Jako težak dan s preranim ustajanjem. Sinoć sam skoro do devet navečer bio na sastanku. Kolegica koju je to isto zadesilo kaže, kao da nije spavala. Mozak se trudi, al ako se uspije zahuktati negdje do polovice kapaciteta, velik uspjeh. Sjećam se poručnika iz vojske koji je slavodobitno galamio :»Sad valjda razumijete koliko ste neustajanjem u pet ili šest ujutro dnevno gubili sati života ! Matematika je svakom jasna !» Meni je jasno da sam tad izgubio točno godinu dana života, a danas skoro cijeli dan. Nije cijeli, maloprije sam otkrio da se na jednom drugom portalu na naslovnici raspravlja o mojoj poeziji i da uglavnom preovladavaju kritike, to me osvježilo i pomoglo da preživim dan. Ovdje se večeras jako mučim provesti odluku koju sam bez ikakve prisile sam donio, da svaki dan, kad sam doma, moram nešto napisati. Sutra idem na put, i lanci su u prtljažniku.
Post je objavljen 31.10.2006. u 23:44 sati.