Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

Marketing

Dvaput je dvaput

Nismo mi neki poznavatelji glazbe, osnovnoškolsko glazbeno obrazovanje za klavir možda tek čovjeku daje osnovne parametre u poznavanju stvari; ja vjerojatno umijem razaznati što bi mogao biti Bach, Mozart ili Tangerine Dream, ali glazbu dijelim na samo dvije vrste; dobru i lošu - i sve ostale žanrovske podjele pokazale su mi se pogrešnim.

Otići tako na Dolac i slušati subotom kako Zagrebački solisti praktički među ostalim repertoarom, oživljuju film Tko pjeva zlo ne misli, jedinstven je i sjajan doživljaj. Ne toliko zbog sreće, koliko zbog neke tople, snažne i ljudske tuge gledanja u oči stotina onih što osjećaju isto - isto ono o čemu ću sigurno pisati i ovdje, jednog dana: o mrtvom tkivu rodnoga grada.

Dolac je Dolac, mast i blitva bili su na leđima, ali dvaput je dvaput. Ništa nisam snimao, dapače - smatram to prilično nepriličnim, ja sam od rjeđih, koji snimaju očima, ušima i srcem, pa poslije reproduciraju bez struje. Tako smo navečer pošli i u Novinarski dom, jer tamo su opet svirali isti ti Zagrebački solisti, ovaj puta među nekim novitetima koje je majstorski otpuhao Lovro Merčep, prašeći Bachove kantate i sam Drugi Brandenburški.
Mene je pak, kao neku granu na ovom zimskom vjetru, zaljuljao Šesti preludij. Očito, i druge. Poslije, kada smo ih dozvali na bis, ponovili su ga, na opće oduševljenje.

Tako su i oni odsvirali svoju Suadu (kada su na negdje pet metara od nas pitali što da vam sviramo, kao svi dobronamjerni pravi muzičari, došlo mi je iskreno povikati "svirajte nam Suadu", a Najdraža, jer zna koliko sam lud, uštipne me pod rebra i pogleda onim pogledom, da se slučajno ne bih usudio).

Ne znate Suadu? To vam je ona pjesma, kako je pričao pokojni Milan, koju su od EKV tražili svirati na nekom koncertu, na bisu - negdje daleko, duboko u dražesnoj provinciji, u mraku, u onim vremenima. Nema veze što je Suadu svirao Orkestar i smislio je još dok su bili šaljivi primitivci; Suada je većini bila zakon. Umjesto obične mladalačke urbane šege, postala je smrtno ozbiljna pjesma, a umjesto alternative, Orkestar je postao udarni pop, možda čak i nisam previše bezobrazan ako napišem: Ivo Robić za kojim suze liju ostarjeli purgeri subotom oko podneva kraj gospođe Anđelke sa kiselim zeljem i repom.

O Preludiju da i ne pričamo - taj nikada nigdje niti nije bio niti će biti ozbiljna tema; tko bi ga znao?

Post je objavljen 22.01.2023. u 11:16 sati.