Marketing
Plemeniti
Čitam vlastiti blog, jer čovjek uvijek na njemu nađe ponešto iznenađujuće – možda čak i svoje, ali i ono što ljudi dodaju; otkrivam detalje koje smatram vrijednim naglasiti – ali ne zbog neke moje vrline, vrijednosti, doprinosa – nego upravo zbog onoga što ste vi svojim komentarima ovdje stvarali i stvorili. Ne daj Bože - brisanje bloga - doživio bih utoliko strašnom i nepopravljivom tragedijom, i stoga molim da mi se objasni i da me se nauči – ako je ikako moguće - kako arhivirati čitav blog i može li se to uopće; s te strane gledano – moram priznati da ne razumijem baš ljude koji brišu svoje blogove; to je sada već jedan toliko važan dio moga života – ti vaši komentari i razgovori, da bih se osjećao kao bez desne ruke kada bi to, daleko bilo, jednoga dana nestalo – a sve će pod ovim nebom nestati i svemu će doći kraj; pa kako je osnovano očekivati da ću i ja nestati prije kraja svega i prije kraja svijeta, možda će još koji mjesec poslije čak i ovdje ostajati komentari - kada me već ne bude – jer neki drugi, novi, bolji i ljepši će živjeti i nakon mene.
Davno još, ima tome već dvije godine pa i više, pisao sam ovdje o devastaciji koja se provodi u mome kraju; ticala se – osim onoga na što ću se vraćati ovih dana, vezano uz jedno područje daleko od svake civilizacije - i prilaznog puta automobilima k dvorcu, tamo gdje se sada nalazi otmjeni restoran. Dvorac je sagrađen prije kakvih stopedeset-dvjesta godina; njegovo održavanje posebna je priča koja nas sada ovdje izravno ne zanima; jedino čega se mogu ovako na brzinu sjetiti jest detalj kojeg sam slušao u nekoj radio emisiji koja je svojedobno na nacionalnom radiju bila posvećena tom dvorcu, a u njoj je sudjelovala jedna starija gospođa, očito povjesničarka umjetnosti, koja je nakon dugog izlaganja voditeljice o povijesti kraja i dvorca zaključila kako ovaj naraštaj očito ne zna što bi s time smisleno učinio, pa da je njegov zadatak konzervirati stanje i održavati ga za budućnost, za one koji će doći i koji će takvo što umjeti. Hajde, valja priznati, prije nekih dvadesetak godina doista je i bilo radova na uređenju dvorca, stavljena je nova žbuka i uređen krov, a unutrašnjost je praktički ostala netaknuta. No, nije to ono što je predmet ove priče.
Okolinu dvorca čini predivan perivoj kojeg je očito gradila i sadila vješta ruka posvećena tome poslu. Grofica je, prema predaji, angažirala vodeće hortikulturne stručnjake onog vremena i ovisno o konfiguraciji terena, položaju u odnosu na sunce i drugim važnim stvarima, određivala mjesta sadnje i izgled perivoja. Posljedica jest to da je perivoj uređen tako da čovjek stvarno na nekim mjestima osjeća posebnost mjesta, dobre vibracije i spokoj kojeg staro i bogato drveće širi u okoliš. Dolazak, makar i radi nekoliko časaka šetnje ili odmora na mjestu okruženom starim brezama, hrastovima, kestenima, orasima, u poljima medvjeđeg luka ili maslačka, jamči trenutnu tišinu i veselje. Doduše, odavna već otvoren je na rubu perivoja golf teren, a uz njega i klub sa kafićem, što u pravilu nekoliko puta dnevno znači prolazak automobila perivojem, za one koji ne žele hodati, pa makar takvo što bilo i zabranjeno istaknutim znakovima.
Klub se s vremenom pretvorio u unosan biznis za vjenčanja i razne proslave, kada se uvečer oko zgrade znadu okupiti i desetine vozila. Ali, niti to nije bilo dovoljno. Ono što je tada učinjeno jest to da je s donje strane šume, od ceste koja povezuje gradić sa novim trgovačkim centrom, ispod travnjaka pretvorenih u golf igralište, probijena nova cesta: ona ne ide kroz sam perivoj, ali vodi potajice do njega. Sada više dame i gospoda u finim cipelicama i odijelima ne moraju štrapacirati petstotinjak metara po sitnom šljunku, jer je omogućen dolazak vozilima do samog golf kluba. Ne treba sumnjati da će ovakva prilika uskoro značiti i parkiralište tik do samog dvorca, u perivoju, a potom možda i još štogod drugo. Ono što je meni jasno jest to da će se naša djeca teško u poznijim godinama sjećati kako je taj perivoj izgledao, dok ga unuci vjerojatno neće niti upoznati. Uopće ne sumnjam da je čitav taj projekt popraćen odgovarajućom pravnom regulativom i da je sve učinjeno po zakonu.
Pa sam onda na to sve (nije sad bitno od koga, ali sjajan komentar) barem u vezi sa tim dvorcem, dobio odgovor koji je glasio otprilike kako je sve to s prošlošću na prvu simpatično i lijepo, ali kako ne bi bilo loše srušiti sve spomenike na vremena kada su jedni - i to bezobrazna manjina - uživali u obijesti dokolice, dok su istovremeno oni koji su im to osiguravali umirali od gladi i bolesti, ili u ratovima koje su vodili kako bi ti vladajući obješenjaci imali još više nego imaju. Dakle, dvorci, zdanja i perivoji, time su običan podsjetnik na gadna vremena, kada je neki vlastelin da ne trepne uređivao sebi već neko mjesto za ugodnije provesti vrijeme dok su mu podanici umirali od neimaštine, potrošeni i obespravljeni rintajući od zore do mraka. Utoliko – bolje je da preživi potok, nego neki dvorac, jer tim bolje - što više toga što je priroda sama dala bez da joj je ljudska ruka ikada išta pomagala. No, na koncu je ipak u tome zanimljivom komentaru stavljena i ograda: ne bi bilo baš sjajno vratiti u pećinu uz sve što nam je ponudio napredak, a on je ostvaren upravo realizacijom pohlepe onih koji su na njemu debelo zarađivali.
Na taj upis odgovaram na licu mjesta pitanjem: jesu li zapravo ikada postojala vremena koja se ne bi mogla okarakterizirati kao gadna? I znači li to da, ako je ostala neka nesporna vrlina, ljepota, vrijednost iza njih, sada današnji vlastelini imaju pravo zatrti je radi opet svoga dobitka? I - da nema napretka, bismo li se uopće mogli i stigli od muke diviti Risnjacima, Kornatima ili tim potocima? Znam da dobar čovjek pati dok god pati itko drugi, pa svakako zbog iskazana revolta spram eksploatatora i tog „prigovarača“ valja ubrojati među te, dobre - no ono što daje puninu životu nisu radikalni obrati već male, obične stvari; trenuci utjehe i iskre svjetla. Rušenja i satiranja na tom su putu, vjerujem da ćemo se složiti, daleko manje dala od polagane, strpljive gradnje ili pak obična sabiranja u tišinama.
Konačno - i sam bez ikakva velika razmišljanja u dvojbi – ljudska djelatnost ili prirodne ljepote – kada je u pitanju odlazak nekamo i doživljajna ekonomija – preferiram potonje; malo mi je mjesta koja sam vidio (Rim, možda Venecija, ali to je samo pitanje ukusa i ništa više) a da se mogu mjeriti sa nekim vrhovima, rijekama, prirodnim ljepotama po jačini doživljaja i ljepoti koja bi u mene ušla (Alpe općenito, posebno recimo slap Kozjak ili Zugspitze, ili prizori otvorenog mora sa Kornata, ili recimo čak i Mrežnica-kada se bos kroz kaskade uputiš na neki otok, zalegneš među dva rukavca i šutiš). Ma zapravo, sve se to skupa može slikati pred prizorom u kojemu negdje u običnoj šumi, šumi vulgaris - sjedneš na neki panj i pogledaš uvis; nad tobom su krošnje na vjetru: tu si živ koliko si dug i širok.
Stoga, morao bih se barem djelomice i složiti sa onom tvrdnjom kako je napredak tehnike u pravilu značio i napredak nepravde i da obilaženje artefakata iz prošlosti nema većeg smisla. No, ipak – zapravo ne mogu; ne umijem ja to.
Život nije crn ili bijel, nije niti siv – više je sve to u isto vrijeme, sa puno, puno nijansi šarenog; dobrim dijelom je zapravo onakav kakvim ga stvaramo svojim mislima i riječima.
Post je objavljen 09.01.2023. u 10:54 sati.