Nachtfresser

Naravno iz Berlina sam donio i hrpu knjiga. Nekoliko njih predstavlja i osvrte na olovne sedamdesete godine u Njemačkoj i, ono što mene posebno raduje, pune su autentičnih fotografija. Često se i kod nas postavlja pitanje kod onih koji su ipak donekle upoznati s tim zadnjim pokušajem ostvarenja revolucije u zapadnom svijetu, kako je pobuna u tako dobro organiziranom policijskom društvu kao što je njemačko mogla tako drugo trajati. Desetak ljudi je držalo državu u šahu desetak godina. Odgovor je jednostavan, imali su puno simpatizera i stanova na raspolaganju, tako da su npr. Gudrun Ensslin i Baader, dok je on imao izvjesnih zdravstvenih problema, koristili isključivo stanove s kupaonicama, dok ih je najbolje organizirana policija na svijetu bezuspješno tražila.
Meni su ipak neke druge stvari zanimljivije. Gledam sve te fotke s demonstracija i prosvjednih skupova i skoro svi puše, jedan, maksimum dvoje po fotografiji ne. Danas skoro nitko iz tih tkz. lijevih krugova ne puši. Sjećam se i vječnog Brechta, koji je jedno vrijeme inzistirao da se u kazalištu dopusti pušenje i pijenje. I on je bio ljevičar i što je još gore pristaša socijalizma. Slikajući se uz njegov spomenik mogao sam mu ponuditi samo ono što sam momentalno imao, limenku Becksa, u blizini se nije moglo kupiti bolje pivo.