Jeruzalem i ostalo
nedjelja, 18.12.2005.
Wadi al-Qelt (3)
Wadi al-Qelt (1)Wadi al-Qelt (2) U našem pješačenju duž Wadi al-Qelta stigli smo i do točke koja označava otprilike polovicu puta. To je grčki pravoslavni manastir sv. Jurja, poznat i kao Mar Koziba. Posvećen je svetom Jurju, ali ne onom na kojega mi obično pomislimo, nego jednom monahu koji je i utemeljio ovaj manastir. Sama je crkva u njemu posvećena Mariji. Manastir je utemeljen najvjerojatnije krajem 4. st. kada su kršćani u Rimskom carstvu već imali slobodu. Bio je u upotrebi do 614. god. kada na ove prostore provaljuju Perzijanci, pa, poput mnogih drugih, uništavaju i ovaj manastir. Oni, na neki način, zaustavljaju staru tradiciju pustinjačkoga monaštva, kojim je bila oživljena ova Judejska pustinja. Uz prostore Egipta, ovo je bilo područje s najjačom monaškom pustinjačkom tradicijom. Pustinjaci su tražili načina kako se bolje posvetiti Bogu u vrijeme kada se to više nije postizalo mučeništvom, pa su se odlučili za povlačenje u samotne, divlje krajeve. Zato je i ovaj manastir tako povučen i nepristupačan.  Nisu, međutim, svi monasi živjeli u takvim lijepo uređenim zgradama. Ovdje je, ustvari, živjela samo manjina. Većina su bili raštrkani po okolnim spiljama u kojima su čitav tjedan samotno živjeli, posteći i moleći, a samo su se nedjeljom okupljali u ovom manastiru na zajedničku molitvu i objed. Nešto od ugođaja tih pustinjačkih spilja i danas se može vidjeti.  Mi smo, pak, odlučili ući u manastir, koji tako privlači svojim načinom izgradnje. Većina je građevina novijeg datuma, s kraja 19. st. kada ga je jeruzalemska Grčka pravoslavna Crkva odlučila obnoviti i ponovno naseliti, prvi puta nakon 614. god.  Samo jedan manastir u čitavoj Judejskoj pustinji čuva neprekinutu tradiciju boravka monaha od svoga osnutka u 4. st., a to je manastir sv. Sabe Pustinjaka, nedaleko Betlehema. U ovom manastiru sv. Jurja, kao i obično, monasi su nas ponudili vodom i sokom. Keksi su ovaj puta izostali, što je bilo upozorenje da se nešto promijenilo u njihovom tradicionalnom gostoprimstvu.  Monah koji je toga dana bio zadužen za prihvat gostiju očito je bio loše volje. Morao je trčati i oko radnika koji su obnavljali neke kamene dijelove manastira, pa je valjda bio i umoran. Nisu mu trebali sada još i neki pustinjski pješaci. Ipak, dozvolio nam je ući u crkve koje se nalaze unutar manastira, no nije nam bilo dozvoljeno fotografiranje. Ja, međutim, ne bih bio ja, a da ne ukradem barem jednu sliku. Onako, bez bljeskalice, po skrivečki. Tek toliko da se vidi ugođaj.  Na kraju je još i jedan Čeh među nama pitao monaha koliko ih ima u manastiru, što je ovoga izazvalo da na njega počne vikati, pa smu zaključili da je bolje završiti s cijelom pričom i prijeći na nešto ugodnije, to jest, na ručak. Izašli smo iz manastira, spustilil se niže prema dnu korita Wadi al-Qelta, posjedali u hladu drveća, otvorili ruksake, povadili sendviče i lijepo se okrijepili. Prilično smo brzo stigli do ovog mjesta, pa nije trebalo žuriti. Neki su odlučili napraviti i pravu siestu i pola sata odrijemati. Na kraju nam je ipak valjalo krenuti dalje. Nastavljamo sjevernim rubom Wadi al-Qelta prema istoku, slijedeći ovaj puta crvene oznake.  Iako se cijelim putem spuštamo prema najnižoj točki na zemaljskoj kugli, na 400 m ispod razine Sredozemnog mora, ipak smo se ponegdje trebali i uspeti.  Usput i dalje viđamo tragove pustinjačkog monaškog života, a možda i kasnijih beduina. Spilje su zazidane suhozidom, ponajprije radi zaštite od vjetra i sunca.  U poslijepodnevnim satima počeli smo se približavati i cilju našega hoda, a to je jerihonska oaza. Ovdje se, između stijena wadija, u daljini već pojavljuje njezino zelenilo.  Vidim sada da sam ovdje ubacio već prilično slika, pa priču o našem dolasku u Jerihon s palačama Heroda Velikog ostavljam za sljedeći put. Nastavak: Jerihon |