vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 05.01.2023.

Alan Ford


DP&P

Naravno, sjećate se Alan Forda. Alan Ford je strip koji govori o grupi TNT, poduzetničkom startupu sedamdesetih u srcu američkoga sna. U Alan Fordu postoji hijerarhija unutar ove grupe, oni imaju Broja Jedan, imaju Debelog šefa kao izvršnu vlast, imaju Sir Olivera kao sposobnog lika sa vezama u najvišim sferama, imaju Grunfa, Bob Rocka koji stalno prigovara i Alan Forda, dobričinu koji uvijek nagrabusi, ali nikada istinski nije nesretan. Imaju sve; svoju firmu, poslovni prostor, tablu, izlog prepun umjetnog cvijeća, sve potrebne dozvole i ime, ali u svemu tome postoji samo jedan jedini problem: u tu cvjećarnicu nitko nikada nije ušao kupiti cvijeće.

Što više gledam ovaj nevjerojatan meme koji posljednjih dana kruži bespućima sumrežja, postaje mi jasno da je centralni problem naše hrvatske države to što je ona - zapravo formirana kao cvjećarnica. I mi evo imamo svoga Broja Jedan, imamo Debelog šefa kao izvršnu vlast, imamo nekoliko Sir Olivera kao sposobne likove sa vezama u najvišim sferama, imamo svu silu Grunfova, čitave armije Bob Rockova što stalno grintaju na internetu ili po šankovima birtija od Sustipana do Mačkovca i Batine, imamo i ne jednoga Alan Forda, puni smo dobričina koji uvijek nagrabuse, ali nikada istinski nisu nesretni-barem ne toliko da bi se u nečemu mijenjali. Sve mi imamo; Ustav, zakone, vlast, pravosuđe, carinu i porezne uprave; imamo u većini - ljude koji rade puni radni vijek i onda žive od crkavice, kao i ljude koji sa dvadeset uživaju u obilju; imamo najsuvremenije autoputeve sa službenicima koji ih naplaćuju kao da je šezdesetideveta i gradove kojima je opasno prolaziti i u kojima vatrgogasci svako malo i pri svakom jačem vjetru skidaju ukrase, štukature i zabate koji prijete smrću i ranjavanjem - ali u svemu tome postoji samo jedan jedini problem: u našu cvjećarnicu isto tako nikada nitko neće ući kupiti cvijeće.

Barem ne dok smo u njoj mi ovakvi. Pitajte o tome sve one emigrante koji prelaze našu granicu i bježe glavom bez obzira dalje, ne na svoju sramotu.

Mi još uvijek nismo dali smisao i sadržaj našoj savršenoj, blještavoj praznoj ljušturi koju smo s toliko truda, strasti i larme stvarali i konačno stvorili, pa je čak i uveli u najbolje društvo na planeti: još uvijek nismo pronašli niti jedan dobar razlog zbog kojega smo to učinili, osim onoga koji je naprasno prestao negdje devedsetipete, kada smo negdje sa Dinare i od Slunja ugledali posljednju prikolicu posljednjeg srpskog traktora kako bježi od nas samih glavom bez obzira, ostavljajući u svojim napuštenim kućama stare babe da ih zajedno sa njima zapalimo; otada još uvijek sebi tepamo da smo na državu zapravo bili primorani – jer bi pod agresijom onih tamo - bili vjerojatno izbrisani s lica zemlje. Živa istina.

No, to je sve što smo u tom pogledu stvorili i shvatili, barem što se tiče sadržaja: društvo u kojemu se bolje živi-jer to je smisao zajednice, zar ne?; ljude koji će biti zainteresirani za one oko sebe, za opći interes, za upravljanje, za dobrobit zajednice, ljude koji će nešto ulagati u sebe i u tome vidjeti neki smisao, izlaz, put – a ne samo u drugima vidjeti izdajice i protivnike i slabe Hrvate; vlast koja bi nešto ne samo činila, nego li i predviđala – čak i van mitskog razdoblja od četiri godine unaprijed; koja bi se ponašala drugačije od pijanog tek zaposlenog mladca koji je veselo pošao u banku po kredite, mi ćemo morati naći po irskama, austrijama i njemačkama; takvo što ne raste južno i istočno od Sutle i Drave – ili još uvijek ne.

Takve ljude ne rađa država, obrazovanje, sustav; takvi ljudi rađaju se i odgajaju po toplim domovima, kućama i stanovima – ili ih ima ili ih nema.
Mi ćemo i dalje naći problem u svemu ostalome i svima drugima – samo ne u sebi, i mislit ćemo da je istinski uvjet našeg napretka taj da se promijeni sve oko nas – osim nas samih.

Ovako ćemo to brisanje, koje nam je devedsetiprve bilo željeno, izgleda odraditi sami za sebe; po dobrom principu staroga neženje koji zainteresiranoj dami veli: prosim lepo, gospodična, ja to sebi ipak mogu sebi najbolje napraviti sam.
Ili, kak bi drug Joža sa početka rekao nekome svome mlađemu kolegi: veliš, nabacuju ti se starije žene? Blago tebi.

05.01.2023. u 08:32 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.