penetenziagite

četvrtak, 25.01.2018.

Brod

Brodovi bi trebali služiti za to da čovjek njima otputuje, ali do ovog se Broda putuje maglenom i ledenom ravnicom koja – kako jutro odmiče – počinje blistati i zasljepljivati svojom ljepotom. I dok pored nas promiču lugovi i strništa, letimo prema suncu zamišljeni i utonuli u svoje svakodnevne misli i obaveze. Osim što to podrazumijeva da kao normalno - zanemarujemo ljepote koje nas okružuju, šutnja i pospanost odjednom zavladaju vozilom koje jezdi kroz naoko jednoličan i zamoran krajolik ravnice. Krajičkom oka uočavam ptice grabljivice što sjede na stupovima ograda i – promatrajući čudne limene kutije što lete pored njih – vrebaju svoj plijen.

Kažu da ovaj dio zemlje postaje blatna pustara, u što se srećom ovaj puta nisam uvjerio. I dok ostatak ekipe slobodno vrijeme trati u kafiću u kojem od dima vidiš a od buke čuješ malo što oko sebe, po dobroj staroj navici činim ono što ne čini većina i odlazim na šetnju kroz hladno i sunčano jutro.

Srećom, vrlo brzo nabasao sam na staru tvrđavu nedaleko riječne obale, okruženu opkopima i nasipima i zaboravljenu u ovom ludom i užurbanom vremenu. Udišem ledeni zrak okupan sunčevom toplinom, vadim mobitel i snimam pod bujicom svjetla jedva gledajući u ono što je pred objektivom. Vreva grada polako nestaje, dok me obuzima spasonosna tišina koju povremeno para glasanje vrana ili lavež nedalekih pasa. Šum šljunka pod mojim nogama vodi me prema zidinama kroz nisku travu. Okrećem se oko sebe i udišem tu čudnu mješavinu spokoja i zaborava. Penjem se na nasip i gledam široku i hladnu rijeku, granicu koja odvaja ili spaja, kako se zalomi. Zadovoljan kratkom i neplaniranom avanturom, užurbano se, požurivan između dvaju fotografiranja pozivima družine, vraćam da vozila.

Da, zaista, do ovog je broda vrijedilo otputovati.

25.01.2018. u 19:51 • 17 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 07.01.2018.

Padova

U nedostatku drugih tema, ova me jugovina i toplina sjetila vrućih dana proteklog ljeta i dojmljive Padove koja tog vrelog dana kolovoza nije bila toliko nepodnošljivo vruća da ne bismo otrpjeli šetnju od nekoliko kilometara po centru. Ono što me veselilo, osim spasonosne svježine koja se u uskim uličicama zadržavala još i u ranim poslijepodnevnim satima, bila je i činjenica da – nasuprot recimo pretijesnoj Veroni – nema puno ljudi, iako se radilo o suboti prije Velike Gospe. Šetnja bazilikom i glavnim trgom bila je stoga opuštajuća i lijepa. Fotografije su slikane mobitelom a i dobrim dijelom narušene bujicom svjetla što je navirala sa nebeskog svoda i odvraćala prilično lijenog fotografa od traženja pogodnih kuteva i jasnijih obrisa. Čak niti kava u hladu stoljetna trijema neke lijepe zgrade nije bila naporna; dapače. Okrepljujući odmor od nekoliko sati nakon dugotrajne vožnje i prevaljivanja nekih valjda četiristotinjak kilometara.