Nachtfresser

Hej ajmo opet
Ujutro nestajemo
I nikom ništa.

Ne volim ako netko ne razumije
Ako se ne razumije, onda se pita
Prevest ću i na njemački ulomak
Ako treba
Na njemačkom je pismenom jasno
Zabune zbilja biti ne može
Samo u njemačkom sam siguran
Ne volim loptanje pogrešno shvaćenim
Metaforama i drugim stilskim figurama
Osim metafore pamtim samo hiperbolu
Čitam ih stalno u blogovima
Priznajte ljudi nije sramota
Boli vas glava od jebenog vremena
Nemojte gađati velikim riječima
Teme trivijalnije od čarapa s rupom
Desi se to ponekad, odlutaš i tak to
Nisi shvatila prijateljice moja
Jednom sam i ja pisao čisto realistički
Bez i jedne stilske figure
Ako to još objašnjavat morao budem
Zbogom (prvotno stajalo odjebi).
moram glancati stil, uh ta kiša...

Htio sam pisati otprilike o savršenstvu privida, sad vidim, Papalagi mi uzela temu. Imao sam rezervnu, radi se o 29. novembru, al ona traži priču. Ravnodušan sam od početka prema bivšoj državi i njenim leaderima, a nisam podnosio ni tudžmana ni miloševića. Mnogo bliži su mi uvijek bili boemi od predsjednika država.
U Rijeci je postojao jedan teško bolesni heroj ulice imenom Boris. S njim bih se često zadržao u razgovoru i platio mu piće. Vidjelo se da je prolupao, al u tom ludilu je bilo sistema.
Jednom sam umoran u kasnim satima odlazio s posla, jedva sam čekao doći doma, kad tamo naletim na njega, potpuno pijan, u odijelu. Slavio je dan bivše republike. Popili smo piće, pitao sam ga, može li se popeti tih par metara do svog prebivališta, on je rekao, nemaj brige.
Poslije sam saznao da to baš nije bilo tako, par koraka dalje stala policijska marica i pokupila ga, unutra prijateljice noći i drugi beskućnici. Kad je šef shvatio koga su mladi policajci pokupili, naredio je uz psovke da se svi puste. Svi su se odmah rastrčali i pobjegli osim Borisa. On je rekao, ja sam bio na putu kojeg poznajem tik uz svoj dom, sad nemam pojma gdje sam i ne pada mi na pamet lutati u ovom stanju. Šef je naredio da ga odvezu tamo gdje su ga pokupili.
Već tri godine ga ne viđam, zabrinut sam, rado bih mu ponovo platio piće.

Kako umjetnik postane klasikom ? Čitao sam nedavno, Tina su doslovno do kraja života neke kolege smatrale običnom pijandurom. Ovaj Richter, s njim već po ne znam koji put ilustriram post, se nije puno protivio da ga za života (još je živ), proglase legendom, slično je bilo s hrvatskim (namjerno neću reći našim) Krležom. I Matvejeviću očito godi što ga je tamo neki smiješni "pjesnik Mile" tužio i sad mu, Matvejeviću, svi komplimentiraju. Za Tadijanovića su već baš svi zaboravili njegov nekorektan odnos prema nekim pjesnicima, koji zu barem pola koplja, po mom mišljenju, bili bolji od njega. Nadživio ih je, lol. Sad se piše povijest novog vala u našim prostorima, Igor Mirković, kao prvi, jednostavno je ignorirao riječku scenu i dobio pregršt pohvala. Samo je pitanje dana kad će netko pisati povijest hrvatskog bloga, meni je odavno eutanazirani halterego.blog.hr bio jednostavno neprejebiv. I fućka mi se za one koji nisu čuli prvi album od riječkih "parafa", njihova greška, što reče Valter, prljavci su bili šminkeri u usporedbi s njima...

gosti dolaze
i nebo je plakalo
takav je život.

Shirit Neshat, rođena u Iranu, živi u USA. Praktično se odrekla svoje islamske tradicije, kako se to u zapadnim medijima tumači. Čitao sam jednog Francuza, koji je napisao, da je najvažnija dilema kultura ili uljudba (civilizacija). Ne razumijem najbolje, čini mi se da će biti još spaljenih auta, jer nisu samo političari nesposobni, nego i filozofi počinju lupetati...Jedino ako pod kulturom ne smatra, u svim državama na ovim prostorima omiljeni, turbofolk...Iako me smatraju anarhistom, sav taj egzibicionizam s "islamskim" modnim stilom na Zapadu smatram neukusnim, pogotovo u javnim ustanovama, kao što su škole. I zabranio bih u Hrvatskoj i TOPčagičke i takva oružja kao što su thomsoni...
p.s. još prije dva mjeseca sam rekao, neću više politički spis, al bila je namjera pisati o primitivizmu...

Mlada pseta su najgora. Druže se s tobom dok pijete pivo, a onda bi da još zajedno skačete po terasi. Meni je svejedno moj prijatelj Poni, iako je i on mlad, bio draži, al on očito ozbiljno radi na r(d)ekonstrukciji svog bloga, pa moram tražiti drugo društvo iz vanljudskog svijeta...Mladi psi su uporni, žele piti baš iz tvoje boce. Ja sam spreman na kompromise, al mi je žao psa jer griješi....

Budući da baš nemam inspiracije za pisanje, a i ovaj puni mjesec me dobro izvrtio prošli tjedan, te da u ponedjeljak očekujem posjet školskog inspektora, s kojim sam imao otvoreni okršaj prije valjda desetak godina, pisat ću o nečemu što mi se odavno ne sviđa ovdje na blogu. Postoje blogeri koje samo ja komentiram, a i oni meni ponekad svrate. Nikoga ne zanima život jedne dizajnerice u Kini (drugapolovicamozga.blog.hr). Izuzetan pjesnik (fleurimerogis.blog.hr) ne piše već par mjeseci, njegove pjesme je recenziralo nas dvoje-troje, ja bih se neke rado prisjetio, al više nema ni arhive. Hedwig (hedwig.blog.hr) živi u glavnom gradu Zapadne Europe, radi u muzeju koje sve maturalne eskurzije posjećuju, osim mene su je ponekad posjećivali papalagi i alje, naravno da joj se više ne da pisati. S Naroen je izgleda krenulo, a nadam se uskoro i s Azzjom. Just4me sam odavno linkao... S druge strane razne djevojke s otoka su izuzetno dobro posjećene, dobra slika domovine naše :P...

"I want to paint something thats gorgeous, something thats perfekt, so that its full of sadness."
"Ich möchte etwas Großartiges malen, etwas Vollkommenes-etwas voller Traurigkeit."
"Je veux peindre quelque chose de splendide, de parfait, qui soit donc plein de tristesse."
"Želio sam naslikati nešto veličanstveno, nešto savršeno- nešto ispunjeno tugom."
"Želeo sam da naslikam..."
Gary Hume, 1962 born in Kent, lives and works in London, UK

Ranije sam često debatirao o smislu života. Sad volim slušati druge o istoj temi, očekujem da me konačno netko iznenadi originalnim mišljenjem. Jedno vrijeme sam se čak bojao gubitka vremena. Sad obožavam dokolicu. Nekad sam poznavao samo jednu osobu koja je samnom dijelila oduševljenje umjetnošću Yvesa Kleina. Sad ih poznajem,zahvaljujući djelomice i našem "prosvjetiteljskom radu", znatno više. On je jednom objavio, da jedini smisao može biti nadmašiti stvoritelja. U tome je i uspio, stvorio je plavu boju, kakva ne postoji u prirodi i ona mu je postala zaštitni znak. Izuzetno lijepo, nedugo nakon toga se mlad ubio. Fascinirao je i načinom iskorištavanja modela. Bezuvjetno su mu vjerovale, dok je stvarao svoje slikovne "kompozicije"...

Francuska, paljenja auta, ej, da je nekako parkirati u centru...

Radim zbilja u jednoj od boljih hrvatskih škola. Znam to, jer sam u desetak radio, barem toliko ih još kao sindikalac obišao, razmijenio iskustva s barem pedesetak ljudi iz različitih škola. Teorija se odvija u jednoj od najljepših starih zgrada, a praksa u novoizgrađenoj, izuzetno dobro opremljenoj, zgradi futurističkog izgleda. Škola je predstavljena u novom "teenu" i sve izgleda savršeno. Naravno da je dogovoreno, koji prostori će se snimati, te koji učenici/e govoriti u teen parlaonici. Ne znam kako im je promakla Tamara, njene su narukvice i ruksak (krivo pripisan nekoj Ani) na strani 91, a slika koju objavljujem na strani 92. Ona baš ne odgovara kriterijima, al nikad ništa ne smije biti presterilno ;)...

I meni je već dosta, al stoički izdržavam...

Sve ste pogrešno shvatili gospodo
Dobro, dio krivice je i u meni
Odakle ja mogu znati
Kolika je vaša moć rasuđivanja.

Precijenio sam vas gospodo
To mi se uvijek događa
Sudim po sebi i zaboravim
Da sam okružen dupeliscima.

Ni moj naputak nije bio jasan
Slažem se, dio krivice moje
Ja, koji nikad slušao nisam
Nespreman na "slušatelje"

Osudili su Matvejevića gospodo
I vi ćete šutjeti kao da su samo
Ubili jato golubova ili silovali
Petnaestogodišnjakinju, izazivala.

Naravno da je izazivala
Svi ti pupci kojima zavidite
Dižu moral okolnim starcima
Vrijeme je za bombu

Ona bi raznijela umove
Svih tih sudaca neumnika
Narod bi slavio i svi bi
Čitali mene, ponija i non se...

update:
krajnje je vrijeme da krenem na otok pa vas do ponedjeljka ne stignem posjetiti :( ...

Mislio sam da će monumentalni spomenici nestati s varijantom socijalizma, koju nismo voljeli. Za boravka u Berlinu sam upotrijebio jedno popodne za istraživanje, veliki broj obitelji se skuplja u parkovima ispred fizički najvećih spomenika. Socijalistički realizam, kao u pravac u umjetnosti, je smiješan, al smiješni su i naši suvremenici. U Rijeci se u elitnim klubovima slušaju narodnjaci iliti cajke. Meni okolica baš ne djeluje normalno, malo me tješi europsko okruženje. Možda Sanader i tim obožavateljima objasni, da nije u nacionalnom interesu, slušati to smeće. Jedina šansa za demokratski preodgoj kod hrvata.
Čitajte današnji "Novi list". Aldo Paquola u svom tekstu "Praznomlat taštine" pljuje sebe, direkt u lice. Loši tekstovi govore isključivo o autoru.
Danas baš nemam inspiraciju.