vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 20.01.2023.

Za Dom! Spremni?

Mit o našoj hrvatskoj nepogrešivosti temelji se na barem dva potpornja. Jedan se tiče činjenice da nikada nismo ratovali na tuđemu i za tuđe, a drugi je više psihičke prirode: ne dirajte nas, nećemo ni mi vas; ostanite pozdravljeni.

Ovo prvo, to bi trebalo pitati Mađare, ne sjećam se baš da su bana Jelačića i njegove horde dočekali prije stoljeće i pol sa nekim oduševljenjem, a za koga se i čiji račun tada ratovalo, to prepuštam dobronamjernim ljudima, samo podsjećam - toliko o mitu da nismo ratovali na tuđemu Ili sam ja nešto gadno pomiješao, pa mi se čini da nitko nikada nije spomenuo da je primjerice Balaton hrvatski.
- - - - - -
E sad, ovo drugo, psihičko. Naime, kaj. Baviti se dočekom i dočecima hrvatske nogometne reprezentacije – jer to bi morala biti tema o veselju, i stoga sam namjerno čekao više tjedana da se stvar smiri - jako je mučno i teško kada se čovjek sjeti koliko je prigovora vezanih uz to. Glavni prigovori, jer tko bi imao vremena baviti se svima - pak, vezani su uz pjevanje Thompsonovih pjesama, i to dvije: jedna u svojim stihovima implicira da je Herceg-Bosna dio iste zemlje u kojoj su primjerice i Istra i Zagorje, a druga na početku sadrži ustaški pozdrav „Za dom spremni“.

Znam, znam, reći će sada neki: pa zašto se time baviš; zar nema u Hrvatskoj drugih tema za bavljenje. Pa eto, ima, ali i nema; mene su uvijek nekako učili pometati pred vlastitim vratima – ako misliš da je nešto loše kod „naših“, onda se bavi time – neka ono što je loše kod „njihovih“ riješe njihovi.
Koji sam ja optimist.

- - - - -

Prije svega, čuo sam iz usta više ljudi koji su na tom dočeku u prosincu bili na Trgu, da su im naši reprezentativci bili nekako kiseli. Kao da su očekivali zlato, i onda vjeruju da bronca nije za slaviti. Ali, vraga, velim ja, pa valjda je svakome nogometašu jasno da naši nisu bolji niti od Argentinaca niti od Francuza, vjerojatno niti od Brazilaca. Nogometaši su to; čitava života igraju nogomet: znaju oni što je važno. Znate zašto su bili kiseli? Pa zato što niti savez, niti organizatori proslava, niti itko drugi nije mogao omogućiti da nogometaši uživo pogledaju – najvažniju nogometnu utakmicu koja se na planeti igra svake četiri godine; finale Svjetskoga prvenstva. S jedne strane, igra se to finale, i to jedno od najboljih koja sam vidio, valjda najbolje otkada je Pele prestao igrati nogomet – a oni ga ne gledaju. I kako onda da se ne osjećaju kiselo?

- - - - -

Prvi prigovor, da se vratimo na temu (Lijepa li si) nije i neće sada biti posebna tema mog posta, bavite se zemljopisom i Herceg Bosnom sami. Za mene je taj dio ove pjesme jedna poprilično tragikomična stvar: znamo mi dobro da se te granice nikada neće promijeniti, sve smo karte bacili i sva jaja stavili u tu košaru – da uđemo u društvo zemalja koje nasilnu promjenu granica smatraju nedjelom; stoga jedino što još možemo jest – o tome pjevati, i kroz pjesmu doživljavati – kome treba – jedinstvo sa onime što nam u dušama nedostaje. Nekome u Hrvatskoj nedostaje kakvih par tisuća eura u zbiru BDP-a, a nekome pak Srijem, Banat i Bačka, tri srca junačka, ili čak čitava Bosna, kako tko zagrabi – no to su osjećaji, a za osjećaje se nikoga ne smije kažnjavati, sve dok ne postanu riječi i djela, sjećate se?
Utoliko, kada bi netko u par situacija u životu preda mnom u zanosu, puštajući to uvijek sa nekog youtubea i trošeći tako s mukom stečene megabajte na svojoj telefonskoj liniji – pjevao dio te pjesme o srcu ponosnome (a čovjek se ne može baš nikada ne zateći na nekoj svadbi, domjenku, derneku, što li; ne možeš uvijek birati društvo u kojemu ćeš biti – pa još takvo, nebirano društvo koje je razgaljeno, razdragano, zaigrano), ja mu svojim neutišanim revanjem odgovaram vlastitom umotvorinom:
- „Savudrijo, more moje – jedan zaljev, a nas dvoje“ - vičem ja takvom nesretniku namjerniku u lice u terci i kvinti, kako se zalomi, da me sam vjetar s Dinare nadglasati ne umije.
Nitko mi još nikako drugačije na takav moj zemljopisni javašluk nije odgovorio - nego tužnom i zamišljenom šutnjom; onom šutnjom što čovjeka tjera da najbližeg do sebe zamoli da mu natoči još koju kaplju nektara u kupicu; nema tog silnika kojeg švejkovski humor ne bi mogao slomiti, niti toga bedaka kojemu ne bi umio razgaliti dušu.
- - - - - - -
A sada, teži zadatak. Tvrditi da pozdrav „Za dom - spremni“ nije ustaški pozdrav – mislim da nakon tolikih godina jednostavno ne samo na nije dobro, to nije pametno. Pozdrav je to koji je kao službeni naveden u načelima Ustaškog pokreta s početka tridesetih. Nitko u našoj povijesti nije taj pozdrav koristio, tako cjelovit – niti u operama – a kamo li gdje drugdje, osim ustaša, a dobro znamo što su ustaše činile i kako su završile. Pozdravljati se kao ustaše nakon sedamdeset godina – osim svega ostaloga - jednostavno nije pametno.
Netko će reći da uspjeh hrvatske reprezentacije jako puno ljudi u ovoj zemlji ne voli, to su – vele - sve neki Jugoslaveni, udbaši, kosovci, neželjena djeca, zaostala od one čudnovate države koja se nije primila u narodu – takva stvar nije predmet ovog moga posta, osim time što ću reći – kakav bi to bio uspjeh i radovanje kada bi se na njega smjelo bilo koga prisiljavati.
Sve dok se nikome ne brani radovati, ne smije se nikome niti braniti biti suzdržan, pa čak i razočaran nečijim uspjehom – to svakako da više govori o čovjeku kojeg tuđi uspjeh žalosti, ili ga čak tjera u mržnju – nego li o onome koji slavi.

- - - - - -

Uostalom, reći će sada pravi Hrvati: da smo devedesete maknuli sve članove Saveza komunista u Hrvatskoj, sada bismo živjeli kao bubrezi u loju. Kakve to veze ima s ovom temom? Nemam pojma, ali oni će to sigurno reći; ja uvijek kada pišem tekst o Hrvatskoj razgovaram u sebi sa pravim Hrvatima (kakva bi to Hrvatska bila samo sa nama nepravim); budite uvjereni, sigurno – kao da bi „za dom spremni“ otpao sa stabala naših života poput posljednjeg jesenskog lista – s nestankom zadnjeg komunista.
Ja sam utoliko onda ipak više nekakav krivi, iskrivljeni, slab Hrvat, onda valjda imam pravo baviti se ustaškim pozdravima, ha? Jer, kada se u Hrvatskoj pozdravlja sa „za dom spremni“, ja vam nekako osjećam – najtočnije bi bilo reći – sram. A to je već nešto čime se čovjek smije baviti, ili sam u krivu?
Naime, znate već to, pejstam sad neke davne svoje mudroslovije, gledam ja te moje Hrvate; i ja sam trebao biti jedan od tipičnih, čak mi je i oružje u ruke svojedobno utrapilo kao običnom domobranu iz kakve praške pivnice - da me nešto lijepo, snažno i veliko - već desetljećima ne vuče u šumu, pustoš i samoću; nemali nas broj ima preko stotinu kila od jeftine i loše hrane; nezadovoljni su i sumnjičavi; ne samo da su im se na glavu popeli Srbi, Jugoslaveni, Muslimani – nego i mi, slabi i nikakvi Hrvati, niži oblik života od Drave do Jadrana - što besciljno lutamo ovim svetim tlom kao neki jurodivi i naivci. Bezmalo nikome više u životu ne vjeruju - od premijera, preko vlastita brata, trenera i predsjednika omiljenog kluba, šefa ili žene pa sve do sutkinje, doktorice, profesorice i svih onih samouvjerenih babetina na položajima, ili predstavnika stanara - utapajući se tako u razočaranju, nemoći i tjeskobi; mržnja je zapravo još jedini osjećaj koji ih čini živima i radosnima; bave se ničime ili slabo čime osim tipkanja po mobitelu – i kada im samo spomeneš rat, hvataju se srca odrešito, smjelo i ozbiljno kao da će ih upravo udariti infarkt.
Pobjeda u našemu ratu zapravo za njih znači to da se u nekom, vjerojatno najblistavijem času njihovih života - smjelo i moglo mahnuti Srbima, toj nesagledivoj kugi koja je ovu svetu zemlju tlačila stoljeće ili stoljeće i pol, pa uopće nije važno kako se živi dalje – kao da je život stao onoga dana kada smo ugledali posljednju prikolicu posljednjeg traktora na cesti prema Bosanskom Grahovu, pa još i dan danas mašemo toj koloni od veselja, nemajući blagoga pojma što bi sami sa sobom u godinama koje slijede – osim svađali se: ti si lošiji Hrvat od mene. I pitamo jedni druge: što bi tek bilo da su oni pobijedili; nas ne bi niti bilo; vidite kako smo mi dobri – mi smo njih pustili da uteknu i ponesu svoje prljave gaće.

- - - - - -

Mi smo dobri samo i jedino zato – to sad velim ja - što nismo hvala Bogu imali puno prilike dokazati da umijemo biti loši (kao recimo u Jasenovcu). Da smo veći, jači, brojniji, da nas u povijesti nevolje, porazi, jači i glavatiji od nas – nisu najčešće tjerali biti opreznijima, mudrijima, staloženijima nego inače jesmo, pa ne ići glavom kroz zid tamo gdje se ne ide, kako su recimo glavama o neke samo njihove zidove lupali Srbi u ožujku četrdesetprve ili rujnu devedesetprve – bilo bi sa strane zanimljivo gledati – samo da nije još i tlake to isto živjeti na svojoj koži - čija bi zemlja bila luđa: Hrvatska pravih Hrvata ili Srbija pravih Srba?
Stoput sam to rekao i napisao o radikalima svih boja i vrsta: isti su i jedni i drugi – i crveni i crni; dajte im dva mandata vlasti i pretvorit će državu već na početku drugoga, kada sve kočnice popuste i svi obziri nestanu – u džamahiriju, samo sa različitim predznakom. Ako se takvo što da prostite zalomilo jednom pragmatičnom Sanaderu, samo u pogledu torbi s parama (a i para je ideologija, puno veća od mnogih drugih, morate priznati), što bi tek bilo sa ovima koji vjeruju u ideje?

- - - - - - -

Tko je nama kriv što nismo Ukrajina, mislim – nije baš loše da nismo Ukrajina, je li – kada čovjek pogleda kako sada izgleda Ukrajina a kako Hrvatska – pomisli takvo što; pa onda Ukrajina smije imati pozdrav „Slava Ukrajini“ koji se koristio i u onome ratu. Mislim, koristio se i poziv „dobar dan“ u onome ratu, pa ga nitko ne želi zabraniti, ali nije to tako jednostavno kako izgleda, treba tu malo dublje zaći pod kožu.

Vratimo se mi na onaj pozdrav, pozdrav kojeg su u ratu koristili pripadnici HOS-a – to je još jedan navodni argument protiv njegove zabrane. Tvrdnja o tome da su se kao ustaše - pozdravljali Hosovci u ratu možda je točna, ali vodi do zaključka da su i oni činili krivo pozdravljajući se tako.
Zapravo, stvar je u tome da nikada nisam čuo da bi se devedsetiprve itko tako u našoj vojsci pozdravljao. Imali smo briga kako sačuvati glavu na ramenima a ne kako se baviti glupostima; mislite da je u Gardi itko ikoga – od priče „pazi Mirko metak, hvala Slavko“ - ispitivao gdje su mu bili djedovi? Eventualno, kada se o našoj vojsci radi, jedni drugima bismo odlazeći kući iz uneređenih bivših kasarni vikali - da smo za doma spremni, pa mislim da se takav humor ne može uzeti kao mjerodavan. Jedina sporna stvar s tim Hosovcima bio je amblem sa sloganom na njihovim rukavima, ali i to je sada već nakon tolikih godina sasvim suvišno.
Naime, Hosovci su se borili za obranu Hrvatske kakva bila da bila, jer devedsetiprve kada je Hosovaca bilo – Hrvatske je lako moglo ne biti, pa je potreba za njima (sa bilo kakvim obilježjima) prestajala i konačno prestala kada je nakon već nekih godinu dana vlast postala dovoljno snažna, organizirana i voljna da se takve stvari na njenoj strani uklone – od topova sa Starčevićeva trga, pa do amblema na rukavima. Da, to je stvar koju treba priznati Tuđmanu: ni Račan ni Budiša nisu ekstremnu desnicu u Hrvata sveli na neopasnu manjinu, možda iz svojih pragmatičnih ciljeva – jer bili su mu na onim izborima sasvim ozbiljna konkurencija – učinio je to upravo Tuđman; to danas priznaje čak i Drago Pilsel– pa zašto ne bismo i mi.
Utoliko, ako danas među onima koji su bili dio HOS-a - a uopće su živi - postoji netko tko bi rekao da su takvi onda bili dobri, i kako to – pomalo uvrijeđeno – sada više nismo, valjalo bi mu odgovoriti: da, upravo to – tada jeste – ali poslije više niste, i ako se osjećate da ste iskorišteni za obranu domovine, imate sasvim dobar osjećaj, ne vara vas nimalo – jer takav osjećaj zapravo imamo i mi svi drugi.

- - - - -

Život u društvu uvijek je nekakvo iskorištavanje; ljudi ne žive zajedno zato što su dobri, nego zato što se žele jedni drugima okoristiti – neki čak i živjeti na tuđoj grbači: muževi, domovina, djeca iskorištavaju majke i njihove maternice, ili ruke – da se nešto kuha, pere suđe, pegla; drugi pak iskorištavaju muškarce i njihovu navodnu sirovost i silu – nekada za mijenjanje guma, nekada za (zovi, samo zovi) dosizanje sušene bazge sa kuhinjskog ormarića, a nekada čak i da upregnu svoje prste na obaračima kako bi je branili i obranili.
Kako će se pri tome pozdravljati sasvim je svejedno, dok se pozdravljati budu mogli. Suština pozdrava nije toliko u njegovoj simbolici, suština je u tome da se mrtvi ne mogu pozdravljati među sobom – pozdravljati se mogu samo živi, pa kada se izvuku iz nevolja koje se tiču njihova opstanka, jednoga će se dana sjetiti raspravljati i o pozdravima.
Muško meso, kada je domovina u pitanju, od Biskaja do Kamčatke, a bome i dalje, sve do Arizone - služi tome da se domovina obrani, i nije pozvano na previše razmišljanja – barem ne u tom trenutku. Utoliko, sjećam se kako su dečki koji bi se tijekom rata u vezi vojske pozivali na prigovor savjesti – prolazili u vojnoj policiji, i žalostan mi osmijeh na lice doziva činjenica da danas protiv prigovora savjesti u ovoj zemlji zbore ljevičari, kojima je tada prigovor savjesti - bio mantra i dokaz postojanja prava na slobodu. Kako se stvari kroz povijest stubokom mijenjaju!
Za dom – spremni - očito je ustaški pozdrav, i tu ne može biti nikakvoga zbora: ne smije se takvo što vikati. Nijemci imaju strogo propisano i zabranjeno pozdravljanja nacističkim pozdravima. Zbog čega onda mnogi naši ljudi sa tolikom strašću viču taj pozdrav, pogotovo – kao dio jedne pjesme?
To zapravo ne znam, ali nije me niti briga, niti sam ikada takvo što prevalio preko usta. Nikada još u posljednja tri desetljeća nisam čuo da bi itko od iskrenoga veselja pjevao o istoku i zapadu ili o šumama i gorama; možda je u tome svemu ključan moment - način na koji su se ponašali pobjednici kada je onaj rat već za njih bio dobiven, a možda i greške koje su počinili još daleko nakon toga (zapravo, nije li ta neomiljenost među ljudima - njima najgora i najgorča osuda kojoj više ničega drugoga ne treba?) – no, ostaje nam kao jedan i jedini problem u ovoj situaciji razriješiti misterij prihvaćenosti i omiljenosti tog zloglasnog ustaškog pozdrava.
Ma - iskreno, nema se tu što razrješavati; po meni – ako narod ne umije, ne želi ili ne može prestati činiti nešto što je neprilično, tu bi onda trebala biti vlast, koja bi takav pozdrav morala izričito zakonom zabraniti – i gotova priča.

- - - - -

No, niti jedna vlast od devedsetiprve do danas nije to izravno, izrijekom, nedvojbeno učinila. Dapače, Račanova vlast – a ne neka druga - dala je čak odobravanjem registracije udruge sa tim pozdravom u statutu i prvim bijelim poljem, ne sjećam se više svih detalja – zapravo legitimitet takvom pozdravu (tek ih je Malenica deregistrirao prije godinu dana).
Tu ćemo se sada prisjetiti Nietzscheovog glasovitog citata o državi: državom nazivam to, gdje svi piju otrov, dobri i loši: gdje svi gube sebe same; gdje se polagano samoubojstvo svih – “životom” naziva.

- - - - - -

Upravo zato, svaka vještija vlast u ovoj zemlji dobro znade jednu jedinu stvar: nema vlasti koja je Hrvatima zabranjivala pjevanje a da je opstala; stoga niti jedna vlast ne želi grlom u jagode izričito donositi takve zabrane. Pogledajte samo kako je žalosno, urušavajući se sama od sebe kao što se sada urušavaju naše fasade po metropoli – prošla sebeljubiva i nadmena vlast koja je zabranjivala recimo „Vilu Velebita“ – za koju se tada tvrdilo da vrijeđa osjećaje građana, makar su je zapravo većinom pjevali pijani momci što si ih, domajo draga, kao po jednom pjesniku - gledala svisoka kada se vraćahu s megdana; momci što su završavali po prekršajnim sudovima; jedan je bio previše grub, a drugom - na licu previše rana; svaki je htio poljupcem da se umije, a nijedan tvom oholom srcu drag bio nije.
Hrvat mnoge stvari čini u životu sasvim nerado; ali neke čini vrlo rado – no, van svake sumnje najradije čini one koje su mu zabranjene, kakve god da bile. Ako ne u nekom loptanju, gdje će doprijeti do trećeg, katkada čak i do drugog mjesta u svijetu - u potkopavanju vlasti koje brane pjevanje - Hrvat je neokrunjeni prvak svijeta, heroj koji iz potaje s ponosom mrmlja „ne bu mene niko u mojemu dvorištu“.
Nema naroda koji će tako temeljito sjebati vlast koja bi mu zabranjivala pjevanje ili pozdravljanje, ma kako ono strašno bilo. Smrt fašizmu, i tebi sinko – reći će Hrvat nekom ozarenom komunistu već četrdesetšeste ponosno gledajući u pod, znajući iz svoje slavne tisućljetne povijesti sasvim pouzdano - ako išta – onda to da ničija do zore nije gorjela.
Hrvat izgleda da ne viče „Za dom spremni“ zato što sam misli da je tako dobro; Hrvat to obožava vikati zato što misli da će zajebati vlasti i njoj zbog toga izvaditi mast.

- - - - -

Pokušavam zamisliti Hrvatsku u kojoj je zakonom izričito zabranjen „za dom spremni“ što unatoč svemu zagovaram – no, probajte zamisliti; tada se više tako ne bi uzvikivalo samo po najvažnijim utakmicama, pijanim zabavama maturanata ili dočecima reprezentativaca; naime – iz čistoga inata – tada godinama vjerojatno ne bi bilo svadbe na kojoj netko ne bi iza ponoći povikao „za dom spremni“ - i policije koja ne bi morala intervenirati sa zebnjom, nelagodom – na koncu vjerojatno i sprdnjom, kako sve što je normalno kod nas završava. Pun bi barem vikendima bio Remetinec ili Oranice gdje bi se uhapšene skupljalo na smotru, kao u nekom Jasenovcu ili Golom otoku.
Kako je ovo lijepo u nas Hrvata, za svaku spačku imaš shodan primjer sa obje strane. Moraš samo paziti na korektnost i ravnotežu, red je – uvrijedit će se netko inače.

- - - - -

Mi Hrvati najviše stvari kroz povijest – zaključit će neki vješti vladar makijavelističkog tipa - gutamo u modu „ignore“, a ne u modu „stop“. Nedjelja vam je sveti dan? Nema veze, tko šljivi vaše kanone, navući ćemo nedjeljama vaše žene u shopping mallove akcijama i popustima. Drugi ste ili treći na svijetu u bilo čemu? Nema veze, upropastit ćete sami vaša slavlja trvenjima oko toga tko će i što pjevati na njima – umjesto da se ljudi, veselite – jer živite u državi koja je u nečemu treća u svijetu; valjda bi vam to nešto trebalo značiti; od toga normalni mogu imati samo koristi. Kako? U svijetu će se prodavati vaše majice, kod vas će dolaziti turisti, kupovat će se vaši proizvodi i usluge, bit ćete rado viđeni i po dobu poznati gosti gdje god da dođete – pa zar je to malo?
Tko zna konačno, što je zapravo najžalosnije - taj nesretni pozdrav – da je od one nesretne utakmice mladih reprezentacija u Varaždinu 2011. pa do danas bio manje-više ignoriran – sjetit ćete se te utakmice lako, pa u ovoj zemlji dvije trećine ljudi veseli se nogometu više nego potporama Vlade, zar ne? - možda bi bio posve zaboravljen. I ustaše bi tako otišle u ropotarnicu povijesti kao oznaši i kulaci, ili križari i politbiro, kamo i pripadaju (a odakle vjerojatno nikada niti ne bi izišli zajedno sa čitavim politbiroom partije – da ih na površinu zemlje nisu prizvali nesretni martovski demonstranti četrdesetprve; usput - znate li da je sam Juco Rukavina još u svibnju te iste godine, kočopereći se u sjajnoj novoj uniformi negdje na križanju Mesničke i Ilice - okrenuo glavu od Andrije Hebranga a ga ne prijavi prvom redarstveniku, toliki su kompe još od Mitrovice i Lepoglave bili?) Ovako, evo nama ustaša svako malo na vrata, kao da još prije sedamdeset godina nisu zbrisali u dva auta i rashodovana švapska kamiona sa kuferima punim krzna i zlata, da se više ne vrate, ostavljajući iza sebe na milost i nemilost osvete željnom protivniku čak i mobilizirane maturante i domobrane dvadesetisedmog i dvadesetiosmog godišta u četveroredima.

- - - - - -

Eto, politika je jedna okrutna i strašna stvar. Tako, nakon što se prošetamo do Brežica kao do Vodica i nakon što nam za kruh i mlijeko prodavačice počnu uzvraćati one bezvrijedne bakrene cente, ili kada se cijene počnu zaokruživati na čitav cijeli euro više, pa dojam da je tih eura sve manje i manje i manje negdje već u veljači - ne bude uopće pogrešan - malo tko sjećat će se tih i takvih uspjeha (Euro, Schengen, fondovi…) kada se bude sravnjivala bilanca trenutne vlasti. Upravo bura koja se podigla oko dočeka reprezentacije pokazuje da se stvari na političkoj pozornici jako radikaliziraju, i da bismo za ovim vremenima – ma kako to nevjerojatno zvučalo – još mogli žaliti.
Najveća je farsa povijesti (to vam je ono kada se ona ponavlja nakon tragedije) to što se loša vremena vrlo često pokažu kao - dobra stara.
Za dom spremni - morat će, kako je s tim stvarima i red - svatko od nas na koncu ocijeniti za sebe i svoju savjest, ma koliko se neka vlast time bavila ili se nevješto ne željela baviti. Da bi se možda jednom, kada nas svakako više neće biti, moglo živjeti u nekoj zemlji u kojoj uspjesi neće biti izvor frustracije – nego veselja, kako to već jest u normalnim zemljama, među normalnim ljudima, tamo kamo i mi zapravo težimo, i baš nikako da više stignemo, ali stižemo, stižemo – samo da i ovi ne propadnu prije nego mi dosegnemo bar do predsoblja, verande, komarnika na glavnom ulazu u taj nesuđeni zapadni raj.

Tek tada znat ćemo istinski tko ne voli zemlju kojoj pripada – što nije baš nikakav krimen – i moći ćemo ga žaliti, a ne mrziti; to je odlika velikih ljudi; jer zamislite kako je u stvari strašno čovjeku ne voljeti mjesto gdje jesi - i nemati za to nekog važnijeg razloga, osim osjećaja.

To je mjesto na kojemu sada Hrvatska mora pobjeđivati; to je vjerojatno njena majka svih bitaka na kojoj će opstati ili propasti. Ljušturi koju smo s toliko strasti i uspjeha stvorili – valja konačno sadržaj, ljepotu, funkcionalnost, smisao; shvatiti da se društvo bez osjećaja za opće i javno, nego samo za sebe i svoje – ne može izgraditi. Promijeniti sebe: jer nisu Hrvati loši od ovakve Hrvatske (ona je njihova slika i prilika), nego Hrvatska ne može postati bolja – drugačije nego da Hrvati postanu bolji. Valja sada opravdati činjenicu da je stvaranje države imalo ikakva smisla osim gole obrane od jačeg neprijatelja. Valja postati doista – a ne tek na repu nekih okrutnih statistika - država koja i pripada u društvo u kome se našla; najbolje društvo na ovoj planeti.

Sve su ostalo kule od pijeska, utvare, straćare. Ili, kada već o glazbi pričamo: šund.

20.01.2023. u 17:44 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.