Pucati bilo radi čega ako se ne mora nije dobro - to nas je valjda već život naučio, ali mi nikako da to prihvatimo. Nikada nisam umio shvatiti zapravo što uopće ima lijepoga u buci i pucanju; još manje ako se to čini povodom promjene brojki na kalendaru, a čini mi se da će ljudi – kako su pomalo naopaki i bedasti – prije nešto učiniti radi životinja nego radi drugih ljudi.
I tako, godina stara i godina nova, a mi smo opet gdje smo i bili, pa slušamo kako se viče, ovaj puta sve snažnije i srčanije: ne smetajte peseke i mace, zabranite petarde!
Nisam još upoznao ženu koja baca petarde; možda sam u krivu ako mislim da takvih nema ili ih je zanemarivo malo zavedenih i nagovorenih; u društvu su vjerojatno i pokoju ženu naučili pucati; pardon - popa oženili. Uvijek sam bio okružen djevojkama i ženama koje bi te na sam spomen bilo kakve pucnjave pogledale ispod obrva pa se namrštile; kao da buka, eksplozije, pucnjava na njihova lijepa lica donesu neku strašnu sjen i tugu: ako ne umiješ stvoriti dobro sa svojih deset prstiju ili očima, buka tu može samo odmoći.
O nečemu strašnijem od buke u vezi pucanja, o tome ćemo drugi put, zasad samo pjesma - iako bih se mogao kladiti da postoji neka tajna i snažna veza petardi i nasilja.
Doista, sjajno je da se to puškaranje koje duboko leži u duši narodnog barbarogenija kako god je moguće suzbije; muško nije muško ako do sedme godine ne nauči bacati pucaljke i topovske udare, radi slavlja ili barem na policiju ili suprotno pleme, ipak je to korisna vještina; ali je tragično, ili barem tragikomično - morat ćete priznati - kako će se takvo što konačno vjerojatno uspjeti učiniti radi životinja, a ne radi drugih ljudi.
Naime, svih ovih valjda pola stoljeća koliko taj teror traje (moje sjećanje ne dopire dublje i dalje u prošlost) nitko nikada u vezi te buke nije pitao: kako se u posljednjim danima stare, a ponajviše u prvom satu svake nove godine osjećaju ljudi koji su bolesni; starci, djeca, nemoćni, umorni, napušteni, ili jednostavno neraspoloženi i tužni; oni kojima treba spokoja; čitava ona lavovska većina čovječanstva koju eksplozije ne da ne raduju, nego plaše, pa i bole do neizdrživosti i koja ne da nema razloga teturati i urlati radi neke promjene brojki na satu ili kalendaru, nego je samo još može pokušati zaboraviti, ako i to uopće.
To se onda sve zajedno valjda zove napredak.
Post je objavljen 30.12.2023. u 07:58 sati.