Nachtfresser

Tridesetšest joj je godina i još je najtraženija : Kate Moss.

p.s.
Očekivali ste neki sadržajniji post, hej ljudi,pa ja sam od pet budan

Umiru mladi ljudi, nakon Levant otišla je i njena vršnjakinja, meni draga fotografica. Jednom je izjavila, to je samo posao, nemam iluzija niokakvoj slavi.

Ne razumijem ljude koji vole svoj posao, osim npr. svog prijatelja Noritoshija koji živi od fotografije.

Prateći polemike koje su pratile gradnju instiktivno sam bio na strani graditelja. Ovaj put me instikt jako prevario, naime muzej mnogo gore izgleda od onoga kako su ga najžešči kritičari opisivali, čak se za kišnog dana ne može spustiti niti niz tobogan .Svejedno, bolje išta nego ništa, neka ga...

Prijatelj mi je povrijeđen, udario ga auto pa šepa.

Prijateljica mi nije dobro, ima mengu i pati.

Što više poznajem pse ostaje mi manje tolerancije za ljudske izrode.
p.s.
Utjehe nema u vodi, u hrani se već da naći

p.p.s.
Upravo me pozivaju na put, možda svratim konačno do muzeja suvremene i u Zagrebu,ne mogu se nikome javiti, baterija na mobu samo što nije crkla ...
Update prije puta:
Zadnji pozdrav blogerici Levant, naša sretanja su me obogatila, a njena zmijica još uživa na mom radnom stolu.
vijest

Što ćete napraviti ako zaključate vrata i brava vam ostane u ruci. Nikakav problem ako uz sebe imate majstora parkoura, a na katu otvoren prozor. Ekstremni sport za koji sam prvi put čuo prije dva dana, smisao je na što brži način premostiti prepreke od točke A do točke B. Odmah sam imao i demonstraciju tog umijeća, inače nakon zadnjeg osmijeha je uslijedio salto s visine na beton, doskok s dva koluta naprijed, nisam uspio to čudo od leta snimiti. Vrata su otključana iznutra te stavljena nova brava.

Nakon što je postalo izvjesno da štrajka biti neće ukradoh par dana odmora...

Ništa ne možemo napraviti
Mi smo jadni, bijedni, nikakvi
Oni su moćni i beskrupulozni
Normalno je da nas jebu.

Ništa ne možemo napraviti
Svi sindikalisti su korumpirani
Političari grade viletine
Normalno je da nas jebu.

Ništa ne možemo napraviti
Ispiru nam isprane mozgove
Važna je higijena
Normalno je da nas jebu.

Ništa ne možemo napraviti
Hajmo malo o pišekici
Ili pederima i feministicama
Normalno je da nas jebu.

Ništa ne možemo napraviti
Dok se međusobno koljemo
I ne ispljunemo bandu mutavu
Normalno je iskašljati.

Doktorice o tome šute...

Bio sam jučer na vijestima kanala Ri, mogu se pogledati i na internetu, ne stavljam link jer imaju neka čudna pravila copyrighta, oni što su gledali kažu da nisam neki govornik al opako zvučim, a i mimika tom doprinosi, ajde barem nešto. Inače na noge sam stavio nove birke, nisu snimljene

p.s.
Moralisti(ce) svih zemalja, ljutite se zbog neprimjerenih ilustracija !

Bio sam u Zappinom berlinskom kafiću još za njegova života. On je tada putovao po svijetu i u svakoj državi snimao pjesme na tragu izvorne glazbe, počeci tkz.ethna. U kafiću su služene salate, od deset DM naviše, nazvane uglavnom po državama iz koje potiču osnovni sastoci. Razgovarao sam s tadašnjim šefom sale, on mi je objasnio, nema tu previše filozofije, sezonsko povrće, što više boja, jer i oči jedu, luk ili češnjak, jabučni ocat, ulje podneblja u kojem živiš, po želji krumpir, jaja, sir,masline, šunka... Jučer mi je dosta stvari sjebalo estetiku, prvo je jedno jaje puklo pri kuhanju, a onda je sve što je moglo krenuti po lošem kretalo, ipak bilo je ukusno:


Poslije sam išao na fejsu provjeriti što radi moj omiljeni fotograf iz New Yorka, jebiga mimoišli smo se ovog ljeta, ja ga tražio na berlinskoj japanskoj izložbi, on gostovao u Parizu i na Azurnoj obali, ove je stavio na fejs od francuskih fotki :



p.s.
Lako je njemu, samo se predstavi, komadi se odmah skidaju, mada nije nesklon ni skrivenom snimanju, to valjda pod mojim utjecajem
Update za Rijeku i okolicu :
Upravo sam dao izjavu za teve, gledajte tko može u 19 sati na vijestima kanala Ri !

Polako, s guštom...



Živjeli !

Čudi me da se toga ne sjete naše lijeve talibanke ( i jedna desna), jer za svakog muškarca on djeluje jebozovnije od golih teta koje vidi ljeti na svakom koraku, a i pomlađuje cure i žene pa nisi siguran jel imaju 20 ili 21.godinu što je granica punoljetnosti za svaku pravu kršćanku i to lijevu. Hvala ekipi s berlinskog modnog bloga što su skinuli kopirajt sranje pa se sad više ne bojim da ću morati plaćati odštetu kad me otkriju, a to već jesu

„Htio bih imati prijatelje,
Tako pouzdane kao što su moji neprijatelji.“
Erich Fried

Rigaona na nekim „cool“ blogovima...

Jutros oko osam ujutro stigli smo u Rijeku. Jedna od jučerašnjih popodnevnih opcija je bila i da sagradimo vikendicu poput ove dvoje mladaca u parku u središtu Berlina i tako produžimo boravak.


Imaju i odličan pogled (to desno od tete je zid javnog vecea) :

Ipak smo se odlučili za tradicionalni berlinski ručak, ne znam jeste li znali da čuvena berlinska kobasica, koja je patentirana par mjeseci prije mog rođenja, ima u Berlinu i svoj muzej, naravno da do njega u svom tom izobilju muzeja nismo stigli.

Uz nju obavezno Erdinger :

p.s.
Nevjerojatno koliko je tamo ugodnija klima, nakon izgubljene noći uspio sam samo sat vremena odspavati...

Rekoh ljudima, idem se kratko oprostiti s Alexom, omiljenim trgom, kad na njemu seoski sajam. Dobro našao se sapun, patschuli s narančom. Usprkos kišnom danu, mislim da sam ja jedini jučer bio u kratkim hlačama i kratkim rukavima, teve toranj se držao dostojanstveno. Dosadan berlinski post za kraj, slijedi večeras putovanje u dosadnu svakodnevicu.

Teško da ću danas išta snimiti, cijelu noć i jutro pada kiša, jučer se muvali oko Zoo-a, dućani i to, kupio tradicionalno torbu u desigualu, snimio i malo plesa i još neke detalje na trgu, sutra navečer putujemo nazad, isto tako tradicionalna noćna vožnja...

Strašno sparan dan uz večernji pljusak. Mogla se u zraku cijepati ljudska usporenost.

Lagana depresija od skorog povratka. Osmijeh ekipi iz Indonezije.

Sve nam više treba vremena za izlazak iz stana. Tako sam se jučer osjećao kao u domovini. Imao sam čak vremena pročitati polemiku na naslovnici, takve stvari su mi ovih dana baš falile, zatim smo išli u nužnu kupovinu, u pripizdinu Rathaus Steglitza, imao sam dojam da je svaki drugi stanovnik Hrvat, Srbin ili Rom, čak sam i Rostbratwurst, koji tu u pecivu košta samo 1 euro nehotice naručio na hrvatskom i dobio uz hrvatsko ili srpsko hvala.
Dobio sam i novi lijepi crveni kožni novčanik, sad me zbilja strah, stalno provjeravam je li na svom mjestu.

Zadnji je tjedan boravka u Berlinu. Zato intenzivno fotkam :
ptice

torbe

punkerice...

Inače jučer je bio tužan dan, oprostio sam se od četkice kojoj sam nekad davno posvetio post, i njena nasljednica će biti Njemica.

Nakon ručka treba prileći, a ekipa popravlja ležaj.

Jučer horor dan. Prvo nisam mogao spavati, prerano ustao. Nemaran kako jesam nakon prve fotke shvatio da baterija crkava, a suknjica od klaunice na pješačkom prelazu se tak izazovno dizala. Na Boxhageneru se cure skidale baš za mene, a ja to ovjekovječiti ne mogu. U subotu na pivskom sajmu pojeo izvrsnu krvavicu na poljskom štandu, mislim se, pa nije grijeh dva dana isto jesti, drugi to često rade, no naravno kad sam došao ode zadnja krvavica ispred mene. Kupio smeđi pivski krčag što me od petka privlači za 4 eura, strpam ga u torbu, drugarica veli, zamotaj u nešto da se ne razbije, istog momenta mi torba sleti s ramena na pod, nevjerojatno, nije se razbio.
Fotos von Papalagi :

Krovovi su u Berlinu često mjesta raznih događanja. Tako sam se jučer nakon dva "Luthera" ( uzgred, Leeloo je u komentaru prošlog posta pogodila da sam kupovao kod opatice, zna me žena u dušu ) uputio na koncert. Popratna usluga uz koncert je bila usluga masaže. Nije ipak sve super kod takvih događanja, vecei su obično u prizemlju, a neke bogami na visini zna stisnuti.

Oko 2000 vrsta piva iz 86 država, jedan od najvećih svjetskih festivala, živa muzika na mnoštvu pozornica, od bavarske narodne do žestokog rocka, gastronomski specijaliteti. Uglavnom jučer ni kiša nije pokvarila ugođaj, pogodite za kojim štandom od ovih par sam pazario, slika kupljenog piva je mračna zbog polumraka u kuhinji, ne brinite, vjerojatno ću se još hvaliti tim vrstama







p.s.
Zanimljivo, ne vidjeh ni Hrvatsku ni Srbiju, a zemlja partner je ove godine Vijetnam.

Već sam pisao da je četvrtak dan besplatnih muzeja. Jučer smo imali ambiciozan plan : nadrealisti, Picasso, Schinkelova crkva i navečer ono što je mene zbilja intrigiralo, večer s jednom od rijetkih preživjelih "teroristica" RAF-a Astrid Proll.
Čim smo krenuli naletismo na crnu mačku, doduše oglas za odlutalu :

Mene nisu baš previše nadrealisti zanimali pa sam odlučio napraviti jedan brzi krug te se eventualno vratiti ako bude baš nešto posebno. Žena na ulazu pokraj koje sam projurio čudno me gledala. Tek kad sam izašao shvatio sam da sam prošao specijalnu izložbu koja nije besplatna, pokušao sam razočaranima koji su ostali vani objasniti da zbilja nije ništa naročito.

Picassa još manje volim ali mi se jedna slika svidjela, pomalo atipična za njega.

Crkve ko crkve me previše ne zanimaju pa ni one čuvenih arhitekata pa sam je ubrzano prošao te sjeo blizu ulaza i otvorio pivo. Žena koja je pušila s druge strane ulaza nije vidjela pivo, a pošto sam i glasno kihnuo dojurila je mislivši da mi nije dobro.

Neobična instalacija za jednu crkvu :

I zadnje razočarenje dana, moja teroristica je samo moderator programa, te predstavlja jednu američku vulgarnu feministicu te ubrzo nakon početka napuštam izuzetno dobro posjećenu tribinu snimivši samo prvu sliku za uspomenu i sjećanje.

Dan smo proveli vozikajući se ciljano od jednog do drugog trgovačkog centra, po prvi put smo upoznali neke rubne dijelove grada, ekipa je fotkala građevine, ja ljude sprijeda i straga, tko misli da je sprijeda jednostavno neka proba, straga je uvijek lakše

Jučer je kišilo i prilično zahladilo pa smo i ručali u stanu. Ja sam još malo studirao Fischla, ovaj rad je iz 1999., izložen u Berlinu, mislim da ga ni nema na internetu.

Nećete vjerovati, možda i nije istina, iako imam svjedoka, prišla mi cura, zamolila me ako joj mogu pozirati za poznati španjolski blog. ja sam rekao oke, ako i ona meni za popularni hrvatski blog. Tek jutros mi se ego lagano spušta s neba.

Inače ide nas, ide, Emil Nolde je dva puta godišnje besplatan, inače osam eura, jučer je bio jedan od ta dva dana, fotografiranje naravno najstrože zabranjeno, a moj fotić nešto nestašan.

Ipak u suvremenoj umjetnosti sam doma, zanimljiv muzej s istim takvim posjetiteljkama, oni su pak duhoviti, možeš otkupiti pravo fotografiranja, što mislite jesam li to napravio

Obično si jednu nedjelju za boravka u Berlinu priuštimo ručak po principu, jedi koliko želiš za 9 eura. Prošle godine smo se razočarali u provjereni restoran, promijenili lokaciju i gle peha, iako je izloženo izgledalo privlačno vrlo brzo smo shvatili da je to vegetarijanski restoran, još najbolji je bio sir pohan u tikvicama.



Nismo samo mi imali peh, kad smo došli u park, dalmatinac je upravo drugom psu ukrao lopticu i odjurio, na kraju je došlo do svađe gazdi, saznali smo da je loptica koštala tri i pol eura. Gazda je počeo galamiti na psa, on je dojurio do mene da ga tješim, ja sam mu pokušao objasniti da nismo u Hrvatskoj gdje neki mogu nekažnjeno krasti.

Inače ni za fotkanje nije bio neki baš uspješan dan...


p.s.
Sanja, jel ti se štucalo, mislio sam na tebe, naročito za ručkom

Nakon ručka kod Grka, lijevo je mala porcija, posjet izložbi u akademiji umjetnosti, odmah sam upozoren da je fotkanje zabranjeno, odmor kod Brandenburških vrata, krug kočijom 20 eura, ipak samo snimio, nije me mlada teta vozila, kasna kupovina u Friedrichstrasse i to bi bilo to.