Komentari

penetenziagite.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • Annabonni

    Lijepo,lijep,lijepo

    I slike i tekst i sjećanje začinjeno tvojom srdačnom očinskom ljubavi prema djetetu i planini!

    Respect

    avatar

    23.01.2023. (18:51)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    fotke i tekst savršenstvo... uvijek tvoje....

    avatar

    23.01.2023. (19:02)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Savršeno!

    avatar

    23.01.2023. (19:33)    -   -   -   -  

  • luki2

    Koji tekst! Palnina, jedno kuhalo i puuunoooo, neizmjerno puno ljubavi! Krasno! Ljubim!

    avatar

    23.01.2023. (22:28)    -   -   -   -  

  • morska iz dubina

    Obostrane uspomene nemaju cijenu....tebe griju oko srca., a djecu postavljaju na visoku ljestvicu emocija prema roditeljstvu i životu:-)

    avatar

    23.01.2023. (22:46)    -   -   -   -  

  • viatrix

    Iako je staro, dobro dođe.:)

    avatar

    23.01.2023. (23:04)    -   -   -   -  

  • konobarica

    Najslađi obroci. Nije važno što je u pijatu, već okruženje i doživljaj.
    Genijalno.
    Čuvaj to kuhalo. Mazi ga i pazi :)

    avatar

    24.01.2023. (00:12)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    kad je od srca, obavijeno ljubavlju - najljepše. :))

    avatar

    24.01.2023. (02:28)    -   -   -   -  

  • Dvi, tri riči...

    Nasmijalo me ovo staro kuhalo :).
    Uglavnom, snalazimo se kako znamo i umijemo, nastojimo izvući najbolje iz sebe, ponekad serviramo splačine, a ponekad ih i pokusamo.
    Glavno da smo svi siti i zadovoljni.
    Tako nekako... :)

    avatar

    24.01.2023. (04:32)    -   -   -   -  

  • Kolumbina

    to tvoje kuhalo je plinska, mala boca........mi za kuhalo električno ( sjećaš li se starih kad su se vidjele žice ) kažemo REŠO!
    E, takav je rešo imala moja mama dok sam bila dijete i dok su tri obitelji ivjele u zajedničkom stanu pa je svaka domaćica imal svoj REŠO

    avatar

    24.01.2023. (09:23)    -   -   -   -  

  • nema garancije

    Baš si me vratio u vremena kratkih izleta i improviziranog kuhanja u prirodi. Daleko od idiličnog odrastanja moje sada već odrasle djece, "nauživali" se podstanarstva i gradnje iz prikrajka. Zato uvijek kažem
    da su i moja djeca gradila kuću i vraćali kredite. Kad iz te "idile", mama
    pakira torbu, lončiće, tećice i ono što može poslužiti za jelo, njihova
    sreća se mogla rezati. Sloboda u prirodi, apetit kao nikad za stolom,
    priče do prvog čvrstog sna, a poslije izleta san je najčvršći i s osmijehom na dječjim licima. Imam sačuvano plinsko kuhalo, kao i
    još neke izletničke rekvizite koji me zapuhnu blaženstvom kad im se
    ponekad prikradem. Hvala ti za ovaj podsjetnik koji poručuje da "nije
    blago ni srebro ni zlato već je blago što je srcu drago" reče pjesnik.
    Pozdrav:)

    avatar

    24.01.2023. (18:20)    -   -   -   -  

  • V

    Nisam baš nešto hodala po proplancima, ali zato jesam po ravnici s fotoaparatom - po dosta uzoranih njiva (nije šteta, to je jesenje oranje, u proljeće bi se njive fino obrađivale prije sijanje, i tada ih nisam dirala), skoro svakodnevno po nekoliko sati, dok sam mogla, tj.. dok nisam morala ostajati doma zbog oca, ali nikada nigdje nisam palila vatru, i osim pokoje divlje jabuke ili kupine usput ubrane, nisam ništa ni jela ni pila. Obično bih s vraćala kući žedna i užarenih obraza, zadovoljstva ništa manjeg nego tvojeg :)

    Ali da, od svih tih skitanja najviše pamtim jedno sa svojim trogodišnjim nećakom - neočekivano izdržljivo s njegove strane. Ni sama nisam očekivala da ćemo otići toliko daleko koliko jesmo, pa kad je on rekao da je gladan, mogla sam mu ponuditi samo trnjine kojih je bilo u izobilju. Sa strahom sam očekivala da će ih ispljuniti i zaplakati, ali on ih je širokog osmijeha (najljepšeg) i malenim prstićima trpao u sve džepiće koje je na sebi imao, i nastavio i dalje veselo skakutati uz mene, i sve do kuće slatko se gostiti trpkim plodovima.

    Imala sam i tada fotoaparat uz sebe, ali nisam ništa snimala... a od svih ikada snimljenih fotografija, ove nesnimljene su mi najdulje ostale :)

    avatar

    24.01.2023. (20:07)    -   -   -   -  

  • smjehotvorine

    eto koliko sjećanja na jednom mjestu :)

    avatar

    24.01.2023. (20:53)    -   -   -   -  

  • Annabonni

    Ostavila sam ti upravo komentar na Kolumbini

    avatar

    24.01.2023. (21:42)    -   -   -   -  

  • Potok

    Najbolje je kuhati u prirodi s društvom. Ali, i biti sam ne isključuje užitak.
    Tvoja laganini pričica asocirala me, ne znam baš točno zbog čega, na Henry David Thoreaue. Citiram:"Dana 4. srpnja 1845. nastanjuje se u samosagrađenoj drvenoj kućici pokraj jezera Walden Pond, u blizini grada Concorda, na Emersonovom zemljištu. Ovdje samostalno živi iduće dvije godine i piše svoja djela o životu u prirodi te o modernom društvu i privredi.".
    U knjizi Walden opisuje te svoje dvije fantastične godine. I kuhanje, naravno. Ta knjiga me je, između ostalih, formatirala. Tokom života samoća se izvitoperila, ali i stavila stvari i ljude na svoje mjesto.

    avatar

    25.01.2023. (16:51)    -   -   -   -  

  • shadow-of-soul

    električni rešo - toga se sjećam iz djetinjstva... u prirodni nikad jela... :)

    avatar

    25.01.2023. (17:50)    -   -   -   -  

  • j.

    Hvala svima od srca na komentarima! :)

    Annaboni, Dinaja, Lastavica, Luki hvala
    morska, da, teško je naći za oboje ono što želimo, ali važan je njihov osjećaj da nisu napušteni
    Viatrix, ovo sa slike, vjerovao ili ne, kupio sam čini mi se prije ravno tridesetijednuipol godinu u pulskoj Prvomajskoj, već blizu trga, bio je tamo neki dućan sa stvarima za kampiranje, a inflacija je već grmjela pred rat, i tako, potrefilo se…
    konobarica, hoću
    dagnjica, od srca, pa još toplo i na žlicu… :)
    Dvi, tri, e baš tako nekako
    Kolumbina, mi smo isto kuhalo na struju zvali rešo, a zapravo ponekad i Mojca, jer je bilo neko slovensko, maleno, na kojemu si mogao skuhati grah, filanu papriku, juhu - ispred vikendice čitavo jutro, pomalo, da se na vrhu lonca polagano javljaju mjehuri, pa tako do iza podneva…
    nema garancije – hvala ti, to je baš tako
    V – jako me se dojmio ovaj tvoj opis lutanja sa nećakom, pogotovo zaključak, sjajno
    smjehotvorine, što ću, još malo pa se ništa drugo neće niti moći nego sjećati :)
    Annaboni, hvala
    shadow, pokušaj, takva kuhala danas dođu po trgovačkim centrima male novce, možda čak i negdje na nekom ranču, na ljetovanju, sjajan osjećaj; nisi vezan za neki dolazak doma, baš ono – sloboda u punom sjaju :)

    avatar

    25.01.2023. (19:04)    -   -   -   -  

  • Razmišljanja jedne žene

    Koliko je samo lijepih sjećanja i ljubavi u priču utkano:)). Sjećam se izleta s mojim curama. U ruksaku nismo nosili kuhala, nego sam dan prije pekla klipiće, rano se dizala i pohala. Na pola puta, već su bile gladne:))

    avatar

    25.01.2023. (22:14)    -   -   -   -  

  • modrina - neba

    Odlično J a tko to odmara na klupici:))) klopa u šumi....o da....godineeee nazad na Hvaru!

    avatar

    26.01.2023. (20:53)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...