vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 30.01.2023.

Varivo od skakavaca

t-portal

Sigurno neću početi jesti kukce prije nego li ih počnem sanjati, mislim si ovih dana. Ne sanjam ni šnicle ili pire, niti seitane koje sam sam pravio kada se kći razboljela (Draga mi još danas veli kako niti na seminaru na kojemu su je učili praviti seitan nije jela takav seitan kakvog sam doma satima sam radio od brašna i vode), niti mrkve, daleko bilo – uopće se ne sjećam da sam ikada sanjao hranu.

Kako su se morali osjećati prvi Europljani koji su jeli krumpir? Ili kukuruz? Tko će biti Marija Terezija naših dana koja će nam uvaliti skakavce i mrave? I je li se uopće u ono doba raspravljalo o tome što se jede, ili se umiralo toliko da je baš svaka hrana bila spas? Je li ono što istinski čovjeka može približiti nečemu tek nevolja, ma kakva i kolika ona bila?

Najljepša stvar sa povijesti, čitam ovih dana, upravo je to što nisi svjestan da je živiš – ma kakva da bila. Hvala vam lijepa na povijesti, ja bih još barem malo dosade.

Pogledam Dragu, pa je pitam – hoćemo li jesti kukce? Ona podiže pogled iznad naočala, uvijek je u nekome važnom poslu, pa kaže - ja neću dok me ne prisile. Pogledam tamo negdje kod Nje, je li, duboko i mekano; gdje mi je ostalo ono malo pameti što sam je nekada imao – a što je za me čuva; rekoh – dobro je, tu je, netaknuta. Misim, ta moja pamet. Onda neću niti ja, velim; imam jedan nepogrešiv test za sve stvari koje su nove: zamislim svijet u kojemu Ona nešto radi a ja ne, ili obrnuto, pa potom pokušavam zamisliti kako bi bilo da se Njoj zbog toga što radi li ne radi, ne daj Bože – nešto desi - i onda vrlo brzo shvatim kako zapravo nemam baš nikakvoga izbora: i ja ću tako kako veli, a drugi kako znaju i umiju.

Lagan sam kao pero i radostan kao malo dijete; možeš misliti – hrana; sada još samo sina treba dovesti do prve plaće (i diplome) pa mu mama doma peče, kuha, sprema kao kakva logistika poduhvata; meni kada bi netko zašio usta na pet dana učinio bi mi uslugu. Bit će koprive i medvjeđeg luka, maslačka i prasećega zelja, trava je zakon. A po travkama neka skakuću i lete i pod njima hodaju i hrle svi kukci ovoga svijeta, barem mene što se tiče – za sada. Dovoljno je mjesta među svim tim travkama i stapkama za sve nas, i mene među njima.

Jednom sam, valjda negdje sa šesnaest, pojeo na nekoj terasi uz more, oko jedan u noći - noćnog leptira za okladu, dobio sam porciju krumpira, takva su bila vremena, zločinci su bili na cijeni. Danas želim vjerovati kako ne bih, možda i ne samo zbog jadnog leptira, koliko zbog krumpira. neka su njega oteli Indijancima i dovezli ovamo; meni ga je sasvim dosta jednom ili dva puta tjedno.

Onda Joj, nakon malo šutnje, velim kako ću Je uskoro, kada dođu sunčane subote, preko Gorščice odvesti na Gorsko Zrcalo; Ona me sumnjičavo i nježno pogleda (probajte tako gledati one koje volite, mislim da meni baš ne ide); uvijek ima nešto sa tim tvojim gorama, sumnjivi su Joj ti nazivi koji počinju gore, a bome i dolje; u Samoborskom gorju sve neki Dolovi na vrhovima brda - veli; ili je blato, ili uspon, ili hladno. Pa Joj velim: ne boj se, na Medvednici su gore, kod Samobora su Dolovi, ne možeš pogriješiti. I zamislim se: je li baš tako? Pa gonim kroz misli svoje enciklopedijsko znanje svih nigdina od Rigonca nizvodno, valjda jest.
I još na to kažem: proljepšaju se svi oni kada Ti njima prođeš.

Tada pomislim, neću to reći na glas: samo da odeš sa mnom na Gorščicu. Sjećam se kako su Ti oči sjale kada smo prošlog proljeća posljednji put bili tamo; sami slušajući tišinu prekrasna, suncem okupana gorskog travnjaka naslonjeni na neku bukvu; što bi takvo mjesto bez kukaca; bi li ptice onako pjevale da u nama dobiju konkurenciju, tko će ga znati.

Samo da odeš sa mnom na Gorščicu, pojeo bih za to u nekoj čudnoj matematici života, kada bi trebalo - smjesta i čušpajz od skakavaca, samo kada bi ga tamo kuhali – pomislim, potkupljiv, loš i neuravnotežen, kakav već jesam.

Ne vjerujem da će se to ikada zbiti. Ne zato što ga tamo ne bi kuhali (moda je vražja stvar), ne zato što takve matematike u mome životu nikada ni s kim neće biti - nego zato što Ti ne poznaješ trgovinu, to je ono čemu si me uvijek učila; kada daješ, daješ bez pitanja.

Šutiš, otpuhuješ dimove u ledenu noć, a ja požurujem: daj, smrznut ćemo se, idemo unutra.

petak, 27.01.2023.

Zamb i ja

Pit Rivers Museum

Nakon što su regulirali prebivalište, četiri hrvatska para u Zambiji puštena su na slobodu, a ako u tome ima išta dobroga – dobro je to što je očito kako i Zambija gleda na odluke tijela vlasti jedne Republike Hrvatske: kao na odluke članice najboljeg društva u svijetu, ma koliko te odluke bile čudne i malo prihvatljive; pravomoćne su – to je ono što pravnike, te čudne biljke diljem svijeta - jedino zanima.
Uopće ne sumnjam da su zambijska tijela vlasti (možda baš zbog toga što su sljednici politike prikazane na gornjoj slici, postoje ljudi koji će to sigurno znati bolje od mene) sposobna i senzibilizirana suditi adekvatno za trgovinu ljudima - ovdje je svakako točno da se dijelom radi o sudjelovanju u trgovini ljudima. No, teško je kako će baš ta optužba opstati na zambijskom sudu – čega je siguran znak ovo puštanje na obranu sa slobode – upravo zbog pravomoćnih oduka naših sudova o priznanju kongoanskih presuda. Jer, za osudu nije dovoljna sama činjenica da se radilo o ukradenoj djeci (što zapravo nigdje nisam pročitao da je konkretno dokazano; postoji tek sumnja u krivotvorenje dokumenata); obzirom na to da se radi o Kongu, mi samo pretpostavljamo da je to tako – to zambijski sud tek treba utvrditi, zar ne? Da bi se naime nekoga osudilo za zabranjenu trgovinu, moraju biti dokazane barem dvije stvari: plaćanje robe i poznavanje činjenice da je roba ukradena. I jednu i drugu bit će u Zambiji teško dokazati ovim kupcima; prvo jer će naravno svi šutjeti o tome koliko su dobili; drugo – opet upravo jer postoje odluke naših sudova.
A i za te odluke sada je već prilično jasno kako se uvjetovane činjenicom da nadležno ministarstvo vanjskih poslova - u čijem opsegu poslova stoji praćenje propisa u drugim državama – što već potvrđuju i fakultetski profesori obiteljskog i međunarodnog prava, nije na vrijeme izvijestilo baš nikoga u ovoj državi, a ponajmanje Ministarstvo pravosuđa, pa time i sudove - o promjeni kongoanskog zakonodavstva.
Utoliko, čak je vjerojatnije kako će u Zambiji pasti neke sasvim minorne osude za neprijavljivanje namjere putovanja zambijskim vlastima, to je primjerice čekalo i sve nas u vremena punog suvereniteta; kada su nas po granicama ispitivali „kam pa greste“ mi bismo uz obostrano kolutanje očima objašnjavali kako se dođe do neke planinske čuke na koju smo se uputili.

- - - - -

Toliko o Zambiji. Nema tamo ništa više zanimljivo, barem ne meni; vraćamo se u Hrvatsku, tu je zanimljivije, jer - tranša kupaca koja je ulovljena u Zambiji manjim dijelom su pripadnici radikalne političke opcije – i to je sada čas koji treba iskoristiti.
Naime, sve pedofilske crkvene afere, svo smeće nastalo lošim ekipiranjem i zanemarivanjem organizacije naših socijalnih službi od strane vlasti, sav mulj stvoren na taj način – sada se bezbolno i lako može prebrisati upornim upiranjem prstom na ženu koja se poželjela pretvoriti u muškarca, čak je navodno obavljena i ženidba – a onda je taj par nevoljnika, kao i svaki pošten Hrvat, što će, pokušao i nabavu djeteta iz Konga, jer tako je najlakše. Na stranu to što su dva, možda čak i tri od četiri para uhapšenih u Zambiji po svim kriterijima pravih Hrvata „normalni“ ljudi; ono što je sada važno, to je – udariti na nenormalne.
Nemam ja ništa protiv toga da se udari na Možemo, da se razumijemo, i ja sam Hrvat, braćo, od braniteljske iskaznice koju sam davno zametnuo negdje na tavanu pa do računa za plin u eurima; i ja osjećam snažnije probavne smetnje kada čujem njihove argumente i ponašanje u Saboru a kamo li kada vidim vještinu s kojom sada već godinu i pol traće ono što su obećavali prije zadnjih lokalnih izbora – ali dajte da razgovor u javnom prostoru ima neku glavu i rep.
Jer, udarati po nekome samo zbog njegove orijentacije po bujicama i kolumnama - može tome istome samo dati vjetar u leđa – a to je ono što ljudi evo već sto i više godina ne razumiju, pa se onda čude rezultatima izbora kao večernjim dronovima s istoka.
Možemo je još jedan običan, sada već prilično potrošen i ofucan, tisuću puta viđen projekt na foru novog početka bez ispaljenog metka - i pravo je čudo kako se Hrvati od Ante Tomića na ljevici do tko zna koga na desnici rado za tri klika ujedine protiv pozicije, ma gdje bila, pa makar to značilo da otkrivaju svoju krucijalnu neobrazovanost. Jer, pisac u tako eminentnom listu kao što je Jutarnji, morao bi primjerice znati da je za plaće medicinskih sestara (u čijoj je odori poželio vidjeti muškarca, kao da je član Domovinskog pokreta, a ne neki otkačeni pisac) nadležna vlada, a za plaće smetlara grad. U bijelu kutu se golih koljena mora obući Plenković, a ne Tomašević - ali tko će razmišljati kada su klikovi u pitanju.
Zamislite svijet u kojemu bi se mnogi ljudi kojima to predstavlja čisto sladostrašće – okanili mržnje, pa i poruge – i svoju energiju kanalizirali u bilo što konstruktivno i lijepo!
Učite stoga gospodo ako niotkuda drugdje, a ono iz povijesti: nitko toliko vjetra u leđa i takvu uslugu crkvi u Hrvata nije dao, koliko su to učinili komunisti kada su progonili popove i upisivali neopravdane sate djeci u školama koja su odlazila na hodočašća ili nisu dolazila za Božić; pa na koncu zar i sam Iljič nije proročanski još prije nego je ona Kaplanova u njega ispalila četiri zrna - izjavio kako ih glave neće doći nitko drugi, do li mangupi u vlastitim redovima?
Pa što bi ti ljevičari dobroga sa crnom djecom mogli uopće napraviti – pitaju sada naši dušebrižnici? Učiti ih o svim otvorima na ljudskom tijelu? Uprljati čistoću i svetost hrvatskog popisa stanovništva u rubrikama „rasa“ i „seksualna orijentacija“? Upisati u prijavnicu na policiji u rubrici „spol“ – nepoznato?
No, nemojmo zaboraviti kako i koliko rado Hrvat kupuje u Kongu, o čemu svjedoči brojka od čak stoidvadesetero crne djece usvojene otamo u ovom desetljeću ili stoljeću, nisam sasvim siguran. Očito je pak da je taj posao započeo davno prije nego li je legendarni Tomo Horvatinčić zakopao prvu lopatu iza vlaške crkve i tako razjario aktiviste; nitko međutim previše ne roni suze za djecom koju su usvojili i pravi Hrvati, a koje očito da ima daleko više - od djece koju su usvojili ovi „krivi“ (koji ionako čak i u ovom oktetu tvore najviše polovicu, a možda niti toliko).
Što je dakle sa malim crncima koje su još davno usvojili ispravni Hrvati – oni koji tvore parove različita spola, ne glasaju za ljevicu još barem od dvijehiljadite i redovito, koliko to Hrvati već redovito čine, kopuliraju u misionarskoj pozi? Ne sjećam se da je itko tada imao primjedbi; tako da čovjek zapravo ostane do suza ganut brigom za jednoga ili dva mala Kongoanca u raljama hrvatskih ljevičara – nasuprot čitavom bataljunu istih u sigurnim rukama „normalnih“.
Zamislimo kako će izgledati život stoiosamnaestero male crne dječice u domovima pravih Hrvata – onih zbog kojih nismo vikali i suzili po internetu, zapravo – to niti ne moramo zamišljati; već i u mome selu postoji jedan takav veseo dječačić koji često sa majkom, čistokrvnom Hrvaticom, posjećuje nekakav kozmetički salon, frizeraj, što li - u blizini mjesta gdje ljeti pijemo kavu. Ne možeš ne primijetiti usklik iz mnogih ubavih hrvatskih ženskih grla koji se iznutra uvijek javi kada maleni uđe u salon: sve se raspekmeze („joj kak je slatki“) više nego kada bi se na vratima pojavio glavom i bradom sam Brad Pitt. Prave Hrvatice, naime, ma koliko se pravi Hrvati na to jedili, za razliku od njih – imaju veliko srce koje umije voljeti svakoga.
Mali je vjerojatno kršten, možda čak i u samoj Mariji Bistrici na nekoj koncelebriranoj misi, odlazit će na bogoslužja ponizno, s ushitom i redovno, a ne kao mi, udomaćena i ulijenjena živina što nedjeljom plazi pustošima domovine zazivajući Boga na najtežem usponu; školovat će se negdje u boljoj gimnaziji i preuzeti nakon kakvog masno plaćenog fakulteta neki solidno plaćen posao – jer deset hiljada dolara za ovakvo što (nemojte se zavaravati) nemaju blagajnica iz Konzuma i portir sa Filozofskoga; za to treba malo jača bušta čovjeka umreženoga u sustav do daske.
Čak je sasvim vjerojatno da će taj isti mali Kongoanac, veseo i integriran u naše fino hrvatsko tkivo kao silikon u netom otromboljenu žensku cicu - negdje kao dobar igrač kakve provincijske nogometne juniorske momčadi pravovjerno na turniru u Vogošći ili Subotici među svojim drugarima iz veznog reda u falsetu složno vikati „ubij Srbina“. Bit će naučen da se sa ženama kao drugotnima kopulira u misionarskoj pozi, nakon večere i prije ispovjedi – a uopće ne treba sumnjati u to da će svoju bračnu dužnost obavljati, je li, besprijekorno, kako mu geni i omogućuju.
Sve to, kako stvari stoje - i nešto, je li, šire, naučit će i umjeti i crni Hrvat odgojen u nepriličnoj antihrvatskoj obitelji koja se sastoji od dvije osobe koje nisu sasvim sigurne u svoj spol - ne trebate u to sumnjati. Dapače, taj sigurno neće zazivati ubijanje Srba, tovara ili purgera, jer to neće kod kuće moći čuti dok po njegovim roditeljima budu bacali jaja i molotovljeve koktele i dok im na vrata sprejem budu pisali „pederčine“; možda čak njegovom ženidbom sa nekom daljom Lukinom rođakom dobijemo centarfora kakvog tražimo još od onog prokletog popodneva kada je engleski mesar našem najrođenijem Eduardu da Silvi slomio nogu – i koji bi u ovu bulumentu vodonoša u veznom redu reprezentacije došao kao budali šamar.
Ako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, onda je nama Hrvatima on najvažnija glavna stvar na svijetu – jer ako nas po ičemu u tom istome svijetu znadu, znadu nas po šukerima i modrićima – i ne možeš biti pravi Hrvat ako ne znaš gdje, kada i kojim povodom nacionalna reprezentacija igra svoju prvu sljedeću utakmicu. A to o prvoj sljedećoj utakmici, baš svi vi koji ste pili normabele i kafetine kada su Majer i Marquinhos pucali svoje penale na Educationu – znate čak i kada vas se probudi u tri u noći, zar ne?
Jer čisto sumnjam da će generacija hrvatskih emigranata koji su izbjegli iz vlastite, a ne iz tuđe države – imati toliko željezne volje da svoj pomladak tjera igrati za nacionalni dres s onoliko vjere i truda su to do sada činili kovači, šimunići, rakitići ili klasnići.
Njima će ovih milijun novokomponovanih izdajnika od Stuttgarta do Corka sigurno puno prije utuviti u glavu: dom ti je tamo gdje ti je dobro.
Njima mali crnci iz Konga neće trebati da im poboljšaju krvnu sliku niti da ih lako uvezu kao nekoć aute na braniteljsku povlasticu; njihova će djeca ljude koje budu voljela – a takve, znate već, ne bira pamet nego srce - sama od sebe odabirati da im budu svjetlo za život.
Naime, roditeljstvo je jedan sebičan poduhvat; nema ničega herojskoga u roditeljstvu: to je instinkt za produljenjem sebe – bez obzira na seksualnu orijentaciju.
Stoga, kada imamo djecu – a vjerujte mi, dvaput sam to doživio – mi u stvari uopće ne odabiremo svoju djecu.
Mi odabiremo sebe.
I onda dobijemo djecu: ona odnekuda, otkuda svi mi dolazimo na ovaj svijet – jednostavno dođu k nama. Hrabriji bi se usudili kazati: djeca odabiru nas, a ne mi njih. Pa onda, kada odu – vidiš kako je postojao debeli razlog da baš to dijete odabere baš tebe; vidiš koliko si zapravo s njime odrastao i promijenio se ti – na prvome mjestu.
Tako i usvojitelji: oni pravi, a znadem ih nekoliko – dobili su djecu nakon tri ili četiri mjeseca traženja; bez ikakvoga izvoljevanja ili prenemaganja; prihvatili su ono što im je bilo dano. Kao da su djeca birala njih, jer oni djecu koju će usvojiti sigurno nisu birali. Dapače, da stvar bude još intrigantnija, neki su brzo nakon posvojenja dobili i svoje dijete.
Jer, djeca za razliku od odraslih znaju birati: izabrati dobro.
Ako u čitavoj toj stvari kakva je odnos sa djecom - postoji neki smisao, onda taj smisao sigurno nije u tome da bi djeca bila s tobom: ona će ionako ovdje doći i biti s nekim; smisao je u tome da ti budeš s njima – i da iz toga naučiš sve ono što još nisi mogao, stigao ili htio naučiti dok te nisu pronašla.
Djeca su tu da bi odrasle pokušavala učiti o tome kako bi ovaj svijet mogao postati bolji.
To je stvar za koju mi se čini da se ovdje nekako remeti, i da će za svih tih stoidvadesetero i tko zna koliko još i koje djece i prije nego se itko nada, stići trenutak u kome će ona pitati: zašto si odabrao baš mene?
Jer, otići tisućama milja daleko, platiti novac, makar i za neke pristojbe, ako već nisi toliko bedast da shvatiš kako se pod tim imenom krije čista krvarina; pisati prijedloge, tužbe i molbe na sudove iza brda i planina a ne one koji su u sljedećoj ulici – čini mi se baš nekako tako: biranjem. Neprihvaćanjem onoga što bi inače dobio, među svima ostalima na listi.
Ili ne bi.
Da, ovdje se radi o tome da djeca nisu birala.
Što će im ti ljudi jednoga dana odgovoriti na ovo njihovo pitanje, nemam pojma - ali neka im dragi Bog, onaj iz Marije Bistrice, ili bilo koji drugi - pri tome bude na pomoći.

ponedjeljak, 23.01.2023.

Jedno staro kuhalo

Što bi rekao naš besmrtni Ćiro, utvaram si kako sam jedan praktičan čovjek, mislim, praksa mi nije strana, ma koliko patnje izazivala, i tako sam često, kada je bilo vrijeme da se odgajaju djeca, provodio vrijeme sa tom svojom djecom u svim mogućim situacijama i na sve moguće načine. Jednom sam u kinemografiji našao čak neku scenu koja me sjetila na to sve, to je češki film „Kolja“, glavni lik je neki praški galeb, i tako njemu jednoga dana dovede dijete pred vrata neka njegova ruska prijateljica, kao – nema sad kud s njim, čuvaj ga malo ti, a on je inače neki light disident, osamdesete su u ČSSR, ne može dobiti posao u filharmoniji, a muzičar je, vrhunski - i tako on svira u bandama za vjenčanja i sprovode, a naravno - češće sprovode; nema više kuda s tim malim, pa onda vodi i maloga sa sobom; oni sviraju u crkvi pored lijesa, a mali negdje gore ima papir i crta poskrivećki; čak kada ga zovu na razgovor u policiju - mali ide sa njim, i onda ovi njega nešto uvjeravaju, skoro da bi ga tukli, a skanjuju se pred djetetom, a mali za to vrijeme crta lijesove i sprovode na papiru negdje u kutu; luda scena. Tako sam i ja znao svoje dovesti na posao, otvoriš vrata od ormara, iza njih sprovedeš stol i stolac, i oni crtaju satima i papaju neke kekse i spavaju na dva stolca, još tada nije bilo mobitela i tableta, jel možete to vjerovati, nego možda tek mobiteli sa zmijicama, djeca se sama zabavljaju od sebe, čudo jedno; i tako mi živimo i radimo, posao se odvija normalno, i radi se skraćeno, i onda u pol dva pakiranje u auto i po mamu i bris na more – zato se ja toga sjećam.

E nisu se svi praznici provodili na moru, nekad je bilo prevažno znati kad su školski praznici, onda po tome uzmeš godišnji, i tako sam jedne praznike prije točno jedanaest godina proveo sa malim, a kud će suza neg na oko – i mi na Sljeme, ali zavraga bila je neka Snježna kraljica i vjetar i trista čuda, i domovi nisu radili, mali gladan na friškom zraku, a tata uvijek ima svega u ruksaku, i tako smo se mi spustili preko planine dolje na Kraljičin Zdenac, taman popili vodu; tada se još moglo piti sa izvora, nije bilo srdoboljnih ameba, i natočimo mi to, ali za kuhanje, pa nazad malo uzbrdo, do prvih klupa na onoj kosini.

E tu sada i ja dolazim do današnje mode; svi nešto kuhaju na blogu, pa idem i ja staviti, nije beg cicija, znam i ja kuhati, boktipomogo junače, i tako tajo iz ruksaka izvadi rajnglicu koju je skupa sa plinskim kuhalom prenio preko planine, ubaci u vodu juhu od gljiva iz vrećice, nareže kobasu, ili što je već bilo u ruksaku, stavi neki papir gore da lakše zakipi; poslije smo udrobili u to dvopeka, slanih keksa, šta smo imali; mali je pojeo onako vruće sa jedno pola kile kruha, a ako pitate je li bilo dobro, ja vam za sebe mogu reći da je, a bome i za njega, jer se ja pored njega nisam baš najeo, koliko se sjećam, a i frajer je od milja zaspao na klupi onako u skafanderu i sa vrećom za spavanje srolanom ispod sebe, pa ti tajo čekaj dok gazda odspava, i onda preko Lagviča na bus, pa po mamu i doma. Prošlo je otada puno vremena, nema šanse da ga netko prepozna sa ove fotke, pa rekoh, hajde – ne volim inače stavljati slike na Internet niti šarati one crne brusheve. Seka je tada već bila nekih osamnaest: jesi ti stari lud, da na Sljeme, šta ti je, ali i ona je imala svojedobno takve doživljaje, još kako, samo u njeno doba negdje krajem devedesetih - kad je ona mene a ne ja nju - vodila na Učke i Prisojnike - nije bilo digitalnih fotoaparata ni mobitela, nego jedna stara vojnička porcija iz rezerve, malo drva skupljenih po planini i nešto žganaca i ribice u ruksaku.

Da, da, kada je planina u pitanju, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije u junaka srce! A srce je čeznutljivo i gladno, često tamo gdje nema domova niti restorana – lako je tamo; treba otkrivati gdje je daleko, tiho i nepoznato. U meni još dan danas leži nepobjedivi duh braće Seljan, i ako sam išta u u ovih više od pola stoljeća spoznao – to je ono što sam u životu trebao biti: trebao sam se roditi sto godina ranije i poći s tim ljudima prema onim slapovima i vrhovima, da me jedu komarci dok ucrtavam nove linije među izohipsama.

Ali onda sigurno ne bih ovako prihranjivao omladinu, ne da mi nije žao, daleko bilo – drago mi je što je sve ovako ispalo.

Ne znam je li sveto ili nije, pitaj dragoga Boga koliko je u kobasicama uopće već tada, a kamo li danas - mesa a koliko nečega što sa živim svijetom nema baš veze; meni je bilo dobro, a vele sad oni da i njima; imali su osjećaj da se netko o njima brine i da ih voli (baš isti onaj osjećaj kojega sam i ja imao sa svojim starim i mamom, sa svakim u svoje vrijeme), ma koliko ih davio svojim opsesijama; više su mene oni naučili na takvim mjestima nego ja njih; često su na te ophodnje znali s nama ići i njihovi frendovi. Nikad nisu bili debeli, uvijek su se znali snaći i ne dati da ih netko maltretira, žlundre jedne, prošli su sa mnom pešadijsku obuku po svim poligonima od Podsuseda do Lipe i od Svete Gere do Okića, a bome i nahodali se po košarkaškim, odbojkaškim, kazališnim i drugim predstavama po gradu. Tada nije bila moda slikati selfije kad ideš u kino, na Cibonu ili Mladost, u kazalište ili na izložbu; što je ostalo, ostalo je po srcima i dušama, pa tko voli, neka gleda.

Sad više nemam obavezu praćenja školskih praznika – Najdraža i ja sada idemo po našim šumama bez reda i plana, kao Zagor i Čiko; kad idemo u šumu postoje lagane posudice, niti ne znaš da nešto imaš u ruksaku, pa skuhaš kavicu - čak negdje kraj Soče u hladu. Ili duboko u šumi, među sunčanicama i pjevom posljednjih grlica - skuhamo neko tijesto pa u njega umiješamo puter i vrhnje od naše Štefice, a uz to bratski podijelimo naranču, papriku, krastavac, jabuku - izrezane nožem, nisu više zubi baš za odgrizati, a i slađe je kad se dijeli.

Eto, i ja znam kuhati, više sam obroka skuhao doma nego u šumi, ali ovi su bili najslađi. Pogotovo kada imate u vidu moju kreativnost i nekonvencionalnost u tako opasnom okružju kao što je kuhinja; sada moji imaju o čemu pričati i prepričavati moje obroke, kao što mi starci nakon druge pive prepričavamo dogodovštine iz vojske.

Ogladniš u šumi, kako ćeš ne jesti. Dobro dođu ta kuhala za nas gladne duše.

nedjelja, 22.01.2023.

Dvaput je dvaput

Nismo mi neki poznavatelji glazbe, osnovnoškolsko glazbeno obrazovanje za klavir možda tek čovjeku daje osnovne parametre u poznavanju stvari; ja vjerojatno umijem razaznati što bi mogao biti Bach, Mozart ili Tangerine Dream, ali glazbu dijelim na samo dvije vrste; dobru i lošu - i sve ostale žanrovske podjele pokazale su mi se pogrešnim.

Otići tako na Dolac i slušati subotom kako Zagrebački solisti praktički među ostalim repertoarom, oživljuju film Tko pjeva zlo ne misli, jedinstven je i sjajan doživljaj. Ne toliko zbog sreće, koliko zbog neke tople, snažne i ljudske tuge gledanja u oči stotina onih što osjećaju isto - isto ono o čemu ću sigurno pisati i ovdje, jednog dana: o mrtvom tkivu rodnoga grada.

Dolac je Dolac, mast i blitva bili su na leđima, ali dvaput je dvaput. Ništa nisam snimao, dapače - smatram to prilično nepriličnim, ja sam od rjeđih, koji snimaju očima, ušima i srcem, pa poslije reproduciraju bez struje. Tako smo navečer pošli i u Novinarski dom, jer tamo su opet svirali isti ti Zagrebački solisti, ovaj puta među nekim novitetima koje je majstorski otpuhao Lovro Merčep, prašeći Bachove kantate i sam Drugi Brandenburški.
Mene je pak, kao neku granu na ovom zimskom vjetru, zaljuljao Šesti preludij. Očito, i druge. Poslije, kada smo ih dozvali na bis, ponovili su ga, na opće oduševljenje.

Tako su i oni odsvirali svoju Suadu (kada su na negdje pet metara od nas pitali što da vam sviramo, kao svi dobronamjerni pravi muzičari, došlo mi je iskreno povikati "svirajte nam Suadu", a Najdraža, jer zna koliko sam lud, uštipne me pod rebra i pogleda onim pogledom, da se slučajno ne bih usudio).

Ne znate Suadu? To vam je ona pjesma, kako je pričao pokojni Milan, koju su od EKV tražili svirati na nekom koncertu, na bisu - negdje daleko, duboko u dražesnoj provinciji, u mraku, u onim vremenima. Nema veze što je Suadu svirao Orkestar i smislio je još dok su bili šaljivi primitivci; Suada je većini bila zakon. Umjesto obične mladalačke urbane šege, postala je smrtno ozbiljna pjesma, a umjesto alternative, Orkestar je postao udarni pop, možda čak i nisam previše bezobrazan ako napišem: Ivo Robić za kojim suze liju ostarjeli purgeri subotom oko podneva kraj gospođe Anđelke sa kiselim zeljem i repom.

O Preludiju da i ne pričamo - taj nikada nigdje niti nije bio niti će biti ozbiljna tema; tko bi ga znao?

petak, 20.01.2023.

Za Dom! Spremni?

Mit o našoj hrvatskoj nepogrešivosti temelji se na barem dva potpornja. Jedan se tiče činjenice da nikada nismo ratovali na tuđemu i za tuđe, a drugi je više psihičke prirode: ne dirajte nas, nećemo ni mi vas; ostanite pozdravljeni.

Ovo prvo, to bi trebalo pitati Mađare, ne sjećam se baš da su bana Jelačića i njegove horde dočekali prije stoljeće i pol sa nekim oduševljenjem, a za koga se i čiji račun tada ratovalo, to prepuštam dobronamjernim ljudima, samo podsjećam - toliko o mitu da nismo ratovali na tuđemu Ili sam ja nešto gadno pomiješao, pa mi se čini da nitko nikada nije spomenuo da je primjerice Balaton hrvatski.
- - - - - -
E sad, ovo drugo, psihičko. Naime, kaj. Baviti se dočekom i dočecima hrvatske nogometne reprezentacije – jer to bi morala biti tema o veselju, i stoga sam namjerno čekao više tjedana da se stvar smiri - jako je mučno i teško kada se čovjek sjeti koliko je prigovora vezanih uz to. Glavni prigovori, jer tko bi imao vremena baviti se svima - pak, vezani su uz pjevanje Thompsonovih pjesama, i to dvije: jedna u svojim stihovima implicira da je Herceg-Bosna dio iste zemlje u kojoj su primjerice i Istra i Zagorje, a druga na početku sadrži ustaški pozdrav „Za dom spremni“.

Znam, znam, reći će sada neki: pa zašto se time baviš; zar nema u Hrvatskoj drugih tema za bavljenje. Pa eto, ima, ali i nema; mene su uvijek nekako učili pometati pred vlastitim vratima – ako misliš da je nešto loše kod „naših“, onda se bavi time – neka ono što je loše kod „njihovih“ riješe njihovi.
Koji sam ja optimist.

- - - - -

Prije svega, čuo sam iz usta više ljudi koji su na tom dočeku u prosincu bili na Trgu, da su im naši reprezentativci bili nekako kiseli. Kao da su očekivali zlato, i onda vjeruju da bronca nije za slaviti. Ali, vraga, velim ja, pa valjda je svakome nogometašu jasno da naši nisu bolji niti od Argentinaca niti od Francuza, vjerojatno niti od Brazilaca. Nogometaši su to; čitava života igraju nogomet: znaju oni što je važno. Znate zašto su bili kiseli? Pa zato što niti savez, niti organizatori proslava, niti itko drugi nije mogao omogućiti da nogometaši uživo pogledaju – najvažniju nogometnu utakmicu koja se na planeti igra svake četiri godine; finale Svjetskoga prvenstva. S jedne strane, igra se to finale, i to jedno od najboljih koja sam vidio, valjda najbolje otkada je Pele prestao igrati nogomet – a oni ga ne gledaju. I kako onda da se ne osjećaju kiselo?

- - - - -

Prvi prigovor, da se vratimo na temu (Lijepa li si) nije i neće sada biti posebna tema mog posta, bavite se zemljopisom i Herceg Bosnom sami. Za mene je taj dio ove pjesme jedna poprilično tragikomična stvar: znamo mi dobro da se te granice nikada neće promijeniti, sve smo karte bacili i sva jaja stavili u tu košaru – da uđemo u društvo zemalja koje nasilnu promjenu granica smatraju nedjelom; stoga jedino što još možemo jest – o tome pjevati, i kroz pjesmu doživljavati – kome treba – jedinstvo sa onime što nam u dušama nedostaje. Nekome u Hrvatskoj nedostaje kakvih par tisuća eura u zbiru BDP-a, a nekome pak Srijem, Banat i Bačka, tri srca junačka, ili čak čitava Bosna, kako tko zagrabi – no to su osjećaji, a za osjećaje se nikoga ne smije kažnjavati, sve dok ne postanu riječi i djela, sjećate se?
Utoliko, kada bi netko u par situacija u životu preda mnom u zanosu, puštajući to uvijek sa nekog youtubea i trošeći tako s mukom stečene megabajte na svojoj telefonskoj liniji – pjevao dio te pjesme o srcu ponosnome (a čovjek se ne može baš nikada ne zateći na nekoj svadbi, domjenku, derneku, što li; ne možeš uvijek birati društvo u kojemu ćeš biti – pa još takvo, nebirano društvo koje je razgaljeno, razdragano, zaigrano), ja mu svojim neutišanim revanjem odgovaram vlastitom umotvorinom:
- „Savudrijo, more moje – jedan zaljev, a nas dvoje“ - vičem ja takvom nesretniku namjerniku u lice u terci i kvinti, kako se zalomi, da me sam vjetar s Dinare nadglasati ne umije.
Nitko mi još nikako drugačije na takav moj zemljopisni javašluk nije odgovorio - nego tužnom i zamišljenom šutnjom; onom šutnjom što čovjeka tjera da najbližeg do sebe zamoli da mu natoči još koju kaplju nektara u kupicu; nema tog silnika kojeg švejkovski humor ne bi mogao slomiti, niti toga bedaka kojemu ne bi umio razgaliti dušu.
- - - - - - -
A sada, teži zadatak. Tvrditi da pozdrav „Za dom - spremni“ nije ustaški pozdrav – mislim da nakon tolikih godina jednostavno ne samo na nije dobro, to nije pametno. Pozdrav je to koji je kao službeni naveden u načelima Ustaškog pokreta s početka tridesetih. Nitko u našoj povijesti nije taj pozdrav koristio, tako cjelovit – niti u operama – a kamo li gdje drugdje, osim ustaša, a dobro znamo što su ustaše činile i kako su završile. Pozdravljati se kao ustaše nakon sedamdeset godina – osim svega ostaloga - jednostavno nije pametno.
Netko će reći da uspjeh hrvatske reprezentacije jako puno ljudi u ovoj zemlji ne voli, to su – vele - sve neki Jugoslaveni, udbaši, kosovci, neželjena djeca, zaostala od one čudnovate države koja se nije primila u narodu – takva stvar nije predmet ovog moga posta, osim time što ću reći – kakav bi to bio uspjeh i radovanje kada bi se na njega smjelo bilo koga prisiljavati.
Sve dok se nikome ne brani radovati, ne smije se nikome niti braniti biti suzdržan, pa čak i razočaran nečijim uspjehom – to svakako da više govori o čovjeku kojeg tuđi uspjeh žalosti, ili ga čak tjera u mržnju – nego li o onome koji slavi.

- - - - - -

Uostalom, reći će sada pravi Hrvati: da smo devedesete maknuli sve članove Saveza komunista u Hrvatskoj, sada bismo živjeli kao bubrezi u loju. Kakve to veze ima s ovom temom? Nemam pojma, ali oni će to sigurno reći; ja uvijek kada pišem tekst o Hrvatskoj razgovaram u sebi sa pravim Hrvatima (kakva bi to Hrvatska bila samo sa nama nepravim); budite uvjereni, sigurno – kao da bi „za dom spremni“ otpao sa stabala naših života poput posljednjeg jesenskog lista – s nestankom zadnjeg komunista.
Ja sam utoliko onda ipak više nekakav krivi, iskrivljeni, slab Hrvat, onda valjda imam pravo baviti se ustaškim pozdravima, ha? Jer, kada se u Hrvatskoj pozdravlja sa „za dom spremni“, ja vam nekako osjećam – najtočnije bi bilo reći – sram. A to je već nešto čime se čovjek smije baviti, ili sam u krivu?
Naime, znate već to, pejstam sad neke davne svoje mudroslovije, gledam ja te moje Hrvate; i ja sam trebao biti jedan od tipičnih, čak mi je i oružje u ruke svojedobno utrapilo kao običnom domobranu iz kakve praške pivnice - da me nešto lijepo, snažno i veliko - već desetljećima ne vuče u šumu, pustoš i samoću; nemali nas broj ima preko stotinu kila od jeftine i loše hrane; nezadovoljni su i sumnjičavi; ne samo da su im se na glavu popeli Srbi, Jugoslaveni, Muslimani – nego i mi, slabi i nikakvi Hrvati, niži oblik života od Drave do Jadrana - što besciljno lutamo ovim svetim tlom kao neki jurodivi i naivci. Bezmalo nikome više u životu ne vjeruju - od premijera, preko vlastita brata, trenera i predsjednika omiljenog kluba, šefa ili žene pa sve do sutkinje, doktorice, profesorice i svih onih samouvjerenih babetina na položajima, ili predstavnika stanara - utapajući se tako u razočaranju, nemoći i tjeskobi; mržnja je zapravo još jedini osjećaj koji ih čini živima i radosnima; bave se ničime ili slabo čime osim tipkanja po mobitelu – i kada im samo spomeneš rat, hvataju se srca odrešito, smjelo i ozbiljno kao da će ih upravo udariti infarkt.
Pobjeda u našemu ratu zapravo za njih znači to da se u nekom, vjerojatno najblistavijem času njihovih života - smjelo i moglo mahnuti Srbima, toj nesagledivoj kugi koja je ovu svetu zemlju tlačila stoljeće ili stoljeće i pol, pa uopće nije važno kako se živi dalje – kao da je život stao onoga dana kada smo ugledali posljednju prikolicu posljednjeg traktora na cesti prema Bosanskom Grahovu, pa još i dan danas mašemo toj koloni od veselja, nemajući blagoga pojma što bi sami sa sobom u godinama koje slijede – osim svađali se: ti si lošiji Hrvat od mene. I pitamo jedni druge: što bi tek bilo da su oni pobijedili; nas ne bi niti bilo; vidite kako smo mi dobri – mi smo njih pustili da uteknu i ponesu svoje prljave gaće.

- - - - - -

Mi smo dobri samo i jedino zato – to sad velim ja - što nismo hvala Bogu imali puno prilike dokazati da umijemo biti loši (kao recimo u Jasenovcu). Da smo veći, jači, brojniji, da nas u povijesti nevolje, porazi, jači i glavatiji od nas – nisu najčešće tjerali biti opreznijima, mudrijima, staloženijima nego inače jesmo, pa ne ići glavom kroz zid tamo gdje se ne ide, kako su recimo glavama o neke samo njihove zidove lupali Srbi u ožujku četrdesetprve ili rujnu devedesetprve – bilo bi sa strane zanimljivo gledati – samo da nije još i tlake to isto živjeti na svojoj koži - čija bi zemlja bila luđa: Hrvatska pravih Hrvata ili Srbija pravih Srba?
Stoput sam to rekao i napisao o radikalima svih boja i vrsta: isti su i jedni i drugi – i crveni i crni; dajte im dva mandata vlasti i pretvorit će državu već na početku drugoga, kada sve kočnice popuste i svi obziri nestanu – u džamahiriju, samo sa različitim predznakom. Ako se takvo što da prostite zalomilo jednom pragmatičnom Sanaderu, samo u pogledu torbi s parama (a i para je ideologija, puno veća od mnogih drugih, morate priznati), što bi tek bilo sa ovima koji vjeruju u ideje?

- - - - - - -

Tko je nama kriv što nismo Ukrajina, mislim – nije baš loše da nismo Ukrajina, je li – kada čovjek pogleda kako sada izgleda Ukrajina a kako Hrvatska – pomisli takvo što; pa onda Ukrajina smije imati pozdrav „Slava Ukrajini“ koji se koristio i u onome ratu. Mislim, koristio se i poziv „dobar dan“ u onome ratu, pa ga nitko ne želi zabraniti, ali nije to tako jednostavno kako izgleda, treba tu malo dublje zaći pod kožu.

Vratimo se mi na onaj pozdrav, pozdrav kojeg su u ratu koristili pripadnici HOS-a – to je još jedan navodni argument protiv njegove zabrane. Tvrdnja o tome da su se kao ustaše - pozdravljali Hosovci u ratu možda je točna, ali vodi do zaključka da su i oni činili krivo pozdravljajući se tako.
Zapravo, stvar je u tome da nikada nisam čuo da bi se devedsetiprve itko tako u našoj vojsci pozdravljao. Imali smo briga kako sačuvati glavu na ramenima a ne kako se baviti glupostima; mislite da je u Gardi itko ikoga – od priče „pazi Mirko metak, hvala Slavko“ - ispitivao gdje su mu bili djedovi? Eventualno, kada se o našoj vojsci radi, jedni drugima bismo odlazeći kući iz uneređenih bivših kasarni vikali - da smo za doma spremni, pa mislim da se takav humor ne može uzeti kao mjerodavan. Jedina sporna stvar s tim Hosovcima bio je amblem sa sloganom na njihovim rukavima, ali i to je sada već nakon tolikih godina sasvim suvišno.
Naime, Hosovci su se borili za obranu Hrvatske kakva bila da bila, jer devedsetiprve kada je Hosovaca bilo – Hrvatske je lako moglo ne biti, pa je potreba za njima (sa bilo kakvim obilježjima) prestajala i konačno prestala kada je nakon već nekih godinu dana vlast postala dovoljno snažna, organizirana i voljna da se takve stvari na njenoj strani uklone – od topova sa Starčevićeva trga, pa do amblema na rukavima. Da, to je stvar koju treba priznati Tuđmanu: ni Račan ni Budiša nisu ekstremnu desnicu u Hrvata sveli na neopasnu manjinu, možda iz svojih pragmatičnih ciljeva – jer bili su mu na onim izborima sasvim ozbiljna konkurencija – učinio je to upravo Tuđman; to danas priznaje čak i Drago Pilsel– pa zašto ne bismo i mi.
Utoliko, ako danas među onima koji su bili dio HOS-a - a uopće su živi - postoji netko tko bi rekao da su takvi onda bili dobri, i kako to – pomalo uvrijeđeno – sada više nismo, valjalo bi mu odgovoriti: da, upravo to – tada jeste – ali poslije više niste, i ako se osjećate da ste iskorišteni za obranu domovine, imate sasvim dobar osjećaj, ne vara vas nimalo – jer takav osjećaj zapravo imamo i mi svi drugi.

- - - - -

Život u društvu uvijek je nekakvo iskorištavanje; ljudi ne žive zajedno zato što su dobri, nego zato što se žele jedni drugima okoristiti – neki čak i živjeti na tuđoj grbači: muževi, domovina, djeca iskorištavaju majke i njihove maternice, ili ruke – da se nešto kuha, pere suđe, pegla; drugi pak iskorištavaju muškarce i njihovu navodnu sirovost i silu – nekada za mijenjanje guma, nekada za (zovi, samo zovi) dosizanje sušene bazge sa kuhinjskog ormarića, a nekada čak i da upregnu svoje prste na obaračima kako bi je branili i obranili.
Kako će se pri tome pozdravljati sasvim je svejedno, dok se pozdravljati budu mogli. Suština pozdrava nije toliko u njegovoj simbolici, suština je u tome da se mrtvi ne mogu pozdravljati među sobom – pozdravljati se mogu samo živi, pa kada se izvuku iz nevolja koje se tiču njihova opstanka, jednoga će se dana sjetiti raspravljati i o pozdravima.
Muško meso, kada je domovina u pitanju, od Biskaja do Kamčatke, a bome i dalje, sve do Arizone - služi tome da se domovina obrani, i nije pozvano na previše razmišljanja – barem ne u tom trenutku. Utoliko, sjećam se kako su dečki koji bi se tijekom rata u vezi vojske pozivali na prigovor savjesti – prolazili u vojnoj policiji, i žalostan mi osmijeh na lice doziva činjenica da danas protiv prigovora savjesti u ovoj zemlji zbore ljevičari, kojima je tada prigovor savjesti - bio mantra i dokaz postojanja prava na slobodu. Kako se stvari kroz povijest stubokom mijenjaju!
Za dom – spremni - očito je ustaški pozdrav, i tu ne može biti nikakvoga zbora: ne smije se takvo što vikati. Nijemci imaju strogo propisano i zabranjeno pozdravljanja nacističkim pozdravima. Zbog čega onda mnogi naši ljudi sa tolikom strašću viču taj pozdrav, pogotovo – kao dio jedne pjesme?
To zapravo ne znam, ali nije me niti briga, niti sam ikada takvo što prevalio preko usta. Nikada još u posljednja tri desetljeća nisam čuo da bi itko od iskrenoga veselja pjevao o istoku i zapadu ili o šumama i gorama; možda je u tome svemu ključan moment - način na koji su se ponašali pobjednici kada je onaj rat već za njih bio dobiven, a možda i greške koje su počinili još daleko nakon toga (zapravo, nije li ta neomiljenost među ljudima - njima najgora i najgorča osuda kojoj više ničega drugoga ne treba?) – no, ostaje nam kao jedan i jedini problem u ovoj situaciji razriješiti misterij prihvaćenosti i omiljenosti tog zloglasnog ustaškog pozdrava.
Ma - iskreno, nema se tu što razrješavati; po meni – ako narod ne umije, ne želi ili ne može prestati činiti nešto što je neprilično, tu bi onda trebala biti vlast, koja bi takav pozdrav morala izričito zakonom zabraniti – i gotova priča.

- - - - -

No, niti jedna vlast od devedsetiprve do danas nije to izravno, izrijekom, nedvojbeno učinila. Dapače, Račanova vlast – a ne neka druga - dala je čak odobravanjem registracije udruge sa tim pozdravom u statutu i prvim bijelim poljem, ne sjećam se više svih detalja – zapravo legitimitet takvom pozdravu (tek ih je Malenica deregistrirao prije godinu dana).
Tu ćemo se sada prisjetiti Nietzscheovog glasovitog citata o državi: državom nazivam to, gdje svi piju otrov, dobri i loši: gdje svi gube sebe same; gdje se polagano samoubojstvo svih – “životom” naziva.

- - - - - -

Upravo zato, svaka vještija vlast u ovoj zemlji dobro znade jednu jedinu stvar: nema vlasti koja je Hrvatima zabranjivala pjevanje a da je opstala; stoga niti jedna vlast ne želi grlom u jagode izričito donositi takve zabrane. Pogledajte samo kako je žalosno, urušavajući se sama od sebe kao što se sada urušavaju naše fasade po metropoli – prošla sebeljubiva i nadmena vlast koja je zabranjivala recimo „Vilu Velebita“ – za koju se tada tvrdilo da vrijeđa osjećaje građana, makar su je zapravo većinom pjevali pijani momci što si ih, domajo draga, kao po jednom pjesniku - gledala svisoka kada se vraćahu s megdana; momci što su završavali po prekršajnim sudovima; jedan je bio previše grub, a drugom - na licu previše rana; svaki je htio poljupcem da se umije, a nijedan tvom oholom srcu drag bio nije.
Hrvat mnoge stvari čini u životu sasvim nerado; ali neke čini vrlo rado – no, van svake sumnje najradije čini one koje su mu zabranjene, kakve god da bile. Ako ne u nekom loptanju, gdje će doprijeti do trećeg, katkada čak i do drugog mjesta u svijetu - u potkopavanju vlasti koje brane pjevanje - Hrvat je neokrunjeni prvak svijeta, heroj koji iz potaje s ponosom mrmlja „ne bu mene niko u mojemu dvorištu“.
Nema naroda koji će tako temeljito sjebati vlast koja bi mu zabranjivala pjevanje ili pozdravljanje, ma kako ono strašno bilo. Smrt fašizmu, i tebi sinko – reći će Hrvat nekom ozarenom komunistu već četrdesetšeste ponosno gledajući u pod, znajući iz svoje slavne tisućljetne povijesti sasvim pouzdano - ako išta – onda to da ničija do zore nije gorjela.
Hrvat izgleda da ne viče „Za dom spremni“ zato što sam misli da je tako dobro; Hrvat to obožava vikati zato što misli da će zajebati vlasti i njoj zbog toga izvaditi mast.

- - - - -

Pokušavam zamisliti Hrvatsku u kojoj je zakonom izričito zabranjen „za dom spremni“ što unatoč svemu zagovaram – no, probajte zamisliti; tada se više tako ne bi uzvikivalo samo po najvažnijim utakmicama, pijanim zabavama maturanata ili dočecima reprezentativaca; naime – iz čistoga inata – tada godinama vjerojatno ne bi bilo svadbe na kojoj netko ne bi iza ponoći povikao „za dom spremni“ - i policije koja ne bi morala intervenirati sa zebnjom, nelagodom – na koncu vjerojatno i sprdnjom, kako sve što je normalno kod nas završava. Pun bi barem vikendima bio Remetinec ili Oranice gdje bi se uhapšene skupljalo na smotru, kao u nekom Jasenovcu ili Golom otoku.
Kako je ovo lijepo u nas Hrvata, za svaku spačku imaš shodan primjer sa obje strane. Moraš samo paziti na korektnost i ravnotežu, red je – uvrijedit će se netko inače.

- - - - -

Mi Hrvati najviše stvari kroz povijest – zaključit će neki vješti vladar makijavelističkog tipa - gutamo u modu „ignore“, a ne u modu „stop“. Nedjelja vam je sveti dan? Nema veze, tko šljivi vaše kanone, navući ćemo nedjeljama vaše žene u shopping mallove akcijama i popustima. Drugi ste ili treći na svijetu u bilo čemu? Nema veze, upropastit ćete sami vaša slavlja trvenjima oko toga tko će i što pjevati na njima – umjesto da se ljudi, veselite – jer živite u državi koja je u nečemu treća u svijetu; valjda bi vam to nešto trebalo značiti; od toga normalni mogu imati samo koristi. Kako? U svijetu će se prodavati vaše majice, kod vas će dolaziti turisti, kupovat će se vaši proizvodi i usluge, bit ćete rado viđeni i po dobu poznati gosti gdje god da dođete – pa zar je to malo?
Tko zna konačno, što je zapravo najžalosnije - taj nesretni pozdrav – da je od one nesretne utakmice mladih reprezentacija u Varaždinu 2011. pa do danas bio manje-više ignoriran – sjetit ćete se te utakmice lako, pa u ovoj zemlji dvije trećine ljudi veseli se nogometu više nego potporama Vlade, zar ne? - možda bi bio posve zaboravljen. I ustaše bi tako otišle u ropotarnicu povijesti kao oznaši i kulaci, ili križari i politbiro, kamo i pripadaju (a odakle vjerojatno nikada niti ne bi izišli zajedno sa čitavim politbiroom partije – da ih na površinu zemlje nisu prizvali nesretni martovski demonstranti četrdesetprve; usput - znate li da je sam Juco Rukavina još u svibnju te iste godine, kočopereći se u sjajnoj novoj uniformi negdje na križanju Mesničke i Ilice - okrenuo glavu od Andrije Hebranga a ga ne prijavi prvom redarstveniku, toliki su kompe još od Mitrovice i Lepoglave bili?) Ovako, evo nama ustaša svako malo na vrata, kao da još prije sedamdeset godina nisu zbrisali u dva auta i rashodovana švapska kamiona sa kuferima punim krzna i zlata, da se više ne vrate, ostavljajući iza sebe na milost i nemilost osvete željnom protivniku čak i mobilizirane maturante i domobrane dvadesetisedmog i dvadesetiosmog godišta u četveroredima.

- - - - - -

Eto, politika je jedna okrutna i strašna stvar. Tako, nakon što se prošetamo do Brežica kao do Vodica i nakon što nam za kruh i mlijeko prodavačice počnu uzvraćati one bezvrijedne bakrene cente, ili kada se cijene počnu zaokruživati na čitav cijeli euro više, pa dojam da je tih eura sve manje i manje i manje negdje već u veljači - ne bude uopće pogrešan - malo tko sjećat će se tih i takvih uspjeha (Euro, Schengen, fondovi…) kada se bude sravnjivala bilanca trenutne vlasti. Upravo bura koja se podigla oko dočeka reprezentacije pokazuje da se stvari na političkoj pozornici jako radikaliziraju, i da bismo za ovim vremenima – ma kako to nevjerojatno zvučalo – još mogli žaliti.
Najveća je farsa povijesti (to vam je ono kada se ona ponavlja nakon tragedije) to što se loša vremena vrlo često pokažu kao - dobra stara.
Za dom spremni - morat će, kako je s tim stvarima i red - svatko od nas na koncu ocijeniti za sebe i svoju savjest, ma koliko se neka vlast time bavila ili se nevješto ne željela baviti. Da bi se možda jednom, kada nas svakako više neće biti, moglo živjeti u nekoj zemlji u kojoj uspjesi neće biti izvor frustracije – nego veselja, kako to već jest u normalnim zemljama, među normalnim ljudima, tamo kamo i mi zapravo težimo, i baš nikako da više stignemo, ali stižemo, stižemo – samo da i ovi ne propadnu prije nego mi dosegnemo bar do predsoblja, verande, komarnika na glavnom ulazu u taj nesuđeni zapadni raj.

Tek tada znat ćemo istinski tko ne voli zemlju kojoj pripada – što nije baš nikakav krimen – i moći ćemo ga žaliti, a ne mrziti; to je odlika velikih ljudi; jer zamislite kako je u stvari strašno čovjeku ne voljeti mjesto gdje jesi - i nemati za to nekog važnijeg razloga, osim osjećaja.

To je mjesto na kojemu sada Hrvatska mora pobjeđivati; to je vjerojatno njena majka svih bitaka na kojoj će opstati ili propasti. Ljušturi koju smo s toliko strasti i uspjeha stvorili – valja konačno sadržaj, ljepotu, funkcionalnost, smisao; shvatiti da se društvo bez osjećaja za opće i javno, nego samo za sebe i svoje – ne može izgraditi. Promijeniti sebe: jer nisu Hrvati loši od ovakve Hrvatske (ona je njihova slika i prilika), nego Hrvatska ne može postati bolja – drugačije nego da Hrvati postanu bolji. Valja sada opravdati činjenicu da je stvaranje države imalo ikakva smisla osim gole obrane od jačeg neprijatelja. Valja postati doista – a ne tek na repu nekih okrutnih statistika - država koja i pripada u društvo u kome se našla; najbolje društvo na ovoj planeti.

Sve su ostalo kule od pijeska, utvare, straćare. Ili, kada već o glazbi pričamo: šund.

srijeda, 18.01.2023.

Dobar dan

Dobar je dan u kojem satima hodaš pod toplim zimskim suncem, pa uvečer jedva stojiš na umornim nogama dok ti lice bridi od crvenila i svježeg zimskog zraka.

Sjajan je i dan u kojemu, da bi se sklonio od kiše, predvečer u gomili tražiš zaklon u velikom trgovačkom centru, čekajući zamotan u jaknu i bluzu; u ruci stišćeš mobitel i čekaš poziv, gotova sam, pa te nakon trećeg kruga gospođica što prodaje neku kozmetiku prilazi i pita, može li jedno pitanje - i nakon što ti dobronamjerno kimneš glavom, upita čime tretiraš crvenilo na licu, a ti joj sa neskrivenim osmijehom veliš, aha, očito mi je prevruće ovdje, hvala Vam, moram van na zrak - i znate, ova kvržica na čelu, to sam u subotu poljubio jednu bukvu na Sljemenu, jer je blato bilo sklisko; pa gospođica zašuti od snebivanja, kakav majmun, valjda veli u sebi, mora biti da je uzbuđen jer mu je žena na razgovoru za posao.

Lijep je i onaj dan u kojemu briljiraš među kolegama, svi prihvaćaju tvoje ideje lupajući se dlanovima u čela, kako se online konferencije prije nisam sjetio, toga nije bilo u naše vrijeme, putovalo se u nedođije satima i danima, pa zašto nisi tu svaki dan da me naučiš; pa nisam, baš zato što ne moram biti, mogu online, jel' da, i ta tehnika je tu zato da služi nama, a ne mi njoj?

No, najbolji je ipak ledeni, zimski, oblačni dan u kojemu ne morate baš ništa prije pola osam, čak niti doručkovati; kuća je prazna već u sedam, pa se u polusnu izazvanom zvukom zaključavanja izvana - okreneš i pružiš ruku tamo gdje miriše vruće i meko; uploviš kao u luku kojoj si prilazio godinama, a sada si našao lukobran, smiren vez, mirno more – i čuješ samo slab šapat; spavala bih još samo malo, još samo malo, još samo malo.

Ljudi čekaju na budućnost jer se od nje nadaju nečemu boljemu; sve svoje dobro sam već ovdje pomalo skupio; ne čekam zapravo baš ništa što bi trebalo čekati i što ljudi čekaju; neka stvari idu svojim tijekom, ili nečijim drugim. Više baš ništa ne moram dobiti, mogu još samo dati.

nedjelja, 15.01.2023.

Subotom preko brda

Slušajte što vam veli iskusni zgubidan po planinama: subota je puno bolja od nedjelje. Jer, ako se ide na Medvednicu, onda je bedasto ići radnim danom, osim ako se ne dočepate Puntijarke ili Grafičara, a nije to baš lako ovako kako ću vam ja opisati – pa onda ako idete vikendom, izbjegavajte nedjelje, nedjelje na planini su malo manje napučene od trgovačkih centara; više nema mjesta gdje se ne može doći autom, bježite od nedjelja. Recimo, nedjelja na Glavici – tu se ne može proći oko doma, a kamo li nešto pojesti. birajte subote.

Bila je dakle ovo jedna bajkovita subota; izgleda čak da možemo reći – posljednji pozdrav sa siječanjskim suncem za dugo vremena; prognoze nisu obećavale čak niti vjetar; idealno za prijelaz planine u jedan dan. Pomniji čitatelji ovog bloga znat će da za to postoje tri točke i bezbroj kombinacija koje ih uključuju; jedna je vrh (ili Činovnička livada) do kojega se može primjerice iz Šestina, pa onda dolje u Bistru, Kraljev Vrh ili – tko ima vremena i volje – Stubake; druga je Lipa (do nje iz Planine ili sa Laza, pa opet do Gornje Stubice), a treća je ta koju poduzimam ovom prilikom: iz Poljanice Bistranske na legendarnu transverzalu zvanu osmica.

Kada smo mi bili klinci i kada smo željeli spajati puteve po hrptu, transverzale su bile relativno nepoznate i slabo održavane – ići njima značilo je vječito se izlagati gustom grmlju krpeljima i riziku da se izgubiš na dva sata od nigdje; ljudi su se penjali gore i spuštali dolje, ali malo je kome padalo spajati poduhvate i dijelove planine – zapadni, središnji i istočni. E sada se vrijeme promijenilo i planinari su, ima tome već dosta godina, uredili krasnu stazu što se od livade pod Grafičarem spušta sve do Ponikvi, a nosi broj osam; pred samim Ponikvama račva se na skretanje za Kamene Svatove (pa ubrzo i Podsused) ili odlazak na gajničku stranu.

Kod Grajfove dolaze i vijesti o potresu u nizini; dobro je – što drugo može zamijetiti umorni, znojni, nezahvalni mravac na svome putu ni u što.

Ovaj puta tu osmicu dohvaćamo iz Poljanice Bistranske; staza nosi broj 68 i počinje negdje iza groblja, a do osmice treba nam točno sat vremena, nismo tako loši. Prvi je uspon odmah na početku, poslije se hvataju izohipse i prelazi sa brda na brdo, da bi se na koncu uhvatio hrbat u drugom, znatno težem, usponu od skoro četrdesetipetice. Štapovi mi već tu znače jako puno i služe prenošenju tereta gornje polovice tijela sa koljena na ruke.

Nakon što se dosegne hrbat, slijedi kakvih petnaestak minuta više-manje lagana uspona do Grajfove Kopanje, to je važno raskrižje – tu se prema zapadu pruža staza broj osam za Ponikve, a prema jugu za predivan slap Sopota (najveći i najljepši slap na planini, pa tko nije bio, preporuke, osim što je staza otuda na nekim mjestima jako strma, pa je čak za mnoge dolazak bolje izvesti spuštanjem sa Ponikvi). Ovaj puta nećemo do slapa, nego kod same nadstrešnice pratimo put do raskrižja: osmica se uspinje prema Grafičaru, a mi se prema jugoistoku odvajamo na stazu do Risnjaka – prvo lagani spust do potoka, pa poslije isto takav lagani uspon do kuće kojoj prilazimo sa sjeverne strane, kakvih dvadesetak ili nešto više minuta. Sve skupa od busa u Poljanici oko dva sata – idealno za ovakav dan u kojemu se prvi mraz želi prespavati, a uživati u toplini i svjetlu sve do zadnjega časa.

Risnjak je jedan od domova do kojih na vodi asfalt, pa je i automobila puno manje – no na grah se ipak mora pričekati barem pola sata; vrijedilo je - jer skupa sa pivom i tri komada kruha taj hranjivi i fini kompletić ovdje košta samo tri i pol eura; Cinkuši su uvijek bili pošteni i vrijedni ljudi – a praktički sami članovi benda poslužuju milijun ljudi u ovu predivnu subotu.

Poslije kratka izlaganja blagom siječanjskom suncu, koje će – vjerovali ili ne – dovesti do toga da se navečer pod sigurnom paskom Drage („je, je od sunca si crven, sigurno“) štitiš nekakvom Njenom mašću (u snagu sunca će se uvjeriti tek kada ti pomiluje kožu lica i shvati da si crven od čela do brade i po vratu, i da to sve sa jednom pivom nema nikakve veze) – slijedi predivan spust stazom broj 9 do Mikulića. Blata ima, ali ne toliko da bi bilo opasno, a sada su štapovi za moja koljena na nekim mjestima obavezan suputnik i alat.

Medvednice, oj planino blatna, po tebi je svaka staza zlatna – progovara iz mene narodni barbarogenij negdje već u busu koji nas spušta na Črnomerec, dok se posljednji traci zlata bore s našim kapcima oko Fraterščice ili Strme ceste. Naravno da smo već isplanirali šest izleta koje se mora poduzeti, ali jedan od njih jako, jako intrigira uspavanu avanturističku dušu, jer podrazumijeva da Šengena više nema, i da se to sada ne samo može, nego se čak i smije: od Dobove vlakom na Novo Mesto, pa pješke na spavanje u Gospodični, a drugi dan preko Gere dolje u Sošice na bus. Kao stvoreno za dulje dane što su pred nama recimo u veljači, a ne donose još previše topline!

petak, 13.01.2023.

Ljeto

spustila se zima niza moje kapke, dok te šuteć“ tiho zamišljam u mraku
ležiš pored mene na vrelini jutra, upravo smo mokri izišli iz mora
vidim te dok žmirim sretan prema suncu, pridižeš se lako dirajuć“ me kratko
nazuvaš se mazno šušteć“ do mog uha, slušam tvoju nogu - više nije bosa

pa uzimaš ručnik, odjeću i osmijeh, šapćuć da ti smeta hladan mokar kostim
i odlaziš lako do prve kabine; ležeći na boku gledam te sa poda
slušam dok ti potplat udara o petu; zvuk najveće sreće i najtišeg mira
nestaješ za tankom pregradom u krugu, a još uvijek mogu vidjeti ti noge

dok pregrada bliješti, napeta i čvrsta, za njom pršti sreća oko moga raja
pa tkaninu svlačiš i postaješ gola; pričam s tvojim blagom kao da je moje
putujem s ručnikom kojim lako brišeš vrat, grudi i trbuh, guzu, rame, bedra
a najljepše mjesto mojih tihih čežnji uvijaš - i stižeš vješto do suhoće

hodam već s ručnikom tvojom mekom kožom, vrtom što miriše od ljubavi i soli
i samo ću ja sad s tobom ovdje znati da si preko svega obukla tek jedno
tu haljinu dugu, šušteću i tamnu što dopire sve do gležnjeva i vrata
a pod sobom skriva golu radost smijeha i slobodu bujnu kojima me vodiš

prema bučnom podnevu od gomile i vreve, što im uteć“ želiš dok nas želja veže
pa nas nosi brzo kroz sjene i kroz kale i struji nam kroz prste što ih nijemo stišćem
dok se svijet gubi u stisci vreline i dok slušam kako brzo dišeš lijepa
na tom svetom putu preko nekog ljeta koje nas je vječno uvuklo u sebe

srijeda, 11.01.2023.

Vraćanja

Nekako u ovo doba zime, prije nekoliko godina - put nas je nanio prema Istri i to prema njenom najjužnijem dijelu. Upravo taj dio Istre onaj je na kojemu sam provodio mnoga ljeta kao dijete, negdje od početka školske dobi pa zapravo sve do konca fakulteta. No, nije to bilo vrijeme od nekih velikih izleta i poduhvata, takvo je bilo doba – bilo je neobično da se djeca druže i budu sa starcima, jer smjenjivali su se samo oni koji su me čuvali – majka, otac, baka i djed, tete i stričevi, tkogod je uspio doći do mora – nekada je u trideset kvadrata znalo spavati po osmero ljudi. Zato si svoje vrijeme kroz ta dva ili tri ljetna mjeseca školskih praznika provodio u društvu istih kao ti a to je značilo da si zapravo osuđen na nekoliko plaža, jedno ili dva sela, slastičarnu, dućan i nogometno igralište; tako se nekada ljetovalo. Tek početak odrastanja i odlazak u vojsku pokazao mi je što se sve nalazi u blizini mjesta na kojima sam ljetovao, a oba ova mjesta još do prije tridesetak godina bila su posvema nedostupna – jer su zbog svoga položaja predstavljala vojne poligone.
Jedan takav, za gađanje iz aviona (sjećam se kako smo kao klinci iz mora, kupajući se, znali promatrati kako avioni nisko lete nad nekim metama i gađaju ih raketama) – bila je ližnjanska Marlera, osamljeni rt (u stvari, najistočnija točka juga Istre) sa svjetionikom kojeg ni do danas – o sramote – nisam uspio vidjeti, jer smo došavši do mjesta na kojemu sam snimio neke od ovih fotografija – shvatili da smo u velikom tjesnacu sa vremenom. Vidim, nema druge nego da moj prijatelj i ja potpuno otkačimo, jednoga ljeta ili još bolje proljeća - uzmemo šator, ruksake, udice i podmetače za spavanje, pa od ližnjanskog autobusa produljimo kakvih desetak kilometara, polako, nogu pred nogu – do svjetionika, i tamo onda ostanemo barem dva ili tri dana. Vjerujem da u gusterni ima vode – moguće čak da u svjetioniku i ima nekoga; jer voda bi tu svakako bila najveći problem. Zaista, nije to nemoguće izvesti, trebalo bi samo dobre volje i nešto vremena. Ma hajde, ne budali, pa da ovi tvoji čuju da si spavao negdje u divljini a ne kod njih u selu, i još uz tonu mesine ili ribe sa roštilja ili barem dobar brudet – odrekli bi te se. A kako ćeš pješke proći mimo toga svega – jedino da se ogrneš u nekog beduina, skijaša, ronioca, pa nikome ne javiš da si tu, i što bi onda rekao: ma znate, sjajno je to sve, ali vi nikada ne biste tako, kao divljaci – proveli noći pod nebom, a to je baš ono što ja želim?
Drugo mjesto je Kamenjak, sama najjužnija točka poluotoka, područje i danas potpuno nenastanjeno i divlje do kojega se dolazi iz Premanture; ono što je najapsurdnije – prvi sam puta tamo bio sa osamnaest godina u vojsci, odvozeći nekakve topove sa bojevog gađanja kamionom sve do Vrhnike u Sloveniji, a dok smo čekali da to gađanje prođe i da topove prirede za prijevoz, proveli smo tri nezaboravna dana u toj divljini, u pravom logoru spavajući u vrećama i dangubeći okolo, jedući brudeta koja su mornari kuhali u ogromnim kazanima od netom ulovljene ribe i školjki ili pečenu ribu sa žara, kupajući se u moru jednoga toploga rujna, promatrajući u daljini svjetla Medulina i daleke Pule i sanjajući kako bi ovdje bilo lijepo barem jednom doći kao slobodan čovjek. Eto, godine su i godine prošle dok taj zavjet nisam konačno ispunio pred nekoliko zima – i snimio ove fotografije, šiban burom i valovima sa svih strana. Stajao sam tako dugo vremena na nekoj stijeni, gledajući u daljine, u podivljalo more i beskraj, dok me nije prenuo poziv našeg kuma – tada smo pošli na šetnju oko nekih topničkih bitnica ispod Šišana imenom Monte Madona sa kojih se pruža fantastičan pogled na pola Jadrana, morao bih negdje imati i te slike.
Lijepo je vraćati se na mjesta koja si posjećivao ili o kojima si iz blizine sanjario kao dijete ili u mladosti; čudan je osjećaj – kao da u tebi još uvijek ima puno onog nezatomljenog, bezbrižnog i lakog – a sada zapravo možeš sve što si želio nekada, više nema niti onoga ne smijem, niti nemam para, niti nemam vremena, samo više baš nemaš tu neustrašivost i snagu. Dobro, imaš još i nešto obzira – nisi potpuno odljepio, i to je.
Sve u životu ima svoje vrijeme, na nama je samo da to prepoznamo. Vjetrovi, mora, sunca i stijene tu su da nas na to s vremena na vrijeme upozore.

ponedjeljak, 09.01.2023.

Plemeniti

Čitam vlastiti blog, jer čovjek uvijek na njemu nađe ponešto iznenađujuće – možda čak i svoje, ali i ono što ljudi dodaju; otkrivam detalje koje smatram vrijednim naglasiti – ali ne zbog neke moje vrline, vrijednosti, doprinosa – nego upravo zbog onoga što ste vi svojim komentarima ovdje stvarali i stvorili. Ne daj Bože - brisanje bloga - doživio bih utoliko strašnom i nepopravljivom tragedijom, i stoga molim da mi se objasni i da me se nauči – ako je ikako moguće - kako arhivirati čitav blog i može li se to uopće; s te strane gledano – moram priznati da ne razumijem baš ljude koji brišu svoje blogove; to je sada već jedan toliko važan dio moga života – ti vaši komentari i razgovori, da bih se osjećao kao bez desne ruke kada bi to, daleko bilo, jednoga dana nestalo – a sve će pod ovim nebom nestati i svemu će doći kraj; pa kako je osnovano očekivati da ću i ja nestati prije kraja svega i prije kraja svijeta, možda će još koji mjesec poslije čak i ovdje ostajati komentari - kada me već ne bude – jer neki drugi, novi, bolji i ljepši će živjeti i nakon mene.

Davno još, ima tome već dvije godine pa i više, pisao sam ovdje o devastaciji koja se provodi u mome kraju; ticala se – osim onoga na što ću se vraćati ovih dana, vezano uz jedno područje daleko od svake civilizacije - i prilaznog puta automobilima k dvorcu, tamo gdje se sada nalazi otmjeni restoran. Dvorac je sagrađen prije kakvih stopedeset-dvjesta godina; njegovo održavanje posebna je priča koja nas sada ovdje izravno ne zanima; jedino čega se mogu ovako na brzinu sjetiti jest detalj kojeg sam slušao u nekoj radio emisiji koja je svojedobno na nacionalnom radiju bila posvećena tom dvorcu, a u njoj je sudjelovala jedna starija gospođa, očito povjesničarka umjetnosti, koja je nakon dugog izlaganja voditeljice o povijesti kraja i dvorca zaključila kako ovaj naraštaj očito ne zna što bi s time smisleno učinio, pa da je njegov zadatak konzervirati stanje i održavati ga za budućnost, za one koji će doći i koji će takvo što umjeti. Hajde, valja priznati, prije nekih dvadesetak godina doista je i bilo radova na uređenju dvorca, stavljena je nova žbuka i uređen krov, a unutrašnjost je praktički ostala netaknuta. No, nije to ono što je predmet ove priče.

Okolinu dvorca čini predivan perivoj kojeg je očito gradila i sadila vješta ruka posvećena tome poslu. Grofica je, prema predaji, angažirala vodeće hortikulturne stručnjake onog vremena i ovisno o konfiguraciji terena, položaju u odnosu na sunce i drugim važnim stvarima, određivala mjesta sadnje i izgled perivoja. Posljedica jest to da je perivoj uređen tako da čovjek stvarno na nekim mjestima osjeća posebnost mjesta, dobre vibracije i spokoj kojeg staro i bogato drveće širi u okoliš. Dolazak, makar i radi nekoliko časaka šetnje ili odmora na mjestu okruženom starim brezama, hrastovima, kestenima, orasima, u poljima medvjeđeg luka ili maslačka, jamči trenutnu tišinu i veselje. Doduše, odavna već otvoren je na rubu perivoja golf teren, a uz njega i klub sa kafićem, što u pravilu nekoliko puta dnevno znači prolazak automobila perivojem, za one koji ne žele hodati, pa makar takvo što bilo i zabranjeno istaknutim znakovima.

Klub se s vremenom pretvorio u unosan biznis za vjenčanja i razne proslave, kada se uvečer oko zgrade znadu okupiti i desetine vozila. Ali, niti to nije bilo dovoljno. Ono što je tada učinjeno jest to da je s donje strane šume, od ceste koja povezuje gradić sa novim trgovačkim centrom, ispod travnjaka pretvorenih u golf igralište, probijena nova cesta: ona ne ide kroz sam perivoj, ali vodi potajice do njega. Sada više dame i gospoda u finim cipelicama i odijelima ne moraju štrapacirati petstotinjak metara po sitnom šljunku, jer je omogućen dolazak vozilima do samog golf kluba. Ne treba sumnjati da će ovakva prilika uskoro značiti i parkiralište tik do samog dvorca, u perivoju, a potom možda i još štogod drugo. Ono što je meni jasno jest to da će se naša djeca teško u poznijim godinama sjećati kako je taj perivoj izgledao, dok ga unuci vjerojatno neće niti upoznati. Uopće ne sumnjam da je čitav taj projekt popraćen odgovarajućom pravnom regulativom i da je sve učinjeno po zakonu.

Pa sam onda na to sve (nije sad bitno od koga, ali sjajan komentar) barem u vezi sa tim dvorcem, dobio odgovor koji je glasio otprilike kako je sve to s prošlošću na prvu simpatično i lijepo, ali kako ne bi bilo loše srušiti sve spomenike na vremena kada su jedni - i to bezobrazna manjina - uživali u obijesti dokolice, dok su istovremeno oni koji su im to osiguravali umirali od gladi i bolesti, ili u ratovima koje su vodili kako bi ti vladajući obješenjaci imali još više nego imaju. Dakle, dvorci, zdanja i perivoji, time su običan podsjetnik na gadna vremena, kada je neki vlastelin da ne trepne uređivao sebi već neko mjesto za ugodnije provesti vrijeme dok su mu podanici umirali od neimaštine, potrošeni i obespravljeni rintajući od zore do mraka. Utoliko – bolje je da preživi potok, nego neki dvorac, jer tim bolje - što više toga što je priroda sama dala bez da joj je ljudska ruka ikada išta pomagala. No, na koncu je ipak u tome zanimljivom komentaru stavljena i ograda: ne bi bilo baš sjajno vratiti u pećinu uz sve što nam je ponudio napredak, a on je ostvaren upravo realizacijom pohlepe onih koji su na njemu debelo zarađivali.

Na taj upis odgovaram na licu mjesta pitanjem: jesu li zapravo ikada postojala vremena koja se ne bi mogla okarakterizirati kao gadna? I znači li to da, ako je ostala neka nesporna vrlina, ljepota, vrijednost iza njih, sada današnji vlastelini imaju pravo zatrti je radi opet svoga dobitka? I - da nema napretka, bismo li se uopće mogli i stigli od muke diviti Risnjacima, Kornatima ili tim potocima? Znam da dobar čovjek pati dok god pati itko drugi, pa svakako zbog iskazana revolta spram eksploatatora i tog „prigovarača“ valja ubrojati među te, dobre - no ono što daje puninu životu nisu radikalni obrati već male, obične stvari; trenuci utjehe i iskre svjetla. Rušenja i satiranja na tom su putu, vjerujem da ćemo se složiti, daleko manje dala od polagane, strpljive gradnje ili pak obična sabiranja u tišinama.

Konačno - i sam bez ikakva velika razmišljanja u dvojbi – ljudska djelatnost ili prirodne ljepote – kada je u pitanju odlazak nekamo i doživljajna ekonomija – preferiram potonje; malo mi je mjesta koja sam vidio (Rim, možda Venecija, ali to je samo pitanje ukusa i ništa više) a da se mogu mjeriti sa nekim vrhovima, rijekama, prirodnim ljepotama po jačini doživljaja i ljepoti koja bi u mene ušla (Alpe općenito, posebno recimo slap Kozjak ili Zugspitze, ili prizori otvorenog mora sa Kornata, ili recimo čak i Mrežnica-kada se bos kroz kaskade uputiš na neki otok, zalegneš među dva rukavca i šutiš). Ma zapravo, sve se to skupa može slikati pred prizorom u kojemu negdje u običnoj šumi, šumi vulgaris - sjedneš na neki panj i pogledaš uvis; nad tobom su krošnje na vjetru: tu si živ koliko si dug i širok.

Stoga, morao bih se barem djelomice i složiti sa onom tvrdnjom kako je napredak tehnike u pravilu značio i napredak nepravde i da obilaženje artefakata iz prošlosti nema većeg smisla. No, ipak – zapravo ne mogu; ne umijem ja to.

Život nije crn ili bijel, nije niti siv – više je sve to u isto vrijeme, sa puno, puno nijansi šarenog; dobrim dijelom je zapravo onakav kakvim ga stvaramo svojim mislima i riječima.

četvrtak, 05.01.2023.

Sjekira

Što žene privlači prema grubim muškarcima? Da, onima opasnim, onima koji su onakvi kakvim je jednom davno Ena Begović opisala Marlona Branda: kada te pogleda, ne znaš hoće li te poljubiti ili udariti.
Znate već, ne moram sada zakerati – ono, prolaziš kroz mladost nevidljiv, čak si još i godinu dana mlađi od ostalih; dok oni pravi voze motore, tuku se, prodaju cigle i uspijevaju; ili samo ti misliš da uspijevaju – ostave već do tridesete iza sebe nekoliko unesrećenih žena, djece i pasa, čitavo jedno dvorište slupanih vozila i prometala svake vrste i barem nekoliko bačvi popijena alkohola.
Najljepše djevojke već do dvadesete, ma što do dvadesete – do šesnaeste - odu za takvima, nemojte mi sada govoriti da sam u krivu – ali upravo zato i jesu najljepše – da bi to polako, bolno i u suzama prestajale biti; ostaju one koje su najljepše iznutra, samo treba znati gledati.
Bolje rečeno, treba početi gledati. Ali – gledati srcem, a ne očima, gornjom – a ne donjom glavom, da budem, da prostite, prost.
Znate kako je to lijepo jedna brižna majka – dok sam ja slušao prestravljen iza vrata sobe - u besanim noćima kada se djeca odgajaju a jugovina puše po prozorima - govorila svojoj petnaestogodišnjoj kćeri: najbolje frajerice u mojoj generaciji danas nemaju završenu školu.
Znam, znam, sada ćete reći da opravdavam ubojstvo – ali ne opravdavam ga; najbolji dokaz tome jest to što sada o tome pišem: ubojstvo me na to tjera i dere me, ne umijem šutjeti. Ja da opravdavam ubojstvo? Ma dajte, hajte, najte: čime se može opravdati to da netko sjekirom raskoli glavu jednogodišnjeg djeteta?
Najvrednije žene u društvu koriste instinkt i sigurne su: oni koji se znadu snaći u nepredvidivim situacijama, oni snažni – ti će osigurati produžetak vrste.
Tako i muškarci: nisu važne dobre, važne su najljepše – radi njih u međunožju gori; od njih će doći novi, snažni, nepobjedivi.
Društvo je velika i smrdljiva mesnica; u njoj se melje ljudsko meso i udružuje radi koristi i interesa, a ne radi dobrote.
Čovjek mora naučiti negdje barem do dvadesete da je sam pod nebom kao prst, i da će takav i otići onamo odakle je došao, ponijevši sa sobom možda nekoliko vrijednih uspomena, jednu pravu ljubav i par znojnih dlanova u dubokim džepovima.
Sve što nam tako dođe, dobitak je i radost.
Jer, ne valja ipak zaboraviti staru mudrost koja kaže da je ljubav kao sjena: ako trčiš za njom, nećeš je nikada stići; ako joj okreneš leđa, slijedi te neprestano.

Alan Ford

DP&P

Naravno, sjećate se Alan Forda. Alan Ford je strip koji govori o grupi TNT, poduzetničkom startupu sedamdesetih u srcu američkoga sna. U Alan Fordu postoji hijerarhija unutar ove grupe, oni imaju Broja Jedan, imaju Debelog šefa kao izvršnu vlast, imaju Sir Olivera kao sposobnog lika sa vezama u najvišim sferama, imaju Grunfa, Bob Rocka koji stalno prigovara i Alan Forda, dobričinu koji uvijek nagrabusi, ali nikada istinski nije nesretan. Imaju sve; svoju firmu, poslovni prostor, tablu, izlog prepun umjetnog cvijeća, sve potrebne dozvole i ime, ali u svemu tome postoji samo jedan jedini problem: u tu cvjećarnicu nitko nikada nije ušao kupiti cvijeće.

Što više gledam ovaj nevjerojatan meme koji posljednjih dana kruži bespućima sumrežja, postaje mi jasno da je centralni problem naše hrvatske države to što je ona - zapravo formirana kao cvjećarnica. I mi evo imamo svoga Broja Jedan, imamo Debelog šefa kao izvršnu vlast, imamo nekoliko Sir Olivera kao sposobne likove sa vezama u najvišim sferama, imamo svu silu Grunfova, čitave armije Bob Rockova što stalno grintaju na internetu ili po šankovima birtija od Sustipana do Mačkovca i Batine, imamo i ne jednoga Alan Forda, puni smo dobričina koji uvijek nagrabuse, ali nikada istinski nisu nesretni-barem ne toliko da bi se u nečemu mijenjali. Sve mi imamo; Ustav, zakone, vlast, pravosuđe, carinu i porezne uprave; imamo u većini - ljude koji rade puni radni vijek i onda žive od crkavice, kao i ljude koji sa dvadeset uživaju u obilju; imamo najsuvremenije autoputeve sa službenicima koji ih naplaćuju kao da je šezdesetideveta i gradove kojima je opasno prolaziti i u kojima vatrgogasci svako malo i pri svakom jačem vjetru skidaju ukrase, štukature i zabate koji prijete smrću i ranjavanjem - ali u svemu tome postoji samo jedan jedini problem: u našu cvjećarnicu isto tako nikada nitko neće ući kupiti cvijeće.

Barem ne dok smo u njoj mi ovakvi. Pitajte o tome sve one emigrante koji prelaze našu granicu i bježe glavom bez obzira dalje, ne na svoju sramotu.

Mi još uvijek nismo dali smisao i sadržaj našoj savršenoj, blještavoj praznoj ljušturi koju smo s toliko truda, strasti i larme stvarali i konačno stvorili, pa je čak i uveli u najbolje društvo na planeti: još uvijek nismo pronašli niti jedan dobar razlog zbog kojega smo to učinili, osim onoga koji je naprasno prestao negdje devedsetipete, kada smo negdje sa Dinare i od Slunja ugledali posljednju prikolicu posljednjeg srpskog traktora kako bježi od nas samih glavom bez obzira, ostavljajući u svojim napuštenim kućama stare babe da ih zajedno sa njima zapalimo; otada još uvijek sebi tepamo da smo na državu zapravo bili primorani – jer bi pod agresijom onih tamo - bili vjerojatno izbrisani s lica zemlje. Živa istina.

No, to je sve što smo u tom pogledu stvorili i shvatili, barem što se tiče sadržaja: društvo u kojemu se bolje živi-jer to je smisao zajednice, zar ne?; ljude koji će biti zainteresirani za one oko sebe, za opći interes, za upravljanje, za dobrobit zajednice, ljude koji će nešto ulagati u sebe i u tome vidjeti neki smisao, izlaz, put – a ne samo u drugima vidjeti izdajice i protivnike i slabe Hrvate; vlast koja bi nešto ne samo činila, nego li i predviđala – čak i van mitskog razdoblja od četiri godine unaprijed; koja bi se ponašala drugačije od pijanog tek zaposlenog mladca koji je veselo pošao u banku po kredite, mi ćemo morati naći po irskama, austrijama i njemačkama; takvo što ne raste južno i istočno od Sutle i Drave – ili još uvijek ne.

Takve ljude ne rađa država, obrazovanje, sustav; takvi ljudi rađaju se i odgajaju po toplim domovima, kućama i stanovima – ili ih ima ili ih nema.
Mi ćemo i dalje naći problem u svemu ostalome i svima drugima – samo ne u sebi, i mislit ćemo da je istinski uvjet našeg napretka taj da se promijeni sve oko nas – osim nas samih.

Ovako ćemo to brisanje, koje nam je devedsetiprve bilo željeno, izgleda odraditi sami za sebe; po dobrom principu staroga neženje koji zainteresiranoj dami veli: prosim lepo, gospodična, ja to sebi ipak mogu sebi najbolje napraviti sam.
Ili, kak bi drug Joža sa početka rekao nekome svome mlađemu kolegi: veliš, nabacuju ti se starije žene? Blago tebi.

utorak, 03.01.2023.

Evolucija

Uvođenje eura opet je ostavilo čovjeka samog na vjetrometini; unatoč svim obećanjima, uvjeravanjima i lijepim pričama, desilo se samo radi tog događaja upravo ono što je bilo rečeno da se nipošto neće desiti: da će roba i usluge poskupjeti.
I to ne samo u privatnom sektoru, gdje bi čovjek očekivao. Recimo, karta za vlak koja je do jučer koštala 11,90 kn, sada košta 12,88 kn ili 1,71 eur.
Trebalo je vikati i predviđati dok je bilo vrijeme, sada je već pomalo kasno (hajde, možda nije: Draga je – još dok su bile akcije u brežičkom Hoferu i dok smo se vraćali iz kostanjevica i krakovskih gozdova - navukla toliko toga u garažu da imamo za barem dvije epidemije i tri potresa).
Naime, ono što se može uvijek očekivati jest to da će hrvatski (kao uostalom i svaki drugi) kapitalizam svog najrođenijeg čovjeka i potrošača iznova s neskrivenom radošću i ushitom udariti po glavi onda kada to najmanje očekuje, pa osim što uvećava cijene gdje god i kada i koliko stigne - sasvim je realno predviđati kako će posljednjih tri ili četiri dana svi prodavatelji umjesto eura – uzvraćati samo kune kao bezvrijedne papire i komade metala, budzašto, po tko zna kojem tečaju, jer će navaljivati i kukati da nemaju druge valute osim kuna, i jer će im to biti puno povoljnija varijanta nego li da sami moraju odlaziti u banke mijenjati ih za eure – što im je dužnost.
Ono što možemo učiniti jest do 15. siječnja u minutu iza ponoći - drastično smanjiti kupovinu – barem kod onih za koje čovjek primijeti da su povisili cijene. Svi imamo zalihe po škrinjama, ostavama, garažama. Možemo izvući davno zaboravljena brašna na rubu roka trajanja koja smo čuvali za crne dane, ulja, pekmeze, smrznuta mesa, ribu i njoke, tijesta i palente, konzerve cikli, krastavaca i maslina, smrznute paketiće kopriva i medvjeđega luka. Možemo peći vlastiti kruh, biskvite sa kakaom ili višnjama, jesti ljetos napravljene kompote. Možemo prestati pušiti na tjedan dana, koliko ste već, dragi pušači to puta napravili – pa zašto ne biste ponovno? Možemo zaboraviti trgovačke centre, poći na dijete za koje smo se davno odlučili, kuhati čajeve od tko zna kada osušenih bazgi, kopriva i lipa što nam stoje u ostavama; možemo piti vodu i kuhati prežgane juhe, umake od davno zamrznutih sokova od rajčice ili praviti salate od nekada pečenih paprika sa bijelim i crvenim lukom. Umjesto kava po kafićima koje sada koštaju pola eura više nego ranije, možemo doma mljeti sušeni ječam kojega se ionako nikada ne bismo odvažili staviti u ričet, ili izvaditi iz špajzi davno zaboravljene ciglice pa kuhati vlastite turske kave; ukusnije su i slađe kada ih kuhamo i pijemo sami iz vlastitih termosica, u društvu; kada jedni drugima nudimo vlastiti kruh, kolače, sok, kavu, juhu – i dijelimo ih međusobno. Nije to puno, to je možda niti tjedan dana. Toliko možemo izdržati. Ionako imamo pokaze, pretplatne bonove, unaprijed plaćene stvari koje trošimo, sve će to trajati do iza petnaestoga – što god možemo, a poskupjelo je – nemojmo kupovati dokle god izdržimo.
Možemo im pokazati zube, makar gorko se keseći: zamislite trgovačke lance koji četiri ili pet dana zaredom ostvaruju trećinu ili četvrtinu zarade umjesto onoga što su očekivali! Tako bismo konačno kao građani mogli pokazati da imamo stav, ponos, granicu; kako ne dopuštamo da nas gaze na svakom koraku. Neka prijete otpuštanjem, rezanjem, zatvaranjem: ne bojte se, neće to učiniti, jer sada više nemaju kuda; i Petrol i Crodux odavna bi već odmaglili samo da mogu. Sada su ušli u žrvanj, radi tih pet ili deset posto nećemo propasti niti mi niti oni; mi nećemo sigurno – ali oni bi mogli od vlastita straha biti natjerani na suradnju, korekciju cijena, pristojnost – ništa se drugo niti ne traži.
Kapitalizam nije teško natjerati na suradnju, dovoljno mu je samo malkice staviti u izgled pad zarade; nema te mrkve za kojom će menadžeri tako veselo pohitati kao što je grafikon sa strelicama koje idu desno prema gore.
Nije nam kriva Europa niti euro za to što su poduzetnici pohlepni (ili još bolje: ogranci stranih poduzetnika, svejedno je – svi su oni meni njihovi kada me pljačkaju). Krivi smo samo i jedino mi, jer to dopuštamo – ne trebaju nam udruge, protesti, vlada, revolucije; ne treba nam nitko osim nas samih; malo strpljenja, malo dobre volje i poneki osmijeh. Umjesto dvije kile mesine koje će nam ionako zakrčiti žile, radije možemo u društvu grickati davno zaboravljene sjemenke sezama, buče ili lana koje su okrenute na običnoj tavi; možemo raskuhati vlastiti namočeni grah i od njega raditi ukusne salate koje ćemo kusati zajedno.
Jer, ne zaboravite: nije siromašan onaj koji malo ima, nego onaj koji puno treba!
Ne budimo samo potrošači; budimo barem za milimetar i stvaratelji boljeg svijeta, točno za tih nekoliko promila ili čak postotaka koje spominjemo - nije tako strašno teško biti skromniji i bolji. Ako vam je teško, pođite u prirodu - tamo je sve besplatno, nije dosadno, bit ćete radosniji i ispunjeniji. Lijepo je meni moj tast još davno govorio, kada sam umjesto autoputem počeo dolaziti na more starom cestom - e moj zete, po tebi bi kapitalizam već odavna propa.
Jer, baš ništa na ovome svijetu ne možemo promijeniti – osim sebe.

ponedjeljak, 02.01.2023.

Trud

Evo, nisam lagao, stvarno sam išao u pola osam na novogodišnje jutro u šumu, ako mi vjerujete, a i ako ne – svejedno: ono što vam pokušavam reći, to je – da je ovakvo što dobro u bilo koje doba dana ili godine. Možda jedino, ako ste toliko sretni i ispunjeni u svakom času života da vam ne treba nekakav bijeg, smiraj, utjeha. Ako takvih ima, skidam kapu i povlačim riječ – što bi prije evo već skoro stotinu godina onom starom Pernaru rekao Puniša Račić, to su supermeni (mislim, ne ovi spomenuti, nego ovi bez potrebe za korekcijom). Mi ostali meandriramo među krajnostima, svjesni da je vrlo malo sredine – a ipak, puno više toga dobroga, nego što na prvi pogled izgleda, ovisi o našem trudu, zar nije tako? E pa, evo – ja se potrudio, barem jučer. Vidi se barem malo, zar ne?

<	siječanj, 2023					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Studeni 2024 (4)
Listopad 2024 (6)
Rujan 2024 (9)
Kolovoz 2024 (6)
Srpanj 2024 (10)
Lipanj 2024 (6)
Svibanj 2024 (8)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (11)
Veljača 2024 (12)
Siječanj 2024 (10)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (6)
Listopad 2023 (7)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (9)
Lipanj 2023 (8)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (14)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (8)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (8)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (18)
Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (8)

Opis bloga

Linkovi