Priča Prva
Prolaze umirovljenički dani. Sliče jedan drugom ko jaje jajetu. „Uvijek isto moj Mefisto!“, ne jednom pomislim u jutro, kad se oko osam izvlačim iz kreveta, premda bih najradije u njemu ostao do noći. Jer tada tek počinje moj 'radni dan'. Surfanje po blogu, slušanje trećeg programa hrvatskog radija, koji film na HTV3 i na kraju, za laku noć, čitanje. Zimi do jedan, pola dva po ponoći. U sobi, u međuvremenu, postaje hladno pa treba na spavanje. Po ljeti se čitanje zna produžiti i do tri sata. Ponekad, ako me uhvati nervoza nakon što legnem u krevet, ustanem, zaogrnem kućni mantil i čitam do jutra. Zbog toga dio slijedećeg dana pretvorim u noć. Nakon ručka 'ubijem oko' što zna potrajati sat, dva a ponekad i tri.
Ne znam je li to posljedica slabog pamćena ili pak mi dječaštvo i mladost, pa i vrijeme 'zrelih godina' nije bilo nešto što bi vrijedilo pamtiti, kažem, ne znam. No činjenica je da se malo toga sjećam što mi se u prošlosti događalo. Čak i kad čitam stranice mog Dnevnika kojeg sam vodio desetak godina nekako mi se čini da se radi o nekom drugom, a ne o meni. Rijetko me čitanje podsjeti na događaje za koje bi sa sigurnošću mogao reći da su se baš meni dogodili.
Jedan od takvih je moja prva (i jedina) „radna akcija“ za vrijeme gimnazijskih dana. Nije to bila neka, kako se to onda zvalo, SORA na izgradnji pruga, nasipa, cesta, već lokalna. Na poljima graška nekadašnjeg prehrambenog kombinata „Kalnik“ iz Varaždina. Proveli smo mjesec dana berući grašak koje je „Kalnik“ prerađivao i konzervirao u staklenkama. Događaji kojih se sjećam, a koji su se desili tijekom tih mjesec dana, jedni su od rijetkih kojih su mi iz tih dana ostali u pamćenju. Bilo je tu svačega. Primjerice, na toj akciji sam upoznao suprugu. Još smo skupa. No o tome možda jednom drugom zgodom.
Jedan doživljaj mi se posebno usjekao u pamćenje.
Jednom su nas, da bi vidjeli kako se konzervira grašak, odveli i u halu u kojoj su radnice zatvarale poklopcima staklenke s graškom i tekućinom za konzerviranje. Nije tada bilo pokretnih traka, automata, automatskog zatvaranja staklenki i lijepljenja etiketa. Ne! U hali su bili postavljeni stolovi na kojima su stajali uređaji za ručno zatvaranje. Uz uređaj je stajala radnica koja je zatvarala staklenke koje su kolicima dovozile druge radnice.
Stao sam i gledao: radnica lijevom rukom uzima staklenku, desnom na otvor stavlja poklopac, onda lijevom staklenku s poklopcem stavlja na uređaj, desnom rukom hvata polugu zatvarača, povlači ga prema dolje, pritišće poklopac i zatvara staklenku, podiže polugu i desnom rukom odlaže staklenku na desnu stranu stola, odakle ih druga radnica u kolicima odvozi na pasterizaciju. Ona pak hvata istovremeno lijevom rukom novu nezatvorenu staklenku.
Gledao sam taj 'igrokaz' sigurno pola sata. Svi ostali su već otišli. Nisam se mogao odvojiti od tog prizora!
„Zar je moguće da te žene osam sati dnevno rade taj posao, iste staklenke, isti poklopci isti pokreti, isti kiselkasti miris octa? Pa to je za poludjeti!“ Tek mnogo godina kasnije gledao sam čuveni Chaplinov film „Moderna vremena“. I tada sam u mislima vidio te radnice i tu halu. I svaki put kad netko spomene Chaplina, bez obzira o kojem se filmu radi, sjetim se „Modernih vremena“ i radnica u „Kalniku“.
Taj dan sam donio definitivnu odluku: završit ću fakultet. Ne zbog novca, ne zbog ugleda i položaja, ne da bi me drugi zvali 'doktor' ili 'inženjer', nego samo i jedino zato da u životu ne moram raditi takav posao.
Završio sam elektrotehnički fakultet, kao projektant 41 godinu radio uvijek različit i zanimljiv posao. A onda otišao u mirovinu. Sad mi dani sve više sliče danima kakve su provodile one radnice.
Sve ih se češće sjetim.
Post je objavljen 19.02.2015. u 18:41 sati.