semper contra
petak, 27.02.2015.
„Institucije (ne) rade svoj posao“
Prolazim neki dan gradom i vidim plakat. Idem dalje, ima ih još. Kako se radi o Vukovaru gdje živi prijateljica (o njezinoj sudbini već sam pisao u svojim tekstovima) uslikam ga u namjeri da joj pošaljem sliku. Uz fotografiju poslah i ovu kratku noticu: „U privitku ti šaljem sliku plakata koji su danas osvanuli po Čakovcu. Što misliš? Ima li to kakve veze s Savskom 66? Ili pak je zaista u Vukovaru zavladala glad?“
Nakon dva dana stiže odgovor:
„Više ne znam što da mislim, a još manje što da kažem. Tko su ti ljudi što su gladni? Odakle su? Da li je to vezano uz politiku koju država provodi za grad Vukovar. Pokušati ću iznijeti svoje mišljenje. Sve počinje od obnove i velike nepravde koja nam je učinjena. Obnavljani su stanovi, ali ključeve "svojih" stanova nisu mogli dobiti oni koji su imali nekretninu u Hrvatskoj. Drugim riječima, oni koji su bili prognani iz Vukovara i čučali 10 g. u hotelima, dobivali besplatno hranu i plaćeni smještaj, dobili su ključeve. Oni koji su radili, podigli kredit, kupili si neki stančić u ostalom dijelu Hrvatske, oni nisu dobili ključeve svojih bivših stanova (naglasak s.c.).
Ljudi su se htjeli vratiti, ali im nisu dali. Sad imaju odraslu djecu kojima Vukovar više ništa ne znači. Zašto bi se vraćali? Ne znam koliko se vodi parnica protiv države. Za sve to vrijeme stanovi su prazni i propadaju. To je priča o Vukovarcima.
A sad ona o gladnima. Prazne stanove trebalo je popuniti. Stan mogu dobiti Hrvati koji na području bivše države nemaju useljivu nekretninu. Pun Vukovar je Bosanaca (ne samo njih) s hrpom djece, nigdje ne rade, grad za njih plaća režije ....Ali tu su i oni Vukovarci koji su bili godinama po hotelima .... Zašto bi oni radili sad, kad se nisu mogli snaći kad su bili u punoj snazi, i kad su naučili da se drugi brinu za njih.
Ogorčena sam i tužna. I osjećam nelagodu i sram što smo vječito predmet sažaljenja.“
I, sad, umjesto da 'institucije rade svoj posao', primjerice Ministarstvo socijalne politike i mladih i ministrica i potpredsjednica Vlade Milanka Opačić, inicijativu preuzimaju nevladine udruge koje problem mogu riješiti samo parcijalno. Primjerice, tako da skupljaju hranu za gladne i 'gladne'. I ne samo u Vukovaru. Slično kao i pokret „Živi zid“ koji je preuzeo ulogu države u zaštiti ljudi kojima prijeti deložacija zbog nemogućnosti plaćanja kredita za stanove ili kuće. No on time ne rješava temeljni problem koji je i doveo do deložacija: nemogućnost da ti ljudi otplaćuju kredite jer nemaju prihoda.
O toj pojavi - u kontekstu svevladajućeg neoliberalizma - da se država povlači iz mnogih područja u kojima bi morala imati glavnu riječ, autor zanimljive knjige „Kratka povijest neoliberalizma“, David Harvey, piše i ovo:
„Nevladine organizacije u mnogim su slučajevima stupile u vakuum socijalne skrbi koji je stvorilo povlačenje države iz te sfere djelovanja. To se svodi na privatizaciju putem nevladinih organizacija. U nekim slučajevima to je ubrzalo daljnje povlačenje države iz oblasti socijalne skrbi. Nevladine organizacija tako funkcioniraju kao 'trojanski konji globalnog neoliberalizma'. Nadalje, nevladine organizacije nisu inherentno (svojstveno) demokratske institucije. (…) Tvrde i pretpostavljaju da govore u ime onih koji ne mogu govoriti u vlastito ime, pa čak i definiraju njihove interese (kao da ljudi nisu sposobni sami to učiniti). No u legitimnost njihova statusa uvijek je moguće posumnjati. Kada, naprimjer, neke organizacije uspješno agitiraju (opravdano, op.s.c.) za zabranu dječjeg rada u proizvodnji pozivanjem na univerzalna Ijudska prava, onda time mogu potkopati ekonomije u kojima je ta vrsta rada fundamentalno važna za obiteljsko preživljavanje“.
Na ovo potonje sam i sm mislio kad sam rekao da su udruge eventualno sposobne parcijalno rješavati pojedine probleme, no time se problema u svojoj kompleksnosti ne rješava. Njihova aktivnost podsjeća na dobro poznatu kinesku poslovicu: „Pokloni gladnome ribu, nahranio si ga za jedan dan, nauči ga loviti ribu nahranio si ga za cijeli život“. Udruge, ma koliko god bile entuzijastičke, nisu u stanju u temeljima riješiti probleme koji se javljaju, a od kojih neoliberalne vlade bježe kao vrag od tamjana. Zašto? Zato jer bavljenje takvim stvarima ne donosi profit (osobnu korist).
srijeda, 25.02.2015.
Trebaju li nam uopćeTE?
Svojevremeno sam otvorio osobni sajt na kojem objavljujem tematske tekstove u nešto opširnijoj formi nego što to radim na ovom blogu. U posljednja dva teksta započeo sam seriju od nekoliko članaka o problematici vezanoj uz izgradnju elektroenergetskih kapaciteta u Hrvatskoj ponukan poplavom referenduma o tome treba li ili ne u Hrvatskoj uopće graditi termoelektrane a posebno one na ugljen. Pri tome se koristim, uz dozvolu autora, člancima koje on objavljuje u stručnoj periodici vezano na tu temu.
Čitatelji koje zanima ta tema mogu dva do sada objavljena članka u cijelosti pročitati na spomenutom sajtu. Ovdje bih iznio samo kratki osvrt na situaciju u Njemačkoj glede odnosa instaliranih snaga konvencionalnih elektrana i elektrana na obnovljive izvore. Opće je poznata činjenica da i u jednom i u drugom segmentu Nijemci vode smišljenu politiku baziranu na dugoročnom planiranju izgradnje istih.
Prema autoru, u toj je zemlji ukupna instalirana snaga svih elektroenergetskih postrojenja kako slijedi (podaci se odnose na 31.12.2013, osim za vjetroelektrane i FN-sustave, za koje se daju podaci za 31.12.2014):
-TE na ugljen snage manje od 100 MW te na plin i loživo ulje 43,3 GW
-TE na ugljen snage veće ili jednake 100 MW 41,1 GW
-nuklearne elektrane 12,1 MW
-vjetroelektrane (2014) 39,2 GW
-fotonaponski sustavi (2014) 38,2 GW
-hidroelektrane 10,8 GW
-elektrane na biomasu 5,9 GW
Ukupno (približno, jer dio podataka za 2013, a dio za 2014) 190 GW
Iz navedenih brojaka je evidentno, a to je za ovu analizu od bitne važnosti, da Njemačka koja u obnovljivim izvorima ima instaliranu snagu od 94 GW (i spada u vodeće države po korištenju takvih izvora) ima u NE i TE instalirano 96,5 GW. Unatoč i usprkos činjenici da bi tih 94 GW instalirane snage u obnovljivim izvorima mogli, kad bi uvijek mogli raditi punim kapacitetom, zadovoljiti, primjerice, vršnu potražnju u veljači koja je iznosila 75 GW. Problem je u tome što takva postrojenja rade vrlo, vrlo malo vremena (zapravo nikad, istovremeno!) s maksimalnom instaliranom snagom. Zato su 'glupi' Nijemci izgradili najprije gotovo 100 GW konvencionalnih izvora, a onda počeli graditi ove druge. Mi bismo, prema mišljenju naših 'pametnih' „zelenih“ trebali raditi upravo obratno.
Ako nekoga zanima nešto više o toj temi, te članak autora o posjetu TE Plomin 1 i 2, može to pročitati na spomenutom sajtu na koji može doći klikom na sempercontra 2, drugog na popisu LINKOVA.
ponedjeljak, 23.02.2015.
Probranice 11
Zašto naziv „Probranice“?
Ideju mi je dala istoimena emisija na trećem programu HR koja se emitira od 1993. godine donosi najnovije snimke inozemnih izdavača, uz stručnu recenziju autora. Uzevši to kao moto odlučih da pod tim naslovom povremeno donosim kratke, humorom/satirom/cinizmom obojene, osvrte na najnovije bisere našeg (i svjetskog) društveno-političko-gospodarskog bespuća.
Muke po Alexisu Tsiprasu
Grčka inzistira u zahtjevima za novi dogovor s kreditorima u skladu s obećanjima koje je Grcima dao A.T. Sastanak je počeo u znaku objave karikature njemačkog ministra financija u nacističkoj uniformi (što me asocira na Milka Valenta i njegov Četvrti reich u knjizi 'Umjetne suze'). Izjava grčkog ministra financija da „Grčka neće odustati od svojih crvenih linija“ dobila je odgovor od španjolskog ministra financija: „I mi imamo crvenu crtu, a to je da Grčka mora vratiti svoj dug, i to u cijelosti“ i ne smije odustati od reformi (čitaj štednje) jer se radi o kredibilitetu EU (sic!). I ministri financija Austrije, Finske, Njemačke i ostalih su na istom tragu.
Grci su na sastanku, ipak, postigli „značajan“ uspjeh. Grke, naime, iritira naziv „Trojka“ za Europsku komisiju, Europsku središnju banku i MMF pa je dogovoreno da se umjesto imena „trojka“ koristi naziv „predstavnici institucija“. Sad još samo očekujem da i jedni i drugi prihvate hrvatsku sintagmu „neka institucije rade svoj posao“ pa onda i mi možemo krenuti s „predstavnicima institucija“ u pregovore za izlazak iz krize.
2015-02-17
Do posljednjeg daha…
Novine donose „senzacionalnu“ vijest: „Predsjednica nije smjela u uspinjaču“. Inspektor Đ.R., zaposlen u Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture donio je odluku o zatvaranju uspinjače dan nakon što se KGK u njoj popela do Markovog trga. Razlog: kvar na kočnicama za slučaj opasnosti.
Kako se to moglo dogoditi? Jedna je od mogućnosti da je to bio posljednji pokušaj komunjara u njihovom nastojanju da spriječe KGK da postane Predsjednica. Na njihovu veliku žalost kočnice nisu bile potrebne (ili su izdržale) tako da je i pokušaj „do posljednjeg daha“ mrskih nam titoista da to spriječe, neslavno propao.
2015-02-19
Najdraža pjesma Ive Josipovića
Josipović se ne vraća u SDP i osniva svoj pokret. Kaže da se nema smisla vraćati jer vrh SDP-a ne podržava njegove reforme i predbacuje Milanoviću što ga nije osobno pozvao da se vrati u stranku već mu je poručio preko tiska da se može učlaniti kao i svatko drugi.
Nakon osnivanja nove stranke, prema 'dobro obaviještenim izvorima', on će za stranačku pjesmu predložiti pjesmu A.Dedića: "Ne vraćaj se starim ljubavima"
2015-02-19
Različiti aršini
Prva vijest
Marka Grahovca koji je prosvjedovao protiv nezaposlenosti mladih u četvrtak u Savskoj ulici, preko puta šatora u kojem branitelji prosvjeduju puna četiri mjeseca, zagrebačka policija je privela i potom najavila da će ga prekršajno prijaviti zbog narušavanja javnog reda i mira. Tridesetogodišnji muškarac držao je bijele gaće u ruci i nosio natpise "Ja imam PTSP od nerada", "Ili posao ili kalašnjikov" i "Karamarko odi doma".
U policiji su rekli da je muškarac vikao pa je priveden na prekršajnu obradu nakon čega je pušten, no kazali su da će biti prijavljen zbog narušavanja javnog reda i mira.
Druga vijest
Oko 200 prosvjednika u organizaciji pokreta Occupy Croatia krenulo je danas sa zagrebačkog Trga bana Jelačića uputilo se prema Savskoj, gdje je nekoliko stotina branitelja pred šatorom. Dok policija čuva sjevernu i južnu stranu na križanju Savske i Vukovarske, prosvjednici s Trga pokušavaju pronaći način da dođu do branitelja u Savskoj ulici unatoč naporima kordona policije s obje strane da to spriječi. I dok se branitelji povlače prema šatoru, zbog naguravanja i izgreda među skupinom prosvjednika policija je privela trojicu. Jedan je "upao" među skupinu prosvjednika i počeo vikati: "Smrdljivi Jugoslaveni", zbog čega je i priveden.
Treća vijest
Policija se našla u situaciji da posreduje između dvije skupine ilegalnih prosvjednika.
Četvrta vijest
Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić zatražio je nadzor nad postupanjem policije u tom slučaju. (Marka Grahovca). Iako je bilo najavljeno da će biti prijavljen ministar je izjavio da se protiv M.G. neće podizati prijava.
Četiri mjeseca protesta (čitaj: remećenja javnog reda i mira) branitelja (od koga?) koji traže izvan parlamentarnu smjenu ministra koji im nije po volji i tko zna što još, nije bio dovoljan razlog da se pokrenu oklopljeni 'zaštitnici' reda i mira.
No čim se pojavio jedan jedini koji je prosvjedovao zbog nezaposlenosti, a potom skupina od dvjestotinjak ljudi koji su, po mom mišljenju, opravdano prosvjedovali protiv onih koji služe kao propaganda HDZ-u u proteklim predsjedničkim i nadolazećim parlamentarnim izborima, 'okopnjaci' 'dejstvuju' da bi zaštitili 'spontane' sudionike 'šatorskog' prosvjeda. Po mom sudu grupa koja je sebe nazvala Occupy Croatia izašla je iziritirana ne samo četiri mjesečnim 'šatorovanjem' već i postupkom 'oklopnjaka' zbog jednog jedinog prosvjednika koji je prema njihovom shvaćanju remetio javni red i mir.
Nadalje, kako to da je najednom i skup 'šatoraša' postao ilegalan iako je svih ovih četiri mjeseca bio 'spontan', barem prema riječima (kolo)vođe Klemma?
I konačno narodna poslovica: ministar na bijelom konju drumom, njegovi 'oklopnici' šumom!
Hrvatska je zaista okupirana. I umjesto onog imbecilnog turističkog slogana „Croatia Full of Life“ trebalo bi koristiti „Croatia is occupied“.
2015-02-21
„Bijela kuga“
Prvi put se kod nas rodilo manje od 39 tisuća djece, a umrlo više od 52 tisuća. Da bi riješili problem obiteljske politike koje „su u načelu vrlo skupe“, kaže ministrica zadužena za pitanje reprodukcije naroda, „mi smo okupili respektabilan tim stručnjaka koji rade na novoj Obiteljskoj politici.“
Zanimljivo! Ja sam mislio da je problem pravljenja djece u rukama (preciznije: među nogama) žene i muškarca, a ne „skupa respektabilnih stručnjaka“. Stručnjaci bi se trebali pozabaviti kako da obitelji mogu osigurati egzistenciju svoje djece, a ne o načinu kako se ona prave. Koliko i na koji se način 'institucije' bave tom pojavom sve mi se čini da je u glavama političara prisutniji drugi problem – nezaposlenost. Ova pojava 'bijele kuge' na neki bi, pomalo morbidni, način zaista mogla riješiti gorući problem ove države. Sve nas se manje rađa, sve nas više umire, bračnih parova je sve manje – rezultat: kroz koju godinu broj nezaposlenih će početi padati a da 'institucije koje rade svoj posao' neće morati ni prstom mrdnuti.
2015-02-23
četvrtak, 19.02.2015.
Priče iz prošlih vremena
Priča Prva
Prolaze umirovljenički dani. Sliče jedan drugom ko jaje jajetu. „Uvijek isto moj Mefisto!“, ne jednom pomislim u jutro, kad se oko osam izvlačim iz kreveta, premda bih najradije u njemu ostao do noći. Jer tada tek počinje moj 'radni dan'. Surfanje po blogu, slušanje trećeg programa hrvatskog radija, koji film na HTV3 i na kraju, za laku noć, čitanje. Zimi do jedan, pola dva po ponoći. U sobi, u međuvremenu, postaje hladno pa treba na spavanje. Po ljeti se čitanje zna produžiti i do tri sata. Ponekad, ako me uhvati nervoza nakon što legnem u krevet, ustanem, zaogrnem kućni mantil i čitam do jutra. Zbog toga dio slijedećeg dana pretvorim u noć. Nakon ručka 'ubijem oko' što zna potrajati sat, dva a ponekad i tri.
Ne znam je li to posljedica slabog pamćena ili pak mi dječaštvo i mladost, pa i vrijeme 'zrelih godina' nije bilo nešto što bi vrijedilo pamtiti, kažem, ne znam. No činjenica je da se malo toga sjećam što mi se u prošlosti događalo. Čak i kad čitam stranice mog Dnevnika kojeg sam vodio desetak godina nekako mi se čini da se radi o nekom drugom, a ne o meni. Rijetko me čitanje podsjeti na događaje za koje bi sa sigurnošću mogao reći da su se baš meni dogodili.
Jedan od takvih je moja prva (i jedina) „radna akcija“ za vrijeme gimnazijskih dana. Nije to bila neka, kako se to onda zvalo, SORA na izgradnji pruga, nasipa, cesta, već lokalna. Na poljima graška nekadašnjeg prehrambenog kombinata „Kalnik“ iz Varaždina. Proveli smo mjesec dana berući grašak koje je „Kalnik“ prerađivao i konzervirao u staklenkama. Događaji kojih se sjećam, a koji su se desili tijekom tih mjesec dana, jedni su od rijetkih kojih su mi iz tih dana ostali u pamćenju. Bilo je tu svačega. Primjerice, na toj akciji sam upoznao suprugu. Još smo skupa. No o tome možda jednom drugom zgodom.
Jedan doživljaj mi se posebno usjekao u pamćenje.
Jednom su nas, da bi vidjeli kako se konzervira grašak, odveli i u halu u kojoj su radnice zatvarale poklopcima staklenke s graškom i tekućinom za konzerviranje. Nije tada bilo pokretnih traka, automata, automatskog zatvaranja staklenki i lijepljenja etiketa. Ne! U hali su bili postavljeni stolovi na kojima su stajali uređaji za ručno zatvaranje. Uz uređaj je stajala radnica koja je zatvarala staklenke koje su kolicima dovozile druge radnice.
Stao sam i gledao: radnica lijevom rukom uzima staklenku, desnom na otvor stavlja poklopac, onda lijevom staklenku s poklopcem stavlja na uređaj, desnom rukom hvata polugu zatvarača, povlači ga prema dolje, pritišće poklopac i zatvara staklenku, podiže polugu i desnom rukom odlaže staklenku na desnu stranu stola, odakle ih druga radnica u kolicima odvozi na pasterizaciju. Ona pak hvata istovremeno lijevom rukom novu nezatvorenu staklenku.
Gledao sam taj 'igrokaz' sigurno pola sata. Svi ostali su već otišli. Nisam se mogao odvojiti od tog prizora!
„Zar je moguće da te žene osam sati dnevno rade taj posao, iste staklenke, isti poklopci isti pokreti, isti kiselkasti miris octa? Pa to je za poludjeti!“ Tek mnogo godina kasnije gledao sam čuveni Chaplinov film „Moderna vremena“. I tada sam u mislima vidio te radnice i tu halu. I svaki put kad netko spomene Chaplina, bez obzira o kojem se filmu radi, sjetim se „Modernih vremena“ i radnica u „Kalniku“.
Taj dan sam donio definitivnu odluku: završit ću fakultet. Ne zbog novca, ne zbog ugleda i položaja, ne da bi me drugi zvali 'doktor' ili 'inženjer', nego samo i jedino zato da u životu ne moram raditi takav posao.
Završio sam elektrotehnički fakultet, kao projektant 41 godinu radio uvijek različit i zanimljiv posao. A onda otišao u mirovinu. Sad mi dani sve više sliče danima kakve su provodile one radnice.
Sve ih se češće sjetim.
utorak, 17.02.2015.
Probranice 10
Zašto naziv „Probranice“?
Ideju mi je dala istoimena emisija na trećem programu HR koja se emitira od 1993. godine donosi najnovije snimke inozemnih izdavača, uz stručnu recenziju autora. Uzevši to kao moto odlučih da pod tim naslovom povremeno donosim kratke, humorom/satirom/cinizmom obojene, osvrte na najnovije bisere našeg (i svjetskog) društveno-političko-gospodarskog bespuća.
Pa po lojtrici gor pa po lojtrici dol
Cijene nafte su u tri tjedna (ovo pišem 2015-02-04) skočile za četvrtinu, a prognoze govore o daljnjem rastu. Unatoč i usprkos tome kompanije su odlučile smanjiti za ovu godinu ulaganja otprilike za petinu.
Kak bi naši zagorci-međimurci zapopevali „Pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol.“ Kako ruski Medvjed, iako grogiran, ipak malo predugo za bjelosvjetsku naftnu i financijsku bulumentu ostaje na životu, odlučili su okrenutu pilu - pa „po lojtrici gor“ s cijenama. „Počeli smo previše gubiti, a Medvjed se još ne povlači iz Ukrajine“, zaključili su i počeli dizati cijene. Obzirom da još uvijek nije sigurno do kada će cijene rasti kompanije su ipak, sigurnosti radi, odlučile smanjiti ulaganja da ne bi još više izgubile ako Medvjed ostane i dalje živ.
A kaj nam pak moreju…
Poznata je ona rimska: kruha i igara. Olimpijada u Rusije je prošlo svršeno vrijeme, a do Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. ima još dosta vremena. Dakle - igara njet. Za sada kruha ima, no to ipak nije dovoljno da bi ljudi bili sretni. Zbog pada cijene nafte i sankcija zbog rata u Ukrajini, ostale stvari su znatno poskupjele a vrijednost rublje se srozala. Što sad?
Ljudi svoju tugu, veselje i frustracije najbolje utapaju u alkoholu. Rusi su po tome poznati, votka liječi sve. Zbog pada primanja pučanstva kvalitetna votka postala je preskupa, pa se počela točiti 'delanec-votka'. Da bi narod spasila od mogućeg trovanja i sljepila, ruska je vlada odlučila sniziti cijenu kvalitetne votke.
Naslućujem daljnji razvoj događaja: ako se kriza još produbi, votka bi se mogla dijeliti i besplatno. Najbolje, navodno, ide votka „Putinka“. Eto, i u najvećoj nevolji Rusi su za svog Predsjednika pa makar i tako da se opijaju votkom koja nosi njegovo ime. I onda si lepo zapopevaju: „A kaj pak nam moreju…“ v truc Amerima, EU i celom belom svetu.
Neka visi Pedro
Zagrebački Županijski sud objavio je (10.2.2015.) odluku i obrazloženje zašto je odbio prijedlog tužiteljstva da se B.G. odredi pritvor u postupku za ratni zločin u Osijeku. Učinio je to „rukovodeći se europskim pravom i odlukama Europskog suda za ljudska prava.
Ma ne bi mi odbili zahtjev tužiteljstva, ali, eto, moramo jer tako nalaže Europski sud za ljudska prava. „Neka visi Pedro“.
Da o ljudskim pravima onih kojima je B.G. točio „akumulatorske špricere“ Europski sud nema svoj stav, to nam je već odavno poznato.
FER (fondovi, elektrotehnika, računarstvo)
FER Sveučilišta u Zagrebu vodeća je hrvatska istraživačka institucija po broju i vrijednosti projekta s Europskom komisijom. U posljednjih šest godina FER je kroz različite programe povukao oko 16 milijuna eura. Trenutačno sudjeluje u oko 100 takvih projekata.
Završio sam taj fakultet još dok se zvao ETF (dizajnirao sam i njegov bivši logo) i oduvijek je taj fakultet slovio kao perjanica naprednih ideja i modernog načina studiranja. Slobodan sam tvrditi da je tome, ako ne u potpunosti, u najvećoj mjeri doprinio dr. prof Anton Dolenc kojeg su svi studenti zvali tata Dolenc. Izgleda da je Tata posijao dobro sjeme iz kojeg su iznikle nove generacije uglednih i što je još važnije, sposobnih stručnjaka. Nadam se da me Vedran Mornar, trenutačni nam ministar znanosti, obrazovanja i sporta, neće demantirati.
(Diplomatski) prosjački štap
BiH je jedina u regiji vezala plaće svojih diplomata u misiji pri UN u Ženevi uz svoju konvertibilnu marku (KM). Kako diplomate, za život u Švicarskoj, moraju te KM mijenjati u franke, nagli porast vrijednosti franka izazvao je šok među njima.
Novčani tshunami od Ženeve do New Yorka je toliko uzdrmao diplomate da ih je u misijama BiH po cijelom svijetu, navodno, „doveo na prosjački štap“. S nestrpljenjem očekujem „priče“ naših novinara iz sjedišta raznih misija u kojima ćemo gledati jadne diplomate kako u dronjcima, sa kvrgavim štapom u ruci, neobrijani i prljavi stoje na glavnim raskršćima tražeći milodare od prolaznika da bi mogli i obavljati svoju „prevažnu“ misiju.
Počelo je….
Na Markovom trgu u VIP zoni pojavili su se Velimir Bujanec koji ima pravomoćnu presudu za dilanje kokaina, Josip Klemm i Milan Bandić protiv kojih se provode istrage, Tomislav Merčep kojemu se sudi zbog uloge u ratnim zločinima. Navodno da Predsjednica nije ni vidjela konačni popis (sic!) jer nije imala vremena za to. Kaže da su vjerojatno neki prijedlozi stigli i iz HDZ-a.
Naravno, ne mogu znati tko je i kako sastavljao popis uzvanika viđenih u VIP zoni, no činjenica da je Predsjednica u vrijeme kampanje zalazila i u šator na Savskoj 66, i ne bi me čudilo da je popis poziva spomenutim 'uglednim' građanima RH sastavljen u toj Instituciji izvan kontrole službene politike. Reakcije većeg dijela prisutnih na Ustoličenju prilikom dolaska M.B. ukazuje da bi to moglo biti i točno. Sve u svemu počelo je: ja o tome nisam ništa čula, ništa vidjela i ništa rekla.
Vuk sit a koze na broju
Talijanski predstavnik na Ustoličenju, predsjednik Senata Pietro Grasso, prenio je zabrinutost talijanske strane glede a u svezi fiksiranja tečaja švicarskog franka e da bi se olakšao položaj dužnika koji su nasjeli propagandi banaka, između inih i talijanskih, jer smatra nepravednim da sav trošak snose banke.
Razmišljanje poštovanog predsjednika Senata i talijanskih banaka su sasvim razumljiva jer se odluka naše vlade baš ne poklapa s neoliberalnom praksom koja, za razliku od liberalne gdje kreditori snose gubitke koje proizlaze iz loših investicijskih odluka, prisiljavaju dužnike da snose sav teret otpale duga, neovisno o posljedicama za živote i dobrobit lokalnog stanovništva. Hoće li se vlada uspjeti oduprijeti pritisku stranih banaka i provesti fiksaciju franka, ili će pak pokleknuti pred njim pa će, e da bi 'vuk bio sit a koze na broju, predati državne resurse stranim kompanijama po cijenama totalne rasprodaje, to ćemo tek vidjeti.
petak, 13.02.2015.
Vrijeme karnevala
Eto, „došlo neko vrijeme“ (Igor Mandić) kad će se opet, nakon pet godina, uz mnoge poznate karnevale pojaviti još jedan. U "Croatia, Full of Life" su, koliko je „mojoj malenkosti“ (I.M.) znano, najpoznatiji:
Riječki karneval
Samoborski fašnik (karneval)
i naravno svjetski poznat
Karneval u Riu
Ima toga još, no ovi pobrojani su svakako najpoznatiji.
O ovim karnevalima naše državne i privatne dalekovidnice i tiskovine obavještavaju hrvatski puk svake godine s puno entuzijazma i žara, sugerirajući nam da je to za „Croatia, Full of Life“ jedno od najvažnijih događanja nakon što zamru vijesti o velikim zapusima snijega.
Ove će godine,međutim, sve te karnevale, barem što se tiče izvještavanja spomenutih masmedija, zasjeniti jedan karneval koji se u nas održava svake pete godine (nešto poput Olimpijskih igara). I kao što svake slijedeće igre trebaju svojim glamurom nadvisiti one prethodne (pa što košta da košta) tako i će ovaj karneval pod nazivom „Ustoličenje KGK“, barem prema najavama, nadmašiti sve prethodne, možebitno s izuzetkom onog prvog. Ipak ne bih stavio ruku u vatru.
Kako će se karneval održati u nedjelju 15. veljače AD 2015. to vam ne mogu podastrijeti slike njegove raskoši (kiča). Za sada su mi dostupni samo neki od karnevalskih kostima koje prikazuje donja slika.
Kako se saznaje iz 'povjerljivih' izvora u karnevalu neće sudjelovati ni jedan kostim iz sjeverozapadne Hrvatske (poznati kao Zrinska garda, Varaždinski purgari etc). Da li to ima neku poveznicu s činjenicom da je u spomenutim krajevima osoba koja će biti glavna na karnevalu, loše prošla na prošlim izborima, nisu nam mogli potvrditi ni inače 'dobro obaviješteni' izvori.
A što ću raditi u vrijeme dok će dalekovidnice prenosi događanja s Markovog trga? Vjerojatno čitati ili pak pisati nešto na temu Dostojevskog i njegovog „Zločin i kazna“. Uostalom slično sam provodio vrijeme i tijekom prijašnjih takvih karnevala.
* * *
P.S.
Ispravak prethodnog posta.
U Probranicama 9 sam u tekstu „Domaće je domaće…“ napisao slijedeće: „Iz Regiona nedostaje samo Srbija. Tad bi se moglo reći: domaće je domaće.“
Prema najnovijim vijestima karnevalu će nazočiti i srbijanski premijer Aleksandar Vučić, tako da se sad s punim pravom može reći „Domaće je domaće…“. „To je dobro za 'unapređenje' međudržavnih odnosa“, rekli bi naši veleumni političari.
Pitam se, međutim, bi li se on odlučio na taj korak da nisu u pitanju dvije stvari: ulazak Srbije u EU i napad Glavaša&Co na Milorada Pupovca (čitaj: „reliquiae reliquiarum“ Srba)? Kako će se sve to odraziti na imidž glavne osobe ovog karnevala tijekom ceremonijala, tek ćemo vidjeti. Moglo bi se lako desiti da je spomenuti Premijer zasjeni.
* * *
Događaji se odvijaju svjetlosnom brzinom. Htjedoh objaviti post kad ono:
Porošenko, ukrajinski Predsjednik, najavio dolazak na karneval.
„Malo smo ostali iznenađeni jer nismo očekivali da će naći vremena za inauguraciju s obzirom na situaciju u Ukrajini“, kazali su iz Ureda izabrane predsjednice.
Pitam se, ima li to kakve veze s našim borcima koji se u Ukrajini bore za njezinu cjelovitost? Što će na to reći SAD i EU?
Ah, da! Gotovo zaboravih zbog karnevalske groznice…
utorak, 10.02.2015.
Probranice 9
Zašto naziv „Probranice“?
Ideju mi je dala istoimena emisija na trećem programu HR koja se emitira od 1993. godine donosi najnovije snimke inozemnih izdavača, uz stručnu recenziju autora. Uzevši to kao moto odlučih da pod tim naslovom povremeno donosim kratke, humorom/satirom/cinizmom obojene, osvrte na najnovije bisere našeg (i svjetskog) društveno-političko-gospodarskog bespuća.
U štediše svega bješe…
Čitam u tisku kako je KGK sa svojom bulumentom najprije otvorila privremeni ured u predsjedničkom apartmanu od 260 metara kvadratnih na šestom katu hotela Sheraton, a sad se sa svojom svitom do 19. veljače seli u Vilu Prekrižje gdje će nastaviti pripremama za 'kraljevsku' inauguraciju.
Čitam i sve nešto mislim: stan KGK ima nešto više od 200 metara kvadratnih, pa je sukladno svojoj predizbornoj retorici o štednji mogla ured privremeno smjestiti u svoj stan. Možebitno je odustala da ne smeta svom suprugu dok kuha ručak.
Kako bilo da bilo može se reći: „U štediše svega bješe, u Kolinde ponajviše.“
Domaće je domaće
Dnevnik Nove TV doznao je kako će Markov trg iduće nedjelje pohoditi predsjednici Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Mađarske, Slovenije, Slovačke te predsjednica Kosova. To je do sada potvrđena lista državnika. Broj šefova država na svakoj se inauguraciji kreće oko 10. Najviše, njih 12, bilo je 2000. godine.
Ne znam vidi li to KGK, ali to su prvenstveno predsjednici država u okviru Regije, Regiona, Balkana, imena koja TK-u, KGK i HDZ-u nisu baš mili. Zato bih taj popis,ipak, sveo na predsjednike Albanije, Mađarske i Slovačke. Iz Regiona nedostaje samo Srbija. Tad bi se moglo reći: domaće je domaće.
Sve za kolektiv…
U J.L. od 7.2.2015. Snježana Pavić u članku o „Radničkoj fronti“ piše:
Urednik je htio razgovarati s Matom Kapovićem koji je postao poznat kao jedan od pokretača studentske blokade 2009., no po pravilima Radničke fronte ne određuje novinar s kim će razgovarati, nego oni delegiraju sugovornika. Obrazloženje: „Želimo izbjeći zamku vezivanja uz jednog lidera!“
A demokracija? A sloboda tiska? A sloboda pojedinca? A pluralizam mišljenja? Ma, pusti to, tko će se baviti tim sitnicama.
Spontano i „spontano“
„Prosvjed branitelja nije nelegalan, riječ je o spontanom okupljanju koje ne treba prijaviti policiji“, rekao je Josip Klemm.
Spontanost okupljanja? Sumnjam. Spontano „biti okupljen“ više od 100 dana bez logističke podrške je, jednostavno, nemoguće. Ali, ako je Klemmova tvrdnja točna, zaista ne znam što čekaju ostali nezadovoljnici (nezaposleni, zaposleni koji ne primaju plaće, radnici upropaštenih tvrtki, zajmoprimci u francima, etc) pa ne rastvore šatore po najprometnijim točkama u Zagrebu (i drugim gradovima) i tako na spontan način prosvjeduju protiv ove nesposobne, komunjarske, nenacionalne vlasti. Za što, po mom sudu, imaju više razloga od „branitelja šatora“. Budući je sve spontano, po Klemmu, nitko im ništa ne može.
Još se nije posušila tinta…
Novi grčki ministar financija Janis Varoufakis kreditorima nudi „meni“ za razmjenu, predlažući da se povrat duga indeksira uz gospodarski rast. Dakle: dugove ćemo vraćati, ali proporcionalno gospodarskom rastu. Obzirom da se Grčka nalazi u euro-zoni, moguće je čak da EU i prihvati neki novi „meni“ samo da se spriječi izlazak Grčke iz euro-zone.
Još se nije ni posušila tinta slavopjeva novoj grčkoj Vladi o njezinom odlučnom NE vraćanju dugova EU, a njezin najvažniji ministar je reterirao. Kak bi narod rekel, vrag je zel šalu, nije se z njimi šaliti. Vraćat ćemo dugove, obećava, ali sukladno tome kakav će nam biti gospodarski rast. Značili to da u slučaju negativnog rasta (točnije pada), dugove ipak neće vraćati. Bojim se da će i to biti 'obećanje ludom radovanje'. Jer gospodo Grci, vrag (bankari) nije crn kako se riše, on je crnji.
Topla voda Ivane Maletić
Hrvatska je postala mjerilo za neuspješnu zemlju unutar Europske unije, rekla je HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu Ivana Maletić komentirajući ekonomsku prognozu Europske komisije koja je smanjila procjenu pada hrvatskog gospodarstva za prošlu godinu na minus 0,5 posto, a za ovu je godinu zadržala ranije prognoze o izlasku iz recesije s marginalnim rastom od 0,2 posto, dok za sljedeću godinu predviđa rast 1 posto, što HDZ smatra "zvonom za uzbunu".
O uspješnosti (suverene) Hrvatske još je prije nepunih 100 godina neku riječ rekao nekim mrzak, a nekima drag, ali u svakom slučaju dobar prorok M. Krleža, u svojim esejima „Deset krvavih godina“:
„Svaki pokušaj uskrsnuća hrvatskog suverenitete svršava katastrofom…“ i „…hrvatstvo traži nekog da mu se podredi (u zadnjih 25 godina najprije NATO-u, zatim EU, a sad stranom kapitalu prodajom i ono malo što je ostalo, op. s.c.), da potpiše s njim politički ugovor (kao primjerice s MOL-om, op.s.c.) i da se onda buni protiv tog političkog ugovora daljnjih četiristo godina.“
Iz zatvora u Sabor
SDP i HNS odbili su inicijativu GONG-a da se izmjenom Zakona o izboru sabornika onemogući kandidiranje osoba koje su pravomoćno osuđene na zatvorsku kaznu na dulje od šest mjeseci. Obrazloženje: svatko ima pravo birati i biti biran.
Iako na prvi pogled takva odluka trenutačno nam vladajućih stranaka izaziva čuđenje, ona je sasvim logična. Naime, kad bi se prihvatila inicijativa GONG-a (zabranio bih, doduše, kandidiranje i osuđenih na jedan jedini dan zatvora zbog svjesnog kršenja zakona) postavlja se logično pitanje: na koji bi način onda pojedine stranke popunile kandidacijske liste?
subota, 07.02.2015.
„Umjetne suze“
Trebalo mi je petnaestak dana da pročitam roman „Umjetne suze“ Milka Valenta, izdanje Profil, Zagreb, 2013. Za autora sam prvi puta čuo prije nekoliko godina, slušajući emisiju „Riječi i riječi“ na Trećem programu hrvatskog radija, kad me zaintrigirao njegov tekst pod nazivom „Četvrti reich“. Snimio sam emisiju, napisao fonogram i objavio ga na blogu Nova politika pod naslovom "Potpuno porobljavanje". Tada još nisam znao da će to biti, ili je već bio, dio opsežnog romana od preko 1400 stranica.
Negdje početkom 2014. godine pojaviše se „Umjetne suze“ i, oduševljen tekstom „Četvrti reich“, odlučio sam pročitati knjigu. U početku nisam ni znao da je taj tekst uvršten i u roman. Pokušavao sam ga posuditi, ali je stalno bio u opticaju. Ljeto sam proveo u Biogradu i posudba nije dolazila u obzir. Nakon povratka s mora česti odlasci u Samobor bili su još jedna prepreka za posudbu tako opširnu knjigu. Tamo imam drugih zanimacija.
Konačno je došla zima, pravo vrijeme za čitanje takvog romana. Prije nego što sam posudio „Suze“, za 'trening', pročitah roman „Rod“ Miljenka Jergovića također pozamašno 'djelce' od 1000 stranica. „Suze“ su se, u međuvremenu, sve češće pojavljivale na policama gdje su izložene najnovije knjige. Očigledno je interes za njih pomalo splasnuo. Da li zbog sadržaja ili pak zbog obima, ne znam.
Kad sam konačno posudio knjigu, prvo pogledah datume na nalijepljenom listiću na kojem bibliotekar udara datume posudbe. I nisam se iznenadio kad sam na mojem primjerku našao svega tri datuma. Sad dok ovo pišem, prema internetskom katalogu naše knjižnice, sva četiri primjerka u su knjižnici. Po svemu sudeći, ipak je to preveliki zalogaj za našeg prosječnog čitatelja.
Što reći o knjizi? Nisam književni kritičar, dapače nemam ni iskustva pisati osvrte na pročitane knjige – uradio sam to samo za knjigu „55 lakih komada“ blogera Gospon profesor-a - ali obzirom na činjenicu da su me se „Suze“ na neki način ipak dojmile, evo mog skromnog razmišljanja.
Sadržajno, u knjizi se isprepliću tri teme: reporterski posao glavnog junaka Marka Globana, odnosi unutar njegove obitelji i konačno njegov pogled (točnije autorov) na Europsku Uniju. Ovo potonje je glavni razlog zbog čega sam knjigu uopće čitao.
M.G. je u početku običan kreator reklamnih džinglova na radiju. Roman počinje raspadom sedmogodišnjeg braka sa suprugom, naravno atraktivnom ženom ali sklonoj opijanju crnim vinom, u kući užasno neurednoj zbog čega brak i puca. Ona, kao uspješna radio-reporterka, radi na istoj radio stanici. Zbog toga glavni urednik dodjeljuje Marku novi zadatak: obilazak hrvatskih i europskih gradova sa ciljem da napravi intervjue s običnim ljudima postavljajući im samo jedno jedino pitanje: „Što je to što bi potpuno i istinski moglo ujediniti Europu?“ Obično tijekom jednog dana napravi do desetak intervjua od najviše dvije minute, uz to sastavi najviše dvije kartice teksta i to onda šalje glavnom uredniku. Ostalo vrijeme provodi se s domaćim djevojkama koje su tu da mu budu pri ruci kod obilaska gradova i koje se po pravilu zaljubljuju u njega (i on u njih sve nadajući se da će naći neku koja je uredna). On s njima, sam ili pak u društvu, provodi slobodno vrijeme. Aktivnosti se svode na seks, drogu (trava, hašiš, kokain) i alkohol (posebice pivo i crno vino).
Poanta druge paralelne priče vrti se oko činjenice da njegova supruga ne može podnijeti što ju je Marko ostavio i nakon neuspješnih pokušaja da ga vrati smišlja plan osvete. Kako, ostavit ću znatiželjnom čitatelju da čitajući sazna sam.
I konačno dolazimo do priče koja je se mene najviše dojmila, a to je odnos Mirka Globana (čitaj autora) prema fenomenu EU (ne Europe). Ja ću samo reći da je taj, kao i kod mene, potpuno negativan. Djelomičan uvid u to zašto je to tako, bloger može naći na već spomenutom sajtu Nova politika, iako zahtjevnijem čitatelju preporučujem čitanje knjige.
Što se tiče stila pisanja, on je po mom laičkom mišljenju, tipičan za naraštaj današnjih pisaca. Svojevremeno sam na osvrt knjige „Anđeli u tami“ Eduarda Prangera, upućen osobno autoru, napisao da njegova knjiga spada u tip knjige za koju u prvi trenutak mislim da bi je i sam mogao napisati, no kad bih i počeo, ubrzo bih uvidio da to ne mogu.
Čak i sam autor kroz riječi Mirka Globana i njegovog oca (konceptualnog umjetnika) kaže da se život odvija 'na površini' i da svaki pokušaj 'dubine' treba razoriti. Svi junaci tog romana tako žive. Ja sam čitajući roman takav stil nazvao 'linearnim'. Čini li se to samo meni, ili pak možebitno i drugi čitatelji tog romana imaju taj osjećaj, ali sve se svodi na dvije stvari: rad da bi se osigurala egzistencija i na aktivnosti koje doprinose samo vlastitom uživanju a tu nabolje prolaze seks, droga i alkohol. S time se baš ne bih mogao složiti. Je li to zbog generacijskog jaza ili pak se ipak radi o nečem 'dubljem' ne bih znao. Za mene je rad ono što je najvažnije u životu, i to po mogućnosti koristan rad.
I na kraju, ne mogu ne spomenuti jedan čudan običaj današnjih mladih i malo manje mladih pisaca (i izdavača): uporaba rečenica pisanih na engleskom bez da se u fusnoti da prijevod. Sjećam se da su mnogi zamjerali Krleži zbog čestih rečenica na njemačkom, ali su izdavači u fusnoti uvijek donosili prijevod. Danas vjerojatno ljudi, barem oni koji čitaju knjige, znaju u većem postotku engleski nego što su nekada znali njemački, ali to ne znači da baš svi čitatelji znaju, ili bi trebali znati, engleski.
Negdje pred kraj knjige rekao sam sebi: „Čim pročitam knjigu odmah posuđujem „Zločin i kaznu“ Dostojevskog. Priznajem - tko prizna pola mu se prašta - tu knjigu do sada nisam čitao. Pročitao sam je na dušak. Ako ću imati volje, možda ću u nekom slijedećem postu napisati nešto o dojmovima.
* * *
Dodatak
Kratki citati iz romana koji bi ponekog čitatelja (možda) mogli zaintrigirati da pročita knjigu. One dulje, i jako duge koje sam spremio u laptop neću (a i ne smijem) objavljivati bez suglasnosti autora.
str. 254
"U svrhu štednje i smanjenja potrošnje svjetlo na kraju tunela do daljnjeg je isključeno"
str. 324
„Brak je ugovor kojim se legalizira međusobna uporaba spolnih organa.“
str. 337
Slogan naprednih hrvatskih poduzetnika: „Brzo privatizirati dobitke, a socijalizirati gubitke.“
str. 365
Pascal: „Nikad čovjek tako potpuno i tako radosno ne čini zlo kao kad ga čini iz religioznih uvjerenja.“
str. 458
Noam Chonsky: prednost demokracije nad totalitarnim uređenjem jest u tome da je daleko ugodnije biti podvrgnut reklamama nego mučenju.
str. 468
Život je samo crtica između dva datuma na nadgrobnoj ploči.
(…)
To što upravo gledamo je klasni rat svijeta financija protiv svijeta rada. To je globalna utrka prema dnu.
str. 483
Da, toalet je pravo mjesto za osnovnu higijenu tijela i duše. (u kontekstu raširenog običaja da se prilikom vršenja nužde ujedno i čita, op.s.c.)
str. 697
Isus je bolja droga od heroina, reći će mnogi, iako je to vrlo upitno jer je u Njegovo ime u narkomansko-religijskom ludilu pobijeno do sad oko stošesdeset milijuna ljudi. A broj smrti od heroina je daleko manji. Budući se ubijanje u me Boga i Isusa neprekidno nastavlja, to nije konačna brojka. Ako tome pribrojimo i ubijanje u ime Alaha i ostalih bogova, onda se ta brojka rapidno penje.
(zbog ovog citati možebitno da neki neće željeti čitati roman, op.s.c.)
str. 702
„Nitko nije tako porobljen kao oni koji pogrešno vjeruju da su slobodni“ (autorova parafraza Goethe-a, op.s.c.)
str. 756
Kiki, povjesničarka i sociologinja, i ja, radioreporter bez granica, ostali smo u dnevnoj sobi za slobodnu aktivnost odabrali razgovor. Premda je to teško izvedivo, trudimo se razgovarati bez ironije o utopijskoj perspektivi nove kolektivne sreće nakon nacizma, komunizma, socijalizma i kapitalizma.
str. 803
Na našoj baušteli je ex-Jugoslavija u malom, ali nema nesuglasica ili netrpeljivosti na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Svi odlično surađuju da bi posao što bolje napredovao. Cinik bi rekao da nesuglasica i svađa i ne smije biti ako ti radnici žele zaraditi svoj novac, svoje mukotrpno stečene eure, pa se zarađivanje mora odvijati u skladu i miru.
str. 804
Jedne sunčane subote na kraju radnog dana za vrijeme isplate, očigledno zadovoljan napredovanjem poslova na baušteli Srki Boy (gazda, Makedonac, za kojeg su radili, op.s.c.) je oduševljeno rekao: „Čoveče, ovo je stvarno ful neverovatno! Srbi, Makedonci, Hrvati, Bosanci, katolici, pravoslavci, muslimani, cela bivša Jugoslavija u malom, a nike se, bre, ne bije!“
str. 1262
Za sve na ovom čudnom svijetu postoji Dan, ali ne postoji Svjetski dan borbe protiv kapitalizma.
utorak, 03.02.2015.
Probranice 8
Zašto naziv „Probranice“?
Ideju mi je dala istoimena emisija na trećem programu HR koja se emitira od 1993. godine donosi najnovije snimke inozemnih izdavača, uz stručnu recenziju autora.
Kako nisam stručnjak za glazbu odlučih da pod tim naslovom povremeno donosim kratke, humorom/satirom/cinizmom obojene, osvrte na najnovije bisere našeg (i svjetskog) društveno-političko-gospodarskog bespuća.
Rugao se lonac…
Grčoj ljevica neće donijeti ništa novo jer se kod Syrize sve bazira na demagogiji, populizmu i nerealnim očekivanjima koja, očito je, neće moći ispuniti – izjavio je Goran Jandroković (HDZ).
Izjava priziva narodnu: „Rugao se lonac poklopcu da ima velike uši.“ Kao da će KGK ispuniti i jedno od svojih mnogobrojnih obećanja koje je dala u kampanji, a da se Jandrokovićeva stranka ne spominje. Ona nam je davno obećavala „hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatski novčanik u hrvatskom džepu“ a nedavno, zagovarajući ulazak u EU, i „med i mlijeko“. A što smo dobili? Jad i bijedu i od briga kosu sijedu.
Rugala se sova sjenici…
Izjava glavnog tajnika (neki bi rekli šovinistička) HSP-a AS Pere Ćorića: „Srb (predsjednik HSP-a bez onog AS, op.s.c.) je simpatičan, iako ima ružno prezime.“
Komentar u duhu gornje poslovice: čovjek s prezimenom Ćorić, koje jako asocira na ćoravac, t.j. slijepac, ne vidi da je svojom izjavom pokazao i dokazao da je „politički ćoravac“.
Prijetnja Heineken pivu
Neki dan uvaženi zastupnik D. Marasović u Saboru izjavljuje: „Nije isto, partizan ili branitelj.“ Zatražio je da se sa svih spomenika, uz fašističke simbole, skinu i sve zvijezde petokrake.
Za početak ćemo skidati zvijezde petokrake, onda ćemo srušiti sve spomenike NOB-e (koliko ih je još ostalo) jer zvijezda sigurno nema na spomenicima braniteljima. Zatim slijedi izbacivanje svih crvenih zvijezda iz Hrvatske i na kraju i onih koji se s tim ne slažu. To jest ljubitelja „Heineken piva“ kojem je crvena petokraka zvijezda trade-mark.
Svaka sličnost je…
13.11. 2014. dnevni tisak piše:
„U noći na srijedu na Zapadnoj obali, jednom od dva palestinska teritorija, zapaljena je džamija. Podmetnuta je vatra i za to su optuženi izraelski naseljenici. To je posljednji u nizu sve žešćih (sic!) okršaja Palestinaca i Izraelaca.“
Prošlog tjedna obilježena je 70-godišnjica oslobođenja najpoznatijeg nacističkog logora Auschwitz-a. I iz tzv NDH u taj sabirni logor otpremani su ljudi samo zato što su bili Židovi. Uz to „Po odredbi gradskog načelnika Ivana Wernera”, odmah po proglašenju tzv NDH, srušena je zagrebačka Sinagoga jer nije bila „u skladu s općom sredidbenom osnovom za uređenje Zagreba”.
Ne znam po kojoj „općoj sredidbenoj osnovi“ nije bila u skladu spaljena džamija na Zapadnoj obali, no činjenica je da su nekadašnje žrtve dobro naučile kako se ruše vjerski hramovi. Problem je samo što je lako rušiti a teško ponovo graditi. Pogotovo međuljudske odnose. Naravno, pretpostavimo li da Arapi i Židovi jedni druge uopće smatraju ljudima.
Pas laje a sud odlučuje
Čitam prošlu srijedu: Pulski općinski sud naložio je vlasniku da psa drži zatvorenog u kući svaki dan od 20 do 8 sati. Razlog: pas noću laje i toliko uznemiruje susjedu da se ona, navodno, psihički razboljela. Odmah drugi dan, manji tekst; očekivana reakcija tzv Prijatelja životinja: „Zabranili psu da laje? Pa to je apsurd!“
Apsurd No 1: naravno da je apsurd zabranjivati psu da laje. Pas, naime, ne poznaje pravni sustav pa se ne može ponašati sukladno sudskoj odluci. No, kako to već biva u našem 'žutilu', čitanjem članka vidi se da se ne radi o „zabrani lajanja“, već o nalogu vlasniku psa da ga u tom vremenskom razdoblju „drži zatvorenog u kući“.
Apsurd No 2: isti ti tzv P.Ž. nisu uočili da je spomenuti pas vezan lancem, čak i kad ga gazda smješta u kuću; vlasnik psa jednom ga rukom miluje, a drugom drži lanac kojim je pas vezan. Zašto je to tako, ne znam, ali mogu pretpostaviti. Ostavit ću to, ipak, P.Ž. da se sami domisle.
Apsurd No 3: zar je zaista normalno da pas laje noću i uznemirava susjede tijekom spavanja (ako je točno što piše u tisku)? Po shvaćanju P.Ž to je sasvim normalo. Meni nije. Sličan slučaj imao sam ljetos u Biogradu o kojem sam pisao na blogu. Nedavno se u naš soliter uselio stanar s psom kojeg, normalno, drži u stanu, pas normalno laje i mi ga normalno kroz ventilacijske kanale sasvim dobro čujemo. Sve je normalno!
Apsurd No 4: Iz svega ovog proizlazi zaključak: za određeni je broj ljudi (P.Ž.) briga za kućne ljubimce normalno iznad brige za ljude. Djelomično ih razumijem: kućni ljubimci su (uglavnom) vjerniji i umiljatiji od ljudi.
Selidba selidbene selidbe
Za uspješno rješenje trenutno gorućeg i najvažnijeg problema Hrvatske: kamo preseliti Ured Predsjednika, „KGB-ovac“ TK je „predložio da se premijer ZM iseli iz Banskih dvora u zgradu Kockice (nekad sjedište CK SKH), a da KGK dođe u Banske dvore, u kojima je bio i predsjednik Tuđman do njihova raketiranja 1991. godine.“
Prihvaćam njegov prijedlog pod jednim uvjetom. Da se pismeno obveže kako će i njegova Vlada, ako i kada prigrabi vlast, biti smještena u Kockicu. Nema, naime, smisla za godinu dana opet seliti jadnu KGK e da bi se TK sa svojom bulumentom mogao vratiti u Banske dvore.
Gotovina i Glavaš
Današnji tisak, povodom 'derneka' kojeg su u mom rodnom gradu organizirali ljubitelji 'lika i djela' (generala) Glavaša a u čast njegovog povratka, piše:
„Glavaš će sada nastojati pretvoriti se u vođu ljute desnice i preuzeti onu ulogu koju je mudro i s punom odgovornošću, svojedobno odbio general Gotovina. Iako se Gotovina iz Haag-a vratio kao slobodan čovjek, dakle u sasvim drugim okolnostima od trenutačnih, Glavaševih, on se ponio krajnje razborito, što mu oni koji sada podržavaju Glacvaša nikada nisu oprostili.“
Boli me briga što će (general) Glavaš uraditi. Što se mene osobno tiče može postati i Premijer. Baš mi se fućka ako njegova stranka formira Vladu. Ne će to biti mnogo lošija Vlada od dosadašnjih. Možebitno samo malo manje tolerantna prema Drugima, no to je već ionako trend i u civiliziranoj Europo. Puca mi prsluk hoće li opet nekim pravosudnim marifetlucima biti oslobođen krivnje ili pak biti opet smješten u 'apsanu'. No uspoređivati generala Antu Gotovinu i (generala) Branimira Glavaša u bilo kakvom kontekstu je za mene čista blasfemija. I to ne zato što je Gotovina oslobođen krivnje, a Glavaš (za sada) nije, već zato što je uloga i značaj generala Ante Gotovine u Domovinskom ratu u odnosu na (generala) Branimira Glavaša kao nebo i zemlja.
nedjelja, 01.02.2015.
Pojavila se niotkuda i…
Moji vjerni čitatelji sjetit će se možda posta u kojem sam ispričao priču o jednom zecu, Zekoslavu Mrkvi, koji nas je dočekao u dvorištu djedove kuće u Biogradu na moru. Ove se godine, pak, desio novi slučaj, no nije riječ o zecu već o maloj maci koju smo vrlo brzo nazvali Budalica.
Pojavila se niotkuda i…
Nekoliko dana nakon dolaska u Biograd u dvorištu se, niotkuda, pojavila mačkica. Mora da se tek odvojila o majčinog mlijeka. Supruga se odmah raznježila, donijela joj mlijeka i ljubav je buknula. Kako se u početku ponašala pomalo smušeno, nazvali smo je Budalica.
Macin krevet
Supruga, zbog traume iz djetinjstva vezano uz njezinu ljubimicu mačku, ne može prihvatiti da drži mačku u kući, pa smo joj napravili ležaj ispod 'šamrlina' odmah do ulaznih vrata. Tu joj je bilo glavno boravište prvih mjesec dana. Uglavnom je jela i spavala. No ni druga mjesta nisu bila nepoželjna, pa je jednako tako udobno spavala i na…
…lopati…
…kao i na metli.
Posebno zadovoljstvo je bilo penjanje na stolicu gdje je obično sjedila supruga.
Svaki put kad bi se supruga digla i nekuda otišla, hop … maca se našla na stolici.
Vremenom, maca je sve manje spavala a sve više trenirala lov. Prve su na redu bile…
… gušterice…
… pa ih je u našem dvorištu ubrzo nestalo. Budalica se nije dala smesti, krenula je u lov na njih u susjedno dvorište.
A onda je došlo vrijeme da se počne penjati i po drveću. Povod tome je bilo gnijezdo kosa u raslinju nad ulaznim putom. Prvo njenog penjanja, koje nažalost nisam snimio, bilo je po ukošenoj grani oleandra koji se pružao prema krovu od grana iznad prolaza…
Mnogo puta sam je morao tjerati s grane. Nakon jednog nevremena s jakim vjetrom i obilnom kišom ispod gnijezda našli smo polovicu mladunčeta kosa. Krv nije voda. Poslije toga više nismo ni čuli ni vidjeli kosove iz tog gnijezda.
Kad je vidjela da tu više nema što tražiti, odlučila se na smjeliji pothvat. Jednog dana ugledao sam Budalicu na visokom drvetu…
Iako smo se uplašili da se neće uspjeti spustiti i već pomišljali da ćemo trebati zvati vatrogasce, mala Budalica je s malo muke uspjela sići. Možebitno baš zato jer je još bila mala. Što malo zna što je visina.
Znali smo za mačju urednost no nismo mogli ni zamisliti da će tako mala bez ikakve poduke (mislim od mame mace) početi obavljati nuždu u najvećem redu. Kako je dvorište uglavnom kamenito, Budalica je našla mjesto za to ispod masline…
Macin WC
Prilikom jedne fešte jedni su gosti došli s plaže i na njezin WC stavili madrace i ručnike. Maci je 'prigustilo' došla je do masline, sjela i čekala. Supruga je to prva primijetila i odmah shvatila o čemu se radi. Maknuli smo madrace i ručnike, maca se popela na svoj WC i obavila 'stvar'. Zaista više nije bila Budalica, ali ime je ipak ostalo.
Jedne noći čuli smo nekakvu grebanje pod prozorom spavaće sobe u prizemlju. Supruga je bila malo uznemirena no uspio sam je uvjeriti da tu nema nikoga. Drugo jutro krenem otvoriti škure kad ono: iza mreže protiv komaraca, na okviru prozora…
…sjedi Budalica…
…i umiljato nas gleda. Sjedila je tako dugo dok se supruga nije obukla i izašla iz sobe. Onda je skočila i odjurila na mjesto gdje joj je davala hranu. Hranu je uzimala samo od nje.
Od ostalih dogodovština s mačkicom uspio sam snimiti…
…ljubav unuke i mace
To što je Budalica dozvoljavala našoj unučici Flori da radi s njom nije dozvoljavala nikome. A Flora je radila takve stvari da smo i mi ponekad negodovali i spašavali macu od prevelikih izljeva ljubavi.
Maca je, naravno kao i njezin prethodnik Zekoslav Mrkva, bila turistička atrakcija…
Imali smo prilike vidjeti uživo i njezin prvi susret s psom. Bilo je sve onako kako to mora biti; kao pas i mačka.
Naš boravak u Biogradu bližio se kraju. Počeli su razgovori što ćemo s macom. Iako ona nije nesamostalna kao zec, ali nam ipak nije bilo ostaviti je samu u dvorištu. Bila je još mlada premda su se počeli pojavljivati i mačori iz susjedstva i šuljati se po dvorištu. Budalica kao da je osjetila našu brigu i jednog jutra krevet ispod 'šamrlina' bio je prazan.
…otišla u legendu
Više je nismo vidjeli. Kuda je otišla, da li ju je netko odnio ili pak je, nadali smo se da nije, stradala pod nekim automobilom, ne znamo. Ona je otišla, a vratio se par kosova, gušterice su ponovo jurcale po dvorištu, a pojavio se i jedan miš. No to je već druga priča.
