Marketing
Nabi Musa
Nakon što smo prošlog četvrtka završili naše pješačenje kroz Wadi al-Qelt i obišli Herodove palače u Jerihonu, pošli smo do autobusa koji nas je čekao na najbližoj cesti. Uz njega je, kao i obično kada se dođe u Jerihon, bilo i nešto djece koja su prosila. U autobusu smo zaključili da nam je ostalo još nešto vremena, jer smo neočekivano brzo prešli čitav Wadi al-Qelt, pa smo, umjesto da se odmah vratimo u Jeruzalem, odlučili zastati na mjestu koje se zove Nabi Musa. Nakon što sam opisao biljke na koje smo za pješačenja naišli, evo sad par riječi i o tome. Mjesto se nalazi tek par kilomentara jugozapadno od Jerihona, s južne, lijeve strane ceste koja vodi do Jeruzalema.
Riječ je o muslimanskom svetištu groba Mojsijeva.
Cijela je stvar malo čudna, jer u Bibliji piše da nikome nije poznato gdje je Mojsije pokopan, a njegov je život završio s onu stranu rijeke Jordana. Kaže se da je s brda Nebo imao priliku vidjeti Obećanu zemlju prije svoje smrti, zemlju u koju on sâm neće ući, nego će nakon njegove smrti narod onamo povesti Jošua. Brdo Nebo na ovoj je karti označeno pod upitnikom, jer njegovu točnu lokaciju imamo iz rimskog i, osobito, iz bizantstkog doba, kada ondje postoji i svetište posvećeno Mojsiju. U svakom je slučaju onkraj Jordana i Mrtvog mora.
Samo svetište u koje smo sada došli, a to znači muslimansko svetište s ove strane Jordana, ima oblik hana, to jest odmorišta za karavane, a i stoji na putu iz Jeruzalema prema istoku, otprilike na razdaljini od dan hoda.
Neki kažu da je već u križarsko doba ovdje postojao nekakav samostan, no sa sigurnošću se zna da je, nakon osvajanja Jeruzalema, muslimanski vladar Salahedin ovdje utemeljio svetište s malom džamijom. On je, čini se, htio usmjeriti ovim putem muslimanska hodočašća iz Jeruzalema prema Meki, pa je usputno svetište dobro došlo kao motivacija da se ide baš ovim putem.
Evo nas ovdje u maloj džamiji toga svetišta.
Naši su muslimanski domaćini bili gostoljubivi, pa su nam otvorili i metalnu rešetku koja središnji dio džamije razdvaja od prostorije u kojoj se nalazi nadgrobni spomenik što podsjeća na Mojsija. Usput su nas, naravno, upozorili i na malu kutijicu u koju smo mogli/morali ubaciti mali prilog.
Danas muslimani ovamo hodočaste slijedeći, zapravo, kršćanski kalendar. Glavno hodočašće u ovo svetište organizira se uvijek u vrijeme uskršnjih blagdana.
Ne zna se točno odakle ta tradicija, no mnogi drže da su taj običaj uveli jeruzalemski muslimani kojima je dozlogrdila gužva što je kroz te dane u Jeruzalemu stvaraju kršćanski hodočasnici, pa su našli ovo izdvojeno mjesto usred pustinje na kojem su mogli na miru moliti.
Time smo priveli kraju naš izlet od prošlog četvrtka o kojem vam, evo, pišem već tjedan dana.
Vratili smo se u Jeruzalem i počeli razmišljati što bi moglo biti sljedeće.
Post je objavljen 22.12.2005. u 09:22 sati.