Nachtfresser

Jako težak dan s preranim ustajanjem. Sinoć sam skoro do devet navečer bio na sastanku. Kolegica koju je to isto zadesilo kaže, kao da nije spavala. Mozak se trudi, al ako se uspije zahuktati negdje do polovice kapaciteta, velik uspjeh. Sjećam se poručnika iz vojske koji je slavodobitno galamio :»Sad valjda razumijete koliko ste neustajanjem u pet ili šest ujutro dnevno gubili sati života ! Matematika je svakom jasna !» Meni je jasno da sam tad izgubio točno godinu dana života, a danas skoro cijeli dan. Nije cijeli, maloprije sam otkrio da se na jednom drugom portalu na naslovnici raspravlja o mojoj poeziji i da uglavnom preovladavaju kritike, to me osvježilo i pomoglo da preživim dan. Ovdje se večeras jako mučim provesti odluku koju sam bez ikakve prisile sam donio, da svaki dan, kad sam doma, moram nešto napisati. Sutra idem na put, i lanci su u prtljažniku.

Glupo je, koliko puta sam se premišljao, kad sam imao novaca, kupiti knjigu ili ne. Malo sam ovih dana prošetao svojom blog arhivom i shvatio da najviše ilustracija imam iz knjige za koju sam se jako dvoumio, kupiti ili ne. Unaprijed sam odredio koliko ću u knjižari potrošiti, a knjiga je koštala pedeset ondašnjih pfenniga više...

Danas se u novinama moglo čitati o dvije zanimljive stvari, papa je izjavio da svećenike pedofile treba kazniti, a Dražen Ilinčić je promovirao prvi svoj i hrvatski gay roman «Berlinski ručnik». Iako sam poznavao samo jednog deklariranog homoseksualca, mnogo više lezbijki, iako smatram da je jedan od najgorih blogova uopće, što sam svojevremeno i pisao, onaj gay oporbe s cool liste, pozdravljam obadva događaja. Mali koraci za manjine, veliki za Hrvatsku.

Nitko ne sluša
Svi okolo pametni
Utišat priču.

Nisam volio Moneta. Sad kad se polako predajem, počinje mi se sviđati.
p.s.
Pokušavao sam vas sve komentirati, ali izgleda da smo mi koji koristimo firefox već dva dana onemogućeni u tome...

Ja sam u nižim razredima osnovne škole još morao nositi kutu i pamtim koliko mi je to smetalo. I kasnije jedina uniformnost koju sam priznavao bila je uniformnost u jeansu i tenisicama. Neke ideje slobodne škole Summerhill sam za vrijeme studija potpuno prihvatao. Kad sam počeo raditi u školi prkosio sam sustavu na razne načine, sjećam se i prilično provokativnih bedževa na majicama. Sustav me koliko toliko tolerirao, jedino što me par starijih kolegica i jedan kolega (gdine Uroš, nikad zaboravljeno) iza leđa ogovaralo.
Vremena u svijetu su se promijenila. Čak u Summerhillu su uvedene školske uniforme. Za kute se zalaže sve više profesora. Nijedna od «slobodnih škola» nije uspjela, nije se nametnula. Zato škole sve više brinu o zdravlju, uglavnom učenica. Kod nas, ako primjeti goli pupak na hodniku ili za vrijeme nastave, profesor može poslati učenicu po narančastu xxl majicu u administraciju, koju je ona dužna zadužiti i nositi do kraja nastavnog dana.

što reći ?! ništa. sve je u očima promatrača.

Sve ovo vrijeme što radim po školama trudim se provocirati. Kad s bivšim učenicima završim na piću, obično iz sjećanja izvuku neke moje frazetine, vrlo rijetko bilo što vezano uz školsko gradivo. Prvih godina su me roditelji redovito prijavljivali ravnateljima, sad se učenici čude ako naprimjer kažem da su duhan i marihuana štetni za zdravlje, kao uostalom i goli pupak i da je to neoboriva istina. Nakon teme trendova i što je in ,a što out, gdje sam poprilično provocirao (in su svugdje u svijetu ćela, podočnjaci, pa sam dodavao sve što bi se meni pripisati moglo), slijedila je tema, kako bi trebao izgledati pravi učenik. Nije baš išlo s diskusijom, pa sam odlikaša s grupe proglasio idealnim. Ne može, vrisnula je druga učenica, imam argument (kod mene se argumentirano raspravlja, ako to još netko nije shvatio). Dečko nema pivski trbuh, a u svijetu je to in, kako smo mi u diskusiji prije par dana zaključili...

Ljute me svi ti koji bi manipulirali, veseli me sve bazično demokratično kao npr. izvjesna pobuna u Mexiku koja se događa. Znam da će more pronaći svoj put, koliko god stijene postojane bile,,,

Cijeli dan sam proveo uz kompjutor radeći bannere i slične gluposti na besplatnim servisima. Pet-šest sam ih i spremio da bih ih na kraju ipak poništio. Imao sam ideju za ironičan post o pivu i travi, vidim da se o tome na blogu ponovo dosta piše i svi sve znaju, da bi na naslovnici osvanuo ozbiljan post o tome. Shvatio sam kolko se tema ofucala i odustao. Bezidejno pijuckam Becks buljeći u prazninu ekrana.

Postoji jedan problem u našem školstvu pred kojim svi zatvaraju oči. Mladim učiteljima i profesorima je sve teže stupiti u stalni radni odnos. Ako i uspiju, njihova plaća je još potcjenjenija od one njihovih kolega, a obično postaju i igračke za izrabljivanje svojih ravnatelja. Poziv ispod cijene + položaj ispod cijene = bijeg iz sustava. Neki su, nedavno sam razgovarao s grupom mladih prosvjetara, otkrili pravilnu formulu, natječu se samo u natječajima za pola radnog vremena. Ako uspiju, steknu određenu sigurnost svakodnevnog preživljavanja, slobodno vrijeme koriste da bi zaradili za život, ako su sretno udane da se brinu o djeci, ako su im situirani roditelji, za pisanje magistarskog rada. Uglavnom škola postaje privremeni usputni posao. Na nedavni natječaj jedne škole, za profesora hrvatskog jezika, na pola radnog vremena, javilo se 45 kandidata. Neki od njih su već uspješni u izdavaštvu i na drugim poljima, al nije na odmet dodatna sigurnost...

Loše se osjećam (tjedan jutarnje smjene), nisam nizašto i gledam televiziju. Mislim preskočiti blog dan, kad vidi, spominjanje splitskog turističkog razvoja. Tako smo i mi prošle godine imali trodnevni seminar u Splitu. Rezerviran nam je jedan navodno svježe renoviran hotel, dvokrevetne sobe. Tu se meni unaprijed javio prvi problem, ne podnosim spavanje s nepoznatim istospolcima u sobi. No, pregrizao sam jezik i otputovao. Kad sam stigao prva impresija je bila, zanimljivo, hotel i stambena zgrada djeluju kao jedna cjelina. Na dosta balkona s lijeve strane sušilo se rublje, na jednom tip u potkošulji i gaćama uživao u žuji. Odvažio sam se na recepciji i pitao, jel se slučajno može naći jednokrevetna soba, ako je potrebno i uz nadoplatu, iako sam znao da smo zakupili hotel i da je to praktično nemoguće. Ljubazna djevojka me potpuno razumjela i budući da nije bilo nikog u blizini, prišapnula mi da me može eventualno poslati u neobnovljeni dio hotela, ima par soba, imaju tuševe i balkone, po istoj cijeni. Naravno da sam odmah pristao i dobio ogroman starinski ključ. Zažalio sam jer nisam imao sa sobom fotoaparat, djeca su se valjala na prljavom tepihu ispred moje sobe, u susjedstvu je netko podgrijavao juhu iz vrećice, ali u ono malo slobodnog vremena sam uživao na balkonu uz piće iz obližnjeg jeftinog marketa, u zgradi, koja mi je na prvi pogled sličila na napuštenu ruševinu...

Ma samo pljujte
Dižite slabašni glas
Korak sam iza...

Danas sam imao pretrpan raspored, 8-11.30 nastava, zatim sastanak predviđenog trajanja 3 sata. Najgore je bilo to rano ustajanje, točnije nedostatak spavanja jer sam već oko 5 bio na nogama. Shvatio sam da ću teško izdržati pa sam odlučio što manje uzimati riječ na sastanku. Na početku je to nekako funkcioniralo, ali je zbunilo suradnike u projektu. U jednom momentu je voditeljica izravno tražila moje mišljenje, ostao sam cool, to mi pitanje nije od primarne važnosti, kako tim odluči, meni pravo. Sklapale su mi se oči, al mozak je registrirao skretanje diskusije u neželjenom smjeru. I nisam izdržao iako je organizam davao signale, sušeći mi usne. Doručkovao sam oko 17.00...

Danas sam, što inače izričito izbjegavam, autoritativno riješio jedan problem. Puko film, svak ipak ima svoj prag tolerancije. Ne znam je li tko od vas čitao western starog i već pomalo zaboravljenog majstora Zane Greya «Nevada». Kad izgleda da revolveraš nadimka Nevada kukavički napušta mjesto nesuđenog dvoboja, iskusan netko komentira :»To je igra između pravog revolveraša i onog koji samo umišlja da to jest.» Kraj romana komentatoru naravno daje pravo. Popuštamo, dok slabići ne pretjeraju.

Ovaj tjedan mi je užasan, svaki dan osim ponedjeljka moram rano ustati, a ponedjeljkom redovito greškom ustanem ranije nego što trebam, pa mi to pokvari dan. S čežnjom se sjećam vikenda i kako se dobro spavalo. Noćas sam se izvrtio poput xiole u bunilu, ona je jadna pod temperaturom. Organizam mi prosvjeduje protiv radnog tjedna. Teorija da je rad stvorio čovjeka sve mi manje drži vodu. Odmarajte se ljudi da bi mogli biti kreativni...

Pobjegao sam na Otok i okupao se u moru. Pokušao sam napraviti autoportret u moru,ali nije baš uspio. Ujutro sam čitao novi list i iznenadio se, većina meni dragih blogerica, pjesnikinja spomenuta. Oni koji se nisu kupali uživali su na svoj način poput gospodina na slici ...

Nevjerojatno lijep dan vani, a ja se tek razbuđujem. Sunce razara posljednje ostatke noćnog dima, žene vješaju rublje na balkone, da još koja ptica zapjeva bilo bi idilično. Čak ni susjedi ne buše zidove. Grijeh je ostati doma. Svejedno, dok se ja ne pokrenem, past će mrak.

Zašto je namjestila budilicu, ako se namjeravala ubiti ? Ključno pitanje iz dosadnog filma. Valjda se bojala, ako se predomisli, da ne zakasni na posao...

Na nekoliko ženskih blogova koje pratim se upravo kupuju cipele. O cipelama se piše više nego o bilo kojem odjevnom predmetu. Cipele su fetiš. Istovremeno čitam ova dva dana ženske eseje o SM odnosu (vidi prethodni post ). Na ilustracijama ne nedostaje cipela, ženskih naravno

Duhovita njemačka blogerica Kathrin Passig je na iznenađenje javnosti osvojila njemačku elitnu književnu nagradu Bachmann, najznačajniju njemačkog jezičnog područja. 36-ogodišnja pjesnikinja, široke kulture i interesa ( jedno od područja zanimanja joj je i sadomazohizam) trenutno objavljuje na utjecajnom skupnom blogu ogromni stroj

Hrvatska je pobijedila Englesku. Još samo da i svi mi počnemo rješavati svoje probleme. Ja sigurno neću žuriti, svako malo se nešto u sustavu mijenja. Prioritet mi nije promjena sustava, nego problem špine s hladnom vodom u kupaonici. Da se mogu oporaviti nakon dana koji su mi obilježili nesretnici..
update:
zbog ove anonimne prijetnje kod prošlog posta, prisiljen sam ponovo barem privremeno zapriječiti komentiranje dobronamjernim ljudima koji nemaju blogove. žao mi je al živimo u državi kakvoj živimo, htjeli mi to ili ne, a kultura komunikacije nam je na nuli. o apsurdnosti napisanog teksta neću ni riječi...

Gubim se u kombinacijama boja
Postajem nesiguran u priču
O nužnosti promjene programa
Svakodnevnih švrljanja
Otkad pijem kvalitetno
Raste mi pivski trbuh
Kao i mogućnost noćnih bijegova
Cure postaju darežljive
Sad kad o curama
Više ne razmišljam.

i tako, s vremena na vrijeme, tresne me depresija...

Otkako je u školi zabranjen goli pupak, primjećujem skoro svaki goli pupak, prije sam samo neke piercinge i to kod zanimljivijih osoba. Ne razumijem taj zazor prema golotinji, sve je manje i golih umjetničkih pobuna. Mislim da barem umjetnici ne bi smjeli činiti kompromise.
Golim tijelom protiv sivila svakodnevice, aktualnije nego u vrijeme kad je nastalo!

Vidim da se xiola hvali svojim kuharskim umijećem, pa pokušavam mozgati o tome, da se ne bih živcirao debilanom dijela moje poslovne okoline. Mislim da se samo na tri jela može prepoznati kuhar/ica majstor/ica : grah, tripice i riblja juha (paprikaši već više manje). Toliko različitih grahova sam probao, a skoro svaki jedinstven na svoj (makar preslani) način. Da, sve rijeđe se nađe i kvalitetno osušeni pršut nek oproste moje drage prijateljice vegetarijanke

Nije više samo vrbnička čedna zona u pitanju, pokreću se nove akcije pravovjernika. Prvi su na udaru goli ženski trbusi u javnim ustanovama, dosta diktature nezdrave mode. Prijavio bih i jednu kolegicu, sumnjiva je, čini mi se da previše uživa u životu...

Ma sve sam vas na vrijeme prokužio. Izgledam zbunjeno ? Da, zbunjen sam kako to diletantski radite. U koji sam to igrokaz ja upao, lutke više ne znaju slijediti konac. Mogli ste me lijepo zamoliti, dopustio bih vam čiščenje mravojedi dragi...

Ma dobar mi je taj Christian Schad, a ne nalazim ga ni u jednom odabiru umjetnika 20.stoljeća. Slika se zove «prijateljice», nastala 1930., izvanredno

Kao ova mačka, kojoj samo oči svijetle, došuljat će se i smrt ...

Maknuo sam fotku iz prošlog posta na osobni zahtjev.U Zagrebu, na Špici, kad potražiš vece, pogledaš u nebo i shvatiš da je sve čisto :P

hedwig je napravila nevjerojatan kiks, iz Pariza se odselila u Zagreb. Zahvaljujući tome mogao sam, uoči sindikalnog sastanka, prenoćiti u metropoli nakon dugog vremena. U prvi mah sam posumnjao u njeno duhovno zdravlje, pogriješio sam, već joj je sve jasno i kalkulira o odlasku u Berlin.