My spiritual exercises
ponedjeljak, 30.10.2017.
IVICA TODORIĆ JE U PROŠLOJ INKARNACIJI BIO FRANK ROCKFELLER!
Ivicu Todorića ne treba posebno predstavljati, iz tog razloga što je njegova biografija, naročito u zadnje vrijeme, jako dobro poznata. Da li je u prošlom životu Todorić bio nešto slično kao u ovom? Ja tvrdim da jest. Već duže vrijeme (možda i koji mjesec) imam neki „deja vu“ osjećaj kada vidim Todorića na malom ekranu. U posljednjih par tjedana shvatio sam da zapravo ima neke slične crte kao David Rockefeller, trenutni (još uvijek) patrijarh familije Rockfeller. Pošto je porodično stablo Rockfellerovih poprilično razgranato, trebalo mi je neko vrijeme da dođem do definitivnog zaključka: Ivica Todorić inkarnacija je Franka Rockfellera (8 August 1845 – 15 April 1917).
Tko je bio ovaj član familije Rockfeller? Bio je jedan od trojice braće utemeljitelja Standard Oil kompanije, u drugoj polovini 19. stoljeća. Dogurao je do mjesta potpredsjednika kompanije, međutim bio se posvađao sa ostalom dvojicom, te potom nastavio sam. (Do kraja života neće s njima progovoriti ni riječ.) Razdor je nastao zbog toga što najstariji brat John D. nije vodio računa o Frankovom udjelu u kompaniji Pioneer Oil, te svađe sa Frankovim partnerom, sa kojim je dijelio vlasništvo nad Franklin Mine kompanijom.
Frank Rockefeller je započeo potom biznis sa uzgojem stoke, koji se kasnije pokazao neisplativim, kada su nagrnuli doseljenici. Zbog širenja mreže željeznice prostor za ispašu morao se smanjiti, pa je tokom vremena njegov ranč bio izgubio na vrijednosti - morao je biti prodan ispod cijene.
Frank nije bio toliko uspješan u businessu kao njegova dva brata. Velika cifra koju je uložio u rudnike pokazala se neisplativim, isto kao i ulaganje u vrijednosne papire. Pronašao je stabilnost tek ulaganejm u kompaniju koja proizvodi čelik, Buckeye Steel Castings. Bio je tri godine predsjednik kompanije (1905-1908) kada ga je na tom mjestu zamijenio Prescott Bush (djed George Busha starijeg). Dalje je nastavio kao potpredsjednik. Kao što je rečeno, nije se htio pomiriti sa braćom, čak ni na insistiranje srednjeg brata Williama, godinu dana prije smrti, to jest 1916. godine.
U PIRAMIDI NA MARSU – 4. i 5. poglavlje
4. POGLAVLJE
Dora Eycken, čim se otkačila od krila aviona, zauzela je položaj luka i odmah, u djeliću sekunde zapazila da se nalazi preblizu naselja, i da će morati malo 'manevrirati', želi li aterirati blizu željene tačke na zemlji. Istog časa, gotovo automatski je povukla ruke unazad, na ramena i ispružila noge, istovremeno lagano trzajući gornjim dijelom tijela u desnu stranu, kako bi dobila optimalan pravac. Računala je, da do impakta, koji je trebao uslijediti za oko jednu minutu, može prevaliti više od pola kilometra, te tako doći bliže brdskom prijevoju.
Bila je poput mačke, smirena i hladnokrvna, fokusirajući se poput lasera samo na prizemljenje. Mnoge je sate bila provela na obuci, skačući prvo sa malih visina, a potom sve većih i većih, bez padobrana. Svaki puta kad je iskakala iz aviona, u jednom stanju autohipnotičkog transa, odzvanjale su joj u ušima riječi intruktora sa obuke: „Kada ateriraš, noge ti postaju čelične opruge; one apsorbiraju impakt. Veličina i jakost čeličnih opruga se automatski prilagođavaju visini sa koje skačeš. Nema boli; ti ne osjećaš nikakav strah!“
Bilo je potrebno utrošiti dosta vremena na mnogobrojne pripreme, kako bi se ostvario cilj – skočiti sa veoma velike visine, odnosno iz aviona – i preživjeti. U teoriji, tijelo kada jednom dosegne brzinu slobodnog pada, koja iznosi oko 10 metara u sekundi, ono ne može padati brže, bez obzira na povećanje visine. Tako da je ustvari svejedno, skače li se sa 100 m, sa 300 ili 3 hiljade metara.
Dora se približavala jednom obronku, te se pripremila za impakt. Ima još desetak sekundi! Tri, dva, jedan i tupi udarac o zemlju. Aterirala je poput mačke na travnati obronak brda, odskočila je ponovno u zrak nekoliko metara, napravila salto unaprijed i dočekala se potom na lagano savijene noge, baš kako je bila naučila na obuci. Od inercije je zatim pala potrbuške, no nije bila ozlijeđena. Nije odmah primijetila, da je zapravo pala unutar ograđenog prostora, koji je pripadao jednoj maloj ergeli.
Vlasnik, koji je slagao sijeno u hambaru, pomislivši kako je riječ o konjokradici, brzo je dotračao sa vilama u rukama, te snažno udario Doru po leđima. Ona se, baš kao da ju je samo potapšao, u trenu okrenula, te je zaprepaštenog starijeg, ali snažnog i plećatog muškarca oborila na zemlju jednim high-kickom. Potom je vješto preskočila ogradu, te se brzo udaljila, uz brdo, prema šumi.
Budući da je bila u dobroj kondiciji, koju je također stekla na obuci, a kasnije održavala, sa lakoćom se penjala nekih dvije stotine metara. Nije joj bilo teško pronaći mjesto koje je tražila, pošto se nalazilo tik uz cestu koja je vodila prijevojem, na pošumljenom vrhu brda, na nekih 700 metara nadmorske visine.
Kada je došla do njega, osvrnula se oko sebe. Pošto nije bilo nikoga u blizini, otipkala je nekoliko brojki na touch-screen zaslonu svojeg multifunkcionalnog sata, otpornog na udarce, na lijevoj ruci. Pred njom se rastvorio ulaz u jednu podzemnu prostoriju, zakamufliran gustim raslinjem. Brzo je šmugnula unutra, a vrata su se automatski zatvorila. Prostorija u kojoj se našla bila je omanja, i u njoj nije bilo ništa naročito, tačnije gotovo ništa osim golih zidova. Netko, tko bi slučajno čak i upao ovdje (a bilo je to praktički nemoguće) opet ne bi ništa otkrio.
Dora je ponovo otkucala šifru na svojem satu. Ispod nje su se rastvorila vrata, i ona je sišla u omanji lift. Na isti, odnosno sličan način je aktivirala lift, koji je započeo dugotrajni silazak, budući da se nalazila na prilično velikoj nadmorskoj visini. Kada se konačno 'prizemljila', i lift se zaustavio, izašla je iz njega i našla se u dugačkom hodniku, koji vodio u podzemni tunel. Otvorila je jedna vrata, koja su se nalazila sa strane, te potom ušla u jedan električni automobil. Čeka je još malo vožnje.
Dok je vozila automobil dugačkim tunelom prema ulazu u jednu podmorsku špilju, zapadno of Genove, sjetila se profesora Tudora. Kako se bila zapričala s njime, u zadnji čas je primijetila da je došlo krajnje vrijeme za iskok iz aviona. Nije imala vremena objašnjavati profesoru što radi, i mogla je zamisliti njegov zapanjen pogled, dok ju je promatrao kako pada u dubinu bez padobrana.
5. POGLAVLJE
Da profesor Tudor nije rukama prekrio oči, bio bi svjedok veličanstvenom prizoru. Vidio bi kako se sivosmeđe hridi planine Mont Blanc razmiču, te kako mali Cirrus, umjesto da se sa treskom zabije u planinu, ulazi kroz mali otvor (tek toliko da prođe avion sa rasponom krila od 11 metara) u planinu te počinje kliziti slijetnom stazom u utrobi planine.
Pošto protivno njegovim očekivanjima nije osjetio užasan tresak i eksploziju aviona, Ed se nakon desetak sekundi nakon ulaska aviona u unutrašnjost planine, odvažio da otvori oči. Nije odmah uspio shvatiti što se desilo, pa je najprvo pomislio, da se zajedno sa avionom preselio „na drugi svijet“. No, kako mu je ovo slijetanje djelovalo realistično, ipak je onda došao do ispravnog zaključka. Tada je svoj pretrpljeni strah, zbog prividne smrtne opasnosti, zamijenio bijesom, te se ljutito obratio pilotu:
- Zašto mi dovraga niste rekli što će se desiti, čovječe?
- Ne ljutite se gospodine profesore. I ovo je dio vaše obuke. Morate se u ovom poslu navikavati na kojekakve neugodne situacije, mirnom je glasom odvratio Jim.
Cirrus je klizio nekih 300 metara pistom skrivenom od očiju radoznalaca, te onda polagano skrenuo u hangar. Potom su se njih dvojica uputili prema malom komandnom tornju. On je bio smješten bliže ulazu. Tamo su bila dva čovjeka, oba u civilnim odijelima, baš kao što je bio i Jim, koji je inače imao čin kapetana. Stariji čovjek, vitalni 60-godišnjak predstavio se kao pukovnik Corso, i on je bio pretpostavljeni i Dori i Jimu, a sada evo i Edu, novom članu njihovog malog tima, tima sa specijalnim zadatkom, Special Operations Mars-Atlantis. Imao je prosjedu kosu, sa razdjeljkom na sredini, te sivi sako i bijelu majicu. Mladi čovjek za pultom komandnog tornja zvao se Tony De Salis, i imao je čin poručnika. On je imao na sebi tamnosmeđe odijelo, i svijetlozelenu košulju sa kravatom. Pukovnik je profesora Tudora pozvao u jedan omanji ured, da popriča sa novim članom ekipe.
- Je li bilo kakvih neugodnosti profesore, za vrijeme leta?, upitao je Corso.
- Pitam se kako je Dora mogla iskočiti bez padobrana? Što je s njom? Da li je moguće da čovjek ostane živ nakon skoka sa dvije hiljade metara?
- Polako, profesore, nemojte se uzrujavati. Dora vam vjerovatno nije stigla reći; prepostavljam da ste se zapričali. Ukratko – da, moguće je. I vi ćete to isto moći, i još koješta drugo, nakon završene obuke. Ona će trajati svega tri tjedna. I to nije bilo kakva obuka, već vrhunska i vrlo tajna obuka, kakvu ne prolaze čak ni pripadnici jedinica za specijalne namjene. Poznato vam je u glavnim crtama o čemu se tu radi – istražujemo stare civilizacije Atlantide i Marsa. Za ovu vrstu obuke i istraživanja zna veoma uski krug ljudi unutar NSA, samo na najvišim pozicijama. I zato se morate smatrati privilegiranim članom jedne elitne, mada malobrojne jedinice. O vama znamo dosta, zato jer smo pratili vaš rad. Cijenimo širinu vašeg obrazovanja, i vjerujemo da nam možete pripomoći. Vjerujem da vam neće nedostajati motivacije za rad.
- Što će biti dalje?
- Ovako. Vi ćete zajedno sa Jimom proći osnovnu obuku. Ja i Dora imamo jedan poslić za obaviti u zapadnom dijelu Atlantika. Kada se vratimo, nastaviti ćemo zajedno, po planu. Biti ćemo u vezi. Možda ćemo tamo zatrebati vaše savjete, sugestije i slično. Vaša je specijalnost simbologija. Tu ste nam veoma od pomoći, ali i u drugim stvarima. Probajte odgonetnuti poruku, koju je za sobom ostavio Sorzabal. Čuti ćemo se. Dati ću vam šifru, na koju me možete dobiti. Sretno i – vidimo se uskoro.
Pukovnik se zaputio pistom, blizu čijeg je kraja bio lift. Potom će, kada se spusti dolje, baš kao i Dora uzeti električni automobil, te tunelom produžiti do ligurske obale, jednom vrstom lebdećeg vozila. Nešto kasnije, drugim liftom krenuli su Jim i profesor Tudor. I oni su električnim automobilom dospjeli do tunela, međutim, onda su krenuli u suprotnom smjeru, u pravcu Ženevskog jezera.
četvrtak, 26.10.2017.
ADMIRAL HOWE, 18TH CENTURY INCARNATION OF EVELYN ROTHSCHILD
Evelyn Rothschild is the well known member of this family; from 1976 to 2003 he was executive chairman of NM Rothschild & Sons. After member of the French Rothschilds took over this duty, he went on as non-executive chairman of the said firm. He held various other posts in other companies, like Deputy chairman of Milton Keynes Development Corporation 1971-1984; Director De Beers Consolidated Mines from 1977 to 1994; Chairman of Swiss-registered Rothschild Continuation Holdings from 1982 to 2003, to name just a few.
So, in this lifetime, we can say that he's succesful businessman. In the past lifetimes, he was not necessarilly always a businessman, as for instance, in his 18th century incarnation he was succesfull military leader; more precisely he was an Admiral, of the Royal Navy. His name was Richard Howe (1726-1799), and beside being Admiral, he was also a member of the nobility, as awarded with Earldom in 1788. [btw Walter Semkiw, in my opinion erringly atributes this incarnation to Jimmy Carter.]
He exceeded during several naval campaigns, in Seven Years War, American Revolutionry War and especially in the battle known as Glorius 1st of June, during the period of French Revolutionry Wars. He became Treasurer of the Navy in 1765, and in 1770 had a promotion into the lowest admiral rank (rear-admiral), relatively early in career, when he was just 44 years old. Howe became First Lord of the Admiralty in January 1783, and was promoted to the highest rank in navy, Admiral of the Fleet, in 1796.
I found an interesting fact in Military Encyclopedia, that is, that he began a new phase in Navy tactics, by his victory in Glorious 1st of June (1894), when he used in practice the ideas of John Clerk, Sotish reformer of navy tactics.
In 1758 Admiral Howe married Mary Hartop, who became Mary, Countess of Howe. In my opinion her present incarnation is Victoria, the second wife of Evelyn Rothschild.
Admiral Howe's father was Emanuel Howe, 2nd Viscount Howe. His mother Charlotte was daughter of Countess of Darlington, half sister of King George I (incarnation Alfred Hitchcock). As I was in my former life Frederick V of the Palatinate, that means – I was a distant relative of his (Admiral Howe's )mother.
ponedjeljak, 23.10.2017.
COMPLETE LIST OF ENGLISH/BRITISH KINGS AND THEIR INCARNATIONS 12-20 C.
- RICHARD I LIONHEART [RUSSELL CROWE]
- JOHN THE LACKLAND [STACY KEACH]
- HENRY III [TYRONE POWER/ZAC EFRON]
- EDWARD I [RICHARD KIEL]
- EDWARD II [PETER FINCH]
- EDWARD III [SYLVESTER STALLONE]
- RICHARD II [JON CAZALE] - ISABELLE OF VALOIS [MERYL STREEP]
-------------------------------------------------------------------------------------------------
- HENRY IV [HENRY FONDA] - MARY DE BOHUN [FRANCES FONDA]
- HENRY V [PETER FONDA] - CATHERINE OF VALOIS [MARGARET DE VOGELAERE]
- HENRY VI [DESIDERIO VALACCO] - MARGARET OF ANJOU [KALEY CUOCO]
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------
- EDWARD IV [DAVID LYNCH] - ELIZABETH WOODVILLE [EMILY STOFLE]
- EDWARD V [KYLE McLACHLAN] - - - - - -
- RICHARD III [CHARLIE SHEEN] - ANNE NEVILLE [BROOKE MILLER]
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------
- HENRY VII [MARTIN FRY] - ELIZABETH OF YORK [WENDI McLANDON]
- HENRY VIII [CHARLES LAUGHTON] - CATHERINE OF ARAGON [MELANIE GRIFFITH] /ANNE BOLEYN [ELSA LANCHESTER/ANTONIJA MIŠURA] /JANE SEYMOUR [ANDIE MacDOWELL] /ANNE OF CLEVES [VIVIAN LEIGH]/CATHERINE HOWARD [PETULA CLARK]/CATHERINE PARR [DEBORAH KERR]
- EDWARD VI [DESIDERIO VALACCO] - - - - - -
- LADY JANE [MARIANNE FAITHFULL] - GUILDFORD DUDLEY [JOHN DUNBAR]
- MARY I [KERI RUSSELL] - PHILIP II OF SPAIN [MATTHEW RHYS]
- ELISABETH I [CATE BLANCHETT] - (ROBERT DUDLEY) [ANDREW UPTON]
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
- JAMES I OF ENGLAND [ROBERT DE NIRO] – ANNE OF DENMARK [MERYL STREEP]
- CHARLES I OF ENGLAND [IAN ANDERSON] – HENRIETTA MARIA OF FRANCE [JENNIE FRANKS]
- CHARLES II OF ENGLAND [ROBERT WILCOX/BORIS ŽGOMBA] – CATHERINE OF BRAGANZA [DIANNA BARRYMORE/?]
- JAMES II OF ENGLAND [DAVID LYNCH] – ANNE HYDE, DUCHESS OF YORK [EMILY STOFLE], MARY OF MODENA [ISABELLA ROSSELLINI]
- WILLIAM III OF ENGLAND [RICHARD GERE] – MARY II OF ENGLAND [CAREY LOWELL]
- MARY II OF ENGLAND [CAREY LOWELL]
- ANNE OF GREAT BRITAIN [ANN MILLER] – PRINCE GEORGE OF DENMARK [BILL MOSS]
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
- GEORGE I OF GREAT BRITAIN [ALFRED HITCHCOCK] – SOPHIA DOROTHEA OF CELLE [ALMA REVILLE]
- GEORGE II OF GREAT BRITAIN [WILLIAM HOLDEN] – CAROLINE OF ANSBACH [BRENDA MARSHALL]
- GEORGE III OF GREAT BRITAIN [STEPHEN FRY] – CHARLOTTE OF MECKLENBURG-STRELITZ [LIV ULLMAN]
- GEORGE IV OF GREAT BRITAIN [PAUL McCARTNEY] – CAROLINE OF BRUNSWICK [LINDA EASTMAN]
- WILLIAM IV OF GREAT BRITAIN [DAN BROWN] – ADELAIDE OF SAXE-MEININGEN [BLYTHE NEWTON]
- VICTORIA OF GREAT BRITAIN [PRIMULA SUSAN ROLLO] – ALBERT OF SAXE-COBURG-GOTHA [DAVID NIVEN]
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
- EDWARD VII OF GREAT BRITAIN [ANTHONY HOPKINS] – ALEXANDRA OF DENMARK [JENNIFER LYNTON]
- GEORGE V OF GREAT BRITAIN [EWAN McGREGOR] – MARY OF TECK [EVE MAVRAKIS]
- EDWARD VIII [BRETT ANDERSON] – WALLIS SIMPSON [JODIE ANDERSON]
- GEORGE VI [?]
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------
†TYRONE POWER (1914-1958) – ZAC EFRON
†RICHARD KIEL (1939-2014)
†PETER FINCH (1916-1977)
†JON CAZALE (1935-1978)
†HENRY FONDA (1905-1982)
†CHARLES LAUGHTON (1899-1962)
† ROBERT WILCOX (1910-1955) – BORIS ŽGOMBA
†ANN MILLER (1923-2004)
†ALFRED HITCHCOCK (1899-1980)
†WILLIAM HOLDEN (1918-1981)
†PRIMULA SUSAN ROLLO (1918-1946)
U PIRAMIDI NA MARSU – 3. POGLAVLJE
bar ne u tom erotskom biznisu. Zapravo je ranije radila za tajne službe nekoliko centralno-američkih država, a u posljednje vrijeme i za rusku tajnu službu. Njen je zadatak bio uglavnom dolaženje do informacija od uticajnih ljudi iz politike i biznisa, a također i tajno snimanje istih, u kompromitirajućim seksualnim odnosima. Bila je rodom iz Nikaragve, sa kojom je ETA imala suradnju u svojem ranijem, revolucionarnom radu.
Sada je bila angažirana od strane bivšeg revolucionarnog vođe, koji se prikrio i živio životom naučnika-ekologa na Kanarskim otočju, u južnom dijelu otoka La Palma. Tamo je bio sagradio jednu supermodernu zgradu, koja je svojim donjim dijelom bila ispod morske površine. No, ispod tog vidljivog dijela bio je i jedan malo dublje, koji se sastojao od dvije oveće prostorije kružnog oblika, povezanih jednom vrstom prolaza, ili hodnika. Taj, sakriveni podvodni dio bio je spojen pomoću jedne metalne konstrukcije sa donjim dijelom zgrade u kojoj je stanovao.
Ekolog- oceanograf Miguel Arruiz bio se zapravo obogatio u ranijoj revolucionarnoj fazi organizacije, kojoj je bio jedan od vođa, krijumčarenjem droge i oružja. Osim toga, bavio se i istraživanjima oceanskog dna, osobito vrijednom arheološkim lokalitetima. U jednoj od dvije podvodne prostorije imao je jednu ultramodernu podmornicu, kojom je krstario oseanom. U zadnje je vrijeme bio naročito zainteresiran za istraživanja kolege Jaime Sorzabala, jer mu je bilo jasno da je nešto vrijedno bio otkrio. Kada je saznao da Sorzabal provodi praznike u Rimu, stupio je u kontakt sa nekadašnjom suradnicom Elenom Ortiz, zvanom 'Ramona', te je za pozamašnu sumu eura nagovorio da obavi 'poslić' za njega. Ona je imala zadatak da iz njega izvuče informacije u vezi njegovih istraživanja podvodnih piramida, za koje je pretpostavljao, da sadrže izvanredno dragocjene predmete iz vremena drevnog kontinenta Atlantide. Sjedio je u svojem uredu, pušio cigaru, i čekao da dobije poruku od svoje suradnice.
Ramona je u svojoj hotelskoj sobi sebi natočila šampanjac, te zadovoljno se smiješeći pomislila kako je prešla ne samo oceanografa Sorzabala, već i inspektora Facchettija, koji na nju nije ni najmanje posumnjao. Naime, imala je onu sposobnost, koju možemo usporediti sa onom Jupitera Jonesa, iz Hitchcockova „Tri detektiva“, a to je da može nabaciti na svoju fau takav naivno-priglupi izraz, da može prevariti čak i najoštroumnijeg sugovornika. Ili drugim riječima – protivnika. Svejedno.
Sorzabalu, tom iskusnom istraživaču, uspjela je podmetnuti u piće Viagru u tekućem obliku, nakon što joj je on priznao, da je već popio dvije tablete, ne bijući siguran da je jedna dovoljna. Već je odranije imao nekih laganih tegoba sa srcem, za koje nije smatrao da su opasne. No, ispostavilo se da jesu. Ipak, čini se da ga je Ramona potcijenila, pošto je 'popušila' njegovo (iznuđeno nakon niza nagovaranja) priznanje da se 'piramida sa blagom' nalazi u istočnom dijelu Atlantskog oceana, što je značilo – u blizini Azora.
Sjedeći za laptopom u svojoj hotelskoj sobi, Ramona je veselo tipkala svoju e-mail poruku senoru Arruizu, koji ju je nestrpljivo očekovao na Kanarskom otočju. „Moram to sroćiti tako da izgleda kao neka nevina poruka, neke turistice u Rimu“, razmišljala je. „Kako da to formuliram... a-ha, ovako“:
„Ola, senor Arruiz, comos stas? Trenutno sam ovdje, u istočnom dijelu, gdje ima vrijednih stvari za razgledavanje. Vidimo se!!
Zvućni signal oglasio se na smart-phone-u Miguela Ortiza, te je sa zanimanjem pogledao što mu piše njegova rimska suradnica. Znači, ipak su u pitanju Azori, pomisli. Super!
Odmah je dao naređenje svojim 'momcima' da se podmornica pripremi za isplovljavnaje. Čeka ih interesantan i naporan posao, kako se čini
petak, 20.10.2017.
U PIRAMIDI NA MARSU (PROLOG, 1. I 2. POGLAVLJE)
Oni, koji su malo stariji čitatelji bloga, sjećaju se da sam prije godinu dana napisao prolog za roman (crossover SF - conspiracy/Thriller) u stilu Dana Browna. Za one koje zanima što je bilo dalje, donosim prva dva poglavlja. A za one kojima se ne da okretati ponovno deseti mjesec prošle godine, donosim ponovo i prolog.
PROLOG
Ed Tudor, profesor religijske simbologije na univerzitetu Kent, nije bio od onih profesora koje bismo nazvali uglednim. Nije imao značajnih objavljenih radova, nije držao spektakularno posjećena javna predavanja, nekako je bio, riječju, na margini. Bilo mu je već 47 godina, i to je vrijeme kada se već moraju vidjeti neki „opipljivi“ rezultati u karijeri naučnika. Njegovi su stavovi pomalo išli na živce ne samo njegovim šefovima na studiju, već i njegovim kolegama, ali on nije mario, već je uporno tjerao svoje, alternativne poglede na život i svijet. Na univerzitetu su jedva dočekali da krene na jednogodišnji odmor od profesure, tj. da uživa u svojem pravu na 'Sabatsku godinu'.
Izabrao je Rim kao mjesto gdje će provesti tu godinu. No, ni tu nije baš bio omiljen, kao ni na svojem matičnom univerzitetu, kao 'maverick' u konstantnom sukobu sa okolinom. („Ljude sa Aspergerom ionako nitko ne voli.“, rezignirano je razmišljao.) Dane je uglavnom provodio sam, u šetnji Rimom i proučavanju simbola, kojih, jasno, u 'vječnom gradu' ima napretek. Pošto mu je već isticala godina dana, razmišljao je gdje bi još mogao otići. Dok je tako, pomalo već besciljno šetao nakon ručka i prolazio pored Palazzo Farnese, idući prema trgu Campo de' fiori, sjetio se da još nije bio u mjestu Caprarola, nekih 50ak kilometara od Rima. Zaputio se prema glavnoj autobusnoj stanici, kupio kartu, i relativno brzo stigao u pitoreskno mjestašce, sjeverno od Rima.
---
Caprarola je gradić smješten na lancu vulkanskih brežuljaka poznatih pod imenom Cimini. Tu je dom velike renesansne vile, koja na svojem visokom položaju dominira okolicom. Moglo bi se reći štoviše, da poput kakvog Olimpa dominira okolicom. Villu Farnese počeo je graditi Alessandro Farnese, odnosno papa Pavle III, početkom XVI stoljeća. Farnese - iz čuvene porodice, koja je poznata u teorijama zavjere kao jedna od glavnih 'Papal Bloodline' familija. Unuk rodonačelnika dinastije, također Alessandro, postao je kardinalom, i smatrao je Caprarolu finim mjestom, gdje može sebi sagraditi rezidenciju, te u njoj sačekati smrt pape Pavla IV, odnosno Gian Pietra Carafa-e, kojem 'Alessandro iuniore' nije bio po volji.
Profesor Tudor žurio se pješačeći uzbrdo srednjevjekovnom, prilično strmom ulicom, prema Villi Farnese; vili - izvorno zamišljenoj kao tvrđavi, neobičnog, pentagonalnog oblika, po uzoru na tvrđavu u španjolskom gradu Pamplona, gdje se, također u to renesansno vrijeme, protiv Francuza borio Ignacije od Loyole. Tudor je razmišljao o ovoj koincidenciji, grabeći krupnim koracima, da kupi kartu za razgledavanje, prije no što se vila zatvori za posjetioce.
- Morali ste doći ranije, više nema organiziranih obilazaka sa vodičem, za danas, - objašnjavala mu je prodavačica karata u ulaznim holu.
- Nije važno, mogu razgledati i sam, - reče profesor Tudor. I inače nije volio da ga vodaju unaokolo u bilo kakvoj grupi, a još manje da mu simbole slika objašnjava netko tko je manje stručan od njega.
Na najnižem katu bio je nekada apartman za prelate, u početku ga je koristio i sam kardinal. Na prvi kat moglo se doći iz dvorišta, izravno na konju, pošto je to omogućavalo arhitektonsko rješenje spiralnih stepenica. I ulazni hol i stepenište bili su bogato urešeni slikama renesansnih majstora. Putnik-namjernik mogao bi se začuditi kako to da među raskošno oslikanim zidovima nema fresaka sa religioznom tematikom.
Tudor se uspe spiralnim stepenicama na prvi kat, 'il piano nobile', na kojem su se nalazile freske sa prizorima iz života članova familije Farnese, u reprezentativnoj Sala dei fasti farnesiani i u Herkulovoj Sali, gdje su moćna djela članova familije bila predstavljena pomoću mitskog heroja. Na tom je katu imao svoj kako ljetni, tako i zimski apartman kardinal Alessandro Farnese. Ono što je privlačilo pažnju profesora Tudora, uostalom kao i većine posjetilaca, bila je tzv. Sala della mappe Geografiche ili također poznata kao Mappamondo.
Profesor je zadivljeno promatrao fresku sa velikom kartom svijeta, ožbukanom preko cijelog zida. Pitao se, kako li tako vjerno prikazuje kontinente, kao da je Zemlja bila snimljena iz zraka. „Kako to da prikazuje Antarktik? Nije li on bio otkriven tek u XIX vijeku?“ razmišljao je profesor. Kao vrsnom simbologu, jasno, nisu mu mogle promaknuti figure 4 tetramorfa, u uglovima. Kako veli drevna mitologija, od početka kreacije, monstrumi žele da proždru Sunce. Bogovi, nakon što su napravili red u kozmosu, žele očuvati svoje djelo, i u tu svrhu su postavili 4 čuvara, na 4 kardinalne tačke svijeta. U kršćanskom simbolizmu, jasno, oni predstavljaju četiri evanđelista.
Ulazeći u salu sa freskama koje su prikazivale mape svijeta XVI st. profesor Tudor nije isprva primijetio starijeg posjetioca, koji očigledno nije mogao pratiti tempo obilaska prethodne turističke grupe, te je sjeo za stol. Tek kada je začuo neko nerazumljivo mumlanje, profesor se okrenuo u smjeru stola.
- Jeste li dobro? - upitao je starca, koji je na papirić ispred sebe, čini se, zadnjim naporom nešto nažvrljao.
Tudor se užurbano kretao k stolu. Ispred starog čovjeka, pored papirića istrgnutog iz bloka, bila je i fotokopija mape svijeta, identična onoj na zidu, koju bijaše oslikao Giovanni Antonio da Varese u XVI vijeku. Starcu je izgleda preostalo tek toliko snage, da prstom upre u Atlantski ocean, na mapi ispred sebe. Potom se njegova glava sruči sa treskom na stol. Tudor je mahinalno posegao za papirićem, samo letimično pogledavši što je na njemu napisano, te ga spremio u džep. Vjerovatno mu je kroz podsvijest protutnjalo, da, ma šta da je taj stari čovjek napisao, da je ta poruka bila namijenjena baš njemu.
Ispuni ga nelagoda, i za moment, nije znao što bi. Neka intuicija mu je govorila da tom čovjeku više nema pomoći. Dok je tako razmišljao, pomalo zbunjen, pa i prestrašen iznenadnim događajem, još ga ga je više smela jedna prilika u crnom, što se takorekuć niotkuda stvorila tu, baš kraj njega i tog stola, na kojem je čovjek izgledao, kao da spava.
- Brzo, profesore Tudor, moramo što prije otići odavde. Ja sam iz NSA, to je sve što treba da znate. Molim vas, ne postavljajte pitanja. Vaš život je također u opasnosti. - Ovo mu je, sve u jednom dahu, šaptom saopćila misteriozna dama u crnom, i, kako mu se činilo, nije se šalila.
- Ali, što, ja... – profesor je ženi pokušao objasniti kako nema veze s ovime što se dogodilo, i samo je htio pomoći starcu, jer mu je izgledalo, da je starcu iznenada bilo pozlilo.
- Idemo, profesore, i to brzo! – reče mu žena, (kako se činilo u svojim kasnim tridesetima), vrlo vitka i energična, glasom koji nije trpio prigovora, te ga snažno uhvati za nadlakticu, i povuče prema izlazu iz prostorije.
Čudno, nekako ga je asocirala na Angelinu Jolie, i mislio je da takva vrsta žena postoji samo na filmu. Žena je očigledno dobro poznavala plan zgrade, jer je vješto klizila hodnicima, kako se činilo, prema nekom sporednom (možda i tajnom) izlazu iz zgrade, u stražnjem djelu. Profesor ju je jedva sustizao. Dok su užurbanim koracima napuštali vilu, Tudor je razmišljao kako je stari gospodin morao zacijelo umrijeti neprirodnom smrću.
Tajni hodnik, koji je u vrijeme kada je vila bila sagrađena, služio za bijeg u slučaju nužde, nalazio se na znatno nižem nivou, od onog, gdje bila sala sa mapama. Tudorova 'izbaviteljica' bila je vješto pronašla prostoriju u kojoj je bio sakriven kapak ispod tepiha. Ušavši kroz otvor, neko su se vrijeme samo spuštali strmim, uskim, zavojitim stepenicama. Bilo je mračno i žena je svojom džepnom lampom osvjetljavala put. Dok su žurili prema tajnom izlazu, profesor je osjećao memljivi zrak u nosnicama. Konačno su došli do izlaznih vrata. Zalupivši ih za sobom, sama su se zatvorila. Našli su se u sporednoj uličici, još uvijek ne daleko od vile. Auto, tamnosivi Mercedes SL 600 je bio blizu parkiran.
- Brzo, ulazite profesore – požurivala ga je dama u crnom, startajući moćnu mašinu. Nedugo zatim auto je fino zabrundao zavojitom cestom, koja je išla blago uzbrdo. Kada su uskoro na raskršću skrenuli desno, umjesto lijevo kako je Tudor očekivao, nije se mogao suzdržati, da ne priupita:
- Što, zar ne idemo prema Rimu? – I samom mu je to pitanje zazvučalo malo glupo, jer zašto bi put prema Rimu bio bolja solucija, od ove.
- Profesore, ne postavljajte suvišna pitanja. Sada je najvažnije da se što prije izgubimo odavde. – Njezin glas zvučao je odlučno, pa ipak ne kao da se radi o pitanju života ili smrti. Izgledalo mu je ipak, da nekakve neposredne opasnosti trenutačno nema.
Dok su išli cestom SP-1 prema sjeveru, i pored straha koji je osjećao, Tudor nije mogao, a da se ne divi pejzažu, koji je polako izmicao, sa njihove lijeve strane. Pogled mu je pao na mirnu, gotovo glatku azurno-plavu površinu jezera Lago de Vico, uokvirenu pitomim zelenim brežuljcima. Pejzaž, kao stvoren za polaganu šetnju i užitak u prizoru. Prizor poput kakve idile, u žestokoj suprotnosti sa njihovom mahnitom žurbom.
- Pretpostavljam da idemo prema Viterbu, gospođo...- iznenada zapita Tudor, tek onako, da razbije neugodnu tišinu.
- Eycken. Dora Eycken. Izgleda da smo im umakli, bar zasada. Uskoro ćemo vi i ja imati dosta toga da popričamo. – rekla mu je sada već potpuno mirnim glasom njegova suputnica, vozeći još uvijek brzo, ali ne onako luđački, kao ranije.
Agentica NSA u crnom imala je 38 godina, no još uvijek vrlo vitku sportski građenu figuru, na kojoj su joj kolegice zavidjele. Imala je dugu, plamenocrvenu kosu, svezanu u konjski rep, i krupne plave oči. Imala je izražajno lice, lice kakve karizmatične filmske zvijezde. Bila je kćerka pukovnika Louisa Eyckena, stručnjaka za kriptologiju, od kojeg je naslijedila talent za razbijanje šifara i kodova. Bila je začuđujuće svestrano obrazovana, a imala je isto tako i posebnu sklonost prema parapsihologiji, astrologiji, alkemiji, mitologiji i metafizici općenito. Također ju je veoma zanimala drevna historija, te razne druge stvari. Teško je bilo uopće i spomenuti neko područje, koje ne bi bar ponešto zaintrigiralu njezinu znatiželjnu prirodu. Ona i profesor Ed Tudor imali su doista mnogo tema o kojima su mogli voditi duge i nadasve interesantne dijaloge. Međutim, to profesor još uvijek nije znao.
- Da li imate kakve veze sa kraljevskom dinastijom Tudor... – Ovo je pitanje profesor Ed Tudor čuo već milion puta, i pomalo ga je nerviralo svakome objašnjavati svoje porijeklo.
- Ne. Baš nikakve. Moj djed je iz Dalmacije, iz Hrvatske, vlaškog porijekla. Tamo ima Tudora na stotine... – Nakon Drugog svjetskog rata Edov je djed bio emigrirao u Englesku, te se tamo bio oženio djevojkom iz mješovitog englesko-talijanskog braka. Nije volio razgovore o nacionalnosti, a nije bio osobito ponosan ni na jednu od nacija, od kojih potiče. Bio je jednostavno – Evropljanin i građanin svijeta. Uskogrudni patriotizam i nacionalizam je prezirao iz dubine duše...
I dok su se približavali Viterbu, gradu udaljenom od Caprarole kojih 15ak kilometara, agentica Eycken ga, na njegovo iznenađenje priupita:
- Jeste li znali da je Viterbo bio tvrđava posljednjeg engleskog moćnika u katoličkoj crkvi?
- Ne. Iskreno govoreći, nije mi poznato.
- Čuli ste za Reginalda Pole-a.
- Ah, da - poznato mi je. Protivnik kralja Henrika VIII.
- Ovdje, u Viterbu, je imao svoje uporište. Bio je jedan od najmoćnijih kardinala Papske države. U njegovom krugu prijatelja bili su članovi familija Colonna i Gonzaga. Nakon smrti Edwarda VI vratio se u Englesku, da bude savjetnik na dvoru Marije Tudor, na dvoru 'Bloody Mary'. Priča se da je imao čak i veću moć od same kraljice. Igrom sudbine, umro je na isti dan kad i ona...
Dorin sivi Mercedes je klizio zaobilaznom cestom, prema sjeveru, tačnije sjeverozapadu.
- Dakle, ne idemo u Viterbo? – zapita profesor.
- Smirite se profesore, uskoro stižemo.
Nekoliko minuta kasnije Mercedes se zaustavio ispred kapije nečeg, što je Tudoru izgledalo kao mali aerodrom. I bio je - mali vojni aerodrom, tri kilometra sjeverozapadno od grada Viterba. Dora Eycken je propisa radi pokazala iskaznicu NSA, no svi su ovdje znali - bila je lični prijatelj komandanta aerodroma, pukovnika Rossatti-ja. Vojnik na kapiji nije čak ni priupitao, tko je njen suputnik. Činjenica da je bila članica važne tajne službe, i poznanica komandanta, bila je i više nego dovoljna.
Kao agentica višeg ešelona NSA, Dora Eycken je očigledno imala neke povlastice. Nakon što je parkirala auto, zaputili su se prema hangaru, gdje ih je čekalo novo transportno sredstvo. Profesor Tudor je sa zanimanjem promatrao mali avion Cirrus SR-20. „Što, u ovoj igrački ću letjeti?“, pomisli on. Do sada se vozio samo velikim avionima, na redovitim linijama. Ovaj aviončić nije imao ni osam metara dužine.
- Idemo, profesore. Penjite se. – požurivala ga je Dora.
Dok se penjao, profesor se počeo pitati, u kakvu li ga je avanturu uvukla ova čudesna žena. Umjesto da razgleda vilu U Capraroli na miru, a zatim se vrati u svoj apartman u Rimu, te pripremi za povratak u Englesku, desilo mu se ovo. Ipak, dobro je da nije doživio sudbinu starca iz vile Farnese. Tko zna u kakav je to obavještajno-sigurnosni krug uletio, bez svoje volje? I od koga mu je opasnost prijetila u vili? Na kraju krajeva, tko je ubio starog gospodina u vili Farnese, i tko je bio uopće on. Sada više njegova suputnica neće moći odgađati odgovore. Morati će mu objasniti, ili on neće htjeti više surađivati. O čemu se dovraga radi? Profesor Tudor nije ni inače volio letove avionom, a sada mora s ovom igračkom letjeti nekamo – kuda? – bog zna kuda...
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
1 POGLAVLJE
Profesor Tudor bio se udobno smjestio na lijevo stražnje sjedalo malog aviona, dok se njegova atraktivna suputnica smjestila pored njega. Kabina je bila iznenađujuće prostrana i udobna, Unutrašnjost aviona bila se poprilično zagrijala, na ranojesenjem suncu.
- Vruće je ovdje, rekao je Tudor.
- To je zato što što su prozori veliki, a krila smještena dolje, pa nema od njih hlada, objasnila je Dora i dodala mu slušalice sa mikrofonom.
- Što će mi?, upitao ju je.
Uskoro je dobio odgovor, kada je snažno zabrujao moćni motor od preko 200 KS malog Cirrusa. Bez te stvari na ušima, zacijelo se ne bi baš najbolje čuli, ni razumjeli.
- Jeste li se udobno smjestili?, upita ga Dora, više radi provjere mikrofona.
- Da, kratko odgovori Ed, dok je avion klizio pistom.
Uskoro se počeo polagano dizati, a profesor je počeo razmišljati, koliko li se sporije podiže u visinu, od velikog mlažnjaka. Vjerovatno 2-3 puta sporije, procijenio je onako, od oka. Bio se već malo primirio, nakon onog bijesa, a i straha, što ga je obuzeo, kada je ulazio u avion.
Avionu je trebalo nekih desetak minuta, dok nije dostigao visinu od 2.000 metara, što je uobičajena visina leta za ovako mali avion. Za to vrijeme, i Dora i Ed su šutjeli. Sa desne strane, na suncu se ljeskala površina jezera Bolsena, poput divovskog oka. Iznenada, Dora ga upita:
- Želite znati zašto smo vas oteli, zar ne, profesore?
- Kao da mi čitate misli, pomalo ironično odvrati Ed.
- Možete se smatrati sretnikom, profesore. Niste bili slučajno odabrani. NSA vidi u vama veliki potencijal...
- Zašto mislite da bih ja pristao na vašu ponudu, ma o čemu se radilo?
- Evo zašto. Malo smo istražili vašu situaciju na univerzitetu. A ona nije baš sjajna. Saznali smo da dekanatu niste baš omiljena figura, tačnije da ozbiljno razmišljaju kako da vas se riješe... Vi ste profesore Tudor jednostavnim riječima tamo persona 'non grata'. Osim toga, što je pretpostavljam vama veoma bitno – oni uopće ne znaju cijeniti sveobuhvatno i holističko znanje kojim raspolažete. I treće, ne i najmanje važno – mi vam možemo ponuditi bar pet puta veća godišnja primanja nego oni.
- Pokušavate me namamiti u neke vaše špijunske šeme...., pokušavao je dokučiti profesor.
- Ni slučajno. Biti će vam ponuđen rad na jednom supertajnom projektu, kojeg nema na oficijelnom popisu direktorata, u organizacionoj strukturi NSA. Rad koji odgovara naučniku vašeg kalibra, odnosno znanja kojim raspolažete. Naravno, prethodno biste trebali savladati obuku, koja neće biti laka. Ali, sa vašim potencijalom, vjerujem da ste sposobni za jednu takvu ubrzanu obuku...
- O čemu se radi?, sad već jednim sasvim zainteresiranim glasom reče profesor Tudor. Nelagoda koju je do maločas osjećao, kao da se u trenu istopila...
- Moj je glavni fah kriptoanaliza, a kao sekundarni oceanografija. No, i ja, isto kao i vi raspolažem još cijelim spektrom znanja. Moji šefovi u NSA smatraju nas dvoje idealnom kombinacijom. Zajedno znamo toliko, koliko nijedan drugi par na planeti, dragi profesore... Dakle, naš zajednički posao sastojao bi se, kratko kazano, u jednom vrlo obimnom istraživanju, vezanom za prastare civilizacije, njihovo pismo, simbole, naučna otkrića. Vjerujem da znate dosta toga o Atlantidi, a ponešto i o Marsu. Neoficijelni naziv našeg projekta je 'SOMA' (Special Operations Mars-Atlantis). Za sada vam toliko mogu reći. Kao što ste primijetili, idemo prema sjeveru. Kada dođemo u Švicarsku, više ćete saznati od mojeg pretpostavljenog...
Profesor Tudor je slušao što mu ta atraktivna agentica govori, i jednostavno je zanijemio od iznenađenja. Nakon onakvog ponižavajućeg ophođenja prema njemu na univerzitetu, sada čuje nešto tako izazovno, nešto uzbuđujuće, nešto što miriše na avanturu... nešto o čemu je mogao samo maštati radeći godinama kao profesor bez pravog priznanja za svoj rad. Misli su mu iznenada skrenule prema čovjeku koji je pred njegovim očima skončao u vili u Capraroli.
- Tko je onaj čovjek iz Ville Farnese?, upita on svoju novopečenu suradnicu.
- Ah, da. Objasnit ću vam. Radi se o jednom starom oceanografu, španjolsko-baskijskog porijekla. Njegovo ime bilo je Jaime Sorzabal. Usprkos godinama, bio je vitalan, baš poput onih istraživača tipa Jacquesa Custeaua, ili Thora Heyerdahla, ljudi koji ostaju aktivni u istraživanjima vezanim za ocean do duboko u starost. Njegova je specijalnost bila geologija morskog dna, tačnije dna Atlantika. Međutim, i on je radio na jednom tajnom projektu, vezanom za istraživanje podvodnih piramida...
Ed Tudor zaustio je da nešto kaže, jer se baš tada sjetio da mu je pokojni Sorzabal nažvrljao nešto na komadiću papira, što je pospremio u džep sakoa. No, odlučio je da to kasnije saopći Dori, odosno da čuje što mu još ima reći o tom starom gospodinu iz vile u Capraroli.
- Da, profesore... htjeli ste nešto reći?
- Ništa, ništa, samo vi nastavite.
Dora mu je stala objašnjavati kako su o gospodinu Sorzabalu počele kružiti priče, da se u posljednjih nekoliko godina prilično obogatio. Pričalo se o nekom blagu, koje je na svojim istraživanjima dna oceana našao.Teroristi iz ETA-e su ga počeli ucjenjivati i iznuđivati lovu. „Znate, oni to zovu 'revolucionarnom taksom', ha-ha.“ Uglavnom, Sorzabal nije u Španjolskoj nikud mrdao bez svojih tjelesnih čuvara. Međutim, ovdje u Italiji, gdje je provodio odmor, izgleda da se osjećao sigurnim.
- Zar nije ETA pred nekoliko godina najavila prekid sa terorističkim aktima?
- Da, ali ovo je očigledno drugo, nešto što baš i nema direktne veze sa nekakvim terorizmom. Možda vam nije poznato, ali ETA je također bila upletena u šverc droge, a gotovo je sigurno da je imala nekakve veze i sa talijanskom mafijom. Sorzabal ovo ili nije znao, ili je pak potcijenio njihove veze.
- Što mislite, na koji je način bio likvidiran?
- Ne znam. Moglo bi se raditi o nekom otrovu, koji mu je napadač neprimjetno ubrizgao. Moguće je da su mu namjestili, prethodnu noć, neku 'damu', koja mu je usula nešto u piće. Usprkos godinama, naime, znao je tu i tamo imati neki seks sa elitnim prostitutkama. Kažite mi, je li izgledao kao netko, tko je pretrpio srčani udar?
- Pa, ne znam... Koje je to simptome morao pokazivati?
- Recimo bol u grudima, ramenima, vratu, ili čeljustima; obamrlost udova, vrtoglavica, iscrpljenost...
- Da, čini mi se da je upravo takve simptome bio pokazivao.
- Ukoliko se radi o Viagri, ili 'španjolskoj mušici', moglo bi se sve pripisati predoziranju, i njegovoj poodmakloj dobi. Onda bi takvo ubojstvo moglo proći kao normalna posljedica overdose-a. Vjerovatno da će policija u Capraroli doći baš do takvog zaključka...
- Da li je Sorzabal prijavio policiji pokušaje iznuđivanja od pripadnika ETA-e?
- Ne. Još vam nešto nisam rekla u vezi njega. On je također bio veliki meštar organizacije, pod nazivom Order of the Knights Templar of Aquarius (OKTA). Da li vam je poznata ta organizacija?
- Čuo sam za nju, ali više onako usput. Nisu mi poznati detalji.
- Red je bio formiran 1954. godine od strane jedne misteriozne osobe poznate kao 'El Eros'. Ostavio je za sobom neke vrijedne rukopise, za koje se pretpostavlja da bi mogli sadržavati neke tajne šifre i kodove. Ti spisi sadrže neke interesantne detalje vezane za historiju Atlantide i drevnog Egipta, a također i neke dijelove, koje tako, imaju proročki karakter, karakter otkrivenja, i mogu se naravno tumačiti na jedan simbolički način. Vjerujem da će vas zanimati da ih proučite.
- Da, naravno, naravno, reče profesor Tudor, zavukavši ruku u džep sakoa. – Upravo sam se sjetio papirića, koji je stari oceanograf bio nažvrljao, zadnjim naporom. Evo, da vidimo što na njemu piše...
Na tom malom papiru bilo je napisano svega nekoliko slova, i nekoliko brojki: „E T T A“ u prvom redu, i ispod toga, brojevi „5 6 11“. Oboje su neko vrijeme promatrali listić iz bloka, pokušavajući dokučiti značenje ovog koda.
- Da li se radi jednostavno o riječi ETA, koju je Sorzabal omaškom, boreći se sa zagrljajem smrti napisao sa dva T, a ne sa jednim? A brojevi, možda su jednostavno datum, možda 5. juni 2011. godine. Možda se nešto bitno dogodilo na taj dan?
- Ne vjerujem, odgovorila je Dora. – Čini mi se da je to objašnjenje nekako neuvjerljivo. Moralo bi biti nešto drugo, nešto suptilnije. Samo – šta?
Od toga trenutka, oboje su utonuli u svoje misli. Što li je mogao značiti tajanstveni kod? Dora i Ed su šuteći, svaki za sebe pokušali doći do nekog smislenog odgovora. Dolje, ispod njih promicali su pitomi krajolici Toskane, jedne od najvažnijih talijanskih regija, sa oko 4 miliona stanovnika. Profesor Tudor gledao je sa lijeve strane kako promiču zeleni brežuljci, šume, livade, vinogradi i voćnjaci. Uhvatio ga je nekakav umor, vjerovatno od stresa što ga je doživio u ovom uzbudljivom popodnevu. Mali avion se približavao Pisi, gradu čuvenom po kosom tornju, zapravo simbolu tog grada. Nakon nekog vremena su letjeli nad morem, nad Đenovskim zalivom. Stigli su do još jednog grada, koji se pod njima pružao. Da razbije 'tišinu' (s obzirom na bučni motor malog aviona, prave tišine nije moglo biti), profesor Tudor zapita:
- Koji je ovo grad?
- La Spezia, odgovori Dora, i nadoda – Nalazimo se negdje na polovici puta.
Oboje su još razmišljali o slovima i brojkama, koje je zadnjim naporom napisao oceanograf Jaime Sorzabal. Tad se Tudor sjetio još nečeg.
- Dora.
- Da?
- Sjetio sam se još nečeg. Možda bi moglo imati nekakvu važnost.
- Što?
- Sorzabal je, prije nego što je izdahnuo, na maloj mapi ispred njega upro prstom u jednu tačku.
- Možete li se sjetiti gdje se ta tačka na mapi nalazila, u istočnom, ili zapadnom dijelu Atlantika?
- U zapadnom, sto posto sam siguran. U zapadnom dijelu.
- Vjerovatno se odnosi na sadržaj poruke. Ključ zagonetke je vjerovatno tamo, nadodala je Dora. No, najprvo moramo riješiti značenje riječi ETTA. O čemu li se radi?
- Ima li nešto posebno u zapadnom dijelu oceana?
- Da. Radi se o velikoj misteriji, o još neistraženoj piramidi, na oko 3 hiljade metara dubine. Čini se da je tamo Sorzabal nešto našao, ili bar nešto, što bi upućivalo na tu lokaciju.
I opet je zavladala tišina. I ponovo su i Dora i Ed utonuli u duboko razmišljanje. Nakon nekog vremena, Ed, onako prostodušno, priupita:
- Ne tražimo li mi onda neku vrst Svetog Grala?
- Možda ste u pravu profesore. Upravo je naš zadatak da nađemo pravu vezu između Atlantide i vitezova templara. Do sada je bilo nekih pokušaja, ali ništa konkretno nije bilo pronađeno. Nekakva veza zasigurno postoji. Najveći broj legendi povezuje Gral sa Škotskom. Ali, u novije vrijeme, pojavile su se neke teorije, koje ga povezuju sa Španjolskom. Kažete, da su vaši djed i baka po ocu porijeklom iz Dalmacije?
- Da, tačno, dobro se sjećate.
- Postoji legenda o tome, da je blago templara bilo pohranjeno prvo u mjestu Vrana, kod Zadra. Odande je navodno bilo prenijeto u Kataloniju, u vrijeme kada je veliki meštar bio Arnaldo de Torroja.
- No, to je možda samo legenda.
- Najvjerovatnije. Postoje legende o Svetom Gralu još u vezi nekoliko mjesta, i sva su u sjevernoj Španjolskoj. Tako se recimo najčešće spominje kao moguće mjesto Montserrat, u blizini Barcelone. To je mjesto hodočašća još od predkršćaskih vremena. Manastir i opatija su naprosto 'ugniježđeni' u planinu, i tamo je svoj zavjet dao Ignacije od Loyole, osnivač jezuitskog reda.
- On je, čini mi se, baskijskog porijekla...
-...a Baski su porijeklom Atlantiđani. Postoje naučni dokazi koji tome uvjerljivo govore u prilog. Moguće je da legende o Montserratu kao mjestu čuvanja Svetog Grala imaju osnovu. Baski inače žive već hiljadama godina samo u uskom pojasu, od nekoliko desetaka km, uz obalu. Zapravo, samo do grada Pamplone, u kojem se nalazi pentagonalna tvrđava, sličnog tlocrta kao i Villa Farnese.
- Pretpostavljam da se Baski i danas na neki način osjećaju kao Atlantiđani, ili kao njihovi potomci.
- Da, u pravu si. Moguće je da i ETA, odnosno njeni članovi, smatraju, da ono što se nalazi na dnu Atlantika, na neki način pripada njima...
- Zanimljiva teza... Misliš da je i to jedan od razloga, zašto je nastradao profesor Sorzabal.
- Da, lako je moguće. Legenda o pradomovini Atlantidi u njima živi već milenijima. Jeste li znali da je Dolores Ibarruri baskijskog porijekla? I kompozitor Maurice Ravel, također. Baskijski poeta Jacinth Verdauger ostavio je u baštinu poemu „L'Atlantida“, u kojoj opisuje snježne vrhove i vulkane, divne cvjetne bašte i nepregledna žitna polja, te zlatna polja naranči... Ljubav prema zemlji drevnih predaka!
Avion je upravo preletio iznad Genove, koju je Ed mogao vidjeti, gledajući kroz svoj prozor, na lijevoj strani. Dora Eycken se odjednom, bez riječi objašnjenja, prebacila na sjedalo kopilota. Progovorila je nekoliko riječi sa pilotom, sredovječnim prosjedim čovjekom po imenu Jim. Jim je imao za sobom mnoge hiljade satova leta, i bio je veoma pouzdani pilot, kojeg je NSA cijenila kao jednog od najboljih, na malim avionima.
Na Edovo iznenađenje, Dora je skinula slušalice i učinila nešto neočekivano: otvorila je vrata aviona i spretno poput mačke se držala za stranu aviona, stojeći na krilu. Ed nije maogao vjerovati. U roku od pet sekundi, već je visjela na krilu, da bi se onda otpustila, te počela padati dolje, u dubinu. Ed se prebacio na desno sjedište, zapanjeno promatrajući kako njegova suputnica, s kojom je vodio tako interesantnu konverzaciju, u položaju luka pada sve niže i niže, prema obronku, sjevernom obronku planinskog lanca u zaleđu Genove. Uskoro mu je nestala sa vidika. Pogledao je Jim-a kako i dalje mirno vozi avion, očito ne hajući za ovaj zaprepašćujući događaj.
- Š-što je je ovo bilo?, zapitao je s nekim blagim užasom u glasu. Pa ona nije imala padobran!?
- Ništa se ne brinite. Sve je pod kontrolom, odvratio je mirno Jim. – Dora ima neki poslić za obaviti, vidjeti ćete je uskoro, živu i zdravu.
„Tko je ovdje lud“, pitao je Ed. „Žena iskače bez padobrana, a pilot mrtav-hladan veli da je sve u najboljem redu, i da se nema radi čega brinuti.“
Eda je ponovo obuzela zebnja, ovaj puta veća nego ranije, kada se ukrcavao na avion. Za vrijeme ostatka leta, nije progovorio ni riječi. U sebi se tiho molio, mada nije imao običaj to činiti, potom je pokušao sa mantrom i sa meditacijom, ali nije pomagalo. I dalje se osjećao strahovito anksiozno. Pilotova mirnoća, sa kojom je upravljao letjelicom, išla mu je još više na živce. Neprestano je motrio sa zadnjeg sjedišta kroz prednje staklo aviona. Sa jezom je ustanovio da se približava masiv Mont Blanca! Još samo malo i - gotovo.
Bilo je već blizu 8 sati uvečer, i Mont Blanc je izgledao pomalo jezivo, poput divovskog panettonea u polumraku, posutog tu i tamo bijelim 'prahom'. Avion se se sve više približavao južnoj strani planine, talijanskoj strani. Onda je Jim neočekivano izveo polukružni manevar. Profesoru Tudoru činilo se da je Jim ipak odlučio zaobići planinu, a ne udariti, pa mu je zakratko laknulo. „Ipak ne želi da nas odvede u smrt“, pomislio je. No, onda je shvatio da pilot nema namjeru da zaobiđe planinu. Punom brzinom išli su ravno prema sivosmeđim stijenama zapadne strane planine.
- Ne!, kriknuo je profesor Tudor, i pokrio lice rukama, očekujući neizbježni sudar i – kraj.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
2 POGLAVLJE
Naprasna smrt starog gospodina u Villa Farnese vjerovatno ne bi izazvala veću pozornost policije, jer su takve smrti turista u poodmakloj dobi nešto uobičajeno. No, pošto se radilo o uglednom naučniku iz strane države, na lice mjesta bila je poslana ekipa pravosudne policije, na čelu sa šefom, kapetanom Bertom Facchettijem. Nisu pronašli ništa sumnjivo, mapi koju su našli na stolu, koja je bila identična sa onom na zidu, također nisu pridavali nikakvu pažnju.
Španjolski turist Jaime Sorzabal bio je gost malog, ali luksuznog hotela imenom „Fragrance“ u maloj ulici, koja se igrom slučaja nalazila u neposrednoj blizini zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova u Via Genova. Inspektor Facchetti je odlučio osobno raditi na slučaju, te istražiti, je li doista bilo riječ tek o infarktu starijeg iscrpljenog čovjeka, ili možda nešto drugo.
- Imate li malo vremena? Želio bih malo porazgovarati s vama, upitao je noćnog recepcionera, koji je bio sinoć u smjeni.
- Da, o čemu se radi?
- Jeste li sinoć vidjeli gospodina Jaime Sorzabala?
- Da, jesam, negdje između 10 i 30 i 11 uvečer.
- Je li bio sam?
- Ne, s njim je bila jedna dama, također gošća hotela. Popili su piće u baru, pa su onda krenuli uza stepenice. Imali su odvojene sobe.
- Mmm... da, da.
Recepcioneru je bilo neugodno priznati da je dotična elitna prostitutka, koja družila, uglavnom samo sa bogatom klijentelom.
- Mogu li porazgovarati i s njom?
- Mislim da je u sobi. Izvolite, popnite se, prvi kat lijevo, soba broj 11.
Inspektor Facchetti se popeo na prvi kat, i pokucao na vrata.
- Si, chi e?, začuo se glas.
- Inspektor Facchetti, iz pravosudne policije. Otvorite, želim porazgovarati s vama.
Na vratima se pojavila zanosna crnka, sa izraženim oblinama, u crvenoj usko pripijenoj mini-suknji, sa dubokim dekolteom. Mogla je imati nekih 40ak godina, ali je djelovala mlađe. Imala je vrlo zavodljive plave oči, i senzalne usne.
- Kako vam mogu pomoći?, rekla je svojim, valjda uslijed profesionalne deformacije, senzualno-zavodljivim glasom.
- Tako što ćete mi reći nešto o vašem sinoćnjem susretom sa starijim gospodinom, španjolskim turistom.
- Što, zar mu se nešto desilo?, priupitala je nekako prostodušno.
Inspektor Facchetti bio je zgađen sa matorim jarcem, koji je uz pomoć Viagre poševio tako dobar komad, gotovo upola mlađi od njega. Gotovo da je zlurado uživao u činjenici da je stari odapeo. „To je i zaslužio“, pomisli u sebi.
- Da. Vaš jučerašnji klijent, naime preminuo je popodne. Znate li što je konzumirao?
Prostitutka je rekla da ne zna. Jedino, što je vidjela, bilo je da je uzeo jednu Viagru, pola sata prije njihovog seksualnog odnosa.
- Da li vam je rekao, da je već možda uzeo koju tabletu ranije.
- Ne, nije. Odnosno, nije mi rekao ništa. Mislim da nije.
Inspektor Facchetti vratio se u policijsku postaju, nekako već pretpostavljajući da se stari predozirao, te doživio infarkt. Pošto su mu na sudskoj patologiji rekli, da su pri obdukciji kod pokojnika našli tri puta veću dozu „sildenafila“ od uobičajene, nekako mu je laknulo. Smatrao je slučaj riješenim. Matori je platio svoje sinoćnje zadovoljstvo, sa sex-bombom iz malog hotela
DAN BROWN WAS „THE SAILOR KING“
King George III [Stephen Fry] had another son, to step onto the British throne, that is, William IV, and his present incarnation is the only professional writer among the incarnations of English and British kings. His name is Dan Brown, and he is renowned author of „Da Vinci Code“ and other popular books, featuring professor Robert Langdon. During his reign, and afterward, he was nicknamed the „Sailor King“, because in his youth he served in Royal Navy, in North America and the Caribbean.
He became the king later in life, when he was 64 years old, that is, when his brother George IV [Paul McCartney] died. He ruled Great Britain for seven years, until 1837, when he was replaced on the throne with long-lasting rule of his niece Victoria [incarnation Primula Susan Rollo].
He was a reformist-king – the poor law was updated, child labour was abolished, as well as slavery, and the British electoral system refashioned.
Before marrying Adelaide of Saxe-Meiningen, William IV lived in cohabitation with Irish actress Dorothea Jordan [Fanny Brice], who bore him 10 illegitimate children.
He married for the first time in 1818, when he was 53 years old. Adelaide of Saxe-Meiningen [incarnation Blythe Newton]; his bride, at the time was only 25 years old. [In their present incarnation, Blythe is 12 years his (Dan's) senior.] Adelaide improved William's behaviour; he drank less, swore less and became more tactful. Their marriage lasted almost 20 years, and they were devoted to each other, but were not lucky with children; four of them died either in early infancy, or were stillborn.
The capital of South Australia, Adelaide, was named after the queen, as it was founded during William’s reign.
Dan Brown graduated from Amherst Colledge in 1986. (That’s where I was employed in my 19th century incarnation, as William Dickinson; we were contemporaries – just for 7 years of his rule.) Most of the English-British kings throughout the Middle Ages and Modern Age incarnated as Hollywood actors and movie directors. Dan Brown also moved to Hollywood in 1991, not to be an actor, but teacher, at Beverly Hills Preparatory School. He was also a songwriter, and he met his wife, Blythe Newton [mother of Gwyneth Paltrow], his queen from former life, at National Academy of Songwriters, where she worked as Director of Artist Development. From then onwards, she took a task of promoting his work. That’s where their relationship started, and several years later (1997) they got married.
DAN BROWN BIO JE „KRALJ POMORAC“
Kralj George III [Stephen Fry] imao je još jednog sina, koji se popeo na britansko prijestolje, to jest, Williama IV, i njegova sadašnja inkarnacija jest jedini profesionalni pisac, među inkarnacijama engleskih i britanskih kraljeva. Njegovo je ime Dan Brown, i on je poznati autor „Da Vincijevog koda“ i drugih popularnih knjiga, u kojima je glavni lik profesor Robert Langdon. Za vrijeme njegove vladavine, a i poslije, bio je zvan „Kraljem pomorcem“, zato jer je u mladosti služio u Kraljevskoj mornarici, u Sjevernoj Americi i na Karibima.
On je postao kralj u drugom dijelu života, kada su mu bile 64 godine, to jest, kada je njegov brat George IV [Paul McCartney] umro. Vladao je Velikom Britanijom sedam godina, a potom bio smijenjen na tronu sa dugotrajnom vladavinom njegove nećake Viktorije [inkarnacija Primula Susan Rollo].
Bio je kralj-reformist – zakon o siromasima bio je osuvremenjen, rad djece bio je ukinut, kao i ropstvo, i britanski izborni sistem bio je preoblikovan.
Prije no što je oženio Adelaide od Saxe-Meiningen-a, William IV živio je u kohabitaciji sa irskom glumicom Dorotheom Jordan [Fanny Brice], koja mu je porodila desetoro nezakonite djece.
Oženio se prvi puta 1818., kada su mu bile 53 godine. Adelaide od Saxe-Meiningen-a [inkarnacija Blythe Newton]; imala je tada svega 25 godina. [U njihovoj sadašnjoj inkarnaciji, Blythe je 12 godina starija od Dana.] Adelaide je poboljšala Williamovo ponašanje; manje je pio, manje kleo, i postao je taktičniji. Njihov je brak trajao gotovo 20 godina, i oni su bili privrženi jedno drugom, no nisu imali sreće s djecom; četvoro je umrlo ili u ranom djetinjstvu, ili kao mrtvorođeni.
Glavni grad Južne Australije, Adelaide, dobio je ime po kraljici, pošto je bio osnovan za vrijeme Williamove vladavine.
Dan Brown je diplomirao na Koledžu Amherst godine 1986. (Tamo sam ja bio zaposlen u mojoj inkarnaciji iz 19. stoljeća; mi smo bili suvremenici – no tek za 7 godina njegove vladavine.) Najveći dio englasko-britanskih kraljeva kroz srednji i novi vijek bili su inkarnirani kao holivudski glumci i režiseri. Dan Brown također je 1991. došao u Hollywood, ne kao glumac, već kao učitelj, na Beverly Hills Preparatory School. On je također bio kompozitor, i on je zapravo upoznao svoju buduću ženu, Blythe Newton [inače majka Gwyneth Paltrow], dakle svoju kraljicu iz bivšeg života, na National Academy of Songwriters [Nacionalna akademija kompozitora[ gdje je radila kao direktorica umjetničkog razvoja.
Od tada pa nadalje, ona je preuzela ulogu promoviranja njegovih radova. To je bio početak njihovog odnosa, a nekoliko godina kasnije (1997) su se vjenčali
FRANCOIS HOLLANDE, INCARNATION OF 'SUN KING'
Francois Hollande was French president until not so long ago – May of this year. French president is at the same time co-ruler of miniature state Andorra, so he performed these duties from 2012 to 2017. Before he became president, he was the first secretary of the Socialist Party, from 1997 to 2008. In the beginning of his political carreer he was special advisor to newly elected Francois Mitterand. He was first mentioned as a potential presidential candidate after the triumph of his party at 2004 elections. During his presidency he had some controversial issues, but also revived the economy and France became the most toured country in the world.
Francois Hollande is, as his surname suggests, of Dutch ancestry; his last name is mostly found in Haute-Normandie, region in the north of France. My opinion is that Francois Hollande has been in his 17/18th century incarnation one of the most renown French monarchs, King Louis XIV, who had a nickname „Sun King“ (Roi Soleil). His rule lasted for 72 years – from 1643, until his death in 1715. Louis XIV was known for his centralization of the power. He became one of the most powerful French monarchs and consolidated a system of absolute monarchical rule in France, which survived up to the French Revolution.
As regarding kings's personal life, in that he bears resemblance to British king George IV (whose incarnation is Paul McCartney, who – composed the song „Sun King“, maybe subconsciosly having in mind the French monarch). Namely, in addition to just one official wife (Maria Theresa of Spain), he had about ten mistresses, at different periods in his life and long-lasting rule.
I think that incarnation of his wife is journalist Valerie Trierweiler, who happened to be his second wife in this present existence. So, she was the Queen of France, from 1660 to her death, 23 years later. In her place stepped Françoise d'Aubigné, Marquise de Maintenon, who has been only his unofficial wife. There was a rumour that they married secretly, in 1683 or 1684. Her incarnation, in my opinion is Hollande’s first wife in this lifetime, named Segolene Royal. (Interesting surname, because of allusions of her royal origin, in past incarnation.)
What regards the third wife of Francoise Hollande in this present incarnation, actress Julie Gayet – I think that she was in 17th century one of his mistresses named Marie Angelique de Scorailles - a lady-in-waiting at Sun King's court. (In that lifetime she died young, when only 20 years old.)
ponedjeljak, 16.10.2017.
NEVJEROVATNE INKARNACIJE HRVATSKIH I SRPSKIH NAUČNIKA I UMJETNIKA
Listajući Krležinu Opću enciklopediju te gledajući slike raznih likova iz povijesti, padala mi je tako na um neporeciva sličnost sa nekim također slavnim ličnostima iz našeg doba, odnosno 20/21. stoljeća. Došao sam do zaključka, da bi oni doista i mogli biti inkarnacije tih historijskih velikana kulture. Možda se neće sa mnom složiti u nekim slučajevima – primjerice, kada se radi o nekom modernom 'komedijašu' koji bi onda trebao biti utjelovljenje neke 'ozbiljne' osobe iz povijesti. Mislim da se ovo u toku raznih re-inkarnacija odista i dešava, da ljudima jednostavno dosadi biti smrtno ozbiljan, te u novoj inkarnaciji požele biti onda i neka vrsta 'klauna'. (Ako se sjećate, francuski aristokrat Rene d'Anjou, čija je inkarnacija komičar Oliver Hardy, te momci ou Leta 3, kao inkarnacije Zrinskog i Frankapana).
Kao jedan primjer gore navedenog (što će mi vjerovatno osporavati), prilično sam siguran kako je sadašnja inkarnacija Alberta Einsteina, dječji pisac Predrag Raos. I sam sam najprvo pomislio da je njegova inkarnacija brat Nenad, koji je odista i fizičar u sadašnjem životu; međutim – vjerujem sada da se radi upravo o drugom bratu, koji nije fizičar .
Srodam primjer imamo u Srbiji, gdje je inkarnacija književnika Laze Kostića (1841-1910), također jedna vrsta komedijaša, pod imenom Boris Bizetić. Stariji čitatelji ga se sjećaju po bendu sa kojim je parodirao narodnu muziku, 'Rokeri sa Moravu'. Iako su mnogi skloni potcjenjivanju ovog sastava, radi se zapravo o duhovitim tekstovima, sa jednom satiričkom notom, i kritičkom 'žaokom'. No, on je također bio i kompozitor (napisao je neke od najboljih pjesama Mikija Jevremovića), te je ranije nastupao i kao kantautor, međutim nije imao toliko uspjeha kao sa pomenutim bendom. Objavio je i nekoliko knjiga poezije.
U ovu kategoriju spada i Zoran Prodanović Prlja, pjevač kontroverzne grupe Let 3. On je kao što sam jednom bio već spomenuo, inkarnacija pjesnika Petra Preradovića (1818-1872). Preradović je bio visoki oficir (dogurao je bio čak do čina general-majora), u vrijeme austrijskog cara Franje Josipa [inkarnacija Rade Šerbedžija]. Počeo je poeziju pisati na njemačkom, no kasnije je pisao rodoljubne stihove pod uticajem Ivana Kukuljevića.
Književnik i pedagog Dositej Obradović (1739-1811) rodom je iz Vojvodine, kao i Laza Kostić. U svojim studijskim putovanjima, neko je vrijeme proveo i u Zagrebu, bio je također jedno vrijeme učitelj u Dalmatinskoj zagori. Žudio je za sticanjem znanja, te je postao jedan od najobrazovanijih ljudi na južnoslavenskom prostoru svoga doba. Ovaj velikan kulture i prosvjetitljstva 18. stoljeća se, po mom mišljenju inkarnirao kao glumac Milan 'Lane' Gutović, kojeg se sjećamo po ulogama u nekim filmskim komedijama, ponajprije iz filma „Tesna koža“.
U enciklopediji sam naišao na podatak da je književnik Kostić, između ostalih, prevodio i djela njemačkog pisca Heinricha Heine-a (1797-1856). A inkarnacija ovog potonjeg, po meni je hrvatski duhovni pisac Bruno Šimleša. Čitajući njegovu prvu knjigu „Sudbina duše“ nisam se mogao oteti utisku da se radi o jednom prepotentnom mladom čovjeku, i zapravo sam se čudio, odakle mu takva samouvjerenost, kao da je svo znanje svijeta popio. No, u svjetlu saznanja o ovoj njegovoj inkarnaciji, stvar nekako postaje jasnija. Heine je naime, jedan od najvećih njemačkih književnika 19. stoljeća. Zapravo, on je bio napustio njemačku domovinu pod teretom cenzure, zbog svoje velike kritičnosti, prema pruskom društvu, koje je kao što znamo bilo poprilično militaristički nastrojeno. Godine 1831. bio je emigrirao u Pariz, gdje je živio i radio, sve do kraja života.
Književnik Borisav Stanković (1876-1927) bio je mlađi suvremenik Laze Kostića, prema nekim procjenama najbolji srpski književnik svoga doba. I on je kao i Heine neko vrijeme bio proveo u Parizu. Nije bio profesionalni književnik – radio je kao carinik, poreznik, te uglavnom, kao državni službenik. Čak i u Ministarstvu prosvjete, bio je opet činovnik.
Zvuči malo nevjerovatno, ali mislim da se Stanković inkarnirao, u svojem narednom utjelovljenju kao Farrokh Bulsara - u Zanzibaru u Africi, godine 1946. Kao tinejdžer Bulsara se preselio u Englesku, te je na Ealing Art Colledge studirao umjetnost i grafički dizajn. Godine 1970. zajedno sa gitaristom Mayom i bubnjarom Taylorom formirao je grupu pod nazivom „Queen“, te je promijenio ime u - Freddie Mercury. Pisac u ranijem životu, u ovom novom postao je - pisac hitova grupe, koja će postići svjetsku popularnost. Radio je taj posao dobro – on je autor 10 od 17 hitova na albumu „Greatest Hits“ grupe Queen.
Kao i Obradović i Kostić, književnik (i političar) Vuk Drašković je rodom iz Vojvodine, mada mu familija potiče iz istočne Hercegovine. Pošto nosi (neosporno) hrvatsko prezime, može se pretpostaviti da je dalekim porijeklom zapravo Hrvat. Poznata je činjenica da su Hrvati iz istočnog dijela Hercegovine prelazili na pravoslavnu, isto kao i Srbi iz zapadnog na katoličku vjeru. Po meni (iako će nekima to djelovati nevjerovatno) on je inkarnacija hrvatskog biskupa iz 16. stoljeća Jurja Draškovića. (Po njemu ne nosi ime ulica u Zagrebu, već po poznatijem grofu Janku Draškoviću, iz 19. stoljeća.)
Juraj Drašković rođen je 1525. godine nedaleko Knina. Bio je hrvatski teolog, kardinal i državnik (ban). U Padovi je studirao pravo. Nakon studija bio je postao tajnikom budućeg Svetog rimskog cara Ferdinanda I [inkarnacija Al Pacino]. (U to je vrijeme Ferdinand I bio kraljem Bohemije i Ugarske, te kraljem Hrvatske.) Godine 1557. bio je postao biskup u Pecs-u. Naredne godine je održao pogrebni govor u povodu smrti dotadašnjeg Svetog rimskog cara Karla V [inkarnacija Sammy Davis Jr.].
Na Tridentskom saboru 1560. godine Drašković se bio zalagao za jedinstvo Crkve i Evrope u suprotstavljanju turskim osvajačima. Zalagao se za cjelovitu reformu Crkve i ekumenizam, te vjersku toleranciju. Godine 1563. bio je postao zagrebačkim biskupom, potom i kardinalom. Pored toga, od 1567. bio je također vršio dužnost hrvatskog bana, zajedno sa Franjom Frankapanom, a nkon njegove smrti 1572, godine sam, potom opet sa Gašparom Alapićem. Sporna je njegova uloga u gušenju seljačke pobune iz 1573. godine i kažnjavanju sudionika. Navodno je cara Maksimilijana II [inkarnacija Vladimir Lenjin] molio, da se pobunjenicima pokloni život, prema nekim povjesničarima. Godine 1578. prešao je u Gyor, gdje je imenovan biskupom i kraljevskim kancelarom. Sveti rimski car Rudolf II [inkarnacija Drago Plečko] imenovao ga je godine 1584. titulom ranga ugarskog palatina. Naredne godine papa Siksto VI imenovao ga je kardinalom.
Ime a i djelo Jurja Draškovića, do sada nisu bili, iz nekoga razloga, dovoljno vrednovani, mada je očito da je bio jedna od markantnih povjesnih ličnosti 16. stoljeća.
Dakle, kao što smo započeli sa jednim znanstvenikom, tako i završimo. Benjamin Franklin (1706-1790) bio je osim toga još i pisac, te političar. Bio je u početku svoje karijere novinar i urednik. Potom se posvetio naučnim istraživanjima. Kao što je poznato, među njegovim izumima najpoznatiji je gromobran. U svojstvu političara, sudjelovao je godine 1782. u mirovnim pregovorima sa Britancima, te bio jedan od potpisnika primirja. Inkarnacija ovog znanstvenika je po meni Korado Korlević, poznati astronom iz zvjezdarnice u Višnjanu, te nedvojbeno ličnost sa sveobuhvatnim znanjem prvenstveno iz prirodnih znanosti, ali također i iz čitavog niza drugih područja.
utorak, 10.10.2017.
ŠTO SU BILI U PRETHODNIM INKARNACIJAMA TROJICA ZADNJIH PAPA?
Moji se čitatelji zacijelo pitaju, jesam li uspio odgonetnuti što su bili u prošlom životu trojica zadnjih papa, dakle oni koji su na stolicu sv. Petra zasjeli u posljednjih 40-ak godina. Odgovor na pitanje je potvrdan, i zaista smatram da sam pronašao njihove inkarnacije, i to u vrijeme renesanse. Papa Franjo i Benedikt XVI bili su suvremenici, ali samo jednu godinu, jer je papa Franjo umro, kada je Benediktu bila godina dana. Papa Benedikt i papa Ivan Pavao II bili su također suvremenici. Kada je Benediktu bila 21 godina, bio je rođen Papa Ivan Pavao. Dakle, sva trojica bili su također pape u ranijim životima, no obrnutim redom - prvo papa Franjo, kao papa Inocent VII (od 1404 do 1406), potom papa Benedikt kao papa Pio II (od 1458 do 1464) te na kraju papa Ivan Pavao kao papa Julije II (od 1503 do 1513).
Papa Inocent VII (inkarnacija papa Franjo I) rodio se 1339. kao Cosimo de' Migliorati. Bio je papa samo u trajanju od dvije godine, od 17. oktobra 1404. do njegove smrti 1406. godine. Bio je papa u teško vrijeme tzv. „Zapadne shizme“ (1378-1417) dok je istodobno papa-rival (ili anti-papa) Benedikt XIII imao svoje sjedište u Francuskoj, u Avignonu.
Papa Pio II (inkarnacija papa Benedikt XVI) rodio se kao Enea Silvio Bartolomeo Piccolomini 18. oktobra 1405. godine, bio je na stolici sv. Petra do smrti 1464. godine. Poznat je po tome, što je jedini od papa, koji je za vrijeme svog života napisao autobiografiju. Prije no što se zaredio i postao svećenik, ovaj je papa pisao erotsku poeziju, a i jednu novelu, u istom stilu.
Papa Julije II (inkarnacija Ivan Pavao II) bio je rođen 5. decembra 1443. Imao je nadimak „Strašni papa“, zato što je provodio aktivnu militarističku politiku. Osim toga, bio je poznat po ambicioznim projektima gradnje, ali i patronata nad umjetnošću. Bio je obnovio baziliku Sv. Petra, te strop Sikstinske kapele.
srijeda, 04.10.2017.
PAUL MCCARTNEY, INCARNATION OF GEORGE IV
In the long string of present incarnations of English and British monarchs, only several are professional musicians. One of them is Paul McCartney. In this life he is only a member of the gentry, but in his 19th century incarnation he was no less than George IV, The King of Great Britain and Ireland and Hanover. He accessed to the British throne in 1820, following the death of his father, King George III [present incarnation Stephen Fry].
George IV led an extravagant lifestyle, had one wife and several mistresses, throughout his life, or rulership. He was charming, educated and stylish personality. But, he didn't get along with his father, nor with his wife, Caroline of Brunswick [incarnation Linda Eastman]. His unbridled way of life earned him bad opinion of the common people.
It is ironic that in this life the woman whom he obviously despised in that incarnation (he forbade her to even attend the coronation) became his probably most beloved spouse, with whom he spent almost 30 years in marriage. Linda Eastman was in her past incarnation king's cousin, and the only official wife. (All others were mistresses.) They married in 1795, and already in the next year – they separated.
So, then came the mistresses. First of all, Maria Fitzherbert, became his mistress when he was still a prince. Her incarnation, Dot Rhone, became his first serious girlfriend, when he was still unknown musician in group called the Quarrymen. It is interesting, that she, Maria Fitzherbert, remained attached to George IV for the rest of his life, although they had their periods of temporary separation. His second mistress, Mary Robinson, was an actress, and she became actress in this life, too [incarnation Jane Asher], and Paul's second serious girlfriend, with whom she had plans for marriage. Mary Robinson was bought off with a generous pension, when she threatened to sell his letters to the newspapers.
In his later life his mistress became Marchiones of Hertford [incarnation Heather Mills], and she was a wife of an aristocrat. In this incarnation she became his marital partner later in life. As well as his last wife Nancy Shevell, who is incarnation of Grace Elliott, in 19th century divorced wife of a physician.
JAMES II, SECOND INCARNATION OF DAVID LYNCH AS A KING OF ENGLAND
From 12th to 20th century only two men were again incarnated as English-British kings. One of them is me (as both Henry VI and Edward VI), and the other is David Lynch, who has been firstly the king Edward IV in 15th century, and secondly king James II in 17th century. In his former incarnation, he was my second cousin, brother of Richard III [Charlie Sheen], and – man who deposed me from the throne. He was my relative in latter incarnation, too – nephew, in other words, I was married for his aunt, Elizabeth Stewart, Queen of Bohemia [Fani Stipković].
My first encounter with work of David Lynch, American movie director, was some 30 years ago. In fact, in local cinema then was some kind of review of contemporary movies, and his movie was presented last, announced mysteriously as „surprise film“. I immedialtelly recognized in it something new, something of artistic value, that reminded my in part, of Hitchcock movies. It is interesting that in that film, "Blue Velvet" were featured both his son from 15th century incarnation [Edward V - Kyle MacLachlan], and his wife from 17th century [Mary of Modena – Isabella Rossellini]. The soundtrack of the movies used the Roy Orbison song „In Dreams“, among others. Roy Orbison is incarnation of 20th century husband of Elisabeth of the Palatinate [Barbara Orbison]. That Elisabeth was James II's first cousin.
James II was the last Catholic king of England. His reign was short (only three years), until he was deposed by William III [incarnation Richard Gere] in so called „Glorious Revolution“ of 1688. The rest of his life he spent in France, in exile, by his cousin and ally, King Louis XIV, known under sobriquet „Sun King“ (remember McCartney song, from Abbey Road album?).
Mary of Modena – Isabella Rossellini was his second wife (and in my private opinion, maybe the most beautiful queen of England of all times). His first wife, Anne Hyde, was the same as in 15th century incarnation, Elizabeth Woodville - Emily Stofle. With her he had two daughters, Mary II of England [Carey Lovell] and Anne of Great Britain [Anne Miller] who would subsequently become both queens.
ponedjeljak, 02.10.2017.
JAMES I AND ANNE OF DENMARK IN MOVIE „FALLING IN LOVE“
King James I [Robert de Niro] and Anne of Denmark [Meryl Streep] were the first rulers of the House of Stewart, in 17th century. They had, among other children, future king Charles I, and Elizabeth, Queen of Bohemia [Fani Stipković], who happened to be my wife, in my 17th century incarnation, as Frederick V of the Palatinate. So, King James was my father-in-law, and Charles I brother-on-law.
James I and Anne of Denmark married in 80s of 17th century. Three hundred years later the couple, more precisely, incarnations of them, starred in movie „Falling in Love“, in which they actually fall in love, they even get married, but then, they realize that that marriage do not appeal to either of them. Which is quite curious, having in mind that royal couples who were married in the past, as we have seen in numerous instances, get usually married again, in their 20th century incarnations. Meryl Streep appeared as relative several times in my past incarnation; in 15th century as my aunt, in 17th century as my mother-in-law and in 18th century as sister, along with Cobie Smulders.
