Uvođenje eura opet je ostavilo čovjeka samog na vjetrometini; unatoč svim obećanjima, uvjeravanjima i lijepim pričama, desilo se samo radi tog događaja upravo ono što je bilo rečeno da se nipošto neće desiti: da će roba i usluge poskupjeti.
I to ne samo u privatnom sektoru, gdje bi čovjek očekivao. Recimo, karta za vlak koja je do jučer koštala 11,90 kn, sada košta 12,88 kn ili 1,71 eur.
Trebalo je vikati i predviđati dok je bilo vrijeme, sada je već pomalo kasno (hajde, možda nije: Draga je – još dok su bile akcije u brežičkom Hoferu i dok smo se vraćali iz kostanjevica i krakovskih gozdova - navukla toliko toga u garažu da imamo za barem dvije epidemije i tri potresa).
Naime, ono što se može uvijek očekivati jest to da će hrvatski (kao uostalom i svaki drugi) kapitalizam svog najrođenijeg čovjeka i potrošača iznova s neskrivenom radošću i ushitom udariti po glavi onda kada to najmanje očekuje, pa osim što uvećava cijene gdje god i kada i koliko stigne - sasvim je realno predviđati kako će posljednjih tri ili četiri dana svi prodavatelji umjesto eura – uzvraćati samo kune kao bezvrijedne papire i komade metala, budzašto, po tko zna kojem tečaju, jer će navaljivati i kukati da nemaju druge valute osim kuna, i jer će im to biti puno povoljnija varijanta nego li da sami moraju odlaziti u banke mijenjati ih za eure – što im je dužnost.
Ono što možemo učiniti jest do 15. siječnja u minutu iza ponoći - drastično smanjiti kupovinu – barem kod onih za koje čovjek primijeti da su povisili cijene. Svi imamo zalihe po škrinjama, ostavama, garažama. Možemo izvući davno zaboravljena brašna na rubu roka trajanja koja smo čuvali za crne dane, ulja, pekmeze, smrznuta mesa, ribu i njoke, tijesta i palente, konzerve cikli, krastavaca i maslina, smrznute paketiće kopriva i medvjeđega luka. Možemo peći vlastiti kruh, biskvite sa kakaom ili višnjama, jesti ljetos napravljene kompote. Možemo prestati pušiti na tjedan dana, koliko ste već, dragi pušači to puta napravili – pa zašto ne biste ponovno? Možemo zaboraviti trgovačke centre, poći na dijete za koje smo se davno odlučili, kuhati čajeve od tko zna kada osušenih bazgi, kopriva i lipa što nam stoje u ostavama; možemo piti vodu i kuhati prežgane juhe, umake od davno zamrznutih sokova od rajčice ili praviti salate od nekada pečenih paprika sa bijelim i crvenim lukom. Umjesto kava po kafićima koje sada koštaju pola eura više nego ranije, možemo doma mljeti sušeni ječam kojega se ionako nikada ne bismo odvažili staviti u ričet, ili izvaditi iz špajzi davno zaboravljene ciglice pa kuhati vlastite turske kave; ukusnije su i slađe kada ih kuhamo i pijemo sami iz vlastitih termosica, u društvu; kada jedni drugima nudimo vlastiti kruh, kolače, sok, kavu, juhu – i dijelimo ih međusobno. Nije to puno, to je možda niti tjedan dana. Toliko možemo izdržati. Ionako imamo pokaze, pretplatne bonove, unaprijed plaćene stvari koje trošimo, sve će to trajati do iza petnaestoga – što god možemo, a poskupjelo je – nemojmo kupovati dokle god izdržimo.
Možemo im pokazati zube, makar gorko se keseći: zamislite trgovačke lance koji četiri ili pet dana zaredom ostvaruju trećinu ili četvrtinu zarade umjesto onoga što su očekivali! Tako bismo konačno kao građani mogli pokazati da imamo stav, ponos, granicu; kako ne dopuštamo da nas gaze na svakom koraku. Neka prijete otpuštanjem, rezanjem, zatvaranjem: ne bojte se, neće to učiniti, jer sada više nemaju kuda; i Petrol i Crodux odavna bi već odmaglili samo da mogu. Sada su ušli u žrvanj, radi tih pet ili deset posto nećemo propasti niti mi niti oni; mi nećemo sigurno – ali oni bi mogli od vlastita straha biti natjerani na suradnju, korekciju cijena, pristojnost – ništa se drugo niti ne traži.
Kapitalizam nije teško natjerati na suradnju, dovoljno mu je samo malkice staviti u izgled pad zarade; nema te mrkve za kojom će menadžeri tako veselo pohitati kao što je grafikon sa strelicama koje idu desno prema gore.
Nije nam kriva Europa niti euro za to što su poduzetnici pohlepni (ili još bolje: ogranci stranih poduzetnika, svejedno je – svi su oni meni njihovi kada me pljačkaju). Krivi smo samo i jedino mi, jer to dopuštamo – ne trebaju nam udruge, protesti, vlada, revolucije; ne treba nam nitko osim nas samih; malo strpljenja, malo dobre volje i poneki osmijeh. Umjesto dvije kile mesine koje će nam ionako zakrčiti žile, radije možemo u društvu grickati davno zaboravljene sjemenke sezama, buče ili lana koje su okrenute na običnoj tavi; možemo raskuhati vlastiti namočeni grah i od njega raditi ukusne salate koje ćemo kusati zajedno.
Jer, ne zaboravite: nije siromašan onaj koji malo ima, nego onaj koji puno treba!
Ne budimo samo potrošači; budimo barem za milimetar i stvaratelji boljeg svijeta, točno za tih nekoliko promila ili čak postotaka koje spominjemo - nije tako strašno teško biti skromniji i bolji. Ako vam je teško, pođite u prirodu - tamo je sve besplatno, nije dosadno, bit ćete radosniji i ispunjeniji. Lijepo je meni moj tast još davno govorio, kada sam umjesto autoputem počeo dolaziti na more starom cestom - e moj zete, po tebi bi kapitalizam već odavna propa.
Jer, baš ništa na ovome svijetu ne možemo promijeniti – osim sebe.
Post je objavljen 03.01.2023. u 18:27 sati.