vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 09.07.2021.

Lubenovac



Toplotni udari zavladali su svijetom nizina i obala, pa valja krenuti u visine. Po ovako jakom suncu nije, doduše, uputno previše niti izlagati penjući se padinama koje su mu izložene, pa izabiremo jedan prilično lagan, lijep i sadržajan izlet: Veliki Lubenovac.
Lubenovac je zapravo visoravan, a ponegdje ćete naći i opis udoline opasane moćnim vrhovima središnjeg Velebita. Nekada, odmah iza rata, ovdje je postojalo i sklonište, koje je izgorjelo uslijed nemara i gluposti (a radi čega bi drugoga). Sada to sklonište zapravo odmjenjuje predivna Careva kuća; nekadašnja kuća šumarije na raskrižju ceste za Štirovaču. Stoga cesta od Krasnoga sada zapravo završava tamo; do Mrkvišta i Štirovače vodi još desetak kilometara zavojita asfalitrana puta kroz krš i šumu. Careva kuća za putnike namjernike ima i veliku natkrivenu terasu, čak i sudoper sa tekućom vodom, te štednjak na kome nisam isprobavao ima li plina. Očito je profil ljudi koji će dovde doći sasvim drugačiji od nekih puno dostupnijih mjesta, pa otočački planinari (koji upravljaju kućom) smatraju da je dovoljno ostaviti takve korisne stvari da budu dostupne svim namjernicima. Za svaku pohvalu!
Autoput omogućuje da se tih dvjestotinjak kilometara prevali na način da si još u šest ujutro u krevetu, a da ipak osjetiš veličanstvenu jutarnju svježinu kada dođeš u srce Velebita. Nisam eksperimentirao sa vodom (iako sam planirao kasnije svratiti i do Štirovače), pa smo ponijeli i više od dvije litre po glavi; ako znaš da ti to omogućuje komfor i bezbrižnost, nije teško ponijeti na leđima malo više. Griješim, pa uzimam laganije gojzerice, zaboravljajući koliko velebitski kamen znade biti oštar i tvrd. Ipak, ne dopuštam da mi takav detalj pokvari doživljaj. Nakon obavezne kave na Velebitskoj Degeniji iznad Krasnoga (sada je pogled samo na more usijana zraka i zelenu pustoš), krećemo petnaestak kilometara dugom cestom sa sjeverne strane velebitskog hrpta prema zapadu.
Putokaz pokazuje da je od Careve kuće do kraja Lubenovca kakvih dva sata; pošto je put dobrim dijelom u hladu i nema većih uspona, stižemo za sat i petnaest, malo jačim tempom. Okolni vrhovi promatraju kao usnuli divovi, a tisućljetne šume tiho romore o snazi i ljepoti. Na takvom mjestu čovjek zapravo i nema što drugo, do li šutjeti i slušati.
Sjedamo na kamene razvaline nekadašnjeg doma; tu je i bunar sa vodom, ali ne moramo ispitivati pitkost. Na rub visoravni dolazi i puta sa Alana; nema niti dva sata po putokazu, što znači da bismo mogli stići i brže, ali ipak odlučujemo biti skromni; radije ćemo višak vremena koji nam ostane upotrijebiti za kupanje na obali. Obećavam sam sebi da ću kad-tad posjetiti Alan i preći još jedinu dionicu hrpta Sjevernog Velebita koju nisam nikada spojio, a to je ona od Alana do Rossijevog skloništa.
Prolazi već i podne, pa se odlučujemo polako vraćati prema Carevoj kući. Sunce je sada puno jače, pa premda termometri pokazuju brojke prilično ispod trideset u hladu, a planinski vjetar miluje vruća i umorna tijela, ne valja se sa suncem previše igrati. Zato nakon povratka odlučujemo autom otići do Štirovače radi osvježenja, a potom se ufamo u neki od ugostiteljskih objekata u krasnome. Međutim, konoba Jure ima kuhara koji radi tek od pet popodne, pa odlučujemo ne čekati, nego otići na osvježenje kupanjem na more.
Turizam je sada ovdje gotovo pa misaona imenica; zato dva puta na cesti od Krasna prema Oltarima uočavamo srne koje pretrčavaju kolnik. Spuštamo se do mora i odlazimo južno od Svetog Jurja na osamljenu plažicu na kojoj će nas od žarkog sunca štiti upravo naišli oblaci. Toplo i podatno more liječi sav umor i opušta teške noge. No, ne zadugo, jer već negdje iza pet sunce je već toliko snažno da radije odlazimo prema kontinentu tražiti večernje osvježenje kraj neke od predivnih rijeka, koje ionako prolazimo usput. Stoga se odlučujemo od autoputa koristiti tek prednost prolaska kroz Kapelu, a potom od Ogulina i Josipdola starom cestom uz Mrežnicu dolazimo sve do Zvečaja i Belavića, gdje u sumrak odmaramo uz - po meni - našu najljepšu rijeku.
Bio je to jedan zaista ispunjen i lijep dan, pa obećavamo da svakako sljedeći tjedan moramo ponoviti barem posjet Mrežnici. Ništa - barem u mome slučaju - toliko ne krijepi i bodri vrućinama i umorom iscrpljeno tijelo i duh kao posjet prirodi.

09.07.2021. u 19:15 • 19 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.