penetenziagite

subota, 30.12.2023.

Bum, ne bum, dva

Pucati bilo radi čega ako se ne mora nije dobro - to nas je valjda već život naučio, ali mi nikako da to prihvatimo. Nikada nisam umio shvatiti zapravo što uopće ima lijepoga u buci i pucanju; još manje ako se to čini povodom promjene brojki na kalendaru, a čini mi se da će ljudi – kako su pomalo naopaki i bedasti – prije nešto učiniti radi životinja nego radi drugih ljudi.

I tako, godina stara i godina nova, a mi smo opet gdje smo i bili, pa slušamo kako se viče, ovaj puta sve snažnije i srčanije: ne smetajte peseke i mace, zabranite petarde!

Nisam još upoznao ženu koja baca petarde; možda sam u krivu ako mislim da takvih nema ili ih je zanemarivo malo zavedenih i nagovorenih; u društvu su vjerojatno i pokoju ženu naučili pucati; pardon - popa oženili. Uvijek sam bio okružen djevojkama i ženama koje bi te na sam spomen bilo kakve pucnjave pogledale ispod obrva pa se namrštile; kao da buka, eksplozije, pucnjava na njihova lijepa lica donesu neku strašnu sjen i tugu: ako ne umiješ stvoriti dobro sa svojih deset prstiju ili očima, buka tu može samo odmoći.

O nečemu strašnijem od buke u vezi pucanja, o tome ćemo drugi put, zasad samo pjesma - iako bih se mogao kladiti da postoji neka tajna i snažna veza petardi i nasilja.

Doista, sjajno je da se to puškaranje koje duboko leži u duši narodnog barbarogenija kako god je moguće suzbije; muško nije muško ako do sedme godine ne nauči bacati pucaljke i topovske udare, radi slavlja ili barem na policiju ili suprotno pleme, ipak je to korisna vještina; ali je tragično, ili barem tragikomično - morat ćete priznati - kako će se takvo što konačno vjerojatno uspjeti učiniti radi životinja, a ne radi drugih ljudi.

Naime, svih ovih valjda pola stoljeća koliko taj teror traje (moje sjećanje ne dopire dublje i dalje u prošlost) nitko nikada u vezi te buke nije pitao: kako se u posljednjim danima stare, a ponajviše u prvom satu svake nove godine osjećaju ljudi koji su bolesni; starci, djeca, nemoćni, umorni, napušteni, ili jednostavno neraspoloženi i tužni; oni kojima treba spokoja; čitava ona lavovska većina čovječanstva koju eksplozije ne da ne raduju, nego plaše, pa i bole do neizdrživosti i koja ne da nema razloga teturati i urlati radi neke promjene brojki na satu ili kalendaru, nego je samo još može pokušati zaboraviti, ako i to uopće.

To se onda sve zajedno valjda zove napredak.

30.12.2023. u 07:58 • 35 Komentara • Print • # • ^

utorak, 26.12.2023.

Želje

Čitav jedan niz od valjda desetak tmurnih i oblačnih, ponekad i kišovitih dana prekida se jednom - lijepim, vedrim i sunčanim jutrom u kojemu nema kraja plavom beskrajnom nebu. Dva su razloga koja je pronašao Nietzsche - zbog kojih se čovjek druži s drugima - a to su nevolja ili dosada. Ne želim polemizirati sa starim velikanom, valjda on zna; no, kada se na nebu pojavi sunce, a na zemlji mraz dovoljno snažan da čovjek može kročiti tvrdom i smrznutom zemljom, poriv da se takav dan iskoristi za samovanje previše je stvaran i snažan. Odgađam i premještam sve obaveze na poslijepodne i sljedeće dane, dobro se oblačim i odlazim kilometrima u nigdinu. Uživajući u tišini i suncu dolazi mi u nekom trenu pomisao kako bi možda od koristi bilo pokušati takve trenutke pohraniti u uređaj koji se nalazi u džepu. Okrećem se oko sebe u tišini šume i livade i snimam. Ruke pomalo drhte od napora; umorne noge traže kakav čvrst i ne previše mokar panj radi odmora; očima nikada dosta ljepote koju bi gledale - ušima dovoljno tišine koju bi slušale.

Što bi više čovjek mogao poželjeti i sebi i ostalima - od onoga čega se ovdje, u ovoj zemlji skrivenoj od ljudi, buke i vreve sam, sretan i tih, naužio do sita. Nešto spokoja, puno više zdravlja i kakav časak radosti koju bismo poželjeli darovati drugome. Svako dobro svima želim od srca.

26.12.2023. u 10:14 • 13 Komentara • Print • # • ^

subota, 23.12.2023.

Rođenje

Liježeš na kauč iza dobra ručka; ubiti oko nije više pitanje zdravlja, nego obiteljsko-socijalne higijene. Pod pravim kutem, jer uz boravak i blagovaonu naravno da iza ugla dolazi i kuhinja, čuje se nježan zveket posuđa i miješanje kakve obećavajuće smjese; kako već to zvuči u najlakšim, najvještijim i najmekšim ručicama ove planete, da se netko ne uvrijedi.

Idi ti gore leći, ja ću ovdje rondati!

Ma neka, tu ću. Od toga da gore sam hrčeš kao vuk, mnogo je ljepše da te iz lagana sna prene odlučan šušanj papuče na putu u špajzu, ili masna i teška žlica što je u žurbi ručica spušta u sudoper.

Tišina mami samo tamo gdje je buka nepodnošljiva; sve do časa u kojemu uzimaš sudbinu u ruke, odvodiš Je do kauča i kažeš: za ovaj put je bilo dosta kuhinje; odmori.

Vještina je to nemala, morat ćete priznati; pronaći granicu zabrane i molbe, tako da osmijeh ne prestane titrati, a ozbiljnost ipak bude zamijećena.

Hej, sve neispržene fritule, sav neskuhani osliću i krumpiru, sve neispečene patke i jaradi i zvjeradi svakovrsna; svi nesavijeni škartoceti i polumjeseci naše povijesti; zbogom vam od želuca, srca i usana; odlazite preko tog tustog, dubokog i teškog Stiksa tradicije i običaja u nepovrat; mi ćemo jednom slaviti u tišini, puni poput dobro natovarene arke što siječe valove oceana: dvopekom, drugi put iste godine livadama isklijalim radičem na salatu, gutljajem opuzenskog crnoga; poljupcem; onim, kao da je posljednji.

23.12.2023. u 16:48 • 21 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 18.12.2023.

Zagušljivi dim

Dobro je imati dobre ljude oko sebe; skrenu ti pažnju na nešto o čemu nisi imao pojma da postoji. Možda takvo što u životu nije presudno za preživljavanje, ali za doživljavanje svakako jest; hvala :).

18.12.2023. u 18:07 • 12 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 11.12.2023.

Senke su drugačije

Kada sam bio dijete, i još više, kada sam zakucao na prag mladosti – glazba je bila vjesnik pogleda na svijet; obećanje bolje budućnosti; pobuna protiv pravila i reda kojeg su uspostavili stariji; utjeha. Glazba je bila sredstvo identifikacije i način života: njome si pokušavao drugima oko sebe reći što misliš i osjećaš, ukotviti se u tom svijetu i reći mu naglas ono što vjeruješ da treba – a ne bježati od njega.

Zato i dan danas glazbu dijelim samo na dvije vrste, na dobru i lošu; nemojte me sada pitati tko bi određivao kriterije za to – jer svi ih vrlo dobro znate, samo se pravite nevješti ako tvrdite da ne; svi mi vrlo dobro umijemo u sebi prepoznati takve stvari, pa i to kakve su posljedice njihove primjene – ne trebaju nam za to nikakve zabrane, komisije i partije da nam isto kažu – pa opet, većina ljudi kao da ide linijom manjeg otpora; na tome tragu davno sam još čuo zanimljiv sarkastičan komentar o tome kako su Tutić i Huljić zajedno s tvornicom automobila iz Munchena napravili u nas daleko veći pokolj i nanijeli više štete dugoročno nego li čitava jugovojska sa svim pratećim formacijama.

Zato, nemojmo se zavaravati time da djeca slušaju cajke iza tri u noći kada ih starci ne vide i ne čuju – ako to i čine, jer nema baš, usuđujem se ovdje naglas reći - između tih cajki i one zabavne glazbe što nam probija uši sasvim legalno, dopušteno i prihvatljivo – neke velike razlike, pa neka naši asovi pivaju dokle god ih ruke služe.

Glazba o kojoj ovdje pričam služi dvjema svrhama, ili da se poistovjetimo s očajem i beznađem onih koji su negdje u pitanjima ljubavi nešto prekardašili, pogriješili, precijenili se, kao i ne daj Bože bili ostavljeni bez ikakve svoje krivice ili upliva – ili da se možemo identificirati s tuđim ili svojim čovjecima. Dakle, ili spas od ljubavne boli, ili identifikacija u čopor.

Treće nema.

Jedne ne tako davne tople jeseni, međutim, čuo sam u lučici u Malom Lošinju narodnjak; Najdraža i ja smo se kupali među brodicama onako nekako, kako se to radilo kada smo bili klinci (nije nam se dalo ići gdje nema hlada), pa je stigao neki vlasnik brodića i procijenio da će nas otjerati tako da na svome mobitelu pusti narodnjake. I onda krene dugmetara, pjeva žena sva razgaljena – čuješ, malo starija gospođa, a pjesma govori o tome kako se prije dobro živjelo – iako bez puno, budemo rekli - sredstava, kako je otac bio autoritet, pa je bilo malo toga u kući, ali je vladala sloga, a ona se i danas sjeti oca, i sve u tom stilu; zainteresiralo me iskreno; ja krenuo čovu pitati da tko to pjeva; Najdraža me zaustavila u posljednji čas, pa me potegla za ruku da odemo negdje dalje, a i sunce je već prejako pržilo i dozivalo na neku pivu na terasi... Ili, sličan slučaj bliskih susreta treće vrste; jedne davne zime u vlaku; klinci puštaju na mobitel narodnjak u ich formi o tome kako dotičnoj osobi nije lako, jer mu je susjed metalac, grmi fender i pojačalooo, a njega da drži narodnoooo, pa rekoh – vidiš, nemaju samo s narodnjacima ljudi problema; treba uvijek čuti i drugu stranu.

U obračunu protiv narodnjaka treba dakle strogo razlučivati dvije stvari: jedno je opravdana borba protiv jeftinoga, lažnoga, niskoga – a drugo je puka borba protiv tuđeg utjecaja – za „naše“. Možda baš zato što u svemu tome osjećaju ovo drugo, klinci to i slušaju – iz protesta, jer znaju da taj drugi motiv nije do kraja ispravan. Uvijek su postojale kulturne policije, još su oznaši lovili bitnike, jazzere i zalizance i tjerali ih na radne akcije da bi suzbili utjecaj štetnog zapada na omladinu – pa zar vam sve ovo ne liči upravo na to, samo što je sada smjer oštrice okrenut na drugu stranu svijeta?

Ako me onda primjerice pitate, pa koju muziku da pjevamo na svadbama, feštama ili dernecima s pucanjem i pevanjem; pardon – s obljetnicama i proslavama – ja ću vas pitati, a zašto se na svadbama, feštama ili dernecima baš mora pjevati; zar nisu oni sami po sebi dovoljan razlog za veselje, treba li još nešto? Eto, sjetiš se kulturom i poviješću pritrujene prošlosti svoga kraja – pa zar tome treba dodati i koncert? Ili, recimo, moja Najdraža i ja – ne bih nikome baš preporučio da se ženi kao mi; starci su jednoga dana rekli: pa kako vi to mislite divlje živjeti, a bio je rat, i mi negdje u dvadesetičetvrtoj, živimo skupa u mome sobičku, jer i za to jedva da se ima para (ona nezaposlena, a mene mobiliziralo), a kamo li za što drugo – i što ćemo onda, odemo kod matičara s kumovima i oženimo se.

Pa se ja onda poslije večere u restoranu gdje je danas (o simbolike) Muzej prekinutih veza (ne sjećam se više kako se birtija zvala) presvučem u zahodu i navučem uniformu, odijelo i cipele završe u ruksaku, kumovi odu svojim putem - a ja Je umjesto u bračnu postelju, otpratim kući - pa odoh kroz zamračeni grad tramvajem i busom u vojarnu na požarstvo.

Treba li tu pjesme, bilo čije – neka mi kaže neka mudra i dobra glava – ne ističem ovo nikome kao primjer; dječice, ženite se raširenih ruku uz pjesme o ljubavnim nevoljama i s čašama na glavi, ali nemojte uz ove, radije pjevajte, reći će vam stari cinik - uz Public Image Limited ili Tomu Bebića. Ako ništa drugo, tjerat će vas na razmišljanje: što bih još mogao napraviti ili predložiti voljenoj osobi da napravimo, pa da bude nekako malo bolje.

A možda je jednostavno najsigurniji kriterij – da nešto ne uživa masa, jer sve što uživa masa manje je ili više prežvakano i oblikovano toj istoj masi po volji; i onda – vidite i sami kuda ovaj svijet ide, pa zar nema u tome svoje prste barem malo i muzika?

Inače, nisam još čuo da je netko tko bi pogledao, pročitao ili poslušao neku klasiku, alternativu, nešto slično– istukao ženu ili djecu. Ili pucao u susjeda. Ili uzrokovao prometnu nesreću, s puno konja i promila ili bez njih. Ili počinio još strašnija neka zla. Tko zna, mora biti da živim u iluziji. Ljudi koji se obnoć vraćaju s koncerata Beethovenove, Chopinove, Sachmove, Bakerove, tko zna čije još glazbe – možda u potaji dave mačiće u vodi, truju svoje bračne drugove neprobavljivim jelima i prebacuju na internet bankarstvu milijune s tuđih računa. Oni samo svoja zla rade u rukavicama, pa ljepše izgleda, što kažete?

Jednom, ima tome možda i petnaest godina, vodio sam na poslu uz kavicu u pauzi jedan zanimljiv razgovor o pjesmi koja raspamećuje. Veli mi suradnica, pa morate i vi imati jednu takvu; jedni imaju neku ličku, drugi zagorsku, treći dalmatinsku, četvrti ne znam više što; ja sam sklepan sa svih strana – jednako me ganu ali i opominju i „Suza za zagorske brege“ i „Šibenska elegija“, previše sam se nevoljnih i pijanih rođaka, poznanika i nepoznatih uz njih nagledao da se nad njima ne bih zamislio. Kao da čujem Smoke on the Water ili Makedoniju na tulumima i u gomili pijane i napušene ekipe, kakva je tu razlika?

Onda ja njoj kažem, pa možda imam – i ona sva sretna upita – koju? Mislim, neću sad baš pričati o tome kako otkinem svaki puta kada čujem Lunin „Lambo“, ili Boin „Davni trag“, ili Mizarov „Gradot e nem“, previše je to sumnjivo i ludo. Dobro, mogao sam sada ovdje staviti svašta – i Bachov Air, i Vuprem oči, i Edith Piaf, ili Libertango... Hajde, onda – u očima je sigurno ugledala onaj izdajnički sjaj - velim, God Save The Queen. Mislim, jasno, na ovu pravu, ne na himnu. Eto, tako, samo da znate: u pravu ste. U meni je greška, ne u vama; s vama je sve u redu, potpuno ste normalni; uklapate se u većinu.

Tko me to ubeđuje, nek ga ova čaša mimoiđe. Prolazi su opasni, prolazi su uzani, plašim se – kroz njih neću proći, o kad bi ovo bio samo san.

Nemojte zato biti sigurni da su sve sjenke iste. Nisu, nisu nikako.

Ne možeš otkidati na nešto što si slušao u masi, u hiljadama, kada si se osjećao jak; što će ti glazba kada si jak, kada si jak imaš osjećaj snage koji te nosi, to je snaga, a ne glazba (iako se tako jakim nisam volio osjećati baš nikada, uvijek sam odlazio tamo gdje nema baš previše ljudi – malo je njih privlačilo to što privlači mene) – glazba ti treba kada si slab, da te uspravi, dade ti nadu, da te doista pokuša učiniti onime koji će zaboraviti na loše i okrenuti se svjetlu.

Svaka pjesma ne može biti himna – pa da po njoj znademo tko kamo pripada; glazba je stvorena upravo za one koji nikamo ne pripadaju – ili za one koji pripadaju, da o tome upitaju sami sebe - i da se zbog toga ne izgube u mnoštvu. Ne možemo u glazbi gledati ispušni ventil – to onda nije glazba, nego droga; glazba mora biti mjesto s kojega ćemo izići bolji nego što smo bili – ili bismo tome barem morali težiti. Nema razlike između „naših“ i njihovih“; postoji glazba koja u čovjeku potiče prilično nevisoke strasti – da se nekoga obljubi ili prevari; da ga se posjeduje kao trofej - i oslobađa ga obzira kao loša brlja, pa ga tjera u samouništavajući spleen ili kolektivno ludilo – i na drugoj strani glazba koja čovjeka izgrađuje, čini ga vjerodostojnijim, svojim, boljim, manje prijemčivim za laži i podvale zajednice ili u njoj promućurnih pojedinaca opasnih namjera.

Naravno, neka ljudi slušaju što žele; vjerojatnoj najstrašniji od svih svjetova bio bi onaj u kojemu bismo mislili isto – ali meni sva ta ljudska muka izgleda kao zatvoreni krug; slušaš lošu glazbu, pa ti je onda loše, pa ti treba još loše glazbe jer ti je loše od loše glazbe – i tako; poznat ćete ih po plodovima; znate već kako to ide. Ne želim čuti argument: nije Bach za sve ljude, ili Bergmann, ili Tarkovski, ili Tolstoj. Ma naravno da nisu. Ali priznajem argument: Tolstoj je u odnosu na Dostojevskoga nedosljedan i preopširan. Bacha kad čuješ jednom, čuo si sve – reći će netko osupnut unutrašnjošću one lajpciške crkvetine – radije prijatelju kreni na Šostakoviča ili Griega. To bi bilo dobro čuti. Ne priznajem argument – pa zar još tu muku da slušam, čitam, gledam. Ako ne budemo radili na sebi, od Maupassantovih novela, Meštrovićevih skulptura i Czernyevih etida ili John Hassela nadalje - nećemo ništa niti postići, eto to je to. Samo ćemo replicirati život padajući u bezdan bez smisla i radosti.

Na koncu, jedna od najstrašnijih stvari za čuti danas – jest da danas nema dobre glazbe. Ma ima, još kako. Ima klinaca koji cijelo ljeto praše po pustim gradovima i livadama koliko hoćeš, samo nema nas da se potrudimo čuti ih; valjda smo se od svega umorili. A kada bismo poslušali Cinkuše, Ogenj, Libar, Saru Renar, Šumove protiv valova, shvatili bismo da pričamo gluposti. Klinci se još kako trude; slatki su, nepobjedivi, nesalomivi; nekad od njih ostaneš paf s onom pivom u ruci zagledan u daljinu – baš kao u nekim vlastitim kulušićima osamdesetidruge. Svijet ide dalje, do nas je: mi smo ti koji se ne trudimo hvatati ga.

Netko će u tome pronaći sebe, netko neće, ali hoće u nečemu drugome – i u tome je sva filozofija. Bez truda ne ide. Kao i s knjigama; tim nevjerojatnim i često neponovljivim stvarčicama u kojima je često pohranjeno svo znanje, mudrost i dobra ovog roda: tko ih ne čita, taj ili od lijenosti ima – ili uopće nema pojma što propušta – i s vremenom kao da se predao i nestao; nema malo ljudi koji su ostali samo na stadiju puke repeticije i automatizma ponavljanja dana za danom, a da zapravo uopće niti ne znaju zašto i kuda bi.

Dugačak je ovo, predugačak tekst; ako netko misli da se to može i umije reći kraće, a da se ne bude isključiv – ili da se mora biti isključiv – onda svaka čast. Meni se nekako čini: što više nastojiš pojedinostaviti stvari, ogoliti ih, odrezati i krila i noge i glavu i rep na golome trupu – upadaš u zamku da si ostao skoro bez ičega.

Čitam tako predivnu knjigu „Plamen slobode“ Wolframa Eilenbergera o četiri filozofkinje dvadesetog stoljeća koje su oblikovale promišljanje našeg svijeta; napisat ću o njoj svakako poseban osvrt, za sada samo čini mi se – na koncu – mala umjesna preporuka. Preporukica. Preporučica. Uz strašan, tragičan - ali i bolno istinit citat Ayn Rand:

„Prokletstvo je čovječanstva njegova sposobnost da shvati ideale kao nešto čisto apstraktno, što nema nikakve veze sa svakodnevnim životom: sposobnost da se živi drukčije nego što se misli i da se razmišljanje sasvim eliminira iz konkretnog života. To ne vrijedi za licemjere i proračunate, već naprotiv za sve beznadne slučajeve kada ljudi, upućeni samo na sebe, moraju pretrpjeti potpuni raskol između svojih najdubljih uvjerenja i faktične egzistencije, a ipak vjeruju kako svoja vlastita uvjerenja – imaju, smatrajući pri tome da su bezvrijedni ili njihovi ideali – ili njihov život – ili oboje.“