vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 15.01.2023.

Subotom preko brda




Slušajte što vam veli iskusni zgubidan po planinama: subota je puno bolja od nedjelje. Jer, ako se ide na Medvednicu, onda je bedasto ići radnim danom, osim ako se ne dočepate Puntijarke ili Grafičara, a nije to baš lako ovako kako ću vam ja opisati – pa onda ako idete vikendom, izbjegavajte nedjelje, nedjelje na planini su malo manje napučene od trgovačkih centara; više nema mjesta gdje se ne može doći autom, bježite od nedjelja. Recimo, nedjelja na Glavici – tu se ne može proći oko doma, a kamo li nešto pojesti. birajte subote.

Bila je dakle ovo jedna bajkovita subota; izgleda čak da možemo reći – posljednji pozdrav sa siječanjskim suncem za dugo vremena; prognoze nisu obećavale čak niti vjetar; idealno za prijelaz planine u jedan dan. Pomniji čitatelji ovog bloga znat će da za to postoje tri točke i bezbroj kombinacija koje ih uključuju; jedna je vrh (ili Činovnička livada) do kojega se može primjerice iz Šestina, pa onda dolje u Bistru, Kraljev Vrh ili – tko ima vremena i volje – Stubake; druga je Lipa (do nje iz Planine ili sa Laza, pa opet do Gornje Stubice), a treća je ta koju poduzimam ovom prilikom: iz Poljanice Bistranske na legendarnu transverzalu zvanu osmica.

Kada smo mi bili klinci i kada smo željeli spajati puteve po hrptu, transverzale su bile relativno nepoznate i slabo održavane – ići njima značilo je vječito se izlagati gustom grmlju krpeljima i riziku da se izgubiš na dva sata od nigdje; ljudi su se penjali gore i spuštali dolje, ali malo je kome padalo spajati poduhvate i dijelove planine – zapadni, središnji i istočni. E sada se vrijeme promijenilo i planinari su, ima tome već dosta godina, uredili krasnu stazu što se od livade pod Grafičarem spušta sve do Ponikvi, a nosi broj osam; pred samim Ponikvama račva se na skretanje za Kamene Svatove (pa ubrzo i Podsused) ili odlazak na gajničku stranu.

Kod Grajfove dolaze i vijesti o potresu u nizini; dobro je – što drugo može zamijetiti umorni, znojni, nezahvalni mravac na svome putu ni u što.

Ovaj puta tu osmicu dohvaćamo iz Poljanice Bistranske; staza nosi broj 68 i počinje negdje iza groblja, a do osmice treba nam točno sat vremena, nismo tako loši. Prvi je uspon odmah na početku, poslije se hvataju izohipse i prelazi sa brda na brdo, da bi se na koncu uhvatio hrbat u drugom, znatno težem, usponu od skoro četrdesetipetice. Štapovi mi već tu znače jako puno i služe prenošenju tereta gornje polovice tijela sa koljena na ruke.

Nakon što se dosegne hrbat, slijedi kakvih petnaestak minuta više-manje lagana uspona do Grajfove Kopanje, to je važno raskrižje – tu se prema zapadu pruža staza broj osam za Ponikve, a prema jugu za predivan slap Sopota (najveći i najljepši slap na planini, pa tko nije bio, preporuke, osim što je staza otuda na nekim mjestima jako strma, pa je čak za mnoge dolazak bolje izvesti spuštanjem sa Ponikvi). Ovaj puta nećemo do slapa, nego kod same nadstrešnice pratimo put do raskrižja: osmica se uspinje prema Grafičaru, a mi se prema jugoistoku odvajamo na stazu do Risnjaka – prvo lagani spust do potoka, pa poslije isto takav lagani uspon do kuće kojoj prilazimo sa sjeverne strane, kakvih dvadesetak ili nešto više minuta. Sve skupa od busa u Poljanici oko dva sata – idealno za ovakav dan u kojemu se prvi mraz želi prespavati, a uživati u toplini i svjetlu sve do zadnjega časa.

Risnjak je jedan od domova do kojih na vodi asfalt, pa je i automobila puno manje – no na grah se ipak mora pričekati barem pola sata; vrijedilo je - jer skupa sa pivom i tri komada kruha taj hranjivi i fini kompletić ovdje košta samo tri i pol eura; Cinkuši su uvijek bili pošteni i vrijedni ljudi – a praktički sami članovi benda poslužuju milijun ljudi u ovu predivnu subotu.

Poslije kratka izlaganja blagom siječanjskom suncu, koje će – vjerovali ili ne – dovesti do toga da se navečer pod sigurnom paskom Drage („je, je od sunca si crven, sigurno“) štitiš nekakvom Njenom mašću (u snagu sunca će se uvjeriti tek kada ti pomiluje kožu lica i shvati da si crven od čela do brade i po vratu, i da to sve sa jednom pivom nema nikakve veze) – slijedi predivan spust stazom broj 9 do Mikulića. Blata ima, ali ne toliko da bi bilo opasno, a sada su štapovi za moja koljena na nekim mjestima obavezan suputnik i alat.

Medvednice, oj planino blatna, po tebi je svaka staza zlatna – progovara iz mene narodni barbarogenij negdje već u busu koji nas spušta na Črnomerec, dok se posljednji traci zlata bore s našim kapcima oko Fraterščice ili Strme ceste. Naravno da smo već isplanirali šest izleta koje se mora poduzeti, ali jedan od njih jako, jako intrigira uspavanu avanturističku dušu, jer podrazumijeva da Šengena više nema, i da se to sada ne samo može, nego se čak i smije: od Dobove vlakom na Novo Mesto, pa pješke na spavanje u Gospodični, a drugi dan preko Gere dolje u Sošice na bus. Kao stvoreno za dulje dane što su pred nama recimo u veljači, a ne donose još previše topline!

15.01.2023. u 17:47 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.