Liježeš na kauč iza dobra ručka; ubiti oko nije više pitanje zdravlja, nego obiteljsko-socijalne higijene. Pod pravim kutem, jer uz boravak i blagovaonu naravno da iza ugla dolazi i kuhinja, čuje se nježan zveket posuđa i miješanje kakve obećavajuće smjese; kako već to zvuči u najlakšim, najvještijim i najmekšim ručicama ove planete, da se netko ne uvrijedi.
Idi ti gore leći, ja ću ovdje rondati!
Ma neka, tu ću. Od toga da gore sam hrčeš kao vuk, mnogo je ljepše da te iz lagana sna prene odlučan šušanj papuče na putu u špajzu, ili masna i teška žlica što je u žurbi ručica spušta u sudoper.
Tišina mami samo tamo gdje je buka nepodnošljiva; sve do časa u kojemu uzimaš sudbinu u ruke, odvodiš Je do kauča i kažeš: za ovaj put je bilo dosta kuhinje; odmori.
Vještina je to nemala, morat ćete priznati; pronaći granicu zabrane i molbe, tako da osmijeh ne prestane titrati, a ozbiljnost ipak bude zamijećena.
Hej, sve neispržene fritule, sav neskuhani osliću i krumpiru, sve neispečene patke i jaradi i zvjeradi svakovrsna; svi nesavijeni škartoceti i polumjeseci naše povijesti; zbogom vam od želuca, srca i usana; odlazite preko tog tustog, dubokog i teškog Stiksa tradicije i običaja u nepovrat; mi ćemo jednom slaviti u tišini, puni poput dobro natovarene arke što siječe valove oceana: dvopekom, drugi put iste godine livadama isklijalim radičem na salatu, gutljajem opuzenskog crnoga; poljupcem; onim, kao da je posljednji.
Post je objavljen 23.12.2023. u 16:48 sati.