Pregled posta

Zamb i ja

Pit Rivers Museum

Nakon što su regulirali prebivalište, četiri hrvatska para u Zambiji puštena su na slobodu, a ako u tome ima išta dobroga – dobro je to što je očito kako i Zambija gleda na odluke tijela vlasti jedne Republike Hrvatske: kao na odluke članice najboljeg društva u svijetu, ma koliko te odluke bile čudne i malo prihvatljive; pravomoćne su – to je ono što pravnike, te čudne biljke diljem svijeta - jedino zanima.
Uopće ne sumnjam da su zambijska tijela vlasti (možda baš zbog toga što su sljednici politike prikazane na gornjoj slici, postoje ljudi koji će to sigurno znati bolje od mene) sposobna i senzibilizirana suditi adekvatno za trgovinu ljudima - ovdje je svakako točno da se dijelom radi o sudjelovanju u trgovini ljudima. No, teško je kako će baš ta optužba opstati na zambijskom sudu – čega je siguran znak ovo puštanje na obranu sa slobode – upravo zbog pravomoćnih oduka naših sudova o priznanju kongoanskih presuda. Jer, za osudu nije dovoljna sama činjenica da se radilo o ukradenoj djeci (što zapravo nigdje nisam pročitao da je konkretno dokazano; postoji tek sumnja u krivotvorenje dokumenata); obzirom na to da se radi o Kongu, mi samo pretpostavljamo da je to tako – to zambijski sud tek treba utvrditi, zar ne? Da bi se naime nekoga osudilo za zabranjenu trgovinu, moraju biti dokazane barem dvije stvari: plaćanje robe i poznavanje činjenice da je roba ukradena. I jednu i drugu bit će u Zambiji teško dokazati ovim kupcima; prvo jer će naravno svi šutjeti o tome koliko su dobili; drugo – opet upravo jer postoje odluke naših sudova.
A i za te odluke sada je već prilično jasno kako se uvjetovane činjenicom da nadležno ministarstvo vanjskih poslova - u čijem opsegu poslova stoji praćenje propisa u drugim državama – što već potvrđuju i fakultetski profesori obiteljskog i međunarodnog prava, nije na vrijeme izvijestilo baš nikoga u ovoj državi, a ponajmanje Ministarstvo pravosuđa, pa time i sudove - o promjeni kongoanskog zakonodavstva.
Utoliko, čak je vjerojatnije kako će u Zambiji pasti neke sasvim minorne osude za neprijavljivanje namjere putovanja zambijskim vlastima, to je primjerice čekalo i sve nas u vremena punog suvereniteta; kada su nas po granicama ispitivali „kam pa greste“ mi bismo uz obostrano kolutanje očima objašnjavali kako se dođe do neke planinske čuke na koju smo se uputili.

- - - - -

Toliko o Zambiji. Nema tamo ništa više zanimljivo, barem ne meni; vraćamo se u Hrvatsku, tu je zanimljivije, jer - tranša kupaca koja je ulovljena u Zambiji manjim dijelom su pripadnici radikalne političke opcije – i to je sada čas koji treba iskoristiti.
Naime, sve pedofilske crkvene afere, svo smeće nastalo lošim ekipiranjem i zanemarivanjem organizacije naših socijalnih službi od strane vlasti, sav mulj stvoren na taj način – sada se bezbolno i lako može prebrisati upornim upiranjem prstom na ženu koja se poželjela pretvoriti u muškarca, čak je navodno obavljena i ženidba – a onda je taj par nevoljnika, kao i svaki pošten Hrvat, što će, pokušao i nabavu djeteta iz Konga, jer tako je najlakše. Na stranu to što su dva, možda čak i tri od četiri para uhapšenih u Zambiji po svim kriterijima pravih Hrvata „normalni“ ljudi; ono što je sada važno, to je – udariti na nenormalne.
Nemam ja ništa protiv toga da se udari na Možemo, da se razumijemo, i ja sam Hrvat, braćo, od braniteljske iskaznice koju sam davno zametnuo negdje na tavanu pa do računa za plin u eurima; i ja osjećam snažnije probavne smetnje kada čujem njihove argumente i ponašanje u Saboru a kamo li kada vidim vještinu s kojom sada već godinu i pol traće ono što su obećavali prije zadnjih lokalnih izbora – ali dajte da razgovor u javnom prostoru ima neku glavu i rep.
Jer, udarati po nekome samo zbog njegove orijentacije po bujicama i kolumnama - može tome istome samo dati vjetar u leđa – a to je ono što ljudi evo već sto i više godina ne razumiju, pa se onda čude rezultatima izbora kao večernjim dronovima s istoka.
Možemo je još jedan običan, sada već prilično potrošen i ofucan, tisuću puta viđen projekt na foru novog početka bez ispaljenog metka - i pravo je čudo kako se Hrvati od Ante Tomića na ljevici do tko zna koga na desnici rado za tri klika ujedine protiv pozicije, ma gdje bila, pa makar to značilo da otkrivaju svoju krucijalnu neobrazovanost. Jer, pisac u tako eminentnom listu kao što je Jutarnji, morao bi primjerice znati da je za plaće medicinskih sestara (u čijoj je odori poželio vidjeti muškarca, kao da je član Domovinskog pokreta, a ne neki otkačeni pisac) nadležna vlada, a za plaće smetlara grad. U bijelu kutu se golih koljena mora obući Plenković, a ne Tomašević - ali tko će razmišljati kada su klikovi u pitanju.
Zamislite svijet u kojemu bi se mnogi ljudi kojima to predstavlja čisto sladostrašće – okanili mržnje, pa i poruge – i svoju energiju kanalizirali u bilo što konstruktivno i lijepo!
Učite stoga gospodo ako niotkuda drugdje, a ono iz povijesti: nitko toliko vjetra u leđa i takvu uslugu crkvi u Hrvata nije dao, koliko su to učinili komunisti kada su progonili popove i upisivali neopravdane sate djeci u školama koja su odlazila na hodočašća ili nisu dolazila za Božić; pa na koncu zar i sam Iljič nije proročanski još prije nego je ona Kaplanova u njega ispalila četiri zrna - izjavio kako ih glave neće doći nitko drugi, do li mangupi u vlastitim redovima?
Pa što bi ti ljevičari dobroga sa crnom djecom mogli uopće napraviti – pitaju sada naši dušebrižnici? Učiti ih o svim otvorima na ljudskom tijelu? Uprljati čistoću i svetost hrvatskog popisa stanovništva u rubrikama „rasa“ i „seksualna orijentacija“? Upisati u prijavnicu na policiji u rubrici „spol“ – nepoznato?
No, nemojmo zaboraviti kako i koliko rado Hrvat kupuje u Kongu, o čemu svjedoči brojka od čak stoidvadesetero crne djece usvojene otamo u ovom desetljeću ili stoljeću, nisam sasvim siguran. Očito je pak da je taj posao započeo davno prije nego li je legendarni Tomo Horvatinčić zakopao prvu lopatu iza vlaške crkve i tako razjario aktiviste; nitko međutim previše ne roni suze za djecom koju su usvojili i pravi Hrvati, a koje očito da ima daleko više - od djece koju su usvojili ovi „krivi“ (koji ionako čak i u ovom oktetu tvore najviše polovicu, a možda niti toliko).
Što je dakle sa malim crncima koje su još davno usvojili ispravni Hrvati – oni koji tvore parove različita spola, ne glasaju za ljevicu još barem od dvijehiljadite i redovito, koliko to Hrvati već redovito čine, kopuliraju u misionarskoj pozi? Ne sjećam se da je itko tada imao primjedbi; tako da čovjek zapravo ostane do suza ganut brigom za jednoga ili dva mala Kongoanca u raljama hrvatskih ljevičara – nasuprot čitavom bataljunu istih u sigurnim rukama „normalnih“.
Zamislimo kako će izgledati život stoiosamnaestero male crne dječice u domovima pravih Hrvata – onih zbog kojih nismo vikali i suzili po internetu, zapravo – to niti ne moramo zamišljati; već i u mome selu postoji jedan takav veseo dječačić koji često sa majkom, čistokrvnom Hrvaticom, posjećuje nekakav kozmetički salon, frizeraj, što li - u blizini mjesta gdje ljeti pijemo kavu. Ne možeš ne primijetiti usklik iz mnogih ubavih hrvatskih ženskih grla koji se iznutra uvijek javi kada maleni uđe u salon: sve se raspekmeze („joj kak je slatki“) više nego kada bi se na vratima pojavio glavom i bradom sam Brad Pitt. Prave Hrvatice, naime, ma koliko se pravi Hrvati na to jedili, za razliku od njih – imaju veliko srce koje umije voljeti svakoga.
Mali je vjerojatno kršten, možda čak i u samoj Mariji Bistrici na nekoj koncelebriranoj misi, odlazit će na bogoslužja ponizno, s ushitom i redovno, a ne kao mi, udomaćena i ulijenjena živina što nedjeljom plazi pustošima domovine zazivajući Boga na najtežem usponu; školovat će se negdje u boljoj gimnaziji i preuzeti nakon kakvog masno plaćenog fakulteta neki solidno plaćen posao – jer deset hiljada dolara za ovakvo što (nemojte se zavaravati) nemaju blagajnica iz Konzuma i portir sa Filozofskoga; za to treba malo jača bušta čovjeka umreženoga u sustav do daske.
Čak je sasvim vjerojatno da će taj isti mali Kongoanac, veseo i integriran u naše fino hrvatsko tkivo kao silikon u netom otromboljenu žensku cicu - negdje kao dobar igrač kakve provincijske nogometne juniorske momčadi pravovjerno na turniru u Vogošći ili Subotici među svojim drugarima iz veznog reda u falsetu složno vikati „ubij Srbina“. Bit će naučen da se sa ženama kao drugotnima kopulira u misionarskoj pozi, nakon večere i prije ispovjedi – a uopće ne treba sumnjati u to da će svoju bračnu dužnost obavljati, je li, besprijekorno, kako mu geni i omogućuju.
Sve to, kako stvari stoje - i nešto, je li, šire, naučit će i umjeti i crni Hrvat odgojen u nepriličnoj antihrvatskoj obitelji koja se sastoji od dvije osobe koje nisu sasvim sigurne u svoj spol - ne trebate u to sumnjati. Dapače, taj sigurno neće zazivati ubijanje Srba, tovara ili purgera, jer to neće kod kuće moći čuti dok po njegovim roditeljima budu bacali jaja i molotovljeve koktele i dok im na vrata sprejem budu pisali „pederčine“; možda čak njegovom ženidbom sa nekom daljom Lukinom rođakom dobijemo centarfora kakvog tražimo još od onog prokletog popodneva kada je engleski mesar našem najrođenijem Eduardu da Silvi slomio nogu – i koji bi u ovu bulumentu vodonoša u veznom redu reprezentacije došao kao budali šamar.
Ako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, onda je nama Hrvatima on najvažnija glavna stvar na svijetu – jer ako nas po ičemu u tom istome svijetu znadu, znadu nas po šukerima i modrićima – i ne možeš biti pravi Hrvat ako ne znaš gdje, kada i kojim povodom nacionalna reprezentacija igra svoju prvu sljedeću utakmicu. A to o prvoj sljedećoj utakmici, baš svi vi koji ste pili normabele i kafetine kada su Majer i Marquinhos pucali svoje penale na Educationu – znate čak i kada vas se probudi u tri u noći, zar ne?
Jer čisto sumnjam da će generacija hrvatskih emigranata koji su izbjegli iz vlastite, a ne iz tuđe države – imati toliko željezne volje da svoj pomladak tjera igrati za nacionalni dres s onoliko vjere i truda su to do sada činili kovači, šimunići, rakitići ili klasnići.
Njima će ovih milijun novokomponovanih izdajnika od Stuttgarta do Corka sigurno puno prije utuviti u glavu: dom ti je tamo gdje ti je dobro.
Njima mali crnci iz Konga neće trebati da im poboljšaju krvnu sliku niti da ih lako uvezu kao nekoć aute na braniteljsku povlasticu; njihova će djeca ljude koje budu voljela – a takve, znate već, ne bira pamet nego srce - sama od sebe odabirati da im budu svjetlo za život.
Naime, roditeljstvo je jedan sebičan poduhvat; nema ničega herojskoga u roditeljstvu: to je instinkt za produljenjem sebe – bez obzira na seksualnu orijentaciju.
Stoga, kada imamo djecu – a vjerujte mi, dvaput sam to doživio – mi u stvari uopće ne odabiremo svoju djecu.
Mi odabiremo sebe.
I onda dobijemo djecu: ona odnekuda, otkuda svi mi dolazimo na ovaj svijet – jednostavno dođu k nama. Hrabriji bi se usudili kazati: djeca odabiru nas, a ne mi njih. Pa onda, kada odu – vidiš kako je postojao debeli razlog da baš to dijete odabere baš tebe; vidiš koliko si zapravo s njime odrastao i promijenio se ti – na prvome mjestu.
Tako i usvojitelji: oni pravi, a znadem ih nekoliko – dobili su djecu nakon tri ili četiri mjeseca traženja; bez ikakvoga izvoljevanja ili prenemaganja; prihvatili su ono što im je bilo dano. Kao da su djeca birala njih, jer oni djecu koju će usvojiti sigurno nisu birali. Dapače, da stvar bude još intrigantnija, neki su brzo nakon posvojenja dobili i svoje dijete.
Jer, djeca za razliku od odraslih znaju birati: izabrati dobro.
Ako u čitavoj toj stvari kakva je odnos sa djecom - postoji neki smisao, onda taj smisao sigurno nije u tome da bi djeca bila s tobom: ona će ionako ovdje doći i biti s nekim; smisao je u tome da ti budeš s njima – i da iz toga naučiš sve ono što još nisi mogao, stigao ili htio naučiti dok te nisu pronašla.
Djeca su tu da bi odrasle pokušavala učiti o tome kako bi ovaj svijet mogao postati bolji.
To je stvar za koju mi se čini da se ovdje nekako remeti, i da će za svih tih stoidvadesetero i tko zna koliko još i koje djece i prije nego se itko nada, stići trenutak u kome će ona pitati: zašto si odabrao baš mene?
Jer, otići tisućama milja daleko, platiti novac, makar i za neke pristojbe, ako već nisi toliko bedast da shvatiš kako se pod tim imenom krije čista krvarina; pisati prijedloge, tužbe i molbe na sudove iza brda i planina a ne one koji su u sljedećoj ulici – čini mi se baš nekako tako: biranjem. Neprihvaćanjem onoga što bi inače dobio, među svima ostalima na listi.
Ili ne bi.
Da, ovdje se radi o tome da djeca nisu birala.
Što će im ti ljudi jednoga dana odgovoriti na ovo njihovo pitanje, nemam pojma - ali neka im dragi Bog, onaj iz Marije Bistrice, ili bilo koji drugi - pri tome bude na pomoći.

Post je objavljen 27.01.2023. u 15:12 sati.