Oni, koji su malo stariji čitatelji bloga, sjećaju se da sam prije godinu dana napisao prolog za roman (crossover SF - conspiracy/Thriller) u stilu Dana Browna. Za one koje zanima što je bilo dalje, donosim prva dva poglavlja. A za one kojima se ne da okretati ponovno deseti mjesec prošle godine, donosim ponovo i prolog.
PROLOG
Ed Tudor, profesor religijske simbologije na univerzitetu Kent, nije bio od onih profesora koje bismo nazvali uglednim. Nije imao značajnih objavljenih radova, nije držao spektakularno posjećena javna predavanja, nekako je bio, riječju, na margini. Bilo mu je već 47 godina, i to je vrijeme kada se već moraju vidjeti neki „opipljivi“ rezultati u karijeri naučnika. Njegovi su stavovi pomalo išli na živce ne samo njegovim šefovima na studiju, već i njegovim kolegama, ali on nije mario, već je uporno tjerao svoje, alternativne poglede na život i svijet. Na univerzitetu su jedva dočekali da krene na jednogodišnji odmor od profesure, tj. da uživa u svojem pravu na 'Sabatsku godinu'.
Izabrao je Rim kao mjesto gdje će provesti tu godinu. No, ni tu nije baš bio omiljen, kao ni na svojem matičnom univerzitetu, kao 'maverick' u konstantnom sukobu sa okolinom. („Ljude sa Aspergerom ionako nitko ne voli.“, rezignirano je razmišljao.) Dane je uglavnom provodio sam, u šetnji Rimom i proučavanju simbola, kojih, jasno, u 'vječnom gradu' ima napretek. Pošto mu je već isticala godina dana, razmišljao je gdje bi još mogao otići. Dok je tako, pomalo već besciljno šetao nakon ručka i prolazio pored Palazzo Farnese, idući prema trgu Campo de' fiori, sjetio se da još nije bio u mjestu Caprarola, nekih 50ak kilometara od Rima. Zaputio se prema glavnoj autobusnoj stanici, kupio kartu, i relativno brzo stigao u pitoreskno mjestašce, sjeverno od Rima.
---
Caprarola je gradić smješten na lancu vulkanskih brežuljaka poznatih pod imenom Cimini. Tu je dom velike renesansne vile, koja na svojem visokom položaju dominira okolicom. Moglo bi se reći štoviše, da poput kakvog Olimpa dominira okolicom. Villu Farnese počeo je graditi Alessandro Farnese, odnosno papa Pavle III, početkom XVI stoljeća. Farnese - iz čuvene porodice, koja je poznata u teorijama zavjere kao jedna od glavnih 'Papal Bloodline' familija. Unuk rodonačelnika dinastije, također Alessandro, postao je kardinalom, i smatrao je Caprarolu finim mjestom, gdje može sebi sagraditi rezidenciju, te u njoj sačekati smrt pape Pavla IV, odnosno Gian Pietra Carafa-e, kojem 'Alessandro iuniore' nije bio po volji.
Profesor Tudor žurio se pješačeći uzbrdo srednjevjekovnom, prilično strmom ulicom, prema Villi Farnese; vili - izvorno zamišljenoj kao tvrđavi, neobičnog, pentagonalnog oblika, po uzoru na tvrđavu u španjolskom gradu Pamplona, gdje se, također u to renesansno vrijeme, protiv Francuza borio Ignacije od Loyole. Tudor je razmišljao o ovoj koincidenciji, grabeći krupnim koracima, da kupi kartu za razgledavanje, prije no što se vila zatvori za posjetioce.
- Morali ste doći ranije, više nema organiziranih obilazaka sa vodičem, za danas, - objašnjavala mu je prodavačica karata u ulaznim holu.
- Nije važno, mogu razgledati i sam, - reče profesor Tudor. I inače nije volio da ga vodaju unaokolo u bilo kakvoj grupi, a još manje da mu simbole slika objašnjava netko tko je manje stručan od njega.
Na najnižem katu bio je nekada apartman za prelate, u početku ga je koristio i sam kardinal. Na prvi kat moglo se doći iz dvorišta, izravno na konju, pošto je to omogućavalo arhitektonsko rješenje spiralnih stepenica. I ulazni hol i stepenište bili su bogato urešeni slikama renesansnih majstora. Putnik-namjernik mogao bi se začuditi kako to da među raskošno oslikanim zidovima nema fresaka sa religioznom tematikom.
Tudor se uspe spiralnim stepenicama na prvi kat, 'il piano nobile', na kojem su se nalazile freske sa prizorima iz života članova familije Farnese, u reprezentativnoj Sala dei fasti farnesiani i u Herkulovoj Sali, gdje su moćna djela članova familije bila predstavljena pomoću mitskog heroja. Na tom je katu imao svoj kako ljetni, tako i zimski apartman kardinal Alessandro Farnese. Ono što je privlačilo pažnju profesora Tudora, uostalom kao i većine posjetilaca, bila je tzv. Sala della mappe Geografiche ili također poznata kao Mappamondo.
Profesor je zadivljeno promatrao fresku sa velikom kartom svijeta, ožbukanom preko cijelog zida. Pitao se, kako li tako vjerno prikazuje kontinente, kao da je Zemlja bila snimljena iz zraka. „Kako to da prikazuje Antarktik? Nije li on bio otkriven tek u XIX vijeku?“ razmišljao je profesor. Kao vrsnom simbologu, jasno, nisu mu mogle promaknuti figure 4 tetramorfa, u uglovima. Kako veli drevna mitologija, od početka kreacije, monstrumi žele da proždru Sunce. Bogovi, nakon što su napravili red u kozmosu, žele očuvati svoje djelo, i u tu svrhu su postavili 4 čuvara, na 4 kardinalne tačke svijeta. U kršćanskom simbolizmu, jasno, oni predstavljaju četiri evanđelista.
Ulazeći u salu sa freskama koje su prikazivale mape svijeta XVI st. profesor Tudor nije isprva primijetio starijeg posjetioca, koji očigledno nije mogao pratiti tempo obilaska prethodne turističke grupe, te je sjeo za stol. Tek kada je začuo neko nerazumljivo mumlanje, profesor se okrenuo u smjeru stola.
- Jeste li dobro? - upitao je starca, koji je na papirić ispred sebe, čini se, zadnjim naporom nešto nažvrljao.
Tudor se užurbano kretao k stolu. Ispred starog čovjeka, pored papirića istrgnutog iz bloka, bila je i fotokopija mape svijeta, identična onoj na zidu, koju bijaše oslikao Giovanni Antonio da Varese u XVI vijeku. Starcu je izgleda preostalo tek toliko snage, da prstom upre u Atlantski ocean, na mapi ispred sebe. Potom se njegova glava sruči sa treskom na stol. Tudor je mahinalno posegao za papirićem, samo letimično pogledavši što je na njemu napisano, te ga spremio u džep. Vjerovatno mu je kroz podsvijest protutnjalo, da, ma šta da je taj stari čovjek napisao, da je ta poruka bila namijenjena baš njemu.
Ispuni ga nelagoda, i za moment, nije znao što bi. Neka intuicija mu je govorila da tom čovjeku više nema pomoći. Dok je tako razmišljao, pomalo zbunjen, pa i prestrašen iznenadnim događajem, još ga ga je više smela jedna prilika u crnom, što se takorekuć niotkuda stvorila tu, baš kraj njega i tog stola, na kojem je čovjek izgledao, kao da spava.
- Brzo, profesore Tudor, moramo što prije otići odavde. Ja sam iz NSA, to je sve što treba da znate. Molim vas, ne postavljajte pitanja. Vaš život je također u opasnosti. - Ovo mu je, sve u jednom dahu, šaptom saopćila misteriozna dama u crnom, i, kako mu se činilo, nije se šalila.
- Ali, što, ja... – profesor je ženi pokušao objasniti kako nema veze s ovime što se dogodilo, i samo je htio pomoći starcu, jer mu je izgledalo, da je starcu iznenada bilo pozlilo.
- Idemo, profesore, i to brzo! – reče mu žena, (kako se činilo u svojim kasnim tridesetima), vrlo vitka i energična, glasom koji nije trpio prigovora, te ga snažno uhvati za nadlakticu, i povuče prema izlazu iz prostorije.
Čudno, nekako ga je asocirala na Angelinu Jolie, i mislio je da takva vrsta žena postoji samo na filmu. Žena je očigledno dobro poznavala plan zgrade, jer je vješto klizila hodnicima, kako se činilo, prema nekom sporednom (možda i tajnom) izlazu iz zgrade, u stražnjem djelu. Profesor ju je jedva sustizao. Dok su užurbanim koracima napuštali vilu, Tudor je razmišljao kako je stari gospodin morao zacijelo umrijeti neprirodnom smrću.
Tajni hodnik, koji je u vrijeme kada je vila bila sagrađena, služio za bijeg u slučaju nužde, nalazio se na znatno nižem nivou, od onog, gdje bila sala sa mapama. Tudorova 'izbaviteljica' bila je vješto pronašla prostoriju u kojoj je bio sakriven kapak ispod tepiha. Ušavši kroz otvor, neko su se vrijeme samo spuštali strmim, uskim, zavojitim stepenicama. Bilo je mračno i žena je svojom džepnom lampom osvjetljavala put. Dok su žurili prema tajnom izlazu, profesor je osjećao memljivi zrak u nosnicama. Konačno su došli do izlaznih vrata. Zalupivši ih za sobom, sama su se zatvorila. Našli su se u sporednoj uličici, još uvijek ne daleko od vile. Auto, tamnosivi Mercedes SL 600 je bio blizu parkiran.
- Brzo, ulazite profesore – požurivala ga je dama u crnom, startajući moćnu mašinu. Nedugo zatim auto je fino zabrundao zavojitom cestom, koja je išla blago uzbrdo. Kada su uskoro na raskršću skrenuli desno, umjesto lijevo kako je Tudor očekivao, nije se mogao suzdržati, da ne priupita:
- Što, zar ne idemo prema Rimu? – I samom mu je to pitanje zazvučalo malo glupo, jer zašto bi put prema Rimu bio bolja solucija, od ove.
- Profesore, ne postavljajte suvišna pitanja. Sada je najvažnije da se što prije izgubimo odavde. – Njezin glas zvučao je odlučno, pa ipak ne kao da se radi o pitanju života ili smrti. Izgledalo mu je ipak, da nekakve neposredne opasnosti trenutačno nema.
Dok su išli cestom SP-1 prema sjeveru, i pored straha koji je osjećao, Tudor nije mogao, a da se ne divi pejzažu, koji je polako izmicao, sa njihove lijeve strane. Pogled mu je pao na mirnu, gotovo glatku azurno-plavu površinu jezera Lago de Vico, uokvirenu pitomim zelenim brežuljcima. Pejzaž, kao stvoren za polaganu šetnju i užitak u prizoru. Prizor poput kakve idile, u žestokoj suprotnosti sa njihovom mahnitom žurbom.
- Pretpostavljam da idemo prema Viterbu, gospođo...- iznenada zapita Tudor, tek onako, da razbije neugodnu tišinu.
- Eycken. Dora Eycken. Izgleda da smo im umakli, bar zasada. Uskoro ćemo vi i ja imati dosta toga da popričamo. – rekla mu je sada već potpuno mirnim glasom njegova suputnica, vozeći još uvijek brzo, ali ne onako luđački, kao ranije.
Agentica NSA u crnom imala je 38 godina, no još uvijek vrlo vitku sportski građenu figuru, na kojoj su joj kolegice zavidjele. Imala je dugu, plamenocrvenu kosu, svezanu u konjski rep, i krupne plave oči. Imala je izražajno lice, lice kakve karizmatične filmske zvijezde. Bila je kćerka pukovnika Louisa Eyckena, stručnjaka za kriptologiju, od kojeg je naslijedila talent za razbijanje šifara i kodova. Bila je začuđujuće svestrano obrazovana, a imala je isto tako i posebnu sklonost prema parapsihologiji, astrologiji, alkemiji, mitologiji i metafizici općenito. Također ju je veoma zanimala drevna historija, te razne druge stvari. Teško je bilo uopće i spomenuti neko područje, koje ne bi bar ponešto zaintrigiralu njezinu znatiželjnu prirodu. Ona i profesor Ed Tudor imali su doista mnogo tema o kojima su mogli voditi duge i nadasve interesantne dijaloge. Međutim, to profesor još uvijek nije znao.
- Da li imate kakve veze sa kraljevskom dinastijom Tudor... – Ovo je pitanje profesor Ed Tudor čuo već milion puta, i pomalo ga je nerviralo svakome objašnjavati svoje porijeklo.
- Ne. Baš nikakve. Moj djed je iz Dalmacije, iz Hrvatske, vlaškog porijekla. Tamo ima Tudora na stotine... – Nakon Drugog svjetskog rata Edov je djed bio emigrirao u Englesku, te se tamo bio oženio djevojkom iz mješovitog englesko-talijanskog braka. Nije volio razgovore o nacionalnosti, a nije bio osobito ponosan ni na jednu od nacija, od kojih potiče. Bio je jednostavno – Evropljanin i građanin svijeta. Uskogrudni patriotizam i nacionalizam je prezirao iz dubine duše...
I dok su se približavali Viterbu, gradu udaljenom od Caprarole kojih 15ak kilometara, agentica Eycken ga, na njegovo iznenađenje priupita:
- Jeste li znali da je Viterbo bio tvrđava posljednjeg engleskog moćnika u katoličkoj crkvi?
- Ne. Iskreno govoreći, nije mi poznato.
- Čuli ste za Reginalda Pole-a.
- Ah, da - poznato mi je. Protivnik kralja Henrika VIII.
- Ovdje, u Viterbu, je imao svoje uporište. Bio je jedan od najmoćnijih kardinala Papske države. U njegovom krugu prijatelja bili su članovi familija Colonna i Gonzaga. Nakon smrti Edwarda VI vratio se u Englesku, da bude savjetnik na dvoru Marije Tudor, na dvoru 'Bloody Mary'. Priča se da je imao čak i veću moć od same kraljice. Igrom sudbine, umro je na isti dan kad i ona...
Dorin sivi Mercedes je klizio zaobilaznom cestom, prema sjeveru, tačnije sjeverozapadu.
- Dakle, ne idemo u Viterbo? – zapita profesor.
- Smirite se profesore, uskoro stižemo.
Nekoliko minuta kasnije Mercedes se zaustavio ispred kapije nečeg, što je Tudoru izgledalo kao mali aerodrom. I bio je - mali vojni aerodrom, tri kilometra sjeverozapadno od grada Viterba. Dora Eycken je propisa radi pokazala iskaznicu NSA, no svi su ovdje znali - bila je lični prijatelj komandanta aerodroma, pukovnika Rossatti-ja. Vojnik na kapiji nije čak ni priupitao, tko je njen suputnik. Činjenica da je bila članica važne tajne službe, i poznanica komandanta, bila je i više nego dovoljna.
Kao agentica višeg ešelona NSA, Dora Eycken je očigledno imala neke povlastice. Nakon što je parkirala auto, zaputili su se prema hangaru, gdje ih je čekalo novo transportno sredstvo. Profesor Tudor je sa zanimanjem promatrao mali avion Cirrus SR-20. „Što, u ovoj igrački ću letjeti?“, pomisli on. Do sada se vozio samo velikim avionima, na redovitim linijama. Ovaj aviončić nije imao ni osam metara dužine.
- Idemo, profesore. Penjite se. – požurivala ga je Dora.
Dok se penjao, profesor se počeo pitati, u kakvu li ga je avanturu uvukla ova čudesna žena. Umjesto da razgleda vilu U Capraroli na miru, a zatim se vrati u svoj apartman u Rimu, te pripremi za povratak u Englesku, desilo mu se ovo. Ipak, dobro je da nije doživio sudbinu starca iz vile Farnese. Tko zna u kakav je to obavještajno-sigurnosni krug uletio, bez svoje volje? I od koga mu je opasnost prijetila u vili? Na kraju krajeva, tko je ubio starog gospodina u vili Farnese, i tko je bio uopće on. Sada više njegova suputnica neće moći odgađati odgovore. Morati će mu objasniti, ili on neće htjeti više surađivati. O čemu se dovraga radi? Profesor Tudor nije ni inače volio letove avionom, a sada mora s ovom igračkom letjeti nekamo – kuda? – bog zna kuda...
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
1 POGLAVLJE
Profesor Tudor bio se udobno smjestio na lijevo stražnje sjedalo malog aviona, dok se njegova atraktivna suputnica smjestila pored njega. Kabina je bila iznenađujuće prostrana i udobna, Unutrašnjost aviona bila se poprilično zagrijala, na ranojesenjem suncu.
- Vruće je ovdje, rekao je Tudor.
- To je zato što što su prozori veliki, a krila smještena dolje, pa nema od njih hlada, objasnila je Dora i dodala mu slušalice sa mikrofonom.
- Što će mi?, upitao ju je.
Uskoro je dobio odgovor, kada je snažno zabrujao moćni motor od preko 200 KS malog Cirrusa. Bez te stvari na ušima, zacijelo se ne bi baš najbolje čuli, ni razumjeli.
- Jeste li se udobno smjestili?, upita ga Dora, više radi provjere mikrofona.
- Da, kratko odgovori Ed, dok je avion klizio pistom.
Uskoro se počeo polagano dizati, a profesor je počeo razmišljati, koliko li se sporije podiže u visinu, od velikog mlažnjaka. Vjerovatno 2-3 puta sporije, procijenio je onako, od oka. Bio se već malo primirio, nakon onog bijesa, a i straha, što ga je obuzeo, kada je ulazio u avion.
Avionu je trebalo nekih desetak minuta, dok nije dostigao visinu od 2.000 metara, što je uobičajena visina leta za ovako mali avion. Za to vrijeme, i Dora i Ed su šutjeli. Sa desne strane, na suncu se ljeskala površina jezera Bolsena, poput divovskog oka. Iznenada, Dora ga upita:
- Želite znati zašto smo vas oteli, zar ne, profesore?
- Kao da mi čitate misli, pomalo ironično odvrati Ed.
- Možete se smatrati sretnikom, profesore. Niste bili slučajno odabrani. NSA vidi u vama veliki potencijal...
- Zašto mislite da bih ja pristao na vašu ponudu, ma o čemu se radilo?
- Evo zašto. Malo smo istražili vašu situaciju na univerzitetu. A ona nije baš sjajna. Saznali smo da dekanatu niste baš omiljena figura, tačnije da ozbiljno razmišljaju kako da vas se riješe... Vi ste profesore Tudor jednostavnim riječima tamo persona 'non grata'. Osim toga, što je pretpostavljam vama veoma bitno – oni uopće ne znaju cijeniti sveobuhvatno i holističko znanje kojim raspolažete. I treće, ne i najmanje važno – mi vam možemo ponuditi bar pet puta veća godišnja primanja nego oni.
- Pokušavate me namamiti u neke vaše špijunske šeme...., pokušavao je dokučiti profesor.
- Ni slučajno. Biti će vam ponuđen rad na jednom supertajnom projektu, kojeg nema na oficijelnom popisu direktorata, u organizacionoj strukturi NSA. Rad koji odgovara naučniku vašeg kalibra, odnosno znanja kojim raspolažete. Naravno, prethodno biste trebali savladati obuku, koja neće biti laka. Ali, sa vašim potencijalom, vjerujem da ste sposobni za jednu takvu ubrzanu obuku...
- O čemu se radi?, sad već jednim sasvim zainteresiranim glasom reče profesor Tudor. Nelagoda koju je do maločas osjećao, kao da se u trenu istopila...
- Moj je glavni fah kriptoanaliza, a kao sekundarni oceanografija. No, i ja, isto kao i vi raspolažem još cijelim spektrom znanja. Moji šefovi u NSA smatraju nas dvoje idealnom kombinacijom. Zajedno znamo toliko, koliko nijedan drugi par na planeti, dragi profesore... Dakle, naš zajednički posao sastojao bi se, kratko kazano, u jednom vrlo obimnom istraživanju, vezanom za prastare civilizacije, njihovo pismo, simbole, naučna otkrića. Vjerujem da znate dosta toga o Atlantidi, a ponešto i o Marsu. Neoficijelni naziv našeg projekta je 'SOMA' (Special Operations Mars-Atlantis). Za sada vam toliko mogu reći. Kao što ste primijetili, idemo prema sjeveru. Kada dođemo u Švicarsku, više ćete saznati od mojeg pretpostavljenog...
Profesor Tudor je slušao što mu ta atraktivna agentica govori, i jednostavno je zanijemio od iznenađenja. Nakon onakvog ponižavajućeg ophođenja prema njemu na univerzitetu, sada čuje nešto tako izazovno, nešto uzbuđujuće, nešto što miriše na avanturu... nešto o čemu je mogao samo maštati radeći godinama kao profesor bez pravog priznanja za svoj rad. Misli su mu iznenada skrenule prema čovjeku koji je pred njegovim očima skončao u vili u Capraroli.
- Tko je onaj čovjek iz Ville Farnese?, upita on svoju novopečenu suradnicu.
- Ah, da. Objasnit ću vam. Radi se o jednom starom oceanografu, španjolsko-baskijskog porijekla. Njegovo ime bilo je Jaime Sorzabal. Usprkos godinama, bio je vitalan, baš poput onih istraživača tipa Jacquesa Custeaua, ili Thora Heyerdahla, ljudi koji ostaju aktivni u istraživanjima vezanim za ocean do duboko u starost. Njegova je specijalnost bila geologija morskog dna, tačnije dna Atlantika. Međutim, i on je radio na jednom tajnom projektu, vezanom za istraživanje podvodnih piramida...
Ed Tudor zaustio je da nešto kaže, jer se baš tada sjetio da mu je pokojni Sorzabal nažvrljao nešto na komadiću papira, što je pospremio u džep sakoa. No, odlučio je da to kasnije saopći Dori, odosno da čuje što mu još ima reći o tom starom gospodinu iz vile u Capraroli.
- Da, profesore... htjeli ste nešto reći?
- Ništa, ništa, samo vi nastavite.
Dora mu je stala objašnjavati kako su o gospodinu Sorzabalu počele kružiti priče, da se u posljednjih nekoliko godina prilično obogatio. Pričalo se o nekom blagu, koje je na svojim istraživanjima dna oceana našao.Teroristi iz ETA-e su ga počeli ucjenjivati i iznuđivati lovu. „Znate, oni to zovu 'revolucionarnom taksom', ha-ha.“ Uglavnom, Sorzabal nije u Španjolskoj nikud mrdao bez svojih tjelesnih čuvara. Međutim, ovdje u Italiji, gdje je provodio odmor, izgleda da se osjećao sigurnim.
- Zar nije ETA pred nekoliko godina najavila prekid sa terorističkim aktima?
- Da, ali ovo je očigledno drugo, nešto što baš i nema direktne veze sa nekakvim terorizmom. Možda vam nije poznato, ali ETA je također bila upletena u šverc droge, a gotovo je sigurno da je imala nekakve veze i sa talijanskom mafijom. Sorzabal ovo ili nije znao, ili je pak potcijenio njihove veze.
- Što mislite, na koji je način bio likvidiran?
- Ne znam. Moglo bi se raditi o nekom otrovu, koji mu je napadač neprimjetno ubrizgao. Moguće je da su mu namjestili, prethodnu noć, neku 'damu', koja mu je usula nešto u piće. Usprkos godinama, naime, znao je tu i tamo imati neki seks sa elitnim prostitutkama. Kažite mi, je li izgledao kao netko, tko je pretrpio srčani udar?
- Pa, ne znam... Koje je to simptome morao pokazivati?
- Recimo bol u grudima, ramenima, vratu, ili čeljustima; obamrlost udova, vrtoglavica, iscrpljenost...
- Da, čini mi se da je upravo takve simptome bio pokazivao.
- Ukoliko se radi o Viagri, ili 'španjolskoj mušici', moglo bi se sve pripisati predoziranju, i njegovoj poodmakloj dobi. Onda bi takvo ubojstvo moglo proći kao normalna posljedica overdose-a. Vjerovatno da će policija u Capraroli doći baš do takvog zaključka...
- Da li je Sorzabal prijavio policiji pokušaje iznuđivanja od pripadnika ETA-e?
- Ne. Još vam nešto nisam rekla u vezi njega. On je također bio veliki meštar organizacije, pod nazivom Order of the Knights Templar of Aquarius (OKTA). Da li vam je poznata ta organizacija?
- Čuo sam za nju, ali više onako usput. Nisu mi poznati detalji.
- Red je bio formiran 1954. godine od strane jedne misteriozne osobe poznate kao 'El Eros'. Ostavio je za sobom neke vrijedne rukopise, za koje se pretpostavlja da bi mogli sadržavati neke tajne šifre i kodove. Ti spisi sadrže neke interesantne detalje vezane za historiju Atlantide i drevnog Egipta, a također i neke dijelove, koje tako, imaju proročki karakter, karakter otkrivenja, i mogu se naravno tumačiti na jedan simbolički način. Vjerujem da će vas zanimati da ih proučite.
- Da, naravno, naravno, reče profesor Tudor, zavukavši ruku u džep sakoa. – Upravo sam se sjetio papirića, koji je stari oceanograf bio nažvrljao, zadnjim naporom. Evo, da vidimo što na njemu piše...
Na tom malom papiru bilo je napisano svega nekoliko slova, i nekoliko brojki: „E T T A“ u prvom redu, i ispod toga, brojevi „5 6 11“. Oboje su neko vrijeme promatrali listić iz bloka, pokušavajući dokučiti značenje ovog koda.
- Da li se radi jednostavno o riječi ETA, koju je Sorzabal omaškom, boreći se sa zagrljajem smrti napisao sa dva T, a ne sa jednim? A brojevi, možda su jednostavno datum, možda 5. juni 2011. godine. Možda se nešto bitno dogodilo na taj dan?
- Ne vjerujem, odgovorila je Dora. – Čini mi se da je to objašnjenje nekako neuvjerljivo. Moralo bi biti nešto drugo, nešto suptilnije. Samo – šta?
Od toga trenutka, oboje su utonuli u svoje misli. Što li je mogao značiti tajanstveni kod? Dora i Ed su šuteći, svaki za sebe pokušali doći do nekog smislenog odgovora. Dolje, ispod njih promicali su pitomi krajolici Toskane, jedne od najvažnijih talijanskih regija, sa oko 4 miliona stanovnika. Profesor Tudor gledao je sa lijeve strane kako promiču zeleni brežuljci, šume, livade, vinogradi i voćnjaci. Uhvatio ga je nekakav umor, vjerovatno od stresa što ga je doživio u ovom uzbudljivom popodnevu. Mali avion se približavao Pisi, gradu čuvenom po kosom tornju, zapravo simbolu tog grada. Nakon nekog vremena su letjeli nad morem, nad Đenovskim zalivom. Stigli su do još jednog grada, koji se pod njima pružao. Da razbije 'tišinu' (s obzirom na bučni motor malog aviona, prave tišine nije moglo biti), profesor Tudor zapita:
- Koji je ovo grad?
- La Spezia, odgovori Dora, i nadoda – Nalazimo se negdje na polovici puta.
Oboje su još razmišljali o slovima i brojkama, koje je zadnjim naporom napisao oceanograf Jaime Sorzabal. Tad se Tudor sjetio još nečeg.
- Dora.
- Da?
- Sjetio sam se još nečeg. Možda bi moglo imati nekakvu važnost.
- Što?
- Sorzabal je, prije nego što je izdahnuo, na maloj mapi ispred njega upro prstom u jednu tačku.
- Možete li se sjetiti gdje se ta tačka na mapi nalazila, u istočnom, ili zapadnom dijelu Atlantika?
- U zapadnom, sto posto sam siguran. U zapadnom dijelu.
- Vjerovatno se odnosi na sadržaj poruke. Ključ zagonetke je vjerovatno tamo, nadodala je Dora. No, najprvo moramo riješiti značenje riječi ETTA. O čemu li se radi?
- Ima li nešto posebno u zapadnom dijelu oceana?
- Da. Radi se o velikoj misteriji, o još neistraženoj piramidi, na oko 3 hiljade metara dubine. Čini se da je tamo Sorzabal nešto našao, ili bar nešto, što bi upućivalo na tu lokaciju.
I opet je zavladala tišina. I ponovo su i Dora i Ed utonuli u duboko razmišljanje. Nakon nekog vremena, Ed, onako prostodušno, priupita:
- Ne tražimo li mi onda neku vrst Svetog Grala?
- Možda ste u pravu profesore. Upravo je naš zadatak da nađemo pravu vezu između Atlantide i vitezova templara. Do sada je bilo nekih pokušaja, ali ništa konkretno nije bilo pronađeno. Nekakva veza zasigurno postoji. Najveći broj legendi povezuje Gral sa Škotskom. Ali, u novije vrijeme, pojavile su se neke teorije, koje ga povezuju sa Španjolskom. Kažete, da su vaši djed i baka po ocu porijeklom iz Dalmacije?
- Da, tačno, dobro se sjećate.
- Postoji legenda o tome, da je blago templara bilo pohranjeno prvo u mjestu Vrana, kod Zadra. Odande je navodno bilo prenijeto u Kataloniju, u vrijeme kada je veliki meštar bio Arnaldo de Torroja.
- No, to je možda samo legenda.
- Najvjerovatnije. Postoje legende o Svetom Gralu još u vezi nekoliko mjesta, i sva su u sjevernoj Španjolskoj. Tako se recimo najčešće spominje kao moguće mjesto Montserrat, u blizini Barcelone. To je mjesto hodočašća još od predkršćaskih vremena. Manastir i opatija su naprosto 'ugniježđeni' u planinu, i tamo je svoj zavjet dao Ignacije od Loyole, osnivač jezuitskog reda.
- On je, čini mi se, baskijskog porijekla...
-...a Baski su porijeklom Atlantiđani. Postoje naučni dokazi koji tome uvjerljivo govore u prilog. Moguće je da legende o Montserratu kao mjestu čuvanja Svetog Grala imaju osnovu. Baski inače žive već hiljadama godina samo u uskom pojasu, od nekoliko desetaka km, uz obalu. Zapravo, samo do grada Pamplone, u kojem se nalazi pentagonalna tvrđava, sličnog tlocrta kao i Villa Farnese.
- Pretpostavljam da se Baski i danas na neki način osjećaju kao Atlantiđani, ili kao njihovi potomci.
- Da, u pravu si. Moguće je da i ETA, odnosno njeni članovi, smatraju, da ono što se nalazi na dnu Atlantika, na neki način pripada njima...
- Zanimljiva teza... Misliš da je i to jedan od razloga, zašto je nastradao profesor Sorzabal.
- Da, lako je moguće. Legenda o pradomovini Atlantidi u njima živi već milenijima. Jeste li znali da je Dolores Ibarruri baskijskog porijekla? I kompozitor Maurice Ravel, također. Baskijski poeta Jacinth Verdauger ostavio je u baštinu poemu „L'Atlantida“, u kojoj opisuje snježne vrhove i vulkane, divne cvjetne bašte i nepregledna žitna polja, te zlatna polja naranči... Ljubav prema zemlji drevnih predaka!
Avion je upravo preletio iznad Genove, koju je Ed mogao vidjeti, gledajući kroz svoj prozor, na lijevoj strani. Dora Eycken se odjednom, bez riječi objašnjenja, prebacila na sjedalo kopilota. Progovorila je nekoliko riječi sa pilotom, sredovječnim prosjedim čovjekom po imenu Jim. Jim je imao za sobom mnoge hiljade satova leta, i bio je veoma pouzdani pilot, kojeg je NSA cijenila kao jednog od najboljih, na malim avionima.
Na Edovo iznenađenje, Dora je skinula slušalice i učinila nešto neočekivano: otvorila je vrata aviona i spretno poput mačke se držala za stranu aviona, stojeći na krilu. Ed nije maogao vjerovati. U roku od pet sekundi, već je visjela na krilu, da bi se onda otpustila, te počela padati dolje, u dubinu. Ed se prebacio na desno sjedište, zapanjeno promatrajući kako njegova suputnica, s kojom je vodio tako interesantnu konverzaciju, u položaju luka pada sve niže i niže, prema obronku, sjevernom obronku planinskog lanca u zaleđu Genove. Uskoro mu je nestala sa vidika. Pogledao je Jim-a kako i dalje mirno vozi avion, očito ne hajući za ovaj zaprepašćujući događaj.
- Š-što je je ovo bilo?, zapitao je s nekim blagim užasom u glasu. Pa ona nije imala padobran!?
- Ništa se ne brinite. Sve je pod kontrolom, odvratio je mirno Jim. – Dora ima neki poslić za obaviti, vidjeti ćete je uskoro, živu i zdravu.
„Tko je ovdje lud“, pitao je Ed. „Žena iskače bez padobrana, a pilot mrtav-hladan veli da je sve u najboljem redu, i da se nema radi čega brinuti.“
Eda je ponovo obuzela zebnja, ovaj puta veća nego ranije, kada se ukrcavao na avion. Za vrijeme ostatka leta, nije progovorio ni riječi. U sebi se tiho molio, mada nije imao običaj to činiti, potom je pokušao sa mantrom i sa meditacijom, ali nije pomagalo. I dalje se osjećao strahovito anksiozno. Pilotova mirnoća, sa kojom je upravljao letjelicom, išla mu je još više na živce. Neprestano je motrio sa zadnjeg sjedišta kroz prednje staklo aviona. Sa jezom je ustanovio da se približava masiv Mont Blanca! Još samo malo i - gotovo.
Bilo je već blizu 8 sati uvečer, i Mont Blanc je izgledao pomalo jezivo, poput divovskog panettonea u polumraku, posutog tu i tamo bijelim 'prahom'. Avion se se sve više približavao južnoj strani planine, talijanskoj strani. Onda je Jim neočekivano izveo polukružni manevar. Profesoru Tudoru činilo se da je Jim ipak odlučio zaobići planinu, a ne udariti, pa mu je zakratko laknulo. „Ipak ne želi da nas odvede u smrt“, pomislio je. No, onda je shvatio da pilot nema namjeru da zaobiđe planinu. Punom brzinom išli su ravno prema sivosmeđim stijenama zapadne strane planine.
- Ne!, kriknuo je profesor Tudor, i pokrio lice rukama, očekujući neizbježni sudar i – kraj.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
2 POGLAVLJE
Naprasna smrt starog gospodina u Villa Farnese vjerovatno ne bi izazvala veću pozornost policije, jer su takve smrti turista u poodmakloj dobi nešto uobičajeno. No, pošto se radilo o uglednom naučniku iz strane države, na lice mjesta bila je poslana ekipa pravosudne policije, na čelu sa šefom, kapetanom Bertom Facchettijem. Nisu pronašli ništa sumnjivo, mapi koju su našli na stolu, koja je bila identična sa onom na zidu, također nisu pridavali nikakvu pažnju.
Španjolski turist Jaime Sorzabal bio je gost malog, ali luksuznog hotela imenom „Fragrance“ u maloj ulici, koja se igrom slučaja nalazila u neposrednoj blizini zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova u Via Genova. Inspektor Facchetti je odlučio osobno raditi na slučaju, te istražiti, je li doista bilo riječ tek o infarktu starijeg iscrpljenog čovjeka, ili možda nešto drugo.
- Imate li malo vremena? Želio bih malo porazgovarati s vama, upitao je noćnog recepcionera, koji je bio sinoć u smjeni.
- Da, o čemu se radi?
- Jeste li sinoć vidjeli gospodina Jaime Sorzabala?
- Da, jesam, negdje između 10 i 30 i 11 uvečer.
- Je li bio sam?
- Ne, s njim je bila jedna dama, također gošća hotela. Popili su piće u baru, pa su onda krenuli uza stepenice. Imali su odvojene sobe.
- Mmm... da, da.
Recepcioneru je bilo neugodno priznati da je dotična elitna prostitutka, koja družila, uglavnom samo sa bogatom klijentelom.
- Mogu li porazgovarati i s njom?
- Mislim da je u sobi. Izvolite, popnite se, prvi kat lijevo, soba broj 11.
Inspektor Facchetti se popeo na prvi kat, i pokucao na vrata.
- Si, chi e?, začuo se glas.
- Inspektor Facchetti, iz pravosudne policije. Otvorite, želim porazgovarati s vama.
Na vratima se pojavila zanosna crnka, sa izraženim oblinama, u crvenoj usko pripijenoj mini-suknji, sa dubokim dekolteom. Mogla je imati nekih 40ak godina, ali je djelovala mlađe. Imala je vrlo zavodljive plave oči, i senzalne usne.
- Kako vam mogu pomoći?, rekla je svojim, valjda uslijed profesionalne deformacije, senzualno-zavodljivim glasom.
- Tako što ćete mi reći nešto o vašem sinoćnjem susretom sa starijim gospodinom, španjolskim turistom.
- Što, zar mu se nešto desilo?, priupitala je nekako prostodušno.
Inspektor Facchetti bio je zgađen sa matorim jarcem, koji je uz pomoć Viagre poševio tako dobar komad, gotovo upola mlađi od njega. Gotovo da je zlurado uživao u činjenici da je stari odapeo. „To je i zaslužio“, pomisli u sebi.
- Da. Vaš jučerašnji klijent, naime preminuo je popodne. Znate li što je konzumirao?
Prostitutka je rekla da ne zna. Jedino, što je vidjela, bilo je da je uzeo jednu Viagru, pola sata prije njihovog seksualnog odnosa.
- Da li vam je rekao, da je već možda uzeo koju tabletu ranije.
- Ne, nije. Odnosno, nije mi rekao ništa. Mislim da nije.
Inspektor Facchetti vratio se u policijsku postaju, nekako već pretpostavljajući da se stari predozirao, te doživio infarkt. Pošto su mu na sudskoj patologiji rekli, da su pri obdukciji kod pokojnika našli tri puta veću dozu „sildenafila“ od uobičajene, nekako mu je laknulo. Smatrao je slučaj riješenim. Matori je platio svoje sinoćnje zadovoljstvo, sa sex-bombom iz malog hotela
Post je objavljen 20.10.2017. u 11:25 sati.