Marketing
Vraćanja
Nekako u ovo doba zime, prije nekoliko godina - put nas je nanio prema Istri i to prema njenom najjužnijem dijelu. Upravo taj dio Istre onaj je na kojemu sam provodio mnoga ljeta kao dijete, negdje od početka školske dobi pa zapravo sve do konca fakulteta. No, nije to bilo vrijeme od nekih velikih izleta i poduhvata, takvo je bilo doba – bilo je neobično da se djeca druže i budu sa starcima, jer smjenjivali su se samo oni koji su me čuvali – majka, otac, baka i djed, tete i stričevi, tkogod je uspio doći do mora – nekada je u trideset kvadrata znalo spavati po osmero ljudi. Zato si svoje vrijeme kroz ta dva ili tri ljetna mjeseca školskih praznika provodio u društvu istih kao ti a to je značilo da si zapravo osuđen na nekoliko plaža, jedno ili dva sela, slastičarnu, dućan i nogometno igralište; tako se nekada ljetovalo. Tek početak odrastanja i odlazak u vojsku pokazao mi je što se sve nalazi u blizini mjesta na kojima sam ljetovao, a oba ova mjesta još do prije tridesetak godina bila su posvema nedostupna – jer su zbog svoga položaja predstavljala vojne poligone.
Jedan takav, za gađanje iz aviona (sjećam se kako smo kao klinci iz mora, kupajući se, znali promatrati kako avioni nisko lete nad nekim metama i gađaju ih raketama) – bila je ližnjanska Marlera, osamljeni rt (u stvari, najistočnija točka juga Istre) sa svjetionikom kojeg ni do danas – o sramote – nisam uspio vidjeti, jer smo došavši do mjesta na kojemu sam snimio neke od ovih fotografija – shvatili da smo u velikom tjesnacu sa vremenom. Vidim, nema druge nego da moj prijatelj i ja potpuno otkačimo, jednoga ljeta ili još bolje proljeća - uzmemo šator, ruksake, udice i podmetače za spavanje, pa od ližnjanskog autobusa produljimo kakvih desetak kilometara, polako, nogu pred nogu – do svjetionika, i tamo onda ostanemo barem dva ili tri dana. Vjerujem da u gusterni ima vode – moguće čak da u svjetioniku i ima nekoga; jer voda bi tu svakako bila najveći problem. Zaista, nije to nemoguće izvesti, trebalo bi samo dobre volje i nešto vremena. Ma hajde, ne budali, pa da ovi tvoji čuju da si spavao negdje u divljini a ne kod njih u selu, i još uz tonu mesine ili ribe sa roštilja ili barem dobar brudet – odrekli bi te se. A kako ćeš pješke proći mimo toga svega – jedino da se ogrneš u nekog beduina, skijaša, ronioca, pa nikome ne javiš da si tu, i što bi onda rekao: ma znate, sjajno je to sve, ali vi nikada ne biste tako, kao divljaci – proveli noći pod nebom, a to je baš ono što ja želim?
Drugo mjesto je Kamenjak, sama najjužnija točka poluotoka, područje i danas potpuno nenastanjeno i divlje do kojega se dolazi iz Premanture; ono što je najapsurdnije – prvi sam puta tamo bio sa osamnaest godina u vojsci, odvozeći nekakve topove sa bojevog gađanja kamionom sve do Vrhnike u Sloveniji, a dok smo čekali da to gađanje prođe i da topove prirede za prijevoz, proveli smo tri nezaboravna dana u toj divljini, u pravom logoru spavajući u vrećama i dangubeći okolo, jedući brudeta koja su mornari kuhali u ogromnim kazanima od netom ulovljene ribe i školjki ili pečenu ribu sa žara, kupajući se u moru jednoga toploga rujna, promatrajući u daljini svjetla Medulina i daleke Pule i sanjajući kako bi ovdje bilo lijepo barem jednom doći kao slobodan čovjek. Eto, godine su i godine prošle dok taj zavjet nisam konačno ispunio pred nekoliko zima – i snimio ove fotografije, šiban burom i valovima sa svih strana. Stajao sam tako dugo vremena na nekoj stijeni, gledajući u daljine, u podivljalo more i beskraj, dok me nije prenuo poziv našeg kuma – tada smo pošli na šetnju oko nekih topničkih bitnica ispod Šišana imenom Monte Madona sa kojih se pruža fantastičan pogled na pola Jadrana, morao bih negdje imati i te slike.
Lijepo je vraćati se na mjesta koja si posjećivao ili o kojima si iz blizine sanjario kao dijete ili u mladosti; čudan je osjećaj – kao da u tebi još uvijek ima puno onog nezatomljenog, bezbrižnog i lakog – a sada zapravo možeš sve što si želio nekada, više nema niti onoga ne smijem, niti nemam para, niti nemam vremena, samo više baš nemaš tu neustrašivost i snagu. Dobro, imaš još i nešto obzira – nisi potpuno odljepio, i to je.
Sve u životu ima svoje vrijeme, na nama je samo da to prepoznamo. Vjetrovi, mora, sunca i stijene tu su da nas na to s vremena na vrijeme upozore.
Post je objavljen 11.01.2023. u 18:25 sati.