spustila se zima niza moje kapke, dok te šuteć“ tiho zamišljam u mraku
ležiš pored mene na vrelini jutra, upravo smo mokri izišli iz mora
vidim te dok žmirim sretan prema suncu, pridižeš se lako dirajuć“ me kratko
nazuvaš se mazno šušteć“ do mog uha, slušam tvoju nogu - više nije bosa
pa uzimaš ručnik, odjeću i osmijeh, šapćuć da ti smeta hladan mokar kostim
i odlaziš lako do prve kabine; ležeći na boku gledam te sa poda
slušam dok ti potplat udara o petu; zvuk najveće sreće i najtišeg mira
nestaješ za tankom pregradom u krugu, a još uvijek mogu vidjeti ti noge
dok pregrada bliješti, napeta i čvrsta, za njom pršti sreća oko moga raja
pa tkaninu svlačiš i postaješ gola; pričam s tvojim blagom kao da je moje
putujem s ručnikom kojim lako brišeš vrat, grudi i trbuh, guzu, rame, bedra
a najljepše mjesto mojih tihih čežnji uvijaš - i stižeš vješto do suhoće
hodam već s ručnikom tvojom mekom kožom, vrtom što miriše od ljubavi i soli
i samo ću ja sad s tobom ovdje znati da si preko svega obukla tek jedno
tu haljinu dugu, šušteću i tamnu što dopire sve do gležnjeva i vrata
a pod sobom skriva golu radost smijeha i slobodu bujnu kojima me vodiš
prema bučnom podnevu od gomile i vreve, što im uteć“ želiš dok nas želja veže
pa nas nosi brzo kroz sjene i kroz kale i struji nam kroz prste što ih nijemo stišćem
dok se svijet gubi u stisci vreline i dok slušam kako brzo dišeš lijepa
na tom svetom putu preko nekog ljeta koje nas je vječno uvuklo u sebe
Post je objavljen 13.01.2023. u 18:24 sati.