4. POGLAVLJE
Dora Eycken, čim se otkačila od krila aviona, zauzela je položaj luka i odmah, u djeliću sekunde zapazila da se nalazi preblizu naselja, i da će morati malo 'manevrirati', želi li aterirati blizu željene tačke na zemlji. Istog časa, gotovo automatski je povukla ruke unazad, na ramena i ispružila noge, istovremeno lagano trzajući gornjim dijelom tijela u desnu stranu, kako bi dobila optimalan pravac. Računala je, da do impakta, koji je trebao uslijediti za oko jednu minutu, može prevaliti više od pola kilometra, te tako doći bliže brdskom prijevoju.
Bila je poput mačke, smirena i hladnokrvna, fokusirajući se poput lasera samo na prizemljenje. Mnoge je sate bila provela na obuci, skačući prvo sa malih visina, a potom sve većih i većih, bez padobrana. Svaki puta kad je iskakala iz aviona, u jednom stanju autohipnotičkog transa, odzvanjale su joj u ušima riječi intruktora sa obuke: „Kada ateriraš, noge ti postaju čelične opruge; one apsorbiraju impakt. Veličina i jakost čeličnih opruga se automatski prilagođavaju visini sa koje skačeš. Nema boli; ti ne osjećaš nikakav strah!“
Bilo je potrebno utrošiti dosta vremena na mnogobrojne pripreme, kako bi se ostvario cilj – skočiti sa veoma velike visine, odnosno iz aviona – i preživjeti. U teoriji, tijelo kada jednom dosegne brzinu slobodnog pada, koja iznosi oko 10 metara u sekundi, ono ne može padati brže, bez obzira na povećanje visine. Tako da je ustvari svejedno, skače li se sa 100 m, sa 300 ili 3 hiljade metara.
Dora se približavala jednom obronku, te se pripremila za impakt. Ima još desetak sekundi! Tri, dva, jedan i tupi udarac o zemlju. Aterirala je poput mačke na travnati obronak brda, odskočila je ponovno u zrak nekoliko metara, napravila salto unaprijed i dočekala se potom na lagano savijene noge, baš kako je bila naučila na obuci. Od inercije je zatim pala potrbuške, no nije bila ozlijeđena. Nije odmah primijetila, da je zapravo pala unutar ograđenog prostora, koji je pripadao jednoj maloj ergeli.
Vlasnik, koji je slagao sijeno u hambaru, pomislivši kako je riječ o konjokradici, brzo je dotračao sa vilama u rukama, te snažno udario Doru po leđima. Ona se, baš kao da ju je samo potapšao, u trenu okrenula, te je zaprepaštenog starijeg, ali snažnog i plećatog muškarca oborila na zemlju jednim high-kickom. Potom je vješto preskočila ogradu, te se brzo udaljila, uz brdo, prema šumi.
Budući da je bila u dobroj kondiciji, koju je također stekla na obuci, a kasnije održavala, sa lakoćom se penjala nekih dvije stotine metara. Nije joj bilo teško pronaći mjesto koje je tražila, pošto se nalazilo tik uz cestu koja je vodila prijevojem, na pošumljenom vrhu brda, na nekih 700 metara nadmorske visine.
Kada je došla do njega, osvrnula se oko sebe. Pošto nije bilo nikoga u blizini, otipkala je nekoliko brojki na touch-screen zaslonu svojeg multifunkcionalnog sata, otpornog na udarce, na lijevoj ruci. Pred njom se rastvorio ulaz u jednu podzemnu prostoriju, zakamufliran gustim raslinjem. Brzo je šmugnula unutra, a vrata su se automatski zatvorila. Prostorija u kojoj se našla bila je omanja, i u njoj nije bilo ništa naročito, tačnije gotovo ništa osim golih zidova. Netko, tko bi slučajno čak i upao ovdje (a bilo je to praktički nemoguće) opet ne bi ništa otkrio.
Dora je ponovo otkucala šifru na svojem satu. Ispod nje su se rastvorila vrata, i ona je sišla u omanji lift. Na isti, odnosno sličan način je aktivirala lift, koji je započeo dugotrajni silazak, budući da se nalazila na prilično velikoj nadmorskoj visini. Kada se konačno 'prizemljila', i lift se zaustavio, izašla je iz njega i našla se u dugačkom hodniku, koji vodio u podzemni tunel. Otvorila je jedna vrata, koja su se nalazila sa strane, te potom ušla u jedan električni automobil. Čeka je još malo vožnje.
Dok je vozila automobil dugačkim tunelom prema ulazu u jednu podmorsku špilju, zapadno of Genove, sjetila se profesora Tudora. Kako se bila zapričala s njime, u zadnji čas je primijetila da je došlo krajnje vrijeme za iskok iz aviona. Nije imala vremena objašnjavati profesoru što radi, i mogla je zamisliti njegov zapanjen pogled, dok ju je promatrao kako pada u dubinu bez padobrana.
5. POGLAVLJE
Da profesor Tudor nije rukama prekrio oči, bio bi svjedok veličanstvenom prizoru. Vidio bi kako se sivosmeđe hridi planine Mont Blanc razmiču, te kako mali Cirrus, umjesto da se sa treskom zabije u planinu, ulazi kroz mali otvor (tek toliko da prođe avion sa rasponom krila od 11 metara) u planinu te počinje kliziti slijetnom stazom u utrobi planine.
Pošto protivno njegovim očekivanjima nije osjetio užasan tresak i eksploziju aviona, Ed se nakon desetak sekundi nakon ulaska aviona u unutrašnjost planine, odvažio da otvori oči. Nije odmah uspio shvatiti što se desilo, pa je najprvo pomislio, da se zajedno sa avionom preselio „na drugi svijet“. No, kako mu je ovo slijetanje djelovalo realistično, ipak je onda došao do ispravnog zaključka. Tada je svoj pretrpljeni strah, zbog prividne smrtne opasnosti, zamijenio bijesom, te se ljutito obratio pilotu:
- Zašto mi dovraga niste rekli što će se desiti, čovječe?
- Ne ljutite se gospodine profesore. I ovo je dio vaše obuke. Morate se u ovom poslu navikavati na kojekakve neugodne situacije, mirnom je glasom odvratio Jim.
Cirrus je klizio nekih 300 metara pistom skrivenom od očiju radoznalaca, te onda polagano skrenuo u hangar. Potom su se njih dvojica uputili prema malom komandnom tornju. On je bio smješten bliže ulazu. Tamo su bila dva čovjeka, oba u civilnim odijelima, baš kao što je bio i Jim, koji je inače imao čin kapetana. Stariji čovjek, vitalni 60-godišnjak predstavio se kao pukovnik Corso, i on je bio pretpostavljeni i Dori i Jimu, a sada evo i Edu, novom članu njihovog malog tima, tima sa specijalnim zadatkom, Special Operations Mars-Atlantis. Imao je prosjedu kosu, sa razdjeljkom na sredini, te sivi sako i bijelu majicu. Mladi čovjek za pultom komandnog tornja zvao se Tony De Salis, i imao je čin poručnika. On je imao na sebi tamnosmeđe odijelo, i svijetlozelenu košulju sa kravatom. Pukovnik je profesora Tudora pozvao u jedan omanji ured, da popriča sa novim članom ekipe.
- Je li bilo kakvih neugodnosti profesore, za vrijeme leta?, upitao je Corso.
- Pitam se kako je Dora mogla iskočiti bez padobrana? Što je s njom? Da li je moguće da čovjek ostane živ nakon skoka sa dvije hiljade metara?
- Polako, profesore, nemojte se uzrujavati. Dora vam vjerovatno nije stigla reći; prepostavljam da ste se zapričali. Ukratko – da, moguće je. I vi ćete to isto moći, i još koješta drugo, nakon završene obuke. Ona će trajati svega tri tjedna. I to nije bilo kakva obuka, već vrhunska i vrlo tajna obuka, kakvu ne prolaze čak ni pripadnici jedinica za specijalne namjene. Poznato vam je u glavnim crtama o čemu se tu radi – istražujemo stare civilizacije Atlantide i Marsa. Za ovu vrstu obuke i istraživanja zna veoma uski krug ljudi unutar NSA, samo na najvišim pozicijama. I zato se morate smatrati privilegiranim članom jedne elitne, mada malobrojne jedinice. O vama znamo dosta, zato jer smo pratili vaš rad. Cijenimo širinu vašeg obrazovanja, i vjerujemo da nam možete pripomoći. Vjerujem da vam neće nedostajati motivacije za rad.
- Što će biti dalje?
- Ovako. Vi ćete zajedno sa Jimom proći osnovnu obuku. Ja i Dora imamo jedan poslić za obaviti u zapadnom dijelu Atlantika. Kada se vratimo, nastaviti ćemo zajedno, po planu. Biti ćemo u vezi. Možda ćemo tamo zatrebati vaše savjete, sugestije i slično. Vaša je specijalnost simbologija. Tu ste nam veoma od pomoći, ali i u drugim stvarima. Probajte odgonetnuti poruku, koju je za sobom ostavio Sorzabal. Čuti ćemo se. Dati ću vam šifru, na koju me možete dobiti. Sretno i – vidimo se uskoro.
Pukovnik se zaputio pistom, blizu čijeg je kraja bio lift. Potom će, kada se spusti dolje, baš kao i Dora uzeti električni automobil, te tunelom produžiti do ligurske obale, jednom vrstom lebdećeg vozila. Nešto kasnije, drugim liftom krenuli su Jim i profesor Tudor. I oni su električnim automobilom dospjeli do tunela, međutim, onda su krenuli u suprotnom smjeru, u pravcu Ženevskog jezera.
Post je objavljen 30.10.2017. u 09:58 sati.