Jedanaestogodišnjak iz Matulja je navodno svojim divljanjem držao u šahu cijelu školu. Druge učenike su zaključali u fiskulturnu dvoranu dok nije došla policija i riješila stvar. Navodno je tukao i učiteljicu. «Što bi ti napravio da učenik fizički nasrne na tebe?», pitao me danas u diskusiji kolega. «Ne znam, vjerojatno bih se branio, al postoji sitna razlika, mi radimo s nešto starijim učenicima.»
Učiteljsko vijeće u čijem radu su sudjelovale sve moguće i nemoguće društvene strukture, kao i roditelji, je donijelo odluku, da učenik petnaest dana nema pravo pohađati nastavu. Odluka je naravno nezakonita, traži se vrijeme, pitam se za što. Većina spominje preseljenje u drugu školu. To me podsjetilo na uglednog «stručnjaka» iz vrhuške Hrvatske narodne stranke dr.Enza Tirellija, koji je svojedobno tvrdio da visoki dimnjak rješava pitanje onečišćenja zraka u Plominu.
Navodi se da je dječak u vrlo ranoj dobi ostao bez mame, i još ranije se problematično ponašao. Brine li tko u našem društvu za slične slučajeve? Postoji li kod nas nešto što se zove socijalna služba i čemu služi ? Vječno pitanje, koliko škola zapošljava psihologe i defektologe, koliko znam prije par godina je tamo baš zbog ovog dečka i pisanja u novinama o tome jedan zaposlen.
Postoje li zbilja djeca koju treba izolirati, kojima se ni na koji način ne može pomoći?
U Firenci, u katoličkoj Italiji, je otvorena izložba "homoseksualci i umjetnost. Sudjeluje mnogo poznatih umjetnika, a neke slike mi se baš sviđaju 
Tri dana hotelska soba s pogledom na more. Tri dana redovite prehrane. Ponovo sam izabran za sidikalnog leadera, znači uskoro slijede nova blogerska druženja u metropoli, prvo napisah metafori...
«Svaka ostvarena žudnja budi želju za novom...»
Sylvie Fleury
Švicarkinja mi se sviđa jer živi hedonistički poput svojih radova. Nema lažnog odmaka, čak i kad radi skulpture smrtonosnih raketa one moraju biti u bojama koje se nose u tom trenu. Pokušala se u svom radu ubaciti i u unutrašnjost posljednje muške domene, urkama formule 1 i najbolji vozači su joj spremno pozirali. Njena djela se mogu smatrati kritikom potrošačkog društva samo u smislu, da su do kraja razgoličeni objekti njezinog divljenja.
Danas nisam imao nastavu, nakon svečane sjednice dana škole odšetao sam prema daljnim obvezama i onda vidi meni gušta za fotografiranje. Već su u opticaju bunde i zimske jakne, ja sam uostalom bio u jednoj iako sam ispod imao svečanu košulju kratkih rukava. Događalo se ono što se rijetko događa, cura koja prkosi u kratkim rukavima kao da ima oči na leđima, nema šanse da ju se neopaženo snimi. Prolaze dečki, podrugljivo dobacuju, cura ponosno uzvraća da je ljubav grije. Zavidim zaljubljenosti, vjerojatno u prvoj fazi 
«Svaki čovjek treba imati neku zadaću.» Crista Wolf
Rješavaš tako svakim danom nove zadaće, rješavaš ih disciplinirano, da bi ti bilo lakše čak uvjeriš sebe da to činiš sa zadovoljstvom (tu ti joga vježbe npr. mogu pomoći), i onda jednog dana shvatiš da nije vrijedilo, da si vjerojatno izabrao pogrešan put.
Čitam kako su se Nijemci žestoko humanitarno angažirali u Afganistanu. Pomažu izgradnju infrastrukture, kreditiraju gospodarstvo koje je unatoč svemu u usponu, šire obrazovni sustav na cijelu državu s posebnim naglaskom na djevojkama kojima je za vrijeme talibanskog režima bilo zabranjeno školovanje, šire medicinsku skrb na cijelu državu, treba znati da je tamo prosječni životni vijek ispod pedeset godina. Oni su pokrenuli akciju i «šećer umjesto droge», poznavateljima hašiša je jasno da je afganistanski van konkurencije, u Nizozemskoj je i tržište to pokazalo. Više od tri milijuna eura je Njemačka uložila zadnjih godina u restauraciju kulturne baštine. Njemačka je preuzela i koordinaciju izgradnje zajedničke afganistanske policije.
Pitam se je li to uzalud. Nijemci koje poznam su ponosni na sve ove činjenice. Situacija tamo je jednako nestabilna kao i prije pada banditskog režima. Treba li pomagati one koji možda čak većinski ne žele da im se pomogne i izlagati svoje ljude?! Iako sam veliki skeptik moj odgovor je ipak principjelno da, par postotaka nezatucanih mladih čezne za svojom šansom, školovati se i izgraditi vlastitu karijeru.
Nasuprot pastoralnom centru u Rijeci je danas otvoren još jedan «Merkator» trgovački centar. Svekoliko pučanstvo je bilo u jurišu.
Meni se osim par zanimljivih teta svidjela čokoladnica sa zanimljivim dark čokoladama. Ovaj put nisam nijednu kupio, 85 grama, 25 kuna. Nisam ni snimio jer je bila gužva.
Najzanimljivije modne revije su bile na cipelama, hostese u minicama i visokim petama uz automobil koji danas ide u bubanj nisu bile baš zanimljive.
U staroj Grčkoj su se ljudi družili na trgovima, danas se jednostavno više ne znaju družiti.
Uh kako je danas u Rijeci bilo napeto pred kišu. Na poslu su frcale iskre, u gradu stalna kočenja i trubljenja, morao si biti jako oprezan. Samo smo čekali kad će i onda je baš pljusnulo...
Jučer je u Hrvatskoj skoro nezapaženo obilježen svjetski dan hrane. Primjetio sam obraćanje javnosti šefa moje sindikalne središnjice Krešimira Severa. Gladnih ima jako puno i kod nas, vidio sam ovdje u Rijeci novi vid solidarnosti.
Izvan baje se ostavlja obješena vrećica s hranom, jednog stalnog korisnika tog vida prehrane sam već upamtio. Kad ja idem u dućan ostavim svoje plastične boce, nije se još dogodilo da ih u povratku vidim. Dok se svijet istinski ne suoči s ovim problemom nužne su slične mjere.
Upamtite, manje od 20 posto svjetskog stanovništva drži više od 80 posto svjetskog bogatstva!
One rijetke koji primjećuju da je skoro sve postavljeno naopako upozoravaju da se neće dobro provesti nastave li uznemiravati javnosti, ili kvariti mladež, "princip je isti, sve su ostalo nijanse" ...
Nikad nisam volio Van Gogha iako je imao iste poroke kao ja. Zadnji put u Amsterdamu nisam ni ušao s učenicima u njegov muzej, čekao sam ih u obližnjem parku. Psihološki mi je zanimljiva ta zaluđenost njegovim suncokretima.
No ta njegova zvjezdana noć je nešto vanserijsko, vanzemaljsko, baš mi je žao što nisam uspio dobiti nešto veću reprodukciju, idealna slika za meditaciju...
Tabloidi cijelog svijeta su prenijeli bijes Sienne Miller jer teren na kojem su snimane njene golišave scene nije bio dobro osiguran. I laiku je jasno da je nakon velikog napretka tehnike praktično nemoguće osigurati vanjske prostore, ljetos sam objavio na blogu sliku, dvije sa snimanja filma u Berlinu, snimljeno između redara. Dobro je dok se još kako tako mogu osigurati vlastita četiri zida...
Gledam "Piramidu" i saznajem da je u utrci za najvećeg zločinca u povijesti pobijedio Mao Tse Tung, lik čijih par knjiga imam u kućnoj knjižnici. Tito je tamo negdje tek deseti, kako sam shvatio, a ovi naši noviji nisu ni upali u konkurenciju.
Neuspjeh za neuspjehom.
Kratko rečeno, riknula mi kanta, ja sam dodatno uspio, poništiti podatke koji su se možda još i mogli spasiti, što je sljedeće...
Pušio sam kao student preko svake mjere, pio žestoka pića, da ne nabrajam druge poroke. Uz to je išla ljuta hrana, posebno sam se častio ajvarom i feferonima.
Sve, baš sve to, je daleka prošlost. Ipak se volim zavarati blagim ajvarom i blagim feferonima. Nije to ono al opet. Volim lagane perverzije i u hrani pa sam bez razmišljanja kupio makedonske blage feferone punjene sirom.
Blagi su možda po makedonskim mjerilima.
Izazov mi je uputio veliki pjesnik u egzilu.
Volim...
Čudake naše, u pravilima rupe
Prirodu tužnu, kako u skladu diše
Ljepote prave, malo ispalo dupe
Cure vedre, ma volim i dlakave piše.
Ne volim...
Debile što vode taj narod bez mode,
Šefove diktatore koji sve znaju
Mitove, uzorke zdrave gradske vode
Naše šminkerice u svom punom sjaju.
Sramim se...
Tih kurvi što moj blog redovito prate
Stave anonimno komentare jadne
I onako usput praznu slamu mlate
Trovajući mi te moje dane radne.
Fascinira me...
Ta sva glupost ljudska, što povijest riše
Narančasta boja, blogerice prave
Dok tragove moje stalno brišu kiše
Ipak me one dalje, bez mjere slave.
Želio bih...
Nesmetano proučavati pubise
Dalje održavati svoj način života
Reći debilu, skuliraj il ubi se
Neometan bit od kretena ili skota.
Neću izazivati satie,pg, danielu, sewena, caricu vrta, mladu kiku i ostale naše velike pjesnike, al ako se kom bude dalo, bujrum.
Nisam baš ljubitelj opere al su me danas dokumentarac «arte» televizije o životu Marie Callas, te njen glas koji sam možda dva tri puta prije kratko čuo, ostavili bez daha. Kao jako mlada pjevala je za naciste i fašiste u Grčkoj, poslije u SAD-u nisu odmah prepoznali njen talent. Bogato se udala s dogovorom, da se oboje posvete njenoj karijeri. Nametnula se kao najznačajnija operna diva dvadesetog stoljeća, sklona debljanju, ujedno perfekcionist, za potrebe uloge je u mjesec dana smršala35 kila. Mene je kao jezičara posebno impresioniralo kako tečno govori sve jezike kojima je vladala, osim svog grčkog, engleski, francuski, njemački, talijanski, nisam siguran, čini mi se da je i španjolski bio u igri. Nekoliko puta u dokumentarcu je naglasila da ima tipično ženske slabosti, mislim da je zato nakon razvoda postala ljubavnica grčkog multimilijardera Onassisa, zatrudnila je s njim, no dijete je umrlo nakon rođenja. Nakon smrti su ostale samo snimke njenih nastupa.
«Ide zeko oko tebe, pazi da te ne ogrebe», «samo nek se zna, da sam glavni ja»...
Znaju li članovi većinskih školskih sindikata koliko su platili današnji hepening svojih vođa s vodećim političarima u zemlji i čime su se oni hvalili («danas zaostajemo samo 14 posto za prosjekom plaća»). Iznose se obrisi političkih programa glede obrazovanja, i onda vrhunac, glasovanje izabranih delegata. Koja kulminacija, koji rasplet, profesor tjelesnog je sve vještiji redatelj, ajme meni, još je nama i dobro...
Što više čitam, sve sam siromašniji.
Što više berem, više gladujem.
Danas sam baš odlučio ništa ne slikati, samo uživati u šetnji sunčanim Korzom nakon posla. No naletila je čudna kineska turistkinja koju sam primjetio s dvadesetak metara udaljenosti na punoj šetnici. Izgledala je sprijeda otprilike, kako mali Perica zamišlja savršeno dotjeranu klošaricu, a gard joj je bio samouvjeren i beskompromisan. Rijetko riskiram, ovaj put sam napravio par neuspješnih snimaka i sprijeda. Sličan stil sam viđao u alternativnim četvrtima Berlina i Pariza, kod Kineza bogami ne. U glavi sam odmah iskonstruirao priču, vjerojatno kćer nekog diplomata odrasla na Zapadu. Gledam fotku, s leđa izgleda sasvim drukčije, nema tih marama i sličnih dodataka. Jedinu fotku, koja je donekle uspjela...
umjesto mora gljive i gorski kotar. skoro da nema mjesta za parkirati. u šumama se ljudi sudaraju...
p.s.
to bi bio sedamstoti post
