Marketing
Lakiš
Bet Šemeš
Bet Guvrin - Mareša (1)
Bet Guvrin - Mareša (2)
Evo i posljednje postaje našeg poučnog izleta od prošlog četvrtka. Došli smo autobusom do mjesta koje se arapski zove Tel a-Dawir, a hebrejski Tel Lakiš. Ondje smo se zaustavili u malom parku u podnožju toga arheološkog nalazišta, gdje nas je naš vrli profesor ponovno podsjetio na povijest Lakiša, koji je bio nastanjen još od kamenog doba (4. tis. pr. Kr.), a nalazio se na važnom putu koji je povezivao područje Egipta s prostorom današnje Sirije. U doba Kanaanaca, stanovnika ovog kraja prije dolaska Izraelaca, kao i u doba židovskih kraljeva, sve do njegovog konačnog pada u ruke Babilonaca, u 6. st. pr. Kr., bio je središte pokrajine Šefele koja se prostire zapadno od Judejskog gorja, sve do ravnice uz Sredozemno more. Mjesto je bilo još povremeno nastanjeno sve do početka razdoblja helenizma, a otada je u potpunosti napušteno. Najveći dio onoga što se danas vidi upravo je iz vremena borbi između Židova i Asiraca. Kada je oko 700. god. pr. Kr., na povratku iz Arabije, vojska asirskoga kralja Sanheriba krenula s juga na Jeruzalem, na putu joj se našao utvrđeni grad Lakiš. Sanherib ga je osvojio, a pobjedu je dao prikazati u reljefu na svome dvoru u Ninivi, kod današnjeg Mosula na sjeveru Iraka. Reljef koji prikazuje opsadu grada, bitku i odnošenje plijena, kao da je izrađivan upravo ovdje, pred gradskim vratima.
Vide se na reljefu i vrata i kosi prilaz, ali i židovski branitelji na zidinama, kao i asirski osvajači.
Osvajanje nije bilo lako, jer grad je imao dvostruka vrata, ona vanjska, koja se vide na prvoj slici, i ona nutarnja, koja se vide ovdje dolje (u daljini se vide i ostaci palače).
Reljef svjedoči i da su Asirci koristili posebno oružje, velike sprave kojima su mogli srušiti ovakve debele zidove. Njihova je taktika bila napasti grad s više strana. Budući da je teren na mjestima udaljenijim od gradskih vratiju bio nepristupačan, Asirci su izgradili nasipe kojima su se prbližili zidinama i na koje su mogli postaviti svoje ratne sprave.
Ispod ostataka zidina vidi se i jedan od tih nasipa, sada obrastao travom.
Židovi su ipak nastavili živjeti na tome mjestu, sve do dolaska Babilonca Nabukodonozora (to je onaj Nabuko iz opere). Grad se spominje i u Bibliji, u Knjizi proroka Jeremije, koji kaže da je »vojska kralja babilonskoga navaljivala na Jeruzalem i na preostale gradove Judine - na Lakiš i Azeku, jer još samo oni preostadoše od judejskih utvrđenih gradova«. O tome kritičnom trenutku svjedoče i pisma nađena unutar grada. E, nemojte sada misliti da su to bila lijepa današnja pisma s papirom, kovertom i poštanskom markom. Papirus je bio preskup za tako nešto. Umjesto toga koristili su razlupane keramičke posude na koje su zapisivali svoje poruke. Pisma su, dakle, izgledala ovako:
To ja zovem recikliranjem. I sad, pazi što piše u jednom od tih pisama koje je pristiglo iz Jeruzalema: »Još pazimo na signale iz Lakiša, sve one signale koje nam ti, gospodaru, šalješ, jer ne vidimo više znakove iz Azeke«. Drugim riječima, Azeka je pala. Ostao si ti u Lakišu još jedini da se boriš uz nas Jeruzalemce. Dosta dramatično!
Naravno, jedan grad ne bi bio pravi grad, kad ne bi imao i svoj hram ili više njih. Evo ovdje ostataka jednoga od tih hramova.
Nije da se puno vidi, ali tlocrt je sličan tlocrtu hrama u Aradu (pogledaj u ovom postu): ima svoje veliko dvorište (ulam) u kojem je morao biti i žrtvenik, malo predvorje (hekal), za tri stepenice više, i svetinju nad svetinjama (debir) podignutu za još jednu stepenicu.
Ova travurina, osim što priječi pogled na starine, skriva i neka iznenađenja. Baš sam završio s fotografiranjem (nažalost, protiv sunca, no bilo je nemoguće drugačije) i petljao nešto s foto aparatom, kad čujem neko šuškanje. Pogledam. A ono, lijepa, debela, dugačka, crna zmija pažljivo me gleda. I ja nju. I tako smo se neko vrijeme gledali. Na kraju je ona bila pametnija pa popustila i otišla. Više od metra je imala sigurno, al ne bih rekao da je bila otrovna. Netko mi je jednom rekao da u Izraelu živi 31 vrsta zmija. Nisam nikad išao provjeravati tu informaciju.
No, dobro. Još nam je valjalo, kao i na svakom mjestu, obići cisternu za vodu.
Pa, prema stanju u kojem je ovo nalazište, mislim da s pravom ovdje vlasti nacionalnih parkova ne naplaćuju ulaznicu. Osim toga, i ovdje još ima posla za arheologe.
Na kraju još i jedna umjetnička instalacija. Netko je, naime, ovako na rubu brijega, iznad doline, htio postaviti obična kućna drvena vrata. Ovako, o zalasku sunca, s dolinom kojom se prelijevaju boje večeri, nije ni tako loše.
Sunce je zašlo, došla je večer, a mi smo se vratili u Jeruzalem. Još je jedan izlet četvrtkom prošao. Koliko li sam već puta bio na ovim mjestima, a uvijek mi se dogodilo da otkrijem nešto novo, nešto posebno zanimljivo.
Za četvrtak, 15. prosinca, dogovaramo se opet za jedno pješačenje. Ovaj put - jednodnevno. Namjera nam je krenuti Wadi al-Qeltom, prelijepim koritom, uglavnom suhim, ovdje nedaleko od Jeruzalema, a hodanje završiti u Jerihonu, kod Herodovih zimskih palača. Samo da ne dođe kiša.
I još uvijek ostajem dužan one slike biljaka. Stižu uskoro.
Post je objavljen 07.12.2005. u 07:30 sati.