penetenziagite

četvrtak, 29.07.2021.

Otok

Izvor: honeyandhemlock

Ljeto je, a vrućina ne posustaje. Ako imaš sreće, pa ne moraš paliti klima uređaje, a opet ti tijelo nije pregrijano i tromo, možeš u trenucima u kojima izabireš što ćeš - ponirati dublje u ono što želiš. Pa čitaš; čitaš knjige; što su ljeta toplija i dulja, a ti stariji – te su knjige deblje, pa se pitaš ima li tome ikakva smisla – valjda bi trebalo biti obrnuto; ili letiš širokim i raznolikim bespućem interneta. Ali niti to ti nije dovoljno; želio bi stvoriti nešto baš svoje; želio bi podijeliti sa drugima ono što misliš da je važno. Preslaguješ u glavi teme i već gotove rečenice; imaš ih nekoliko, i ono što ti se u jednom trenutku činilo prevažnim, već u sljedećem pada u zaborav pred nečim drugim. Opredjeljuješ se tako; već si pomalo postao ljut na sebe, jer ništa ti ne ide od ruke; a onda te svijet odjednom zgromi, kako on to samo zna.

Davno je to bilo; doduše, već u ovom tisućljeću; tada smo bili zadovoljni time što uopće imamo kompjuter, jer smo većinu svog vremena provodili za nečim drugim; ako već ne negdje vani, sa djecom; mobiteli su služili za zvanje i pisanje poruka a kompjuteri ponajviše za pisanje dokumenata i obavljanje posla. Nabavio si tako na cd-u od poznanika neki dobar ruski film koji se poklopio sa knjigom koju si netom pročitao; ne knjigom po kojemu je snimljen film; ali svakako knjigom koja će te potaknuti da pogledaš nešto takvo. Eto, tek negdje sa četrdeset prvi sam puta u životu pročitao Tolstojevo „Uskrsnuće“; što si stariji, to te se teže dotiču knjige koje čitaš, ali one koje se dotaknu – dotaknu se potpuno. Davno sam gledao taj film braće Taviani; nije me se osobito dojmio; bilo je to u vrijeme kada je čini mi se još postojala Kinoteka, u onom starom smislu riječi. Uglavnom, uopće se ne radi o tom filmu; ali ono što mi je utrlo put u film koji je tema ovog posta, to je svakako besmrtno Tolstojevo djelo, sa temom okajanja davnih grijeha i o tome da je izgledno i lako moguće lagati o sebi druge, ali da je nemoguće čitavo vrijeme lagati sebe sama. Prihvatio sam se tako gledanja filma „Ostrov/Otok“, remek djela ruskog režisera Pavela Lungina, sa poznatim likom Petra Mamonova u glavnoj ulozi. Odavna već imam neku svoju teoriju o tome kako Rusi i nisu neki savršen susjed; puno ih je i previše da svoju kvantitativnu prednost ne bi počesto koristili onako kako ne treba; tek toliko o Rusima kada ih je mnogo. Ne razlikuju se mnogo u toj karakteristici od ostalih moćnika. No, Rus – kada je jedan, pa talentiran; kada ima što reći, onda to doista i umije; tako kako to on umije, umije rijetko tko, ili vjerojatno nitko. Neću sada posebno ovdje nabrajati pojedince; znate dobro o kome pišem – o Tarkovskom, Dostojevskom, Šostakoviču, hajde – i Tolstoju, i svima ostalima koji vam padnu na pamet; s početkom vrtnje Ostrova u mome kompjuteru očekivao sam tako logičan nastavak sjajnih Zvjaginceva ili Sokurova; tada već svjetski eminentnih režisera. No, dobio sam nešto novo; nešto sasvim neočekivano i toliko važno, da bih se usudio reći kako mi je Ostrov (uz naravno nenadmašni Zvjagincevljev debitantski „Povratak“) osobno jedan od nekoliko najboljih filmova ovog stoljeća. Dobio sam lik oca Anatolija; kao da ga je sam Tolstoj postavio na palubu onog njemačkog razarača, pa od njega razvio grešnika, iscjelitelja i pokajnika bez premca. Tek toliko o radnji filma; pa ako mogu preporučiti gledanje, ovdje to iskreno činim. Ako još nekoga uspijem nagovoriti na to, doista iskreno vjerujem da će se oduševiti viđenim, ukoliko od filma traži ispunjenje i doživljaj ljepote.

Zašto to sve pišem baš sada – do sada nije baš jasno, zar ne? Naime, Ostrov je otok u ledenoj ruskoj pustoši, sa kojom ovo svakodnevno mučenje pod našom usijanom zvijezdom ima na prvi pogled prilično malo veze. No evo – zato: negdje na internetu neki dan naletio sam na šturu vijest koja me prenerazila; od posljedica zaraze koronavirusom preminuo je legendarni Petar Mamonov, glumac glavnog lika – oca Anatolija u ovom filmu. Hajde, čovjek je doživio već i sedamdesetu; nije to baš neka tragedija; tragedija je to što nam je nudio i mogao ponuditi, a nije još ostvario; vjerujem kako mnogima nije nepoznato da se prvenstveno radilo o legendarnom underground glazbeniku posljednjeg desetljeća ruskog socijalima; Zvuki Mu bili su naširoko poznat projekt kojeg se svojedobno dotakao čak i jedan Brian Eno, a u kojemu mi je Mamonov ponajviše ličio na – nama mnogo bližega – Tišmu iz Lune: zrelog, maštovitog i beskompromisnog autora, prepunog duha, a opet bogatog u muzičkom izričaju – bez ikakve potrebe za eksperimentom, sasvim vjerodostojnog i snažnog; njih dvojica - kao neki proroci u okruženju eksplozivnih klinaca. Negdje sam pročitao da je u Ostrovu Mamonov ponajviše zapravo odglumio sebe; svoj odmak od slave, svjetala pozornice i uobičajenih vrijednosti u samoću, pokajanje i vrlinu. Snažno i lijepo, a opet jednostavno i iskreno – uvjerljivošću nekog Rubljova ili Nehljudova; kao ispod ruke kakvog provjerenog i ničim iskvarenog klasika, Mamonov je izronio u sivilo ruskog sjevera, pa svojim primjerom, siromaštvom i bremenom - opominje i traži od čovjeka da se ne izmotava i bježi pred grijesima koje je počinio. Takve snage dugo nisam osjetio u filmovima, možda tek pomalo u sjajnom nedavno snimljenom Manchester By The Sea, ili u bezvremenskom The Readeru. Pa kako bilo, na stranu i scenariji i režije, ali upravo si ti, Petre, podastro tu priču pred nas, kako bi je malo tko drugi uspio.

Zbogom, Petre Veliki; tvoj daleki i opominjući lik pod kapuljačom i u dronjcima halje ostat će mi najsnažnija slika besmisla svijeta i smisla duše. I vjerujem, svaki put kada neki par mladih očiju zavrti priču o tvome otoku, neće ostati nevažno razmišljanje o tome koliko je u životu važno ne činiti zlo. Nije pri tome toliko bitno koje je i kakvo zlo u pitanju i kako ga doživljava svijet oko nas; puno je važnije to da mi znamo kako se radi o zlu, i da to nikada ne zaboravimo.

29.07.2021. u 15:53 • 15 Komentara • Print • # • ^

utorak, 20.07.2021.

Porazi i pobjede

Jedna davna, davna fotografija u bespućima interneta sjetila me večeras nogometa i mitskog, katastrofalnog poraza kakvih već u toj igri bude, i mora ih biti. Porazi su, kada si dijete - teška mora; nešto od čega, ako si dovoljno posvećen, ne spavaš noćima i strepiš drhtureći kao od strašnog profesora ili teške zubobolje; od nečeg mračnog, neizbježnog i bolnog; nečeg što će ti konačno i neumitno otkriti zidine koje nikada nećeš umjeti preći. Srećom, djeca odrastaju, a pokraj njih, uglavnom brzo i bezbolno prolaze proljeća i jeseni kao daleki i mrkli vlakovi, ili su tako prolazili u ono, naše vrijeme.
Jednom u životu tako imaš sedamnaest, pa ti subotom navečer srećom ne pada na pamet gledati nekakav Euro, nego ideš van, u grad, u vrevu, u život. Sjećam se kako su ljudi te tople ljetne večeri sa šanka u Moši, gdje je bio tv, dolazili sa vijestima o razmjerima katastrofe... 0:2, 0:4, 0:5... a mi smo od ludila mladosti plesali bez daha i kraja: Smiths, Depeche, Azra, Simple Minds, Partibrejkersi... što se već vrtilo toga ljeta. "Čudna je ovo noć, čudan sam sam sebi..." - sasvim jasno je taj sudbonosni odmak, od kojeg se nikada više nećeš vratiti tamo gdje si još jučer bio, definirao legendarni Delča.
Negdje od tog ljeta ne padam u euforiju radi utakmica, ni gore ni dolje. Gledam Leipzig i Atalantu sa guštom i triput u tijeku susreta mijenjam simpatije, uživajući u loptanju, pa ako se i bije kakva sudbonosna bitka, kakve se već u nas igraju barem svakih nekoliko mjeseci, ja ću, slobodan kao ptica, bez razmišljanja povesti Najdražu u kazalište ili na koncert, samo ako ima što dobroga za vidjeti i čuti.
I nikada mi se ta bolest više nije vratila, čak previše niti onog nedavnog nedjeljnog popodneva u srpnju dvijeiosamnaeste, kada se po svemu morala vratiti, i kada je sve oko nas poludjelo za loptom; sasvim sam jasno toga dana umio vidjeti tko je Mbappe i diviti mu se, kao što je onih dana o kojima je ovdje riječ bilo jasno tko su Scifo, Platini ili Simonsen; a da je igra ipak samo igra i malo što iznad toga.
Eh, samo mi je jednoga žao: gdje je sada ona strast, u kojoj su nam tri minute neke pjesme značile više od života, da nas liječi, blaži, nadahnjuje? Sve pobjede, a naravno - i poraze zajedno s njima, dao bih za jednu, pravu, bezvremensku, zaglušujuću Aikeu Guineu u mekoj tmini Lapa. Za onu vjeru u to da ništa više ne mogu izgubiti, i da je svaki sljedeći udah, pokret, pogled koji će se zbiti - čista pobjeda.

20.07.2021. u 23:54 • 15 Komentara • Print • # • ^

subota, 17.07.2021.

Ljetna noć

Noć dolazi moćna, tamna i duboka.
Kapi sitne kiše u krošnjama sjaje
šumeći da život nije negdje drugdje.
Sjene nose staru snagu koja traje;

zatomljena, troma i zaboravljena;
snena, meka, tiha; pruža se po tebi.
Prestaju sve boli, strahovi i sumnje
s njom; gdje nikad same ostavljene ne bi.

Oblaci polako grle prvi mrak,
zastirući zvijezde u gluhoj samoći
što nas nijeme, plahe, gledaju s visina.

Posustaje težak, vreo ljetni zrak
prepuštajuć' mjesta svježoj struji noći
da ugasne sve, i ostane tišina.

17.07.2021. u 21:40 • 10 Komentara • Print • # • ^

petak, 09.07.2021.

Lubenovac

Toplotni udari zavladali su svijetom nizina i obala, pa valja krenuti u visine. Po ovako jakom suncu nije, doduše, uputno previše niti izlagati penjući se padinama koje su mu izložene, pa izabiremo jedan prilično lagan, lijep i sadržajan izlet: Veliki Lubenovac.
Lubenovac je zapravo visoravan, a ponegdje ćete naći i opis udoline opasane moćnim vrhovima središnjeg Velebita. Nekada, odmah iza rata, ovdje je postojalo i sklonište, koje je izgorjelo uslijed nemara i gluposti (a radi čega bi drugoga). Sada to sklonište zapravo odmjenjuje predivna Careva kuća; nekadašnja kuća šumarije na raskrižju ceste za Štirovaču. Stoga cesta od Krasnoga sada zapravo završava tamo; do Mrkvišta i Štirovače vodi još desetak kilometara zavojita asfalitrana puta kroz krš i šumu. Careva kuća za putnike namjernike ima i veliku natkrivenu terasu, čak i sudoper sa tekućom vodom, te štednjak na kome nisam isprobavao ima li plina. Očito je profil ljudi koji će dovde doći sasvim drugačiji od nekih puno dostupnijih mjesta, pa otočački planinari (koji upravljaju kućom) smatraju da je dovoljno ostaviti takve korisne stvari da budu dostupne svim namjernicima. Za svaku pohvalu!
Autoput omogućuje da se tih dvjestotinjak kilometara prevali na način da si još u šest ujutro u krevetu, a da ipak osjetiš veličanstvenu jutarnju svježinu kada dođeš u srce Velebita. Nisam eksperimentirao sa vodom (iako sam planirao kasnije svratiti i do Štirovače), pa smo ponijeli i više od dvije litre po glavi; ako znaš da ti to omogućuje komfor i bezbrižnost, nije teško ponijeti na leđima malo više. Griješim, pa uzimam laganije gojzerice, zaboravljajući koliko velebitski kamen znade biti oštar i tvrd. Ipak, ne dopuštam da mi takav detalj pokvari doživljaj. Nakon obavezne kave na Velebitskoj Degeniji iznad Krasnoga (sada je pogled samo na more usijana zraka i zelenu pustoš), krećemo petnaestak kilometara dugom cestom sa sjeverne strane velebitskog hrpta prema zapadu.
Putokaz pokazuje da je od Careve kuće do kraja Lubenovca kakvih dva sata; pošto je put dobrim dijelom u hladu i nema većih uspona, stižemo za sat i petnaest, malo jačim tempom. Okolni vrhovi promatraju kao usnuli divovi, a tisućljetne šume tiho romore o snazi i ljepoti. Na takvom mjestu čovjek zapravo i nema što drugo, do li šutjeti i slušati.
Sjedamo na kamene razvaline nekadašnjeg doma; tu je i bunar sa vodom, ali ne moramo ispitivati pitkost. Na rub visoravni dolazi i puta sa Alana; nema niti dva sata po putokazu, što znači da bismo mogli stići i brže, ali ipak odlučujemo biti skromni; radije ćemo višak vremena koji nam ostane upotrijebiti za kupanje na obali. Obećavam sam sebi da ću kad-tad posjetiti Alan i preći još jedinu dionicu hrpta Sjevernog Velebita koju nisam nikada spojio, a to je ona od Alana do Rossijevog skloništa.
Prolazi već i podne, pa se odlučujemo polako vraćati prema Carevoj kući. Sunce je sada puno jače, pa premda termometri pokazuju brojke prilično ispod trideset u hladu, a planinski vjetar miluje vruća i umorna tijela, ne valja se sa suncem previše igrati. Zato nakon povratka odlučujemo autom otići do Štirovače radi osvježenja, a potom se ufamo u neki od ugostiteljskih objekata u krasnome. Međutim, konoba Jure ima kuhara koji radi tek od pet popodne, pa odlučujemo ne čekati, nego otići na osvježenje kupanjem na more.
Turizam je sada ovdje gotovo pa misaona imenica; zato dva puta na cesti od Krasna prema Oltarima uočavamo srne koje pretrčavaju kolnik. Spuštamo se do mora i odlazimo južno od Svetog Jurja na osamljenu plažicu na kojoj će nas od žarkog sunca štiti upravo naišli oblaci. Toplo i podatno more liječi sav umor i opušta teške noge. No, ne zadugo, jer već negdje iza pet sunce je već toliko snažno da radije odlazimo prema kontinentu tražiti večernje osvježenje kraj neke od predivnih rijeka, koje ionako prolazimo usput. Stoga se odlučujemo od autoputa koristiti tek prednost prolaska kroz Kapelu, a potom od Ogulina i Josipdola starom cestom uz Mrežnicu dolazimo sve do Zvečaja i Belavića, gdje u sumrak odmaramo uz - po meni - našu najljepšu rijeku.
Bio je to jedan zaista ispunjen i lijep dan, pa obećavamo da svakako sljedeći tjedan moramo ponoviti barem posjet Mrežnici. Ništa - barem u mome slučaju - toliko ne krijepi i bodri vrućinama i umorom iscrpljeno tijelo i duh kao posjet prirodi.

09.07.2021. u 19:15 • 19 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>