Pregled posta

„Umjetne suze“

Trebalo mi je petnaestak dana da pročitam roman „Umjetne suze“ Milka Valenta, izdanje Profil, Zagreb, 2013. Za autora sam prvi puta čuo prije nekoliko godina, slušajući emisiju „Riječi i riječi“ na Trećem programu hrvatskog radija, kad me zaintrigirao njegov tekst pod nazivom „Četvrti reich“. Snimio sam emisiju, napisao fonogram i objavio ga na blogu Nova politika pod naslovom "Potpuno porobljavanje". Tada još nisam znao da će to biti, ili je već bio, dio opsežnog romana od preko 1400 stranica.

Negdje početkom 2014. godine pojaviše se „Umjetne suze“ i, oduševljen tekstom „Četvrti reich“, odlučio sam pročitati knjigu. U početku nisam ni znao da je taj tekst uvršten i u roman. Pokušavao sam ga posuditi, ali je stalno bio u opticaju. Ljeto sam proveo u Biogradu i posudba nije dolazila u obzir. Nakon povratka s mora česti odlasci u Samobor bili su još jedna prepreka za posudbu tako opširnu knjigu. Tamo imam drugih zanimacija.

Konačno je došla zima, pravo vrijeme za čitanje takvog romana. Prije nego što sam posudio „Suze“, za 'trening', pročitah roman „Rod“ Miljenka Jergovića također pozamašno 'djelce' od 1000 stranica. „Suze“ su se, u međuvremenu, sve češće pojavljivale na policama gdje su izložene najnovije knjige. Očigledno je interes za njih pomalo splasnuo. Da li zbog sadržaja ili pak zbog obima, ne znam.

Kad sam konačno posudio knjigu, prvo pogledah datume na nalijepljenom listiću na kojem bibliotekar udara datume posudbe. I nisam se iznenadio kad sam na mojem primjerku našao svega tri datuma. Sad dok ovo pišem, prema internetskom katalogu naše knjižnice, sva četiri primjerka u su knjižnici. Po svemu sudeći, ipak je to preveliki zalogaj za našeg prosječnog čitatelja.

Što reći o knjizi? Nisam književni kritičar, dapače nemam ni iskustva pisati osvrte na pročitane knjige – uradio sam to samo za knjigu „55 lakih komada“ blogera Gospon profesor-a - ali obzirom na činjenicu da su me se „Suze“ na neki način ipak dojmile, evo mog skromnog razmišljanja.

Sadržajno, u knjizi se isprepliću tri teme: reporterski posao glavnog junaka Marka Globana, odnosi unutar njegove obitelji i konačno njegov pogled (točnije autorov) na Europsku Uniju. Ovo potonje je glavni razlog zbog čega sam knjigu uopće čitao.

M.G. je u početku običan kreator reklamnih džinglova na radiju. Roman počinje raspadom sedmogodišnjeg braka sa suprugom, naravno atraktivnom ženom ali sklonoj opijanju crnim vinom, u kući užasno neurednoj zbog čega brak i puca. Ona, kao uspješna radio-reporterka, radi na istoj radio stanici. Zbog toga glavni urednik dodjeljuje Marku novi zadatak: obilazak hrvatskih i europskih gradova sa ciljem da napravi intervjue s običnim ljudima postavljajući im samo jedno jedino pitanje: „Što je to što bi potpuno i istinski moglo ujediniti Europu?“ Obično tijekom jednog dana napravi do desetak intervjua od najviše dvije minute, uz to sastavi najviše dvije kartice teksta i to onda šalje glavnom uredniku. Ostalo vrijeme provodi se s domaćim djevojkama koje su tu da mu budu pri ruci kod obilaska gradova i koje se po pravilu zaljubljuju u njega (i on u njih sve nadajući se da će naći neku koja je uredna). On s njima, sam ili pak u društvu, provodi slobodno vrijeme. Aktivnosti se svode na seks, drogu (trava, hašiš, kokain) i alkohol (posebice pivo i crno vino).

Poanta druge paralelne priče vrti se oko činjenice da njegova supruga ne može podnijeti što ju je Marko ostavio i nakon neuspješnih pokušaja da ga vrati smišlja plan osvete. Kako, ostavit ću znatiželjnom čitatelju da čitajući sazna sam.

I konačno dolazimo do priče koja je se mene najviše dojmila, a to je odnos Mirka Globana (čitaj autora) prema fenomenu EU (ne Europe). Ja ću samo reći da je taj, kao i kod mene, potpuno negativan. Djelomičan uvid u to zašto je to tako, bloger može naći na već spomenutom sajtu Nova politika, iako zahtjevnijem čitatelju preporučujem čitanje knjige.

Što se tiče stila pisanja, on je po mom laičkom mišljenju, tipičan za naraštaj današnjih pisaca. Svojevremeno sam na osvrt knjige „Anđeli u tami“ Eduarda Prangera, upućen osobno autoru, napisao da njegova knjiga spada u tip knjige za koju u prvi trenutak mislim da bi je i sam mogao napisati, no kad bih i počeo, ubrzo bih uvidio da to ne mogu.

Čak i sam autor kroz riječi Mirka Globana i njegovog oca (konceptualnog umjetnika) kaže da se život odvija 'na površini' i da svaki pokušaj 'dubine' treba razoriti. Svi junaci tog romana tako žive. Ja sam čitajući roman takav stil nazvao 'linearnim'. Čini li se to samo meni, ili pak možebitno i drugi čitatelji tog romana imaju taj osjećaj, ali sve se svodi na dvije stvari: rad da bi se osigurala egzistencija i na aktivnosti koje doprinose samo vlastitom uživanju a tu nabolje prolaze seks, droga i alkohol. S time se baš ne bih mogao složiti. Je li to zbog generacijskog jaza ili pak se ipak radi o nečem 'dubljem' ne bih znao. Za mene je rad ono što je najvažnije u životu, i to po mogućnosti koristan rad.

I na kraju, ne mogu ne spomenuti jedan čudan običaj današnjih mladih i malo manje mladih pisaca (i izdavača): uporaba rečenica pisanih na engleskom bez da se u fusnoti da prijevod. Sjećam se da su mnogi zamjerali Krleži zbog čestih rečenica na njemačkom, ali su izdavači u fusnoti uvijek donosili prijevod. Danas vjerojatno ljudi, barem oni koji čitaju knjige, znaju u većem postotku engleski nego što su nekada znali njemački, ali to ne znači da baš svi čitatelji znaju, ili bi trebali znati, engleski.

Negdje pred kraj knjige rekao sam sebi: „Čim pročitam knjigu odmah posuđujem „Zločin i kaznu“ Dostojevskog. Priznajem - tko prizna pola mu se prašta - tu knjigu do sada nisam čitao. Pročitao sam je na dušak. Ako ću imati volje, možda ću u nekom slijedećem postu napisati nešto o dojmovima.

* * *

Dodatak

Kratki citati iz romana koji bi ponekog čitatelja (možda) mogli zaintrigirati da pročita knjigu. One dulje, i jako duge koje sam spremio u laptop neću (a i ne smijem) objavljivati bez suglasnosti autora.

str. 254
"U svrhu štednje i smanjenja potrošnje svjetlo na kraju tunela do daljnjeg je isključeno"

str. 324
„Brak je ugovor kojim se legalizira međusobna uporaba spolnih organa.“

str. 337
Slogan naprednih hrvatskih poduzetnika: „Brzo privatizirati dobitke, a socijalizirati gubitke.“

str. 365
Pascal: „Nikad čovjek tako potpuno i tako radosno ne čini zlo kao kad ga čini iz religioznih uvjerenja.“

str. 458
Noam Chonsky: prednost demokracije nad totalitarnim uređenjem jest u tome da je daleko ugodnije biti podvrgnut reklamama nego mučenju.

str. 468
Život je samo crtica između dva datuma na nadgrobnoj ploči.
(…)
To što upravo gledamo je klasni rat svijeta financija protiv svijeta rada. To je globalna utrka prema dnu.

str. 483
Da, toalet je pravo mjesto za osnovnu higijenu tijela i duše. (u kontekstu raširenog običaja da se prilikom vršenja nužde ujedno i čita, op.s.c.)

str. 697
Isus je bolja droga od heroina, reći će mnogi, iako je to vrlo upitno jer je u Njegovo ime u narkomansko-religijskom ludilu pobijeno do sad oko stošesdeset milijuna ljudi. A broj smrti od heroina je daleko manji. Budući se ubijanje u me Boga i Isusa neprekidno nastavlja, to nije konačna brojka. Ako tome pribrojimo i ubijanje u ime Alaha i ostalih bogova, onda se ta brojka rapidno penje.
(zbog ovog citati možebitno da neki neće željeti čitati roman, op.s.c.)

str. 702
„Nitko nije tako porobljen kao oni koji pogrešno vjeruju da su slobodni“ (autorova parafraza Goethe-a, op.s.c.)

str. 756
Kiki, povjesničarka i sociologinja, i ja, radioreporter bez granica, ostali smo u dnevnoj sobi za slobodnu aktivnost odabrali razgovor. Premda je to teško izvedivo, trudimo se razgovarati bez ironije o utopijskoj perspektivi nove kolektivne sreće nakon nacizma, komunizma, socijalizma i kapitalizma.

str. 803
Na našoj baušteli je ex-Jugoslavija u malom, ali nema nesuglasica ili netrpeljivosti na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Svi odlično surađuju da bi posao što bolje napredovao. Cinik bi rekao da nesuglasica i svađa i ne smije biti ako ti radnici žele zaraditi svoj novac, svoje mukotrpno stečene eure, pa se zarađivanje mora odvijati u skladu i miru.

str. 804
Jedne sunčane subote na kraju radnog dana za vrijeme isplate, očigledno zadovoljan napredovanjem poslova na baušteli Srki Boy (gazda, Makedonac, za kojeg su radili, op.s.c.) je oduševljeno rekao: „Čoveče, ovo je stvarno ful neverovatno! Srbi, Makedonci, Hrvati, Bosanci, katolici, pravoslavci, muslimani, cela bivša Jugoslavija u malom, a nike se, bre, ne bije!“

str. 1262
Za sve na ovom čudnom svijetu postoji Dan, ali ne postoji Svjetski dan borbe protiv kapitalizma.



Post je objavljen 07.02.2015. u 19:20 sati.