Jučer nije bilo nekih posebnih događanja, postajemo neskromni, pa je svatko od nas oblikovao svoj individualni plan, ja sam se vozikao podzemnom i gradskom željeznicom, promatrao ljude i nagađao što ih muči, moj stari dokoličarski hobi, čak nisam puno ni vadio fotić iz futrole. Neki će se vjerojatno pitati kako se treća fotka uklapa u priču o podzemnoj, pa lijepo, snimljena je na izlazu iz podzemlja
p.s.
Jučer je bilo nešto svježije, čak me na izlazu iz podzemne malo zazeblo, sad je već 28 u hladu...
Četvrtak je dan besplatnih gradskih i državnih muzeja u Berlinu. Ljudi biraju različite strategije, neki trče od jednog do drugog, neki se koncentriraju na jedan, mi smo obišli dva i samo preko mog fotića napravili ravno 108 fotografija. Nemam sad vremena za naročitu selekciju, evo par brzinski izabranih da pokušavaju dočarati atmosferu.
Negdje u pripizdini na livadama šireg centra grada našli smo ciljano malu galeriju s balkanskim autorima uključivši grčke, turske, albanske...
Nismo ju naravno tražili zato što nam Balkan nedostaje nego smo slijedili trag Marine Abramović i Brace Dimitrijevića koji su odavno daleko nadišli ove prostore.
Čim smo ušli šok, tekst je navodno uzet iz dnevnika jednog nizozemskog vojnika u Srebrenici, a neki izvori tvrde da je objavljen i kao grafit na zgradi u kojoj su njihovi vojnici bili smješteni.
Odjednom mrak.
Sloboda je iza ugla.
Ili možda tuga pregolema ?!
Bilježim se s štovanjem odmarajući ispred ulaza u zgradu paklene galerije.
Naravno da se izložba izabranih fotografija pod tim naslovom ne propušta.
To je bilo samo jedno od jučerašnjih događanja. Inače svi putevi vode preko "Alexa", a Alexxlove divlje svinje će malo pričekati
Jučer smo odlučili provesti dan u čuvenoj "Unter den Linden" ulici.
Ujutro razmišljanje, kratke ili duge hlače, donešena ispravna odluka.
"Alex" ovaj put samo u prolazu, tv toranj, najviša zgrada u gradu.
Zanimljivo da je pod lipama park između dvije prometne ceste.
I za kraj danas malo suvremene umjetnosti :
Samo 12 sati vožnje iz Rijeke, to nam je rekord. Dočekuje nas mlada gazdarica u otkačenom stanu, dvije fotke kao ilustracija, prva namjerno malo mutnija da me ne prijave blog moralisti.
Nedjelja je naravno rezervirana za poznati sajam na Boxhagener Platzu. Smješteni smo na idealnoj poziciji, bili smo tamo za petnaestak minuta ugodne šetnje.
Detalj s moje klupe:
p.s.:
Ne stignem posjećivati vaše blogove, dan mi je previše knap, a blog ću pokušati voditi baš dnevnički, koliko stignem, više nas je u stanu, jedan lap top i to još hrvatske naredbe
Potvrđen stan u Berlinu, što li ću ovaj put zaboraviti, prošli put najbanalnije moguće, noktaricu, i ko za vraga, ne mogu se u supermarketu sjetiti kak se to original kaže, a ne želim se blamirati objašnjavajući što tražim...Ne pišem kad krećem jer se to ne zna, ugovor počinje s nedjeljnim datumom.
Čitam u jučerašnjem "Novom listu", čovjek se srušio na Korzu, brzom intervencijom prisutnih i hitne pomoći spašen, dan čak završio u svom domu, i fotoreporter je bio na licu mjesta, fotografija je u novinama dobra, ja sam je sad na brzinu fotografirao jer nemam vremena, pripreme za eventualni odlazak u Berlin su u tijeku.
U stanu pak samo gledam kako će se knjige srušiti s police i promišljam, na koju stranu ?
Knjige o njima sad na Zapadu postaju hit literatura, svatko voli čitati o onome tko živi neudobnije od njega . Manje je poznato da je ta scena egzistirala i kod nas osamdesetih godina, neke aktere sam i sam dobro poznavao, uglavnom sad žive na Zapadu, ovdje su ostali samo zaposjednuti umovi.
Moj omiljeni pjesnik je jako puno pisao, omjer otprilike, 200 pjesama, 50 stvarno dobrih, 10 izvrsnih, jedna antologijska.
Neki cijeli život fotografiraju, postanu slavni, u međuvremenu možda ubodu jednu fotografiju.
Sama priznaje da je ciljano išla svojim radovima na konzumentice umjetnosti i u tome uspjela.
Dalje nastavlja da svaka ostvarena žudnja otvara put novoj žudnji, prva je kao fotografica ušla u ekskluzivni muški klub vozača formule jedan.
Lako za nadogradnju, što se ono jelo ?
p.s.
Pouka, nije lako doći do života na visokoj peti
Često se nedovoljno precizno izrazim pa me se krivo razumije, zato izbjegavam ovdje trošiti previše riječi, ne umije baš svatko biti potpuno jednoznačan poput već legendarne kršćanske blogerice. U prošlom postu sam mislio na neke Marinine uratke iz Australije i Tajlanda, u kojima između ostalog parodira baš kršćanske rituale poput samobičevanja, koji su jednostavno nestali s neta ili ih ja ne mogu pronaći, a znam da sam ih vidio, doduše sve češće brkam osobe, jednom sam čak i žestoko fulao autora, evo pronađoh tu sliku :
Moj gimnazijski prijatelj me često razveseljuje forverdušama, koje ne bih mogao objaviti niti preko jednog od ovih blog alata, evo zadnje, inače alexxl me u komentaru na prethodni post podsjetio na njegov mail u vrijeme izlaska čuvenog uratka: "dečko, ako je imaš, šalji odmah", nije bilo nesporazuma o čemu se radi
Nevjerojatna došla vremena, tražim uradak vjerojatno najskuplje umjetnice balkanskih prostora Marine Abramović ne bih li ga stavio na fejs i nema ga ni u tražilicama ni na youtube.com, za popizditi, uskoro će na "slobodnom" netu njeni radovi postati raritet, moći se vidjeti samo u najboljim svjetskim muzejima, nedavno je izjavila da joj je jedan od prvih uzora bio nedavno preminuli Tom Gotovac, u svjetskim razmjerama i mjerilima marginalac u odnosu na nju. Ja budala sam spremio Sevin uradak misleći da bi mogao nestati s neta, a u "višu" umjetnost nisam sumnjao, koji naivac, imam samo fotku s jednog Marininog perfomansa...
"Ljepota je sram", zanimljiv naziv za izložbu meni drage Vanesse Beecroft. Neke blogerice su zbilja besramne, uputio me linkom kolega alexxl, ujedno molim mog alter ega koji me očito jako dobro poznaje da se prestane potpisivati kao ja na blogovima poput esdepeovskih, moljčevog ili drinicinog, zanimljiv perverzan ukus, za informaciju, abeceda ima čak tridesetak slova, a ni azbuka baš ne zaostaje
Svejedno mi najbolje ispadaju fotke u "miješanom" izdanju, kad dame dugo razgovaraju, a jedna gola, prošle godine mi je jedna takva hvaljena, ovu mi je nagrdio lik kojeg sam u zadnjem momentu primjetio, pa mi je spriječio zumiranje
Teško je pisati o moru i odmoru nakon vijesti da su ti društvo uhitili i maltretirali samo zato što su šetali pogrešnom ulicom, neću dalje o tome, jer je ovaj blog drukčije koncipiran...
U Krku postoji plaža za pse i svako malo dolazi do zanimljivih okršaja.
Zadovoljna vlasnica nakon što je svog velikog psa uspjela spasiti.
Prvih dana mi se činilo da je anoreksija opći trend.
No poslije sam skužio da u otočnom raju i Rubens dolazi na svoje.
p.s.
Prije plana sam se vratio u grad jer je prevruće, a i insekti su se, kao i u cijelom društvu jako namnožili. Nastavlja se...
Tip je zvijezda berlinskog modnog vikenda sa svojim perverznim kombinacijama i jadnim modelima.
Ajde, za neku svemirsku ravnotežu iliti ravnovisje stavljam jučerašnji ručak kod roditelja.
Otkako sam se popodne vratio doma stalno pokušavam odrijemati i stalno me bude ili mobitel ili telefon. Shvatio sam to kao smišljenu sudbinsku urotu i krenuo u nabavu logistike za umjetno uspavljivanje, danas sam inače imao za ručak pileću jetru s dvadesetpostotnim kiselim vrhnjem, al krepan kakav jesam nisam fotkao iako je seksi izgledalo. U redu u dućanu mi je palo na pamet, jebeš dan bez fotke, pa snimih jednu što bi se reklo s lakta, imaju kamere, zaštitare i oznaku o zabrani snimanja...
Već više od sat vremena budan, još malo pa treba ići, zadnji radni dan besmislenog tjedna nasilnog prema mom organizmu, ajd jutros se barem nešto na portalima nadje što bi ovdašnji alati odmah cenzurirali
Opet grozan dan, sutra će biti još i gori, naredne generacije prosvjetara neće nikad razumjeti da su su se osim obrazovanja nekad promišljale i kategorije odgoja, a ne samo beskrajna bezlična administracija. Jedino dobro u ovom izgubljenom danu pauza za ručak.
Te govnare koji nam diktiraju ranojutarnja ustajanja pošaljem svaki put u materinu, tko zna, možda će im po nekim svemirskim načelima naškoditi, što im od sveg srca želim, sutra i prekosutra opet bdijem. Hloverka opet jaše, još da sad i Njemačka izgubi i što ćeš više pizdarija za jedan dan...
Kad moram rano ustati probudim se barem dva sata prije budilice
Na njemačkim portalima samo nogomet, jedva eto "nešto" nađoh, malo razdrapano, al bolje išta nego ništa
Gdje god boravio po Europi ciljano odredište su mi bili muzeji suvremene umjetnosti, što jednom u šali rekoh, ako ništa imaju najčistije vecee. Čitam danas da je ponovo otvoren meni jako drag muzej, prije dosta godina sam vodio najbolju generaciju učenika tamo ( jedan razred, pet profesora njemačkog jezika danas, u sadašnjim uvjetima nezamislivo), prethodno ih dobro pripremivši. Nikad neću zaboraviti trenutak kad smo ušli, učenica mi potražila pogled i ozareno uz osmijeh rekla : "I to je to !"
Naravno da se kajem kao sukrivac za njihovu odluku o upisu fakulteta, takve greške neću ponavljati, no tko je onda znao u kakav barbarizam srljamo i kakve će se vrijednosti u budućnosti tražiti...
Valjda su ti papagaji drkadjije moji vjerni višegodišnji kritičari konačno došli na svoje, zbilja sam bio predaleko i dugo je trebalo da mi se ekran izbistri,nevjerojatan fotić, tak da se djevojka i okrenula, cura je zbilja možda -18, ali neću brisati, sasvim oke outfit ovog dosadno sparnog dana.
U prepunom busu dok sam pregledao snimljeno, automatski sam kliknuo
p.s.
Neki dan sam u diskusiji izrekao, tko se drži pravila u ovoj i ovakvoj državi, dabokda da ga objese po pravilima
Zanimljivo kad dvoje ljudi, i to par, uređuju zajedno jedan blog i ne potpisuju svaki put čiji je uradak. Ja naravno prepoznajem i smio bih se kladiti čiji je potpis, jer ona druga osoba zna objaviti katastrofalne stvari, no svejedno zanimljive, link još ne objavljujem jer još nismo preko fejsa dogovorili suradnju, sad moram u grad, na povratku ću pogledati jel ima što na Korzu, mada mi se danas čini da je prevruće i za raznorazne egzibicije
Statistike lažu, po statistici ih je znatno više. Broj postova bez slike je u statistici znatno veći od ovog drugog broja, a fotki nije bilo samo u prvih par postova dok još nisam znao kako se stavljaju, iako sam prije hrvatskog bloga zanat ispekao na njemačkim portalima. Malo nas je ostalo od 2004., meni sad samo petero pada na pamet. Ispočetka sam bez fotki pisao ozbiljnije, evo danas sam svratio dublje u arhivu i očuvana je. Jedan post iz tog perioda :
srijeda, 16.06.2004.
skins § teacher
Bio je smješan, ćelav i star. To su bili dojmovi kad je prvi put ušao u učionicu. Pisao sam puno i sanjario se da ću barem za jedan od omiljenih predmeta dobiti mladu atraktivnu profesoricu koja će me razumjeti. No bilo je nešto u njemu što mu je osiguravalo nadmoćnost u učionici. Što sam od njega naučio osim činjenica koje bih i kod drugih naučio? Zapamtio sam kao vjerojatno i svi dečki iz moje generacije da su ljepotice za gledati, a ne za ženiti, da je rješavanje križaljki neodgovoran način trošenja vremena, da se ne treba podsmjehivati djeci, a poslije jednom prilikom ni profesorima što dolaze sa sela, jer svakom je nužna barem jedna prilika i ono što mi je bilo najteže shvatiti da jako puno mojih vršnjaka u bivšoj državi, ako ništa po jebenoj teoriji vjerojatnoće, piše isto ili čak i bolje od mene. Zato mu nikad nisam priznao da je dobar profesor. Po teoriji vjerojatnoće on više ne živi, a sigurno je jedino da ja nisam uspio kao pisac. Nedavno mi je mama jedne problematične učenice rekla da ona nažalost nije imala profesora poput mene, a ja sam se sjetio njega. Brijem glavu i smiju mi se...
- 19:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #
• [MALI_DJAVA ] tužan si, ali si lijepo tužan.. [ 21.06.2004. u 13:18]
• [halter ego ] Slažem se s malim đavlom. Puno te pozdravlja i štuje još jedna duša s bloga. [ 22.06.2004. u 18:44]
Malo nas je tada bilo čitljivih, na naslovnici se favoriziralo uže društvo blog bossova. Evo danas nađoh komentar kultnog aljeta, kad sam jednom kritizirao politiku tadašnjeg uredništva, nisi u pravu, na cool listi su dva dobra bloga.
Početak su bili dakle halterica, koju sam prvu i uživo upoznao, ivanka i alje koji žive u drugim državama, ali ih imam na fejsu, dubrovački krug, satie,pg, manta, koja nas je zadužila predivnim blogerskim portretima, dva su uokvirena na zidovima stanova, neću nabrajati dalje, jer ću sigurno nekoga zaboraviti...
U drugoj i trećoj godini bloganja blog je postao popularan i jako komentiran, krug dragih osoba se širio, danas sam probao napraviti inventuru, upoznao sam uživo pedesetak blogerica i petnaestak blogera, samo u dvije blogerice od tih sam se poslije razočarao. Tad sam i počeo učiti fotografirati i blog mi je već postao opušteniji i neozbiljniji s prvim cenzurama.
Tada su počeli i prvi napadi niskim udarcima od debilnih almost i cool blogera, smetalo im je očito što oni intimusi velikog blog šefa nisu više u centru pažnje, jedan jadnik je palio baražnu vatru s tri almost i jednog cool bloga.
Blog je u tom razdoblju pao na najnižu granu, i najstrpljiviji su počeli odlaziti, ja sam tad stekao drage prijateljice danielu i sanju_45, koje sam poslije naravno i u živo upoznao.
Onda je preko noći došlo do promjene, jako malo nas je tad pisalo, i u jednom momentu su svi koji su tad pisali osim sewena, spidera i vitae, koji su uzgred neki od kvalitetnijih među nama, katapultirani na almost listu.
Ostalo je povijest, zadnju godinu dana imam nove kvalitetne komentatore, postao sam cool, upoznao i prve muške s te famozne liste uživo, alexxla, neverina, ateizam, većina današnjih komentatorica nije ni na kakvoj listi osim listi mojih simpatija, povijest se ponavlja.
...i otuđenost, te krhkost ljudi u suvremenom svijetu...
p.s.
najbolje mi je što kad objavljujem fotografije jednog od najcjenjenijih suvremenih fotografa, mog njujorškog fejs prijatelja, moram izbjegavati alate za upload slika koje blog.hr nudi, jer oni to automatski svrstavaju u pornografiju
Nikakav, užasan, histeričan, drzak, bezobrazan, poučan, programiran za rušenje granica hm, hm, hm... Sredstvo za trošenje vremena, kojeg ionako ima previše, also uopće nema...
Važno zbog budaletina koje ne znam zašto posjete ovaj blog: "ovo djelo je plod fikcije. svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna je." Rečenica ima pravnu valjanost!