Nachtfresser

Penjao sam se i na stup pobjede (Siegessäule) u Berlinu. Ružno zdanje, posvećeno božici pobjede Viktoriji, simpatično jedino u Wendersovom kultnom filmu *Nebo nad Berlinom*. Upravo je u tijeku ponovno suđenje pripadnicima *revolucionarnih stanica* (revolutionelle Zellen), koji su početkom devedesetih pokušali to zdanje dići u zrak, kao simbol njemačkog imperijalizma. Igrom slučaja upoznao sam se s jednom pripadnicom te skupine i ona ne vidi u čemu je problem glede te ideje. Ima jedan sitni, što se mene tiče, okolo su brze prometnice. I bez obzira što bi se izabrao trenutak kad je u prometu najmanje automobila, možda bih baš ja ili netko drugi od pobunjeničkih legendi ;), te kobne noći bio poslan u vječna lovišta i to posredstvom *crvenih drugova*. Tih kolateralnih šteta sam se nagledao u jednom drugom jebenom ratu, a njemački drugovi/arice o nekim stvarima pojma nemaju...

Peti pokušaj unošenja uradka o jednom berlinskom mačku. Virtualni štakori su ljubomorni na ljepotu eseja o mačku, koji ima vlastiti WC, neće jesti, štrajka glađu, ako on nije potpuno čist, zna se radovati dobrom jelu, skače na donositelja, a ono prosječno, aristokratski, dakle s prezirom, ravan Garfieldu ipak pojede, oni su tri puta uspješno pojeli esej, četvrti put sam ga sam zaustavio, jer sam, već poprilično bijesan zaboravio fotografiju današnjeg (ne)suđenog heroja ovog bloga, nadam se da će se ti bezimeni otrovati na otrov, koji sam ostavio između redova *g*.

Odmor je prošao, ne snalazim se uopće u stanu, dugo me nije bilo. Televizor koji imam godinama odjednom mi djeluje ogroman, sve me zbunjuje, rezervu piva sam tako dobro sakrio da ga jedva pronalazim, ne znam se javiti na bežični telefon ili ga nisam dobro stavio na postolje nakon prvog javljanja, nemam ideju što bi se moglo jesti... Nakon ljeta, Rodina i zadnjih dana kupanja u moru, čak dvaput dnevno, povratak u odvratnu svakodnevicu. Mobitel već zvoni, baterija vjerojatno nikad više neće izdržati deset dana bez punjenja...

Ovo su idoli grupice od Vas. Ako Vam djeluju normalno i Vi ste normalni po današnjim horvatskim standardima, laku noć i pozdrav mojoj Halterici koja nas je na moje zadovoljstvo izbrisala sa svoje stranice. Zašto bi neuki na lak način uživali?
P.s. od Zorana mi je ipak uvijek draža Neca Falk, samo najjači ostaju, meni je jača i od Josipe. Pozdrav i Mladenu, hrvatski jezik nek vježbaju oni koji zbilja imaju dovoljno vremena;)

Budući da su kako čitateljice, tako i moje blog heroine očito na odmoru i ja vjerojatno sutra bježim na otok u izolaciju. Vrijeme je i za prvo kupanje u moru, ako me vrijeme, kao što izgleda obećava, opet ne izda *GG*. Pusa i živjeli!

Listajući Bergmannovu autobiografsku knjigu, na njemačkom prevedenu kao "Sonntagskinder", zaintrigirao me odlomak, na stranici koja se prva otvorila. Neki tip imenom Pu je dobio priliku od Uhrmachera , da dobije odgovor na pitanje koje ga najviše zanima. Detalje i kontekst ne znam, jer mi je knjiga bila preskupa, odnosno druge su mi knjige bile važnije pa je nisam kupio. Postavio je pitanje o danu kad će umrijeti i dobio jednostavan odgovor:"Uvijek!" Razmišljao sam na koje bi pitanje, osim onog da li sam za dobro pivo, odgovorio uvijek, nametnulo mi se u Berlinu pitanje :"Jesmo li promatrani ?"

Naravno iz Berlina sam donio i hrpu knjiga. Nekoliko njih predstavlja i osvrte na olovne sedamdesete godine u Njemačkoj i, ono što mene posebno raduje, pune su autentičnih fotografija. Često se i kod nas postavlja pitanje kod onih koji su ipak donekle upoznati s tim zadnjim pokušajem ostvarenja revolucije u zapadnom svijetu, kako je pobuna u tako dobro organiziranom policijskom društvu kao što je njemačko mogla tako drugo trajati. Desetak ljudi je držalo državu u šahu desetak godina. Odgovor je jednostavan, imali su puno simpatizera i stanova na raspolaganju, tako da su npr. Gudrun Ensslin i Baader, dok je on imao izvjesnih zdravstvenih problema, koristili isključivo stanove s kupaonicama, dok ih je najbolje organizirana policija na svijetu bezuspješno tražila.
Meni su ipak neke druge stvari zanimljivije. Gledam sve te fotke s demonstracija i prosvjednih skupova i skoro svi puše, jedan, maksimum dvoje po fotografiji ne. Danas skoro nitko iz tih tkz. lijevih krugova ne puši. Sjećam se i vječnog Brechta, koji je jedno vrijeme inzistirao da se u kazalištu dopusti pušenje i pijenje. I on je bio ljevičar i što je još gore pristaša socijalizma. Slikajući se uz njegov spomenik mogao sam mu ponuditi samo ono što sam momentalno imao, limenku Becksa, u blizini se nije moglo kupiti bolje pivo.

Samo kratko, vratio sam se nakon danonoćne vožnje u Hrvatsku, umoran sam i dat ću pravo svojim kritičarima , dvoje ih je, al u postocima mojih čitatelja to je ogroman broj, tekstovi i ono što želim reći sve su nerazumljiviji, večera ću pokušati još samo dodati jednu berlinsku fotku na meditacije o lutkama s naslovne strane *g*.