rimskog grada na području Mareše ostala je još jedna znamenitost: amfiteatar. Arheologu koji je iskapao križarsku utvrdu u blizini nekadašnje Mareše, doista se posrećilo. Možda mu sjekira nije upala u med, ali mu se kramp svakako zabio u ovu izuzetnu građevinu. Rijetkost je naći ovako dobro očuvani amfiteatar, s njegovim ambulakrijima (hodnici koji kruže ispod sjedala amfiteatra), vomitorijima (prolazi kroz tribine kojima su gledatelji mogli izaći) i središnjim prostorom za borbe. Ispod samoga borilišta, pod zemljom, nalaze se hodnici kojima su prolazili borci - gladijatori - i životinje. Na slici se nalaze ispod ove rešetke. E, da smo i ovdje išli u podzemlje, bilo bi previše. Već smo se toga dana nagledali i spilja i grobnica i cisterni i golubinjaka. Još nam je samo podzemlje amfiteatra nedostajalo. Inače, kako ovo drevno borilište ne bi izgubilo svoju izvornu ulogu, brinu se mladi. Evo ih kako se bore. Cilj je oboriti protivnika/cu. Kao što se može vidjeti, pobijedila je cura u plavom. Nedaleko od amfiteatra nalaze se ostaci križarske tvrđave koja je nosila ime Gibelin. Među njima se posebno ističe crkva, koja je pripadala redu hospitalaca, a bila je neka vrsta dvorske kapele. U njoj su, kao dekorativni elementi, upotrijebljeni stupovi i mramor nekadašnjih bizantskih crkava (u bizantsko se doba grad zvao Eleuteropolis). Crkva je porušena nakon što su križari pobjegli, a ovo mjesto ponovno osvojili Arapi. Ostala je gotovo u potpunosti sačuvana sjeverna lađa crkve, jer su je muslimani pretvorili u džamiju. Bacili smo još pogled i na mali atrij unutar ove kržarske utvrde. Od ostalih građevina iz toga doba nije puno ostalo. Na kraju smo se zaputili prema izlasku, a ondje nas je dočekao nesvakidašnji prizor: mnoštvo kašeta s bezbrojnim ostacima stare keramike. I dok je to neke od nas navelo na sanjanje o pivskim bocama (zbog sanduka), druge - one više arheološki raspoložene - zasvrbili su prsti. Nije, naime, bilo nikakvog čuvara u blizini. Uspjeli smo ih, međutim, obuzdati. Time je završio naš gotovo cjelodnevni boravak u Bet Guvrinu, tj. Mareši, tj. Marisi, tj. Eleuteropolisu, tj. Gibelinu. Ipak, dan još nije gotov ostaje nam na programu Lakiš kojega moramo obići prije zalaska sunca. Nastavak: Lakiš

- 07:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.12.2005.

Bet Guvrin - Mareša (1)

Nastavljam ondje gdje sam jučer prekinuo priču o izletu od prošlog četvrtka. Obišli smo Tel Bet Šemeš, vratili se u autobus i nastavili put dalje prema Qiryat Gatu. No, taj grad nije bio naš cilj. Zaputili smo se prema mjestu poznatom pod tri-četiri imena. Zovimo ga za sada njegovim aramejskim imenom Bet Guvrin, "kuća ljudi", koje je bilo u uporabi negdje od 1. st. Među znamenitosti toga mjesta svakako se ubrajaju "zvonaste spilje", nastale kao kamenolomi i nalazišta krede. Na gornjoj je slici naša mala grupa studenata, koja pažljivo sluša objašnjenja svoga profesora, arheologa, dok se na donjoj slici vidi da i ja ponekad nešto slušam. Kopanje se unutar spilja započinjalo odozgo, probijanjem uskih rupa kroz najtvrđi, površinski, sloj stijene, da bi se onda kroz te rupe izvlačilo odlomljeno kamenje i kreda. Bile su u uporabi sve do konca prvog arapskog razdoblja, negdje do kraja prvog tisućljeća. E, nakon što smo obišli sve spilje, čekala nas je malo duža šetnja, nekih pola sata hoda, preko brda. Usput smo naišli na neke biljke tipične za Svetu zemlju, no te fotografije ostavljam za jedan od sljedećih postova. Prvi cilj ovog hoda bili su ostaci križarske crkve sv. Ane. Upravo je začuđujuće koliko su toga križari izgradili u onih jedva stotinu godina koliko su vladali ovim krajevima. I, valja naglasiti, bila je to vrhunska umjetnost prelaska iz romanike u gotiku. U Europi jedino je Francusko graditeljstvo bilo razvijenije od ovoga križarskoga. Ostatak križarskog naselja oko ove crkve još uvijek nije istražen. Iza crkve, u daljini, vidi se maleni brežuljak: tipičan tel, što znači brijeg s ruševinama. U njemu se vjerojatno, između ostaloga, skrivaju ostaci starog židovskog grada Mareša. To je, dakle, drugo ime ovog mjesta. Grci, ili bolje, helenisti, nazvali su ga Marisa i to je ime u uporabi barem do 1. st. Josip Flavije, židovski povjesničar, zapisuje negdje pred kraj 1. st. da je u tome gradu helenističko-rimske kulture rođen Herod Veliki. Jeste li znali da Herod porijeklom nije bio Židov, nego Idumejac, a to znači pripadnik jednog arapskog plemena. Njegov je otac prihvatio židovsku vjeru, kao preduvjet za dobivanje državne službe. Arapi su kasnije ove današnje ruševine, nazvali Tel Sandahanna. Ime očito dolazi od naziva križarske crkve. Naš sljedeći cilj ponovno je nešto spektakularno: grobnice. Nastale su u helenističko vrijeme, oko 2. st. pr. Kr., a lijepe freske u njima dokazuju nam da se radilo o ljudima koji su pripadali helenističkoj, a ne židovskoj kulturi, što se odnosi i na njihovu religiju. Mrtve su sahranjivali u ove velike udubine u zidu, da bi kasnije, nakon što se tijelo raspadne, skupili kosti u male sarkofage i smjestili ih u zasebne prostorije. Dolje se vidi jedna od freski iz grobnice, koju su, upravo zbog nje, arheolozi nazvali grobnicom glazbenika. Jasno mi je da na fresci gospođa drži harfu ili citru, no kakva je to frula što je gospodin svira? Da nisu sopile ili roženice? I, vidite, sve smo to obišli prije ručka. Srećom, ovdje ispred grobnice glazbenika smjestio se mali kiosk sa suvenirima, sokovima ali i nekakvim automatom za kavu, pa je aklamacijom odlučeno da ćemo u hladu, koji je za to i napravljen, ručati. Svatko je izvadio svoje sendviče, voće i slične stvari. Ja sam pokušao s onom kavom iz automata. Pisalo je na njemu: "kratki espresso", ali je automat uspio napuniti više od pola normalne čaše. Pitam se kakav bi bio dugi? Dobro je u svemu tome što je naš profesor pravi Talijan (dobro, ne baš pravi, nego Trentino), pa je sa sobom ponio termosicu doma skuhane kave. A budući da sam mu ja jedini student doktorand koji još ima volje s njime hodati po ovim ekskurzijama, mene je prvoga ponudio. "Naravno da hoću! Hvala, profesore!" Nastavak: Bet Guvrin - Mareša (2)

- 07:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.12.2005.

Burbara

Potakla me Siščanka svojom pričom o sv. Barbari da opišem jedan arapski kršćanski običaj ili, bolje rečeno, specijalitet. Riječ je o slatkom desertu što ga bliskoistočni Arapi pripremaju samo na blagdan sv. Barbare, to jest danas. Opis se zapravo sastoji od recepta, današnjih slika i osobnog svjedočanstva. Slatkiš se inače zove burbara [bur'bara]. Recept za burbaru Sastojci (za 20 porcija): 500g zgnječene oljuštene pšenice 500g grožđica 500g sušenih marelica 2 žličice cimeta 2 žličice anisa 1 žličica klinčića zdrobljeni orasi lješnjaci oljušteni, prepolovljeni i namočeni u vruću vodu 20 žlica šećera (ili po volji) sjemenke šipka (po volji) Postupak: 1. Pšenicu oprati i namočiti preko noći 2. Osušiti pšenicu i preliti hladnom vodom do 2 cm iznad površine pšenice 3. Kuhati dok pšenica ne omekša 4. Dodati začine i šećer 5. Isprati grožđice 6. Izrezati marelice na kockice 7. Grožđice i marelice dodati u pšenicu 8. Kuhati 10 min. 9. Posipati zdrobljenim orasima, lješnjacima i šipkom (može i konfetama) 10. Poslužiti toplo Kuhanje pšenice: I evo kako izgleda kad je gotovo: odozdo i odozgo Osobno svjedočanstvo Pa, recimo, danas sam to jeo nakon ručka. I moram priznati da svake godine iznova uživam u burbari. Taj spoj slatkog i kiselog (osobito zbog šipka) stvarno je dobar. I čovjek se ne može zaustaviti. Nešto je ostalo, pa će biti i za večeru. Samo se mora malo prigrijati. Vjerujte mi, bolja je nego što izgleda! Žao mi je samo što nisam imao pri ruci neku ljepšu čašu za vino :-) Dobar tek!

- 15:52 - Komentari (23) - Isprintaj - #

Bet Šemeš

Četvrtak je moj dan za izlete. Dobro, ne baš svaki, ali često tako ispadne. Ovog sam tjedna bio na nekoliko mjesta jugozapadno od Jeruzalema. Krenuli smo autobusom od Jeruzalema prema zapadu. Bilo je negdje oko 7,30, pa nas je zahvatila jutarnja gužva u gradu, kao i svakodnevna jutarnja migracija između Jeruzalema i Tel Aviva. Putem smo zaključili da će nas barem pratiti lijep dan. Nebo je bilo sasvim vedro, bez traga oblačka, a obzorje je bilo čisto. Rijetko se kada s gorja oko Abu Goša ovako lijepo vidi dolina Šaron na zapadu, prema Sredozemlju. Nešto više od 10 km od Jeruzalema skrenuli smo s te prometne ceste prema Bet Šemešu. Ime grada na hebrejskom znači "kuća sunca", a u četvrtak je doista i bilo sunca, iako je 1. prosinca. Naš se autobus ovdje zaustavio, a mi nismo morali puno hodati, pa ipak smo imali prilično stvari za vidjeti. Ponajprije, tu je dolina uz koju se smjestio Bet Šemeš. Zove se Sorek. Sjećate se Samsona i Dalile? Samsonov grad Sora bio je s ove strane doline, a na drugoj, zapadnoj strani bila je Timna odakle je Dalila, za koju se izričito kaže da je bila iz doline Soreka. Osim tih uspomena, ovdje u Bet Šemešu nalazi se i Tel Bet Šemeš koji u sebi krije brojne ruševine. Ovdje se nalaze ostaci grada iz vremena izraelskih kraljeva, iz kasnog željeznog doba. Svakako je najzanimljiviji ovaj sustav za vodu, gdje se stepenicama silazilo do podzemne cisterne. Nešto slično morao je imati skoro svaki grad. Voda je morala biti unutar grada i dobro zaštićena, kako neprijatelji ne bi mogli do nje. Ovaj drevni Bet Šemeš nije do kraja istražen i arheolozi će tu imati još posla. Nešto je bolji slučaj s mnogo kasnijim bizantskim građevinama. Riječ je vjerojatno o nekom samostanu. U početku se nije zapravo znalo što bi bila ova velika dvorana s ogromnim ulaznim vratima, gdje je kao prag poslužio polegnuti stup iz neke ranije građevine. Mislilo se da nije mogla biti crkva, jer nije završavala polukružnom apsidom, sve dok arheolozi nisu shvatili da nestorijanske crkve nemaju apside, već završavaju ravnim zidom. Kad već pričam o arheolozima, u ovoj zemlji stvarno su na svome. Gdje god čovjek stavio nogu zagazit će u neke starine. Doslovno! Kao ovdje u ostatke keramičkih posuda. S druge strane ceste, nešto bliže modernom Bet Šemešu, stoje ostaci džamije, koja je najvjerojatnije i prva džamija izgrađena na području Svete zemlje, još u 7. st., odmah po dolasku muslimana u ove krajeve. Kao što se vidi, nije od nje baš puno ostalo. Inače je bila posvećena Samsonu. I sve se to smjestilo unutar samo nekoliko desetaka četvornih metara. No, neću više dužiti o Bet Šemešu. Još nije ni vrijeme ručku, a toliko je toga zanimljivoga za vidjeti. O nastavku putovanja: Bet Guvrin - Mareša

- 08:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 03.12.2005.

Pustinja Negev (5)

Pješice kroz pustinju Dan četvrti (i posljednji) Pustinja Negev (1) Pustinja Negev (2) Pustinja Negev (3) Pustinja Negev (4) Ova je noć bila sasvim nešto drugo: nikakvih životinja, bar ne opasnih. Onog miša, koji se veselio ostacima kruha u mom ruksaku i šuškao nekakvom vrećicom, ne treba niti spominjati. Rano buđenje, s prvim zrakama sunca, uvijek je šok, ali da se preživjeti, kad znaš da te čeka doručak i kava, a ponajprije, jer znaš da je ovo zadnji dan i da ćeš se uskoro naći blizu neke civilizacije. Ma, zapravo, pitam se koliko je u tome razloga radosti. U svakom slučaju, želim na ovom mjestu odati sasvim posebno priznanje jednom malom, pomalo teškom, ali nadasve korisnom predmetu (istina, bez civilizacije ne bi ni njega bilo): našem malom plinskom rešou. Svako jutro s njega se skidao ovaj dodatak, koji od njega stvara plinsku lampu, a na njega se dodavao ring. I uskoro: mmmmm... miris kave. E, to je dobra motivacija da nešto pojedemo, da se izvučemo iz naših vreća za spavanje i počnemo pakirati ruksake. U svemu tome, moja je uloga bila nezamjenjiva, jer ni Nijemac, ni Slovenac, ni Talijan ne znaju skuhati pravu tursku kavu. Trebalo je, dakle, krenuti. Ostavili smo nagrižene dijelove kruha onom mišu, neka se zabavlja i sljedeće noći, one nenagrižene spremili za ručak, pa se zaputili dalje prema En Gediju. Trebalo je stići do Nahal Arugot, pa onda njime sve do Mrtvog mora. Nažalost, s ostatka puta nedostaje mi foto dokumentacija. Mislim, u pustinji se baš i nema gdje napuniti baterije za aparat. Ručak smo imali uz malo veći izvor. Ondje smo naišli i na prve izletnike. Nastojali smo, ipak, ostati na pristojnoj udaljenosti. Nakon tri i pol dana hoda po toplom vremenu, uspona i silazaka po obroncima suhih korita, a sve to uz stalnu štednju vode, nismo baš širili najugodniji miris. Zadnje kapi vode potrošili smo jutros i sada smo se morali zadovoljiti vodom iz ove lokve. Za pranje i za piće. Tko te pita o biološko kemijskoj ispravnosti. Poslijepodne nas je čekao još i zadnji veći napor: silazak u korito Nahal Arugota. S ruba stijene koja ga nadvisuje pruža se doista prekrasan pogled na Mrtvo more, na nacionalni park En Gedi s ove strane Mrtvog mora i na gorje i visoravan koja obgrljuje Mrtvo more s onu stranu, u Jordanskom kraljevstvu. Ipak, valja sići, a to nije nimalo lako. Tenisice se skližu po stijeni, kamenčići se ispod nogu kotrljaju. Ne mogu reći da smo se osjećali baš jako sigurno. Ovdje su popustili i šavovi na mojim hlačama, pa mi je na neki način bilo i drago što više nema baterija za foto aparat. Nekako smo uspjeli, pomažući jedan drugome, spustili se do dna Nahal Arugota i pridružili se ostalim izletnicima, koji su u predvečerje već polako napuštali nacionalni park. Hodajući duž potoka, koji teče ovim koritom, vidjeli smo nekoliko skupina jedne vrste svisca (bar mislim da bi se to hrvatski zvalo svizac). Radi se o životinjici, koja na prvi pogled liči na nekog zeca bez dugih ušiju, ili na nekog malo većeg hrčka, ali zapravo nije s njima ni u kakvom rodu. Lijeno su se odmarali na granama drveća, pa smo se i mi sjetili da je i nama blizu vrijeme odmora. Žao mi je, ali ovo je jedina slika te životinjice koju imam. Ako netko možda zna neko ispravnije hrvatsko ime, molim da mi kaže. Došli smo tako do izlaska iz nacionalnog parka, gdje smo morali dokazati da smo bar jednu noć prespavali u pustinji, kako na izlasku ne bismo morali platiti ulaznicu(!?). Na kraju smo došli do ceste uz Mrtvo more, dočekali autobus i stigli doma u Jeruzalem. Umorni, ali zadovoljni. Kraj priče »Pješice kroz Pustinju«, no bit će još postova o pustinji Negev. Očaravajuća je, zar ne?

- 07:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 02.12.2005.

Pustinja Negev (4)

Pješice kroz pustinju Dan treći Pustinja Negev (1) Pustinja Negev (2) Pustinja Negev (3) Noć smo, dakle, preživjeli. Ujutro sam na vrhuncima brda oko nas vidio hrbat neke životinje, ali ne bih znao reći što je to bilo. Rano smo ustali, i sunce još nije stiglo zagrijati, pa smo ruksake spremili još u punoj noćnoj opremi. To znači: i vunena kapa i dupla gornja trenirka i duge hlače. Pustinja je noću hladna. Toga smo jutra otkrili i zašto su se čagljevi noću toliko uznemirili. Mi smo večer prije toliko raspravljali gdje ćemo se smjestiti, a na kraju smo izabrali mjesto samo par koraka udaljeno od vode. Te jadne životinje su čitavu noć umirale od žeđi, a nisu se usudile prići, dok smo mi tamo, pa su nas pokušavale otjerati. [Po povratku nam je jedan prijatelj iz Afrike, koji je odrastao u divljini, dao praktičan savjet. Kaže on, ako te noću nanjuši vuk, moraš biti svjestan da on napada samo žive životinje i ne jede strvinu. Vuk će te, dakle, prvo njuškom gurkati i malo grickati, da vidi jesi živ, pa ako se pomakneš, onda će napasti. Ti dakle moraš ostati miran, što god ti vuk radio, pa će on mirno otići. Ako vi imate povjerenja u tu tehniku, samo naprijed. Ja baš nisam siguran da bih ostao sasvim miran.] Nakon takve, uglavnom neprospavane noći, napustili smo zelene oznake, koje su nas vodile niz Nahal Ce'elim i krenuli uz one crne, niz Nahal Nemarim. Cilj nam je i dalje En Gedi, mala oaza uz Mrtvo more. Hebrejska riječ "nahal", odnosno arapska "wadi", označava suho korito kojim se spušta voda nakon kiše. Evo ovdje kako to suho korito izgleda. Toga smo dana nekoliko puta morali prijeći s jedne strane nahala na drugu. Lako je dok je korito široko, onda su i rubovi niski, pa nema nikakvih problema. No, što se više približava Mrtvom moru, korito postaje sve uže, a njegove stijenke sve više i strmije. Nekad nam je trebalo i do sat vremena da prijeđemo na drugu stranu nahala. Tu smo negdje predvečer sreli i jednoga beduina, napričali se s njime; on na arapskom, mi onih 5-6 riječi na arapskom, ostalo znakovima i uglavnom je išlo. U blizini smo vidjeli i krdo deva. Valjda su bile njegove. Kažu da deve znaju biti opasne ako im se stane na put, pa smo ih zaobišli u malo većem luku. Navečer je opet trebalo naći mjesto za spavanje. Sad smo izabrali mjesto oko kojeg sigurno nije bilo vode. Bila je to mala visoravan iznad Mrtvog mora. U daljini su se već vidjele planine s onu stranu mora, u Jordanu. Na toj visoravni netko je prije izgradio niske zidiće, valjda kao zaštitu od vjetra, što je i nama dobro došlo. Zalaskom sunca, počeo je i jaki vjetar. Ove smo večeri duže držali upaljenim naš rešo, kojega smo pretvorili u plinsku lampu. Usput smo se i uslikali uz ovakav lijepi prizor. I onda opet u vreće, pa na spavanje pod vedrim nebom. Nastavak: Pustinja Negev (5)

- 07:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.12.2005.

Pustinja Negev (3)

Pješice kroz pustinju Dan drugi Pustinja Negev (1) Pustinja Negev (2) Noć je počela prilično mirno. Iz kratkih hlača i laganih majica ubacili smo se u dvostruke trenirke i zimske jakne, pripremili vreće za spavanje, skuhali nekakvu večericu, malo pričali, rasporedili se pod obronkom malog brijega, koji nam je pružao zavjetrinu i uskoro se smirili pod vedrim nebom. E, u toj smirenosti i tišini čovjek svašta čuje. Uz sva ostala moguća šuškanja, iz daljine su se mogle čuti detonacije. Neke dijelove Negeva, naime, izraelska vojska koristi kao poligone za gađanje. Nadali smo se samo da nismo i mi unutar takvog jednog poligona. Negdje pred jutro počela je škrapati i kišica. S time su došle i druge brige. Nalazili smo se u jedno suhom koritu, koje se kod jače kiše brzo napuni vodom, pa onda bujica nosi sve pred sobom. Srećom, kiša je bila slaba, a i nahal Ce'elim na tom je mjestu još prilično širok. Ujutro, vlažni od kiše, pospremili smo stvari i krenuli dalje. Ubrzo smo shvatili da smo spavali na području nekog starog, valjda beduinskog, groblja. Drugi je dan bio naporniji. Sunce je zapeklo, a čitav dan hoda niz Nahal Ce'elim, u smjeru istoka, prema Mrtvom moru. Nahal se sve više sužavao, a karakterističan miris (da upotrijebim lijepu riječ) upozoravao nas je na blizinu divljih životinja. Negdje nakon pauze za ručak primijetili smo na tlu i tragove. Prema našem priručniku, vjerojatno se radilo o šakalu (hrv. čagalj). Za spavanje smo, nakon duže rasprave, odabrali vrlo uzak dio korita Nahal Nemarima, budući da se nije činilo da će noću padati kiša. Jedino ime samog nahala nije baš ulijevalo sigurnost, jer "nemarim" znači "leopardi". Izvadili smo svoje kulinarske naprave: plinski rešo i lončić u kojem smo sinoć pekli kobasice, jutros kavu, a sad smo skuhali neki "cušpajz". Ne treba niti reći da vodu valja štedjeti, zato se lončić ne pere, nego samo istrlja pijeskom. Noć je počela mirno, ali onda smo se oko dva u noći sva četvorica probudili. I to ne sami od sebe, nego nas je probudilo prodorno zavijanje. Čije? Jasno da su nam se u tom trenutku javile sve moguće ideje: spavamo u Nahal Nemarim! u koritu Leoparda! no dobro, čuli smo da je zadnji leopard viđen prije dvadesetak godina; valjda su izumrli; a i ne glasaju se tako, ne zavijaju. Vukovi? Pa i njih, prema našem priručniku, u Negevu već dugo nema. Onda su valjda čagljevi. A oni jedu samo strvinu. Mi smo živi pa nas valjda neće. Ali sigurno je da se nije baš puno spavalo te noći. Nastavak: Pustinja Negev (4)

- 06:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #