Jeruzalem i ostalo
četvrtak, 01.12.2005.
Pustinja Negev (3)
Pješice kroz pustinjuDan drugi Pustinja Negev (1) Pustinja Negev (2) Noć je počela prilično mirno. Iz kratkih hlača i laganih majica ubacili smo se u dvostruke trenirke i zimske jakne, pripremili vreće za spavanje, skuhali nekakvu večericu, malo pričali, rasporedili se pod obronkom malog brijega, koji nam je pružao zavjetrinu i uskoro se smirili pod vedrim nebom. E, u toj smirenosti i tišini čovjek svašta čuje. Uz sva ostala moguća šuškanja, iz daljine su se mogle čuti detonacije. Neke dijelove Negeva, naime, izraelska vojska koristi kao poligone za gađanje. Nadali smo se samo da nismo i mi unutar takvog jednog poligona. Negdje pred jutro počela je škrapati i kišica. S time su došle i druge brige. Nalazili smo se u jedno suhom koritu, koje se kod jače kiše brzo napuni vodom, pa onda bujica nosi sve pred sobom. Srećom, kiša je bila slaba, a i nahal Ce'elim na tom je mjestu još prilično širok. Ujutro, vlažni od kiše, pospremili smo stvari i krenuli dalje. Ubrzo smo shvatili da smo spavali na području nekog starog, valjda beduinskog, groblja.  Drugi je dan bio naporniji. Sunce je zapeklo, a čitav dan hoda niz Nahal Ce'elim, u smjeru istoka, prema Mrtvom moru. Nahal se sve više sužavao, a karakterističan miris (da upotrijebim lijepu riječ) upozoravao nas je na blizinu divljih životinja. Negdje nakon pauze za ručak primijetili smo na tlu i tragove. Prema našem priručniku, vjerojatno se radilo o šakalu (hrv. čagalj). Za spavanje smo, nakon duže rasprave, odabrali vrlo uzak dio korita Nahal Nemarima, budući da se nije činilo da će noću padati kiša. Jedino ime samog nahala nije baš ulijevalo sigurnost, jer "nemarim" znači "leopardi". Izvadili smo svoje kulinarske naprave: plinski rešo i lončić u kojem smo sinoć pekli kobasice, jutros kavu, a sad smo skuhali neki "cušpajz".  Ne treba niti reći da vodu valja štedjeti, zato se lončić ne pere, nego samo istrlja pijeskom. Noć je počela mirno, ali onda smo se oko dva u noći sva četvorica probudili. I to ne sami od sebe, nego nas je probudilo prodorno zavijanje. Čije? Jasno da su nam se u tom trenutku javile sve moguće ideje: spavamo u Nahal Nemarim! u koritu Leoparda! no dobro, čuli smo da je zadnji leopard viđen prije dvadesetak godina; valjda su izumrli; a i ne glasaju se tako, ne zavijaju. Vukovi? Pa i njih, prema našem priručniku, u Negevu već dugo nema. Onda su valjda čagljevi. A oni jedu samo strvinu. Mi smo živi pa nas valjda neće. Ali sigurno je da se nije baš puno spavalo te noći. Nastavak: Pustinja Negev (4) |