Sigurno neću početi jesti kukce prije nego li ih počnem sanjati, mislim si ovih dana. Ne sanjam ni šnicle ili pire, niti seitane koje sam sam pravio kada se kći razboljela (Draga mi još danas veli kako niti na seminaru na kojemu su je učili praviti seitan nije jela takav seitan kakvog sam doma satima sam radio od brašna i vode), niti mrkve, daleko bilo – uopće se ne sjećam da sam ikada sanjao hranu.
Kako su se morali osjećati prvi Europljani koji su jeli krumpir? Ili kukuruz? Tko će biti Marija Terezija naših dana koja će nam uvaliti skakavce i mrave? I je li se uopće u ono doba raspravljalo o tome što se jede, ili se umiralo toliko da je baš svaka hrana bila spas? Je li ono što istinski čovjeka može približiti nečemu tek nevolja, ma kakva i kolika ona bila?
Najljepša stvar sa povijesti, čitam ovih dana, upravo je to što nisi svjestan da je živiš – ma kakva da bila. Hvala vam lijepa na povijesti, ja bih još barem malo dosade.
Pogledam Dragu, pa je pitam – hoćemo li jesti kukce? Ona podiže pogled iznad naočala, uvijek je u nekome važnom poslu, pa kaže - ja neću dok me ne prisile. Pogledam tamo negdje kod Nje, je li, duboko i mekano; gdje mi je ostalo ono malo pameti što sam je nekada imao – a što je za me čuva; rekoh – dobro je, tu je, netaknuta. Misim, ta moja pamet. Onda neću niti ja, velim; imam jedan nepogrešiv test za sve stvari koje su nove: zamislim svijet u kojemu Ona nešto radi a ja ne, ili obrnuto, pa potom pokušavam zamisliti kako bi bilo da se Njoj zbog toga što radi li ne radi, ne daj Bože – nešto desi - i onda vrlo brzo shvatim kako zapravo nemam baš nikakvoga izbora: i ja ću tako kako veli, a drugi kako znaju i umiju.
Lagan sam kao pero i radostan kao malo dijete; možeš misliti – hrana; sada još samo sina treba dovesti do prve plaće (i diplome) pa mu mama doma peče, kuha, sprema kao kakva logistika poduhvata; meni kada bi netko zašio usta na pet dana učinio bi mi uslugu. Bit će koprive i medvjeđeg luka, maslačka i prasećega zelja, trava je zakon. A po travkama neka skakuću i lete i pod njima hodaju i hrle svi kukci ovoga svijeta, barem mene što se tiče – za sada. Dovoljno je mjesta među svim tim travkama i stapkama za sve nas, i mene među njima.
Jednom sam, valjda negdje sa šesnaest, pojeo na nekoj terasi uz more, oko jedan u noći - noćnog leptira za okladu, dobio sam porciju krumpira, takva su bila vremena, zločinci su bili na cijeni. Danas želim vjerovati kako ne bih, možda i ne samo zbog jadnog leptira, koliko zbog krumpira. neka su njega oteli Indijancima i dovezli ovamo; meni ga je sasvim dosta jednom ili dva puta tjedno.
Onda Joj, nakon malo šutnje, velim kako ću Je uskoro, kada dođu sunčane subote, preko Gorščice odvesti na Gorsko Zrcalo; Ona me sumnjičavo i nježno pogleda (probajte tako gledati one koje volite, mislim da meni baš ne ide); uvijek ima nešto sa tim tvojim gorama, sumnjivi su Joj ti nazivi koji počinju gore, a bome i dolje; u Samoborskom gorju sve neki Dolovi na vrhovima brda - veli; ili je blato, ili uspon, ili hladno. Pa Joj velim: ne boj se, na Medvednici su gore, kod Samobora su Dolovi, ne možeš pogriješiti. I zamislim se: je li baš tako? Pa gonim kroz misli svoje enciklopedijsko znanje svih nigdina od Rigonca nizvodno, valjda jest.
I još na to kažem: proljepšaju se svi oni kada Ti njima prođeš.
Tada pomislim, neću to reći na glas: samo da odeš sa mnom na Gorščicu. Sjećam se kako su Ti oči sjale kada smo prošlog proljeća posljednji put bili tamo; sami slušajući tišinu prekrasna, suncem okupana gorskog travnjaka naslonjeni na neku bukvu; što bi takvo mjesto bez kukaca; bi li ptice onako pjevale da u nama dobiju konkurenciju, tko će ga znati.
Samo da odeš sa mnom na Gorščicu, pojeo bih za to u nekoj čudnoj matematici života, kada bi trebalo - smjesta i čušpajz od skakavaca, samo kada bi ga tamo kuhali – pomislim, potkupljiv, loš i neuravnotežen, kakav već jesam.
Ne vjerujem da će se to ikada zbiti. Ne zato što ga tamo ne bi kuhali (moda je vražja stvar), ne zato što takve matematike u mome životu nikada ni s kim neće biti - nego zato što Ti ne poznaješ trgovinu, to je ono čemu si me uvijek učila; kada daješ, daješ bez pitanja.
Šutiš, otpuhuješ dimove u ledenu noć, a ja požurujem: daj, smrznut ćemo se, idemo unutra.