Marketing
Jerihon
Wadi al-Qelt (1)
Wadi al-Qelt (2)
Wadi al-Qelt (3)
Pred kraj našega pješačenja kroz Wadi al-Qelt u daljini se vidi dolina koja okružuje rijeku Jordan i jerihonska oaza. Rijetko tko je odolio slikanju uz taj prizor, pa eto ovdje i mene. Ostalo nam je još samo sići do oaze i pogledati ostatke Herodovih palača.
Usput, s druge strane wadija, upravo ondje gdje je prolazila rimska cesta, a to znači i cesta u doba Isusovo, vidimo ruševine hana, to jest odmorišta za karavane, koje je u križarsko doba izgrađeno nad ostacima starih rimskih utvrda. U srednjem vijeku ovdje su se hodočasnici spominjali onoga slijepoga Bartimeja kojega je Isus ozdravio kada je na putu za Jeruzalem izlazio iz Jerihona.
Ubrzo se pred nama sasvim otvara dolina i oaza Jerihona, s wadijem koji nastavlja vijugati prema Jordanu.
Ovdje smo se zaustavili kod ruševina u kojima se skrivaju ostaci utvrda i palača. Prva na koju nailazimo nalazi se sa sjeverne strane wadija. Unutar toga humka stoje zidovi utvrde što su je izgradili još Hasmonejci, obitelj velikih svećenika i jeruzalemskih vladara, koji su nastavljali tradiciju Makabejaca.
Kasnije je tu utvrdu Herod Veliki pretvorio u svoju privatnu palaču. Uz nju nalazio se i ovaj bazen.
Josip Flavije, židovski ratnik, pa povjesničar iz prvoga stoljeća, donosi nam svjedočanstvo o tome kako je u ovom bazenu Herod dao pogubiti jedinog svoga mogućeg suparnika na prijestolju, šesnaestogodišnjeg Aristobula iz hasmonejske dinastije.
Tako znamo da njegovo proganjanje Isusa i pokolj nevine dječice nije uopće izvan povijesnoga konteksta. Usto, Herod koji je i umro u ovoj palači, zapovijedio je na samrti da se uhite prvorođenci svih viđenijih židovskih obitelji. U trenu Herodove smrti, trebali su i ti sinovi biti pobijeni, jer, kaže Herod: »Ako neće tugovati zbog moje smrti, neka tuguju zbog smrti svojih sinova«. Čini se da ta njegova odredba nije nikada provedena u stvarnost.
Evo još jedne slike te Herodove privatne palače.
Uz nju, samo nekoliko desetaka metara dalje, nalazila se i njegova javna palača u kojoj je primao goste i poslanstva. Najljepši dio svakako je ova javna bazilika.
Riječ »bazilika« mi obično povezujemo s crkvom, no crkve su zapravo, od 4. st., počele preuzimati oblik rimskih bazilika (dolazi od grčkog basileus, što znači kralj), koje su prvenstveno služile za javna okupljanja. Takva je bila uloga i ove bazilike sa stupovljem i polukružnom apsidom u dnu. Ono zeleno u pozadini je plantaža banana.
Zanimljiv je način njezine izgradnje s koso postavljenim opekama. Takav je stil tada bio u modi, pa se može, recimo, vidjeti i u Pompejima.
Herod je bolovao od neke kožne bolesti, pa mu je godilo često kupanje, zato u sve svoje palače dovodi obilje vode. Pješačeći Wadi al-Qeltom vidjeli smo i vodovod što ga je on izgradio kako bi doveo vodu upravo do ovih palača. Ovdje se vide ostaci jednog manjeg kupališta unutar javne palače.
Na kraju smo trebali još prijeći i na drugu, južnu stranu wadija. U njegovu smo koritu naišli na ove deve koje su nemilosrdno brstile ovaj ukusni grm.
Na tu smo drugu stranu prešli kako bismo vidjeli i južni dio ove Herodove javne palače. Njezina su dva dijela bila spojena mostom koji je nadsvođivao wadi što prolazi između njih. Koliko je to sve bilo ogromno, vidi se na slici snimljenoj s mjesta južne palače, dok su prijeko, ispod plantaže banana, ostaci sjeverne palače.
Uz ovu južnu palaču čekao nas je i autobus koji nas je imao vratiti u Jeruzalem.
Post je objavljen 19.12.2005. u 09:45 sati.