vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 23.01.2023.

Jedno staro kuhalo




Što bi rekao naš besmrtni Ćiro, utvaram si kako sam jedan praktičan čovjek, mislim, praksa mi nije strana, ma koliko patnje izazivala, i tako sam često, kada je bilo vrijeme da se odgajaju djeca, provodio vrijeme sa tom svojom djecom u svim mogućim situacijama i na sve moguće načine. Jednom sam u kinemografiji našao čak neku scenu koja me sjetila na to sve, to je češki film „Kolja“, glavni lik je neki praški galeb, i tako njemu jednoga dana dovede dijete pred vrata neka njegova ruska prijateljica, kao – nema sad kud s njim, čuvaj ga malo ti, a on je inače neki light disident, osamdesete su u ČSSR, ne može dobiti posao u filharmoniji, a muzičar je, vrhunski - i tako on svira u bandama za vjenčanja i sprovode, a naravno - češće sprovode; nema više kuda s tim malim, pa onda vodi i maloga sa sobom; oni sviraju u crkvi pored lijesa, a mali negdje gore ima papir i crta poskrivećki; čak kada ga zovu na razgovor u policiju - mali ide sa njim, i onda ovi njega nešto uvjeravaju, skoro da bi ga tukli, a skanjuju se pred djetetom, a mali za to vrijeme crta lijesove i sprovode na papiru negdje u kutu; luda scena. Tako sam i ja znao svoje dovesti na posao, otvoriš vrata od ormara, iza njih sprovedeš stol i stolac, i oni crtaju satima i papaju neke kekse i spavaju na dva stolca, još tada nije bilo mobitela i tableta, jel možete to vjerovati, nego možda tek mobiteli sa zmijicama, djeca se sama zabavljaju od sebe, čudo jedno; i tako mi živimo i radimo, posao se odvija normalno, i radi se skraćeno, i onda u pol dva pakiranje u auto i po mamu i bris na more – zato se ja toga sjećam.

E nisu se svi praznici provodili na moru, nekad je bilo prevažno znati kad su školski praznici, onda po tome uzmeš godišnji, i tako sam jedne praznike prije točno jedanaest godina proveo sa malim, a kud će suza neg na oko – i mi na Sljeme, ali zavraga bila je neka Snježna kraljica i vjetar i trista čuda, i domovi nisu radili, mali gladan na friškom zraku, a tata uvijek ima svega u ruksaku, i tako smo se mi spustili preko planine dolje na Kraljičin Zdenac, taman popili vodu; tada se još moglo piti sa izvora, nije bilo srdoboljnih ameba, i natočimo mi to, ali za kuhanje, pa nazad malo uzbrdo, do prvih klupa na onoj kosini.

E tu sada i ja dolazim do današnje mode; svi nešto kuhaju na blogu, pa idem i ja staviti, nije beg cicija, znam i ja kuhati, boktipomogo junače, i tako tajo iz ruksaka izvadi rajnglicu koju je skupa sa plinskim kuhalom prenio preko planine, ubaci u vodu juhu od gljiva iz vrećice, nareže kobasu, ili što je već bilo u ruksaku, stavi neki papir gore da lakše zakipi; poslije smo udrobili u to dvopeka, slanih keksa, šta smo imali; mali je pojeo onako vruće sa jedno pola kile kruha, a ako pitate je li bilo dobro, ja vam za sebe mogu reći da je, a bome i za njega, jer se ja pored njega nisam baš najeo, koliko se sjećam, a i frajer je od milja zaspao na klupi onako u skafanderu i sa vrećom za spavanje srolanom ispod sebe, pa ti tajo čekaj dok gazda odspava, i onda preko Lagviča na bus, pa po mamu i doma. Prošlo je otada puno vremena, nema šanse da ga netko prepozna sa ove fotke, pa rekoh, hajde – ne volim inače stavljati slike na Internet niti šarati one crne brusheve. Seka je tada već bila nekih osamnaest: jesi ti stari lud, da na Sljeme, šta ti je, ali i ona je imala svojedobno takve doživljaje, još kako, samo u njeno doba negdje krajem devedesetih - kad je ona mene a ne ja nju - vodila na Učke i Prisojnike - nije bilo digitalnih fotoaparata ni mobitela, nego jedna stara vojnička porcija iz rezerve, malo drva skupljenih po planini i nešto žganaca i ribice u ruksaku.

Da, da, kada je planina u pitanju, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije u junaka srce! A srce je čeznutljivo i gladno, često tamo gdje nema domova niti restorana – lako je tamo; treba otkrivati gdje je daleko, tiho i nepoznato. U meni još dan danas leži nepobjedivi duh braće Seljan, i ako sam išta u u ovih više od pola stoljeća spoznao – to je ono što sam u životu trebao biti: trebao sam se roditi sto godina ranije i poći s tim ljudima prema onim slapovima i vrhovima, da me jedu komarci dok ucrtavam nove linije među izohipsama.

Ali onda sigurno ne bih ovako prihranjivao omladinu, ne da mi nije žao, daleko bilo – drago mi je što je sve ovako ispalo.

Ne znam je li sveto ili nije, pitaj dragoga Boga koliko je u kobasicama uopće već tada, a kamo li danas - mesa a koliko nečega što sa živim svijetom nema baš veze; meni je bilo dobro, a vele sad oni da i njima; imali su osjećaj da se netko o njima brine i da ih voli (baš isti onaj osjećaj kojega sam i ja imao sa svojim starim i mamom, sa svakim u svoje vrijeme), ma koliko ih davio svojim opsesijama; više su mene oni naučili na takvim mjestima nego ja njih; često su na te ophodnje znali s nama ići i njihovi frendovi. Nikad nisu bili debeli, uvijek su se znali snaći i ne dati da ih netko maltretira, žlundre jedne, prošli su sa mnom pešadijsku obuku po svim poligonima od Podsuseda do Lipe i od Svete Gere do Okića, a bome i nahodali se po košarkaškim, odbojkaškim, kazališnim i drugim predstavama po gradu. Tada nije bila moda slikati selfije kad ideš u kino, na Cibonu ili Mladost, u kazalište ili na izložbu; što je ostalo, ostalo je po srcima i dušama, pa tko voli, neka gleda.

Sad više nemam obavezu praćenja školskih praznika – Najdraža i ja sada idemo po našim šumama bez reda i plana, kao Zagor i Čiko; kad idemo u šumu postoje lagane posudice, niti ne znaš da nešto imaš u ruksaku, pa skuhaš kavicu - čak negdje kraj Soče u hladu. Ili duboko u šumi, među sunčanicama i pjevom posljednjih grlica - skuhamo neko tijesto pa u njega umiješamo puter i vrhnje od naše Štefice, a uz to bratski podijelimo naranču, papriku, krastavac, jabuku - izrezane nožem, nisu više zubi baš za odgrizati, a i slađe je kad se dijeli.

Eto, i ja znam kuhati, više sam obroka skuhao doma nego u šumi, ali ovi su bili najslađi. Pogotovo kada imate u vidu moju kreativnost i nekonvencionalnost u tako opasnom okružju kao što je kuhinja; sada moji imaju o čemu pričati i prepričavati moje obroke, kao što mi starci nakon druge pive prepričavamo dogodovštine iz vojske.

Ogladniš u šumi, kako ćeš ne jesti. Dobro dođu ta kuhala za nas gladne duše.

23.01.2023. u 17:26 • 19 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.